Kategorija: Politika

Video-saga o ACORN-u: Priznala ubojstvo muža

Ono što je na prvi pogled izgledalo kao pokušaj da se “boratovskim” tehnikama parodira “The Wire” dobilo je prilično ozbiljne posljedice u stvarnom životu. Suočen sa skrivenom kamerom snimljenim materijalima koji upućuju na korupciju, poticanje kriminala i slične nečasne radnje u nevladinoj udruzi ACORN – poznate po dugogodišnjim bliskim vezama s Barackom Obamom – američki Senat je jučer s 83 glasa “za” i 7 “protiv” odlučio da ACORN više neće financijska sredstva od federalne vlade. Već ranije je Biro za popis stanovništva objavio kako odustaje od planova za angažiranje ACORN-ovih aktivista da za njega obavljaju terenski rad.

Te pobjede, međutim, neće spriječiti Jamesa O’Keefea i Hannah Giles da nastave objavljivati nove materijale koje su snimili po ACORN-ovim uredima glumeći svodnika i prostitutku kojima trebaju stručni savjeti oko nabavke stana, plaćanja poreza i sl. Nova snimka, napravljena u San Bernardinu u Kaliforniji prije mjesec dana, je još “pikatnija” od prethodnih, s obzirom da je “dinamični duo” naletio na lik daleko živopisniji od tipičnih aktivista/savjetnika na Istočnoj obali.

Tresa Kelke, uposlenica ACORN-a u San Bernardinu, je “dinamičnom dvojcu” dala niz praktičnih savjeta koji se tiču prostitucije i to potkrijepila vlastitim iskustvima bivše prostitutke, odnosno madam koja je vodila eskort-službu. Također je otvorila dušu i priznala ubojstvo bivšeg supruga, za koje je prethodno “pripremila teren” iznoseći svoje probleme organizacijama za zaštitu od obiteljskog nasilja. Nastojeći dodatno impresionirati svoje potencijalne klijente, hvalila se dobrim vezama s vodećim demokratskim političarima u Kaliforniji.

“Dinamični dvojac” je usput posjetio jednog (ili dvojicu) prijatelja Trese Kaelske koji su također dali nekoliko savjeta koji se tiču organizacije bordela u kome bi radile maloljetne ilegalne imigrantice iz Salvadora. Tada im je sugerirano da ga pokušaju organizirati pod krinkom škole. Kaelske je nedugo nakon tog razgovora rekla da ne brinu o diskreciji, jer njeni prijatelji “znaju da je ubila čovjeka”, odnosno da im je u interesu da šute.

Snimka se ovaj put čini nedovršenom, a “protagonistica” malo previše “trknutom” da bi je netko shvatio ozbiljno. Pa ipak, čini se da cijela saga još uvijek nije došla do onog trenutka koji se u američkoj televizijskoj terminologiji naziva “preskakanje morskog psa” (jumping the shark).

Većina američkih službenih medija je ignorirala priču. Ali, sada, kada je ACORN došao među 10 najvećih “trending topica” na Twitteru, to vjerojatno više neće biti slučaj.

Video-priča o ACORN-u postala trilogija

Kao i svi veliki audiovizualni hitovi, poput Matrixa i CSI, i priča o ACORN-u, vodećoj američkoj nevladinoj udruzi i ključnom Obaminom savezniku, čije su djelatnike video-kamere uhvatile kako dogovaraju financijsku pomoć organizatorima maloljetničke prostitucije, postala je trilogija.

To se ne bi dogodilo da ACORN, nakon objavljivanja video-snimaka o nečasnim radnjama u uredima u Baltimoreu i Washingtonu, nije nastavio sa službenom verzijom o “izoliranim incidentima” i ustvrdio kako su James O’Keefe i Hanna Giles, autori snimaka, izbačeni iz ureda u San Diegu, Los Angelesu, Miamiju, New Yorku i Philadelphiji. Da bi pokazao kako to nije točno, O’Keefe je odlučio objaviti rezultate svoje ekspedicije u Velikoj jabuci.

(drugi dio)

Od svih video-snimaka se ovaj čini najslabijim, možda najviše zato što bi ACORN-ove djelatnice na osnovu ležernog nastupa prema dinamičnom dvojcu mogli tvrditi da O’Keefea i “Kenyu” nisu shvatili previše ozbiljno. S druge strane je zanimljivo vidjeti malo raznorodniju ekipu u ACORN-u – jedna žena govori naglaskom koji odaje karipsko porijeklo, a u ekipi se našla i jedna bjelkinja.

Međutim, problem za O’Keefea i Giles je u tome što saga postaje previše repetitivna, odnosno svodi se na ponavljanje već viđenog. Ono što je prije par dana izgledalo šokantno, sada postaje dosadna svakodnevnica i gubi svaki učinak. U mnogo čemu Big Government, novi blog na kome su lansirali cijelu priču, počinje podsjećati na Republiku, dnevni list Ive Pukanića koji je nakon par brojeva propao zato što je uporno guranje priče o aferi Grupo i Ninoslavu Paviću iscrpilo sve njegove kreativne potencijale.

Zbog video-skandala ACORN neće raditi popis stanovništva u SAD

James O’Keefe i Hannah Giles, par koji je glumeći svodnika s političkim ambicijama i njegovu djevojku-prostituku, skrivenom kamerom “uhvatio” djelatnike američke nevladine udruge ACORN u nezakonitim radnjama, nanio je, po svemu sudeći, ne tako bezazlen udarac Obaminoj administraciji.

Nakon što je objava snimaka – koje na prvi pogled izgledaju kao parodija TV-serije “The Wire” – dovela do otpuštanja dviju kompromitiranih djelatnica, ACORN je izjavio kako je riječ o izoliranom incidentu, odnosno da su O’Keefe i Giles izbačeni iz nekoliko njegovih ureda nakon što su pokušali prodati istu “foru”.

Nastojeći odgovoriti na te kritike kako je riječ o “izoliranom incidentu”, O’Keefe je ekspresno ponudio nastavak svog hita. U njemu zajedno s Gilesovom samo dva dana kasnije nakon akcije u Baltimoreu pohodi ured ACORN-a u Washingtonu i ponovno pronalazi neobično razumijevanje kada ih zamoli za financijsku i pravnu pomoć prilikom organiziranja bordela s maloljetnim prostitutkama iz Salvadora.

(nastavak)

Iako se priča u biti svodi na isto što i na prethodnom sastanku, ovaj put se djelatnice doimaju nešto ozbiljnijima, manje ležernijima i profesionalnijem, inzistirajući na tome da se nečasne rabote obavljaju što diskretnije i upozoravajući na posljedice koje bi neopreznost mogla imati.

Bilo kako bilo, i nastavak je imao iste učinke. Dvije djelatnice uhvaćene kamerom su, prema priopćenju ACORN-a, su slično kao i kolegice u Baltimoreu, ekspresno otpuštene.

Međutim, priča ovdje nije stala. Naime, tokom prošle večeri je američki Biro za popis stanovništva obavijestio predsjednika Obamu  kako otkazuje suradnju s ACORN-om koji je, prema ranije utvrđenim planovima, trebao koristiti svoje aktiviste odnosno članstvo kako bi pomogao pri vođenju popisa stanovništva koji će se u SAD održati sljedeće godine. ACORN-ovo sudjelovanje u popisu je, inače, izazivalo bijes konzervativno i desno raspoloženog dijela američke javnosti s obzirom na ljevičarsku reputaciju te organizacije, odnosno strahove da bi demografski i drugi statistički podaci bili “frizirani” u svrhu protežiranja Demokratske stranke (broj mjesta za pojedine države u Kongresu i sl.).

Inače, teško je ne špekulirati o tome kakve će posljedice ovaj pothvat imati na karijeru Hanne Giles. S obzirom na njen izgled i glumačke sposobnosti, na prvi pogled se čini kako bi mogla očekivati sjajnu budućnost u Hollywood. Međutim, s obzirom da – što se političkog opredijeljenja tiče – definitivno nije “na liniji”, to se u ovom trenutku čini malo vjerojatnim.

Bivšem tajvanskom predsjedniku doživotni zatvor zbog korupcije

ChenShuiBian_WP_01Sud u Taipeiju je Chen Shui-biana, bivšeg predsjednika Tajvana, osudio na doživotni zatvor zbog pronevjere, uzimanja mita i pranja novca – u ukupnoj vrijednosti od 15 milijuna dolara – koje se zbilo između 2000. i 2008. godine kada je bio tajvanski predsjednik.

Uz Chena je na doživotni zatvor osuđena i njegova supruga Wu Shu-chen, koja je u ranijem procesu bila osuđena na godinu dana zatvora zbog krivokletstva. U istom postupku je na manje zatvorske kazne osuđeno još devet osoba, uključujući Chenovog sina i snahu koji su priznali krivicu.

To sve predstavlja rezultat istrage koja je razotkrila najveći korupcijski skandal u tajvanskoj povijesti, te dovela do rušenja Chenove Demokratske napredne stranke (DPP) koja se, inače, zalaže za nezavisnost Tajvana, odnosno kidanje svih državnopravnih veza i pretenzija na kopnenu Kinu odakle je pred Maovim komunistima 1949. godine pobjegao prvi predsjednik Chang Kai Shek.

Chen Shui-bian je, naravno, tvrdio da je nedužan odnosno da mu je to sve smjestila Kuomintang, nekadašnja Changova stranka koja inzistira na budućem ujedinjenju s komunističkom maticom i tome da se Tajvan zove “Republika Kina”, odnosno Peking koji je posljednjih godina izgradio mrežu poslovnih jataka na otoku i stvorio ne baš mali utjecaj na otok koji službeno smatra “odmetnutom kineskom provincijom”.

Nema sumnje da će tako drakonska kazna izazvati zgražanje u Hrvatskoj, gdje je teško zamisliti da jedan bezazleni starac može biti bačen u tamnicu do kraja života zbog tričavih 15 milijuna dolara. A lako je zamisliti kako Karamarko, Bajić i Šimonović s prezirnim osmjehom reagiraju na vijesti kako njihovi tajvanski kolege na takve besmislice troše novac poreznih obveznika.

I to je Amerika: U nevladinoj udruzi potiču maloljetničku prostituciju

Ako mislite da ste vidjeli i čuli sve što se može vidjeti i čuti, odnosno da vas ništa više ne može iznenaditi, ponekad ćete naletjeti na nešto što će vas uvjeriti u suprotno. Nekad se može dogoditi da uz takvo iznenađenje ide i skepsa, odnosno da niste sigurni da li je ono što vidite autentično odnosno nečiji dobar štos. Jedan takav primjer predstavlja dolje navedeni video-snimak, koji se u posljednjih dan-dva počeo vrtiti po dijelu američkih medija.

Da bi netko neupućen shvatio o čemu se zapravo radi, potrebno je reći riječ-dvije o ACORN-u, odnosno organizaciji čiji ured u Baltimoreu predstavlja mjesto radnje. Udruženje lokalnih organizacija za reformu sada (ACORN) je neprofitna organizacija osnovana 1970. godine u svrhu pružanja socijalne i pravne pomoći najsiromašnijim Amerikancima, prvenstveno u oblasti stanovanja. S vremenom je nerasla u jednu od najvećih nevladinih organizacija u SAD, s preko 400. 000 članova i podružnicama u preko 100 američkih gradova te u još nekoliko država Latinske Amerike. Osim socijalnog rada, ACORN se bavi i političkim aktivizmom, odnosno vodi kampanje registracije najsiromašnijih Amerikanaca za izbore.

Godine 2008. su upravo te registracije postale predmetom kontroverze, s obzirom da je ACORN na izborima podržao Baracka Obamu i svoju lokalnu mrežu stavio na raspolaganje kako bi stvorio armije glasača, pretežno među crncima. Američki konzervativci i desničari ACORN optužuju da se pri tome često koristio i protuzakonitim sredstvima, odnosno da je, nastojeći stvoriti što više birača, registrirao mrtvace i ilegalne imigrante.

Zbog toga što mu se pripisuje veliki dio zasluga za Obaminu pobjedu, ACORN u dijelu američke javnosti nije naročito popularan, te se sve optužbe na njegov račun koje dolaze iz tih krugova moraju uzeti s priličnim zrnom soli. Zato je ova snimka koju je 24. srpnja načinio 25-godišnji nezavisni filmaš James O’Keefe na prvi pogled izgledala kao kombinacija propagande i lažnog dokumentarca.

(Ovdje je drugi dio)

Za one koji ne znaju engleski i ne mogu pratiti što se događa, ovdje je kratki siže. O’Keefe dolazi u ured ACORN-a predstavljajući se kao mladi nadobudni političar koji svoju kampanju nastoji financirati… pogodite čime? 20-godišnjom djevojkom po imenu “Kenya” (O’Keefe navodi kako je njeno pravo ime Hanna Giles) koja bi mu trebala donijeti novac baveći se prostitucijom. Par je došao u ACORN-ov ured tvrdeći da je “Kenya” stupila u kontakt s krijumčarima ljudi koji iz Salvadora dovode 13 maloljetnica, a koje bi angažirali kao prostitutke. Dvjema djelatnicama ACORN-a objašnjavaju kako ih zanima kako curicama omogućiti ne samo što jeftiniji smještaj, nego i kako za svoj posao dobiti financijska sredstva i porezne olakšice od lokalnih, državnih i federalnih vlasti. Djelatnice se ne doimaju nimalo ogorčenima i šokiranim takvim pitanjima, nego sasvim hladno daju niz praktičnih savjeta o tome kako organizirati cijeli posao, odnosno preko ACORN-a dobiti tražena sredstva, nudeći lažnom svodniku/budućem političaru da se za 120 dolara godišnje članarine priključi njegovoj organizaciji i odlazi na seminare gdje se pružaju još detaljniji savjeti koji bi mu pomogli u vođenju njegovog posla.

Sve je ovo, na prvi pogled, izgledao O’Keefeov pokušaj da lažnim dokumentarcem parodira odnosno nadmaši šokantni sadržaj hvaljene TV-serije “The Wire” koja prikazuje mračnu stranu života u Baltimoreu, uključujući i institucionalnu korupciju. Međutim, u pitanju je stvarni događaj sa najmanje dva stvarna lika. Kako javljaju američki mediji, ACORN je objavio kako su dvije djelatnice sa snimke otpuštene, obrazloživši to tvrdnjom “kako nisu bile pravilno obučene za svoj posao”.

Netanyahu tajno posjetio Moskvu?

Moskovski “Komersant” je danas, pozivajući se “na visoko pozicioniranog funkcionara u Kremlju”, objavio kako je izraelski premijer Benjamin Nethanyahu u ponedjeljak bio u tajnom posjetu Moskvi. Time se osporavaju tvrdnje Dimitrija Peskova, glasnogovornika ruskog premijera Vladimira Putina, kako do nikakvog posjeta nije došlo.

Špekulacije o tome da je Nethanyahu posjetio Moskvu su se prije toga pojavile u izraelskim medijima, gdje se nastojalo objasniti tajanstveno 12-satno odsutstvo premijera, odnosno tvrdnje njegovog ureda kako se tada bavio “tajnim i strogo povjerljivim poslovima”.

Izraelski mediji pak, tvrde kako je Nethanyahu, kako bi cijeli posjet učinio što diskretnijim, u Moskvu umjesto službenim avionom ratnog zrakoplovstva, putovao privatnim mlažnjakom tvrtke Merhav, čiji je vlasnik izraelski energetski tajkun Yossi Maiman.

Tajanstveni posjet, koga nitko nije potvrdio ali ni pretjerano odlučno negirao, izazvao je velike špekulacije u svjetskoj javnosti, s obzirom da ga se dovodi u vezu s iranskim nuklearnim programom, odnosno vijestima o tome da je Iran napravio ili trenutno u stanju napraviti nuklearno oružje. Izrael je, pak, posljednjih godina u više navrata stavio do znanja kako će učiniti sve u svojoj moći da to spriječi, uključujući vojne akcije, odnosno udare svog ratnog zrakoplovstva na iranske nuklearne instalacije.

U tom kontekstu se Nethanyahuov navodni posjet dovodi u vezu s još jednim misterijem – otmicom teretnog broda Arctic Sea, za koga se sve češće špekulira kako je umjesto drva iz Finske za Alžir zapravo prevozio najsuvremenije protuzračno oružje za Iran ili Siriju. Nethanyahu je navodno tokom posjeta htio rusku vladu nagovoriti da odustane od prodaje oružja Iranu ili Siriji, odnosno osobno razgovarati o posljedicama eventualnog izraelskog napada na Iran na rusko-izraelske odnose.

Građanski ratovi

Često se govori da je krvavi raspad Jugoslavije započeo obračunom navijača NK Dinama i FK Crvene Zvezde u Zagrebu 1990. godine. Povijest bi se mogla ponoviti, iako s nešto malo više tragikomike, ako je suditi prema najnovijem tekstu Denisa Kuljiša u Globusu. Pod naslovom “Vlaji i nepoštena inteligencija”, tekst, koji bi trebao izlaziti u nastavcima, nastoji “demontirati najraširenije političke mitove o Splitu” i analizirati zašto je taj grad postao metropola “propale Istočne Hrvatske”.

Kuljiš, dakako, u svom tekstu nastavlja sa svojim implicitnim zalaganjem za amputaciju “problematičnih”, siromašnih krajeva koji Zapadnu Hrvatsku zagađuju primitivizmom, isisivanjem bogatstva i glasovima za HDZ. Ono što ovaj tekst ističe jest to što je sve postalo manje-više osobno, odnosno što u polemici s Juricom Pavičićem Kuljiš ide ne baš ugodnim ad hominem argumentima, odnosno nastoji Pavičićeve teze dovesti u vezu s njegovim obiteljskim okolnostima.

O priči o Kuljišu i njegovoj “Mason-Dixon” liniji, koja zaziva Šešeljevu liniju, a boljim poznavateljima povijesti daje asocijacije na slične amputacijske ideje koje su se 1920-ih i 1930-ih počele širiti u tadašnjoj metropoli Beogradu, najzanimljivije je ipak to da se glavna polemika zasad vodi među kolumnistima Europa Press Holdinga.

Gledajući taj “bratoubilački rat”, sve se teže oduprijeti neugodnom dojmu da se događa nešto slično povijesnoj tučnjavi na Maksimiru. Bilo bi zbilja ironično da se povijest ponovi, ali ovaj put da jedno masovno krvoproliće započne ne kao obračun nogometnih huligana  nego kao polemika među intelektualcima.

Dvostranačje ili jednoipostranačje na hrvatski način

Jedna od najčešći mantri koju je sve donedavno ponavljao hrvatski političko-komentatorski establishmenti bila je ta da je u Hrvatskoj “previše stranaka”, odnosno da ih se “mora svesti na prihvatljiv broj”. Zato se aplaudiralo svim onim zakonskim prijedlozima koji su za cilj imali povećanje izbornih cenzusa, ukidanje odredbi o jednakopravnosti predizbornog predstavljanja na javnim medijima i sl. Sve je to za svrhu imalo eliminaciju “strančica”, odnosno “neozbiljnih” i “neodgovorno populističkih” kandidata i njihovih lista.

U praksi se hrvatska politička scena trebala svesti na “evropske standarde”, odnosno na “dvije do pet relevantnih stranaka” koje bi sjedile u Saboru, i oko kojih bi se stvarale vladajuće koalicije. Dosljedna primjena tih načela bi, pak, neumitno dovela do logičnog rezultata – dvostranačja, koje se na kraju trebalo pretvoriti u de facto, a onda u i de iure jednostračje.

Zapravo, takav se plan mogao nazrijeti i u izjavama koje je u prvim mjesecima nakon prvih demokratsakih izbora 1990. godine davao Josip Manolić, jedan od glavnih ideologa HDZ-a i arhitekata tadašnje hrvatske politike. Prema tim planovima HDZ se od “pokreta trebao promijeniti u stranku”, i to “demokršćansku”. SDP, koji je tada još uvijek uživao status glavne oporbene stranke (prije nego što će ga s tog mjesta na dugo godina otpuhati Domovinski rat i Budišin HSLS) trebao se transformirati u “socijaldemokratsku” stranku. Politički život i koalicije bi se trebao vrtiti oko te dvije stranke, otprilike isto onako kao što se američka politička scena svodi na demokrate i republikance, a u Njemačkoj na CDU i SPD.

Ti su ciljevi ostvareni, ali tek 2000-ih. Međutim, još na županijskim i predsjedničkim izborima 1997. godine se moglo vidjeti kako je takvo stabilno dvostranačje zamišljeno tako da automatski stavlja u prednost jednu od dvije stranke. Naime, ako se hrvatska politika svodi na izbor između HDZ-a i SDP-a, potonjoj se stranci uvijek pod nos mogu staviti komunizam i Jugoslavija, a za veliki broj birača znači glas za takvu stranku znači veleizdaju; isto kao i 1990-ih, SDP mora trošiti veliki dio svoje energije u nastojanju da potvrdi vlastito “domoljublje” odnosno uvjeri glasače da je riječ o “normalnoj” stranci koja s eskahaovskim i eskajuovskim avetima prošlosti nema nikakve veze. Dodajmo svemu tome SDP-ov sve očitiji talent da sebi puca u nogu, odnosno nikada ne propusti priliku da propusti priliku, pa je više nego očito zašto je Sanader izgledao kao da će ostvariti Tuđmanov javno izgovoreni san o HDZ-u koji bi neprekinuto vladao Hrvatskom nekoliko desetljeća.

Ne čudi, stoga, što se pojavljuju priče o tome da bi HDZ, uz prešutnu podršku SDP-a, mijenjao ustav, odnosno ukinuo neposredne predsjedničke izbore. Naime, na njima se glasa za ljude a ne za stranke, pa se time automatski kvari jednoipostranačka nirvana. Preveliki je rizik da bi se u njih, kao 2000. godine, mogao ubaciti nekakav “neodgovorni populistički” padobranac poput Mesića i razbucati “stručno” napravljene “projekte” hrvatskog političkog razvoja.

A tako nešto bi se, barem ako je suditi po onome što se “kuha” ispod površine, moglo dogoditi i 2010. godine. HDZ i SDP – ma koliko ih nastojali opisati kao oličenje najboljeg od svih mogućih svjetova – su toliko “oštećen” brend da kao najizgledniji kandidati za drugi krug u ovom trenutku izgledaju Vidošević i Bandić, kandidati koji su tim dvjema strankama implicitno ili eksplicitno okrenuli leđa.

Obamin savjetnik podnio ostavku zbog radikalne prošlosti

Van Jones 01Van Jones, 40-godišnji specijalni savjetnik za “zelene” poslove, poduzetništvo i inovacije pri Savjetu Bijele kuće za kvaliitetu okoliša (QEC), je jutros podnio ostavku. Ona je uslijedila nakon nekoliko tjedana žestokih napada od strane republikanaca i konzervativnih medija koji su Jonesu iskopali radikalnu prošlost, odnosno izjave iz kojih proizlazi da je ne baš tako davno imao ekstremno lijeve i radikalne stavove, koji uključuju crnački nacionalizam i zalaganje za komunističku revoluciju u SAD.

Jones je držao položaj koji se neslužbeno zvao “carem za zelene poslove”, odnosno zadatak mu je bio koordinirati rad Obaminih ministarstava kako bi se smanjila nezaposlenost a istovremeno američka industrija preorijentirala na “zelene” tehnologije. Jones je bio jedan od tridesetak takvih “careva” u Obaminoj administraciji, a s obzirom na svoj koordinatorski položaj nije morao prolaziti kroz formalnu senatsku potvrdu. To je, također, značilo da nije bilo prilike za “rešetanjem” od strane senatskog odbora čiji bi republikanski članovi mogli postavljati nezgodna pitanja.

A da je tog “rešetanja” bilo, vjerojatno je da Obama nikada ne bi postavio Jonesa na to mjesto, s obzirom da njegovo političko djelovanje u posljednja dva desetljeća odgovaraju svim najizlizanijim stereotipovima o ekstremnom ljevičarstvu među crnačkim intelektualcima u SAD. A ti stereotipovi su bili ono od čega se Obama nastojao “oprati” za vrijeme predsjedničke kampanje, nastojeći se predstaviti kao “ispeglani”, pristojni, blagi i umjereni političar za koga bi trebao glasati prosječni glasač iz srednje klase.

Jones, koji je, inače, diplomirao na Yaleu, se od početka 1990-ih predstavljao kao radikalni komunistički revolucionar, da bi se tek negdje prije par godina prešaltao na “zelenu” politiku, objasnivši kako je zalaganje za zaštitu okoliša i zelene teme dobar početak za revolucionarne promjene u SAD. Kao što se i moglo očekivati, Jonesu Bush i republikanci i nisu bili baš po volji, pa ih je javno častio epitetima koji nisu za tisak, a 2003. godine je sudjelovao u izradi rap albuma Mumie Abu-Jamala, pripadnika Crnih pantera koji desetljećima sjedi u ćeliji smrti zbog ubojstva policajca.

Međutim, Jonesu je glave došao 11. rujan, odnosno njegov potpis na peticiji kojom se 2004. godine traži “istina o napadima 11. rujna”, odnosno pokretanje istrage o tome da je Busheva administracija pokretač tih događaja. Ta teorija zavjere, koja je posljednjih godina stekla ogromnu popularnost u svijetu, za SAD je još uvijek previše marginalna, a njeni zagovornici – “trutheri” – se smatraju ekstremistima koje je najbolje previše ne shvaćati ozbiljno.

“Trutheri” i drugi radikali poput Vana Jonesa su Obami dobro došli za stranačkih izbora, kada je trebalo mobilizirati aktivističku vojsku. Međutim, kada je trebalo dobiti predsjedničke izbore, odnosno kada je trebalo upravljati sa SAD, ispostavilo se da oni, usprkos svih tvrdnji o tome da SAD prolaze kroz povijesni zaokret ulijevo, predstavljaju ozbiljnu smetnju. “Trutherstvo” je tako u potpunom raskoraku s “pravednim” ratom u Afganistanu koga je sada službeno proglasio Obama kao jedan od ključnih elemenata svoje vanjske politike.

To, dakako, nije značilo da se za radikalne ljevičare ne može pronaći neko relativno mirno i neupadljivo mjesto u Obaminoj administraciji, odnosno na taj način im se odužiti za zasluge iz kampanje.  U slučaju Jonesa je to Obami taj postupak donio nešto što predstavlja najgori kadrovski fijasko njegove administracije. Pokušaji Jonesa i lijevih medija da ga “operu” nisu uspjeli, a relativno mlaka podrška Obaminog glasnogovornika Charlieja Gibbsa koja se dala iščitati na pres-konferenciji je sugerirala kako će ta figura na kraju biti žrtvovana.

Obama, dakako, od ove žrtve može sebi “spinom” napraviti politički dobitak. Rasprave o Jonesu su barem djelomično pažnju javnosti skrenule s raspravi o zdravstvenom osiguranju, odnosno projektu koji je izazvao nezadovoljstvo brojnih Amerikanaca i izazvao kolaps Obamine podrške u anketama. Ograđujući se od radikalne ljevice, Obama bi mogao sebe ponovno predstaviti kao centrista i umjerenjaka, a svoj projekt općeg zdravstvenog osiguranja kao postupnu i bezbolnu reformu umjesto radikalne revolucije.

Ockhamova britva i Kapetan Dragan

Žalosna priča čiji je protagonist Dragan Vasiljković alias Daniel Snedden alias “Kapetan Dragan” dobila je još jedno poglavlje, odnosno dramski podzaplet kojim je hrvatskoj javnosti dodatno utrljana sol u ranu. Australski sud je – na iznenađenje mnogih u Hrvatskoj – odlučio da od Vasiljkovićevog izručenja zbog ratnih zločina neće biti ništa, a da stvar bude gora, kao razlog nije naveo nepostojanje ili postojanje krivnje dotičnog, nego ozbiljnu sumnju da mu se u Hrvatskoj, zbog očajnog stanja u pravosuđu, može pošteno suditi. Kao dodatno poniženje po hrvatsku javnost i establishment, Vasiljković je nakon par dana izašao na slobodu, iako je – tvrde pravnici – postojala mogućnost da mu se produži boravak u pritvoru.

Ta mogućnost nije iskorištena jer se australsko tužiteljstvo nije žalilo na odluku suda. Kada su im hrvatski i drugi mediji postavili pitanje “zašto” došao je jednostavan odgovor u obliku da nikakav zahtjev niti žalba nije pravovremeno poslan iz hrvatskog Ministarstva pravosuđa. Nakon što je u petak 4. rujna u 15 sati istekao rok za žalbu, australske vlasti nisu imale drugog izbora nego da Vasiljkovića puste na slobodu.

Šimonović i njegovo Ministarstvo, pak, tvrde da njihovi australski kolege, da se eufemistički izrazimo, “ne govore istinu”, odnosno da je zahtjevi i dokumentacija uredno poslani, ali…

I sada dolazimo do onog najvažnijeg “ali”. Zahtjev je, dakle, prema navodima Ministarstva, poslan u četvrtak navečer. Australci su, dakle, imali skoro cijeli dan da žalbu pravovremeno prime i po njoj donesu odluku.

Ili, možda nisu. Jer podnošenje žalbe u “četvrtak navečer” se zbilo u Hrvatskoj, a žalba se primila u Australiji, odnosno u njenom istočnom dijelu, čijoj vremenskoj zoni pripada glavni grad Canberra. S obzirom da je u Hrvatskoj danas na snazi ljetno, a u Australiji, s obzirom da se nalazi na južnoj hemisferi, zimsko računanje vremena, to znači da je Zagreb i Canberru dijelilo devet sati vremenske razlike.

Canberra se nalazi na istoku gdje izlazi sunce, što znači da hrvatskom vremenu valja pribrojiti devet sati da bi se dobilo tamošnje vrijeme. Ili, da budemo sasvim jasniji, ako je zahtjev, na primjer, poslan telefaksom u četvrtak oko 23:30 po hrvatskom vremenu, Australci bi ga zaprimili u petak ujutro oko 8:30 po vlastitom vremenu.

To je, pod pretpostavkom da je zahtjev bio napisan lege artis, uredno argumentiran, pečatiran, adresiran i preveden, Australcima ostavilo oko šest sati da hitno naprave i podnesu vlastitu žalbu. Ali oni to nisu učinili, što dovodi do pretpostavke da je u pitanju tehnički, pravni ili nekakav drugi gaf s hrvatske, odnosno opstrukcija s australske strane. Zahtjev je poslan na pogrešnu adresu, zagubio se, nije bio preveden, postojao je bug u komunikacijskom softveru… Ili, možda, Australci govore istinu pa zahtjev nije stigao na vrijeme jer nije bio poslan na vrijeme.

Kako se to moglo dogoditi? Zapravo to i nije tako teško zamisliti. Ako pretpostavimo da je zadatak da se zahtjev pošalje “zapao” nekom dežurnom službeniku Ministarstva u četvrtak navečer, možemo isto tako pretpostaviti da je taj dežurni službenik raspolaže s istim onakvim obrazovanjem, odnosno razinom opće kulture koja se, na primjer, može zapaziti u uredništvima nekih naših utjecajnih i popularnih medija.

Dotični bi, dobivši u četvrtak navečer zadatak da zahtjev pošalje do 4. rujna u 15 sati po lokalnom australskom vremenu, mogao zaključiti da se ne treba previše žuriti.  Njegov je misaoni proces mogao ići po relacijama “Australija… to je na Pacifiku… nešto kao Kalifornija.. malo dalje od New Yorka, gdje je jutro kad je kod nas popodne”. Dakle, zašto se mučiti kada se sve može uredno uraditi u petak ujutro?

Isti službenik dolazi na posao u petak ujutro oko 9 sati, nesvjestan da je u tom trenutku zakasnio za tri sata, odnosno da nema više ničega što bi moglo Vasiljkovića spriječiti da izađe na slobodu.

Sve gore navedeno možda izgleda kao pretjerana kreativnost u nastojanju da se objasni neobjašnjivi apsurd. Međutim, takva priča i nije baš neuvjerljiva kada se stavi u kontekst pravosudnih i birokratskih horora koji se svakodnevno događaju u Hrvatsku.

Zašto je Kapetan Dragan na slobodi je pitanje na koje se vjerojatno nikada neće pronaći pravi odgovor. Međutim, kada se kao odgovor ponude dvije opcije – a) strašni srpski lobi koji australsko pravosuđe i vladu ima u šaci; b) gomilu nesposobnih kretena u hrvatskim ministarstvima – najbolje je, kao i u svakom sličnom slučaju, primijeniti Ockhamovu britvu.