Druga sezona kanadske kriminalističke TV-serije Cardinal sugerira da su njeni producenti htjeli nešto drukčije, i da su pri tome izraz “sezona” shvatili onako kako on znači u engleskom jeziku, gdje je sinonim za “godišnje doba”. Dok je prva sezona radnjom bila smještena u zimu, druga sezona, temeljena na romanu Gillesa Blunta The Blackfly Season, se događa ljeti, a što je promjena koja izuzetno upada u oči kada je u pitanju sjever provincije Ontario te kada se umjesto snijegom i ledom prekrivene pustoši odjednom okružuju šume i bujna vegetacija. Na samom početku taj ugođaj međutim ne izgleda previše idiličan za neimenovanu crvenokosu djevojku (Alex Paxton-Beesley) koja kroz gustu šumu očajnički pokušava pobjeći od nekoga ili nečega. Nekoliko sati kasnije se ta ista djevojka nađe u baru koji pohode bajkeri i slična sorta gdje njeno neobično ponašanje svima upada u oči, pa i lokalnom policajcu koji ubrzo otkrije zastrašujuće objašnjenje za taj fenomen. Netko ju je očigledno pokušao ubiti hicem iz vatrenog oružja, pri čemu joj je metak završio u mozgu. Nakon što joj je promptna kirurška intervencija uspjela spasiti život, policijski detektiv John Cardinal (Billy Campbell) i njegova partnerica Lisa Delorme (Karin Vanasse) započinju istragu s ciljem pronalaženja počinitelja tog zločina. Pri tome je problem u tome što je djevojka, koju svi zovu “Crvena”, dobila amneziju te nije u stanju reći kako se zove ni odakle dolazi, a još manje tko je na nju ispalio kobni hitac. Dok Cardinal i Delorme strpljivo pokušavaju pronaći tragove koji bi ukazali na identitet “Crvene”, u okolici Algonquin Baya se počinju pronalaziti jezivo unakaženi leševi pripadnika lokalne bajkerske bande, pri čemu nije jasno je li riječ o obračunu vezanom za trgovinu drogom ili djelu poremećenog serijskog ubojice ili, možda, kombinaciji jednog i drugog. Cardinal počne razmišljati da bi ti događaji mogli biti povezani sa “Crvenom”, ali mu istragu zakomplicira sve krhkije duševno zdravlje njegove supruge Catherine (Deborah Hay).
Druga
sezona Cardinala
je, usprkos korištenja nove režisersko-scenarističke ekipe, po
pitanju stila i atmosfere ostala u parametrima prve sezone. Cardinal
se i dalje naslanja na nordic
noir,
odnosno nastoji naizgled idilični ugođaj provincijske Kanade
učiniti zastrašujućim, pri čemu se prilično vješto koriste
guste, beskonačne i mračne šume koje su ljeti pune života, ali
također u sebi kriju svakakva čudovišta, od kojih su, naravno,
najopasnija ona u ljudskom obliku. Od prethodne sezone je preuzeta i
tehnika kojom se gledatelje gotovo od samog početka lišava bilo
kakve dileme o tome tko je glavni zlikovac. Usprkos toga, relativno
dobro se održava napetost, a sam početak donosi nekoliko prilično
iznenađujućih obrata. Gluma je na visini, a posebno valja istaći
Alex
Paxton-Beesley u prilično zahtjevnoj ulozi lika koji je u
simboličkom smislu istovremeno živ i mrtav. Vrlo dobrim se pokazao
i Bruce Ramsay u ulozi monstruoznog, ali istovremeno i karizmatičnog
negativca.
Na
žalost, dobri početni dojam se nije održao do kraja. Scenaristi su
bili pod prevelikim pritiskom da originalni roman i njegovu radnju
podrede formatu šestodijelne mini-serije, te se s vremenom druga
sezona Cardinala
počinje
činiti razvučenom. To se najviše vidi kroz podzaplete vezane uz
privatne živote protagonista i njegove partnerice, a koji se
naslanjaju na prethodnu sezonu i ostavljaju dojam podgrijane sarme.
Završnica je, pak, posebno razočaravajuća zbog niza naizgled
“pametnih” obrata radnje koji, zapravo, izgledaju kao
pomalo iritirajući klišeji, a finale je u mnogo čemu banalno.
Cardinala
na kraju balade najviše izvlači tehnička ispeglanost i dobar
glumački rad, koji je opći kvalitet ove sezone digao na više nego
podnošljivu mjeru.
U neka sada već daleka vremena, kada je jedan drugi stanar Bijele kuće bio najomraženija ličnost i izvor svega zla u svijetu, na ovim prostorima se Europska unija gotovo jednoglasno dizala u nebesa kao rješenje svih problema. I pri tome se kao glavni argument spominjalo ne samo očigledno blagostanje uz “opušteniji” način života i izdašnu državu blagostanja, nego i to da su zemlje-članice bile gotovo u potpunosti lišene negativnih efekata koje religijske, etničke, rasne i slične razlike izazivaju na manje sretnim paralelama i meridijanima. Danas, nakon još uvijek nepravladane ekonomske krize, Brexita, secesionističkih referenduma i porasta nacionalizma, znamo da nije bilo tako, a isto tako se mora priznati da je bilo i onih koji su upozoravali da se ispod utopijske glazure nalazi daleko mračnija i prozaičnija stvarnost. To se prije svega odnosi na Francusku, gdje je prije četvrt stoljeća Mathieu Kassovitz sa svojim nekad razvikanim, a danas pomalo zaboravljenim, filmom Mržnja proročanski ukazao na nerede i nasilje u banlieuma koje će eksplodirati točno deset godina kasnije. Na iste se teme nadovezuju i Jadnici, debitantski film Ladja Lyja, filmaša malijskog porijekla koji je prošle godine osvojio nagradu žirija na festivalu u Cannesu.
Iako
naslov sugerira da je riječ o adaptaciji istoimenog romana Victora
Hugoa, jedina poveznica je to da zaplet smješten u Montfermeil,
istočno pariško predgrađe gdje se odigravao dio radnje romana.
Montfermeil, u kojem danas uglavnom žive afrički i arapski
imigranti, odnosno njihovi potomci, je također rodno mjesto autora,
kao i poprište incidenta koji se zbio 2008. godine i poslužio kao
inspiracija za scenarij. Sam film započinje 15. srpnja 2018. godine,
na dan završnice Svjetskog prvenstva u nogometu, te prikazuje kako
grupa tamnoputih dječaka iz Montfermeila u središte Pariza odlazi
navijati za “Les Bleus” te se priključuje sveopćem
slavlju nakon njihove pobjede nad Hrvatskom, a što su brojni
francuski, ali i europski komentatori protumačili kao događaj kojim
je Francuska uspjela, barem simbolički prebroditi rasne, etničke i
kulturne razlike među svojim građanima. Dan nakon slavlja se,
međutim, dječaci iz Montfermeila vraćaju u surovu stvarnost
bezličnog i depresivnog betonskog naselja u kojemu caruju
siromaštvo, endemsko nasilje, kriminal, ulične bande i nedostatak
perspektive. Sizifovski pokušaj da se na ulicama očuva kakav-takav
red i mir je povjeren specijalnim policijskim jedinicama poput tima
koji čine bijelac
Chris (Manenti) i crnac Gwada (Zonga), a kojima se upravo priključio
relativno neiskusni
Ruiz
(Bonnard). Dan je izuzetno topao, strasti su uzavrele i kada dječak
po imenu Issa (Perica) ukrade mladunče lava iz romskog cirkusa,
policijski trojac ga nastoji pronaći kako bi spriječio međurasni
sukob. Pri tome, međutim, i sami eskaliraju nasilje u incidentu koji
je dron-kamerom zabilježio dječak po imenu Buzz (Ly). Nakon toga ga
pokušaju zataškati, uz sve veće negodovanje Ruiza koji je, s druge
strane, manje zabrinut zbog istrage policijske unutarnje kontrole
koliko zbog toga što bi objavljivanje snimke moglo izazvati
apokaliptičke nerede.
Neumitne
usporedbe Jadnika i
Mržnje pokazuju
poprilične sličnosti, prije svega u scenariju koji koristi etnički
raznoliki trojac protagonista, kao i relativno čvrsti vremenski
okvir i uznemirujuće nasilnu završnicu sa svojevrsnim
“cliffhangerom”. No, isto tako se mogu vidjeti i razlike,
odnosno doći do prilično depresivnog zaključka da se četvrt
stoljeća od vremena Mržnje
u
francuskim banlieuma
malo
toga
promijenilo, osim,
dakako, nagore.
Tako
njihovim stanovnicima danas na raspolaganju stoje tehnološka čudesa
poput društvenih mreža i dronova, ali ona umjesto da im poboljšaju
život, samo služe kao alati za potpaljivanje vatre; francuska je
država manje-više digla ruke od svojih sugrađana, i u banlieuma
vakuum moći ispunjavaju ne samo dileri i s njima povezani lokalni
mini-Bandići nego i islamski fundamentalisti, a rat protiv
terorizma služi kao dodatno sredstvo policijskog zastrašivanja.
Jadnici
su, s druge strane, režirani izuzetno dobro, uz vješto kombiniranje
autentičnih lokacija, dinamičnu montažu i mladih glumaca za koje
se može pretpostaviti da su nadareni naturščici. Profesionalna
glumačka ekipa prilično dobro obavlja posao, prije svega Damien
Bonnard kao policajac sa savješću i jedini koliko-toliko “normalni”
lik s kojim bi se redovna publika mogla identificirati. S druge
strane, iako su relativno kratki, Jadnici
na
samom početku imaju problema s tempom te imaju nekoliko suvošnih
scena, a i uznemirujuća završnica je mogla biti malo tehnički
“ispeglanija”. No, usprkos svega, riječ je o izuzetno
dojmljivom ostvarenju čiji je možda najveći nedostatak u dojmu da
prikazuje depresivnu stvarnost koja će biti ista ili još gora i za
sljedećih četvrt stoljeća.
JADNICI
(LES
MISÉRABLES)
uloge:
Damien
Bonnard, Alexis Manenti, Djibril Zonga, Issa Perica, Al Hassan Ly
Kada
se spoje talenti koje donosi nečija kvaliteta s resursima koje
donosi nečija kvantiteta rezultati mogu biti uistinu impresivni.
Jedan
od primjera bi mogla pružiti suradnja BBC-ja, britanske državne
tvrtke koja uživa, iako danas ne toliko opravdani, status najbolje
televizije na svijetu, te Netflixa, koja se smatra najpropulzivnijom
televizijskom kućom najviše zahvaljujući neumornom štancanju
originalnog sadržaja. Njihov najnoviji koprodukcijski proizvod je
Giri/Haji,
kriminalistička mini-serija koja je nakon premijere na BBC-ju
postala globalno dostupna Netflixovm pretplatnicima.
Naslov na japanskom znači “Dužnost/Sramota”, a to su upravo osjećaji između kojih se našao protagonist, detektiv tokijske policije Kenzo Mori (Takehiro Ita) kojega dužnost tjera da na poslu dosljedno sprovodi zakon i pravila službe, a tradicionalne vrijednosti nalažu da krov dijeli s ostarjelim roditeljima, suprugom i buntovnom 16-godišnjom kćeri Taki (Aoi Okuyama). Tamna mrlja u njegovom životu je bio “problematični” mlađi brat Yuto (Yusoke Kubozuka) kojega je prije nekoliko godina uspio izvući iz nevolje, prikrivši dokaze o sudjelovanju u krvavoj pljački kladioničara povezanih s yakuzama. Yuto je nakon toga nestao i smatrao se mrtvim, ali Kenzou dugovi prošlosti dolaze na naplatu nakon ubojstva koje se dogodilo na drugom kraju svijeta. Istaknuti yakuza je ubijen u svojem elitnom londonskom stanu, a što kao reakciju na tokijskim ulicama izazove krvavi rat između zavađenih yakuza obitelji. Kenzovi pretpostavljeni rješenje problema vide da se počinitelj ubojstva privede pravdi, a indicije pokazuju da bi to mogao biti upravo Yuto, te da bi upravo Kenzo mogao to učiniti na najelegantniji i najdiskretniji način. Kenzo je zbog toga poslan u London pod izgovorom pohađanja seminara o forenzičkim tehnikama koje vodi detektivka Scotland Yarda Sarah Weitzman (Kelly Macdonald). Kenzo se ispočetka ne snalazi najbolje u stranom gradu, ali se kao pomoć pojavi Rodney (Will Sharpe), mladi Londončanin japanskog porijekla koji za život zarađuje kao muška prostitutka.
Giri/Haji je napravljen u formatu od 8 epizoda, koji se u posljednje vrijeme pokazao idealnim za projekte ovakvog tipa – komplicirani zaplet je gotovo epske veličine, pri čemu se ima vremena istražiti i iskoristiti brojni podzapleti i likovi, a s druge strane se radnja odvija relativno brzo, uglavnom bez nepotrebnih razvlačenja. Scenarij Joea Bartona, pak, radnju održava tečnom bez obzira što se paralelno događa u Tokiju i Londonu, i što je isprepletana brojnim flahsbackovima koji sežu nekoliko desetljeća unatrag. Ono što se čini osvježavajućim u seriji jest što se jedan od klasičnih motiva policijskih filmova – protagonist prisiljen da se u stranom gradu snalazi kao “riba na suhom” – iskorišten na način da je protagonist pripadnik azijske, čak i ovo globalizacijsko vrijeme “egzotične” kulture i da se “normalna” zapadna sredina promatra iz njegovog stajališta. Barton, međutim, također pokazuje kako se te razlike mogu prebroditi i da pripadnici različitih kultura, svjetonazora i seksualnih orijentacija mogu ne samo surađivati skupa, nego čak postati i svojevrsna privremena obitelj, a za što je najbolja ilustracija scena u kojoj detektivka Weitzman sa svojim novim prijateljima objašnjava tradiciju židovskog Jom kipura. Scenarij uz sve to koristi velike količine crnog humora, odnosno Giri/Haji sadrži niz neobičnih likova, a čak i oni koji su opterećeni klišejima, poput buntovničkog i gotovo tragično neodgovornog derišta Taki, mogu računati da će ih tumačiti prilično raspoloženi članovi glumačke ekipe. Giri/Haji je također bio vrlo dobro režiran, pri čemu tandem koji čine Julian Farino i Ben Chessell koristi brojne prilike da eksperimentira sa stilovima. Tako se koriste tehnike podijeljenog ekrana, za scene flashbackova koristi ekstremni widescreen, a posebno valja pohvaliti animaciju koja prati naraciju likova koji objašnjavaju što im se može dogoditi.
Osam
epizoda daje prilike za mnogo zanimljivog i intrigantnog sadržaja,
koje su uglavnom korištene, ali isto tako i prilike da na vidjelo
izađu neki od nedostataka scenarija. To bi se moglo reći za
Bartonovo korištenje brutalnog i prilično eksplicitnog nasilja, kao
i sklonost da se likovi eliminiraju bez neke prevelike
sentimentalnosti, ali i pretjerano racionalnih motiva za eliminaciju.
To u pretposljednoj epizodi stvara jedan od najdramatičnijih i na
trenutke prilično uznemirujućih cliffhangera, ali se zato njegovo
razrješenje u posljednjoj epizodi pretvara u melodramu, pa čak i
crnohumorni deus ex
machina
koji u posljednjoj epizodi donosi spas dijelu protagonista i koji bi
u svakom drugom slučaju savršeno funkcionirao mora biti
kompromitiran dodatnim i ne baš uvjerljivim komplikacijama. No,
najviše će u oči upasti trenutak kada u ključnoj sceni “normalna”
radnja prestaje kako bi se svi protagonisti našli u crno-bijelom
filmu gdje izvode baletne točke. Iako “otkačenost” sama
po sebi ne bi trebala biti problem, u Giri/Haji
se to skretanje u “artsy fartsy” vode, koje inače nema
nikakvu svrhu, ne može shvatiti drukčije nego kao snobovsko
prenemaganje ili
neproduhovljenu samoparodiju. No, usprkos toga, opći dojam za ovu
britansku seriju je više nego pozitivan te se možemo nadati da će
BBC i Netflix nastaviti plodnu suradnju.
Ako je suditi po sadržaju filmova koje hollywoodski studiji lansiraju krajme svake godine u nastojanju da pohvataju što više prestižnih nagrada, britanska povijest se čini prilično popularnom temom. A to, dakako, uključuje i britansku vojnu povijest. Lovcima na “Oscare” bi nadahnuće u tom smislu trebala pružiti karijera Davida Leana, čija su dva filma koja se bave tim temama – Most na rijeci Kwai i Lawrence od Arabije – postali ne samo veliki hitovi i trijumfalno osvajali zlatne kipiće, nego su čak stekli status neupitnih klasika Sedme umjetnosti. Stoga je razumljivo što Leanovi današnji kolege pokušavaju ponoviti pothvat velikog majstora koji se na ovaj ili onaj način nastoje baviti najkrvavijim oružanim sukobima 20. stoljeća iz perspektive onih koji su na njima sudjelovali na britanskoj strani. Prije dvije godine je nešto tako, s ne baš sjajnim rezultatima, pokušao Christopher Nolan s Dunkirkom. Ove godine je to, pak, sličan pothvat nastoji ostvariti Sam Mendes sa svojim ratnim spektaklom 1917. I u tome bi, barem ako je suditi prema kritičarskim panegiricima i prognozerima glasačkog raspoloženja losanđelske Akademije, mogao imati daleko više uspjeha.
Naslov se odnosi na 1917. godinu, istu onu koja se ne tako davno na polovici zemaljske kugle slavila kao početak stvaranja jednog ljepšeg, boljeg, pravednijeg svijeta za kojim u ovo doba neoliberalnog kapitalizma sve više čeznu mlade generacije. U Britaniji, se međutim, ta ista godina vezuje za jedno od najmračnijih i najtragičnijih razodblja britanske povijesti, kada su skoro čitave generacije najnadarenijih i najodličnijih Britanaca pokošene u cvijetu mladosti. Razlog za to je Prvi svjetski rat, koji je započeo još 1914. godine, a što je za one koji su u njemu sudjelovali od početka izgledalo kao vječnost. I nastavak rata je izgledao kao vječnost, prije svega onima koji su se borili na Zapadnoj fronti, gdje ni zapadni saveznici, uključuijući Britanski Imperij, a ni Centralne sile na čelu sa carskom Njemačkom, nisu bile u stanju postići odlučujuću pobjedu. Umjesto toga se vodio pozicijsko ratovanje gdje se linija fronte nije bitno mijenjala godinama, čak ni nakon bitaka u kojima bi na obje strane izginule stotine tisuća ljudi.
6.
travnja 1917. godine, kada se odvija radnja filma, je jedna od takvih
bitaka dovela do nečeg nalik na njemačko povlačenje. Sve to
previše ne brine dvojicu protagonista, kaplare
i Toma Blakea (Chapman) i Willa Schofielda (Mackay), ali se sve
promijeni kada im general Erinmore (Firth) povjeri delikatan zadatak.
Izviđanjem je otkriveno da je njemačko povlačenje ništa drugo do
vješto postavljena klopka; Nijemci su namjerno napustili svoje
obrambene linije kako bi Britance potakli da napadnu njihovu drugu,
daleko bolje utvrđenu i branjenu liniju i britanski napad će se
pretvoriti u masakr. Zapovijed za taj napad, koji se treba obaviti
sljedeće jutro, je dobila Devonska pukovnija, a s njome su prekinute
telefonske veze. Blake i Schofield joj umjesto toga moraju osobno
dostaviti zapovijed o obustavljanju napada i tako zaustaviti
besmisleno krvoproliće. Da bi to mogli učiniti, prisiljeni su
napustiti relativnu sigurnost svojih rovova i prijeći preko ničije
zemlje gdje ih čekaju brojne opasnosti, od mina iznenađenja preko
zaostalih njemačkih vojnika. Blake
je za izuzetno opasnu i tešku misiju osobno motiviran, s obzirom da
mu Devonskoj pukovniji služi rat, za razliku od Schofielda koji bi
više volio da se preko ničije zemlje krene tek nakon što padne
mrak.
Sam Mendes je ideju za film dobio od priča svoga djeda Alfreda H. Mendesa, koji je u Prvom svjetskom ratu bio služio kao kurir i u svojim memoarima opisao doživljaje nalik na one koje proživljavaju protagonisti 1917. Mendesu je, međutim, za film daleko bila ključnija odluka da cijeli film napravi u jednom jedinom kadru. Iako je riječ o tehnici koja i nije toliko neuobičajena, pa se tako i prije pet godina “oskarovski” Birdmanmogao pohvaliti da je sve napravio u jednom kadru, zadatak za Mendesa je ovdje bio daleko zahtjevniji. U dva sata koliko traje film, bilo je nužno rekonstruirati bitku, odnosno protagoniste pratiti kroz različite lokacije pri čemu im se događaju razne, uglavnom neugodne, ali vrlo često spektakularne stvari. Iako se film sastoji od jednog kadra, u njemu se mogu vidjeti nekoliko različitih ali i dojmljivih scena, uključujući neke sa stotinama statista. U film je nesumnjivo uložen ogroman trud, a to se prije svega odnosi na izuzetnu brigu o detaljima, kao što su uniforme, oružje, oprema, ali i veliku vještinu kojom je niz prekinutih kadrova vještom montažom, CGI i drugim trikovima neprimjetno uklopljen u jedan jedini. 1917 funkcionira i kao “klasični” ratni film, koji gledateljima donosi prilično uvjerljivu mješavinu akcije i drame. Mendes svoju osnovnu zamisao o jednom kadru nastoji što dosljednije sprovesti, tako da se radnja prikazuje isključivo iz perspektive glavnih likova, a i kamera je stalno pokretna, i to uvijek naprijed. Iako su neki od kritičara film zbog toga posprdno uspoređivali s video-igrom u kojoj se napreduje iz razine u razinu, u 1917 takav postupak ima itekakvog smisla, te je posve razumljivo zašto će ovaj film duboko impresionirati sve gledatelje koji se imalo razumiju u Sedmu umjetnost i znaju cijeniti vještinu i trud nužnu za ovakav projekt.
Iako
je vjerojatno jedan od najimpresivnijih filmova godine i
najozbiljnjiji kandidat za “Oscara”, 1917
ipak nije savršen. Tehnička ispeglanost i savršenost forme nije
pratio neki naročiti trud oko scenarija. Likovi nisu dobro napisani
i pokušaji da ih se učini zanimljivima previše često skreće u
vode melodrame, a što se možda najbolje vidi u sceni gdje jedan od
protagonista sreće mladu Francuskinju s malim djetetom. S druge
strane, glumačka ekipa čini ono što najbolje može s tako
nezahavlnim materijalom, te se posebno ističe mladi Mackay u ulozi
vojnika koji je u dva sata prisiljen iskusiti ono što mnogi neće u
nekoliko života. Pojava nekoliko velikih zvijezda kao što je
popularni Cumberbatch u cameo ulogama, s druge strane, gledatelje
previše često podsjeća da ipak gledaju hollywoodski film umjesto
pažljivog rekonstruiranog djelića svjetske povijesti. No, usprkos
tih nedostataka, 1917
ipak zaslužuje preporuke i, čak i ako je daleko od standarda koje
je postavio jedan Lean, zlatni kipić neće biti nezaslužen.
1917
uloge:
George
Mackay, Dean-Charles Chapman, Mark Strong, Andrew Scott, Richard
Madden, Claire Duburq, Colin Firth, Benedict Cumberbatch
La commedia è finita. Game over. To je sve što se može reći o budućnosti Ratova zvijezda, jedne od najpopularnijih i najlukrativnijih medijskih franšiza u povijesti koja je, što zasluženo, što nezasluženo, opčinjavala generacije u nepuna pola stoljeća. Iako je bilo teško očekivati da će ijedan od nastavaka i raznoraznih spin offova ikada imati onu snagu i učinak koji je daleke 1977. imala danas retroaktivno prozvana Nova nada, ili da će ijedan nastavak biti tako iznenađujuće dobar kao Imperij uzvraća udarac, ipak se teško pomiriti da će sunovrat u hollywoodski mediokritet kakav predstavlja posljednja trilogija biti tako nagao i potpuno uništavajući. Možda o tome najbolje svjedoči da je ijedna velika hollywodska blockbusterska uzdanica u posljednjih nekoliko godina dočekivana s tako malo entuzijazma i toliko prijezira kao što je riječ o Usponu Skywalkera. Razlog je, naravno, u Posljednjem Jediju koji je kod fanova franšize izazvao toliko razočarenje, bijes i prosuo toliko vitriola na društvenim mrežama da su hollywoodski PR-ovci u očaju bili prisiljeni posegnuti za trolovskom kampanjom iz Kremlja kao jedinom prihvatljivom objašnjenju. Posljednji je film tako imao zadatak još teži od onoga koji je imao Posljednji Jedi pri pokušaju da nadmaši Imperij – trebao je biti toliko iznenađujuće dobar da ispere gorak okus iz ustiju i fanove nekako uspije uvjeriti da Posljednji Jedi ili nije postojao ili da razočarenje koje su fanovi prije dvije godine iskusili ipak na kraju ima nekog smisla. Naravno, letvica je u tom slučaju bila postavljena tako da visoko da je bilo teško očekivati da će je čak i inače uspješni režiser i ko-scenarist J. J. Abrams uspjeti doseći.
Radnja
prikazuje kako Kylo Renn (Driver), vođa Prvog reda, organizacije
koja je uništila Galaktičku Republiku i nastojala obnoviti
Galaktički Imperij pronalazi nikoga drugog do Palpatinea
(McDiarmid), nekadašnjeg Imperatora i vođu zlih Sithova koji se
nalazi na udaljenom planetu Exegol. Ispostavlja se da je on ne samo
preživio uništenje nekadašnje Zvijezde smrti na Endoru i slom
Imperija, nego je i posljednjih nekoliko desetljeća iz sjene
manipulirao događajima pripremajući da na posljednje ostatke Otpora
udari s velikom flotom zvjezdanih razarača od kojih je svaki
opremljen uništavačima planeta kakve su nekada imale samo Zvijezde
smrti. Jedina
smetnja Palpatineovim planovima je Rey (Ridley) koja se pod vodstvom
Leie Organe (Fisher) obučava za Jedija, te Palpatine navodi Kyloa da
je pronađe i pokuša likvidirati. U međuvremenu Rey i njeni
prijatelji iz Otpora od tajanstvene “krtice” iz samih
redova Prvog reda doznaju za postojanje tajne flote na Exegolu te
smišljaju plan kako da je unište. Problem je u tome da je planet
tako udaljen da ga se može pronaći samo pomoću posebnih uređaja
koji su skriveni širom galaksije, te to pokreće spektakularnu utrku
s vremenom.
Da počnemo s dobrim vijestima. Uspon Skywalkera je bolji film od Posljednjeg Jedija. Loša vijest je da to i nije neko veliko postignuće. No, da ipak nastavimo s dobrim vijestima. Najvažnija je ta da je Abrams u ovaj projekt ušao više nego svjestan da je prethodni film temeljito zabrazdio te da su potrebne drastične mjere da se franšiza vrati na pravi put ili koliko-toliko sanira šteta. To se najviše vidjelo kroz scenarij koji se pokušava vratiti korijenima i ponuditi jednostavnu priču o borbi Dobra i Zla bez ikakve “subverzije” i “dekonstrukcije”, odnosno likova za koje nije jasno kojem od ta dva bloka pripadaju. Scenarij je tako, nakon što je ono što je trebalo biti glavni negativac u prethodnom filmu likvidiran, odlučio uskrsnuti glavnog negativca iz glavne trilogije, pri čemu problem izazvan njegovom smrću u Povratku Jedija “elegantno” riješen uvođenjem novih elemenata jedijske mitologije. Abrams je također odlučio da se “otkači” od političke angažiranosti te u filmu uglavnom nema novih “intersekcionalnih” likova i drugih detalja (s izuzetkom jedva primjetne scene lezbijskog poljupca na kraju koja je izbačena iz verzija za neka azijska tržišta) koji bi i najmanje upućenom gledatelju trebali sugerirati da su hollywoodski producenti “na pravoj strani povijesti”. Abrams je umjesto toga sav svoj talent uložio da stvori što je moguće veći broj spektakularnih scena koje se gledateljima serviraju rafalnom paljbom.
Iako
mnoge od tih scena izgledaju doista dojmljivo, iskusniji gledatelj će
zapaziti da je furiozni tempo namjerno ubačen kako bi se što je
više moguće sakrile rupe u zapletu, kao i proizvoljno, nelogično i
nekonzistentno baratanje s mitologijom franšize, isto kao i
neisprofiliranost likova koje od odlaska u zaborav ne mogu spasiti
čak ni iskusni karakterni glumci kao Richard E. Grant. U
nekim slučajevima je takav pristup bio motiviran dodatnim razlozima,
kao što je omraženost lika Rose
Tico koja
je, za razliku od Posljednjeg
Jedija
gdje je bila jedan od protagonista, ovdje degradirana na cameo
pojavljivanje. Neki od glumaca, pak, i u takvim uvjetima dobro rade
posao, pri čemu se posebno može pohvaliti Adam Driver koji je uspio
čak proizvesti nekakvu “kemiju” s Daisy Ridley te s njom u
završnici filma stvoriti emocionalno najsnažniji trenutak u cijeloj
trilogiji. To se odražava i na samu Ridley, koja je uz dobru glumu
pokazala i određenu atletsku sposobnost i za vjerovati je da će joj
lik Rey, barem na duže vrijeme, biti najjača uloga u karijeri. Na
žalost, najvjerojatnije i najbolja, jer je lik i dalje opterećen
scenarističkim ograničenjima, kao i nastojanjem Abramsa i njegovog
scenarista Teria da isprave krive Drine Posljednjeg
Jedija na
način da Rey dobije nadljudske sposobnosti zbog kojih gotovo sve
muke kroz koje su prolazili protagonisti prethodnih osam filmova
izgledaju potpuno besmisleni.
O
tome
koliko su Ratovi
zvijezda
daleko od nekadašnje slave možda najbolje svjedoči epilog filma u
kojem se Rey bez ikakvog objašnjenja pojavljuje na Tatooineu i
posjećuje nekadašnju farmu Lukea Skywalkera. Time se gledatelje
samo podsjeća koliko su usporedbe originalne trilogije porazne i
koliko je malo vjerojatno da će Rey, Kylo Renn, Finn
i Poe postati dio globalne popularne kulture i reference za buduće
generacije kao što su to bili i još jesu Luke Skywalker, Han Solo,
Leia Organa i Darth Vader.
RATOVI
ZVIJEZDA: USPON SKYWALKERA
(STAR
WARS: THE RISE OF SKYWALKER)
uloge:
Adam
Driver, Daisy Ridley, Adam Boyega, Oscar Isaac, Ian McDarmid, Anthony
Daniels, Naomi Acklie, Domhnal Gleeson, Richard E. Grant, Lupita
N’yongo, Carrie Fisher, Mark Hamill, Billy Dee Williams, Kelly Marie
Tran
scenarij:
J.
J. Abrams & Chris Terio
režija:
J.
J. Abrams
proizvodnja:
Walt
Disney Studios/Lucasfilm,
SAD,
2019.
2011. godine, za vrijeme popisa stanovništva, mnogi su hrvatski domovi strepili od dolaska službenika koji će od ukućana pod prijetnjom teških novčanih kazni iznuđivati odgovore na pitanja najintimnije prirode te ih tjerati da pri tome dobro razmisle, ne bi li “pogrešnim” riječima kod budala – kojih u ovim nesretnim krajevima nikada nije nedostajalo – na sebe navukli stigmu neprijatelja Boga, naroda i države. Dilema o tome reći ono što je “pristojno” ili ono što se stvarno osjeća se, pak, doima ništavnom u usporedbi s dilemom s kojom su se suočili protagonisti filma O ljudima i bogovima, francuskog igranog filma ovjenčanog kanskim i drugim nagradama.
Radnja
filma, između ostalog, pokazuje posljedice prvog pokušaja da se
krhka biljka demokracije usadi na tlo Sjeverne Afrike, odnosno
višestranačkih izbora u Alžiru čije je poništenje početkom
1990-ih izazvalo dugi i krvavi građanski rat između sekularne vlade
i radikalnih islamista. Svi ti burni događaji se, međutim, previše
ne tiču šačice francuskih redovnika koji u trapističkom samostanu
Tibhirine, smještenom u planinama Atlasa, žive jednostavnim životom
i u harmoniji s lokalnim muslimanskim stanovništvom kome brat Luc
(Lonsdale) pruža besplatne medicinske usluge. Jedan od znakova da će
toj harmoniji doći kraj jest i napad islamističkih gerilaca na
obližnje gradilište gdje su hrvatski radnici brutalno zaklani.
Svima je jasno da će samostan i redovnici postati sljedeća meta, pa
se kao logična opcija postavlja evakuacija na sigurnije mjesto, što
im prijateljski sugeriraju i same vlasti. Dilema da li otići ili
ostati postaje još aktualnija nakon što u samostan upadnu gerilci u
potrazi za liječničkom pomoći, a nakon čijeg pružanja redovnici
stanu na zub i vojsci koja bi ih trebala zaštititi. Vođa redovnika,
otac Christian (Wilson) je, poput svoje braće, rastrgnut između
ispunjavanja redovničke misije i nastojanja da se izbjegne sve
izglednije mučeništvo.
Temeljen
na stvarnim događajima (uključujući i klanje Hrvata) koji nikada
nisu bili u potpunosti razjašnjeni, O
ljudima i bogovima se može
pohvaliti ne samo sjajnim kritikama, nego i iznenađujuće dobroj
gledanosti u svojoj domovini. Dio kritičara je to nastojao
protumačiti time da se francuskoj publici svidio film u kome su
njeni sunarodnjaci, za promjenu, prikazani kao mučenici čija žrtva
predstavlja svojevrsno iskupljenje za kolonijalnu prošlost. Ostatak
svijeta će, međutim, biti mnogo rezerviraniji prema ovom filmu,
iako je njegov scenarist Etienne Comar, dijelom nadahnut i svojom
katoličkom vjerom, nastojao dati univerzalni karakter, prikazujući
atlaške mučenike kao oličenje ne samo kršćanskih, nego i
ekumenskih ideala. Režiser Beauvois to nadopunjuje prikazujući
redovnike kao bezazlene i simpatične starce koje nitko osim
najzadrtijih umova ne bi mogao shvatiti kao opasnost po nečiju vjeru
ili način života. U tome je imao dosta pomoći od strane vrlo dobre
glumačke ekipe na čelu s gotovo neprepoznatljivim Lambertom
Wilsonom i uvijek pouzdanim i opuštenim Lonsdaleom. Priča se
nastojala upotpuniti detaljnom rekonstrukcijom života u samostanu,
kao i redovničkih rituala.
O
ljudima i bogovima je zbog
toga vrlo dobar i upečatljiv, ali ne i savršen film. Za razliku od
francuske publike, koja zbog velike alžirske dijaspore, ima daleko
bolju predodžbu o tome što se to događalo u Alžiru, drugi
gledatelji će morati hvatati konce zbog nedostatka povijesnog i
političkog konteksta. Ritam filma je također prilično usporen i
scene rituala bi mnogima mogle biti ponavljajuće i nepotrebne, a i
scena pred kraj, u kojoj redovnici uživaju u Čajkovskom i bocama
vina, se doima umjetnom i previše “filmskom” za ostvarenje
koje stilom više pripada dokumentarnoj drami. Usprkos tog
razočaranja pred kraj, O
ljudima i bogovima se može
itekako preporučiti, pogotovo onoj zahtjevnijoj publici koja voli
ostvarenja koja tjeraju na razmišljanje, čak i o nekim neugodnim
temama.
OCJENA:
7/10
O LJUDIMA I BOGOVIMA
(DES HOMMES ET DES DIEUX)
uloge: Lambert Wilson, Michael
Lonsdale
scenarij: Etienne Comar & Xavier
Beauvois
režija: Xavier Beauvois
proizvodnja: Why Not Productions/Armada Films/FR3, Francuska, 2010.
Prije
četvrt stoljeća, kada je filmski svijet slavio prvo stoljeće Sedme
umjetnosti, brojni ugledni filmaši iz različitih zemalja svijeta su
to obilježili snimajući dokumentarce u
produkciji Britanskog filmskog instituta posvećene
svojim nacionalnim
kinematografijama.
Čast
da predstavlja američku kinematografiju je pripala Martinu
Scorseseju, koji je režirao Osobno
putovanje kroz američke filmove,
epski trodijelni dokumentarac
koji je prikazivao povijest Hollywooda. Taj se izbor iz današnje
perspektive doima uistinu opravdanim, jer se za Scorsesea može reći
kako je danas najugledniji i za ocjenjivanje rada svojih kolega jedan
od najmeritornijih hollywoodskih filmaša. Svoj
je ugled uspio zadržati čak i u posljednjih par desetljeća, kada
je kvalitet njegovih ostvarenja bio znatno inferiorniji u odnosu na
klasike koje je bio radio od 1970-ih do 1990-ih. To
se prije svega može protumačiti time da je Scorsese ulagao značajan
trud da svaki od njegovih filmova bude što različitiji od
prethodnih. Usprkos
toga mnogi od njegovih najboljih, najpopularnijih ili najrazvikanijih
filmova se oslanjaju na njegov raniji opus. To bi se moglo reći i za
njegovo posljednje ostvarenje, epski biografski film The
Irishman,
koji tematski i stilski predstavlja svojevrsnu varijaciju na temu
Dobrih momaka,
i to na sličan način na koji su to činili Kazino
i Vuk s Wall Streeta.
Radnja
filma se temelji na knjizi Charlesa Brandta, koja se temeljila na
kazivanjima Franka Sheerana, sindikalnog aktivista koji je pred smrt
tvrdio da je bio
služio kao mafijaški
egzekutor
i da je jedna od njegovih žrtava bio nestali sindikalni vođa Jimmy
Hoffa. Film
okvirno započinje u staračkom domu gdje Sheeran (de Niro) počinje
pričati o svojoj dugoj i živopisnoj karijeri kriminalca koja je
svoje korijene imala u Drugom svjetskom ratu kada je kao mladi vojnik
bespogovorno slušao zapovijedi pretpostavljenih o pogubljenju
njemačkih zarobljenika. Tada
je shvatio kako može ubijati ljude bez ikakvih moralnih dvojbi, ali
prilika da tu sposobnost se počela ukazivati tek desetljeće
kasnije, kada je kao vozač kamiona slučajno upoznao Russella
Buffalina (Pesci), mafijaškog vođu u usponu. Buffalino će, pak,
prije iskoristiti Sheeranovo članstvo u Sindikatu vozača kamiona,
koja u SAD 1950-ih predstavlja jednu od politički
najmoćnijih
organizacija, i
koja
je uz
to,
kao i njen karizmatski vođa Jimmy Hoffa (Pacino), simbiotski
povezana s mafijom. Sheeran se s njim upozna i postane njegov blizak
prijatelj i tjelohranitelj, istovremeno obavljajući likvidacije,
sabotaže i druge “mokre poslove” za Buffalina.
Prijateljstvo trojice muškaraca će, međutim, 1960-ih na kušnju
staviti nastojanja Kennedyjeve administracije da se “problematični”
i
prema klanu Kennedyjevih neprijateljski nastrojeni Hoffa
strpa u zatvor, a što na kraju neće zaustaviti čak ni atentat na
presjednika. Hoffa početkom 1970-ih uspije isposlovati pomilovanje
od predsjednika Nixona, ali po dolasku na slobodu nastoji ponovno
preuzeti kontrolu nad sindikatom, iako
se njegovi mafijaški saveznici i pokrovitelji tome izričito
protive. Kada jednog dana Sheeran zajedno s Buffalinom ode na
naizgled rutinsko putovanje u Detroit, nije svjestan da će od svoga
prijatelja dobiti najneugodniji zadatak u životu.
The
Irishman
će
mnoge kritičare potaknuti da Scorsesea optuže da podgrijava sarmu,
odnosno da gledateljima po pitanju sadržaja i stila ne nudi ništa
što, na ovaj ili onaj način, nisu mogli vidjeti u njegovim starijim
i mnogo boljim filmovima. Argumenti za tako nešto se mogu pronaći u
tome što se film kao svojom temom bavi organiziranim kriminalom u
Americi, ili točnije, njegovom isprepletenošću
s političkim i ekonomskim establishmentom, te u tome da se epska
priča događa nekoliko desetljeća i da je praćena ironičnom
naracijom moralno dvojbenog glavnog lika. Scorsese svemu tome dodaje
svojevrsnu stilsku varijaciju time što koristi tehniku “flashbacka
u flashbacku”, odnosno što se ostarjeli Sheeran iz invalidskih
kolica u staračkom domu sjeća svojih zlatnih dana 1970-ih, a onda
iz te perspektive prikazuje kako je postao to što je postao 1940-ih
i 1950-ih. “Deja
vu” efekt, međutim, možda najviše izaziva pojavljivanje De
Nira i Pescija koji predstavljaju svojevrsne varijacije likova koji
su bili tumačili u Dobrim
momcima
i Kazinu.
Taj dvojac, kojem se, pak, pridružio Al Pacino, u ovom filmu obavlja
impresivan posao, a pri čemu posebno valja pohvaliti Pescija, koji
se za potrebe ovog filma nakratko vratio iz više nego zaslužene
mirovine, a čiji je lik mirnog, staloženog i šutljivog mafijaškog
bosa toliko različit od nasilnih psihopata koji su mu bili donijeli
slavu. Zahvaljujući
tom liku i sjajnom Pescijevom nastupu Scorsese je ponovno pokazao
svoju vrhunsku vještinu režije, stvarajući dramsku napetost u
scenama u kojima se ništa ne govori, odnosno ono što je neizrečeno
predstavlja daleko veću i zlokobniju prijetnju od bilo kakvih
povišenih tonova.
Gledateljima
će, međutim, od Scorsejevog poslovičnog majstorstva daleko više u
oči upasti njegovo korištenje modernih čuda filmske tehnologije,
prije svega CGI-ja koji je, barem djelomično, riješio problem koje
je postavila odluka da se za glavne uloge u filmu čija radnja
opisuje više od pola stoljeća angažiraju glumci koji se, kao i sam
Scorsese, nalaze u osmom desetljeću života. Nastojanje
da se Pesci i De Niro digitalno pomlade je uglavnom uspjelo, i
gledateljima taj sitan detalj neće uopće upadati u oči, barem sve
dok ne se ne pojave u scenama u kojima se od njih zahtijeva fizička
akcija koja zahtijeva mlade ljude i ne izgleda toliko uvjerljiva kada
je obavljaju starci.
Scorsese
je, s druge strane, daleko veće kontroverze izazvao odlukom da svoj
film napravi u produkciji Netflixa, a što je izazvalo lavine bijesa
kod svih art-snobovskih puritanaca koji smatraju da je film samo ono
u čemu se može uživati u svetosti
kino-dvorane. Za The
Irishman
je jasno da će ga većina gledatelja vidjeti samo preko streaminga,
odnosno mnogo prozaičnijoj atmosferi vlastitog doma, a što u ovom
konkretnom slučaju možda i nije tako loše. The
Irishman
je, naime, sa svojih nepunih tri i pol sata primjer filma zbog kojih
su nekada na kino-projekcijama pravili pauze za gledatelje, te od
svojih gledatelja zahtijeva prilično strpljenja i izdržljivosti.
Također se može sa sigurnošću pretpostaviti da je The
Irishman
Scorsejev prvi film koji većina
gledatelja
nije
uspjela odgledati
“u komadu”, a zbog velike količine sadržaja, likova i
podzapleta mnogi kritičari su ga proglasili primjerenijim mediju
mini-serije. Mnogo
ozbiljnija zamjerka Scorseju bi bila ta da je u svoj film utrpao
previše sadržaja, od kojih su mnogi nerazumljivi gledateljima koji
nisu dobro upoznati s američkom poviješću 20. stoljeća, a neki od
detalja, uključujući Sheeranove tvrdnje da je bio posredno povezan
s mafijaškim atentatom na Kennedyja, pa i ključna tvrdnja da je
ubio Hoffu, izazivaju ozbiljne zamjerke od strane ozbiljnih
povjesničara.
Ipak,
najveći problem kod The
Irishmana
je ipak njegova prevelika dužina, a što bi se moglo protumačiti za
Scorsesea neuobičajenim konceptualnim nedoumicama. Naime, nije riječ
o Scorsesejevom nego o dva filma ponekad nasilno ubačenih u jedan –
jedan je uistinu Scorsejev, odnosno predstavlja klasičnu priču o
usponu i padu gangstera, a drugi je de Nirov koji zapravo predstavlja
mnogo intimniju, prizemniju, ali i daleko depresivniju dramu o
starosti, odlasku prijatelja i suočavanju sa smrtnosti. Scenarij
Stevena Zailliana nije uspio čvrsto spojiti to dvoje, pa je rezultat
oko četrdestak minuta mračne, depresivne i prilično predvidljive
završnice iza koje gledateljima ne dolazi nikakva katarza. Možda su
tim završetkom i Scorsese i De Niro namjerno gledateljima htjeli
poručiti da su svjesni da su njihovi najbolji dani iza njih, odnosno
The Irishman
shvatili kao priliku za svojevrsni simbolički testament. U tome nisu
najbolje uspjeli, ali majstor poput Scorseseja, čak i kada promaši,
gledateljima dostavlja kvalitet desetinama kategorijama viši od
svega što njegovi kolege dostavljaju u kino-dvorane.
Svatko
onaj tko propovijedi Grete Thunberg shvaća iole ozbiljno bi se morao
složiti s idejom da se sva vozila koja koriste fosilna goriva moraju
uništiti, ili barem obustaviti njihovu proizvodnju te strogim
zabranama posjedovanja ograničiti njihovo korištenje.
I
dok se još kako-tako mogu shvatiti protuargumenti koji bi takve
zabrane smatrali nepraktičnim u kontekstu suvremenog života i
očuvanja nekih osnovnih mehanizama suvremene civilizacije,
sljedbenici švedske tinejdžerke bi daleko uvjerljivije napali
korištenje privatnih automobila u svrhu sporta, odnosno automobilske
utrke koje ne služe ni čemu drugome osim bahatosti i sebičnom
užitku vozača, odnosno izopačenim strastima gledatelja. Zbog svega
toga bi sve pristaše Grete Thunberg koji se smatraju iskrenima
sadržaj filma Ford v
Ferrari,
kod nas prevedenog kao Izazivač:
Le Mans ’66,
trebali
dočekati s krajnjim gnušanjem.
Radnja filma, temeljenog na istinitim događajima od prije više od pola stoljeća, je smještena u svijet bitno drukčiji od današnjeg. Dva desetljeća nakon kraja Drugog svjetskog traje kontuirani ekonomski rast zajedno s nikad prije i nikad poslije zabilježnim tehnološkim napretkom i spektakularnim skokom životnih standarda. Taj fenomen se mogao bilježiti skoro svuda u svijetu, ali nigdje tako očito u Americi, gdje je automobil – ono nekada bio luksuz za elitu – postao dostupan svakoj “šuši”. Ford, detroitska tvrtka koja je u prethodnih pola stoljeća novoj postavila temelje automobilskoj paradigmi se, međutim, u novim okolnostima nešto teže prilagođava tržištu, i toga je njen direktor Henry Ford II (Letts), unuk i imenjak njenog legendarnog osnivača, svjestan. Lee Iacocca (Bernthal), jedan od njegovih podčinjenih, rješenje problema vidi u tome da se tvrtka orijentira na “Boomere”, generaciju koja se rodila iza rata i koja jedva čeka da postane punoljetna i blagostanje svojih roditelja počne trošiti na “bijesne” i “seksi” automobile. A najbolju reklamu za novi, “hip” i “cool” Ford bi mogle pružiti spektakularne automobilske utrke u kojima bi se natjecali Fordovi modeli. Detroitska tvrtka, međutim, nema iskustva u proizvodnji takvih vozila te se ispočetka za pomoć obraća legendarnom Enzu Ferrariju i nudi im preuzimanje njegove tvrtke. Kada ga Ferrari odbije, Ford to shvaća osobno i odluči izazvati Talijana na njegovom terenu. Zadatak preuzima Carroll Shelby (Damon), dizajner trkaćih automobila koji kao svog pomoćnika, glavnog mehaničara i vozača bira Kena Milesa (Bale) čiji talent ide zajedno s burnim temperamentom koji mu ponekad donosi pobjede na trkalištu, ali i probleme s autoritetom. Oni zajedno stvaraju i testiraju Ford GT 40, automobil s kojim će se u lipnju 1966. godine suočiti s Ferrarijevim modelima i vozačima na 24 sata Le Mansa, tehnički, fizički i psihološki najzahtjevnijoj od svih automobilskih utrka.
Izazivač:
Le Mans ’66
je nakon premijere imao neočekivano dobar uspjeh na kino-blagajnama,
a što se često tumači trailerom koji je sugerirao spektakularnu
adrenalinsku akcijadu. Ono što će gledatelji umjesto toga vidjeti
je, međutim, daleko bliže drami, iako prilično uspješno upakirano
u celofan povijesnog epa stare hollywoodske škole. Režiser Mangold,
koji je kroz svoj opus pokazivao daleko sklonost ozbiljnoj, često
baš ne i najvedrijoj, drami, čak i kada su u pitanju bili filmovi o
superherojima, se čini solidnim izborom. Iako film traje dva i pol
sata i iako scenarij prečesto skreće u vode klišeja, ponekad i na
račun povijesne utemeljenosti, spašava ga izuzetno raspoložena
glumačka ekipa. Tu se prije svega moraju istaknuti karakterni
glumci, uključujući Traceya Lettsa u ulozi industrijskog patrijarha
koji duboko u sebi krije nedostatak samopouzdanja, kao i sveprisutnog
Bernthala koji odrađuje još jednu impresivnu ulogu kao Lee Iacocca.
Vrlo dobar posao je napravio i Matt Damon koji je lik nadarenog ali
nimalo umišljenog dizajnera odglumio bez nekakvog prenemaganja. To
se, međutim, ne bi moglo reći za njegovog kolegu Balea koji lik
Milesa glumi kao da po svaku cijenu želi osvojiti “Oscara”,
a i lik Lea Beebeja, jednog od Fordovih direktora koji je skeptičan
prema projektu, je na previše umjetan način pretvoren u negativca,
pa bi ga i daleko raspoloženiji glumac od Josha Lucasa pretvorio u
karikaturu. Još
je žalosnija stvar s Caitrionom Balfe, zvijezdom Outlandera,
koja je dobila nezahvalnu ulogu Milesove surpruge, odnosno lika
ubačenog samo zato što je trebalo ispuniti minimalnu kvotu likova
koji nisu cisheteroseksualni bijeli muškarci. Usprkos toga, kao i
povremenog skretanja u sentimentalnu “ljigu”, Izazivač
ipak služi svojoj svrsi te će na kraju priče ipak zabaviti
gledatelje. Barem one koji ne brinu to da će vozeći se do
kino-dvorane zagaditi ovaj planet.
IZAZIVAČ:
LE MANS ’66
(FORD
V FERRARI)
uloge:
Matt
Damon, Christian Bale, Jon Bernthal, Caitriona Baife, Tracy Letts,
Josh Lucas, Noah Juppe
scenarij:
Juzz
Butterworth, John Henry Butterworth & Jason Keller
Nakon što je Goran Vojković objavio članak posvećen 150. obljetnici Viške bitke na Facebooku se povodom toga razvila prilično živa i zanimljiva rasprava. U njoj se postavilo pitanje zašto se događaj koji je tako uzbudljiv, dinamičan, spekakularan i važan za povijest ovih prostora ne bi mogao dodatno evocirati u obliku igranog filma. Autor ovih redova je iznio svoje mišljenje da je nešto tako malo vjerojatno, i pri tome su financijski resursi potrebni za taj pothvat – a koji se trenutno nalaze van dosega hrvatskih filmaša – najmanji problem. Snimanje filmova čija se radnja događa na moru predstavlja u tehničkom, logističkom i svakom drugom smislu prilično težak zadatak, a kada su tema pomorske bitke one, s obzirom na svoju složenost, postavljaju još veće izazove. Koliki oni mogu biti možda najbolje svjedoči slučaj bitke za Midway, vjerojatno najvažnijeg pomorskog okršaja u Drugom svjetskom ratu, a koji je 1976. godine ekraniziran u obliku filma Midway. Iako je iza projekta stajao jedan od tada najmoćnijih i tehnički “najpotkovanijih” hollywoodskih studija, i iako je on uživao podršku američke ratne mornarice, rezultat je film koji se već nakon nekoliko godina doimao neuvjerljivim i zastarjelim. Problem je bio u slaboj razini specijalnih efekata, ali i budžetu za kojeg se ispostavilo da je prenizak za ovakvu vrstu filma, a zbog kojeg su neke od najspektakularnijih scena pomorskih i zračnih borbi morale biti reciklirane iz ranijih (i mnogo jeftinijih) filmova. Nepuna pola stoljeća kasnije, njemački filmaš Roland Emmerich se, oboružan daleko naprednijom tehnologijom, dohvatio iste teme u ratnom spektaklu koji se našoj publici predstavio pod naslovom Bitka za Midway,
Film započinje s prologom smještenim u 1937. godinu, koji ukazuje na geopolitičko suparništvo Japana i SAD oko dominacije nad Azijom i Pacifikom, a koji će četiri godine kasnije dovesti do neumitnog oružanog obračuna. Japanske mornaričke snage po planu darovitog admirala Yamamota (Toyokawa) na samom početku izvode smjeli, ali izuzetno uspješni napad na Pearl Harbor, glavnu bazu američke Pacifičke flote nakon koje su američki bojni brodovi izbačeni iz stroja, a Japanci preko noći stekli apsolutnu premoć na Pacifiku. Napad, međutim, nije uspio eliminirati američke nosače aviona te Yamamoto inzistira da se pokrene još jedan napad upravo u tu svrhu, svjestan da zbog američke industrijske nadmoći u odnosu na Japan ima malo vremena prije nego što protivnik nadoknadi svoje gubitke i krene u protuofenzivu. Njega će se poslušati tek nakon što Pacifička flota pod vodstvom novog zapovjednika, admirala Nimitza (Harrelson), izvede niz akcija čiji je glavni cilj manje zadavanje ozbiljnih udaraca neprijatelju, a više povratak poljuljanog morala. Među njima se najvažnijom pokaže znameniti napad na Tokio, koji su sa Nimitzovih nosača izveli bombarderi pod vodstvom pukovnika Doolitlea (Eckhart), a nakon kojeg Yamamoto konačno dobije zeleno svjetlo da pokrene izuzetno veliku i složenu operaciju čiji je cilj osvajanje Midwaya, otok koji predstavlja jednu od rijetkih preostalih američkih baza zapadno od Havaja. Zahvaljujući neumornom radu svojih kriptografa koji su razbili japanske šifre Amerikanci su upoznati s japanskim namjerama, te Nimitz planira Yamamotu namjestiti zasjedu. Njegov je plan, pak, izuzetno riskantan, s obzirom da su Amerikanci još uvijek inferiorni u broju brodova i aviona, te će mornarima i pilotima poput Dicka Besta (Skrein) trebati ne samo dosta hrabrosti i vještine, nego i sreće.
Većina
današnjih kritičara će, tražeći uzore koji su poslužili
Emmerichu za njegov film, najčešće spominjati Michael Bayov Pearl
Harbor,
nesreću koja je 2001. godine nezasluženo nalupala hrpu novaca na
kino-blagajnama, a potom zasluženo bila ovjekovječena u satiričnoj
pjesmi Treya Parkera i Matta Stonea u filmu Team
America: World Police.
Emmerich se ne treba brinuti da će ovaj film doživjeti istu
sudbinu, i to prije svega zato što je svoje uzore tražio mnogo
dalje u prošlosti. Njemački filmaš, koji
je u
Patriotu
bio pokazao izuzetnu sposobnost da pokupi srž jugoslavenskih
partizanskih filmova, očito ima dobar “nos” za temu Drugog
svjetskog rata, pri čemu se prije svega naslanja na klasične
spektakle kakvi su se pravili 1960-ih kao što je, na primjer,
Najduži dan.
Koristeći njihov model u kojem, za razliku od Pearl
Harbora,
nema klasičnih protagonista nego se u nizu naoko malenih uloga
pojavljuje veliki broj zvijezda, Emmerich vješto koristi prilično
raznorodne talente, koji uključuju kako japanske, tako i danas u
Hollywoodu izuzetno popularne britanske glumce, ali i veterane poput
Quaida i Harrelsona. Potonji je prilično dobro “skinuo”
Nimitza (koga je u verziji iz 1976. godine mnogo bezličnije glumio
Henry Fonda), ali je zato njegov britanski kolega Skrein ponekad
prilično iritantan u pokušajima da dočara opakog momka iz New
Jerseya, te ponekad skreće u vode parodije.
Emmerich
je od Michaela Baya daleko bolje obavio posao po pitanju povijesne
autentičnosti – gotovo svi likovi koji se pojavljuju su stvarne
povijesne ličnosti. Film se, u skladu s hollywoodskom tradicijom
1960-ih, može pohvaliti i mnogo suptilnijom podjelom na dobre i loše
momke, odnosno s daleko manje šovinističkog mahanja američkim
zastavama. Ako primjesa toga i ima, one su kompenzirane prikazom
Japanaca kao više nego dostojnog protivnika u čijim se redovima
nalaze ljudi koji su isto tako domoljubni, požrtvovni, hrabri i
sposobni kao i protagonisti. Takav dojam kvari tek nekoliko uistinu
suvišnih scena, uključujući jednu u kojoj lik američkog
zrakoplovca
kojeg tumači pop-pjevač Nick Jonas strada na spektakularan, ali
prilično neuvjerljiv način. Prosječne
gledatelje će, međutim, daleko više zanimati rekonstrukcija
zračnih borbi, a koja je, uz korištenje suvremenog CGI-ja, izvedena
na način koji se prije nekoliko desetljeća mogao samo sanjati. Iako
su neki od zanimljivih detalja, pa čak i onih nužnih za pravilan
prikaz bitke izbačeni, najvjerojatnije zbog potrebe da se film sreže
na standardnu duljinu, riječ je o za današnji Hollywood
neuobičajeno zanimljivom, poučnom i kvalitetnom ratnom filmu od
kojeg bi budući tvorci filma o Viškoj bitci mogli dosta naučiti.
BITKA
ZA MIDWAY
(MIDWAY)
uloge:
Ed
Skrein, Patrick Wilson, Luke Evans, Nick Jonas, Etsushi Toyokawa,
Tadanobu Asano, Luke Kleintak, Jun Kunimura, Darren Criss, Keean
Johnson, Mandy Moore, Dennis Quaid, Woody Harrelson, Aaron
Eckhart
Ni
hollywoodska nostalgija više nije ono što je nekad bila.
U
dobra stara vremena se moglo očekivati da hollywoodski filmovi koji
nastoje eksploatirati nostalgiju svoje publike imaju radnju smještenu
nekih 15-20 godina u prošlost. Danas se ta brojka čini sve daljom i
daljom, pa se tako nostalgični filmovi nisu makli od 1980-ih. Razlog
za to se možda može pronaći u tome da nostalgija više nije
namijenjena publici koliko gerontokratskim glavešinama u sjedištima
hollywoodskih studija, a za koje “dobra stara vremena”
obično znače 1980-e ili, što je vjerojatnije, 1970-e. Takav bi se
dojam dodatno mogao steći na temelju Dobrih
momaka,
akcijske crne komedije iza koje stoji Shane Black, jedan od
najcijenjenijih scenarista hollywoodskih akcijada 1980-ih kao što su
Smrtonosno oružje
i Prljavi igraju
prljavo.
Film,
koji je Black također režirao, a producirao isto tako legendarni
producent akcijada Joel Silver, je radnjom smješten u Los Angeles
1977. godine. Dva naslovna protagonista su dva muškarca koji, svaki
na svoj način, pokušavaju zaraditi za život kao privatni
detektivi. Jedan od njih, Jackson Healy (Crowe), to zapravo nije i
njegova specijalnost nije istraživanje koliko korištenje fizičke
sile kako bi se račun svojih klijenata različiti sumnjivi tipovi
“prijateljski uvjerili” da odustanu od nekih sumnjivih
aktivnosti vezanih uz naivnu omladinu. Jedan takav posao Healyja
dovodi do Hollanda Marcha (Gosling), tipa koji je pravi privatni
detektiv, ali na čiju je karijeru značajno utjecala tragična smrt
supruge zbog koje se malo prečesto okreće boci i upada u nevolje iz
kojih ih često mora vaditi njegova kći tinejdžerica (Rice). Healy
je dobio zadatak da Marcha uvjeri da odustane od potrage za mladom
djevojkom Ameliom Kutner (Qualley), ali je problem u tome što Amelia
za Marcha predstavlja ključ u istrazi smrti porno-zvijezde koju je
pokrenula njena tetka. Međusobnu konfrontaciju dvojice muškaraca
privremeno zaustavlja Amelijin nestanak, a zbog čega se njih dvojica
udruže u potrazi prilikom koje će doživjeti brojne bizarne
pustolovine, ali im životi biti u opasnosti jer su stjecajem
okolnosti dirnuli u osinjak koji čini ne samo losanđelesko
podzemlje i porno-polusvijet nego i zavjera koja se tiče američke
vlade i stupova tadašnje američke ekonomije.
Kod Dobrih momaka je na trenutke zabavno vidjeti kako se nekadašnje vodeće muške zvijezde Hollywooda, zbog kojih je ženski dio publike znao rezati žile, ležerno i bez kompleksa nose s protkom desetljeća. Crowe, koji je osvajao publiku kao polugoli protagonist Gladijatora, je tako bez ikakvih problema na sebe nabacio nekoliko desetaka kilograma, a Gosling, koji je ne tako davno izazivao ženske uzdahe u Bilježnici, glumi alkoholiziranu olupinu prema kojoj Liam Neeson, usprkos šest “banki” izgleda kao Apolon. No kao tandem njih dvojica prilično dobro funkcioniraju, iako je za to najzaslužniji Shane Black, koji scenarije za “buddy buddy” filmove može napisati zavezanih očiju. Osim dinamike dvojice glavnih likova Black se dobro snalazi i u nekoliko zanimljivih akcijskih scena, pogotovo u dramatičnoj i spektakularnoj završnici. Black, s druge strane, mnogo slabije stoji kao režiser, a dijelom je tu odgovoran i konceptualna zbrka oko toga želi li se napraviti macho akcijada nalik na 1980-e ili odati počast “dobrim starim” 1970-ih nalik na komplicirane, mračne, cinične i često pesimistične post-votergejtske trilere o usamljenim borcima za pravdu koji obično ostanu kratkih rukava u obračunu s moćnim zlikovcima. U slučaju Dobrih momaka Black nateže na stranu 1970-ih po pitanju stila, odnosno fotografije koja je često doslovno mračna i ponekad publika ima problema što se to, zapravo, događa na ekranu. Dobri momci su, kad se sve zbroji i oduzme, sa svojim nostalgičarskim i samim time “politički nekorektnim” pristupom ipak prilično osvježenje u odnosu na današnji Hollywood, pa se samo zbog toga može reći da su uistinu dobri.
DOBRI
MOMCI
(THE
NICE GUYS)
uloge:
Russell
Crowe, Ryan Gosling, Angourie Rice, Matt Boomer, Margaret Qualley,
Keith David, Kim Basinger
Draxblog VI 