Inoslav Bešker u svojoj kolumni u Jutarnjem listu se pridružuje zboru hrvatskih komentatora koji razapinju vladu Jadranke Kosor zbog “elegantnih” metoda kojima nastoji zabiti još jedan čavao u lijes hrvatske demokracije. Beškerovi zaključci po tom pitanju, međutim, nisu previše zanimljivi, s obzirom da se uglavnom podudaraju sa najvećim dijelom hrvatske javnosti koja je igru oko referenduma i njegovog administrativnog gušenja lako “pročitala” kao skandal daleko ispod čak i ionako niskih hrvatskih standarda političke pristojnosti.
Ono što je zanimljivo u kolumni, međutim, jest Beškerov prilično depresivni zaključak da – ma koliko Kosor i njena vlada izgledali loše, ništa ne garantira da će nova “Kuku lele” vlada biti bolja. Bešker je jednostavno argumentirao da je izborni sistem kakav postoji u Hrvatskoj takav da, bez obzira na toliko slavljeno dvostranačje i toliku harmoniju u političkim stavovima i načinu vladanja HDZ i SDP, previše odgovara raznoraznim parazitskim strančicama, te da “Kuku lele” jednostavno ne može biti bolja od “Kosor lele”.
Bešker, doduše, nudi svojevrsni recept koji bi takvo stanje stvari mogao donekle poboljšati, odnosno odbacivanje današnjeg proporcionalnog izbornog sistema za koga se ispostavilo da predstavlja korijen mnogih današnjih problema.
Ako se Hrvatska ne vrati na dvokružni sustav (kakav je, zahvaljujući genijalnosti Smiljka Sokola, omogućio 1990. Hrvatskoj demokratskoj zajednici da s otprilike 40 posto glasova uzme otprilike 60 posto saborskih mandata), foteljaške ekipe će, u uvjetima relativne ravnoteže dvaju tabora, uvijek moći izboksati pet-šest prosvjednih ili striktno interesnih mandata i presuđivati o opstanku vlasti, po skupu cijenu.
Bešker, doduše, nije eksplicitno izrekao stav da Hrvatska mora uvesti većinski sistem, ali se i ovakvo implicitno propitkivanje status quoa može shvatiti kao gotovo ikonoklastičko dovođenje u sumnju dogme o “europskom”, “modernom”, “pravednom” i “naprednom” proporcionalnom sistemu za koga nema, ne može i ne smije biti nikakve alternative.
Među milijunima internetskih komentara na stravični čin najgnjusnijeg zločinca kojeg je iznjedrila vrsta homo sapiens neće biti teško pronaći one u kojima se traži ne samo njegova likvidacija, nego i zatiranje njene obitelji, kako bi se spriječilo da zlosretna kombinacija gena dovodi do sličnih zlodjela u budućnosti.
Naravno, nije teško pretpostaviti da će neki u tome ići dalje, uključujući i 43-godišnjeg Jamesa Jaya Leeja, “strastvenog” ekologa koji je zatočio 12 ljudi u sjedištu Discovery Channela nastojeći natjerati tu tvrtku da objavljuje emisije s krajnjim ciljem da se popularizira sterilizacija ljudskih bića. Leeju se mnogo toga može prigovoriti, ali nikako nedosljednost; na svom profilu je rekao da “ne želi djecu”, a što je, s obzirom što je onim dražesnim psićima priredilo jedno dijete, sasvim razumljivo. Lee je također poznat kao veliki prijatelj životinja, ali za razliku od Prijatelja životinja i PETA-e on je spreman za akcije malo konkretnije i riskantnije od onih koje promoviraju salonski radikali ili promoviraju ocvali rokeri.
Naravno, kada ova žalosna priča dobije rasplet, svi će govoriti da je riječ o poremećenom pojedincu, i da njegove bolesne akcije nisu imale nikakve veze s hipotezom o majci Gaji, globalnom zatopljenju, dubokoj ekologiji, filmografiji Ala Gorea i svime onime čime se svijet posljednjih par desetljeća bombardira od “angažiranih” medija.
Gallup je objavio rezultate nove ankete prema kojoj u “općenitoj” utrci za Kongres, tj. ne uzimajući u obzir pojedinačne okruge i kandidate, Republikanska stranka uživa prednost od 10 posto u odnosu na Demokratsku stranku. Gallup je naveo kako ta prednost nije zabilježena od 1942. godine kada je ta kuća prvi put pratila raspoloženje birača u tzv. međuizborima (redovnim kongresnim izborima koji se održavaju između dva predsjednička izbora). Gallup bilježi kako su republikanci dosad najbolje rezultate u takvim anketama imali u srpnju 1994. i sprnju 2002. godine, neposredno pred velike uspjehe na izborima. Gallup zaključuje da je “razumno očekivati” kako će republikanci ostvariti sjajne rezultate na ovim izborima, a veliki broj komentatora je uvjeren da će – kao i 1994. godine – osvojiti Zastupnički dom Kongresa, a možda čak i Senat.
Ovo samo pokazuje kako je nezahvalno praviti dugoročne političke prognoze, pogotovo kada su SAD u pitanju. Nakon što je Bush ponizio Kerryja 2004. godine, ozbiljno se govorilo o početku 40-godišnje dominacije republikanaca. Ni dvije godine kasnije Bush je bio politički mrtvac, a nakon Obame se govorilo da se SAD pod demokratima pretvaraju u jednostranačku državu. Izgleda da će slične prognoze početi padati i nakon izbora u studenom.
Ekonomisti su, kao što se i moglo očekivati, krajnje razočarani najnovijim rebalansom proračuna. Ali, s druge strane, teško da bi se mogli smatrati previše iznenađenima. Potez koji je napravila Jadranka Kosor – ako se nedostatak bilo kakvog suvislog činjenja uopće može nazvati “potezom” – savršeno odgovara hrvatskoj političkoj paradigmi koja se ustalila u posljednjih desetak godina, a prema kojoj najbolji recept za politički uspjeh, a i ostanak na vlasti, predstavlja “linija manjeg otpora”.
Zbog toga je bilo iluzorno očekivati da će Kosor poslušati sve one pozive vapijućih u pustinji koji uporno traže izvanredne izbore. Kosor je odlučila da će izbori biti održani 2011. godine, i u tome je neće odgovoriti ni računica da je HDZ može očekivati više glasova sada nego za godinu dana, kao ni računica da je možda najbolje SDP-u utrapiti vlast pa ga pustiti da se pod Milanovićem i s “bolnim rezovima” samouništi čak efektnije nego što je to učinio pod Račanom.
Kosor je na primjeru svog prethodnika Ive Sanadera naučila koliko su opasne i kontraproduktivne nekakve bizantske strategije temeljene na prepuštanju vlasti i pripremanju nekakvog spektakularnog come backa. Kriza u kojoj se našla Hrvatska je samo odraz globalne krize koja se pokazala prilično nepredvidljivom. Nitko ne može predvidjeti kada će ona završiti i kakve će biti njene krajnje posljedice. Sasvim je moguće da pod njenim udarom popusti čak i hrvatska “europsko-demokratska” paradigma, odnosno da se stvore okolnosti u više neće biti nikakvih izbora niti prilike da netko tko je na njima izgubio vlast tu istu vlast vrati.
Zato se Kosoričin potez, bez obzira na zgražanje ekonomista, može smatrati opravdanim ako se gleda sa stajališta što trajnijeg ostanka na vlasti nje i njene stranke.
Za razliku od mnogih sličnih slučajeva, gdje mediji pred izbore nastoje tiražu i svoju važnost “napumpati” tvrdnjama o nekakvoj neizvjesnosti i dramatici gdje nje zapravo nema, izbori za australski federalni parlament su se pokazali dostojnim najava. Zapravo, i malo predobro, jer ni nakon što je službeno završila postizborna noć, Australci i ostatak svijeta još uvijek nisu načisto tko će im biti sljedeći premijer. Vladajuća Australijska laburistička stranka (ALP), naime, nije uspjela osvojiti 76 od 150 mjesta nužnih za većinu i samostalno sastavljanje vlade. Slično kao i njihovi rođaci iz kolonijalne matice-zemlje, i Australci se nakon gotovo 70 godina suočavaju sa zaboravljenom i novim generacijama sasvim nepoznatom situacijom “obješenog parlamenta”, odnosno potrebom da jedna od dvije vodeće stranke mora snubiti male strančice kako bi sastavila većinu. Takva je situacija, naravno, nešto sasvim uobičajeno u Evropi s njenim proporcionalnim izbornim sistemom te ju je Hrvatska iskusila 2003. i 2007. godine, a svi očekuju da će se ista stvar ponoviti i 2011. godine.
Utoliko je zanimljivo promatrati kakav bi mogao biti rasplet ovakve situacije, s obzirom da je nemoguće izbjeći sličnosti načina na koji je sadašnja australska premijerka Julia Gillard s načinom dolaska na vlast njene hrvatske kolegice. Gillard je, naime, premijerkom postala bez izbora, i to zahvaljujući šokantnom stranačkom puču, odnosno svrgavanjem nekoć popularnog premijera Kevina Rudda, za koga su čelnici laburista držali da im ne može garantirati pobjedu na ovogodišnjim izborima. U pitanju je bio riskantan potez, a još je riskantnije bilo nastojanje Gillardove da se na izbore ide nekoliko mjeseci ranije, odnosno maksimalno iskoristi faktor “svježeg lica” i prve žene na čelu zemlje koja uživa status pionira moderne demokracije.
Gillard je, kao i mnogi političari u suvremenom svijetu, naučila kako su birači prilično ćudljiva i nepredvidljiva stvorenja, na čijim hirovima su se razbijale i najracionalnije političke računice. Isto onako kao što su anketama ignorirali činjenicu da je Australija pod Ruddom kao od rijetkih zapadnih zemalja prošla “lišo” u globalnoj recesiji, tako su se odjednom “ohladili” od oduševljenja za “šarmantnu”, karizmatičnu i sposobnu novu premijerku. Svrgavanje Rudda je umjesto spasa za laburiste postao recept njihove propasti; birači u Ruddovom rodnom Queenslandu su se tako listom opredijelili protiv laburista u znak protesta. Desničarska koalicija Liberalne i Nacionalne stranke se od autsajdera odjednom pretvorila u ozbiljnog protivnika, a “ludi redovnik” Tony Abbott, čije je katoličanstvo i opsjednutost vježbanjem prije toga bilo metom poruge, postao sasvim ozbiljan kandidat za novog premijera.
Sudeći po rezultatima, Abbott je napravio veliku stvar i gotovo uspio vratiti sva mjesta u parlamentu koje su Koaliciji prije nepune tri godine “pomeli” Ruddovi laburisti. Međutim, svima je jasno kako nije uspio prijeći magični prag od 76 mjesta. U sličnoj situaciji je i Gillard, čiji pristaše niti ona sama nisu mogli kriti razočaranje prilikom priznanja da taj prag ne mogu prijeći ni laburisti, a neki od medija su rezultate laburista već sada proglasili fijaskom, a čak su i neki od Gillardičinih stranačkih kolega počeli preuzimati ulogu generala poslije bitke i optuživati vodstvo da je Ruddovom smjenom izgubilo već dobivene izbore.
Gillard, ako je vjerovati trenutnim rezultatima, odnosno analizi Sydney Morning Heralda, trenutno ima nešto bolju pregovaračku poziciju, ali će sve, dakako, ovisiti o tome hoće li laburisti ili Koalicija – koji trenutno imaju po 71 mjesto – na kraju dobiti relativnu većinu, odnosno steći pravo da prvi pokušaju sastaviti vladu. Prema trenutnim rezultatima, u ukupnom broju glasova na nacionalnoj razini je Koalicija u prednosti pred laburistima. Laburiste je spasio specifični australski izborni sistem, odnosno većinski sistem u kome glasači imaju opciju istovremeno glasati i po savjesti i “taktički”, odnosno da je većina od 11 posto primarnih glasača Zelenih taktički glasalo za laburističke kandidate u “tijesnim” izbornim jedinicama.
Ako se ispostavi da će Gillard uspjeti u postizbornim natezanjima iščupati kakvu-takvu pobjedu iz izbornog poraza, tome bi se trebao obradovati “vidoviti” krokodil Harry, koji je predvidio pobjedu premijerke i za koga je malo vjerojatno da bi u slučaju ispunjenog predviđanja završio kao nečija torba. Isti, događaj, naravno, nisu mogla ne komentirati vrijedni Tajvanci, kao što se vidi iz dolje priloženog.
U drevna vremena su se važnim ličnostima dizali spomenici i o njima pjevale pjesme. Danas 15 minuta slave nisu 15 minuta slave ako nisu popraćene animacijom tajvanskog kanala NMA News. Još jedan od divova našeg doba koji je dobio primjereni tretman je Milorad “Rod” Blagojevich, a što je dobra prilika za Tajvance da promoviraju i “svjetska” izdanja svojih remek-djela.
Upravo je objavljena presuda u jednom od najspektakularnijih krivičnopravnih procesa u SAD u posljednje vrijeme. Milorad “Rod” Blagojevich, bivši demokratski guverner američke države Illinois, se, ako je suditi po onome što javljaju američki mediji, uspio izvući od optužbi za korupciju, odnosno prodaju senatskog mjesta koje je ispražnjeno Obaminim izborom za predsjednika, ali ne i od optužbe za laganje FBI tokom istrage, odnosno ometanje pravde.
Blagojevich je bio optužen po 24 točke. Proglašen je krivim za 1, a za ostalih 23 se porota nije mogla nikako složiti. Za ostale se mora zakazati novo suđenje na kome porota mora donijeti jednoglasnu presudu. U svakom slučaju, za presudu za koju je proglašen krivim, mogao bi biti osuđen na kaznu zatvora od 1 do 5 godina.
Blagojevich je, inače, od medija već bio proglašen krivim, a što nije bilo teško s obzirom na objavljivanje kompromitirajućih audio-snimki na kojima guverner Illinoisa pokušava dogovoriti financijske i druge usluge za imenovanje odgovarajućeg političara na mjesto senatora. Međutim, sve te snimke nisu uspjele ostaviti preveliki dojam na porotnike, ili barem jednog koji je iz tko zna kojih razloga smatrao da federalne vlasti nisu dokazale cijeli slučaj.
I Blagojevichev prethodnik George Ryan je, inače, također završio u zatvoru zbog korupcije. Cijeli slučaj, dakako, neće baš najbolje “sjesti” Obami, koji je i sam ispekao politički zanat na opakim čikaškim ulicama, i čiji su najbliži suradnici poput Rahma Emanuela također spominjani na kompromitirajućim audio-snimkama.
Ne tako davno, kada je Milan Bandić bio nezaustavljivi i neizbježni budući predsjednik, Denis Kuljiš je izazvao mini-kontroverzu ponovnim oživljavanjem znamenite Šešeljeve linije koja bi od Karlobaga do Virovitice ponovno služila kao granica, ali ovaj put između dvije hrvatske države. Po Kuljišu istočno od te linije je “barbarska”, reakcionarna i primitivna Istočna Hrvatska gdje caruju neradnici, turbonacionalisti čija jednomunost garantira HDZ-u nezasluženi uspjeh na izborima, a čije stanovništvom mentalitetom i osjećajima pripada Balkanu. Zapadno od te linije je “uljuđena”, napredna i civilizirana Zapadna Hrvatska gdje žive radišni i slobodoumni ljudi čiji je svjetonazor daleko bliži svemu onome što predstavlja EU.
Kuljišova teza je dočekana na nož, a iz današnje perspektive – kada je “europejac” Josipović u Banskim Dvorima, a dobra “europejka” Jadranka Kosor uz asistenciju SDP-ovske kvazi-opozicije nastoji spasiti stranku i državu od “zločestih” Sanadera, Bandića, Glavaša i Keruma, izgleda ne baš tako uvjerljivo. Izgledat će još manje uvjerljivo ako se uzmu u obzir rezultati najnovije ankete prema kojoj je euroskepticizam – koji bi, prema Kuljišu, trebao biti karakteristika Istočne Hrvatske – najrašireniji upravo u “najueuropskijim” dijelovima Hrvatske kao što su Istra, Hrvatsko Primorje i Sjeverna Hrvatska. Dakako, da su u pitanju ankete s čijim se rezultatima može manipulirati te da će se pravo stanje vidjeti tek za vrijeme referenduma (ako ga, s obzirom na demokratske trendove Hrvatske i EU, uopće i bude). Ipak, teško se odati dojmu da se stvarnost opet pokazala mnogo složenijom od teorija temeljenih na jednostavnim zamislima ili jednostavnim potezima na zemljopisnoj karti.
Wikileaks – web-stranica koja je “provalila” niz po SAD i NATO ne baš ugodnih dokumenata vezanih uz rat u Afganistanu – posljednjih dana se čini predmetom ne baš ugodne propagandne ofenzive američkih vlasti i ratu sklonih medija. Afganistanski ratni dnevnik – kako se kolekcija od 90.000 dokumenata zove – je predmetom kritika zbog toga što su u njoj navedena imena i prezimena Afganistanaca koji su tajno surađivali s NATO-om i SAD i koji će, zajedno s obiteljima, zbog svega toga biti predmetom surove talibanske odmazde.
New York Times i Bijela kuća, pak, sada odbijaju tvrdnje Juliana Assangea, direktora Wikileaksa, da je preko njujorškog lista američkoj vladi ponudio 15.000 dokumenata sa spornim imenima kako bi dobio mišljenje o tome ugrožava li njihovo objavljivanje živote nevinih.
U međuvremenu Adrian Lamo, kalifornijski haker koji je izdao Bradleya Manninga, 22-godišnjeg vojnog obavještajca optuženog za “curenje” podataka, tvrdi kako je on za svoju operaciju “primio stručnu pomoć” od civilnih osoba, odnosno da mu je za prebacivanje tajnih podataka poslužio nekoliko stručnjaka u Bostonu, “najvjerojatnije povezanih s Wikileaksom”.
Londonski Telegraph je, pak, otkrio da je Manning već davno prije svog “nestašluka” pokazivao strast za politički aktivizam kakav se čini neuobičajenim za profesionalne vojnike. Manning je, naime, homoseksualac koji ne samo da nije krio svoje sklonosti, nego je sudjelovao na javnim demonstracijama protiv američke vojne politike “ne pitaj, ne govori” koja homoseksualnim pripadnicima oružanih snaga dozvoljava službu ali pod uvjetom da javno ne ističu svoju seksualnu orijentaciju. Na svojoj Facebook stranici je, pak, ispisao cijeli niz komentara u kojima žestoko kritizira američku vojsku i politiku.
Bit će prilično zanimljivo vidjeti kakve bi dalekosežne posljedice ova priča mogla imati na američku politiku. Nije isključeno da će afera Wikileaks umjesto zgražanja zbog rata u Afganistanu rezultirati zgražanjem zbog loše kadrovske politike i slabih sigurnosnih standarda američke vojske.
Ono što predstavlja žalosnu rutinu u zemljama kao što je Pakistan – masovni pokolji vjernika uslijed sitnih religijskih razlika iza kojih stoje krupni politički interesi – moglo bi postati uobičajena praksa u Evorpi. To možda i nije iznenađenje, ali vijesti iz Ukrajine pokazuju da se taj fenomen neće pojaviti, kao što su to mnogi paničari najavljivali, uslijed sukoba kršćanstva s islamom. Naprotiv, sukobi bi mogli nastati između samih kršćana, a u slučaju Ukrajine između pravoslavaca.
BBC tako javlja da je danas 80-godišnja monahinja Ukrajinske pravoslavne crkve poginula uslijed eksplozije improvizirane bombe u crkvi u gradu Zaporožje. Crkva kojoj pripada monahinja istovremeno kao svog poglavara priznaje Kirila, poglavara Ruske pravoslavne crkve. Posjet Kirila Ukrajini je, pak, nedavno izazvao žestoke demonstracije ukrajinskih nacionalista koji u Kirilovoj crkvi vide nastojanje Moskve da Ukrajinu, koja se nedavno vratila u njenu političku sferu, dodatno pokori i u vjerskom smislu.
Ukrajina je 1990-ih svoje nastojanje da se oslobodi Moskve nastojala, slično kao i Crna Gora danas, potvrditi i stvaranjem vlastite pravoslavne crkve bez ikakvog ruskog utjecaja. Međutim, među nacionalno osviještenim ukrajinskim pravoslavcima se stvorio raskol između Ukrajinske pravoslavne crkve Kijevskog patrijarhata i Ukrajinske autokefalne pravoslavne crkve (kojom dominira ukrajinska dijaspora). Vjersku sliku u Ukrajini dodatno komplicira i postojanje snažne grko-katoličke zajednice, odnosno vjernika koji koriste pravoslavni obred, ali za svog poglavara priznaju Papu. Podjele među ukrajinskim vjernicima prate povijesne i političke podjele na zapadnu i istočnu Ukrajinu, odnosno na “narančaste” i “plave” stranke koje je svijet upoznao za vrijeme Narančaste revolucije.
Bit će prilično zanimljivo vidjeti kako će ovaj vjersko-nacionalnim zanosom izazvan zločin izazvati ili potaći slične događaje u drugim eks-komunističkim pravoslavnim zemljama.
Draxblog VI 