“Oni” (ni)su kao “mi”

Bandic_i_AhmadinejadRezultat izbora u Iranu možda izgleda šokantan, ali ne toliko jednom kada se prospava noć, dobro razmisli, a još manje iz perspektive utemeljene na nedavnim hrvatskim iskustvima. Među zapadnim medijima, koji su posljednjih dana toliko “pumpali” priču o velikom povijesnom prevratu, možda nijedan komentar nije tako jasno ukazao kako je car gol kao ovaj članak iz Newsweeka.

Što se to dogodilo svim tim šarmantnim, rječitim mladim muškarcima i ženama u Sjevernom Teheranu, stalno intervjuiranim na zapadnim televizijama? Oni su pokazali toliki entuzijazam prema Ahmadinedžadovom glavnom suparniku, bivšem premijeru Mir Hosein Musaviju. Bili su tako uzbuđeni zbog izgleda za više slobode. Mislili su da je Ahmadinedžad promašaj i sramota, i stvarno izgleda da su voljeli nas Amerikance. Zapravo, oni su skoro izgledali kao i mi Amerikanci. Da li su oni bili glas stvarnog Irana?

Zapravo, ne. Izgleda da su radnička klasa i seoska sirotinja — ljudi koji previše ne izgledaju i govore kao mi — listom glasali za zapuštenog, smutljivog predsjednika koji izgleda i ponaša se manje-više kao i oni.

Promijenite riječ “Iran” sa “Zagreb” ili “Split”, riječ “Musavi” s riječima “Kregar” ili “Ostojić”, riječ “Ahmadinedžad” s riječima “Bandić” ili “Kerum” te riječ “Amerikanci” s “Evropa”  pa se u gore navedenim riječima krije objašnjenje za rezultat nedavnih lokalnih (a i mnogih drugih) izbora u Hrvatskoj. Cinici bi mogli reći da teorije o iranskom porijeklu Hrvata i nisu baš potpuno bez osnove.

Ahmadinedžad pobijedio na izborima u Iranu

Obojica glavnih kandidata za mjesto iranskog predsjednika – trenutni predsjednik i tvrdolinijaški kandidat Mahmud Ahmadinedžad te bivši premijer i reformistički kandidat Mir Hosein Musavi – tvrde da su pobijedili na jučer održanim izborima koje je obilježio nezapamćeni odaziv zbog koga se čak dva puta produžavao rok za zatvaranje birališta.

Državni mediji, pak, tvrde da je dosada pobrojano 68 posto glasova, te da oni ukazuju kako je Ahmadinedžad osvojio oko dvije trećine glasova. IRNA, službena novinska agencija, čak se požurila Ahmadinedžada proglasiti pobjednikom.

Pitanje je hoće li to priznati mase Musavijevih pristaša, među kojima je najviše mladih te među kojima postoji potencijal za reprizu postizbornih revolucija u Srbiji i Ukrajini.

S druge strane, izbori u Iranu bi se vrlo lako mogli usporediti s američkim izborima 2004. godine. I tada su zapadni mediji entuzijazam urbane omladine za opoziciju, kao i neuobičajeno veliki odaziv, pogrešno protumačeni kao znak da će George W. Bush biti sklonjen iz Bijele kuće. Slična razmišljanja su se argumentirala ekonomskom krizom koju je izazvala Ahmadinedžadova politika, kao i efektima za Iran nekarakterističnih televizijskih debata među kandidatima.

Međutim, Ahmadinedžad se, poput Sanadera, dobro osigurao populističkim potezima među svojom ruralnom bazom, a i sama kriza ne mora uvijek značiti da će se birači automatski okrenuti opoziciji. Naprotiv, kao u slučaju izbora za Evropski parlament, zabrinuti birači se ponekad okrenu vlasti i odbacuju bilo kakve eksperimente.

Ipak, rekao bih da je cijela medijska histerija vezana uz iranske izbore prije svega posljedica wishful thinkinga među vodećim zapadnim novinarima, odnosno nastojanja da se tzv. Obama efekt, kojim se tumačio uspjeh prozapadne koalicije u Libanonu, proširi i na “problematični” Iran. Da je pobijedio Musavi, novom američkom predsjedniku bi se pripisao još jedan veliki uspjeh koji potvrđuje njegovu mesijansku reputaciju.

Naravno, ne treba zaboraviti ni to koliko su izrazi “tvrdolinijaš” i “reformist” relativni kada je u pitanju Islamska Republika Iran. Musavi, koga se nazivalo velikom liberalnom i prozapadnom nadom, bio je premijer u doba iračko-iranskog rata, a iza njega stoji bivši predsjednik Hašemi Rafsandžani, koji je prije dolaska Ahmadinedžada na vlast uživao reputaciju konzervativca.

Gordon Brown promjenom izbornog sistema nastoji očuvati vlast

Reći da je prošli tjedan bio loš za britansku Laburističku stranku i premijera Gordona Browna je eufemizam stoljeća. Međutim, iako su se ostavke ministara redale kao na tekućoj vrpci, iako je Laburistička stranka doživjela masakr na lokalnim izborima u Engleskoj, odnosno završila na ponižavajućem trećem mjestu na izborima za Evropski parlament, Brown je još uvijek premijer. “Blairitski” ministri i laburistički bosovi koji su mu snovali o glavi su sada opet na partijskoj liniji. Brown nema ni najmanju namjeru podnijeti ostavku, a izazivača u samoj stranci nema, s obzirom da bi njegovo rušenje dovelo do ekspresnih parlamentarnih izbora koji laburistima prijete još jednom katastrofom.

Brown će, dakle, ostati na vlasti do svibnja 2010. godine kada istječe posljednji rok za održavanje novih izbora. Laburistički premijer će godinu dana – za kojih mnogi sumnjaju da će bitno popraviti njegove izglede – učiniti sve da ostane na vlasti. I pri tome će kao glavno oruđe koristiti istu onu stvar koja je dovela do prošlotjedne izborne kataklizme, odnosno birače okrenula od laburista – skandal vezan uz zloupotrebe parlamentarnih troškova.

Brown je odmah nakon izbora izjavio da je skandal pokazao kako su nužne reforme, te natuknuo kako bi to uključivalo promjenu izbornog zakonodavstva, odnosno napuštanje dosadašnjeg većinskog sistema u kojima se zastupnici biraju relativnom većinom u pojedinačnim izbornim jedinicama. Iako Brown tvrdi da do izmjena neće doći bez prethodne “sveobuhvatne debate” i referenduma, britanski mediji su već počeli špekulirati o tome da bi Brown mogao uvesti proporcionalni izborni sistem, nalik na onaj koji dominira u evropskim državama, uključujući Hrvatsku.

Malo tko, dakako, vjeruje kako bi proporcionalni sistem suzbio parlamentarnu korupciju, s obzirom da iskustva evropskih zemalja (i, na žalost, Hrvatske) pokazuju kako tako izabrani zastupnici ne zastupaju nikoga osim interesa stranačkih bosova koji su ih metnuli na “sigurna” mjesta na kandidatskim listama, odnosno da im je, ako su dovoljno visoko na tim listama, potpuno svejedno hoće li im stranka dobiti 5 ili 50 posto glasova.

Brown, zapravo, pokušava iskoristiti krizu i ogorčenje javnosti kako bi promjenom izbornog sistema spasio stranku od poraza i sebi očuvao vlast. Proporcionalni sistem u Britaniji se koristi jedino na lokalnim, regionalnim i evropskim izborima, ali je na njegovom uvođenju na nacionalnu razinu dosada inzistirala jedino centristička stranka Liberalnih demokrata, i to iz razumljivog interesa – većinski sistem je plodno tlo za dvostranačje, te je zastupljenost te stranke daleko ispod postotka glasova. Laburistima pod Blairom, usprkos svih govorancija o reformi, nije padalo na pamet da mijenjaju većinski sistem, s obzirom da su kao najveća stranka imali daleko veću zastupljenost od postotka glasova.

Izborna kataklizma koja se čini izvjesnom je, pak, Blairovog nasljednika natjerala da počne razmišljati o ostanku na vlasti koji se temelji na jednostavnoj računici. Ako bi se sljedeći izbori održali po proporcionalnom sistemu, opozicijska Konzervativna stranka bi dobila najviše glasova, ali ne bi mogla sastaviti većinu. To bi, međutim, uspjelo oslabljenim laburistima u koaliciji s Liberalnim demokratima.

U pitanju je, dakako, vrhunski cinizam, ali i vrhunski politički potez – naravno, pod pretpostavkom da prođe. Iz hrvatske perspektive je takav potez sasvim razumljiv i u skladu s ovdašnjom praksom. Sve vladajuće stranke “štelaju”, s manje ili više uspjeha, izborno zakonodavstvo sebi u prilog. U Hrvatskoj se to od uvođenja demokracije dogodilo 11 puta – isprobano je pet modela za parlamentarne izbore , jedan za Županijski dom Sabora te pet modela za lokalne izbore. Na početku se koristio dvokružni većinski sistem (kakav koristi Francuska), da bi se danas ustalio “čisti” proporcionalni.

Brown bi, međutim, i na temelju hrvatskih iskustava trebao biti oprezan, s obzirom da takve  “štele”  ponekad mogu imati nepredviđene rezultate. Prva takva se zbila pred izbore 1990. godine, kada je Smiljko Sokol, kao vodeći ustavni stručnjak angažiran od tadašnje Račanove komunističke vlasti kako bi napravio izborni zakon s ciljem da se isprofiliraju dvije jake stranke. Rezultat  je uistinu bila takva profilacija i nešto nalik na dvostranačje, ali pobjednik nije bio SKH-SDP nego HDZ.

U britanskom slučaju bi, pak, inzistiranje na proporcionalnom sistemu moglo imati neželjene posljedice u obliku ulaska rasističke stranke BNP u britanski parlament, a čiji bi glasovi po nekim predviđanjima mogli doći upravo od laburističkih birača.

Brown bi, doduše, tome mogao doskočiti – a o tome se dosta špekulira u britanskim medijima – uvođenjem tek jedne sitnije izmjene postojećeg većinskog sistema. Britanski birači bi tako, kao i oni u Australiji, i dalje zastupnike birali u pojedinačnim jedinicama, ali bi umjesto jednog nedjeljivog glasa imali i pravo na rezervne glasove – drugi, treći, četvrti itd. koji bi se udjeljivali za kandidate koji predstavljaju drugi izbor. Ti rezervni glasovi bi se pribrajali prvim glasovima sve dok jedan od kandidata ne bi prešao 50 posto glasova.

Taj model, koji se inače koristi i za izbor londonskog gradonačelnika, bi, međutim sa sobom povlačio rizike, s obzirom da nije rijetkost da glasači Liberalnih demokrata imaju daleko više razumijevanja za konzervativne kandidate od vodstva svoje stranke.

Inače, priča o promjeni izbornog sistema u Britaniji koincidira i sa zahtjevima da se, nakon skandala s Dusinom 0 i sličnih svinjarija, promijeni i izborni sistem u Hrvatskoj. Najkonkretniji (i nekako najsuvisliji) na tom polju je Ivo Škrabalo, ali teško da će postojeći partitokratski establishment, uključujući i zlosretni SDP sa svojim šefom, za njegove ideje imati razumijevanja.

Pao Sarkozyjev zakon protiv internetskog piratstva

Francuski Ustavni savjet – najviše sudsko tijelo u toj zemlji – je na jučerašnjoj sjednici neustavnim proglasio ključne odredbe nedavno donesenog i kontroverznog zakona o suzbijanju internetskog piratstva, poznatijeg po svojoj skraćenici HADOPI. Zakon, na čijem je usvajanju inzistirao predsjednik Nicolas Sarkozy, za namjeru je imao najradikalniji mogući obračun s internetskim piratima, odnosno zaštitu autorskih prava i interesa velikih korporacija industrije zabave. Njegove odredbe su, između ostalog, predviđale osnivanje agencije za praćenje aktivnosti korisnika Interneta kao i drakonske kazne za sve koje se uhvati u downloadiranju piratskih datoteka, uključujući trajnu zabranu pristupa Internetu.

Zakon su pozdravile vodeće korporacije i umjetnici, ali je zato na njega drvlje i kamenje digla socijalistička opozicija, kao i brojne organizacije za reformu autorskih prava. Nelagoda zbog drakonskih odredbi se prenijela čak i na zastupnike Sarkozyjeve stranke UMP u francuskoj Nacionalnoj skupštini, koji su 9. travnja neočekivano omogućili da bude odbijen. Sarkozy ga je uspio progurati tek mjesec dana kasnije, iz drugog pokušaja.

Ustavni savjet, koji, između ostalih, čine i dva bivša francuska predsjednika, prihvatio je primjedbe mnogih koji drže da su drakonske odredbe izašla van okvira francuskog Ustava. Ključna je stvar u tome da je zakon kažnjavanje dao administrativnom odnosno sudskom tijelu, kao i omogućio da se Internet isključuje osobama optuženim, a ne osuđenim za kaznena djela kršenja autorskih prava. Time bi se prekršile ustavne odredbe o diobi vlasti, odnosno izvršna vlast bi preko HADOPI-ja preuzela pravo drakonskog kažnjavanja prijestupnika.

Ustavni suci su također naveli kako je slobodan pristup javnim informacijma, tj. Internetu “temeljno ljudsko pravo” koje se ne može ograničiti, barem ne na način na koji je to zamislio Sarkozy.

Blogeri i veliki dio francuske javnosti, pogotovo onaj mlađi, pad zakona je dočekao s oduševljenjem. Sarkozyjeva vlada je, pak, rekla da će pokušati progurati novi prijedlog, ovaj put “pročišćen” od svih problemlatičnih odredbi. Komentatori u Francuskoj drže da je, pak, da je zbog propasti zakona u pitanju i karijera Christine Albanel, francuske kulture koja je bila njegov najvatreniji pobornik.

Ovakva odluka predstavlja dobru vijest, s obzirom da je danas postalo jasno koliko je, zapravo, koncept autorskih prava na kojem se toliko inzistira na Zapadu zastario, odnosno daleko od stvarnosti koju je donijela nova tehnologija. Danas postoje dvije alternative koje na raspolaganju zakonodavcima. Na jednoj strani  je veća liberalizacija, tj, smanjenje ili ukidanje ograničenja korištenja materijala pod autorskim pravom uz paušalne naknade njihovim vlasnicima. Na drugoj strani je pretvaranje Interneta u orwellovsku policijsku državu s potpunim zatiranjem slobode govora i mišljenja. Dobro je znati da bar negdje ima starih i mudrih glava koje su se odlučile za prvu varijantu.

“Politički nekorektna” Miss Kalifornije ipak ostala bez krune

CarriePrejean_293_250px

Carrie Prejean, Miss Kalifornije kojoj su gay aktivisti nastojali oduzeti krunu zbog “politički nekorektnog” odgovora na pitanje o istospolnim brakovima, na kraju je ipak bila prisiljena prepustiti svoju titulu Tami Farrell. Kao razlog je direkcija izbora za Miss USA navela “nepoštivanje ugovornih obaveza”, a odluku je potvrdio i vlasnik licence Donald Trump.

Prejean je osim titule Miss Kalifornije imala i titulu Prve pratilje Miss USA. Trump je inače prije mjesec dana, usprkos kampanje s ciljem da joj se oduzme titula, odlučio da Prejean sačuva titulu. Tada su se kao razlog navodile “vruće” fotografije koje je 22-godišnja manekenka bila napravila u kasnim tinejdžerskim godinama. Trump je, pak, svoju odluku obrazložio nastojanjem da se očuva sloboda govora u SAD, odnosno podsjećanjem kako je Prejeanino protivljenje istospolnim brakovima stav koji dijeli i predsjednik Barack Obama, ali i većina građana Kalifornije koji su sudjelovali na jesenskom referendumu.

Gay aktivisti, kojima su se bila pridružila brojna imena američke industrije zabave, nisu bili sretni zbog odluke, te će sada bez svake sumnje dobiti zadovoljštinu. Fox News navodi kako je prekid ugovora između Prejean i direkcije izbora uzrokovan sukobom oko kontrole nad javnim nastupima, odnosno Prejean je inzistirala da bude svečani gost olimpijade za ljude sa specijalnim potrebama, čemu se direkcija protivila. Prejean, pak, tvrdi kako joj je direkcija izbora bila naložila da se slika za Playboy te nastupi u reality showu I’m A Celebrity… Get Me Out of Here, a što direkcija opovrgava, navodeći tek da je “proslijedila” takve ponude.

Prejean je, pak, u intervjuu za TMZ.com izjavila kako su razlozi za njen gubitak titule isključivo politički, odnosno kako se samo tražio izgovor da joj se skine titula.

(Foto: Phil Konstantin, Wikimedia Commons)

Republikanci “pučem” preuzeli njujorški državni senat

Američkim republikancima posljednjih godina, a pogotovo posljednjih mjeseci, najblaže rečeno, ne cvjetaju ruže. Jedna od rijetkih vijesti koja bi ih obradovala došla je iz posve neočekivanog mjesta – Albanyja, sjedišta države New York, jednog od liberalnijih dijelova SAD.

Republikanci su prošle jeseni u državi New York, kao i u ostatku SAD, poraženi na izborima. Demokrati su to iskoristili kako bi sa 29 mjesta skočili na 31, te tako preuzeli većinu u 62-članom Senatu. Međutim, to nije potrajalo, a jedan od razloga su bili istospolni brakovi, odnosno sve žešći pritisak gay aktivista da država New York slijedi primjer Massachusettsa, Vermontza i drugih liberalnih država, odnosno da ih legalizira.

Demokratski guverner New Yorka John Paterson se donedavno, isto kao i predsjednik Barack Obama, nominalno protivio istospolnim brakovima kako bi pred izbore 2010. godine osigurao umjerene i nezavisne birače. Međutim, kada je Paterson zaključio da bi ga mogli čekati neizvjesni stranački predizbori, odnosno borba s debelo  “potkoženim” Andrewom Cuomom, odlučio je stati na stranu utjecajne gay-zajednice i tako pokušati osigurati njenu potporu kako bi postao kandidat.

Četiri demokratska senatora – Ruben Diaz, Carl Kruger, Pedro Espada i Hiram Monserrate – su međutim konzervativci i žestoki protivnici istospolnih brakova, pa je trebalo dosta vremena da se na čelo Senata postavi senator Malcolm Smith, pobornik istospolnih brakova. Jučer su, pak, Espada i Monserrate, uz posredovanje milijardera Toma Golisana, odlučili prijeći na stranu republikanaca te im tako omogućiti većinu.

Preuzimanje vlasti, koje demokrati nazivaju “pučem” i neligitimnim, se održalo u mraku, jer su demokratski senatori – nastojeći ga spriječiti – prvo napustili zgradu Senata, potom isključili struju, TV-monitore i računala. Republikanci, pak, preuzimanje smatraju legitimnim, a Deana Skelosa novim predsjednikom Senata. Guverner Paterson je bijesan, a najavljeno je kako će demokratski senatori “puč” pokušati osporiti na sudu.

Svake sličnosti s hrvatskim općinskim, gradskim i županijskim skupštinama, uključujući Grad Zagreb 1997. godine i legendarni dvojac Buković-Šporer su sasvim slučajne.

Inače, cijela će priča dobiti novu sapunsku dimenziju, s obzirom da se protiv Espade vodi postupak zbog toga što je u studenom fizički napao i bocom razrezao svoju djevojku Carlu Girardo. Ako bude osuđen, mjesto u Senatu bi izgubio po sili zakona, pa bi pitanje njegove eventualne zamjene moglo dovesti do pat-pozicije u njujorškom Senatu.

Država New York je, inače, već imala “sapunske” obrate u politici od kojih je najlegendarniji slučaj Eliota Spitzera, demokratskog guvernera i borca protiv korumpiranih korporacija čija je blistava karijera kada ga je FBI uhvatio kao “klijenta br. 9” elitne eskort-službe. Paterson, koji je naslijedio Spitzera, prvi je crnac, ali i slijepac na čelu države, a javnost je zabavio “preventivnim” priznanjem da je imao običaj konzumirati kokain i varati suprugu.

EU izbori? Kakvi EU izbori?

Jedan od vodećih hrvatskih medija – nomina sunt odiosa – nije našao za shodno izvijestiti svoje čitatelje o rezultatima izbora za Evropski parlament. To je, doduše, bio samo ekstreman slučaj u usporedbi s drugim medijima koji su se na najveće demokratske izbore na svijetu – iza onih indijskih – osvrnuli uglavnom protokolarno.

Takav pristup, čak i ako se u obzir uzme sve veći parohijalizam, tabloidizacija i ozbiljni kadrovski nedostaci hrvatskih medija, pomalo čudi. Naime, Evropska Unija, je pojam koji establishment hrvatskoj javnosti predstavlja kao svetinju, a ulazak Hrvatske u EU kao cilj radi kojeg je potrebno sve žrtvovati. I, čemu onda potpuno ignorirati najveći praznik evropske demokracije, odnosno potvrdu svih onih vrijednosti kojima Hrvatska treba težiti?

Cinici bi, dakako, rekli kako Evropska Unija, poput mnogih plemenitih projekata čiji je Hrvatska bila dio u prošlosti, daleko bolje izgleda u teoriji nego u praksi. Izbori za Evropski parlament u tome nisu nikakav izuzetak. Naime, nemoguće je EU shvatiti kao oličenje nekakvih plemenitih civilizacijskih ideala kada je odaziv na izborima za njeno zakonodavno tijelo ponegdje daleko ispod i sramotnog odaziva za hrvatske lokalne izbore. Još je teže EU shvatiti civilizacijski superiornom Hrvatskoj kada će u njenom parlamentu sjediti članove BNP – stranke koja zabranjuje pristup crncima – ili Jobbika, mađarske stranke koja ima vlastitu paravojnu formaciju koja paradira ulicama u uniformama nalik na one iz 1930-ih i 1940-ih.

Ignoriranje evropskih izbora ponekad ima i neke unutarnjopolitičke motive, kako kod hrvatske vlasti, tako i kod opozicije. Hrvatskim režimlijama je tako spominjanje evropskih izbora neugodno s obzirom na neko tako davna obećanja premijera Ive Sanadera prema kojima su i hrvatski birači prošli tjedan trebali kao punopravni članovi velike evropske obitelji birati eurozastupnike poput svoje slovenske, talijanske i mađarske braće. S druge strane, Sanaderu su izbori pružali priliku za sjajan “spin”, odnosno tvrdnje da su prošli izbori u Hrvatskoj samo pratili evropske trendove – na izborima za Evropski parlament su Sanaderovi drugovi iz Europske pučke stranke (EPP) rasturili Partiju evropskih socijalista (PES) isto onako kao što je HDZ rasturio SDP.

Samom SDP-u su, pak, euro-izbori trebali služiti kao odličan izgovor za svoj neuspjeh da efekte globalne recesije iskoristi na lokalnim izborima. Neuspjesi SDP-a isto tako predstavljaju praćenje evropskih trendova, s obzirom da uz neke časne izuzetke – kao Slovačka i Grčka – stranke lijevog centra užasno loše stoje u cijeloj Evropi, odnosno da su nezadovoljnici skloniji glasove skloniji dati populistima i ekstremnoj desnici. SDP i njegovi navijači u hrvatskoj javnosti, međutim, ne žele priznati da je Evropa – na koju se toliko vole pozivati – njihovoj ideološkoj poziciji (ma što se pod time podrazumijevalo) pokazala leđa.

Ekstremna desnica među pobjednicima evropskih izbora

Prve analize rezultata evropskih izbora uglavnom primjećuju debakl stranaka lijevog centra ili “etablirane” ljevice, odnosno uspjehe stranaka desnog centra, i to u zemljama gdje su one na vlasti i gdje bi se moglo očekivati da će ih birači kazniti zbog posljedica ekonomske krize. Takvim očekivanjima su prkosili Angela Merkel sa svojom koalicijom CDU/CSU u Njemačkoj, Nicolas Sarkozy i njegov UMP blok u Francuskoj te Silvio Berlusconi čijoj stranci Narod slobode nimalo nisu naškodili premijerovi nestašluci s maloljetnim manekenkama. Stranke lijevog centra koje su na vlasti uglavnom nisu bili te sreće – Zapaterovi španjolski socijalisti tako bilježe prvi ozbiljniji poraz od desne Narodne stranke u više godina, a u susjednoj Sloveniji su Socijalni demokrati završili daleko iza Janšinog SDS-a. Izuzecima od ovog pravila bi se mogla nazvati Švedska, gdje je vladajući desni blok izgubio glasove u korist socijaldemokrata te Grčka, gdje je Nova demokracija završila iza lijevog PASOK-a. Jedna od rijetkih svijetlih točaka evropske ljevice je Slovačka, gdje je socijaldemokratska stranka SMER premijera Roberta Fica doživjela veliki uspjeh u odnosu na desnu opoziciju.

Međutim, od svih rezultata će najviše pažnje svakako izazvati rast stranaka ekstremne desnice, koji, po nekim analitičarima, ukazuje da je ekonomska kriza izazvala povratak trendova karakterističnih za 1930-e. Najdramatičniji takav rezultat je činjenica da Britanska nacionalna partija (BNP) po prvi put ulazi u Evropski parlament, izazvavši zgražanje velikog dijela javnosti i političkog establishmenta. Današnji rezultat bi za posljedicu mogao imati dugoročno zamrzavanje planova da Britanija za svoje parlamentarne izbore, po uzoru na kontinentalnu Evropu, uvede proporcionalni izborni sistem.

Ekstremna desnica je ojačala i u drugim evropskim zemljama, bilo da je riječ o “čisto” anti-imigrantskim strankama kao Wildersova PVV u Nizozemskoj, Danska narodna stranka u Danskoj ili je riječ o klasičnim ultra-nacionalističkim strankama Istočne Evrope kao što je Stranka Velike Rumunjske u Rumunjskoj, SNS u Slovačkoj ili Ataka u Bugarskoj. Hrvatsku javnost bi, pak, trebao zabrinuti neočekivani uspjeh ultranacionalističke stranke Jobbik u Mađarskoj, s obzirom da iredentističke tendencije suvremenih mađarskih desničara, odnosno teritorijalne pretenzije koje uključuju Baranju i Međimurje.  Jobbik, koja je optuživana za antisemitizam, između ostalog, ima i vlastitu paravojnu formaciju pod nazivom Mađarska garda.

Prozapadni blok pobijedio na izborima u Libanonu

Američki mediji su uglavnom ignorirali izbore za Evropski parlament, ali su zato poklonili veliku pažnju izborima za libanonski parlament. Prije samih izbora su komentatori plašili američku javnost mogućnošću da pobjednici izbora postanu “zločesti dečki” iz šijitske organizacije Hezbolah, odnosno koalicija iza koje stoje “problematična” Sirija i Iran. Večeras su, pak, pristaše prozapadne vladajuće koalicije na čelu s premijerom Fouadom Siniorom proglasile pobjedu, a to je priznao i dio Hezbolahovih kršćanskih saveznika. Prozapadni blok ima 68 od 128 mjesta u libanonskom parlamentu.

Huffington Post, jedan od vodećih američkih ljevičarskih blogova, je to požurio pripisati nedavnoj posjeti Baracka Obame Bliskom Istoku, kao i govoru kojim se zalagao za mir između SAD i islamskih zemalja. Međutim, svi koji  “Obama efekt” nastoje protumačiti kao prvu potvrdu mesijanskih sposobnosti novog američkog predsjednika bi trebali uzeti u obzir da rezultati izbora nisu bitno drukčiji od rezultata koje je prozapadni blok ostvario na izborima prije četiri godine, kada je u Bijeloj kući sjedio George W. Bush.

Piratska stranka ušla u Evropski parlament

U zemljama Evropske Unije se užurbano zbrajaju glasovi pali na izborima za Evropski parlament, a “spin” majstori nesmiljeno nastoje pokazati kako su vladajuće stranke desnog centra odnijele pobjedu, opozicijske stranke lijevog centra doživjele debakl, a ekstremne stranke s ljevice i desnice nisu dobile onoliko glasova koliko su predviđali apokaliptičke medijske najave. Među svim tim rezultatima, pak, najviše pažnje će izazvati oni u Švedskoj gdje je, po svemu sudeći, Piratska stranka (Piratpartiet), mala stranka osnovana 2006. godine, a koja se zalaže za reformu intelektualnog vlasništva – odnosno manje gnjavljenja ljudi koji downloadiraju materijale s Interneta – osvojila je 7,1 posto glasova te će dobiti jedno, a možda i dva od 18 mjesta koliko je predviđeno za Švedsku u Evropskom parlamentu. Uspjeh Piratske stranke je još impresivniji, ako se uzme u obzir da je na parlamentarnim izborima 2006. godine dobila samo 0,63 posto glasova.

Mnogi komentatori drže da je Piratskoj stranci dosta glasova donijela osuđujuća presuda Pirate Bayu – s kojim, inače, ona nema veze – i to pogotovo među najmlađim biračima.