“Oceanija je uvijek bila u ratu s Eurazijom”

Iako bi povijest u pravilu opisuje kao niz notornih činjenica koje ništa ne može promijeniti, iskustva s ovih prostora jasno pokazuju kako je riječ o idealu koji se još dugo, a možda nikada neće dostići. Problem, doduše, nije toliko u činjenicama koje eonima mogu ostati iste, koliko njihovom tumačenju koje se nevjerojatno brzo zna mijenjati na osnovu dnevnopolitičkih potreba. Bliska prošlost, ali i sadašnjost ima brojne primjere “napredno orijentisanih jugoslovenskih” drugova koja su postajali “domoljubna državotvorna” gospoda, heroja koji su postajali zlikovci, okupacija koje su postajale oslobođenja, bratskih saveznika koji su postajali pogani izdajnici ili jamstvenih kartica o smanjivanju PDV-a.

Možemo se tješiti, pak, da taj fenomen nije isključivo vezan uz nove nesretne prostore, odnosno da politika i njeno preoblikovanje povijesti zna pogađati i naizgled prosvijećenije zemlje. Možda je najbolji primjer SAD gdje je “politička korektnost” uzela toliko maha da se nastoje retuširati i neke ličnosti i događaji koji baš i ne spadaju ono što se obično podrazumijeva pod izrazom “daleka prošlost”. Dva primjera, pak, pokazuju kako predmet takvih orvelovskih intervencija ne mora uvijek biti “ideološki neprijateljska” tumačenja povijesti koja se vezuju uz konzervativizam i tlačenje neke manjine,  nego i “istine” koje su znale dolaziti s lijeve obale rijeke.

Prvi primjer je J. Edgar Hoover, jedna od najmoćnijih, najpoznatijih, ali i najkontroverznijih i najomraženijih ličnosti u SAD 20. stoljeća. Na mjestu direktora FBI je bio od 1924. do smrti 1972. godine, pretvorivši tu federalnu agenciju u jednu od najefikasnijih tajnih policija na svijetu, ali i stvorivši od nje stroj za prikupljanje “prljavština” o svakom relevantnom američkom političaru i javnoj ličnosti. Za američku ljevicu Hoover je bio monstrum, i stoga ne čudi što su se još za njegovog života u ljevičarskim krugovima počela širiti glasine o tome da svemoćni direktor tajne policije ima vlastitu mračnu tajnu, odnosno da je homoseksualac.

Zahvaljujući Hollywoodu, koji je politički uvijek stajao na ljevici, ali i bio i sklon promicati urbane legende, Hooverova homoseksualnost je prvo postala dio američke popularne kulture, a potom i svojevrsna činjenica koju nitko nije smio dovoditi u pitanje. Tako je pred kraj 20. stoljeća bilo teško zamisliti ijedan holivudski film u kome se pojavljuje Hoover a da se na ovaj ili onaj način ne spominje njegov navodni “brak” s pomoćnikom Clydeom Tolsonom ili njegove slike orgijanja u ženskim haljinama s kojima ga je ucjenjivala mafija. Hoover je tako postao simbol sve izopačenosti i licemjerja s kojom su šezdesetosmaši opisivali konzervativni poredak koga je direktor FBI nastojao zaštiti.

Danas se, pak, prilikom govora o Hooveru daleko više spominju njegovi “gafovi”, sklonost klađenju i novcem motivirane veze s mafijom nego njegove “slobodne aktivnosti”. O homoseksualnosti se sve manje govori, ona se ignorira pa sve češće odbacuje kao lijepa priča koja nema veze sa stvarnošću, odnosno isto toliko, ako ne i manje kao dugogodišnja ljubavna veza s holivudskom starletom Dorothy Lamour.

Koji je razlog za takvu promjenu? Prilično jednostavan, odnosno isti onaj zbog koga se američki predsjednik Lincoln, po mnogima najveći predsjednik SAD i pobjednik građanskog rata, nastoji na osnovu par špekulacija proglasiti homoseksualcem, dok se daleko brojnije reference na seksualnu orijentaciju njegovog prethodnika Jamesa Buchanana, pobornika ropstva i uvjerljivo najgoreg predsjednika SAD, elegantno ignoriraju.

Naime, homoseksualnost je danas jednostavno previše “cool” i previše “in” da bi se moglo vezivati za “problematične” ličnosti. Štoviše, svaki takav pokušaj bi se danas proglasio homofobijom.  I tako je Hoover, ni kriv ni dužan, prvo postao “tetkica” da bi ga se proglasilo licemjernim razvratnikom i monstrumom, a potom postao “hetrić” zato da ga “braća” više ne bi imala kao crnu ovcu u svojim redovima.

Nešto noviji primjer, pak, predstavlja tzv. Noć razbijanja diska (Disco Demolition Night), događaj koji se zbio 12. srpnja 1979. na čikaškom bejzbol-igralištu Comiskey Park, kada je u pauzi između dvije utakmice promocija lokalnog disk-džokeja Stevea Dahla, poznatog po antipatiji prema disko-glazbi, dovela do sveopćeg uništavanja disko-ploča, ali i nereda na terenu zbog kojih je druga utakmica trebala biti otkazana. Taj se događaj smatrao početkom kraja disko-ere u u SAD, a desetljećima je bio slavljen kao svojevrsna pobuna protiv establishmenta, odnosno nastojanje da se rock glazba vrati svojim buntovničkim korijenima, a nasuprot kvarenju od diska i njegove supkulture vezane uz materijalizam, konzumerizam i druge vrijednosti srednje klase i konzervativni poredak.

Tri desetljeća kasnije je, pak, taj romantični rokerski juriš na disko-Bastilju dobio daleko negativnija tumačenja zahvaljujući “političkoj korektnosti”. Naime, iako je disko-era tada završila što se tiče većine stanovništva, supkultura je preživjela u gay zajednici, odnosno disko se otada smatrao gay glazbom. Isto tako su današnji “politički korektni” povjesničari pažljivo prebrojali naslage melanina na koži disko-izvođaća i došli do zaključka da je među njima bila daleko više crnaca nego bijelaca, pogotovo kada se disko-glazba usporedi s “običnim” rockom. I tako je Noć razbijanja diska odjednom postala ne revolucija nego kontrarevolucija, odnosno rasizmom i homofobijom izazvan zločin iz mržnje koga svaki “pošteni intelektualac” mora najoštrije osuditi.

Gledajući takve primjere prilično je teško ne složiti se s Zhou Enlaijem, kineskim premijerom koji je prilikom posjeta Francuskoj početkom 1970-ih rekao da je “još uvijek prerano” da bi se išta suvislo moglo reći o francuskoj revoluciji 1789.

Stana postala svjetska TV-zvijezda

Nedavno sam pogledao prve dvije epizode “Castlea”, kriminalističke TV-serije koja se ovog proljeća emitirala u SAD, a čija bi druga sezona trebala krenuti najesen. Mogu reći da me se nije baš previše dojmila – koncept joj predstavlja varijaciju na odavno prežvakane teme, a i “dramedijski” ton na kome se inzistira vrlo često zna skrivati nedostatak smisla za humor kod scenarista. S druge strane, vrlo bi se lako moglo dogoditi da, uz malo sreće, to postanu “Slučajni partneri” (ili “Moonlighting”) našeg doba.

Ako se to dogodi, najveća zasluga za to bi trebala pripasti glavnim glumcima. Naslovnog protagonista – Ricka Castlea, plejbojevskog autora krimi-romana koji mučen besparicom i kreativnom blokadom pristaje raditi kao savjetnik za njujoršku policiju – tumači Nathan Fillon, kanadski glumac koji je našoj publici relativno nepoznat, ali je SF-geekovima poznat kao junak nikad prežaljene SF-serije “Firefly”.

Mnogo više pažnje bi u našoj javnosti trebala izazvati njegova partnerica Stana Katić, kanadska glumica kojoj su roditelji Srbi iz Dalmacije, a navodi se kako joj je jedan od rođaka splitski kazališni glumac Simo Katić.  Publici je poznata po nastupima u TV-seriji “Heroji” te kao kanadska agentica Corinne Verneau koja se pojavljuje na kraju “Zrna utjehe”. Po onome što se moglo vidjeti u ovoj seriji, gdje tumači njujoršku policijsku detektivku Kate Backett, čini se da je čeka dobra budućnost, s obzirom da je pokazala kako ima komičarskog talenta.

Još malo o devalvaciji kune

Ono što je donedavno bilo,  a zaprav još uvijek jest tabu-tema – eventualna devalvacija kune – predmet je članka na pollitika.com. Tekst je prilično zanimljiv, jer se bavi iskustvima Poljske koja je devalvirala zlot i uglavnom izbjegla nevolje koje su pogodile druge istočnoevroipske zemlje. Zanimljivi su i komentari gdje se iznose argumenti zašto devalvacija možda i ne bi bila tako dobra ideja za Hrvatsku.

Pogledati se u ogledalo

Među brojnim prijedlozima kako da se Hrvatska na što brži i efektniji način izvuče iz krize najmanje popularnosti uživa ono koje se, na prvi pogled, čini najjednostavnijim – devalvacija kune. Svrha tog poteza bi trebala biti poticanje hrvatske proizvodnje, odnosno snižavanje cijena hrvatskih proizvoda na svjetskim tržištima u svrhu njihove veće konkurentnosti.

Međutim, kada je u pitanju taj potez, stječe se dojam da nesklonost prema njemu pokazuju kako oni ozbiljni, odnosno establishmentski ekonomisti, tako i “obična raja”. Dok ekonomiste brine inflacija, koja se od 1980-ih smatra najvećim zlom koje može zadesiti neku ekonomiju, dotle laike užasava jedna mnogo prozaičnija posljedica devalvacije kune. Krediti koje je stanovništvo podiglo u posljednjih desetak i nešto godina su u pravilu sadrže devizne klauzule, odnosno devalvacija kune bi automatski dovela do povećanja rata koje se moraju otplaćivati.

A koliko je ljudi koji su podigli te kredite, odnosno koliko su ti krediti odgovorni za financijkse nevolje u kojima se našla Hrvatska? Sudeći po bijesnim reakcijama na najave devalvacije kune, odnosno pokušaje Sanaderove vlade da “zauzda” pohlepne banke prilikom dizanja kamatnih stopa, osoba vezanih tim kreditima ima jako mnogo.

I, naravno, kada se proklinje Sanader zbog toga što je “pokrao i upropastio državu”, kada se odjednom stvara konsenzus da svaki zaselak ne treba biti jedinica lokalne samouprave i da nam sve one rukometne arene i Pelješki most nisu trebali, malo tko je spreman priznati da nesposobnost današnje vlade da se suoči s financijskom rupom samo svojevrsni odraz iste situacije u kojoj su se našli građani željni uživanja u lijepim i luksuznim stvarima za koje nisu imali volje ili strpljenja proliti odgovarajuću količinu znoja. I sada svi bjesne na Polančeca, Šukera i Kosor, a nitko se ne želi pogledati u ogledalo i vidjeti cvrčka iz basne koji shvaća da je mrav bio u pravu, odnosno suočiti se činjenicom da se cijelo ljeto zabavljao umjesto da marljivo sprema hranu za crne dane.

Zato se jučerašnja kolumna Renata Baretića u Nacionalu itekako treba preporučiti kao jedan od rijetkih primjera kada komentatori ove nesretne hrvatske zbilje imaju hrabrosti reći neke neugodne istine.

Obama prvi put ispod 50 posto podrške Amerikanaca

Barack Obama, po prvi put otkako je zasjedo u Bijelu kuću, ne može računati na natpolovićnu podršku Amerikanaca. To je zaključak ankete koju redovno provodi Rasmussen. Prema njoj Obamu podržava 49 posto, a ne podržava 51 posto Amerikanaca.

Obama, kao što je i za očekivati, uživa snažnu podršku članova i simpatizera vlastite Demokratske stranke – podržava ga 83 posto. Republikanci ga, naravno, ne mogu smisliti – ne podržava ga 80 posto republikanaca. Problem za Obamu je, po svemu sudeći, nagli pad podrške među umjerenim i stranački neopredijeljenim biračima, a koja sada iznosi 37 posto.

Fluktuacije u popularnosti ili podršci javnosti nisu ništa posebno za svakog predsjednika. Međutim, za Obamu ovo predstavlja ozbiljno upozorenje jer se zbilo relativno rano prilikom njegovog predsjednikovanja. Još važnije je to da je ta podrška – s obzirom na ambiciozne planove o velikim društvenim reformama kao što je uvođenje općeg zdravstvenog osiguranja – Obami potrebnija nego njegovim prethodnicima. A to se pogotovo vidi u sve težem discipliniranju članova vlastite stranke koji daleko više misle o svojim kongresničkim i senatskim foteljama – odnosno o umjerenim biračima koji bi ih tamo trebali zadržati – nego o ambicioznim planovima za koje navija Obami sklona stranačka ljevica.

Tako je, za razliku od 787 milijardi dolara teškog “poticaja” posrnuloj američkoj privredi, glatko izglasanog usprkos žestokog protivljenja desničara i republikanaca, posljednjih dana “zaglibio” projekt brzog izglasavanja zdravstvene reforme.  Obama još oklijeva sa zatvaranjem Guantanama, a rat u Afganistanu se čini još duljim i krvavijim nego za Busha. Teško je takve rezultate pomiriti s mesijanskim predsjednikom koga su predstavljali kao rješenje svih problema u svijetu.

To bi trebalo biti i više nego jasno upozorenje i za neke naše “spasitelje”. Za slučaj da nisu naučili lekcije od onoga što im je između 2000. i 2003. godine izmaklo iz ruku.

Splitsville u Splitu

Dujomir Marasović, ravnatelj splitske bolnice, je najavio kako će splitski HDZ raskinuti suradnju s gradonačelnikom Željkom Kerumom. Kao jedan od razloga je naveo neslaganje s Kerumovim planovima oko rješavanja problema prilaza novom rodilištu (tj. Kerumovo odbijanje da “iskesa” 50 milijuna kuna poduzetnicima koji drže zemljište na kome bi se trebao sagraditi prilazni put tom objektu). Eskalacija sukoba Marasovića i Keruma također dolazi nakon što je novi gradonačelnik prilično neuvijeno rekao što misli o ulozi koju je njegov od Sanadera postavljeni prethodnik Ivan Kuret imao u potpisivanju po grad štetnog ugovora o “Spalladium” areni.

Raspad koalicije između Keruma i HDZ-a, zapravo, ne bi trebao predstavljati šok, kao što šok nije trebalo predstavljati ni njeno sklapanje. Kerum je većinu u Gradskom vijeću sastavio s HDZ-om ne zbog neke ideologije ili “čobanske” solidarnosti u borbi protiv “urbanog” Splita (koga bi trebao braniti SDP), nego zbog jednostavnog i pragmatičnog interesa. Za njegove ambiciozne projekte je bila bitna podrška centralne vlasti u Zagrebu, odnosno Sanadera.

Sada, međutim, Sanader krstari Jadranom, sa sve manje razloga za iskrcavanje na obalu. Vlast u Zagrebu, radi koje je Kerum pristao na aranžman s HDZ-om, postala je klimava. Kerum se, kao iskusan poslovan čovjek, mora osigurati za slučaj kada te vlasti više ne bude. Distanciranje od “bisera” koje su gradu priuštili Kuret i njegovi stranački drugovi je prilično lagan, jednostavan, ali i efektan korak u tom smjeru.

Uz harač i inflacija?

Izbori su prošli, Sanader je otišao i – kao što je manjina mogla pretpostaviti – Hrvatska se užurbano kreće prema situaciji koju slikovito opisuje američki izraz o fekalijama i ventilatoru. U ovakvim situacijama je prilično teško razlučiti optimiste od pesimista.

Optimisti su, naime, oni koji u normalnim okolnostima pripadaju teoretičarima zavjere, odnosno koji su uvjereni kako je Sanader otišao samo da bi orkestrirao svoj trijumfalni povratak pred predsjedničke izbore, odnosno da je kriza isprovocirana samo da se “očisti” teren za evropske interese. Pesimisti, pak, vjeruju da je Sanader zbilja zbrisao pod udarom desnice, te da oni koji su ostali vode Hrvatsku u očiglednu propast iz jednostavnog razloga što nemaju pojma kako se izvući iz krize.

Kosor se, doduše, u svom ovom kaousu još uvijek koristi starim propagandnim trikovima. Tako je prvo spominjala “harač” od 5 posto, da bi danas “velikodušno” spustila tu stopu na 3 posto. Tako izgubljeni prihodi bi se trebali nadoknaditi povećanjem PDV-a na 23 posto.

Istovremeno danas ekonomisti kod predsjednika Mesića spominju kako o izlasku iz krize nema govora dok se budžetska rupa ne popuni tiskanjem novca, odnosno izvoz potakne deprecijacijom kune. To, naravno, znači inflaciju, odnosno buđenje zvijeri koja je nekoć teškom mukom bila uspavana 1990-ih.

Sudeći po bombi na šibenskoj Rivi, nije isključeno da će uz inflaciju ova ekonomska kriza probuditi još koje uspavane zvijeri 1990-ih.

Prigodni citat za Kosoričin “krizni namet”

Nije prva koja se toga sjetila.

U ranim fazama države, porezi su niski i malobrojni, ali donose veliki prihod… Kako vrijeme prolazi i kraljevi nasljeđuju jedni druge, gube svoje plemenske navike u korist civiliziranih. Njihove potrebe i troškovi rastu… zbog luksuza u kome su odgojeni. Zato nameću nove poreze svojim podanicima… [i] naglo podižu stope novih poreza kako bi povećali porezne prihode… Ali učinak ovakvog porasta poreza na trgovce i obrtnike se ubrzo osjeti. Jer poslovni ljudi su ubrzo obeshrabreni uspoređujući svoje profite sa svojim poreznim opterećenjem… Kao posljedica pada proizvodnja, a s njome i porezni prihodi.

Ibn Haldun (1332 – 1406), arapski povjesničar

Ankete: Obami završio medeni mjesec

Danas je Rasmussen objavio rezultate ankete koja po prvi put sugerira kako će Baracku Obami osvajanje drugog mandata u Bijeloj kući biti teže nego što se mislilo.

Dok je, očekivano, Obama još uvijek u značajnoj prednosti u odnosu na Sarah Palin (48 prema 42 posto), to nije slučaj sa Palininim stranačkim drugom (i ljutim suparnikom) Mittom Romneyem, koji u anketi ima isti postotak potencijalnih glasova. Dok se za relativno slabe rezultate Palin objašnjenje može pronaći u još uvijek neprobavljenim efektima njene iznenadne ostavke, dotle je Romneyev dobar skor u srazu s mesijanskim Obamom iznenađenje.

S druge strane, to da Obami pada popularnost nije iznenađenje, s obzirom da su nedavno objavljeni podaci ukazali da je opće stanje američke ekonomije daleko lošije nego što je njegov tim to predviđao prije par mjeseci. O tome da je medeni mjesec završio govore i sve veće poteškoće da se kroz Kongres proguraju Obamini ambiciozni planovi uvođenja nameta na štetne plinove kao i reformu sustava zdravstvenog osiguranja, a usprkos toga što demokrati u Senatu imaju kvalificiranu većinu. Obami se žuri da te zakone što prije progura, jer je svjestan da se mesijanski kapital kojemu duguje svoj izbor dobrim dijelom potrošio, odnosno da birače sve više brine ekonomija, odnosno porezi koje će plaćati da bi popunili Obaminim mega-projektima stvorene budžetske rupe.

Objavljene talibanske snimke zarobljenog američkog vojnika

Talibani su objavili video-snimku američkog vojnika koji je 30. lipnja zarobljen u istočnom Afganistanu nakon što je zalutao pri izlasku iz vojne baze. Snimka traje 28 minuta i na samom početku talibani pokazuju pločicu s njegovim imenom. Također s njim vode intervju, postavljajući pitanja o tome što misli o ratu.

Poručnica bojnog broda Christine Stridenstricker, glasnogovornica Pentagona, izjavila je da joj je drago što je ovom snimkom potvrđeno da je nestali vojnik živ, ali da je jasno “da ga koriste u propagandne svrhe”. Satnik John Stock, glasnogovornik američkih snaga u Kabulu, objavljivanje snimke je nazvao “kršenjem međunarodnog ratnog prava”.

ABC je, inače, u svojoj snimci cenzurirala dijelove koji pokazuju ime dotičnog vojnika. Ovo postavlja neugodna pitanja, poput onog kako bi se u sličnoj situaciji ponijela HRT.