Kategorija: Politika

Oliver Stone optužen za antisemitizam

Oliver Stone i povijest baš i nisu najbolji prijatelji. Kada povjesničari budu za nekih sto godina istraživali atentat na Kennedyja, kao jedan od razloga zašto prava istina o tom događaju nikada nije otkrivena će se vjerojatno navoditi i Stoenov JFK, koji je najbizarnije i najparanoidnije teorije zavjere publici “prodao” kao neupitnu istinu. Stone je, s druge strane, prilično talentirani filmaš koji možda u svojim djelima nije povijesno autentičan, ali zato prilično autentično i strastveno u iznosi svoja uvjerenja.

Jučer je, pak, Stone, zbog strastvenog iznošenja svojih uvjerenja sebi stvorio velike probleme, s obzirom da mu prijeti opasnost trpanja u istu antisemitsku kašu kao i Mela Gibsona. Govoreći o novoj TV-seriji Secret History of America (Tajna povijest Amerike) za Sunday Times, izrekao je ono što mnogi poznavatelji Hollywooda misle, ali se ne usude iskazati – da je percepcija američke i svjetske povijesti, uključujući drugi svjetski rat, pogrešna zahvaljujući Hollywoodu i njegovom inzistiranju na svođenju 1930-ih i 1940-ih na Hitlera i Holokaust. Stone je dodatno podgrijao vatru objasnivši opsjednutost Holokaustom time što Hollywoodom dominiraju Židovi.

Kao što se moglo očekivati, Stoneova izjava je dočekana na nož od strane židovskih organizacija, izraelskih diplomata i preživjelih žrtava Holokausta. Ipak, teško je očekivati da će Stone, koji je dijelom i sam Židov po porijeklu, i čiji su ljevičarski stavovi na holivudskoj liniji, doživjeti isti tretman kao Gibson koji je turbokonzervativni katolik i čiji je otac negirao Holokaust. Ova kontroverza će mu, kao i mnoge druge, samo podići publicitet.

Obamina administracija se nije protivila puštanju Megrahija

BP, koji danas vjerojatno uživa reputacije najomraženije korporacije na svijetu, u posljednje vrijeme nije predmetom kritika samo zbog naftne mrlje u Meksičkom zaljevu. Naftnu korporaciju su u američkim medijima razapinjali i zbog nečasne uloge u puštanju Abdelbaseta Ali Mohmet al-Megrahija, jednog od dvojice libijskih obavještajaca osuđenih za podmetanje eksploziva kojim je 1988, raznesen putnički avion Pan Ama iznad Lockerbieja u Škotskoj te ubijeno 720 ljudi. Megrahi je nakon dugotrajnog natezanja i diplomatskog pritiska osuđen na zatvorsku kaznu u Škotskoj, ali je prošle godine, na zgražanje velikog dijela američke javnosti, pušten kući u Libiju zahvaljujući odluci škotske vlade.

Kenny McAskill, škotski ministar pravde, odluku je obrazložio “humanitarnim obzirima”, odnosno činjenicom da je Megrahi bolovao od raka u terminalnoj fazi, odnosno da mu je predviđeno samo tri mjeseca života. Megrahi je pušten, ali je u Libiji primio kraljevski doček i godinu dana nakon puštanja je još uvijek živ. Rodbini žrtava Lockerbieja je cijela priča smrdila, i sada se otkrilo kako iza svega stoji poseban sporazum između Britanije i Libije iz 2007. godine koji je stvorio pravnu osnovu za Megrahijevo puštanje. A iza sporazuma, navodno, leži BP koji je za sporazum lobirao kod britanske vlade nastojeći na taj način dobiti političke bodove kod Gadafija i od njegovog režima dobiti prava na eksploataciju libijske nafte.

S obzirom da su veliki broj žrtava bili Amerikanci, cijela je rabota izazvala veliko zgražanje u američkoj javnosti. To, dakako, nije promaklo ni Obami koji je i sam iskoristio priliku da kritizira BP. Međutim, dokumenti koji su danas procurili u Sunday Timesu pokazuju da je Obamina administracija ne samo znala za Megrahijevo puštanje, nego se i formalno složila s time da Megrahija puste na slobodu iz “humanitarnih obzira”. Ovo je, dakako, samo jedan od primjera kako Obama ne bi došao tamo gdje je došao da nije političar, odnosno da jedno govori, drugo radi, a treće misli. Afera Megrahi-Lockerbie, s druge strane, će biti samo kap u moru drugih skandala i ekonomskih problema koji će, čini se, Obamu koštati stranačke podrške u Kongresu na izborima u jesen. Američki mediji, koji su je razvikali kako bi razapinjali BP, na nove detalje najvjerojatnije neće obratiti veliku pažnju.

Fatalnu rusku špijunku čekaju honorari za knjigu i mjesto u Dumi

Dobri obavještajci su oni obavještajci za koje nitko ne zna da su obavještajci. Ali, nekada, s vremena na vrijeme i loši obavještajci mogu uživati u stvarima u kojima njihove uspješne kolege mogu samo sanjati. Anna Chapman, ruska špijunka koja se nedavno zahvaljujući razmjeni ekspresno vratila u domovinu iz američkog zatvora je još jedan takav primjer.

Reuters danas javlja kako je fatalna Ana zajedno sa svojih devetoro kolega primljena u audijenciju kod premijera Putina, gdje su uživali u neobaveznom ćaskanju i “pjevali sovjetske pjesme”. Putin, koji je u mladosti bio KGB-ov agent u Njemačkoj, svojim je kolegama javno obećao “sjajnu budućnost”.

Što se Anne Chapman tiče, ta bi budućnost mogla biti uistinu svijetla. New York Post tako javlja da je Chapman ponudila eksluzivna prava za vlastitu biografiju s eventualnom filmskom opcijom u zamjenu za 250.000 dolara. S druge pak strane, Liberalno-demokratska partija Rusije (LDPR) je pak predlaže za budućeg kandidata u Dumi.

Postaje smiješno i tragično kada netko Chapmanovu naziva “modernom Matom Hari”, s obzirom da je prava Mata Hari umjesto masnih honorara i toplih sinekura za istu stvar s kojom se bavila njena ruska kolegica dobila puščani plotun.

U Mladež po lagodnu starost

Vijest da se 1500 Hrvata i Hrvatica učlanilo u Mladež HDZ izazvalo je nevjericu među dijelom hrvatskog medijskog establishmenta. Ulaziti u vladajuću stranku u trenutku kada njen pad izgleda toliko vjerojatnim čini se potpuno iracionalnim.

Reakcije na neočekivano kadrovsko pojačanje HDZ-a, s druge strane, često odaju simptome onoga što se u nekim razvijenim demokracijama naziva “sindrom Pauline Kael”, odnosno odbijanje da se uopće razmotri racionalnost nečijeg postupka ako taj postupak nije u skladu s nečijim unaprijed shvaćenim ideološkim parametrima. Nakon nekog vremena, šok je zamro i pokušali su se pojaviti članci, odnosno kolumne koje tom besmislu pokušavaju dati kakav-takav smisao – na više ili manje efektan način.

Ta dva članka su, međutim, na pravom tragu kada objašnjavaju relativno prozaične motive iza masovnog ulaska u Mladež – politička ambicija, odnosno nastoje da se vlastiti egzistencijalni problemi riješe uhljebljenje. Međutim, to sa sobom dovodi još jedno pitanje. Zašto se mladići i djevojke, ako im je to glavni motiv, nisu učlanili u SDP, pošto je daleko vjerojatnije da će SDP, a ne HDZ uskoro biti vladajuća stranka?

Odgovor je isto tako prozaičan. Ovakav ulazak u politiku je investicija, i to dugoročna investicija. Novi hadezeovci su to postali ne razmišljajući o tome što će s njihovom strankom biti za sljedećih nekoliko godina, nego za sljedećih nekoliko desetljeća. Dosadašnja praksa višestranačja u Hrvatskoj ukazuje na to da se daleko više isplati biti u HDZ-u nego SDP-u (a da ostalim strančicama – kvazidemokratskim ukrasima i ne govorimo). Od 20 godina hrvatske demokracije, HDZ je na vlasti bio 16, a SDP samo 4 godine. Kada HDZ dođe na vlast, vjerojatnije je da će je zadržati nego što je to slučaj sa SDP-om. Glavna opozicijska stranka, također, ima daleko veće kadrovske probleme, odnosno daleko veću sklonost čistkama i manje manevarskog prostora za zbrinjavanje problematičnih kadrova nego što je to slučaj s HDZ-om.

Dakle, ako se neki mladić ili djevojka želi svoje egzistencijalne probleme rješavati bavljenjem politikom u Hrvatskoj, ulazak u HDZ je sigurnija oklada nego ulazak u SDP. A što je s izborima koje bi HDZ trebao izgubiti, a SDP, čak ni uz sve Milanovićeve napore, dobiti? I tu je odgovor jednostavan. HDZ će izgubiti ove, ali će – s obzirom na nastavak ekonomske krize, sve veće siromašenje stanovništva i Milanovićeve političke vještine – sljedeće sasvim sigurno dobiti.

I onda, kada se nakon 2015. godine budu dijelile fotelje, mladi i nadobudni članovi Mladeži će uvijek moći reći kako su podržavali HDZ “kada je bilo najteže”.

HDZ mrcvarenjem do preživljavanja

Pratitelji hrvatske politike se mogu naviknuti na svašta, ali rijetko kada na sklonost hrvatske javnosti da u reakcijama na neke – ponekad i prozaične – političke fenomene daju materijala za pregršt “dobro jutro, Kolumbo” komentara. Najnoviji od njih je čuđenje zašto Jadranka Kosor uporno pokušava izbjeći prijevremene izbore, odnosno nastoji izgurati svoj mandat do kraja u studenom 2011. godine.

To, naravno, ne spriječava pokušaje kakvog-takvog racionalnog objašnjenja. Nacional, pak, tvrdi da Kosor & Co. smatraju da je vjerojatnije da će se ekonomska situacija barem malo poboljšati za godinu dana nego za mjesec-dva, kao i da će biračima tada lakše prodati priču o ulasku u EU. Oni ciničniji drže da Kosor jednostavno namjerava Milanoviću i SDP-u uvaliti otrovanu jabuku, s obzirom da će današnjoj opoziciji za godinu dana jednostavno biti teže povlačiti ikakve suvisle i efektne poteze nego sada, te da će tako brže izgubiti svu dobru volju birača.

No, pravo je objašnjenje vjerojatno mnogo prozaičnije. Kosor je na primjeru svog bivšeg šefa naučila kako sve bizantske intrige kojima se odlazi s vlasti kako bi se na nju trijumfalno vratilo jednostavno “ne drže vodu”, odnosno da narod, birači i javnost jednostavno ne može shvatiti odlazak s vlasti drukčije nego znak fatalne slabosti. Kosor, bez obzira koliko rani odlazak s vlasti bio u interesu njene stranke, ne smije to dozvoliti, odnonso mora se i zubima i noktima boriti da na njoj ostane kako bi kao “borac” očuvala jezgru “pravovjernih” birača preko kojih će se ona ili (vjerojatnije) njeni nasljednici 2015. vratiti na vlast.

Nova australska premijerka raspisala ekspresne izbore

Iako nas je bliža i dalja povijest naučila da su dugoročne političke prognoze uvijek nezahvalne, oni koji se vole kladiti će “pametan novac” staviti na to da Jadranka Kosor nakon sljedećih parlamentarnih izbora neće biti novi premijer. Kao glavni razlog za to bi se mogao navesti nedostatak “ubilačkog instinkta”, odnosno nedostatak volje i hrabrosti da se “veliki” potezi povuku u trenutku koji donosi veliki profit, ali i određeni rizik. Tako je Kosor propustila priliku da izvanredne izbore raspiše početkom godine, kada je nakon Sanaderovog samoubilačkog “puča” uživala iznenađujuće visoku popularnost te je sada prisiljena gledati kako podrška njenoj stranci kopni, ne samo u anketama, nego i broju koalicijskih partnera.

Sličnu pogrešku je prije tri godine u istim okolnostima načinio laburistički premijer Gordon Brown, kada je u posljednji trenutak odlučio dići ruke od ekspresnih izbora i tako sebi oduzeti reputaciju izborno legitimiranog Blairovog nasljednika. Zbog toga se mrcvario sljedeće tri godine i na kraju dozvolio da se u Britaniji konzervativci vrate na vlast.

Sličnu pogrešku, međutim, nema namjeru ponoviti australska laburistička premijerka Julia Gillard, koja je upravo najavila izvanredne izbore za parlament. Gillard je prije nepunih mjesec dana došla na vlast stranačkim pučem, motiviranim, između ostalog, lošim anketama za dotadašnjeg laburističkog vođu i premijera Kevina Rudda. Gillardino brutalno zabijanje noža u leđa svom drugu su australski birači shvatili kao odlučnost koja dobro dođe u teškim ekonomskim vremenima te je, sudeći po anketama, žele vidjeti na mjestu premijerke. Utrka bi trebala biti tijesna, ali australske kladionice tipuju da će izbori 24. kolovoza završiti pobjedom laburista.

Ako Kosor čuje za tu vijest i pokuša reagirati slično, teško je vjerovati da će to imati iste efekte. Hrvatska javnost – već naviknuta da na Kosorin HDZ gleda kao gubitnike – će umjesto kao odlučan potez to shvatiti kao izraz očaja.

Iranski znanstvenik-prebjeg bio dvostruki agent?

Po prirodi stvari, uspješne obavještajne službe su one o kojima se malo govori o medijima, a još manje zna. Obavještajne službe čija aktivnost puni naslovnice su one koje ne rade dobro. Po tom kriteriju CIA, čak i ako se u obzir uzme važnost SAD i priroda tamošnjih medija, nije među uspješnijim obavještajnim službama u svijetu.

Takav dojam će otkloniti priča o Shahramu Amiriju, iranskom nuklearnom fizičaru koji je navodno bio jedna od ključnih ličnosti u nuklearnom programu Islamske Republike. Otkriće da je prebjegao na Zapad i CIA-i predao ključne informacije o projektu stvaranja atomske bombe je u američkim i svjetskim medijima trebalo biti predstavljeno kao veliki uspjeh američke obavještanje službe.

Međutim, prije nekog vremena je priča o prebjegu počela dobivati bizarni ton. Pojavili su se izvještaji da se Amiri želi vratiti u Iran, te da nije pobjegao, nego je bio otet; potom je na Youtubeu objavio snimku u kojoj tvrdi da se u SAD nalazi slobodnom voljom; na kraju je došlo do spektakularnog dolaska u pakistansku ambasadu u Washingtonu koja – između ostalog zastupa iranske interese u SAD i gdje se nalazi iranska sekcija gdje je Amiri našao utočište. Američki State Department, slijedeći protokol, izjavio da se Amiri može slobodno vratiti u Iran, nastojeći tako neutralizirati njegove tvrdnje o otmici i mučenju od strane CIA-nih agenata. Tako je nuklearni fizičar danas doletio u Teheran gdje mu je priređen herojski doček. Cijeloj je priči dodatni začin dala i vijest da je Amiri od CIA-e primio 5 milijuna dolara nagrade za bijeg na Zapad, prethodno odobrenih upravo za takve slučajeve.

Priča o Amiriju daje materijala za različita tumačenja. Tako se može vjerovati službenoj američkoj verziji prema kojoj je fizičar uistinu prebjegao na Zapad, ali je nakon nekog vremena odlučio vratiti se u domovinu, ili iz straha za sudbinu rodbine ili iz nostalgije. Dakako, nije isključena ni službena iranska verzija prema kojoj je Amiri bio otet, mučen i izložen psihološkoj manipulaciji.

Ono što se čini najmanje uvjerljivim jest Amirijeva priča kako je uspio pobjeći svojim američkim tamničarima. Mnogo uvjerljivijom se čini verzija koja se pojavila u današnjem Atlanticu a prema kojoj je Amiri od samog početka bio lažni prebjeg, odnosno dvostruki agent. Amiri je, dakle, uistinu prebjegao i uistinu Amerikancima dao podatke o nuklearnom programu, ali sve to u prethodnom dogovoru s iranskim vlastima. Cilj te operacije je bio upoznati se s američkim metodama regrutiranja i ispitivanja, zavarati ih s lažnim podacima, kompromitirati sve buduće prebjege te konačno Islamskoj Republici pružiti spektakularnu propagandnu pobjedu. Da li je taj scenarij – koji ima prilično smisla – bio pozadina cijele priče? Malo je vjerojatno da će se na to pitanje ikada doznati odgovor.

HSLS “čini pristojnu stvar”

Jednom davno, u doba kada se još uvijek sanjalo da će Sanaderova Hrvatska trajati jedan mandat te da će mladi, propulzivni Milanović odvesti Hrvatsku u socijaldemokratsku i evropsku budućnost, ključni faktor u toj priči su bili HSLS i HSS. Upravo se ta koalicija – odnosno njihovo priklanjanje jednom od dvaju carstava – smatrala odgovorom na pitanje da li će Hrvatska zajedno s njima ući u carstvo tame ili carstvo svjetla. Mnogi su tada preklinjali HSLS da “učini pristojnu stvar”, odnosno da nakon izbora bude dosljedan onome što je i ne tako implicitno sugerirao prije izbora, odnosno da je njima kao naprednoj, “cool”, evropskoj i liberalnoj stranci prirodnije pridružiti se hrvatskim “socijaldemokratima” nego hrvatskim “demokršćanima”.

HSLS je napravio “pristojnu stvar”, ali s nepune tri godine zakašnjenja. HSLS se otkačio od HDZ-a i spreman je podržati SDP, ali, slično kao i 2002. godine kada je došlo do promjene tima za koga se navija, to neće imati nikakve praktične posljedice. Naprotiv, svi oni koji su preklinjali HSLS da sruši HDZ i Kosor će sada preklinjati Milanovića da sebi ne dozvoli grešku koju je počinio Račan i makar djelić vlasti u novoj post-hadezeovskoj Hrvatskoj udijeli haeselesovskoj zmiji u njedrima.

Mada je SDP naučio hrvatsku javnost da nikada ne propušta priliku da propusti prililu, te da se to može primijeniti i na SDP-ovo učenje na greškama, za vjerovati je da će HSLS, osuđena da put do Sabora traži preko SDP-ovih izbornih lista, nestati poput dinosaura čija je uloga u evoluciji hrvatske političke scene prema jednoipostranačju završena. Ako, kojim slučajem, ponovno pokuša biti nekakav faktor, nitko ih više neće shvaćati kao ozbiljnog ili pouzdanog partnera, odnosno, u najboljem slučaju će biti egzotični ukras velikim strankama.

Može se stoga reći da je HSLS učinio “pristojnu stvar”, ali u onom smislu u kojima se nekoj osobi poručuje da “uzme konopac, ode u šumu i načini pristojnu stvar”.

Izbori? Ne trebaju nam smrdljivi izbori!

Kada je prije godinu dana Ivo Sanader podnio ostavku, obogatio bi se svatko tko bi dobio kunu za svaki članak i komentar u kome se spominjao “kapetan koji napušta brod”. Hrvatski mediji koji danas komentiraju odluku HSLS-a da se “otkači” od Jadranke Kosor se, po svoj prilici neće previše zalijetati s frazom koja se obično koristi u ovakvim prigodama i spominje glodavce i plovila.

Razlog je u tome što se HSLS-ov zaokret tumači kao svojevrsni herojski čin ili barem podstrek za “manjince”, odnosno SDSS da “urade pravu stvar”, odnosno zabodu nož u leđa Jadranki Kosor te “elegantno” Zoranu Milanoviću i SDP-u donesu ono što nisu 2007. godine – vlast. Dakle, Hrvatska bi dobila novu vladu, iako ne redovnim, izbornim putem, nego oportunističkim preslagivanjem parazitskih strančica.

Iako će takav postupak samo podgrijati cinizam i a(nti)politilčnost hrvatskih birača, za njega će postojati dobri argumenti. Redovni izbori, a prije svega duga, komplicirana i skupa izborna kampanja, je nešto što možda i nije najbolje u ne baš redovnim okolnostima dosad nezapamćene ekonomske krize. S jedne strane, neefikasna, nepopularna i nemoćna vlast se treba mijenjati, a s druge strane se mora izbjeći nepotrebna drama. Pad vlade preko parlamentarnog preslagivanja, pak, savršeno odgovara hrvatskoj filozofiji prema kojemu se do svakog cilja nastoji doći “linijom manjeg otpora”.

Ruski špijuni ekspresno zamijenjeni – jer su previše znali?

Zamjena 11 ruskih za 4 američka špijuna je događaj koji je iznenadio svjetske medije iz dva razloga. Prvi je taj što se takve stvari događaju onda kada se nisu trebale događati – dva desetljeća nakon završetka hladnog rata, kraja povijesti i potrebe da se itko špijunira u vrlom novom liberalno-demokratskom svijetu. Druga je sama brzina kojom se sve to odigralo, odnosno što su špijuni zamijenjeni prije ikakvog sudskog procesa, odnosno prilike da neka od američkih TV-mreža na brzinu snimi dokudramu u kojoj bi fatalnu Annu Chapman glumila Isla Fisher.

Ta brzina će, dakako, potaknuti svakojake teorije zavjere koje – zbog same prirode obavještajnog posla – nikada neće biti dokazane ni oborene. Tako ne preostaje ništa drugo do špekulirati o tome da je sve to posljedica novog obamovsko-medvjedevskog detanta kojim se nastoji od Rusije i SAD ponovno napraviti prijatelje i sanirati štetu nastalu u doba Busha i Putina. Za pretpostaviti je da je razmjena bila u interesu objema stranama – za Rusiju je jasno da joj suđenje i potencijalno javno sramoćenje nije trebalo; motivi američke strane za ekspresnu razmjenu ostaju misterij. Dobrobit četiri američka špijuna, od kojih su neki godinama čamili u arktičkim zatvorima, definitivno nije bila na vrhu Obaminih prioriteta. Stoga su se pojavile pretpostavke da je fatalna Anna, osim dr. Dooma uspjela pokupiti i neke mnogo opasnije “skalpove”, odnosno da bi javno suđenje moglo iznijeti cijeli niz neugodnih otkrića o vrhovima američke administracije i poslovnog establishhmenta.

Bolje je, stoga, jednostavno zaključiti cijelu stvar ekspresnom razmjenom i nadati se da će mediji s obje strane Atlantika pronaći neki pikantniji skandalčić u “sezoni kiselih krastavaca”.