Kategorija: Politika

In hoc signo (non) vincet

Kada je prije dvije godine Zoran Milanović na parlamentarnim izborima iščupao poraz iz ralja sigurne pobjede, kao glavni razlog se među komentatorima navodila “besmislena” i “kobna” odluka da se kampanja temelji na “minornim” pitanjima kao što su vjeronauk u školama. Diskretne SDP-ove najave da bi se vjeronauk u školama mogao preispitati je omogućio HDZ-u i njegovoj medijskoj mašineriji da Milanovićevu stranku opišu kao zle, sotonske jugokomunjare koji namjeravaju nastaviti silovanje hrvatskog kulturnog bića prekinuto 1990. godine. Čak i dio komentatora koji se smatra ljevičarima i liberalima smatra da je Milanović propao upravo zbog toga što je malo previše uvjerljivo nastojao sebe predstaviti kao zagovornika modernih, evropskih, prosvijećenih i sekularnih vrijednosti na kojima bi se Hrvatska 21. stoljeća trebala temeljiti, odnosno ignorirao realnost biračkog tijela u kojemu je daleko više ukorijenjen konzervativizam temeljen na vjeri.

Za razliku od SDP-a, čiji će predstavnici nastojati puhati i na hladno i biti veći katolici od pape, predsjednik Stipe Mesić je posljednjih dana krenuo đonom na Crkvu, s nizom izjavama kojima na prilično eksplicitan i nimalo dvosmislen način iznosi negativno mišljenje o njenom utjecaju na hrvatsku politiku, zakone i društvo. Možda najeksplicitnije od svega jest njegovo zalaganje da se križevi izbace iz vojarni i ureda državne uprave, gdje, s obzirom da je Hrvatska ustavom odijelila državu od crkve, oni kao i bilo kakvo drugo vjersko znamenje ne bi trebali imati mjesta.

Ono što je za SDP u daleko blažem obliku predstavljalo političko samoubojstvo, u slučaju Mesića teško da će izazvati neke bijesne reakcije. Trenutni hrvatski predsjednik je i zbog daleko bezazlenijih stvari izazivao pjesme o crnim vranama, balvane na cesti i snove o državnom udaru, pa je nakon devet i pol godina na njih jednostavno oguglao. A i neki intenzivni medijski i propagandni rat protiv Mesića sada, kada mu je preostalo samo nekoliko mjeseci mandata, i nema baš nekog velikog smisla.

Isto tako, otvaranje nove fronte u hrvatskim kulturno-ideološkim ratovima – ovaj put između sekularističke ljevice i klerikalne desnice – bi u paramparčad razbio paradigmu o Hrvatskoj kao “normalnoj”, “modernoj” državi gdje postoji konsenzus o nekakvim “europskim” vrijednostima koje oličava socijaldemokratsko-demokršćanski centar. Zato je vrlo vjerojatno da će najnoviji Mesićev “nestašluk” proći “lišo”, odnosno da će se, za razliku od brojnih drugih, vrlo brzo svesti na buru u čaši vode.

Kriza, kakva kriza? Gotova je kriza!

Marko Rakar na svom blogu ne može a da ne primijeti nevjerojatnu ležernost s kojom se vlada Jadranke Kosor, odnosno hrvatski politički establishment općenito, odnosi prema globalnoj recesiji i njenim efektima na hrvatsku današnjicu.

Ležernost s kojom se u Hrvatskoj vlast odnosi prema najgoroj ekonomskoj krizi od nastanka države, zapravo, i ne bi trebala nikoga iznenaditi, odnosno ne predstavlja isključivo hrvatski fenomen. Optimizam je u posljednje vrijeme primjetan u SAD, barem kada je medijski, znanstveni i drugi establishment u pitanju. Nobelovac Paul Krugman je tako krizu proglasio završenom, a isto tvrdi i zloguki prorok Roubini.

Prevedeno na hrvatske prilike to znači da samo malo valja stisnuti zube, pa će sve doći na svoje mjesto. Čim kriza završi, otčepit će se kreditne arterije i Hrvatska će ponovno zaduživanjem moći rješavati svoje socijalne i druge probleme. Evropska Unija bi konačno trebala riješiti problem Lisabonskog sporazuma, a i zavodničke kvalitete Jadranke Kosor bi riješile spor sa Slovenijom, pa će tako Hrvatska za godinu-dvije moći računati na sve one milijarde eura iz briselskih fondova koje će od nje napraviti “zapadnobalkanskog tigra”. Cijela priča o recesiji, kriznim haračima i stezanju remena će tako ostati tek jedan ružan san koji ne zaslužuje mjesto u povijesnim udžbenicima.

Međutim, dežurni optimisti u svemu tome zaboravljaju da su Krugman & Co. proglašeni donositeljima dobrih vijesti ne toliko zbog najave pozitivnih, koliko najave završetka negativnih trendova. Oporavak američke, a s njome i svjetske, ekonomije će biti daleko sporiji nego što je to bila kriza. U budućnosti su moguće svakakve komplikacije – od divljanja inflacije do divljanja cijena nafte – koje bi oporavak mogle dodatno usporiti.

I, naravno, ne treba zaboraviti ni na to kako u Hrvatskoj postoje ekonomski problemi sasvim različiti od onih koje su izazivali masakr na Wall Streetu. Postoje dobre šanse da će u Hrvatskoj ekonomske nedaće možda biti manje spektakularne, ali da će otklanjanje njihovih posljedica biti bolnije i sporije nego u ostatku svijeta. Uostalom, i “stablizacija” ekonomije SFRJ je trajala godinama nakon što su bile prestale redukcije struje, redovi za crni kruh i vožnja par-nepar.

Bolest kao prilika

O tome koliko je hrvatska javnost postala cinična i nepovjerljiva prema svemu što dolazi od političkog establishmenta najbolje svjedoče reakcije na vijesti o bolesti bivšeg premijera Ive Sanadera. Način na koji su državni i vlasti bliski mediji popratili prekid krstarenja na “Malo vitra” je mnoge nagnao da “podgriju” neke od teorija zavjere koje su se pojavile odmah nakon vijesti o Sanaderovoj ostavci 1. srpnja. Bivši premijer, koji uživa kraljevski tretman u bolnici na Jordanovcu, po tim teorijama uopće nije bivši, odnosno ostavka, prijenos vlasti na Jadranku Kosor i predsjednička kandidatura Andrije Hebranga je jedan veliki igrokaz kojim bi se izmanevrirala oporba i omogućio Sanaderov trijumfalni povratak tik pred predsjedničke izbore.

Bolest bi se u te teorije mogla uklopiti na dva načina. S jedne strane, jahta koju čuva policija te sigurnosna okupacija jedne bolnice bi svima trebala nedvosmisleno staviti do znanja tko je pravi gazda u Hrvatskoj, ušutkati sve one Iznogude koji su ponadali da će biti kalifi umjesto kalifa. S druge strane, bolest bi trebala izazvati val simpatija za bivšeg premijera, pogotovo nakon što se ispostavilo da njegovo silaženje s broda koji tone baš i nije najbolje sjelo javnosti.

Iako, s obzirom na sve ono što su Hrvatskoj priređivali njeni “usrećitelji”, ovakav plan izgleda uvjerljiv, ipak je malo teško progutati da bi se netko radi “spina” ovako igrao s vlastitim zdravljem. Uvijek postoji mogućnost da takve priče završe poput one drevne basne o dječaku koji je selo zabavljao vičući “Evo vuka”. Vjerojatnije je da je u pitanju oportunističko korištenje okolnosti, odnosno primjena uzrečice koju je odnedavno popularizirao Obamin načelnik stožera Rahm Emanuel: “Nikad ne dozvoli da ijedna kriza ostane neiskorištena”.

Clinton spasio novinarke od sjevernokorejske robije

Stalna nagađanja o tome da je sjevernokorejski vođa Kim Jong-il bolestan, na umoru ili nesposoban voditi svoju zemlju će barem neko vrijeme biti utišane nakon današnje spektakularne vijesti iz Pjongjanga. Bivši američki predsjednik Bill Clinton je sletio u tu posljednju staljinističku državu na svijetu te isposlovao pomilovanje dviju američkih novinarki koje su zbog protuzakonitog prijelaza kinesko-sjevernokorejske granice osuđene na 12 godina robije.

Naravno, to je bilo prilika za službenu sjevernokorejsku agenciju KCNA da izda priopćenje u kome se navodi kako je Voljeni vođa to učinio iz “humanitarnih razloga”, odnosno za objavljivanje slike na kojoj Kim izgleda zdrav i blista od zadovoljstva u društvu znatno manje oduševljenog Clintona.

Clintonov nedostatak oduševljenja i nije tako iznenađujući, s obzirom da je 1990-ih Sjevernoj Koreji dao milijarde dolara pomoći u zamjenu za obećanje da nikada neće pokrenuti program izrade nuklearne bombe. Stvar bi još mogla biti pikantnija ako dođe do svađe između bivšeg i sadašnjeg predsjednika po pitanju načina na koji se vode pregovore. Tako bi se ponovila povijest, odnosno svađa između samog Clintona i Jimmyja Cartera, kome je 1994. godine bilo povjereno rješenje sjevernokorejskog problema, a što je izazvalo neprijateljstvo između dvojice bivših predsjednika koje traje do današnjih dana.

Izraelski ministar vanjskih poslova pod istragom

Da Berislav Rončević ne bude jedini ministar protiv koga policija podiže kaznenu prijavu pobrinuo se Izrael, odnosno njegov ministar vanjskih poslova Avigdor Lieberman. Izraelska policija je, naime, državnom odvjetništvu preporučila dizanje optužnice protiv Liebermana, tereteći ga za masovno pranje novca preko fiktivnih tvrtki koji su on i kći imali na Cipru.

Lieberman je na tu vijest reagirao izjavama kako policijske istrage protiv njega nisu ništa novo, odnosno kako se one javljaju svaki put kada ojača.

A Lieberman je ovog puta doista ojačao, s obzirom da je na izborima za Kneset u veljači njegova stranka Yisrael Beizenu, koja uglavnom okuplja imigrante iz bivšeg SSSR-a, a koju  mnogi smatraju ultranacionalističkom, izbila na treće mjesto te ušla u koaliciju s Likudom, desničarskom strankom premijera Benjamina Nethanyahua.

Neki promarači izraleksih zbivanja drže da bi ova istraga vrlo dobro došla Nethanyahuu, koji bi se volio riješiti Liebermana čiji “problematični” stavovi – zalaganje za zaklektve vjernosti Izraelu od strane arapskih građana, odnosno priključivanje područja s arapskom većinom u Izraelu budućoj palestinskoj državi u svrhu veće etničke čistoće preostalog Izraela – u najmanju ruku nemaju baš najblagotvorniji efekt na eventualni uspjeh njegove diplomatske aktivnosti.

Komunisti izgubili izbore u Moldovi

“Moldova glasovima svrgnula posljednje komunističke vlastodršce u Evropi” je naslovnica kojom je londonski Guardian popratio rezultate jučer održanih izbora u toj bivšoj sovjetskoj republici. Partija komunista Republike Moldove (PCRM) je osvojila 45,1 posto glasova, odnosno 48 od 101 mjesta u parlamentu. Uz nju su prag od 5 posto prešle tri opozicijske stranke – Liberalno-demokratska stranka (16,29 posto), Demokratska stranka (12,61 posto) i Savez za našu Moldovu (7,37 posto) – koje zajedno imaju 53 od 101 mjesta, odnosno, ako žele mogu sklopiti većinu, a što su najavili.

Izbori su održani nekoliko mjeseci nakon što su na prethodnim izborima komunisti osvojili većinu, ali ne tropetinsku nužnu za izbor novog predsjednika. Ti su izbori, inače, bili obilježeni velikim neredima za koje je vlada predsjednika Vladimira Voronjina optužila rumunjske tajne službe, a prilikom kojih su vandalizirane vladine zgrade.

Nema sumnje da će današnji rezultat biti shvaćen kao veliki trijumf Zapada, s obzirom da je Voronjin posljednjih godina Moldovu, inače najsiromašniju zemlju Evrope, sve više okretao prema Rusiji, usprkos toga što Rusija svojom vojskom de facto održava nezavisnost odmetnute moldovske oblasti Pridnjestrovlje.

S druge strane, prilično je izgledno da Moldovu čekaju godine nestabilnosti, odnosno da bi situacija bila prilično slična onoj u Ukrajini nakon “narančaste revolucije”. Demokratska stranka, koja je ključna za uspjeh prozapadne koalicije, nastala je od PCRM-ovih disidenata, a njen vođa Valentin Lupu nije isključio mogućnost da uđe u koaliciju sa svojim bivšim drugovima, pod uvjetom da se Voronjin odrekne politike.

Ne treba, uostalom, zaboraviti da Guardianova naslovnica možda jest točna – PCRM je uistinu posljednja vladajuća komunistička partija u Evropi, ali je isto tako bila i prva koja se nakon sloma komunizma u Istočnoj Evropi vratila na vlast, osvojivši na parlamentarnim izborima 2001. godine vlast od nacionalističke desnice.

Mogući drugi krugovi

Potvrdom HDZ-ove kandidature Andrija Hebranga za predsjedničke izbore 2010. godine, stvoreni su uvjeti za nešto ozbiljniju profilaciju kandidata odnosno špekulacije kakvi bi izbori trebali imati ishod. Pri tome, naravno, treba uzeti u obzir da su do datuma izbora svakakva iznenađenja moguća. Uostalom, tko je prije mjesec dana uopće mogao zamisliti da danas u Banskim dvorima neće sjediti Ivo Sanader? Stoga sve dolje navedene scenarije valja uzeti s povelikom gromadom soli.

Dolje navedeni scenariji su pod pretpostavkom da nijedan od kandidata neće u prvom krugu osvojiti više od 50 posto glasova, odnosno kako će se predsjednik znati tek nakon što se održi drugi krug.

Ivo Josipović (SDP) vs. Andrija Hebrang (HDZ)

U pitanju je scenarij koji bi najviše odgovarao trenutnom hrvatskom političkom establishmentu, odnosno cementirao dvostranačje. Ovo je i scenarij koji bi se po konvencionalnim kriterijima trebao smatrati najvjerojatnijim, otprilike isto onako kao što je na Božić 1999. pred predsjedničke izbore najvjerojatnijim izgledao sraz prvoplasiranog Mate Granića i drugoplasiranog Dražena Budiše.

Kako do drugog kruga: Hebrang osvaja drugi krug zahvaljujući 20 – 25 posto glasova koje mu je dalo disciplinirano glasačko tijelo HDZ-a.  Josipović osvaja otprilike isto toliko ili nešto manje; s jedne strane će se glasovi ljevice i centra rasuti na niz kandidata, a s druge strane će lijevi glasači biti preplašeni Hebrangom, odnosno već u prvom krugu dati glas Josipoviću.

Rezultat: “Smart money” je na Josipovića, ali se nikad ne zna, s obzirom da je SDP pokazao veliku sposobnost da čupa poraze iz onoga što se činilo sigurnom pobjedom. Situacije tipa “živ dečko i mrtva cura”, odnosno sklonost SDP-a da potcjenjuje HDZ bi mogao dovesti do neugodnih iznenađenja.

Damir Kajin (IDS) vs. Andrija Hebrang (HDZ)

Ovakva kombinacija se čini malo vjerojatnom, ali samo na prvi pogled.

Kako do drugog kruga: Damir Kajin je zahvaljujući svom inzistiranju na antifašizmu pomazan od strane Stipe Mesića koji mu u kampanji daje svu moguću podršku, zbog čega se oko Kajina počinju lijepiti glasovi ljevice. Božić 2009. mnogi ljudi dočekuju praznih želudaca, pa im nekako više godi radikalni i vatreni Kajin od metiljavog Josipovića, koji u prvom krugu završava isto onako kao što je Hillary Clinton stradala od Baracka Obame. HDZ-ovi glasači, dakako, kao kandidata desnice stavljaju Hebranga.

Rezultat: Obojica imaju otprilike podjednake šanse, s time da bi se kampanja za drugi krug pretvorila u veliki ustaško-partizanski obračun u kome je Kajin hendikepiran, prije svega zato što će mu mnogi iz SDP-a – od kojih bi trebao očekivati podršku – ubacivati klipove u noge.

Ivo Josipović (SDP) vs. Nadan Vidošević (nezavisni)

Ova kombinacija se, zapravo, činila prilično vjerojatnom, a, bez obzira na Hebrangovu kandidaturu, ona to još uvijek jest.

Kako do drugog kruga: Glasači desnice u posljednjim tjednima kampanje pred prvi krug shvaćaju kako Hebrang malo previše tone u anketama pa se taktički odlučuju za manje zlo, odnosno kandidata koji jedini zbilja mže zaustaviti zle “jugokomuniste”. A to je, dakako, telegenični, šarmantni i za hrvatske standarde aferama prilično nekompromitirani Vidošević.

Rezultat: Josipović je, kako bi Amerikanci rekli, “toast”. Iako Josipović može očekivati podršku intelektualne elite, u debatama ga Vidošević rastura kao beba zvečku, a domaćice se listom odlučuju za lijepog i pametnog Nadana, koji se na vrijeme znao distancirati od mrskog Sanadera i nesposobne “Jace”. S druge strane, Vidošević je 1995. godine na post-“olujnim” izborima izgubio izbore za saborsko mjesto u Splitu, ali to ne mora ništa značiti.

Damir Kajin (IDS) vs. Nadan Vidošević (nezavisni)

Manje vjerojatan scenarij, ali ga se, dakako, ne smije isključiti.

Kako do drugog kruga: Nagli kolaps podrške Hebrangu pred prvi krug kao nepredviđenu posljedicu ima kolaps podrške Josipoviću, odnosno glasači ljevice više ne osjećaju potrebu da ostanu priljepljeni za SDP, a što najviše koristi Kajinu.

Rezultat: Kajin gubi, i to uvjerljivije nego što bi gubio Josipović. Bijesnom radikalu Kajinu, kojemu oko vrata visi ustaško-partizanski sukob, je previše jak suparnik šarmantni, staloženi i ideologijom neopterećeni Vidošević.

Ivo Josipović (SDP) vs. Damir Kajin (IDS)

Ovaj scenarij i nije tako neuvjerljiv, pogotovo s obzirom na neka iskustva iz bliske prošlosti.

Kako do drugog kruga: Desnica u prvom krugu doživljava potpuni debakl,  i to zato što su njeni glasovi razmrvljeni, odnosno Hebrangu i Vidoševiću dolazi konkurencija u obliku Glavaša, neočekivano popularnog Miroslava Tuđmana ili kerumolikog populista. Od svega toga najviše koristi imaju Josipović s podrškom SDP-a, odnosno Kajin s podrškom Mesića.

Rezultat: Josipoviću kao manjem zlu prilaze desničari, ali ga zato napuštaju ljevičari. Kajin u ovoj kombinaciji, zapravo, ima najviše izgleda za Pantovčak. Najvjerojatnija je repriza 2000. godine, s time da Josipović igra ulogu Budiše, a Kajin Mesića.

Andrija Hebrang (HDZ) vs. Nadan Vidošević (nezavisni)

U današnjim okolnostima se čini najmanje vjerojatan scenarij, ali do izbora ima još mnogo vremena.

Kako do drugog kruga: HDZ-ovo biračko tijelo ostaje kompaktno, dok su glasovi ljevice razmrvljeni između više kandidata (Josipović, Kajin, Pusić, Denis Latin), a dio njih vještom kampanjom kupi i slatkorječivi Vidošević, odnosno taman toliko da uđe u drugi krug.

Rezultat: Glatka Vidoševićeva pobjeda, s obzirom da će u drugom krugu mnogi hard core ljevičari “začepiti nos” prilikom odlaska na birališta i birati manje zlo od Hebranga.

Njujorškom Kerumu postao upitan treći mandat

Michael Bloomberg, američki medijski tajkun i četvrti najbogatiji Amerikanac koji se trenutno nalazi na mjestu gradonačelnika New Yorka, imat će razloga čekati jesen sa strepnjom jer nova anketa sugerira kako više nije potpuno izvjesno da bi mogao pobijediti na izborima u studenom. Prema njoj Bloomberg trenutno uživa podršku 47 posto Njujorčana, dok William Thompson, vrhovni gradski knjigovođa i kandidat Demokratske stranke, ima 37 posto. To sada izgleda kao vrlo dobra prednost, ali ne tako davno Bloomberg je uživao prednost od čak 15 postotaka, što znači da bi se birači vrlo lako mogli okrenuti protiv Bloomberga, odnosno vratiti “prirodno stanje stvari” u grad poznat po biračkom tijelu koje je listom za demokrate, ali na čijem su se čelu nalazili republikanci još od 1993. godine.

Bloomberg, poznat po liberalnim stavovima u društvenim pitanjima, i sam je bio demokrat sve do prije izbora 2001. godine kada se registrirao kao republikanac i tako naslijedio popularnog, ali kontroverznog Rudyja Giulianija. Prije predsjedničkih izbora Bloomberg je formalno izašao iz Republikanske stranke i proglasio se nezavisnim političarom, pa je čak bilo priče da će se kandidirati za predsjednika. Bloomberg je, međutim, najveći dio energije sačuvao da bi osigurao treći mandat, pri čemu je bilo bitno natjerati demokratsko gradsko vijeće da ukine odredbe odredbe o ograničenju na dva mandata. Bloomberg je to učinio, između ostalog, vatrenom podrškom Obami na predsjedničkim izborima.

Kada je, pak, gradsko vijeće izglasalo da više nema ograničenja na dva mandata, Bloomberg se, pak, ponovno počeo okretati republikancima te isposlovao da na izborima neće biti njihovog kandidata. U pitanju je bio ciničan, ali efektan manevar, ali možda nedovoljan da kompenzira efekte ekonomske krize, odnosno Bloombergovog kresanja raznih socijalnih i drugih programa u svrhu spašavanja gradskih financija. Još je, doduše, rano reći hoće li se taj trend nastaviti, ali bilo bi zbilja ironično da je Bloomberg uspio isposlovati šansu za treći mandat u skupštinskim klupama samo zato da mu taj treći mandat oduzmu birači.

Obama prvi put ispod 50 posto podrške Amerikanaca

Barack Obama, po prvi put otkako je zasjedo u Bijelu kuću, ne može računati na natpolovićnu podršku Amerikanaca. To je zaključak ankete koju redovno provodi Rasmussen. Prema njoj Obamu podržava 49 posto, a ne podržava 51 posto Amerikanaca.

Obama, kao što je i za očekivati, uživa snažnu podršku članova i simpatizera vlastite Demokratske stranke – podržava ga 83 posto. Republikanci ga, naravno, ne mogu smisliti – ne podržava ga 80 posto republikanaca. Problem za Obamu je, po svemu sudeći, nagli pad podrške među umjerenim i stranački neopredijeljenim biračima, a koja sada iznosi 37 posto.

Fluktuacije u popularnosti ili podršci javnosti nisu ništa posebno za svakog predsjednika. Međutim, za Obamu ovo predstavlja ozbiljno upozorenje jer se zbilo relativno rano prilikom njegovog predsjednikovanja. Još važnije je to da je ta podrška – s obzirom na ambiciozne planove o velikim društvenim reformama kao što je uvođenje općeg zdravstvenog osiguranja – Obami potrebnija nego njegovim prethodnicima. A to se pogotovo vidi u sve težem discipliniranju članova vlastite stranke koji daleko više misle o svojim kongresničkim i senatskim foteljama – odnosno o umjerenim biračima koji bi ih tamo trebali zadržati – nego o ambicioznim planovima za koje navija Obami sklona stranačka ljevica.

Tako je, za razliku od 787 milijardi dolara teškog “poticaja” posrnuloj američkoj privredi, glatko izglasanog usprkos žestokog protivljenja desničara i republikanaca, posljednjih dana “zaglibio” projekt brzog izglasavanja zdravstvene reforme.  Obama još oklijeva sa zatvaranjem Guantanama, a rat u Afganistanu se čini još duljim i krvavijim nego za Busha. Teško je takve rezultate pomiriti s mesijanskim predsjednikom koga su predstavljali kao rješenje svih problema u svijetu.

To bi trebalo biti i više nego jasno upozorenje i za neke naše “spasitelje”. Za slučaj da nisu naučili lekcije od onoga što im je između 2000. i 2003. godine izmaklo iz ruku.

Splitsville u Splitu

Dujomir Marasović, ravnatelj splitske bolnice, je najavio kako će splitski HDZ raskinuti suradnju s gradonačelnikom Željkom Kerumom. Kao jedan od razloga je naveo neslaganje s Kerumovim planovima oko rješavanja problema prilaza novom rodilištu (tj. Kerumovo odbijanje da “iskesa” 50 milijuna kuna poduzetnicima koji drže zemljište na kome bi se trebao sagraditi prilazni put tom objektu). Eskalacija sukoba Marasovića i Keruma također dolazi nakon što je novi gradonačelnik prilično neuvijeno rekao što misli o ulozi koju je njegov od Sanadera postavljeni prethodnik Ivan Kuret imao u potpisivanju po grad štetnog ugovora o “Spalladium” areni.

Raspad koalicije između Keruma i HDZ-a, zapravo, ne bi trebao predstavljati šok, kao što šok nije trebalo predstavljati ni njeno sklapanje. Kerum je većinu u Gradskom vijeću sastavio s HDZ-om ne zbog neke ideologije ili “čobanske” solidarnosti u borbi protiv “urbanog” Splita (koga bi trebao braniti SDP), nego zbog jednostavnog i pragmatičnog interesa. Za njegove ambiciozne projekte je bila bitna podrška centralne vlasti u Zagrebu, odnosno Sanadera.

Sada, međutim, Sanader krstari Jadranom, sa sve manje razloga za iskrcavanje na obalu. Vlast u Zagrebu, radi koje je Kerum pristao na aranžman s HDZ-om, postala je klimava. Kerum se, kao iskusan poslovan čovjek, mora osigurati za slučaj kada te vlasti više ne bude. Distanciranje od “bisera” koje su gradu priuštili Kuret i njegovi stranački drugovi je prilično lagan, jednostavan, ali i efektan korak u tom smjeru.