Britanski laburisti u anketi pali na treće mjesto

Sunday Telegraph prenosi rezultate ankete koju je za njega provela agencija ICM, a prema kojoj Laburistička stranka britanskog premijera Gordona Browna – da se sada održe parlamentarni izbori – može računati tek na 22 posto glasova. Slabi rezultati britanske vladajuće stranke već duže vremena i nisu neko iznenađenje, s obzirom na lošu ekonomsku situaciju, rat u Iraku, niz skandala i opću zasićenost laburistima nakon 12 godina vladavine. Već skoro dvije godine ankete ukazuju da će na izborima – koji se trebaju održati najkasnije za godinu dana – laburisti padaju, a na prvo mjesto izbija Konzervativna stranka koju je preporodio novi, mladoliki vođa David Cameron i kojoj ICM-ova anketa daje čak 40 posto glasova.

Međutim, Brownu i njegovim drugova će najnovija anketa pasti teže od ranijih, jer su po njoj laburisti postali treća stranka po popularnosti na Otoku. Ispred njih su skočili centristički Liberalni demokrati kojima anketa daje 25 posto glasova.

Ovo, doduše, nije presedan, jer su laburisti u – po njih mračnoj, tačerovskoj – 1987. godini također jednom u anketi spali na trećo mjesto.

Utjeha laburistima je ta da još uvijek drže drugo mjesto u utrci za Evropski parlament sa 22, 5 posto. Konzervativci su i dalje prvi s 29 posto glasova, a Liberalni demokrati treći s 20 posto. Manje stranke, koje zahvaljujući proporcionalnom izbornom sistemu i manjem odzivu birače u pravilu izvrsno prolaze na evropskim izborima, su ovaj put daleko iza njih. Na četvrto mjesto je, s dosta iznenađenja, izbila Zelena stranka s 11 posto. Slijedi euroskeptična Stranka nezavisnosti UK (UKIP) s 10 posto, dok se ekstremno desna Britanska nacionalna partija (BNP), od koje se dosta strahovalo, vrti tek oko 5 posto.

Telegraph, s druge strane, navodi da bi laburistima u četvrtak gubitak četiri lokalna vijeća i pad ispod 20 posto na evropskim izborima bio jasan signal da Browna – koji je 2007. godine dočekan kao spasitelj stranke od Irakom kompromitiranog Blaira – moraju maknuti. Sam Brown je, pak, sklon ideji da svojoj vladi život produži nudeći koaliciju Liberalnim demokratima.

Ovaj razvoj događaja u jednoj od najmoćnijih i najutjecajnijih zemalja Evrope je posebno zanimljiv, kada se uzme u obzir da je opća ekonomska situacija daleko bolja od one u Hrvatskoj gdje, pak, vladajuća stranka gotovo da i ne mora brinuti o ostanku na vlasti sljedeće desetljeće-dva.

Glas za Keruma je glas za demokraciju

Preostalo je vrlo malo vremena do početka izborne šutnje pred drugi krug lokalnih izbora. Na njih imam namjeru izaći, isto kao što ću na njima iskoristiti istu onu opciju ka0 i prije 14 dana. Ništa što sam vidio ili čuo u prethodna dva tjedna nije me natjeralo da pretjerano zažalim zbog svoje odluke u prvom krugu. A to znači da ću biti dosljedan i podržati Željka Keruma za gradonačelnika Splita.

I sada, kao i prije četrnaest dana, držim da suprotan ishod od onog koji bi se temeljio na mom izboru (kao i, ako je suditi po anketama, izboru većine građana Splita) ne bi predstavljao tragediju za Split. Naprotiv, Ranko Ostojić je vrlo dobar kandidat koji bi mogao učiniti dosta dobrih stvari ako postane gradonačelnik. Stvar koja me je priječila da mu dam glas jest moja procjena da bi Kerum – zbog cijelog niza subjektivnih i objektivnih okolnosti – mogao učiniti daleko više.

Glavna prednost koju Kerum ima u odnosu na Ostojića jest to što će kao gradonačelnik imati daleko veći legitimitet. Nijedan gradonačelnik u povijesti Splita nije bio neposredno izabran na slobodnim, tajnim, višestranačkim izborima na kojima je postojalo opće pravo glasa za sve građane obaju splove.  Kerum će, za razliku od Ostojića, biti izabran zato što se zove Željko Kerum, odnosno to će biti glavni razlog zbog koga će dobiti glasove. Ostojić, nasuprot tome, većinu svojih glasova može prikupiti isključivo na temelju tri slova koja se nalaze iza njegovog imena na glasačkom listiću. Njegovi glasači će se opredijeljivati isključivo po stranačkom, odnosno ideološkom kriteriju. Ostojić bi tako – bez obzira na svoju biografiju ili karakter – mogao dobiti isti onakav broj glasova kao Ivan Kuret da je kojim slučajem iza njegovog imena stajala slova “HDZ”, isto kao što je Kuret vjerojatno mogao računati na drugi krug da je bio kandidat SDP-a.

I ta tri slova su, zapravo, jedini razlog zbog kojih će mnogi glasati protiv Keruma u nedjelju. Splitski tajkun nije im ne diže živce zbog toga što je “bahati primitivac” i  “seljačina”, odnosno bezdušni i pohlepni kapitalist,  koliko zbog prozaične činjenice da drugoj najvećoj stranci u Hrvatskoj oduzima vlast nad drugim najvećim gradom u Hrvatskoj. I to se dešava upravo u trenutku kada je od prošlih parlamentarnih izbora još uvijek grogiranom SDP-u potreban nekakav opipljiv lokalno-regionalni “skalp” . I zbog toga se na Keruma krenulo izuzetno žestoko, pa i prljavo, potežući, implicitno ili eksplicitno, njegovo “vlaško” porijeklo kao glavni argument kojim bi mu birači “urbanog”, “građanskog”, “normalnog” Splita trebali zapriječiti Banovinu. A takvi argumenti, koji su u svojoj biti rasistički, u najmanju ruku izgledaju licemjerno kada dolaze iz jedne navodno prilično napredne i prosvijećene stranke kao kao što je SDP.

Ostojić bi vjerojatno bio dobar gradonačelnik, ali se – u najmanju ruku – nije pokazao najspretnijim političarem kada je u pitanju kampanja. Umjesto da birače osvaja svojim neospornim kvalitetama, dozvolio je sebi da se upusti u negativnu kampanju, pa se tako od svih njegovih manje pamte parole i programi o budućem Splitu, a više nesretna fraza “poglavica Bijeli prah”. Kerum, koji je, pak, i ranije pokazivao da posjeduje prirodni politički talent, je tu frazu iskoristio kao savršen izgovor da se ne upušta u sučeljavanja i debate te tako stavlja na uvid svoju intelektualnu inferiornost u odnosu na svog protivnika. Iskoristivši grešku svog protivnika, Kerum je pokazao kako postoje slučajevi kada vrhunsko obrazovanje, elokventnost, privlačan fizički izgled i druge kvalitete koje se za obično vezuju za uspjeh u suvremenoj politici ponekad nisu ni potrebne.

Izbor Keruma za gradonačelnika bi stoga pokazao da je suvremena Hrvatska, barem u tom jednom – za neke kontroverznom – detalju blizu ideala demokracije prema kojima svatko ima pravo ne samo birati, nego i biti izabran. Kerum, kao osoba bez uobičajenih obrazovnih i ideoloških kvalifikacija, odnosno stranačke infrastrukture koja stoji za hrvatskog političara, time uspostavlja nove demokratske standarde i ruši nevidljive barijere na isti način  na koji je to prije nekoliko mjeseci u SAD učinio Obama.

Da li će se takav neoubičajen izbor građanima Splita obiti o glavu? Na to je pitanje nezahvalno dati odgovor prije nego što Kerum dođe na vlast. Takav izbor predstavlja rizik, ali rizik uvijek predstavlja nerazdvojni sastojak svake demokracije.

Spasiti planet bojanjem krovova u bijelo?

Profesor Steven Chu, ministar energetike u administraciji američkog predsjednika Baracka Obame, inače dobitnik Nobelove nagrade za fiziku, izazvao je poprilično pažnje svjetskih medija svojim nedavnim prijedlogom da se svuda po svijetu krovovi počnu bojati u bijelo. Svrha inicijative jest borba protiv globalnog zatopljenja – bijela boja reflektira toplinu Sunčevih zraka, pa se time kuće i zgrade manje zagrijavaju, što znači manje potrebe da se atmosfera truje i zagrijava s fosilnim gorivima koja bi trebala stvarati struju za klima-uređaje.

Na prvi pogled se čini da ta ideja ima smisla – čak i nekome, koji, poput autora ovih redova – nije u potpunosti uvjeren u “konsenzus” o skoroj apokalipsi izazvanoj globalnim zatopljenjem. Uvijek je bolje trošiti manje energije, postojalo globalno zatopljenje ili ne.

Međutim,. isto tako se dobro prisjetiti da to što je netko dobio Nobelovu nagradu ne znači da baš sve to dođe iz njegovih usta mora biti pametno (neki od nobelovaca su u svoje vrijeme bili pristaše Adolfa Hitlera, no bolje je ne zazivati Godwinov zakon u ovom postu).

Članak u Telegraphu koji se bavi nekim praktičnim aspektima primjene Chuove ideje je, pak, konzultirao Jakea Hackera, glavnog fizičara u građevinskoj tvrtki Arup. Hacker je rekao kako bi masovna primjena bijele boje na krovovima i zidovima velikih gradova mogla stvoriti “problem s odsjajem”, ali i podsjetio da se samo 1,5 posto površine Zemlje odnosi na gradove.

Laži, statistike i Hollywood

Malo tko se danas usudi osporiti tezu kako je Hollywood neopisivo liberalniji od ostatka Amerike (i većine suvremenih društava). Međutim, isto tako je malo onih koji su spremni priznati da holivudski glumci, pisci, scenaristi i producenti svoj pogled na svijet agresivno promiču kroz sadržaj svojih filmova i TV-serija. U tome se ponekad ide tako daleko da se ne samo lijevi, liberalni i  “politički korektni” stavovi izlažu kao jedini mogući, nego se čak činjenice koje bi takvim stavovima išle u prilog “friziraju” s bezočnošću nalik na najsiroviji “agitprop” u nekadašnjim zemljama realnog socijalizma.

Jedan od primjera gdje su holivudski scenaristi dozvolili da vlastite ideološke predrasude plasiraju kao činjenice o kojima nikakvog spora nema jest i TV-serija Blizu doma, odnosno epizoda The Shot, emitirana na programu HRT-a u ponedjeljak navečer. U toj je epizodi tužiteljski tim na čelu s protagonisticom Annabeth Chase vodi proces protiv tinejdžera, zvijezdu srednoškolskog tima, koji je iz nepoznatih razloga ustrijelio svog mladića. Za vrijeme istrage se otkrije kako je tinejdžer imao homoseksualna iskustva, a na što slijedi eskpresni komentar Chaseinog šefa Stevea Sharpea kako od 15 igrača u srednjoškolskom timu “statistički, 2-3 mogu biti gay”.

Stručna literatura vezana uz pitanja ljudske seksualnosti navodi kako udio homoseksualaca u muškoj populaciji iznosi između 1,5 do 4 posto. Brojke koje imaju običaj koristiti gay organizacije – a koje su se svojevremeno citirale u HRT-u i hrvatskim medijima za vrijeme trećesiječanjske vlasti – se vrte oko 10 posto. Brojke koje koriste autori serije Blizu doma, pak, sugeriraju da je taj postotak znatno veći, odnosno 15 – 20 posto.

Ta je brojka, dakle, gotovo deset puta veća od one koje citira većina relevantnih istraživanja, ali je autori serije gledateljima serviraju kao notornu činjenicu o kojoj ima smisla raspravljati isto onoliko koliko o tvrdnji da li sunce svakog dana izlazi na istoku.  Moguće je da autori  nisu bili upoznati sa seksološkim istraživanjima, ali je vjerojatnije da su si dali “pjesničke slobode” kako bi što efektnije “senzibilizirali” gledatelje na probleme homoseksualne populacije koja – kako serija sugerira – čini više nego značajan udio stanovništva, odnosno, s obzirom na broj pogođenih, homofobija i uskraćivanje prava homoseksualacima predstavlja daleko ozbiljniji problem nego što je svojevremeno bila segregacija crnaca u SAD.

Sitni detalj u jednoj epizodi i ne baš straobalno popularne serije bi bilo nezahvalno uzeti kao krunski dokaz o ideološkoj “nabrijanosti” Hollywooda, ali takvih detalja, iako ponekad i ne tako drastičnih, ima poprilično. Njihova akumulacija stvara percepciju Amerike i svijeta u cjelini koju je teško pomiriti sa stvarnošću, a nesklad između percepcije i stvarnosti ponekad stvara i ozbiljne probleme kao što je tzv. CSI efekt. Taj i drugi primjeri pokazuju koliko je opasno stvarati sliku današnjeg svijeta na osnovu onoga što servira američka tvornica iluzija, odnosno koliku odgovornost Hollywood zapravo ima. Tu je odgovornost Hollywood često zloupotrebljavao ili je s najboljim namjerama popločavao staze do svakojakih paklenih destinacija.

Sud potvrdio zabranu istospolnih brakova u Kaliforniji

Vrhovni sud Kalifornije je sa 6 glasova “za” i 1 glasom “protiv” donio presudu kojom se potvrđuje rezultat prošle godine održanog referenduma kojim su u toj državi zabranjeni – prije toga odlukom istog suda legalizirani – istospolni brakovi. Sud je, međutim, koristeći činjenicu da referendumski prijedlog po tom pitanju nije bio dovoljno jasan, također donio odluku da će 14.000 istospolnih brakova sklopljenih prije izglasavanja referenduma ostati valjano.

To je solomonsko rješenje bilo očekivano od većine pravnih stručnjaka. Presuda je, inače, donesena po tužbi koje su podnijele kalifornijske gay organizacije, tvrdeći kako famozni Prijedlog 8 predstavlja tako drastično mijenjanje kalifornijskog Ustava da ga se moralo izglasati po kvalificiranom postupku, odnosno uz dvotrećinsku većinu u kalifornijskoj skupštini (gdje većinu, naravno, drže gay-friendly liberalni demokrati kojima tako nešto ne pada na pamet), a ne samo većina birača. Većina komentatiora je, pak, držala da se Vrhovni sud ipak neće usuditi direktno ići protiv najdemokratskije i najneposrednije izražene volje građana Kalifornije. U tom smislu su davane i izjave od strane samih sudaca.

Time je, barem privremeno, završena saga koja se ispočetka iskazala kao neočekivana posljedica kandidature Baracka Obame za američkog predsjednika, a kasnije izazvala pravljenje crnih lista u Hollywoodu, vandaliziranje objekata Mormonske crkve i javno razapinjanje Miss Kalifornije.

Obama imenovao Hispanoamerikanku Soniu Sotomayor u Vrhovni sud

Američki predsjednik Barack Obama će danas formalno objaviti jednu od najvažnijih odluka svog dosadašnjeg mandata, odnosno ime osobe koja će postati novi sudac američkog Vrhovnog suda. Associated Press je i prije formalne objave javio kako će novi član najvišeg i najuglednijeg sudskog tijela u Americi (a i u svijetu) biti Sonia Sotomayor, 54-godišnja sutkinja federalnog žalbenog suda za Drugi sudački okrug.

Sotomayor je treća žena imenovana u Vrhovni sud, a američki mediji su se raspisali kako je ona prvi Hispanoamerikanac u sudu (mada neki povjesničari navode da se i Benjamin Cardozo, potomak portugalskih Židova koji je u Vrhovnom sudu sjedio 1930-ih, može uvjetno smatrati Hispanoamerikancem). Upravo zbog činjenice da pripada toj etničkoj grupi – a koja se, s obzirom na svoju sve veću brojnost smatra jednim od stupova Demokratske stranke – Sotomayor se već duže vrijeme smatrala jednim od favorita za imenovanje. Sotomayor će, ako Obamino imenovanje potvrdi Senat – u kome demokrati imaju više nego solidnu većinu – zamijeniti Davida Soutera, suca koji je najavio kako će se povući do kraja godine.

Imenovanje vrhovnog suca je – s obzirom na američko shvaćanje podjele vlasti – jedna od najvažnijih i najdalekosežnijih odluka koju predsjednik može donijeti za vrijeme svog mandata. Američki Ustav tako Obami daje maksimalno osam godina mandata da provodi svoju politiku, dok su suci imenovani doživotno, pa teoretski mogu utjecati na život Amerikanaca desetljećima. Oni su to u nekoliko navrata i učinili, pa je tako upravo Vrhovni sud u prošlom stoljeću donio presude kojima je oborena rasna segregacija u školama, odnosno legaliziran pobačaj.

Za razliku od tadašnjih vremena, kada su Vrhovnim sudom dominirali liberali, današnjim sastavom suda dominiraju konzervativci. Ulazak Sotomayor to neće previše zamijeniti, s obzirom da je Souter – koji je od strane Busha Starijeg bio imenovan kao konzervativac – postao jedan od članova četveročlane liberalne manjine u devetočlanom sudu.

Republikanska stranka, koja bi, usprkos sve beznačajnijeg i manjeg prisutstva u Senatu, još uvijek mogla opstruirati njenu potvrdu, se našla u dilemi – da li suprotstavljanjem Sotomayor još više otuđi hispanoameričke glasače, ili da riskira da u Sud uđe osoba čiji su stavovi, kao i u slučaju Obame, daleko liberalniji i lijevije orijentirani nego što je to bio slučaj u američkoj politici.

Sotomayor, koja je razvedena i nema djece, poznata je ne samo po tome što podržava tzv. afirmativnu akciju, odnosno pozitivnu diskriminaciju u korist žena, obojenih, homoseksualaca i drugih “potlačenih manjina”, nego i po tome što je tzv. sudački aktivist, odnosno što smatra da sudovi nemaju samo zadatak tumačiti Ustav i zakone, nego ih kreirati, odnosno ispravljati krive Drine koje konzervativni republikanski političari ne žele, a ziheraški  rasploženi demokratski političari se ne usude kako ne bi digli živce centristički nastrojenim biračima.

Problem za Sotomayor bi, pak, mogla biti predavanje na Sveučilištu Berkeley u Kaliforniji, jednoj od utvrda radikalne ljevice u SAD, gdje je 2001. godine rekla kako  “etnicitet i spol suca može i hoće imati utjecaja na sudačke odluke”. Time je Sotomayor u pitanje dovela vlastitu objektivnost – ono što bi svuda u svijetu trebala biti najveća vrlina svakog suca.

Hoće li ga Jelena srediti?

Što zbog vrućine, što zbog umora, što zbog uobičajenog nedostatka inspiracije, splitska gradonačelnička kampanja je posljednjih dana pomalo izgubila na intenzitetu. Zato je najveći događaj postao u svim drugim okolnostima opskuran intervju koji je Jelena Rozga, kandidatkinja Kerumove liste za Gradsko vijeće Splita. Na temelju teksta se, kako navodi većina hrvatskih medija, “bi se dalo naslutiti” kako nekadašnja balerina i pjevačica grupe Magazin očekuje da u Kerumovoj gradskoj upravi postane pročelnica za kulturu.

Takva izjava je, naravno, došla kao mana s neba za anti-kerumovski orijentirane komentatore koji traže krunski dokaz za tezu o tome da bi Kerum na čelu Splita predstavljao propast zapadne civilizacije. Imenovanje Rozge za splitsku ministricu kulture će se tako opisivati isto onako kako su antički povjesničari opisivali vladavinu ludog rimskog cara Kaligule koji je svog omiljenog konja Incitata imenovao senatorom.

Cijela afera – pogotovo ako se “napumpa”, a to će splitski i drugi mediji svakako učiniti – bi mogla Kerumu stvoriti probleme u nedjelju, odnosno Ranku Ostojiću i njegovom bloku omogućiti da dodatno mobilizira svoje glasačko tijelo pod parolom “domovina u opasnosti”, odnosno da imaju dužnost spriječiti “najgore poniženje u povijesti Splita”. Zato je i Kerumov glasnogovornik Krešimir Macan hitno reagirao podsjetivši kako Rozga uopće nije izabrana u Gradsko vijeće, odnosno “kako najvjerojatnije ni sama ne zna razliku između vijećnika, pročelnika i podrške”, pa je “najvjerojatnije došlo do zabune”.

Ta intervencija se ne doima previše spretnom i čini se da je afera “Rozgagate” Kerumu ipak nanijela određenu štetu. Ostaje, pak, pitanje da li će ta šteta biti nenadoknadiva ili dovoljna da preokrene drugi krug. Naime, vrlo je vjerojatno da je većini birača, uključujući i one koji će najave o Rozginom angažmanu navode kao ključni razlog za glas Ostojiću, kultura zapravo zadnja rupa na svirali. Nije nimalo teško pretpostaviti da uvjerljiva većina svih onih koje Rozga užasava kao splitska ministrica kulture ni pod mukama ne bi bili u stanju imenovati njenu sadašnju prethodnicu, usprkos toga što dotična dama – bivša rock-kritičarka Tamara Visković – među upućenima prima brojne pohvale, i što su joj TBF-ovci svojevremeno odali homage s pjesmom Sredi ih, Tamara.

Stoga se ipak može očekivati kako će već za sedam dana cijela priča o Jeleni Rozgi i splitskoj kulturi biti posve nevažna i zaboravljena epizoda. Tko na biralištu bude protiv Keruma, to će uraditi zbog odranije stvorenih predrasuda, a ne zbog opskurnog intervjua koji je takve predrasude samo mogao potvrditi.

Honolulu održao prve online-izbore u SAD

Prošli tjedan je grad Honololu u američkoj državi Havaji dovršio prve izbore na kojima nisu bila otvorena birališta. Vijeća mjesnih zajednica Honolulua su izabrana tako što su se birači o kandidatima izjasnili telefonom ili preko Interneta koristeći posebne šifre. To su prvi takvi izbori održani u SAD, a jedini razlog zbog koga su održani na najnižoj razini jest taj da zakoni države Havaji još uvijek nalažu da se izbori za gradska vijeća, gradonačelnika kao i državne organe, vode na tradicionalni način koji ostavlja evidenciju na papiru.

Honolulu, dakako, nije otkrio toplu vodu niti će se zbog ovog SAD moći hvastati kao pionir demokracije 21. stoljeća. Estonija već duže vrijeme sve svoje izbore obavlja elektronskim putem.

Ono što je posebno zanimljivo u ovoj priči jest da bi se ovaj presedan mogao primjenjivati sve češće, ali ne zbog želje za stvaranjem moderne demokracije koliko nekih sasvim prozaičnih razloga. Izborna komisija Honolulua je, naime, izbore odlučila provesti isključivo “preko žice” zbog toga što je gradski budžet bio jedna od žrtava globalne recesije. Tako su sredstva za održavanje izbora srezana s 240.000 US$ na 180.000 US$. Bryan Mick, jedan od dužnosnika gradske uprave koji je vodio projekt, tvrdi da će izbori po novoj metodi koštati samo 80.000 US$.

Ako je to istina, lako je zamisliti kako će se – u ova recesijska vremena prilično poguban – argument o tome da je demokracija “preskupa” moći suzbijati uvođenjem novih tehnologija koji upražnjavanje demokratskih prava čine neposrednijim i jednostavnijim. Potraje li recesija, možda će kao jednu od posljedica imati procvat neposredne Internetske demokracije, odnosno glas “preko žice” bi mogao kompenzirati neke od antidemokratskih trendova – npr. porast ekstremističkih stranaka – koji se obično vezuju za ova loša ekonomska vremena.

Revolucija koju je pojeo “hrvatski san”

To da će studentska revolucija završiti onako kako je završila teško da je ikoga moglo iznenaditi. To da će završiti upravo sada, a pogotovo nakon dolaska Slavoja Žižeka koji je revolucionarima dao verbalnu podršku se, s druge strane, moe shvatiti kako svojevrstan šok.

A možda i ne bi trebalo biti iznenađenje, s obzirom da je Žižek rekao da su “preblagi”, odnosno da trebaju “primijeniti pravu dozu nasilja”.  Možda su upravo te magične riječi bile te koje su od tog “veličanstvenog projekta” učinili još jedan debakl “napredne”, “prosvijećene”, “europske” Hrvatske, ništa manji od onih kakve se svako malo doživljava na biralištima.

Naime, Žižek je mlade i nadobudne revolucinare podsjetio da sve velike revolucije i društvene promjene traže daleko više fizičkog i mentalnog napora od salonske rasprave, pomodnih parola i slike Che Guevare na majici. A ulaganje fizičkog i mentalnog napora je, pak, upravo ono što se zahtjevima za besplatno studiranje namjeravalo izbjeći. O spremnosti na nešto “žešće” stvari – udisanje suzavca, pendrek po glavi ili vožnja u kombiju eskadrona smrti – je moglo biti daleko manje govora.

Žižekove riječi su, podsjetivši na ne baš izvjesne, ali ne i potpuno isključene posljedice koje bi nastavak njihovog pothvata mogao imati, prosvjednicima učinile prihvatljivom alternativu kretanja “linijom manjeg otpora” koja se svodi na ponižavajući fijasko. Studenti će u režimskim krugovima, ali i šire postati predmet poruge. Sanaderova vlada je sada svjesna da se u opakim vremenima koja dolaze može bojati mnogo čega, ali definitivno ne i nekakvih studentskih protesta. Sanader možda čak i kao predsjedničkog kandidata svoje stranke instalira Dragana Primorca kako bi poniženje studenata i onih krugova koji su za njih navijali bude potpuno.

A, zapravo, “napredni” i “prosvijećeni”  studenti su ovim protestom – koji je propao čim je postao”dosadan” i “nezanimljiv” – pokazali kako se, zapravo, ne razlikuju od istih onih prostačkih masa koje sanjaju “hrvatski san” o kruhu bez motike, odnosno slavi, bogatstvu i lagodnom životu koje se bez problema može steći cjelodnevnim boravkom u kladionicama, dilanjem, kupovinom umjetno “napumpanih” dionica državnih tvrtki ili nastupom u reality showovima.

Preminuo nobelovac zaslužan za Viagru

Robert Furchgott, američki znanstvenik koji je 1998. godine dobio Nobelovu nagradu za medicinu, danas je preminuo u Seattleu. Furchgottovo najvažnije otkriće jest supstanca u endotelijskim stanicama – koje čine krvne sudove – zvana EDRF – a koja omogućuje opuštanje krvnih sudova. Furchgott je EDRF otkrio 1978. godine, a godine 1986. otkrio da je njegov sadržaj dušični oksid. Time je omogućio farmakološka istraživanja koja su svoj najpoznatiji i najpopularniji rezultat pronašla u lijeku koji širi krvne sudove, a koji je poznat pod imenom Viagra.

Furchgott je preminuo u dobi od 92 godine. Iza sebe je ostavio tri kćeri, četvoro unučadi, jednog praunuka, ali i više nego zahvalne vršnjake, odnosno generacije muškaraca kojima “zlatne godine” više neće izgledati tako dosadne.