RECENZIJA: Slatka mala tajna (A Simple Favor, 2018)

SLATKA MALA TAJNA
(A SIMPLE FAVOR)
uloge: Anna Kendrick, Blake Lively, Henry Golding,
Andrew Rannells, Linda Cardelini, Rupert Friend, Jean Smart
scenarij: Jessica Scharzer
režija: Paul Feig
proizvodnja: 20th Century Fox, SAD, 2018.
trajanje: 117 min.

Suvremeni Hollywood je doveo u pitanje tradicionalni koncept filmske zvijezde. Glavni razlog je u tome što najuspješniji blockbusteri takvim postaju iz razloga koji sve manje imaju veze s imenima na špici. Ili, preciznije, danas je vjerojatnije da će netko postati zvijezda zato što nastupa u uspješnom filmu nego da će netko slavno ime uspjeti u tome da neki film učini uspješnim. Jedan od prilično rijetkih primjera filma koji je spasila njegova glumačka postava, odnosno imena na špici, jest Slatka mala tajna, novi film Paula Feiga, specijalista za komedije sa ženskim protagonistima.

Slatka mala tajna, doduše, po svojem žanrovskom određenju više pripada međuprostoru između komedije i “noarovskog” trilera, a najviše zasluge za to ima predložak, odnosno istoimeni roman Darcey Bell, kojeg su kritičari proglasili trilerom u stilu Nestale, a producenti iz 20th Century Foxa otkupili za ekranizaciju i prije nego što je knjiga uopće stigla na police knjižara. Nominalna protagonistica je Stephanie Smothers (Kendrick), samohrana majka iz njujorškog predgrađa koja se svojski trudi svoj i život malodobnog života voditi prema tradicionalnim idealima, a što uključuje kako školske aktivnosti, tako i vođenje vloga posvećenog kulinarskim receptima i savjetima za domaćinstvo. Stjecajem okolnosti njen sin pohađa isti razred sa sinom Emily Nelson (Lively), žene koja predstavlja njenu potpunu suprotnost, s obzirom da psuje, pije i puši, ali također ima glamurozan posao, privlaćnog muža (Golding) i živi u luksuznoj kući o kojoj Stephanie može samo sanjati. Stephanie se s njom brzo sprijatelji i povjeri joj svoje najintimnije tajne, ali se za Emily ispostavi da ona svoje krije. Stephanie će se u to uvjeriti kada joj Emily povjeri sina na čuvanje, a potom nestane, te je Stephanie prisiljena krenuti u potragu koja će dovesti do niza nevjerojatnih otkrića.

Film počinje kao “čista” komedija, i izgleda tipično za Feigov opus, s time da je naglasak dan na prikaz živopisnih ženskih likova, ali i uz određenu dozu društvenog komentara. To se najbolje vidi u liku Stephanie koja predstavlja arhetip “savršene” domaćice iz suvremene američke srednje klase, i čija se predanost obitelji i održavanju doma može mjeriti samo s njenom društvenom angažiranošću. Slatka mala tajna, međutim, s vremenom počinje dobivati mnogo ozbiljniji sadržaj i skretati u vode mračnog “noirovskog” trilera, a da bi na kraju sadržavala i obrate dostojne nekoliko meksičkih sapunica. Sve to eskalira u pomalo razočaravajućoj i antikatartičkoj, iako prilično predvidljivoj završnici. Film koji je u svom tonu tako nekonzistentan i neodređen bi obično bio osuđen na neuspjeh, i tu bi Feig, čiji su filmovi i ranije imali problema s razvučenošću i lošim završetcima, zaglavio da mu se nije poklopio vjerojatno najbolji mogući casting. Anna Kendrick i Blake Lively, naime, u ovom filmu daju jedne od najboljih uloga svoje karijere i svojim fascinantnim nastupima uspijevaju film ne samo održati iznad vode, nego ga učiniti izuzetno zabavnim. Tome će doprinijeti i prilično zanimljiv soundtrack temeljen na klasicima francuske pop glazbe iz prethodnog stoljeća, a koji stvara neobičnu atmosferu. Slatka mala tajna je dobro prošla i kod kritike, obično neprijateljski nastrojene prema ovakvoj vrsti filmova, a što bi za za publiku u ovom rijetkom slučaju mogla poslužiti i kao svojevrsna preporuka.

OCJENA: 6/10

Oglasi

RECENZIJA: Predator: Evolucija (The Predator, 2018)

PREDATOR: EVOLUCIJA
(THE PREDATOR)
uloge: Boyd Holbrook, Trevante Rhodes, Jacob Tremblay, Olivia Munn, 
Sterling K. Brown, Keegan Michael-Kay, Thomas Jane, Alfonso Aguilera, 
Alfie Allen, Yvonne Strachovski
scenarij: Fred Dekker & Shane Black
režija: Shane Black
proizvodnja: 20th Century Fox, SAD, 2018.
trajanje: 107 min.

Što se dogodi kada se autor scenarija za niz legendarnih akcijskih filmova 1980-h angažira za scenarij i režiju filma koji predstavlja nastavak jednog od najboljih akcijskih filmova tog doba? Kada su u pitanju Shane Black i Predator, odgovor bi većini upućenih na prvi pogled trebao biti pozitivan, pogotovo s obzirom da je Black za znameniti akcijski SF klasik iz 1987. godine vezan i svojim iskustvom ispred kamere, kada je tumačio lik lajavog specijalca Hawkinsa. Međutim, The Predator, službeno četvrti film iz ciklusa o Predatoru (ne računajući dva filma iz franšize Alien vs Predator) i kojeg su naši distributeri mudro prekrstili u Predator: Evolucija, se baš i nije najbolje proveo ne samo među prema takvim filmovima unaprijed neprijateljski nastrojenim kritičarima, nego i među publikom. Razlozi za to su dijelom bili i loš publicitet izazvan Blackovom odlukom da za jednu od uloga u filmu angažira prijatelja Steve Wildera, bivšeg zatvorenika i registriranog seksualnog prijestupnika, ali i inzistiranjem glumice Olivie Munn da se scene s likom koji tako problematičan lik izbace iz filma. Međutim, neuspjeh filma se može objasniti i nizom Blackovih pogreški u scenariju i ne baš najsretnijom režijom.

Film predstavlja jednostavni, odnosno “čisti” nastavak originala iz 1987. godine, odnosno njegovog nastavka Predator 2 iz 1990. godine (kome je homage odan tako što Jake Busey u filmu tumači lik znanstvenika dr. Seana Keyesa, sina dr. Petera Keyesa kojem je u starijem filmu tumačio njegov otac Gary Busey). Naslovni lik pripada Predatorima, odnosno rasi vanzemaljaca čiji pripadnici putuju svemirom da bi na svakom pojedinom planetu krenuli u lov na njegove najopasnije ratnike, a zbog čega im je u posljednjih nekoliko desetljeća omiljena lokacija bila Zemlja. U ovom slučaju jedan od Predatora se sa svojom letjelicom sruši na Zemlju bježeći pred drugim Predatorom. To se dogodi u Meksiku, gdje je grupa američkih elitnih vojnih specijalaca na čelu s Quinnom McKennom (Holbrook) na tajnoj misiji protiv tamošnjih narko-kartela. U nastaloj gužvi tim strada, ali McKenna ne samo što preživi nego i uspije dobaviti komade Predatorove opreme te je, ispravno zaključivši da njegova vlada nastoji zataškati cijelu stvar, poštom šalje bivšoj supruzi (Strachovski), ali paket preuzima njegov 10-godišnji, blago autistični sin Rory (Tremblay) čije prčkanje po opremi privuče pažnju drugog Predatora. Srušeni Predator je u međuvremenu zarobljen i odveden u tajni vladin laboratorij, na ispitivanje gdje bi se znanstvenicima trebala priključiti dr. Casey Brackett (Munn), stručnjak za evolucijsku biologiju. Tamo bi trebao kao biti poslan i McKenna, koji je u međuvremenu završio na promatranju u vojnoj psihijatrijskoj bolnici, ali prilikom transporta se Predator budi i bježi iz laboratorija. Gužvu iskoristi i Mckenna kako bi pobjegao, ali i od grupe pacijenata stvorio improviziranu postrojbu s kojom će pokušati uloviti Predatora i zaštiti svog sina.

Black se prilikom stvaranja svog filma suočio s problemima koji muče svakog onog koji nastoji stvoriti nastavak popularnog ili klasičnog filma, a pri čemu je najteža dilema između vjernosti originalu i nastojanju da se, uz rizik skretanja u neprepoznatljivost, stvori nešto sasvim novo. Za razliku od Predatora iz 2010. godine, koji se uglavnom čvrsto držao formule originala iz 1987. godine, novi film sadrži neke sasvim nove elemente, od kojih svi nisu najsretnije odabrani. Najviše se u oči upasti različita struktura – film se odvija u nekoliko zemalja i nekoliko lokacija, ali i opći ton, pa na kraju i sama žanrovska odrednica. Predator: Evolucija, naime, sadrži tolike količine humora da se komotno može nazvati komedijom ili barem parodijom starog dobrog Predatora. Humor se najviše ogleda kroz niz viceva i one-linera koji izgovaraju luđaci iz McKennine postrojbe i koji se mogu shvatiti kao svojevrsni “izvrnuti” odraz tima kojeg je 1987. godine vodio lik Arnolda Schwarzeneggera. Film u trenutku kada se ta postrojba stvori velikim dijelom gubi na uvjerljivosti, jer je teško zamisliti bilo koga, čak i psihički poremećene osobe, da u tako dobrom raspoloženju bježe iz ludnice samo zato da bi se išli obračunati s orijaškim, dobro naoružanim i superiornom tehnologijom opremljenim vanzemaljcem koji ih je u stanju likvidirati na spektakularno neugodne načine. Black je uz humor inzistirao i na nasilju, a što se prije svega ogleda kroz kvantitet, a manje na kvalitet, pa se tako Predator: Evolucija odlikuje izuzetno visokim bodycountom, te nizom scena u kojoj po ekranu lipti krv, lete glave, ruke, noge i crijeva, ali čija eksplicitnost slučajno ili namjerno izaziva granginjolski crnohumorni efekt. Sve to, pa i pokušaj da se kroz lik dječaka parodiraju Spielbergovi SF-klasici o Prvom kontaku, nekako funkcionira i Evolucija je zabavna kako onima koji od Predatoru nemaju pojma, tako i fanovima koji će u cijelom filmu pronači niz posveta originalu, od identičnih replika pa do lika znanstvenice koja tumači Olivia Munn, glumica fizički slična Elpidiji Carillo, odnosno jedinom ženskom liku u originalnom Predatoru. Međutim, u završnici postaje očigledno da Black, usprkos nesumnjivog scenarističkog talenta, ne raspolaže režijskim vještinama, čak i onima daleko ispod onih koje je tako sjajno koristio John McTiernan prije 31 godinu. Posljednji dijelovi filma sadrže scene obračuna napravljene u iritantnom mraku, kaotično izmontirane i snimljene na način da publici ponekad nije jasno što se zapravo događa. “Šlag” na kraju dolazi u obliku scene koja služi kao svojevrsni cliffhanger, odnosno “udica” koja bi trebala opravdati sljedeće nastavke. Hoće li njih biti, teško je reći, ali ovakav Predator, ma koliko bio zabavan, ih za razliku od onog iz 1987. godine, nije zaslužio.

OCJENA: 5/10

RECENZIJA: Sibirski dijamant (Siberia, 2018)

SIBIRSKI DIJAMANT
(SIBERIA)
uloge: Keanu Reeves, Ana Ularu, Pasha D. Lychnikoff, Molly Ringwald
scenarij: Scott B. Smith
režija: Matthew Ross
proizvodnja: Saban Films, SAD/Kanada/Njemačka, 2018.
trajanje: 113 min.

Keanu Reeves je jedna od najvećih hollywoodskih zvijezda u posljednjih nekoliko desetljeća, a pri čemu se posebno ističe akcijski žanr. Serija njegovih uspjeha na tom polju je prilično duga, i lako je zamisliti kako će u sedmom desetljeću života, a možda i kasnije, uživati isti onaj status neupitnog filmskog razbijača kakav danas uživa Liam Neeson, a kakav su svojevremeno uživali Charles Bronson i Clint Eastwood. Međutim, ma koliko god mu priznavali status zvijezde, on neće sakriti činjenicu da Reeves raspolaže glumačkim vještinama slavonskog hrasta te da će svaki njegov, uvjetno rečeno, “ozbiljniji” i na akciju manje “nabrijan” film u više nego ozbiljnoj opasnosti da završi kao ostvarenje nalik na prosječni hrvatski film financiran od strane Hribarovog HAVC-a. Ništa to bolje ne pokazuje kao Siberia, njegov najnoviji film koji su domaći distributeri preveli kao Sibirski dijamant.

Film u žanrovskom smislu nominalno pripada sferi romantičnog trilera, a počinje kada Lucas Hill (Reeves), američki trgovac dijamantima dođe u Sankt Peterburg kako bi obavio unosan posao prodaje basnoslovno vrijednih plavih dijamanata. U tome se Hillu ispriječio jedan veliki problem; njegov ruski partner je iznenada nestao zajedno s dijamantima, te je svom kupcu prisiljen izmišljati svakojake izgovore i isprike za nedovršeni posao. Dodatni problem je u tome što je kupac lokalni oligarh Boris Volkov (Lychnikoff) čija reputacija sugerira osobu koju nije preporučljivo razočarati. Hill je zbog toga prisiljen otići u potragu za dijamantima, a trag ga vodi na drugi kraj Rusije – u grad Mirni na istoku Sibira, poznat po orijaškom rudniku dijamanata. Njegov dolazak donosi još problema, vezanih uz odjeću neadekvatnu za lokalnu klimu, loš kvalitet prometnih usluga, kao i nedostatak noćnog života. Ovo posljednje Hill pokušava kompenzirati odlaskom u lokalnu kavanu koju vodi mlada i lijepa žena po imenu Katja (Ularu). Hill se u nju beznadežno zaljubi, isto kao što Katja osjeti očiglednu privlačnost prema zbunjenom neznancu koji je tako različit od robine, prijatelja i lokalnih krkana koji je okružuju cijeli život. Hill istovremeno pokušava odlučiti što će biti od njihove strastvene veze ali i riješiti problem s nestalim dijamantima koji bi ne samo njega, nego i Katju, mogao stajati života.

Scenarij za film je napisao Scott B. Smith, književnik i scenarist poznat po za “Oscar” nominiranoj adaptaciji svog romana A Simple Plan, dok je režiju potpisao Matthew Ross, prije četiri godine proslavljen na Sundanceu svojim noir trilerom Frank & Lola. Iako ta imena sugeriraju nešto dobro, ili barem pristojno, Sibirski dijamant se vjerojatno počeo raspadati onog trenutka kada je Reeves angažiran za ulogu što je mogao daleko bolje odigrati svaki karakterni ili barem sredovječni glumac čiji izgled bolje odgovara njegovim godinama. Iako glavni zapet sadrži priču o nekakvim međunarodnim intrigama, krijumčarenju i mutnim poslovima, ovaj film je zapravo mrtvački ozbiljna drama o muškarcu koji se suočava s krizom srednjih godina na najgorem mogućem mjestu te je pokušava riješiti na najgori mogući način. Umjesto nekakve akcije film nam nudi izuzetno spore scene u kojima se pokušava, obično sa velikim skretanjem u klišeje, sugerirati kulturološke i druge razlike između Rusa i Amerikanaca, ali koje najčešće pokazuju koliko je Reeves slab glumac u usporedbi sa svojim kolegama. To uključuje kako rumunjsku glumicu Annu Ulari koja se trudi, pa na trenutke i uspijeva stvoriti nekakvu “kemiju” sa svojim kolegom, ali još više rusko-američkog glumca Pashu D. Lychnikoffa koji jednostavno rastura u ulozi živopisnog negativca. No, s vremenom film koji se uglavnom odvija u interijerima kafića i hotelskih soba počinje imati problema s autentičnošću; usprkos naslova, film, s izuzetkom par scena u Sankt Peterburgu, uopće nije snimljen u Rusiji, a još manje u Sibiru; znameniti rudnik u Mirniju je rekonstruiran uz pomoć očiglednih specijalnih efekata, a tamošnje lokacije “glumi” kanadska Manitoba uz pomoć prigodno posađenih breza koje bi joj trebale dati nekakav “ruski” ugođaj. Autori se dodatno trude i tako što gotovo svi likovi, bez obzira tumačili ih američki, kanadski, njemački ili ruski glumci, govore ruski, a što uključuje i samog Reevesa.

Sav taj trud je, međutim, još više kompromitiran sa potpunim scenarističkim promašajem koji postaje posebno vidljiv u drugoj polovici filma. Neki od podzapleta su potpuno promašeni, a to uključuje i lik Hillove supruge, koji tumači nekadašnja američka tinejdžerska zvijezda Molly Ringwald u jednoj jedinoj sceni. Ali sve to najviše kulminira u zbunjujućem, ali izuzetno mračnom završetku koji je trebao sugerirati nekakvu tragediju, ali umjesto toga bolje sugerira gdje je ovaj scenarij trebao završiti prije samog snimanja.

OCJENA: 4/10

RECENZIJA: Nemilosrdni plišanci (The Happytime Murders, 2018)

NEMILOSRDNI PLIŠANCI
(THE HAPPYTIME MURDERS)
uloge: Melissa McCarthy, Maya Rudolph, Bill Barretta,
Joel McHale, Dorien Davis, Elizabeth Banks
scenarij: Todd Berger
režija: Brian Henson
proizvodnja: STX Entertainment, SAD, 2018.
trajanje: 91 min.

Hollywoodu nikad nije nedostajalo ideja, ali u posljednje vrijeme one postaju sve manje originalne ili uspješne. Takav bi se dojam mogao steći temeljem trenda koji izgleda kao svojevrsna repriza onoga što se dogodilo prije tridesetak godina, kada su policijski filmovi s radnjom smještenom u Los Angeles dobili svojevrstan “začin” kroz korištenje likova iz mašte, bilo da je riječ o protagonistima crtića u Tko je smjestio Zeki Rogeru, ili stvorenjima s drugog planeta u Naciji vanzemaljaca. Prošle godine je sličnu formulu iskoristio Goyerov Bright, u kojem je Will Smith kao losanđeleski policajac za partnera imao orka i morao čuvati red i zakon u gradu u kojem zajedno s ljudima žive orkovi, vilenjaci i slična bratija iz tolkienovskih fantasy romana. Ove godine je, pak, u kino-dvorane došla kriminalistička komedija The Happytime Murders u režiji Briana Hensona, sina legendarnog Jima Hensona, tvorca vjerojatno najpopularnije lutkarske TV-serije Muppet Show. Taj film, u kojem Grad Anđela zajedno s ljudima nastanjuju lutke, je od strane domaćih distributera preveden kao Nemilosrdni plišanci.

Film započinje naracijom u kojoj se govori kako je taj grad oličenje svih plemenitih ideala međurasne, međuvjerske i svake druge tolerancije, ali samo kad su u pitanju ljudi. Lutke se, s druge strane, univerzalno prezire i smatra ih se građanima drugog reda, a što je na svojoj koži najbolje osjetio protagonist, lutak Phil Phillips (kojem glas posuđuje Bill Barretta) kojega su zbog jedne pogreške izbacili iz policije i prisilili da za život zarađuje kao privatni detektiv. Njegova nova klijentica, lutkinja Sandra White (kojoj glas posuđuje Dorien Davis) ga angažira da pokuša pronaći ucjenjivača, a što Phila dovodi u pornografsku jazbinu u problematičnom dijelu grada. Tamo, upravo za vrijeme njegove istrage bude ubijen njegov poznanik, lutak-zec Mr. Bumblypants (kojem glas posuđuje Kevin Clash), koji je nekoć bio zvijezda popularne lutkarske TV-serije The Happytime Gang. Policija je uvjerena da je riječ o pljački, ali Phil misli da je njegov poznanik bio prava meta, a što se potvrdi kad žrtvom novog ubojstva postane Philov brat, bivši lutak-glumac Larry (kojem glas posuđuje Victor Yerrid) koji je također bio zvijezda serije. Phil odlučuje pronaći ubojicu, ali je pri tome prisiljen raditi s ljudskom policijskom detektivkom Connie Edwards (McCarthy), bivšom partnericom koja ga ne podnosi. Oboje, međutim, moraju prevladati svoje razlike te pokušati otkriti i zaustaviti ubojicom, prije nego što novom žrtvom postane Jenny (Banks), ljudska zvijezda serije u koju je Phil nekoć bio zaljubljen.

Nemilosrdni plišanci su s Brightom slični i zbog toga što ih je kritika rastrgla na komade s jednoglasnošću koja se ne pamti od vremena sovjetskih partijskih kongresa u Staljinovo doba. Prema takvim konsenzusima se u pravilu treba biti skeptičan, i za pretpostaviti da Nemilosrdni plišanci omrazu na sebe nisu navukli zbog loše kvalitete, nego zbog sadržaja, koji je na površini izgledao kao svojevrsna parodija “političke korektnosti” i svega onoga što dežurni SJW dušebrižnici smatraju svetim. Henson se, međutim, s nekom političkom angažirnošću ili “dubljim” sadržajima nije previše petljao, nego je koristio relativno jednostavan zaplet da gledateljima servira tipičnu hollywoodsku komedijicu temeljenu na high concept ideji. A ona se temelji na tome da lutke iz popularnih TV-serija za obiteljsku publiku, nalik na one iz djela starog Hensona, kad se kamere ugase žive isto onako disfunkcionalno kao ljudska bića, odnosno se prepuštaju drogi, kriminalu i najizopačenijim oblicima seksa. Henson je u ovom filmu ispravno računao da takvi sadržaji, koji uz eksplicitni seks uključuju i eksplicitno nasilje, mogu kroz cenzorske škare daleko lakše proći kada su njihovi sudionici lutke nego ljudska bića. Rezultat svega toga je prilično sličan Meet the Feebles, relativno opskurnom kult-ostvarenju Petera Jacksona iz 1989. godine, te gledateljima pruža ne samo kombinaciju eksplicitnih sadržaja s crnim humorom, nego i ponekad testira granice dobrog ukusa.

Kritičari su zato u neku ruku u pravu, te je vrlo vjerojatno da će i ovaj, kao i nekadašnji Jacksonov film, biti brzo zaboravljen. Razlog je u tome što kvaliteta humora prilično varira, pa se neki štosevi i replike ponekad ponavljaju, a neke scene, poput “romantičnog” susreta u Philipsovom uredu, izgledaju sasvim nepotrebne, odnosno ubačene samo zato da bi film dobio minimalnih sat i pol trajanja. S druge strane, Nemilosrdni plišanci su dovoljno kratki da neki od tih nedostataka previše ne počnu bosti oči, a scenarij, bez obzira na nedostatak originalnosti i robovanje klišejima, cijeli film drži iznad vode, odnosno pruža suvisli zaplet, zanimljive likove i čak par kvalitetno napravljenih i režiranih scena. Ono što Nemilosrdne plišance čini gledljivim jest prije svega izvrstan casting, a što se prije svega odnosi na uvijek dobru Melissu McCarthy koja se sjajno nosi s nezahvalnom ulogom namrgođenog partnera u policijskom buddy buddy filmu, kao i njenu staru suradnicu Mayu Rudloph u isto tako nezahvalnoj ulozi Philove ljudske tajnice. Nemilosrdni plišanci su film koji je bolji od onog što o njemu govore kritičari, iako će uživanje publike o njemu najviše ovisiti o tome da li je u kino došla u dobrom ili lošem raspoloženju

OCJENA: 5/10

RECENZIJA: Goldstone (2016)

GOLDSTONE
uloge: Aaron Pedersen, Alex Russell, Cheng Pei-pei,
David Wenham, David Gulpill, Michelle Lim Davidson,
Tom E. Lewis, Jackie Weaver
scenarij: Ivan Sen
režija: Ivan Sen
proizvodnja: Bunya Productions/Transmission Films,
Australija, 2016.
trajanje: 110 min.

Tri godine nakon što je postigao izuzetan uspjeh svojim trilerom Mystery Road, Ivan Sen je napisao scenarij, potpisao režiju, fotografiju i montažu te skladao glazbu za njegov nastavak pod naslovom Goldstone. U njemu Aaron Pedersen ponavlja ulogu aboridžinskog policijskog detektiva Jaya Swana. Radnja, smještena nekoliko godina nakon što je razotkrio korupciju u vlastitom rodnom mjestu, se ovaj put događa u Goldstoneu, zabačenom rudarskom gradiću u australskom “outbacku”. Swan tamo dolazi kako bi istražio sumnjivi nestanak azijske turistice, ali njegovu istragu već na samom početku ozbiljno ugrozi ponovno otkrivena sklonost piću, zbog koje će neko vrijeme provesti u zatvoru kod Josha (Russell), lokalnog policajca koji ispočetka ne može shvatiti da mu je to kolega. Nakon što se Jay otrijezni, Josh mu prilično nevoljko odlučuje pomoći u istrazi, a uskoro obojica postanu predmetom očitog neprijateljstva dvoje najmoćnijih ličnosti u okolici – gradonačelnice Maureen (Weaver) i Johnnyja (Wenham), direktora lokalnog rudnika Furnace Creek koji upravo namjerava sklopiti unosni ugovor s lokalnim aboridžinskim plemenom o proširenju rudarskih operacija na njihovu plemensku zemlju. Protivljenje Jimmyja (Gulpilil), jednog od lokalnih Aboridžina, cijelom tom procesu pokreće lanac nasilja u kojem sudjeluju i lokalni bajkeri, za koje je prilično izgledno da Maureen i Johnnyju pomažu u nekakvim prljavim rabotama. Josha, pak, trag dovodi u lokalni bar gdje se sprijatelji s May (Davidson), lokalnom zabavljačicom iz Kine za koju sumnja da je prostitutka dovedena kao dio “traffickinga” i kojoj odluči pomoći.

Ivan Sen je u mnogo čemu odlučio zadržati stil koji se smatra zaslužnim za uspjeh njegovog prethodnog filma, a to se prije svega odnosi na izuzetan trud oko fotografije, kao i korištenja australske pustare i njenih pejzaža kao ključnog elementa u stvaranju filma. Neumitne usporedbe s Mystery Road, međutim, ukazuju da je njegov drugi film mnogo “ispeglaniji” i konvencionalniji, iako se to, na prvi pogled, ne bi moglo reći za glavnog junaka, koji na samom početku s dugom raspuštenom kosom i potpuno pijan izgleda kao antiteza tipa kojem bi ste povjerili istjerivanje pravde u australskoj zabiti. Pedersen se, pak, vrlo dobro nosi sa ulogom, kao i nekim melodramatskim detaljima koji je Sen u međuvremenu opteretio njegov lik – od obiteljske tragedije koje iz razumljivih razloga nastoji utopiti u piću ili u društvu prostitutke s čijim će se uslugama koristiti nedugo nakon što ju je službeno ispitao. Film, međutim, s vremenom Jaya stavlja u drugi plan i kao pravi protagonist se nameće Josh, koji izgleda kao mnogo “čišći” i ispeglaniji lik iako će se i on sam koristiti uslugama prostitutkama. Konvencionalnost je dodatno naglašena mnogo češćim korištenjem često melodramatske glazbe, ali i ponekih “buddy buddy” klišeja. Problemi, međutim, postaju mnogo izraženiji kako se film bliži kraju, odnosno postaje jasnije da je Sen u film pokušao utrpati previše materijala s kojim je pokušao progresivno orijentirane kritičare – rasističku eksploataciju australskih Aboridžina (koja je bila glavna tema prethodnog filma), kapitalističku pohlepu koja izaziva ekološku katastrofu i potiče korupciju, te, konačno, seksualno zlostavljanje kroz “trafficking”. Sve te teme nisu dobro spojene u koherentnu cjelinu, a dodatni problem predstavlja i završnica, koja usprkos toga što sadrži još jedan impresivni okršaj vatrenim oružjem, sadrži neke previše zbunjujuće elemente. Još veće razočarenje su inače dojmljivi Weaver i Wenham čiji su likovi napravljeni previše karikaturalnim. Usprkos toga i usprkos toga što će u usporedbama s Mystery Road predstavljati razočaranje, Goldstone zaslužuje preporuke kao neobičan ali solidan film.

OCJENA: 6/10

RECENZIJA: Brimstone (2016)

 

BRIMSTONE
uloge: Dakota Fanning, Guy Pearce, Kit Harington,
Carice Van Houten, Emilia Jones
scenarij: Martin Koolhoven
režija: Martin Koolhoven
proizvodnja: N 279/X-Filme, Nizozemska/Francuska/Njemačka/Švedska/UK, 2016.
trajanje: 134 min.

Nostalgičari žale za mnogim stvarima kojih danas više nema u kino-dvoranama, ali je malo onih koji će priznati kako se među njima nalaze eksploatacijski filmovi. Jeftina niskobudžetna ostvarenja koji su nekoć kraljevala svjetskim kino-repertoarom, uključujući i ove krajeve, su često nedostatak budžeta, inspiracije ili entuzijazma svojih tvoraca nadoknađivali spremnošću da na zadovolje najniže strasti publike, i to u pravilu eksplicitnim prikazima seksa i nasilja, uključujući i sadržaje nesumnjivo sadističke naravi. Danas se takvi filmovi u kino-dvorane mogu prošvercati jedino ako se nekako kamufliraju u antitezu eksploatacijskih filmova, najčešće kao nekakve politički psuedoangažirane art-drame. Kao jedan od primjera za jednu takvu uspješnu kamuflažu bi mogao poslužiti Brimstone, vestern film nizozemskog sineasta Martina Koolhovena premijerno prikazan na Venecijanskom festivalu 2016. godine.

Riječ iz naslova na engleskom doslovno znači “sumpor”, ali se mnogo češće koristi kao dio fraze “fire and brimstone”, kojim se opisuje pakleni oganj ili se koristi kao metafora za Pakao. Za protagonisticu filma, mladu ženu po imenu Liz (Fanning), cijela radnja filma u velikoj mjeri predstavlja nešto nimalo različito od boravka u paklu. Na samom početku stvari izgledaju relativno dobro, s obzirom da je upoznajemo kao suprugu bitno starijeg, ali dobronamjernog i relativno situiranog farmera u planinskom mjestu na Divljem zapadu. Liz, usprkos toga što je praktički nijema, je stekla naklonost sumještana kao uspješna babica. Međutim, stvari se promijene nakon što jednog dana s obitelji ode u crkvu i tamo sretne novog propovjednika (Pearce) kojeg očito pozna i koji je ispunjava užasom. Da neće biti dobro, postaje jasno nakon što propovjednik pogladi jednu trudnicu, a nakon čega dođe do preuranjenog poroda s neopisivo jezivim posljedicama ne samo po trudnicu, nego i po Lizino mentalno zdravlje i njen položaj u zajednici. No to je samo početak neopisivo teških iskušenja po Liz, koja, zajedno s obitelji, postaje predmetom zanimanja propovjednika za kojeg je jasno da raspolaže ne samo izuzetno lošim namjerama, nego i sposobnošću da ih ostvari, a što je Liz postala svjesna u prošlosti koju je godinama pokušala zaboraviti.

Brimstone se ponekad navodi kao jedan od najuspješnijih ostvarenja nizozemske kinematografije u posljednjih nekoliko godina, ali je to dostignuće prilično sumnjivo s obzirom da je već sama festivalska premijera pokazala kako je duboko podijelio kritiku na dva ekstremna bloka – one koji ga smatraju neupitnim remek-djelom i one koji ga smatraju jednim od najgorih komada celuloidnog gnojiva. Kao i u mnogo sličnih slučajeva, i jedni i drugi imaju argumenata za svoje stavove. Pobornici će se tako moći pozivati na Koolhavenovu režijsku vještinu, kao i izvrsnu glumu, prije svega u slučaju Pearcea koji očigledno uživa tumačeći vjerojatno najuznemirujući lik u cijeloj svojoj karijeri, a poslovično dobra Dakota Fanning je sjajna u prilično složenoj ulozi koja skoro sve vrijeme zahtijeva da ne izgovori nijednu jedinu riječ. Filmofilima će imponirati brojne reference na klasike špageti-vesterna kao što su Leonov Bilo jednom na Divljem zapadu ili Corbuccijeva Velika tišina. Snobovski orijentirane kritičare je Koolhaven, međutim, pridobio najviše nelinearnom strukturom, odnosno time da se film sastoji od četiri poglavlja, od kojih se prva tri odigravaju unatrag – nalik na Nolanov Memento, pa tako gledatelji imaju prilike vidjeti sve stravičnije i neugodnije detalje Lizine prošlosti. No, ono što je možda najvažnije po Koolhavena jest to da se film prodaje kao feministički, odnosno da su žrtve neopisivih ponižavanja, mučenja, ubijanja te seksualnog i svakog drugog ponižavanja gotovo u pravilu žene, a muškarci prikazani ili kao zlostavljačko smeće ili kao beskorisni nespretnjakovići zbog kojih će Liz biti prisiljena sama rješavati svoje probleme.

Oni kojima se film nije dopao su često kao motiv uzimali njegov izuzetno uznemirujući sadržaj, koji uključuje kako prizore zbog kojih bi se osjetljivim gledateljima okretao želudac, tako i neobičnu inventivnost u načinima na koji se ljudi mogu ubijati, mučiti i sakatiti. Brimstone zbog svega od toga od samog početka do kraja, s izuzetak par scena u bordelu, zadržava izuzetno mračan i ozbiljan ton. Međutim, glavni problem Brimstonea nije to što je Koolhaven izgubio mjeru, nego što je izgubio ritam i inspiraciju, pa su pojedini segmenti predugi. Kao jedan od primjera bi mogle poslužiti i scene s mladim odmetnikom koji tumači Kit Harington, a koje se odlikuju crnim humorom koji na trenutke razbija opću atmosferu, a sam glumac se, usprkos istaknutosti lica na službenom posteru, u cijelom filmu pojavljuje daleko kraće nego što bi to mogli pomisliti obožavateljice i obožavatelji Jona Snowa iz Igre prijestolja. Najveće razočarenje, pak, predstavlja završni dio, koji se od mračne, ali ipak koliko-toliko realistične priče, pretvara u skoro samoparodijski “slasher film”, a Liz u karikaturalni kliše Posljednje djevojke., karakterističan za taj kraj. Sam epilog, koji je naznačen u prologu, predstavlja još jedno razočarenje, uključujući i završni enigmatski kadar koji bi sugerirao nastavak u stilu Petka 13. Njega, po svemu sudeći, neće biti, a na čemu će većina onih koji budu odgledali ovaj film ipak biti zahvalni.

OCJENA: 4/10

RECENZIJA: Mystery Road (2013)

MYSTERY ROAD
uloge: Aaron Pedersen, Hugo Weaving, Jack Thompson,
Ryan Kwanten, Tasma Walton
scenarij: Ivan Sen
režija: Ivan Sen
proizvodnja: Screen Australia, Australija, 2013.
trajanje: 118 min.

Australija vitalnost svoje kinematografije velikim dijelom duguje specifičnim geografskim i klimatskim okolnostima, koji su njene egzotične pejzaže učinili zahvalnim eksterijerima za vesterne i postapokaliptične filmove. Dio te egzotike su dijelom predstavljali i njeni domoroci, odnosno Aboridžini, čija je sudbina nakon dolaska bijelih naseljenika bila u mnogome slična, a može se reći čak i daleko gora od sudbine američkih Indijanaca. Za razliku od Hollywooda, koji je od samog početka Indijance koristio u svojim vesternima, australska kinematografija ih je najčešće ignorirala. Još su bili rjeđi filmovi koji su se na ozbiljan način nastojali pozabaviti ekonomskim i drugim problemima Aboridžina, smještenih na margine australskog društva i prisiljenih tavoriti u getoima kojima caruju siromaštvo, alkohol, droga i kriminal. Jedno od rijetkih ostvarenja koje to nastoji ispraviti je Mystery Road, kriminalistički film koji Abordižine prikazuje iz izuzetno autentične perspektive, s obzirom da je njegov autor, scenarist i režiser Ivar Sen, dijelom i sam Aboridžin.

Aboridžinskog podrijetla je i glavni glumac Aaron Pedersen, koji tumači lik Jaya Swana, policijskog detektiva koji se nakon dugo vremena vraća u svoj rodni grad u australskoj provinciji. Radnja započinje otkrićem trupla aboridžinske tinejdžerke, a Swan, koji je žrtvu poznavao, preuzima istragu tog zločina. Vrlo brzo se ispostavi kako mu zadatak neće biti nimalo lagan, dijelom i zbog toga što je sam predmetom rasističkih predrasuda od strane bjelačkog stanovništva, dok ga njegovi sunarodnjaci dočekuju s nepovjerenjem kao izdajnika. Mnogo je ozbiljniji problem to što njegovi pretpostavljeni i kolege iskazuju očigledan nedostatak entuzijazma za istragu, odnosno što bi sve najradije voljeli zataškati, pogotovo kad tragovi počinju ukazivati na povezanost sa slučajem ubijenog policajca, ali i trgovinu drogom u koju je možda čak i upetljan policajac Johnno (Weaving). Swanu, međutim, najteže pada to što je ubijena djevojka bila prijateljica njegovoj vlastitoj kćeri Crystal, s kojom, kao i bivšom suprugom i njenom majkom Mary (Walton) odavno nije u dobrim odnosima.

Sen je svoj film napravio u stilu koji se na prvi pogled čini primjerenijim art-drami nego konvencionalnom trileru. Radnja se odvija izuzetno sporo, ali Sen to nastoji kompenzirati korištenjem upečatljivih pejzaža australskog “outbacka” koji, velikim dijelom zahvaljujući fotografiji samog Sena, stvaraju atmosferu i velikim dijelom služe kao svojevrsni alternativni lik u filmu. Sen se pri tome vrlo vješto poigrava s ikonografijom vesterna, a što uključuje i protagonista, koji gotovo cijeli film nosi bijeli kaubojski šešir i revolver za pojasom. Pedersen tumači njegov lik izuzetno dobro, čineći ga uvjerljivim i u scenama u kojima se, poput klasičnog vestern-protagonsita odmjerava snage sa lokalnim rasističkim đikanima, kao i u onima kojima, kao u slučaju susreta s bivšom obitelji, prikazuje ranjivost. Pedersenov nastup je velikim dijelom potpomognut njegovim glumačkim kolegama, među kojima se najviše ističe Weaving u ulozi njegovog kolege za kojeg do posljednjeg trenutka nije jasno namjerava li Jaya likvidirati ili mu iz iskreno prijateljskih pobuda sugerirati da ne staje na put lokalnim narko-dilerima. Najbolji dio filma je onaj kojima Sen i ostatak njegove ekipe na samom kraju nagrađuju strpljenje svojih gledatelja tako da prikažu izuzetno realističan, ali i uzbudljiv završni obračun dostojan klasika vestern-žanra. Iako Sen u svojem filmu ne mari atmosferu i likove pretpostavlja zapletu, odnosno dozvoljava da neki detalji ostanu neobjašnjeni ili previše nejasni za jedno gledanje, Mystery Road ipak ostaje izuzetno kvalitetno žanrovsko ostvarenje, koje je primjetno bolje od stilom i temom sličnog američkog filma Tragovi u snijegu. I možda ne bi trebalo nikoga iznenaditi to što je ovaj australski film, za razliku od Tragova u snijegu, dobio nastavak u obliku filma Goldstone i istoimene televizijske mini-serije.

OCJENA: 8/10

RECENZIJA: Nemoguća misija: Raspad sistema (Mission: Impossible – Fallout, 2018)

NEMOGUĆA MISIJA: RASPAD SISTEMA
(MISSION: IMPOSSIBLE - FALLOUT)
uloge: Tom Cruise, Henry Cavill, Ving Rhames,
Simon Pegg, Rebecca Ferguson, Sean Harris,
Angela Bassett, Michelle Monaghan, Alec Baldwin
scenarij: Christopher McQuarrie
režija: Christopher McQuarrie
proizvodnja: Paramount, SAD, 2018.
trajanje: 147 min.

S obzirom na sve veće količine dreka koje Hollywood servira na velike ekrane, danas je sve teže zamisliti da bi išta od američkog kino-mainstrema moglo biti poput vina, odnosno postajati boljim s protekom godina. Čini se da bi jedan takav izuzetak mogla biti Nemoguća misija, serija akcijskih filmova koja je prije 22 godine započela kao ne baš previše produhovljeni ili kvalitetni remake popularne špijunske TV-serije 1960-ih, da bi danas njeni dijelovi stekli reputaciju najboljih primjera akcijskog žanra u suvremenom Hollywoodu. Zasluge za to se najčešće pripisuju Christopheru McQuarrieju, scenaristu i režiseru koji je prije tri godine potpisao pretposljednji nastavak Nemoguća misija: Odmetnuti, a koji danas potpisuje posljednji nastavak pod naslovom Nemoguća misija: Raspad sistema.

Većini gledatelja će ime Christophera McQuarrie na špici, pak, daleko manje značiti od imena Toma Cruisea, koji po šesti put tumači lik Ethana Hunta, američkog tajnog agenta i vođe malog ali elitnog tima IMF zaduženog za izvođenje najdelikatnijih i najopasnijih operacija. Jedna takva akcija u Berlinu je krenula krivo, i to je dijelom zaslužan sam Hunt, koji je odbio žrtvovati život kolege i prijatelja Luthera (Rhames) te je zbog toga plutonij od kojeg se mogu napraviti nuklearne bombe završio u rukama tajanstvenih zlikovaca. Hunt je dobio priliku da ispravi svoju pogrešku i pokuša dobaviti plutonij, ali mu je pri tome suparnička agencija CIA protiv njegove volje dodijelila partnera u liku Augusta Walkera (Cavill), agenta specijaliziranog za “mokre poslove”, a čija bahatost i sklonost nasilnom rješavanju problema predstavlja suštu suprotnost Huntovoj diskreciji i metodičnosti. Njih dvojicu, kao i ostatak tima, trag vodi u Pariz gdje plutonij drži tajanstvena žena po imenu Bijela Udovica (Kirby), posrednica koja ga je spremna prodati onome tko najviše plati. Huntove pokušaje da spriječi nuklearnu kataklizmu će dodatno otežati što se u Parizu također našla i njegova stara poznanica, britanska agentica Ilsa Faust (Ferguson), koja očigledno u cijeloj aferi ima neke vlastite interese.

Scenarij Christophera McQuarriea, iako prilično dobar, je najmanje važan element Raspada sistema. Komplicirani i na trenutke teško razumljivi zaplet (kojeg je, također, teško shvaititi bez upućenosti u prethodne nastavke, uključujući Odmetnute) u svojoj suštini služi tek kao macguffinovski izgovor za seriju spektakularnih i izuzetno dojmljivih akcijskih scena. U njima ne samo da McQuarrie demonstrira svoju izuzetnu vještinu, nego i Tom Cruise potvrđuje status jedne od najvećih akcijskih zvijezda današnjice. Cruiseovo je dostignuće još impresivnije, ne samo s obzirom na njegove za hollywoodske standarde i ne baš tako zanemarive godine, nego i to da je najveći dio tih scena obavio bez kaskadera, pri čemu se jedom prilikom čak i teško ozlijedio. Cruise je u svemu tome svom liku dodao elemente humanosti, pa čak i za akcijske superheroje nekarakteristične ranjivosti, učinivši Ethana Hunta mnogo superiornijim u odnosu na Craigovog Bonda. Njegov nastup je još bolji kada se pojavljuje u zajedničkim scenama s Henryjem Cavillom, glumcem koji je možda postao svjestan da Čovjek od čelika možda neće biti antologijski film, te da bi uloga po kojoj će ga pamtiti mogao biti i brkati negativac nalik na onog kojeg tumači u Raspadu sistema. Uz ostatak stalne glumačke postave koja tumači Huntove kolege i koja daje više nego solidne nastupe, a pogotovo u završnoj kompliciranoj sceni u kojoj se svijet istovremeno spašava na tri različita mjesta, valja također pohvaliti i pridošlicu, relativno nepoznatu britansku glumicu Vanessu Kirby čiji je enigmatski i glamurozni lik jedan od najupečatljivijih primjera femme fatale u suvremenoj hollywoodskoj kinematografiji. Iako postoje osnovani razlozi za vjerovati kako će Raspad sistema, barem kada su u pitanju zamršeni i često skriveni detalji njegovog zapleta, brzo ispariti iz sjećanja, onima koji ga budu pogledali će pružiti nevjerojatno brzih dva i pol sata kvalitetne zabave koju je Hollywood danas sve manje sposoban pružiti.

OCJENA: 7/10

RECENZIJA: Hotel Artemis (2018)

HOTEL ARTEMIS
uloge: Jodie Foster, Sterling K. Brown, Sofia Boutella,
Jeff Goldblum, Brian Tyree Henry, Jenny Slate,
Zachary Quinto, Charlie Day, Dave Bautista
scenarij: Drew Pearce
režija: Drew Pearce
proizvodnja: Global Road Entertainment, SAD, 2018.
trajanje: 94 min.

Ako je nekome potrebno ukazati kako vrijeme neumitno čini sve i da od toga nisu imune ni najveće hollywoodske zvijezde, možda bi jedan od najboljih primjera mogla pružiti Jodie Foster,. Nije potrebno ići daleko u prošlost i prisjećati se njene uloge u Taksistu kada je kao pred-tinejdžerska nimfeta poticala nasilje u filmu i stvarnom životu. Dovoljno se, na primjer, sjetiti kako je prije tek nekih deset godina u Neustrašivoj kao relativno mladolika žena čistila njujorške ulice od smeća u stilu Charlesa Bronsona. Utoliko će šok biti veći kada je gledatelji u film Hotelu Artemis, iako, doduše potpomognutu za to adekvatnom šminkom, po prvi put vide u ulozi lika čija dob pripada onome što se eufemistički zove “zlatnim godinama”.

Radnja filma je, pak, smještena u relativno blisku budućnost koja se, barem što se Kalifornije tiče, teško može nazvati “zlatnim dobom”. Godine 2028. su tamošnje vlasti u praksu sprovele neke od ekstremnih neoliberalnih ideja koje se mogu naći na hrvatskim društvenim mrežama, uključujući potpunu privatizaciju vodoopskrbe uz monopolističko formiranje cijena isključivo na temelju ponude i potražnje. U Los Angelesu to znači da će većina stanovništva biti ili siromašna ili žedna ili oboje, a što dovodi do masovnih nereda koje na izuzetno brutalan način pokušava ugušiti isto tako privatizarana policija. Shermana (Brown) se sve to previše ne tiče, jer je već davno prije odlučio kruh zarađivati baveći se kriminalom, uključujući pljačke banaka. Prilikom jedne od njih je ranjen zajedno s bratom (Henry), ali se kao rješenje njihovih problema nameće specifična institucija zvana Hotel Artemis – u stvari bolnica u kojoj bolničarka Jean Thomas (Foster) prethodno pretplaćenim kriminalcima, odmetnicima i drugim osobama s druge strane zakona obavlja diskretne, ali vrhunske medicinske usluge, koristeći se pri tome nanotehnologijom i drugim najmodernijim medicinskim dostignućima. Hotel Artemis, pak, funkcionira i tako da se svi njegovi gosti moraju pridržavati strogih pravila ponašanja, uključujući ono o međusobnom neubijanju. No, u noći kada Los Angelesom bjesne neredi, to će pravilo biti teško održati, a još teže kada se u obzir uzme da su među gostima profesionalni ubojice, ali i da je Sherman opljačkao šefa losanđeleskog podzemlja.

Hotel Artemis je napravljen od strane relativno novog i malenog studija s izuzetnim niskim budžetom, a Drewu Pearceu, dosad poznatom kao scenaristu i producentu, ovo predstavlja režijski debi. Stoga se postavlja pitanje kako je taj film uspio dobiti redovnu kino-distribuciju, a najbolji se odgovor može pronaći u glumačkoj postavi. To se odnosi kako na Jodie Foster koja potencijalno nezahvalnu ulogu ostarjele i na trenutke šašave bolničarke jede za doručak, tako i na impozantnog Sterlinga K. Browna koji gledateljima servira nešto najbliže pozitivcu od svih likova. Ostatak glumačke postave je u nekim slučajevima dobar – za što mogu poslužiti primjeri Jeffa Goldbluma, koji se pojavljuje relativno kratko pred kraj filma, te Sofie Boutelle koja svoje plesačke vještine vrhunski koristi u borilačkoj sceni, te uvijek dojmljivog Davea Bautiste u ulozi Jeaninog pomoćnika – a u nekim slučajevima loš, a što se posebno može reći za iritantnog Charliea Daya kao Zacharyja Quinta, koji i ovdje pokazuje sklonost da tumačeći negativce skrene u nepodniošljivo šmiranje. Najveći problem Hotela Artemis, je, pak, ne baš produhovljen Pearceov scenarij, koji je velikim dijelom inspiriran Johnom Wickom u kome je jedan od najdojmljivijih elemenata jedan sličan hotel. Osim loše napisanih likova, malo previše melodrame pred završetak najviše u oči pada neiskorištenost distopijskih motiva, odnosno to da je cijela priča o apokaliptičkim neredima ništa drugo do nepotrebni pozadiski element, pa čak ne služi kao neka realna opasnost za likove uredno zaštićene iza debelih i dodatnih utvrđenih hotelskih zidova. Ideja o neoliberalnom politikom izazvanoj nestašici vode i društvenom kolapsu je mogla dobro poslužiti za zanimljiv socio-ekonomski komentar, ali šansa za to nije iskorištena. Hotel Artemis, s druge strane, vrlo dobro funkcionira kao svojevrsna stilska vježba, odnosno dobar primjer Pearceovih režijskih i producentskih vještina, gdje talent i karizma Jodie Foster ide ruku pod ruku sa scenografijom i općom atmosferom dostojnom futurističkih neo-noir klasika nalik na Blade Runner. U ove vruće ljetne dane i vremena kada takvih malih, ali solidnih filmića nema puno u kino-dvoranama, za Hotel Artemis je i to dovoljno.

OCJENA: 6/10

RECENZIJA: Sicario 2: Rat bez pravila (Sicario: Day of the Soldado, 2018)

SICARIO 2: RAT BEZ PRAVILA
(SICARIO: DAY OF THE SOLDADO)
uloge: Benicio del Toro, Josh Brolin, Isabela Moner,
Jeffrey Donovan, Manuel Garcia Rulfo, Catherine Keener,
scenarij: Taylor Sheridan
režija: Stefano Sollima
proizvodnja: Sony/Lionsgate, SAD, 2018.
trajanje: 122 min.

Jedan od fenomena koji danas istovremeno izaziva smijeh i jezu jest gotovo unisoni zahtjev tolikih američkih uglednika i celebrityja da se pokrene Treći svjetski rat i tako Rusi zbrišu s lica zemlje zato jer su se prije dvije godine usudili petljati u američke predsjedničke izbore. Takvi zahtjevi i optužbe posebno bodu oči s obzirom da su se same SAD desetljećima petljale u unutarnje stvari niza drugih zemalja, uključujući samu Rusiju, gdje se američko instaliranje pijanog klauna Jeljcina 1996. godine, inače ovjekovječeno u HBO-vom hagiografskom filmu nekoliko godina kasnije, često shvaća kao nešto za što je na naplatu došao karmički račun đva desetljeća kasnije. Američke intervencije izvan američkih granica su ponekad uključivale i daleko ozbiljnije stvari kao što su masovna krvoprolića, ratovi i genocidi, ali se Hollywood iz razumljivih razloga tim temama ustručavao baviti osim u slučajevima kada bi se na taj račun mogli steći neki unutarnjopolitički bodovi ili ostatku svijeta signalizirati svoje salonskoljevičarske vrline. Jedno od rijetkih ostvarenja koje se pokušalo ozbiljno baviti mračnim stranama američkih prekograničnih pustolovina bio je Sicario, razvikani triler iz 2015. godine koji je nedavno dobio nastavak pod naslovom Sicario 2, i kojem su domaći distributeri dali podnaslov Rat bez pravila.

Kao i prethodni film, Sicario 2 se bavi Ratom protiv droge, odnosno višedesetljetnim, beskrajnim, skupim, često krvavim i uglavnom bezuspješnim nastojanjima američke vlade da zaustavi rijeke droge koje preko granice dolaze do američkih ulica. Novi film svemu tome dodaje motiv Rata protiv terorizma, koji također tjera američku vladu na beskrajno trošenje krvi i novca bez nekog opipljivog rezultata. Radnja započinje događajem koje će, barem u očima washingtonskih birokrata i političara, povezati te dvije kampanje. Grupa islamističkih terorista se raznosi bombama usred američke robne kuće izazivajući pokolj među nedužnim ženama i djecom. Naknadna istraga, pak, sugerira da su teroristi ušli u SAD izvana, odnosno preko granice s Meksikom, pri čemu su im pomogli tamošnji narko-karteli koristeći iste krijumčarske operacije kojima američko tržište opskrbljuju drogom. Za američku vladu je to kap koja je prevršila mjeru te je odlučeno da se pokrene tajna operacija u svrhu uništenja meksičkih kartela. Za njenog zapovjednika je postavljen iskusni operativac Matt Graver (Brolin) koji je smislio plan prema kojem bi njegov tim oteo Isabelu Reyes (Moner), maloljetnu kći Carlosa Reyesa, jednog od vodećih meksičkih narko-bosova. Taj bi se zločin pripisao suparničkom kartelu i tako pokrenuo rat kojim bi se karteli međusobno istrijebili ili barem dovoljno oslabili da američka vlada ne mora previše prljati ruke. Graver za operaciju ponovno angažira svojeg starog meksičkog suradnika, Alejandra Gillicka (del Toro), vrhunskog profesionalnog ubojicu i bivšeg odvjetnika koji u svemu tome ima i osobni motiv, s obzirom da mu je Reyes bio masakrirao obitelj. Operacija ide glatko sve do trenutka kada, po običaju, stvari krenu katastrofalno krivo te se Alejandro i Isabel, stjecajem okolnosti, nađu sami u pustinji i gdje Alejandro mora donositi neke neugodne odluke o sudbini djevojčice, dijelom uzimajući u obzir svoje američke pretpostavljene koju cijelu stvar nastoje što brže i “elegantnije” zataškati.

Sicario 2 je u odnosu na prvi film promijenio veliki dio glumačke postave i ekipe, pri čemu je najvidljiviji izostanak danas prilično razvikanog režisera Denisa Villeneuvea. Kao zamjena je došao Stefano Sollima, talijanski režiser koji se, s obzirom na opus kojim dominiraju hvaaljeni kriminalistički filmovi i TV-serije posvećen mafijaškom naličju njegove domovine (kao što su Gommorah i Subura), može smatrati prilično dobrim izborom. Zamijenjeni su i hvaljeni autori glazbe i fotografije, ali je zato scenarist Taylor Sheridan ostao isti. Za njegov rad na novom filmu se može reći da je, usprkos naoko kompleksnijem zapletu koji se odigrava u daleko više zemalja i na različitim kontinentima, mnogo kompaktniji i ima čvršći fokus od prethodnog Sicarija. Glavni razlog za to je taj što se zbivanja više ne prate iz perspektive naivne idealističke agentice FBI koju je u prethodnom filmu tumačila Emily Blunt, nego su Graver i Alejandro već definirani kao likovi, te se tvorci Sicarija 2 daleko više mogu usredočiti na pitanje “kako” i “zašto” nego “što”. Sollima, koji se već bio istakao kao majstor akcijskih scena, svemu tome daje svoj autorski pečat, ali dodaje i neočekivanu humanističku dimenziju, prije svega tako što cijelu žalosnu i krvavu aferu prikazuje iz perspektive djece, bilo da je riječ o žrtvama terorističkog masakra ili o klincima s granice koje karteli, obećavajući im kule i gradove, pretvaraju u vlastite janjičare. Relativno nepoznati Elijah Rodriguez, koji tumači jedan takav lik, sjajno glumi svoj lik, daleko bolje od tinejdžerske zvijezde Isabel Moner kao razmažene mafijaške princeze.

Sicario 2, za razliku od prethodnog filma, nije izazvao previše oduševljenja kod kritičara. Razlog za to je manje u njegovim scenarističkim nedostacima, prije svega ultranasilnoj završnici čiji melodramatski elementi na trenutak kvare opći realistični ugođaj i karakter filma. Umjesto toga je zaplet, iako ne tako različit od prethodnog filma, dežurnim salonskoljevičarskim dušobrižnicima daleko više digao živce jer stjecajem okolnosti daruje propagandne bodove politici njima danas tako mrskog američkog predsjednika, barem kada je riječ o izgradnji kontroverznog zida na granici s Meksikom. Sicario 2, je s druge strane, isto tako kritičan i prema američkoj politici, barem onoj uobličenoj u washingtonskim uhljebima poput likova koje tumače Matthew Modine i Catherine Keener, koji su, kao u slučaju iračke pustolovine, s oduševljenjem kreću u kaubojske pustolovine kršenja međunarodnog prava, da bi, kada stvari postane previše krvave i komplicirane, iskazivali neobičnu sklonost da od svega dignu ruke, ostavivši svoje ljudstvo, saveznike i nedužan narod na cjedilu. Zbog toga će mnoge Sicario 2 natjerati na ozbiljno razmišljanje, a koje je, u kontekstu današnje ratne histerije, za svakog gledatelja pitanje mentalne higijene.

OCJENA: 7/10