Kategorija: Politika

Uskratiti seks svima koji ne podržavaju Obamu?

Kako predsjednička kampanja u Hrvatskoj neumitno ide prema svom kraju, tako postaje sve jasnije koliko je ona, zapravo, mlaka i nezanimljiva. Ma koliko neki hrvatski komentatori u posljednje vrijeme dizali u nebesa potrošene kandidate koji su upravo u njoj pronašli desetljećima skrivene osobne i političke kvalitete, opći je dojam da će posljedice izbora – bez obzira na ustavnu kastraciju predsjednika Republike – biti daleko “zanimljivije” (u kineskom smislu riječi) od svega što im je prethodilo.

To ne znači da neki kandidati na trenutke nisu pokazivali spremnosti za malo kreativnije pristupe u borbi za hrvatske birače, bez obzira na to što je ta kreativnost često bila ništa drugo do primjena u nekim drugim državama iskušanih recepata na hrvatske prilike. Kajin sa svojim “Svi za mnom” ili Vidošević na Zavodu za zapošljavanju su jedni od tih rijetkih bisera čiji sjaj neće zatamniti ni – za političke kampanje sasvim irelevantne – optužbe za plagijat.

S obzirom da se ušlo u posljednji tjedan, vrlo je vjerojatno da PR majstori vodećih kandidata najvjerojatnije neće tako eksperimentirati sa video-spotom koji se nedavno pojavio u SAD i izazvao dosta prašine. Njega je izdala Rock the Vote, “nestranačka” organizacija osnovana s ciljem da potakne tradicionalno apolitičnu američku omladinu da izlazi na birališta i aktivira se u političkom životu svoje zemlje. Najnoviji spot ima priličnu aktualnu temu zdravstvene reforme, i njime se mladi Amerikanci nastoje potaći da počnu razmišljati o tome što učiniti da se ona provede, ako je moguće što više po željama lijevog krila Demokratske stranke, odnosno predsjednika Obame.

U spotu se koriste prilično kontroverzne, ali nimalo suptilne metode osvajanja “umova i srdaca” mladih Amerikanaca. Tako dvoje glavnih protagonista – Zach Gifford iz TV-serije “Friday Night Lights” i Eva Amurri iz TV-serije “Californication” (inače kći vodeće holivudske ljevičarke Susan Sarandon) – sugeriraju svojim vršnjacima da se suzdrže od seksa sa svima koji se protive zdravstvenoj reformi, te da se seksaju sa onima koji tu reformu podržavaju.

Korištenje seksa u političke svrhe je, prema dosadašnjim iskustvima u “prosvijećenim” državama, u pravilu bilo ili kontraproduktivno ili nije imalo efekta. Najnoviji primjer najvjerojatnije neće imati nikakvog efekta – američka omladina je i dalje, Obami usprkos, apolitična, a ona koja nije je ionako za Obamu. O spotu će se najvjerojatnije više govoriti o anti-Obaminim konzervativnim krugovima koji će Rock the Vote optužiti za slavljenje promiskuiteta i širenje spolnih bolesti.

Međutim, pitanje je što bi bilo da se taj spot pojavi u Hrvatskoj. Trenutno najrealnija opcija za nešto tako predstavlja drugi krug, i to potpuno neizvjesni drugi krug. U njemu bi se tijesna razlika među kandidatima nastojala prebroditi svim metodama, uključujući ovu. Ipak, vjerojatnije je da bi sugeriranje uskrate seksa političkim protivnicima bile prije shvaćene kao izraz gubitničkog očaja nego “lukavi” i “cool” predizborni trik.

Berlusconi inscenirao napad na sebe?

[picapp align=”left” wrap=”true” link=”term=Silvio+Berlusconi&iid=7404030″ src=”8/6/7/b/Silvio_Berlusconi_Departs_7183.jpg?adImageId=8493402&imageId=7404030″ width=”234″ height=”307″ /]

Fizički napad na Silvija Berlusconija, čije su spektakularno krvave posljedice toliko razgalile srca nekih hrvatskih kolumnista i natjerali da s uzdahom razmišljaju o hrvatskom remakeu nad domaćim ekvivalentima Il Cavalierea, imao je, po svemu sudeći, posljedice koje će razočarati silviomrsce s obje strane Jadrana, ali ne i previše iznenaditi cinike. Premijer i medijski tajkun je nakon nekoliko dana zabilježio nevjerojatan skok popularnosti od čak 20 posto, i to među mladima, ljevičarima i katolicima – upravo onim demografskim skupinama koje ga nisu baš previše voljele.

Još veći cinici bi rekli da je Berlusconi sa slomljenim nosom i izbijenim zubima njima draži nego Berlusconi u jednom komadu. Međutim, oni koji špekuliraju u dugoročnim, a možda i po talijansku demokraciju ne tako ugodnim posljedicama tog nemilog čina, se pitaju nije li zapravo to bila i krajnja svrha cijelog incidenta, odnosno nije ruku koja je okrvavila Berlusconijevo lice umjesto bolesnog uma Massima Tartaglie vodio sam Berlusconi?

U Italiji, gdje uz bogatu tradiciju atentata postoji isto tako bogata tradicija teorija zavjera (bez kojih jednostavno ne mogu proći nikakvi prikazi Olovnih godina 1970-ih i 1980-ih ili mafijaških ubojstava), bilo je neumitno da će se pojaviti i ona koja u pitanje dovodi “službenu verziju”. Ona se ovaj put pojavila u obliku video-snimke na Youtubeu gdje se temeljem specifične analize fotografija i video-snimki cijelog događaja dolazi do zaključka kako je cijeli događaj insceniran – kamere su se od Berlusconija odmakle u ključnom trenutku napada, a fotogrfafije pokazuju kako iz njegovih nosnica nije liptala krv kao što to tvrde službeni izvori.

Ma koliko netko volio ili ne volio Berlusconija, mentalna higijena, ali i Occamova oštrica, sugeriraju da je od nekakve straobalno široke urote daleko uvjerljivije objašnjenje usamljeni luđak u kombinaciji s bahatom žrtvom i nesposobnim službama sigurnosti. A porast popularnosti je daleko bolje objasniti vrhunskim “spinom”, odnosno PR mašinerijom koja je Berlusconija čak dva puta uspjela vratiti na vlast – dostignuće s kojim se teško može mjeriti ijedan “igrač” u svjetskoj politici.

Loše i dobre vijesti za Obamu

[picapp align=”left” wrap=”true” link=”term=Ben+Nelson&iid=7109303″ src=”a/f/5/0/Senate_Holds_Procedural_52f8.jpg?adImageId=8479764&imageId=7109303″ width=”234″ height=”156″ /]

Ni Barack Obama više nije ono što je nekad bio. Dobitnik Nobelove nagrade za mir, koga su mnogi donedavno doživljavali, a mnogi još uvijek doživljavaju kao mesijanskog spasitelja svijeta, u Kopenhagenu je pokazao da čak i njegova karizma ima ograničenje. Veliki samit koji je trebao dovesti do sporazuma kojim se uvode globalna ograničenja potrošnje fosilnih goriva je, usprkos Obaminog dolaska i mesijanskog govora, završio tek nešto malo bolje od XIV kongresa SKJ. I sam Obama je toga bio svjestan, pa se iz mećavom zatrpanog Kopenhagena pokupio prije nego što je svojim danskim domaćinima dao priliku čak i za simboličko fotografiranje sa drugim svjetskim čelnicima.

U domovini, odnosno njenom sjeveroistočnom dijelu, također ga je sačekala teška zima i mećave, ali i vijesti koje će mu zagrijati srce. Ben Nelson, umjereni demokratski senator iz Nebraske, je nakon prijateljskog uvjeravanja i “mužnje” dodatnih financijskih sredstava za svoju državu, odlučio podržati Obamin zakonski plan za veliku reformu zdravstvenog sistema. Iz prijedloga je u posljednjih nekoliko mjeseci izbačeno sve što bi moglo mirisati na obavezno zdravstveno osiguranje, zbog čega vrišti lijevo krilo stranke, optužujući Obamu za izdaju, ali ovo svejedno neće dobro sjesti republikancima, po prvi put nakon tri desetljeća bolno svjesnima što znači kada demokrati imaju kvalificiranu većinu od 60 senatora. Obama će pomoću svojih “spin” majstora čak i ovako okljaštreni prijedlog – čije se izglasavanje očekuje za Badnjak – proglasiti za trijumf, jedan od rijetkih konkretnih dostignuća svog mandata koji izaziva sve više nezadovoljstva kod Amerikanaca.

Halo Bing, nudim diplomatsko priznanje, cijena prava sitnica

[picapp align=”left” wrap=”true” link=”term=Abkhazia&iid=7369548″ src=”c/7/d/7/Presidential_election_in_f4cc.JPG?adImageId=8407735&imageId=7369548″ width=”234″ height=”156″ /]

Kada Stjepan Mesić bude 7. siječnja dolazio u posjet Kosovu, domaćini će ga dočekati s isto onoliko oduševljenja s kojim su vlasti u Suhumiju ovaj tjedan dočekale Kierena Kekea, ministra vanjskih poslova Naurua. Predsjednik Abhazije Sergej Bagapš, koji je u nedjelju pobijedio na izborima, imat će dodatnih razloga za slavlje nakon što je delegacija te male pacifičke države (koja ima ukupno 10.000 stanovnika) potpisala sporazum o uspostavljanju diplomatskih odnosa. Nauru je također objavio kako uspostavlja i diplomatske odnose s Južnom Osetijom.

Nauru je tako postala četvrta po redu država koja priznaje nezavisnost dviju zakavkaskih republika, odnosno odmetnutih oblasti Gruzije koje su prošle godine bile predmetom kratkog rata u koji je intervenirala Rusija. Taj je sukob po prozapadnu vladu gruzijskog predsjednika Mihaila Saakašvilija imao isti rezultat kao i sukob na Kosovu za Miloševićevu Srbiju. Barem je Rusija nastojala ostaviti taj dojam priznajući nezavisnost te dvije republike i “kontrirajući” od strane SAD i EU “guranoj” nezavisnosti Kosova. Natjecanje Rusije i Zapada u diplomatskom priznanju svojih separatističkih favorita je zasada čvrsto na zapadnoj strani. Kosovo je priznalo 64 država (plus Tajvan), dok je zakavkaske republike priznalo njih 4.

Rusiji je posebno težak udarac to što ih u priznanju Južne Osetije i Abhazije nisu pratili partneri iz Zajednice nezavisnih država i Šangajskog pakta, pa čak ni Bjelorusija koja je od svih post-sovjetskih država s Rusijom imala najbolje odnose. Jedini koji su joj se pridružili u priznanju jesu Nikaragva i Venezuela, dvije latinoameričke države čija je novopronađena rusofilija prije svega motivirana sređivanjem hladnoratovskih računa sa SAD i željom njenih ljevičarskih vođa da se yanquijima pokazuje srednji prst čak i kada im je na čelu Obama.

Odluka Naurua da se uključi u ovo diplomatsko nadmetanje na ruskoj strani, moglo bi predstavljati njegovu prekretnicu. Ne samo što bi Nauru – čiji se predstavnik s Kavkaza vratio s 50 milijuna dolara obećane financijske pomoći – mogao dati dobar primjer mnogim drugim siromašnim i malim državama, nego je tim priznanjem razbijena i još važnija diplomatska barijera. Glasnogovornici američkog i francuskog ministarstva vanjskih poslova, koji su na vijest o nauruanskom potezu reagirali osudama i tvrdnjama da to neće ni na koji način ugroziti i “suverenitet i teritorijalni integritet Gruzije” su tako prigodno zaboravili da je taj isti Nauru u travnju prošle godine priznao Kosovo.

Nauru je time postao prva država koja u tom najnovijem rusko-zapadnom nadmetanju, poput bivše Jugoslavije, sjedi na dvije stolice. U svemu tome je još važnije da Nauru ne spominje nikakve političke razloge, “realnost na terenu”, brigu za “trajni mir” ili “pravo na samoodređenje”, te da je vođen isključivo hladnom ekonomskom računicom. Idealistima se to ne mora svidjeti, ali čak i u Obaminom svijetu važi zlatno pravilo da onaj koji ima zlato određuje pravila.

Što je pjesnik Gore htio reći

[picapp align=”left” wrap=”true” link=”term=Al+Gore+Copenhagen&iid=3762258″ src=”b/d/3/8/7a.JPG?adImageId=8405875&imageId=3762258″ width=”234″ height=”172″ /]

Kako stvari stoje, kopenhagenskom samitu nije suđeno da uđe u povijest kao jedan od zvjezdanih trenutaka u povijesti čovječanstva ili borbi za ljepši i zdraviji svijet. Ne samo što je već prije samog početka tog velebnog skupa, njegov glavni cilj – borba protiv globalnog zatopljenja – kompromitirana izbijanjem afere Climategate, nego su i pregovori ukazali na velike, možda i nepremostive razlike između zapadnih i zemalja u razvoju. Tom dojmu su doprinijele i nemile scene nasilja na ulicama Kopenhagena, ali i rekordne hladnoće koje nekako cijelu tu priču o nužnosti borbe protiv globalnog zatopljenja čine sve nego uvjerljivom.

Sasvim u skladu s Murphyjevim zakonom, zloj sreći koja prati borce protiv globalnog zatopljenja nije mogao izbjeći ni njihov vođa, bivši američki potpredsjednik, oskarovac i nobelovac Al Gore. Na konferenciji u Kopenhagenu je, nastojeći maksimalno iskoristiti svoj autoritet da progura pregovore, upozorio javnost kako “postoji vjerojatnost od 75 posto” da će se arktički led otopiti za “pet do sedam godina”, i pri tome citirao američkog klimatologa dr. Wieslawa Maslowskog.

Da je Gore ovakve tvrdnje izrekao prije nekoliko mjeseci, one ne bi predstavljale problem. Međutim, nakon afere Climategate, javnost je ipak nešto malo sklonija katastrofične “najgore moguće scenarije” klimatskih promjena i njihovih posljedica  prihvaćati bez ikakvog zrnca soli. Čak i najokorjeliji fanovi sage o globalnom zatopljenju drže da je Gore svojom izjavom malo pretjerao, odnosno da entuzijazam kojim se svjetska javnost nastoji “senziblizirati” za taj problem ponekad zna biti kontrapoduktivna.

U konkretnom slučaju se Goreova izjava pretvorila u ozbiljan gaf, s obzirom da je većina klimatologa, uključujući alarmiste, sklonija eventualno topljenje arktičkog leda u najgorem mogućem scenariju smjestiti u razdoblje koje treba početi za 20-30 godina. A na kraju se javio i sam Wachowski, koji kaže da ga je Gore najvjerojatnije pogrešno protumačio, odnosno da nikada nije rekao da će se arktički led otopiti u roku od pet godina, nego da je vjerojatno da bi se u tom razdoblju moglo dogoditi “pokoje ljeto bez ledenog pokrivača”.

Znači, trajnog topljenja leda neće biti, te je Gore, u nastojanju da spasi svijet, sebi dozvolio malo pjesničke slobode. Takva licencia poetica je možda fina stvar u književnosti i umjetnosti, ali nekako ju je teško pomiriti sa znanošću, odnosno od nje stvarati činjenice na temelju kojih se donose odluke koje će odlučivati o tome kako i da li će uopće živjeti buduće generacije.

Nadanovska moderna vremena

Nadan “Lep kao greh” Vidošević je danas prilikom vožnje automobilom chatao s korisnicima T-portala, te je odgovarao na niz ponekad i provokativnih pitanja. Najzanimljivije pitanje i najzanimljiviji odgovor će, s druge strane, najvjerojatnije promaknuti pratiteljima ove inače ne baš naročito zanimljive i produhovljene predsjedničke kampanje.

Kada je upitan bi li podnio ostavku s mjesta predsjednika da se nađe u preljubničkoj situaciji u kakvoj se našao Berlusconi, Vidošević je izjavio kakone bi, jer “to nije bitno za vođenje zemlje”.

“Treći hrvatski predsjednik” je danas tako izrekao stav koji ga, barem kada su u pitanju društvena pitanja, u ideološkom smislu odljepljuje od konzervativne desnice i smješta, ako ne baš na liberalnu ljevicu, onda sigurno u liberalni centar. Čvrsto dijeljenje privatnog i javnog života,, odnosno izostanak političkih posljedica za privatne “nestašluke” i skretanje s “obiteljskih vrijednosti” je mantra koja je karakteristična za zapadnu liberalnu ljevicu. Ona se prvi put pojavila kada je trebalo pronaći neki dobar razlog za ostanak Billa Clintona u Bijeloj kući nakon izbijanja afere Monicagate. Kasnije se primjenjivala i na Hrvatsku kada je trebalo Račanu s dnevnog reda skinuti četiri braka, a tu praksu su iz jednostavnih dnevnopolitičkih interesa i vlastitih privatnih života prihvatili i desničari kao Šeks i Kalmeta.

Vidošević je,  s druge strane, taj stav izrekao na najeksplicitniji mogući način, označivši time ideološki raskid sa svojom bivšom strankom. Cinici će, dakako, u svemu tome vidjeti preventivno “cijepljenje” Vidoševića u slučaju da previše radoznali mediji uspiju iščeprkati probleme nalik na one koji danas muče Tigera Woodsa. Oni još ciničniji će u svemu tome vidjeti i lukavi izborni “spin” s ciljem da se torpedira Primorac, odnosno  sugeriranje podsvjesne poruke kako predsjednik HGK “žene zavodi”, dok bivši ministar “žene tuče”.

Bilo kako bilo, čini se da je ova Vidoševićeva izjava njegove suparnike uhvatila nespremne, te na nju nisu adekvatno reagirali. Ako pak do neke reakcije tiče, manje je vjerojatno da će ona doći iz redova HDZ-a ili desnice. Glavni napadi na Vidoševića će dolaziti od strane feministica s ljevice.

Obiteljska stvar

Američke sapunice – ili barem one koje su nekoć bile popularne na ovim prostorima, poput Santa Barbare i Dinastije – obično su radnjom bile smještene u neki gradić gdje su se zapleti pojedinih epizoda uglavnom vrtili oko sukoba dvojice suparničkih bogatuna i njihovih obitelji. Takve TV-serije obično nisu imale mnogo veze sa stvarnim životom, ali povijest poznaje neke slučajeve, odnosno manje ili veće zajednice gdje se politika u mnogo čemu svodila na sukob dviju smrtno zavađenih obitelji. Jedan od najpoznatijih primjera je renesansni Rim sa znamenitim sukobom obitelji Orsini i Colonna.

Kako stvari stoje, baš i nije potrebno odlaziti u prošlost ili daleko s ovih prostora da bi se pronašlo nešto slično. Jedan od sjajnih primjera nacionalne politike kao obiteljskog suparništva daje Grčka, a o čemu zorno svjedoči ovaj post Kratka politička povijest suvremene Grčke, odnosno popis premijera koji su se izmjenjivali na njenom čelu od 1963. godine. Čak i oni koji ne znaju engleski ili im imena dvije vodeće stranke – PASOK (socijalisti, ljevica) i Nova demokracija (desnica) – previše ne znače, neće moći ne primijetiti kako se u redovnim intervalima izmjenjuju slična prezimena.

Koliko takvo stanje stvari ima veze s toplom, smeđom i ne baš mirisavom materijom s kojom se posljednjih dana sudara grčka ekonomija možda i nije toliko važno. Grčka je, nekako, usprkos svega toga, dobila Olimpijadu i – ono što je za naš politički establishment jedini istinski parametar uspjeha – upala u “vlak sreće” zvan Evropska Unija. Stoga možda i svo to bacanje drvlja i kamenja na nekakav nepotizam naših političara i nije na mjestu.

Ako bi Miroslav Tuđman za pet godina postao nešto ozbiljniji predsjednički kandidat nego što jest, i ako bi Ivan Račan postao nešto više od SDP-ovog ideologa u sjeni, to ne automatski ne znači da bi tada Hrvatska morala biti u gorem položaju nego što jest. Povijest nas uči i da “homo novusi” znaju upropaštavati države isto onako efikasno kao i političari sa zvučnim i “plemenitim” prezimenima.

Hrvatski povratak u 1989. godinu

Iako premijerka Jadranka Kosor tvrdi kako se dosadašnji teritorijalni ustroj Hrvatske u najbližoj budućnosti neće mijenjati, malo u tko vjeruje. Ako je suditi po prijedlozima velikog dijela javnosti, poslovnih krugova, inteligencije pa i nekih koalicijskih partnera kao što je HSLS, Hrvatskoj barem neposredno prije ulaska u EU slijedi velika reforma teritorijalne uprave u kojoj će se – najviše u svrhu štednje, odnosno smanjenja troškova državne uprave – drastično rezati dosadašnji broj županija, gradova i općina.

Cinici bi vrlo lako mogli reći da bi Hrvatska po pitanju teritorijalnog ustrojstva daleko više sličila državi čiji je poglavar bio Ivo Latin nego državi čiji je poglavar bio Franjo Tuđman. Naime, konkretne brojke o kojima se najviše govori spominju da bi se broj gradova u Hrvatskoj mogao ograničiti na najviše njih 25, da bi se broj općina srezao na 100 te da bi se dosadašnjih 20 županija i Grad Zagreb pretvorili u pet velikih regiji. To manje-više odgovara teritorijalnom ustrojstvu SR Hrvatske koju je činilo oko 100 općina organiziranih u četiri regionalne i jednu gradsku zajednicu općina.

Ono što se može zamijetiti jest da su takvi prijedlozi daleko radikalniji od dosadašnjih inicijativa za racionalizaciju hrvatske lokalne samouprave, odnosno prijedloga prema kojima je 21 županiju trebalo zamijeniti s nekakvih sedam ili osam “prirodnih” regija. Razlozi za to su samo dijelom u sve većem vremenskom otklonu od “državotvorstva” 1990-ih, u kome se na svaki izraz regionalizma gledalo kao na autonomaštvo, separatizam ili turbounitarističkom nacionalizmu neprobabljive zamisli o federalizaciji Hrvatske. Vrlo je malo vjerojatno i da će glavni razlog biti i onaj koji će nastojati “prodati” hrvatski establishment – magične riječi “Jer to od nas traži Europa”.

Pravi će razlog biti uglavnom dnevnopolitikantske prirode. Naime, stvaranjem pet regija umjesto 21 županije će vrlo dobro doći hrvatskom političkom establishmentu oličenom u dvije glavne stranke koje ovih dana prolaze kroz ne baš tako bezazlenu krizu. Velike regije će bitno otežati posao raznoraznim lokalnim i drugim “igračima” koji im kvare koncepciju. Kerum, koji je mogao računati da će sa svojom Hrvatskom građanskom strankom postati gazda Splitsko-dalmatinske županije, sada će morati dijeliti kolač s Kalmetom u Zadru i Jambom u Metkoviću. Glavašev HDSSB, koji je bio gazda Osječko-baranjske županije, će biti jednostavno “utopljen” u Slavoniju kojom još uvijek dominira HDZ. Isti će neugodni doživljaj snaći i IDS, koji će biti “utopljen” s HDZ-om u Lici i SDP-om u Rijeci. Kao krajnji rezultat će i HDZ i SDP iz ove novog teritorijalnog preustroja izaći jači nego što su sada. S obzirom na takve plodove ove reforme, malo je vjerojatno da će itko obraćati pažnju na kuknjavu malih stranaka ili optužbe o povratku u “mračnu” prošlost.

Climategate ugušiti dobrom starom rusofobijom

Izbijanje skandala Climategate – odnosno razotkrivanje “kuhanja” podataka i drugih problematičnih radnji od strane znanstvenih institucija – je zagovornike borbe protiv globalnog zatopljenja uhvatilo u nezgodnom trenutku, tek pred veliki samit u Kopenhagenu. Tako je javnost, koju već godinama zapadni mediji bombardiraju nužnošću da se svim, pa i najneugodnijim i najekstremnijim mjerama bori protiv klimatskih promjena, doznala da je znanstveni konsenzus o globalnom zatopljenju koje izaziva potrošnja fosilnih goriva u najmanju ruku na ne baš najčvršćim nogama. Njegovo je izbijanje je također dalo savršen izgovor Kini i mnogim zemljama u razvoju da ne prihvate prijedloge o drastičnim rezovima industrijske proizvodnje na kojima inzistiraju vodeće zapadne države.

Međutim, neugodno iznenađenim klimatskim alarmistima je kao način da se izvuku iz nevolje poslužila činjenica da je skandal izbio upravo pred sam samit. Ako skeptici mogu lansirati svoje teorije zavjera, onda to mogu i alarmisti. Naime, hakirani E-mailovi s kompromitirajućim podacima o “kuhanju” su prvi put “izronili” nigdje drugdje nego na serveru koji je smješten u Tomsku, gradu usred Ruske Federacije.

Nije trebalo dugo da se pojave špekulacije kako iza svega stoje ne samo ruski hakeri, nego i ruske obavještajne službe i vlada, odnosno da je Putinu & Co. izuzetno stalo da torpedira kopenhanški samit. Ta hipoteza ima smisla – Rusija se iz jeljcinovske crne rupe izvukla i postala novi “opaki” igrač na svjetskoj politici prije svega zahvaljujući porastu cijena nafte i plina. Ako bi kopenhangenski samit zabranio upotrebu fosilnih goriva, Rusija bi se, drže oni, vratila ne samo u jeljcinovsko, nego u kameno doba. Zato je i Putinu i njegovim “silovikima”, ali i oligarsima, izuzetno stalo da se priči o klimatskim promjenama i nužnosti spašavanja svijeta stane na kraj.

Ono što tu bi omogućilo laku prodaju tog anti-ruskog “spina” zapadnoj javnosti jest višedesetljetno nasljeđe hladnog rata, koje se vezuje uz pojmove kao što je Černobil, ali i tada uspostavljena rusofobija koja nije pala s berlinskim zidom, odnosno koju se i u ova naoko “prosvijećena” vremena uvijek može podgrijati u politikantske svrhe. Iskazivanje animoziteta prema Rusiji -koju se uvijek može opisivati kao ugnjetačku, autoritarnu, korumpiranu tvorevinu koja raspolaže s daleko više teritorija  i prirodnih resursa nego što to zaslužuje – je ne samo dobro u ovom slučaju, nego i “politički korektno”. Rusi su, naime, bijelci, i to bijelci plave kose i plavih očiju. Dakle, barem kada su u pitanju SAD i Zapadna Evropa, iskazivanje animoziteta prema Rusiji “i svemu što je rusko” nikada neće izazivati reakcije u oblilku optužbi za rasizam ili islamofobiju kakvu bi izazivalo razapinjanje Kine, Indije, Brazila ili Saudijske Arabije iz istih razloga. Hollywood je, uostalom, to vidio davno prije političara, o čemu svjedoči da su Rusi već desetljećima dežurni negativci u njihovim filmovima bez obzira na sve hektolitre votke koje su zajedno ispijali Jeljcin i Clinton. Teško je vjerovati da će ta pragmatična računica izbjeći scenaristima i ove medijsko-političke drame.

Zaljubljeni guverner ostao bez supruge

[picapp align=”left” wrap=”true” link=”term=Jenny+Sanford&iid=5852652″ src=”6/1/d/3/MARK_SANFORD_ebd4.JPG?adImageId=8245313&imageId=5852652″ width=”234″ height=”169″ /]

Jenny Sanford, Prva dama Južne Karoline, prije nekoliko mjeseci je izazvala veliku pažnju američkih medija, i to tako što je izbjegla sudjelovanje u ritualu koji u posljednje vrijeme ulazi u “opis radnog mjesta” mnogih supruga javnih ličnosti. Sanford je, naime, odbila da stoji uz svog supruga Marka Sandorda dok se on pred TV-kamerama biračima ispričavao za svoje “nemoralne postupke”, odnosno preljub.

Vjeruje se da je razlog zbog koga je Sanfordova odbila javno podržati svog supruga i u tome što je ona nešto više od bračnog druga i majke njegovo četvoro djece. U brak Sanfordovih je muž stupio s daleko manje novaca nego žena, jedna od imućnijih i utjecajnijih bankarica Južne Karoline. Jenny Sanford je također osobno vodila muževu kampanju za Kongres, a kasnije i za mjesto guvernera, te je bila jedna od njegovih najbližih suradnika i političkih savjetnika.

Jenny Sanford također muževa prevara nije najbolje “sjela” ni zbog činjenice da je javno razotkrivena nakon što je guverner i jedan od najutjecajnjih republikanskih političara ljetos na nekoliko dana misteriozno nestao kako bi bio otkriven u Argentini, gdje se sastajao sa svojom dugogodišnjom ljubavnicom, TV-novinarkom Marijom Belen Chapur. Prva dama je vjerojatno bila još manje oduševljena otkrićem niza privatnih E-mailova između supruga i Chapurove, u kojima su zaljubljeni golupčići godinu dana jedni drugima iskazivali osjećaje koristeći izraze i fraze koji bi izazvali dijabetes čak i prosječnom fanu “Sumraka”. Zaljubljeni guverner je, pak, čak i na svojoj ritualnoj pokajničkoj pres-konferenciji morao reći da, iako se nastoji pomiriti sa suprugom, fatalnu Mariju još uvijek voli.

Jenny Sanford je u kolovozu napustila službenu guvernersku rezidenciju, pa objava razvoda i nije bila neko iznenađenje.

Zaljubljeni guverner se, pak, s druge strane može tješiti kako je nedugo prije toga riješio jedan drugi problem. U srijedu je Etičko povjerenstvo Skupštine Južne Karoline donijelo odluku kako protiv zaljubljenog guvernera – kome su svi predviđali ostavku – neće pokrenuti postupak opoziva zbog niza prekršaja (uključujući napuštanje radnog mjesta i korištenje novca poreznih obveznika u privatne, tj. preljubničke svrhe). Pokazavši se nešto blažim od Predstavničkog doma Kongresa u aferi Monicagate, južnokarolinski zastupnici su se zadovoljili time da Sanford dobije službeni ukor. Guverner će tako ostati na funkciji do početka sljedeće godine, kada mu istječe mandat.