RECENZIJA: Jadnici (Les Misérables, 2019)

U neka sada već daleka vremena, kada je jedan drugi stanar Bijele kuće bio najomraženija ličnost i izvor svega zla u svijetu, na ovim prostorima se Europska unija gotovo jednoglasno dizala u nebesa kao rješenje svih problema. I pri tome se kao glavni argument spominjalo ne samo očigledno blagostanje uz “opušteniji” način života i izdašnu državu blagostanja, nego i to da su zemlje-članice bile gotovo u potpunosti lišene negativnih efekata koje religijske, etničke, rasne i slične razlike izazivaju na manje sretnim paralelama i meridijanima. Danas, nakon još uvijek nepravladane ekonomske krize, Brexita, secesionističkih referenduma i porasta nacionalizma, znamo da nije bilo tako, a isto tako se mora priznati da je bilo i onih koji su upozoravali da se ispod utopijske glazure nalazi daleko mračnija i prozaičnija stvarnost. To se prije svega odnosi na Francusku, gdje je prije četvrt stoljeća Mathieu Kassovitz sa svojim nekad razvikanim, a danas pomalo zaboravljenim, filmom Mržnja proročanski ukazao na nerede i nasilje u banlieuma koje će eksplodirati točno deset godina kasnije. Na iste se teme nadovezuju i Jadnici, debitantski film Ladja Lyja, filmaša malijskog porijekla koji je prošle godine osvojio nagradu žirija na festivalu u Cannesu.

Iako naslov sugerira da je riječ o adaptaciji istoimenog romana Victora Hugoa, jedina poveznica je to da zaplet smješten u Montfermeil, istočno pariško predgrađe gdje se odigravao dio radnje romana. Montfermeil, u kojem danas uglavnom žive afrički i arapski imigranti, odnosno njihovi potomci, je također rodno mjesto autora, kao i poprište incidenta koji se zbio 2008. godine i poslužio kao inspiracija za scenarij. Sam film započinje 15. srpnja 2018. godine, na dan završnice Svjetskog prvenstva u nogometu, te prikazuje kako grupa tamnoputih dječaka iz Montfermeila u središte Pariza odlazi navijati za “Les Bleus” te se priključuje sveopćem slavlju nakon njihove pobjede nad Hrvatskom, a što su brojni francuski, ali i europski komentatori protumačili kao događaj kojim je Francuska uspjela, barem simbolički prebroditi rasne, etničke i kulturne razlike među svojim građanima. Dan nakon slavlja se, međutim, dječaci iz Montfermeila vraćaju u surovu stvarnost bezličnog i depresivnog betonskog naselja u kojemu caruju siromaštvo, endemsko nasilje, kriminal, ulične bande i nedostatak perspektive. Sizifovski pokušaj da se na ulicama očuva kakav-takav red i mir je povjeren specijalnim policijskim jedinicama poput tima koji čine bijelac Chris (Manenti) i crnac Gwada (Zonga), a kojima se upravo priključio relativno neiskusni Ruiz (Bonnard). Dan je izuzetno topao, strasti su uzavrele i kada dječak po imenu Issa (Perica) ukrade mladunče lava iz romskog cirkusa, policijski trojac ga nastoji pronaći kako bi spriječio međurasni sukob. Pri tome, međutim, i sami eskaliraju nasilje u incidentu koji je dron-kamerom zabilježio dječak po imenu Buzz (Ly). Nakon toga ga pokušaju zataškati, uz sve veće negodovanje Ruiza koji je, s druge strane, manje zabrinut zbog istrage policijske unutarnje kontrole koliko zbog toga što bi objavljivanje snimke moglo izazvati apokaliptičke nerede.

Neumitne usporedbe Jadnika i Mržnje pokazuju poprilične sličnosti, prije svega u scenariju koji koristi etnički raznoliki trojac protagonista, kao i relativno čvrsti vremenski okvir i uznemirujuće nasilnu završnicu sa svojevrsnim “cliffhangerom”. No, isto tako se mogu vidjeti i razlike, odnosno doći do prilično depresivnog zaključka da se četvrt stoljeća od vremena Mržnje u francuskim banlieuma malo toga promijenilo, osim, dakako, nagore. Tako njihovim stanovnicima danas na raspolaganju stoje tehnološka čudesa poput društvenih mreža i dronova, ali ona umjesto da im poboljšaju život, samo služe kao alati za potpaljivanje vatre; francuska je država manje-više digla ruke od svojih sugrađana, i u banlieuma vakuum moći ispunjavaju ne samo dileri i s njima povezani lokalni mini-Bandići nego i islamski fundamentalisti, a rat protiv terorizma služi kao dodatno sredstvo policijskog zastrašivanja.

Jadnici su, s druge strane, režirani izuzetno dobro, uz vješto kombiniranje autentičnih lokacija, dinamičnu montažu i mladih glumaca za koje se može pretpostaviti da su nadareni naturščici. Profesionalna glumačka ekipa prilično dobro obavlja posao, prije svega Damien Bonnard kao policajac sa savješću i jedini koliko-toliko “normalni” lik s kojim bi se redovna publika mogla identificirati. S druge strane, iako su relativno kratki, Jadnici na samom početku imaju problema s tempom te imaju nekoliko suvošnih scena, a i uznemirujuća završnica je mogla biti malo tehnički “ispeglanija”. No, usprkos svega, riječ je o izuzetno dojmljivom ostvarenju čiji je možda najveći nedostatak u dojmu da prikazuje depresivnu stvarnost koja će biti ista ili još gora i za sljedećih četvrt stoljeća.

JADNICI

(LES MISÉRABLES)

uloge: Damien Bonnard, Alexis Manenti, Djibril Zonga, Issa Perica, Al Hassan Ly

scenarij: Ladj Ly, Giordano Gederlini & Alexis Manenti

režija: Ladj Ly

proizvodnja: Wild Bunch, Francuska, 2019.

trajanje: 103 min.

OCJENA: 7/10

Oglasi

2 thoughts on “RECENZIJA: Jadnici (Les Misérables, 2019)

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *