Kategorija: Politika

CIA u Afganistanu “obogaljena” samoubilačkim napadom

Jedna od prvih vijesti koje su objavili hrvatski mediji u Novoj godini nije bila baš dobra. Hrvatski vojnik, pripadnik snaga ISAF-a u Afganistanu, je ranjen. Sreća u nesreći jest da su ozljede opisane kao “lakše”, te da je, po svemu sudeći, bila u pitanju nesreća izazvana nespretnim rukovanjem oružjem, a ne teroristički napad.

To, pak, definitivno nije bio slučaj s veseljakom koji se ušetao u američku vojnu bazu u provinciji Khost te digao u zrak sebe i još najmanje 7 Amerikanaca, od kojih su svi bili agenti CIA-e, uključujući i voditeljicu ureda.

Današnji Wall Street Journal, pak, piše da je u pitanju udarac koji je “obogaljio” agenciju, s obzirom da je u prethodnih osam godina u Afganistanu poginulo samo četvoro agenata CIA-e, ali i da su žrtve posljednjeg napada jedni od rijetkih koji imaju terenskog iskustva – nešto što definitivno nedostaje ljudstvu agencije čijih 90 % agenata cijelu karijeru provede sjedeći u toplim washingtonskim foteljama.

Dodatni problem za Amerikance će predstavljati i okolnosti samog napada. Bombaš-samoubojica se uspio probiti u unutrašnjost same baze, odnosno slobodno kretati među civilima. Eksplozija se, prema nekim navodima, zbila u gimnastičkoj dvorani, odnosno kafiću gdje se agenti CIA-e rekreiraju. Pretpostavlja se da je atentator uspio ući nezamijećen tako što je ili imao uniformu Afganistanske nacionalne armije (ANA) ili je otprije služio kao doušnik te tako stekao povjerenje svojih budućih žrtava.

U svakom slučaju, Hrvatska može biti sretna što se njenom osoblju u Afganistanu ovo još nije dogodilo. Zasad.

Iza napada na danskog karikaturista stoji al-Qaida?

Američki časopis Newsweek je među svojim predviđanjima najizglednijih vanjskopolitičkih događaja i trendova za 2010. godinu naveo i “ reakciju na evropski rasizam“, odnosno pobunu muslimanskih imigranata protiv rastuće ksenofobije, koju simboliziraju ličnosti kao Sarkozy ili Švicarci koji su zabranili minarete. Jedan mladi Somalac je, po svemu sudeći, odlučio odmah ostvariti proročanstvo i to tako što je sjekirom pokušao zatući Kurta Westergaarda, 75-godišnjeg danskog crtača karikatura čiji su radovi na temu Muhameda izazvali demonstracije i bojkote širom islamskog svijeta.

Pitanje je, međutim, koliko će se ovakva “propaganda djelom” shvatiti kao razumljivi (a u nekim slučajevima i opravdani) izraz revolta potlačene manjine – na čemu će inzistirati “politički korektna” ljevica kojoj, po svemu sudeći, pripada autor Newsweekovog članka – a koliko kao potvrda svih negativnih stereotipa koji su omogućili rast ksenofobne desnice u Evropi.

Ovom potonjem bi mogla pripomoći vijest koja je “procurila” od pripadnika danske obavještajne službe PET čiji su članovi istraživali napadača. Oni tvrde kako je 23-godišnji mladić bio azilant, ali i “povezan s al-Qaidom“, odnosno s al-Shahabom, njenim ogrankom koji djeluje u Somaliji i drugim zemljama Istočne Afrike.

S druge strane, sami detalji napada, kao i to da je, po Westergaardovim riječima, napadač govorio “lošim danskim”, bi mogli ukazati na scenarij o “usamljenom luđaku”, odnosno da je teško pretpostaviti da bi al-Qaida atentat poduzela na tako jednostavan i naoko amaterski način. Iskustva iz Nizozemske, gdje je kontroverzni filmaš Theo van Gogh ustrijeljen i izboden nožem na ulici od strane pripadnika radikalne islamističke ćelije, pak, sugeriraju da “jednostavnost” metoda ne bi trebala ništa govoriti o “organiziranosti” i “podmazanosti” počinitelja.

Rusi planiraju srediti opasni asteroid

Anatolij Perminov, direktor ruske svemirske agencije Roskosmos, je u intervjuu za Glas Rusije objavio kako njegova agencija priprema svemirsku misiju čiji je cilj neutralizirati eventualnu prijetnju koju predstavlja Apophis, asteroid veličine par nogometnih igrališta otkriven 2004. godine, a za koga su tabloidi tvrdili kako bi mogao udariti u Zemlju. Perminov, pak, smatra da se čini “sigurnim” da bi se to moglo dogoditi 2030-ih. Stoga se njegova agencija namjerava pripremiti za taj slučaj, odnosno razviti metode skretanje Apophisove putanje, koje – za razliku od holivudskih filmova – ne bi uključivale korištenje nuklearnog oružja nego “običnih zakona fizike”.

NASA, pak, tvrdi da su šanse da Apophis uistinu udari u Zemlju iznose 1:250.000, što je daleko manje od 1:45.000 što su bile početne procjene.

Bez obzira koliko se ta vjerojatnost činila malom, dobro je da netko – pa makar i Rusi – razmišlja o lansiranju misije takvog tipa. Do eventualno problematičnog susreta s Apophisom ima dosta vremena, što bi se moglo iskoristiti za razvijanje novih tehnologija i metoda za  razbijanje ili skretanje potencijalno opasnih asteroida. Čak i ako se ispostavi da Apophis ne predstavlja nikakvu opasnost, misija koju planiraju Rusi ima itekakvo opravdanje. Sredstva i tehniku za borbu protiv asteroida su među stvarima koje je bolje imati kada ti ne trebaju nego nemati kada ti trebaju.

Josipović – posljednji neposredno izabrani predsjednik?

Najava Jadranke Kosor o tome da će se krenuti u mijenjanje izbornih zakona, odnosno da će predsjednički kandidati ubuduće morati prikupljati 50.000 umjesto 10.000 potpisa za kandidaturu, bit će bez svake sumnje pozdravljena od strane velikog dijela javnosti. Otprilike iz istih onih razloga zbog kojih su se svojevremeno izražavale simpatije za nastojanje Mislava Bage da se spasi od ritualnog predizbornog ugošćivanja kojekavih redikula na HRT-u.

A zbilja se ne može reći kako za takav stav nema argumenata. Predsjednički izbori na kojima sudjeluje tucet i više kandidata, a od kojih barem nekoliko dobije manje glasova nego što je prikupilo potoisa, u postojećim okolnostima često predstavljaju parodiju demokracije. To je možda najbolje pokazao slučaj Nove TV koja je ove godine odlučila otkazati predsjedničku debatu umjesto da maltretira gledatelje sa međusobnim svađama autsajdera, dok pravi favoriti – kao što su Josipović i Bandić – nemaju prilike ništa pametno reći.

Međutim, nastojanje da se “zavede red”, odnosno da se hrvatska politička scena “normalizira” u sebi krije mnogo veću opasnost od one koju kikiriki-kandidati i stranke predstavljaju za mentalno zdravlje TV-voditelja. Njime se na “elegantan” način ograničava demokracija, odnosno praktički uvodi imovinski cenzus za pasivno biračko pravo. Jedini predsjednički kandidati koji se uopće mogu natjecati tako postaju oni koji iza sebe imaju novac ili logistiku koju pružaju “jake”, odnosno “etablirane” stranke.

To u praksi znači da će na Pantovčak moći ubuduće dolaziti samo oni kandidati koji nisu spremni “talasati” da se ne zamjere velikim stranačkim igračima, odnosno oni koji su za novac spremni nuditi kojekakve usluge.

A kako stvari idu, možda više neće ni oni. Josipović, koga hrvatski medijski establishment slavi zato što je “dosadan”, “neprimjetan” i “normalan”, odnosno zato što je kao takav “bliži Evropi”, vrlo lako bi mogao postati posljednji neposredno izabrani hrvatski predsjednik. Ista ona “linija manjeg otpora” zbog koje se podržava Josipović, a zbog koje je Kosor nakon odlaska Sanadera postala velikom spasiteljicom Hrvatske, bi mogla dovesti da se neposredni izbori jednostavno ukinu kao “gubljenje vremena”.

Ako hrvatski predsjednik već mora biti bezlična lignja, onda je jeftinije da ta bezlična lignja bude izabrana u Saboru. A istom takvom logikom – kao i pričom o “previše stranaka” koja vodi natrag u jednostranačje – će se i sam demokratski proces ukinuti kao “skup”, “kompliciran” i previše riskantan, s obzirom da “neuki” i “povodljivi” birači uvijek mogu izabrati “tamu” kao što su Bandić i Kerum.

Zbog svega toga će biti prilično zanimljivo otići na biralište 10. siječnja 2010.

Hrvatski establishment se opredijelio za Josipovića

Do 10. siječnja ima još dosta vremena, a povijesna iskustva govore kako se dotada svašta može dogoditi. Uzimajući to u obzir, ipak se na temelju prvih reakcija može zaključiti kako je “smart money” na strani pobjede Josipovića.

Razlozi za to su samo djelomično matematičke prirode, odnosno činjenice da je razlika između sadašnjeg i bivšeg SDP-ovca tolika da će Bandić morati uložiti daleko više truda i novaca da je nadoknadi nego što je to bio slučaj u dosadašnjoj kampanji. Stvar je mnogo jednostavnija – iza Josipovića se, sudeći po najavama HSLS-ovog čelnika Darinka Kosora, kao i špekulacijama o Vidoševićevoj potpori koje objavljuje Jutarnji list – počinje svrstavati hrvatski politički establishment. To znači da će se Bandić morati boriti ne samo protiv matematike, nego i protiv nimalo prijateljski nastrojenih medija.

Dijelom je to zato što bi Bandić van Pantovčaka, poput Sanadera van Banskih dvora, mogao biti savršeni Pedro koji visi za sve što je loše u Hrvatskoj. Dijelom je to zato što neobrazovani i “sirovi” populist Bandić nikada, zapravo, nije bio dio “pravog” hrvatskog establishmenta koji se temelji na elitizmu. A najvažnije je to što je Josipović jednostavnije, “elegantnije” rješenje, odnosno što bi njegova pobjeda na Pantovčak dovela ekscesima i “soliranju” nesklonog političara koji se neće miješati tamo gdje mu nije mjesto, odnosno kvariti nečije interese.  Dakle, establishment će ići na sigurnu opciju, odnosno – sasvim u skladu s današnjim hrvatskim običajima – linijom manjeg otpora.

Prvi rezultati i prvi dojmovi

Kako stvari stoje – po onome što su rekle izlazne ankete, a i dosad “procureni” neslužbeni i djelomični rezultati DIP-a – na predsjedničkim izborima nije bilo nekih velikih iznenađenja. Nizak odziv, a na kraju i ne baš previše dobra kampanja, su se pobrinuli da sve bude po unaprijed utvrđenom scenariju. Dakle, u prvi krug je bez problema ušao Ivo Josipović, a iza njega Milan Bandić.

Sada će tek postati zanimljivo. Hoće li se ponoviti scenarij iz 2000. i 2005. godine u Hrvatskoj gdje pobjednik prvog kruga ima konačnu pobjedu u džepu? Ili će se ponoviti scenarij iz Rumunjske prije par tjedana gdje je ljevičarskog kandidata – pobjednika prvog kruga – u drugom krugu satrala udružena desnica?

Sve će ovisiti o tome hoće li Milanović pokazati da nije ništa naučio od 2007. godine i ponovno sebi dozvoliti da iščupa poraz iz ralja pobjede. Josipovićev uspjeh mnogi tumače time da u njegovoj kampanji nije bilo puno Milanovića. Uspjeh Bandića se, pak, tumači time da nije ulazio u polemiku i sučeljavanja s protukandidatima.

Njih dvojica će se, pak, morati suočiti na televiziji, i tu bi Josipović trebao imati prednost. S druge strane, prije pet godina je Mesić sebi dozvolio da bude u jednoj od tri debate bude poražen od Kosor, pa ništa nije isključeno.

U svakom slučaju, sljedeća dva tjedna će biti prilično zanimljiva.

Snimka seksa s 3 žene presudila 86-godišnjem guverneru

Jedna topla ljudska priča, kao stvorena da razgali srca u ovim hladnim i bešćutnim vremenima, ovih dana dolazi iz daleke Indije. Točnije, iz države Andhra Pradesh na čelu čijih 78 milijuna stanovnika je donedavno bio guverner Narayan Dutt Tiwari. On to od danas to više nije, a razlog za to je snimka na kojoj dotični, unatoč poodmakle dobi od 86 godina, uživa u krevetskim aktivnostima s tri mlade dame.

S te tri dame, rodom iz države Uttrakhand, je guvernera upoznala njihova zemljakinja, koja je također imala seksualne odnose sa časnim starinom. Međutim, njihov odnos nije najbolje završio jer je dotična u zamjenu za seksualne tražile neke druge usluge, konkretno rudarsku koncesiju za svoju tvrtku. Kada Tiwari nije pokazao sluha za takve oblike slobodnog poduzetništva, dotična mu se osvetila namjestivši mu tri zavodnice, ali i video-kameru, čiji je sadržaj proslijedila televizijskoj kući ABN Andhra Joyti News. 10-minutna snimka je emitirana prije nego što ju je guverner uspio zaustaviti sudskom privremenom mjerom.

Danas je Tiwari – jedan od posljednjih indijskih političara koji se može pohvaliti da je, boreći se za nezavisnost, boravio u britanskom zatvoru –  indijskoj vladi poslao ostavku, navodeći kao razlog “zdravstvene razloge”. Dio indijskih komentatora, pak, smatra da su guvernerovi nestašluci – sličnim “eksperimentima” koje je nad 15-godišnjim sljedbenicama pred kraj svog života provodio Mahatma Ghandi – pomogli vladajućoj Kongresnoj stranci da pažnju javnosti skrene s potencijalno katastrofalnog zastoja napora da se na području Andhra Pradesha stvori Telengana, nova savezna država Indije.

Obama danas popularan kao Bush na kraju mandata

Američka anketarska agencija Rasmussen je u svom redovnom istraživanju raspoloženja američkog biračkog tijela prije dva dana ustanovila kako 43 % Amerikanaca “snažno ne odobrava” način na koji Barack Obama vodi SAD. Nasuprot tome, samo 27 % Amerikanaca “snažno odobrava” trenutnu Obaminu politiku.

Ti podaci, s obzirom na višemjesečne trendove, nisu toliko iznenađenje. Ono što upada u oči jest da je postotak onih koji “snažno ne odobravaju” Obamu identičan postotku koji “snažno nisu odobravali” Georgea W. Busha na kraju njegovog mandata.

To je samo još jedan pokazatelj kako politika zna biti okrutna i nepredvidljiva. Prije godinu dana je bilo razumno pretpostaviti da će izborna euforija i uz nju vezana stratosferska popularnost Baracka Obame prije ili kasnije splasnuti. Ono što se nije moglo očekivati jest to da će se to dogoditi tako brzo i u tolikoj mjeri, odnosno da će veliki spasitelj svijeta za samo godinu dana doći do točke na koju je Bush došao za osam godina.

To bi bila vrlo dobra poruka našim predsjedničkim kandidatima. Posljednja stvar koju mogu uzeti zdravo za gotovo jest podrška birača. Dovoljno je samo nekoliko pogrešnih poteza, nepredviđenih događaja ili kombinacija istih, pa da se naizgled nepobjedivi titani iznenada stropoštaju s političkog Olimpa. Za pretpostaviti je da će na predsjedničkim izborima 2015. godine biti vrlo malo kandidata koji će za sebe govoriti da su hrvatski ekvivalent Obame.

Zašto će moj glas otići Vidoševiću

Nastojeći preduhitriti službenu ili neslužbenu izbornu šutnju, odlučio sam nastaviti s predizbornom tradicijom ustanovljenom prije par godina na svojim blogovma, te javno obznaniti svoje glasačke preference. U slučaju prvog kruga izbora za predsjednika Republike koji će se održati 27. prosinca čitateljima koji imaju biračko pravo bih sugerirao da se povedu za mojim primjerom i na listiću zaokruže Nadana Vidoševića.

Za to postoji nekoliko razloga. Prvi je onaj najbanalniji – Vidošević, stjecajem okolnosti, potječe iz istog kvarta kao autor ovih redova. Pomisao da bi na čelo države mogao stati homey iz hooda je malo previše intrigantna da se na nju ne obrati određena pažnja.

No, većina čitatelja, pretpostavljam, ne potječe iz našeg kvarta, pa im moram pokušati dati dodatne argumente. Jedan od njih je taj da je od svih kandidata upravo Vidošević imao najbolju kampanju, odnosno da se uspio predstaviti u najboljem mogućem svjetlu – kao obrazovan, profinjen i odmjeren čovjek sa zdravim smislom za humor, kao uspješan ekonomist, kao bivši političar koji je uspio prebroditi ideološke, kulturne, pa čak i međunacionalne ponore. Koliko takva slika odgovara istini, a koliko je posljedica rada PR majstora je drugo pitanje; ono što je neupitno da se taj trud mora na određen način honorirati.

Ipak, najvažniji razlog je prilično jednostavan i tiče se bešćutnih predizbornih jednaždbi. Ako se pogledaju ankete, jasno je da Josipović ulazi u drug krug; borba će se, dakle, voditi za drugo mjesto i upravo tu prosječni birač može dati onaj važan “presudan” glas koji bi mogao utjecati na konačni ishod. A u tom slučaju odgovorni birač mora dobro razmisliti koji mu je od dvojice najizglednijih Josipovićevih kandidata više odgovara. Ako više odgovara Bandić, onda će se glas dati njemu. Ako više odgovara Vidošević, onda će se, kao što to namjerava autor ovih redova, glas dati njemu.

Dakle, autor ovih redova se odlučio između dvojice boraca za drugo mjesto. Iako se i među ostalim kandidatima nalaze neki kojima bi u nekim drugim okolnostima možda i dao podršku, nemam namjeru da mi glas propadne u nižerazrednom Vratniku. Umjesto toga ću zanemariti raju i na biralištu igrati na taktiku.

Demokratski kongresnik prebjegao republikancima

Barack Obama i američka Demokratska stranka se imaju razloga radovati Božiću, s obzirom da je pristankom senatora Bena Nelsona osigurana kvalificirana većina u Senatu za prolaz opsežne zdravstvene reforme – jednog od glavnih ciljeva politike novog predsjednika. Zahvaljujući tome zakonski prijedlog bi trebao biti izglasan prije roka koji su zacrtali senatski demokratski vođe – Badnje večeri. Nakon toga bi njegovo usuglašavanje s verzijom Predstavničkog doma – gdje demokrati također imaju solidnu većinu – trebalo postati formalnost.

Republikanci, koji su po prvi put u nekoliko desetljeća svedeni na beznačajnu i politički irelevantnu manjinu u zakonodavnim tijelima, također imaju neke simbolične razloge za radovanje. Zamisao da bi sve veće nezadovoljstvo Obaminom politikom moglo dovesti do ozbiljnih poraza demokratskih kandidata na redovnim kongresnim izborima 2010. godine, a možda čak i smjene vlasti u jednom od dva kongresna doma, je već neko vrijeme postala ozbiljna tema američkog političkog establishmenta. On uključuje i Blue Dogs ili konzervativne demokrate, mnogi od kojih su izabrani u strateški važnim, ali stranački varijabilnim izbornim okruzima za Kongres, i koji demokratima daju većinu. Dobar dio njih drži da će, ako se trenutni trendovi nastave do jeseni 2010. godine, biti ozbiljno ugroženi.

Jedan od njih je, po svemu sudeći, bio i Parker Griffith, zastupnik 2. kongresnog okruga u Alabami, koji je danas najavio kako napušta Demokratsku stranku i prelazi republikancima. Griffith, liječnik koji je izabran prošle godine u okrugu koji od vremena građanskog rata nije birao republikance, svoj je potez obrazložio neslaganjem s vodstvom stranke po pitanju zdravstvene reforme. Griffithov potez sam po sebi neće bitno izmijeniti odnos snaga u Predstavničkom domu – demokrati imaju 258 zastupnika, a republikanci 187 – ali će u simboličkom smislu donijeti ohrabrenje republikancima i uvjeriti ih da je ono najgore – “metla” doživljena na izborima 2006. i 2008. godine – iza njih. Za 2. izborni okrug, koji je predstavljao jednu od njihovih glavnih izbornih meta 2010. godine, se više neće morati borati.