Kategorija: Povijest

Eva Braun – siva eminencija Trećeg Reicha

[picapp align=”left” wrap=”true” link=”term=Eva+Braun&iid=2394493″ src=”9/1/c/b/Adolf_And_Eva_a8bd.jpg?adImageId=10525219&imageId=2394493″ width=”234″ height=”175″ /]

Izraz “povijesni revizionizam” je izraz koji se na ovim prostorima obično vezuje za zbivanja 1941-45. godine, odnosno tumačenja čiji je cilj ustanoviti službenu “istinu” o tome tko je bio “good guy” a tko “bad guy”. U tome se ovi prostori bitno ne razlikuju od ostatka svijeta, gdje su predmet povijesnog revizionizma najčešće likovi i događaji drugog svjetskog rata. Ono u čemu se ovi prostori razlikuju od ostatka svijeta – ili barem vodećih zapadnih država – jest da je povijesni revizionizam dobio pežorativno značenje, odnosno da se “nova” i “alternativna” tumačenja povijesti smatraju domenom ekstremne desnice i svakojakih luckastih ekscentrika, a ne temeljem za povijesne udžbenike.

Usprkos tome, povijesni revizionizam svako malo podiže prašinu u akademskim krugovima, a čini se da nema lika i događaja iz razdoblja 1939 – 1945. godine koji nije postao predmetom barem jedne revizionističke knjige. Najnoviji primjer je ličnost koja u popularnoj kulturi najviše odgovara arhetipu tragično-romantične protagonistice – Eva Braun. Nju se u pravilu prikazivalo kao blesavu, plitku i gotovo retardiranu ženu koja je iz nekih misterioznih razloga završila kao ljubavnica, a potom i žrtva najvećeg monstruma u povijesti. U mnogo čemu je Eva Braun služila kao simbol za samu njemačku naciju, koja se posljednjih sedam desetljeća uporno nastoji oprati od bilo kakve asocijacije s njenim “najvećim sinom” i svime onime što je on predstavljao.

Stoga i ne čudi što je u Njemačkoj velike polemike i kritike izazvala Eva Braun: Ein Leben, knjiga Heike Görtemaker koja nastoji razbiti mit o praznoglavoj Evi Braun koja nije imala pojma što se događa oko nje. U toj knjizi se, na temelju prilično oskudnih izvora, nastoji pokazati kako je Eva Braun zapravo imala daleko veći utjeaj na Führera nego što se misli, odnosno da je bila dobro upoznata s mnogim detaljima vođenja rata, pa čak i Holokausta. Görtemaker tako navodi da joj je Hitler namijenio čak nešto nalik na javnu dužnost u Linzu iza rata, kada je taj grad trebao postati kulturnom prijestolnicom Tisućugodišnjeg Reicha.

Međutim, teško je očekivati da će Görtemakerina revizionistička verzija izazvati simpatije. Njemački mediji je razapinju zbog nedostatka izvora i neautentičnosti. Ostatak svijeta će viziju Eve Braun kao sive eminencije Trećeg Reicha i moćne žene odbaciti manje iz nekih političkih razloga, a više zbog toga što je prilično teško razbiti desetljećima stvorene stereotipe. Nakon bezbrojnih knjiga, stripova, TV-serija i filmova (uključujući YouTube-varijacijama ovjekovječeni Der Untergang) jednostavno je nemoguće legendu i mit zamijeniti s nečim malo prozaičnijim, pa makar to bilo temeljeno i na povijesnim činjenicama. To, uostalom, pokazuju i iskustva s ovih prostora.

Vesela astronomija

[picapp align=”left” wrap=”true” link=”term=stonehenge&iid=7421357″ src=”4/a/c/1/Druids_Celebrate_The_a66a.jpg?adImageId=8650913&imageId=7421357″ width=”234″ height=”165″ /]

Britanski tisak, čiji standardi crnog humora i smisao za ironiju predstavljaju jedan od najpotcjenjenijih doprinosa anglosaksonske kulture suvremenoj civilizaciji, božićne je blagdane svojim čitateljima uveselio s pričom o 300-njak pagana koji su došli na Stonehenge slaviti zimski solsticij. S obzirom da se te New Age svečanosti održavaju svake godine, to i ne bi bila vijest, da nije jednog sitnog detalja. Pagani koji su 21. prosinca došli slaviti su, naime, zaboravili na to da zimski solsticij ne pada svake godine u isto vrijeme, a nekada se astronomske okolnosti znaju urotiti na način da solsticij padne u neki drugi dan. Tako je 2009. godine zimski solsticij u Stonehengu pao 22. prosinca – dan ranije prije dolaska slavljenika. English Heritage, organizacija koja upravlja Stonehengeom, im se ipak, kako kaže njihov glasnogovornik, “smilovala” i dozvolila im da održe ceremonije i “dobar provod”.

Sitni astronomski detalji nekada mogu imati daleko spektakularnije posljedice od 300-ak vjernika kojima se smije nacija. Najbolji primjer jest razlika između kalendarske i astronomske godine, a koja je nakon nekoliko stoljeća nagnala papu Grgura XIII da 1582. godine ustanovi novi kalendar i tako nadomjesti dotadašnji julijanski. Koliko je stvar ozbiljna, svjedoči da pravoslavne crkve, koje se još drže julijanskog kalendara, za gregorijanskim kalendarom kasne 13 dana, a od 2100. godine će ta razlika iznositi puna dva tjedna.

Fleksibilnost u slavljenju datuma, pak, ponekad može biti uzrokovana ne astronomskim, nego određenim političkim detaljima. 22. prosinac – dan koji su pagani na Stonehenegeu trebali slaviti ove godine, u bivšoj Jugoslaviji se obilježavao kao Dan Jugoslavenske narodne armije. Službeno objašnjenje zašto je odabran taj datum se ticalo Prve proleterske brigade koja je krajem 1941. godine osnovana u mjestu Rudo u današnjoj BiH, a koja je predstavljala prvu, uvjetno rečeno, “redovnu” jedinicu Titovih partizanskih snaga, koja je, za razliku od tadašnjih lokalno organiziranih partizanskih odreda, trebala operirati po cijelom teritoriju bivše Jugoslavije. Prva proleterska brigada je na isti datum – 22. prosinca 1941. godine – imala svoju prvu akciju protiv talijanskih snaga kod sela Gaočića i Mioča.

Međutim, taj datum nije datum kada je brigada osnovana. To se dogodilo dan ranije u mjestu Rudo. Pitanje – jedno od onih “nezgodnih” za tadašnji režim – je bilo zašto se slavi 22. umjesto 21. prosinca kao Dan JNA. Odgovor je, pak, bio vrlo prozaičan. Da se to dogodilo, rođendan bi dijelila s jednim bivšim gruzijskim sjemeništarcem po imenu Josif Visarinonovič Džugašvili, široj javnosti poznat kao Staljin. To u prvim godinama komunističke Jugoslavije nije bio problem, kao što nije bio problem istaknuti da je brigada osnovana 21. prosinca, a ne na neki drugi dan, upravo zato da se oda počast velikom vođi proleterske revolucije i neupitnom uzoru tadašnjih jugoslavenskih komunista. Čak štoviše, JNA, odnosno JA, kako se tada službeno zvala, je svoj rođendan obilježavala 21. prosinca. Međutim, 1948. godine je došla Rezolucija Informbiroa i Staljin je odjednom prestao biti good guy, a sve vezano uz njega se moralo “prilagoditi” novim okolnostima, uključujući i službenu povijest oružanih snaga Titove Jugoslavije.

Slične “prilagodbe”, dakako, nisu specijalnost modernih vremena ili totalitarnih sistema 20. stoljeća. Kao najbolji primjer se navodi i praznik obično vezan uz zimski solsticij – Božić. Tako u specijalnoj božićnoj epizodi TV-serije Kosti glavna junakinja, dr. Temperance “Bones” Brennan svom suradniku i prijatelju, FBI-jevom agentu Boothu, koji ne krije svoja katolička vjerovanja, na nos nabija tvrdnju kako je Božić sve nego kršćanski praznik, obrazlažući to tvrdnjom da se Krist zapravo rodio na proljeće, a da su rani kršćani bili prisiljeni preuzeti pagansko slavljenje zimskog solsticija kako bi izbjegli progone carskih vlasti. Neke od protestantskih denominacija (npr. prezbiterijanci) su toga svjesni, pa uopće ne slave Božić. U svakom slučaju, to Brennanino objašnjenje bi dobro došlo svima onima koji ne organski ne podnose Božić, ali ga moraju slaviti iz straha da ih se ne proglasi “bezbožnicima”, “sotonama” i “antikristima”.

Ruski obavještajci tvrde da je Hitler ipak kod njih

[picapp align=”left” wrap=”true” link=”term=Adolf+Hitler&iid=2394353″ src=”3/6/8/2/Last_Hitler_Photo_f90f.jpg?adImageId=8182397&imageId=2394353″ width=”234″ height=”181″ /]

Vasilij Hristoforov, direktor arhiva FSB, ruske obavještajne službe koja je naslijedila KGB, najoštrije je opovrgao tvrdnje američkog znanstvenikla Nicka Bellantonija kako njegova služba nema u svom posjedu komad lubanje, za koga je tvrdila da predstavlja posljednje očuvane ostatke njemačkog nacističkog vođe Adolfa Hitlera. Hristoforov tvrdi da “njegova služba nikada nije bila u kontaktu” sa znanstvenikom sa Sveučilišta u Connecticutu niti mu dozvolila da uzme uzorke sa sporne lubanje.

Bellantoni tvrdi da sporna lubanja ne pripada Hitleru, jer je previše tanka da bi pripadala muškarcu, kao i da uzorci ne odgovaraju uzorcima krvi pronađene na naslonjaču u berlinskom bunkeru gdje je Hitler 30. travnja 1945. godine okončao život pucajući si u usta.

Hristoforov, pak, objašnjava da je identifikacija Hitlerovih posmrtnih ostataka bila predmetom zanimanja ruske, odnosno sovjetske obavještajne službe, još od trenutka kada se prvi put čulo da je Hitler mrtav. Sam Staljin je inzistirao da se o tome provede opsežna istraga, kao i da je identifikacija posmrtnih ostataka uspješno obavljena još 1945. godine, kada je lubanja uspoređena sa rendgenskim snimkama koje je Führer dao napraviti godinu dana ranije.

Problem je, međutim, u tome što je Staljin oklijevao da rezultate te istrage podijeli s javnosti, jer je smatrao da će mu neizvjesnost oko Hitlerove sudbine poslužiti kao snažno propagandno oružje protiv bivših saveznika s kojima je upravo ulazio u hladni rat. Implicitne optužbe o tome da imperijalisti kriju njemačkog diktatora odgovornog za najveće svjetsko krvoproliće su se, pak, pretvorile u cijeli niz urbanih legendi o bijegu u Argentinu i stvaranju mini-Trećeg Reicha u podnožju Anda. Te su legende splasnule tek negdje 1960-ih, kada se ipak stvorio konsenzus o tome da je službena verzija o samoubojstvu ipak istinita.

Bellantonovo istraživanje će, naravno, podgrijati špekulacije o bijegu u Argentinu bez obzira što o tome tvrdili svjedoci i povjesničari. A cijela priča daje zlokobne indicije na što će sličiti bivša Jugoslavija ako kojim slučajem priča o Ratko Mladiću završi na sličan način.

Stara i ne tako dobra vremena

Otkriće masovne grobnice u kojoj se nalaze posmrtni ostaci najmanje 500 prastanovnika današnje Njemačke, a koji ukazuju na nasilnu smrt i korištenje trupala u prehrambene svrhe jest događaj koji je izazvao određenu pažnju u hrvatskim medijima, ali ne onako intenzivnu kakvu izazivaju otkrića sličnih, iako nešto novijih grobnica. S jedne strane je to razumljivo – grobnica se nalazi u Njemačkoj, odnosno datira iz vremena kada nije bilo ni ustaša ni partizana, pa ne postoji način da se od svega toga napravi dobar predizborni “spin”.

Međutim, otkriće gomile kanibaliziranih kostiju iz kamenog doba bi se ipak moglo koristiti u političke svrhe, iako ne na hrvatskoj, odnosno parohijalističkoj razini. Naime, ova, kao i neke slične grobnice i artefakti iz tog razdoblja jasno pokazuju kako nostalgija za kamenim dobom – trend koji sve više dominira među ekstremnim, a s vremenom i onim srednjostrujaškim dijelom ekološkog pokreta – ima isto onoliko, ako ne još i bitno manje, opravdanja od onih koja koriste nostalgičari za nekadašnjim komunističkim poretkom.

Nostalgija za tim “dobrim starim” vremenima kada je čovjek uživao u harmonijj s prirodom, nesputan okovima civilizacije i nezagađen otpacima koje stvara tehnologija, zapravo nije nimalo nova. Nju se može prepoznati u nizu mitova o izgubljenom “zlatnom dobu”, pa i starozavjetnoj priči o Edenu. Ono što takve stavove – koji su se u 18. stoljeću iskristalizirali u pokret “povratka prirodi” i mit o “plemenitom divljaku” – danas čini daleko opasnijim nego prije jest taj da s obzirom na trendove urbanizacije sve manje ljudi koji iz vlastitog iskustva imaju prilike vidjeti ili barem naslutiti kako bi taj prirodni i “plemeniti” život izgledao u praksi. O tome koliko je teško pomiriti povijesnu realnost s arkadijskim mitom svjedoči da je čak i najiskusnijim i najprekaljenijim znanstvenicima trebalo nekoliko godina da od artefakata i trupla na znamenitog Otzieja sastave “politički nekorektnu”, ali forenzički besprijekornu priču o ultra-nasilnom krvavom obračunu među neolitskim stanovnicima Evrope.

Upravo zbog toga je pomalo ironično da se vijest o ovakvom otkriću pojavljuje pred početak samita u Kopenhagenu čiji bi željeni rezultat trebao biti masovno i sistematsko odricanje od tehnologije u svrhu dovođenja čovječanstva u harmoniju s prirodom. Ta plemenita zamisao bi, kao i mnoge druge u povijesti, bi kao svoju svoju krajnju posljedicu mogla budućim arheolozima donijeti artefakte nalik na onaj u Njemačkoj.

Hollywoodska fikcija uvijek pobjeđuje istinu

Neugodna istina koju je Spikea Lee svojevremeno natuknuo svojom izjavom “Želite dobiti Oscar? Snimite film o Holokaustu” se sada parafrazirati u “Želite zaraditi novac na kino-blagajnama? Snimiti akcijsku crnu komediju o Holokaustu”. Takav se dojam se može steći nakon što su Nemilosrdni gadovi (Inglorious Basterds) preko vikenda zaradili37,6 mil. US$ na američkim kino-blagajnama, te tako omogućili Quentinu Tarantinu nakon dugo vremena sebe naziva hit-redateljem, a njegovim producentima braći Weinstein vrate dio magije kojom su krajem 1990-ih dominirali utrkama za Oscare.

Kritike filma u kojem se židovski pripadnici američke vojske brutalno osvećuju vodećim nacistima za Holokaust su uglavnom dobre, a pritužbe na – najblaže rečeno – maksimalno “kreativan” pristup povijesnim činjenicama – se doimaju kao glas vapijućeg u pustinji. Uspjeh Gadova je, pak, prilično zanimljivo usporediti s fijaskom Operacije Valkyrie koja je nastojala što vjernije prikazati neuspjeli atentat na Hitlera i pokušaj rušenja nacističke vlasti od strane vodećih njemačkih oficira. Dotični film ne samo da je stradao na kino-blagajnama (i ozbiljno uzdrmao reputaciju Toma Cruisea), nego je od strane velikog dijela holivudskog establishmenta dočekan s otvorenim neprijateljskom zbog navodno previše blagonaklonog stava prema Hitlerovoj vojnoj mašineriji.

U tom kontekstu se može tumačiti izjava Brada Pitta, koji je kao pravi holivudski “vojnik Partije”, nemilosrdno ispljuvao Valkyrie. Još je zanimljivija njegova izjava da se zbog Tarantina najvjerojatnije više neće snimati nijedan film o drugom svjetskom ratu jer je “sve što je moglo biti rečeno o tom žanru rečeno”.

S tako arogantnom izjavom se teško složiti. Da je Hollywood slične sugestije poslušao nakon Schindlerove liste možda bi bili pošteđeni za hrpu bofla, ali bi ostali bez Pijanista; da je Tom Hanks nešto slično rekao nakon Spašavanja vojnika Ryana i da su ga poslušali, možda sada ne bi bilo ni Gadova.

Srećom, čini se da Pittove sposobnosti predviđanja kulturnih i drugih trendova nisu na visini, barem ako je suditi prema njegovoj izjavi nakon snimanja Troje, kada je bio uvjeren da će uspjeh tog filma za godinu dana natjerati muškarce širom svijeta da nose suknje.

“Oceanija je uvijek bila u ratu s Eurazijom”

Iako bi povijest u pravilu opisuje kao niz notornih činjenica koje ništa ne može promijeniti, iskustva s ovih prostora jasno pokazuju kako je riječ o idealu koji se još dugo, a možda nikada neće dostići. Problem, doduše, nije toliko u činjenicama koje eonima mogu ostati iste, koliko njihovom tumačenju koje se nevjerojatno brzo zna mijenjati na osnovu dnevnopolitičkih potreba. Bliska prošlost, ali i sadašnjost ima brojne primjere “napredno orijentisanih jugoslovenskih” drugova koja su postajali “domoljubna državotvorna” gospoda, heroja koji su postajali zlikovci, okupacija koje su postajale oslobođenja, bratskih saveznika koji su postajali pogani izdajnici ili jamstvenih kartica o smanjivanju PDV-a.

Možemo se tješiti, pak, da taj fenomen nije isključivo vezan uz nove nesretne prostore, odnosno da politika i njeno preoblikovanje povijesti zna pogađati i naizgled prosvijećenije zemlje. Možda je najbolji primjer SAD gdje je “politička korektnost” uzela toliko maha da se nastoje retuširati i neke ličnosti i događaji koji baš i ne spadaju ono što se obično podrazumijeva pod izrazom “daleka prošlost”. Dva primjera, pak, pokazuju kako predmet takvih orvelovskih intervencija ne mora uvijek biti “ideološki neprijateljska” tumačenja povijesti koja se vezuju uz konzervativizam i tlačenje neke manjine,  nego i “istine” koje su znale dolaziti s lijeve obale rijeke.

Prvi primjer je J. Edgar Hoover, jedna od najmoćnijih, najpoznatijih, ali i najkontroverznijih i najomraženijih ličnosti u SAD 20. stoljeća. Na mjestu direktora FBI je bio od 1924. do smrti 1972. godine, pretvorivši tu federalnu agenciju u jednu od najefikasnijih tajnih policija na svijetu, ali i stvorivši od nje stroj za prikupljanje “prljavština” o svakom relevantnom američkom političaru i javnoj ličnosti. Za američku ljevicu Hoover je bio monstrum, i stoga ne čudi što su se još za njegovog života u ljevičarskim krugovima počela širiti glasine o tome da svemoćni direktor tajne policije ima vlastitu mračnu tajnu, odnosno da je homoseksualac.

Zahvaljujući Hollywoodu, koji je politički uvijek stajao na ljevici, ali i bio i sklon promicati urbane legende, Hooverova homoseksualnost je prvo postala dio američke popularne kulture, a potom i svojevrsna činjenica koju nitko nije smio dovoditi u pitanje. Tako je pred kraj 20. stoljeća bilo teško zamisliti ijedan holivudski film u kome se pojavljuje Hoover a da se na ovaj ili onaj način ne spominje njegov navodni “brak” s pomoćnikom Clydeom Tolsonom ili njegove slike orgijanja u ženskim haljinama s kojima ga je ucjenjivala mafija. Hoover je tako postao simbol sve izopačenosti i licemjerja s kojom su šezdesetosmaši opisivali konzervativni poredak koga je direktor FBI nastojao zaštiti.

Danas se, pak, prilikom govora o Hooveru daleko više spominju njegovi “gafovi”, sklonost klađenju i novcem motivirane veze s mafijom nego njegove “slobodne aktivnosti”. O homoseksualnosti se sve manje govori, ona se ignorira pa sve češće odbacuje kao lijepa priča koja nema veze sa stvarnošću, odnosno isto toliko, ako ne i manje kao dugogodišnja ljubavna veza s holivudskom starletom Dorothy Lamour.

Koji je razlog za takvu promjenu? Prilično jednostavan, odnosno isti onaj zbog koga se američki predsjednik Lincoln, po mnogima najveći predsjednik SAD i pobjednik građanskog rata, nastoji na osnovu par špekulacija proglasiti homoseksualcem, dok se daleko brojnije reference na seksualnu orijentaciju njegovog prethodnika Jamesa Buchanana, pobornika ropstva i uvjerljivo najgoreg predsjednika SAD, elegantno ignoriraju.

Naime, homoseksualnost je danas jednostavno previše “cool” i previše “in” da bi se moglo vezivati za “problematične” ličnosti. Štoviše, svaki takav pokušaj bi se danas proglasio homofobijom.  I tako je Hoover, ni kriv ni dužan, prvo postao “tetkica” da bi ga se proglasilo licemjernim razvratnikom i monstrumom, a potom postao “hetrić” zato da ga “braća” više ne bi imala kao crnu ovcu u svojim redovima.

Nešto noviji primjer, pak, predstavlja tzv. Noć razbijanja diska (Disco Demolition Night), događaj koji se zbio 12. srpnja 1979. na čikaškom bejzbol-igralištu Comiskey Park, kada je u pauzi između dvije utakmice promocija lokalnog disk-džokeja Stevea Dahla, poznatog po antipatiji prema disko-glazbi, dovela do sveopćeg uništavanja disko-ploča, ali i nereda na terenu zbog kojih je druga utakmica trebala biti otkazana. Taj se događaj smatrao početkom kraja disko-ere u u SAD, a desetljećima je bio slavljen kao svojevrsna pobuna protiv establishmenta, odnosno nastojanje da se rock glazba vrati svojim buntovničkim korijenima, a nasuprot kvarenju od diska i njegove supkulture vezane uz materijalizam, konzumerizam i druge vrijednosti srednje klase i konzervativni poredak.

Tri desetljeća kasnije je, pak, taj romantični rokerski juriš na disko-Bastilju dobio daleko negativnija tumačenja zahvaljujući “političkoj korektnosti”. Naime, iako je disko-era tada završila što se tiče većine stanovništva, supkultura je preživjela u gay zajednici, odnosno disko se otada smatrao gay glazbom. Isto tako su današnji “politički korektni” povjesničari pažljivo prebrojali naslage melanina na koži disko-izvođaća i došli do zaključka da je među njima bila daleko više crnaca nego bijelaca, pogotovo kada se disko-glazba usporedi s “običnim” rockom. I tako je Noć razbijanja diska odjednom postala ne revolucija nego kontrarevolucija, odnosno rasizmom i homofobijom izazvan zločin iz mržnje koga svaki “pošteni intelektualac” mora najoštrije osuditi.

Gledajući takve primjere prilično je teško ne složiti se s Zhou Enlaijem, kineskim premijerom koji je prilikom posjeta Francuskoj početkom 1970-ih rekao da je “još uvijek prerano” da bi se išta suvislo moglo reći o francuskoj revoluciji 1789.

Preminuo Walter Cronkite, novinarska legenda

Jučer je od posljedica cerebrovaskularne demencije u 93. godini života preminuo Walter Cronkite, američki novinar koji je više nego ijedan drugi utjelovljavao izraz “Sedma sila”, odnosno najugledniji i najutjecajniji pripadnik te profesije u 20. stoljeću.

Cronkite je rođen 1916. godine u Missouriju. Novinarstvom se počeo baviti u dobi od 19 godina, napustivši koledž. Godine 1935. je dobio posao na radio-postaji u Oklahoma Cityju, a potom se pridružio agenciji UPI i kao dopisnik pokrivao drugi svjetski rat. Godine 1950. se zaposlio na TV-mreži CBS, te tamo radio kao reporter, postavši jedna od zvijezda novog medija. Međutim, tek ga je dolazak na mjesto voditelja i urednika večernjih vijesti 16. travnja 1962. godine učinio ikonom. Na tom je mjestu ostao do 20. siječnja 1981. godine, a to je razdoblje bilo jedno od najburnijih u američkoj povijesti. Cronkite je tako “pokrio” kubansku raketnu krizu, rasne i studentske nerede, atentate na Kennedyjeve i Martina Luthera Kinga, vijetnamski rat te aferu Watergate. Kroz sve to vrijeme je ostao jedna od rijetkih osoba koju su svi Amerikanci poštovali i čijim su riječima vjerovali. Istovremeno je postao idealom koje – uglavnom bez mnogo uspjeha – nastoje ispuniti današnje generacije novinara, ne samo u SAD, nego i u ostatku svijeta.

Najpoznatiji trenutak Cronkiteovog života i karijere jest bio i najtraumatičniji. 22. studenog 1963. je svojim sugrađanima morao priopćiti vijest koja je i za njega i za ostatak svijeta predstavljala šok od koga se nikada neće oporaviti.

Međutim, trenutak koji je daleko važniji u Cronkiteovoj karijeri zbio se nekoliko godina kasnije. Tada je Cronkite pokazao kako je ne samo ugledan nego i utjecajan novinar. 27. veljače 1968. je u svom uredničkom komentaru iznio mišljenje da se SAD iz kaljuže zvane Vijetnam ne može izvući vojnim putem, te je tako pokret – dotle vezan uz ekstremnu ljevicu, romantične idealiste i razmaženu studentariju – učinio dijelom američkog mainstreama, omogućivši mu da pridobije većinu stanovništva.

S odlaskom Cronkitea nestaje jedna era. Takve veličine je teško zamisliti u doba infotainmenta, odnosno 24/7 medija koji zaglupljuju stanovništvo daleko efikasnije nego što ih informiraju.

Ipak, lijepa je pomisao da bi jednog dana Zoran Šprajc ili neki njegov kolega mogao biti hrvatski Walter Cronkite.

RIP Henry Allingham (1896 – 2009)

Biti službeno najstariji čovjek na svijetu možda i nije tako zavidna titula, s obzirom da je izuzetno velika vjerojatnost da ćete je nakon prilično kratkog vremena morati prepustiti nekome drugome. 113-godišnji Britanac Henry Allingham, koji je naslijedio Japanca Tomojija Tanabea, na tom mjestu nije izdržao niti mjesec dana. Jutros je preminuo, prepustivši mjesto najstarijeg čovjeka na svijetu 112-godišnjem Amerikancu Walteru Breuningu.

Allingham će, međutim, barem neko vrijeme zadržati titulu najdugovječnijeg Britanca, ali je daleko važnije to što je u povijest ušao kao posljednji preživjeli sudionik znamenite bitke kod Jutlanda, odnosno posljednji preživjeli pripadnik originalne postave britanske mornaričke avijacije (RNAS), odnosno jedan od posljednjih osnivača Kraljevskog zrakoplovstva (RAF). Tamo je služio kao mehaničar, preživjevši, kako sam kaže, njemačko bombardiranje iz zraka i sa mora. Allingham je također ušao u povijest instaliravši prvu specijalno konstruiranu kameru za avio-izviđanje.

Godine 1918. Allingham je oženio Dorothy Cator. Brak je trajao 51 godinu, a imao je dvije kćeri – Jean i Betty – koje je Allingham obje nadživio. U trenutku smrti je Allingham imao šest unuka, dvanaest praunuka, četrnaest pra-pra-unuka i jednog pra-pra-pra-unuka.

Posljednjih godina života Allingham je izazvao veliku pažnju sudjelovanjem na ceremonijama obilježavanja Dana sjećanja na pale u ratu kao jedan od posljednjih živućih veterana prvog svjetskog rata.