Kategorija: Politika

Kritična točka je prijeđena?

Loše stanje svjetske ekonomije se odrazilo na loše stanje hrvatske ekonomije, a s obzirom na kapitalističke zakonitosti, moralo se odraziti i na hrvatske medije koji su sve manje u stanju vršiti ono što im je primarna funkcija – informirati javnost o svijetu kakav jest. Stoga i ne iznenađuje što se na stanjenim stranicama naših novina te sve praznijim stranicama naših portala ne komentiraju kolumne poput ove u Telegraphu. Svijet onakav kakvim ga opisuje kolumnist Jeffrey Warner nije svijet koji će izmamiti prosječnom konzumentu hrvatskih medija osmjeh na lice.

Naime, Warner tvrdi da bi problemi u kojima se danas nalazi Grčka nisu posljedica okolnosti specifičnih za tu zemlju, nego da su zapravo tek prva manifestacija fenomena koji će bez neke velike razlike p0goditi sve zemlje, bez obzira na to koliko one bile daleko od mediteranskog šlamperaja. I, da stvar bude gora, sve što su vodeće zapadne vlade imali u arsenalu mjera kojima se to trebalo spriječiti je potrošeno. Nema više poreznih sredstava kojima bi se banke umjetno održavale na životu niti potpomagala potrošnja -slijedi novi niz masovnih otkaza i globalnog siromašenja.

Warner tvrdi da je dosegnuta “kritična točka”, odnosno da među svjetskim “usrećiteljima” sada caruje rezignacija, odnosno spoznaja da slijede godine, a možda i desetljeća neopisivog siromaštva i propadanja, te da se više ništa ne može učiniti. Stiglo se do tzv. petog stadija Kübler-Rossove skale umiranja.

Zapad je tu još uvijek ispred nas. Kod nas se prešlo preko “ne, Hrvatska je pod mudrim vodstvom San… pardon Kosor uspješno prebrodila krizu i riješila sve važne probleme” i “kako nam pokvarene eurokratsko-bankarske gnjide to učiniti” tek do “bit ćemo dobri, potrpat ćemo par lopova u Remetinec, samo da ne bude krize, ili barem da ne izbije prije nego što uđemo u EU”. Još se nije stiglo do “više nema nikakvog smisla”, odnosno do “živjet ćemo sretni i neopterećeni materijalizmom sada kada nema bogatstva”.

Nijemci predložili Grčkoj da proda teritorij

Zlobnici bi rekli kako današnji odnosi između Njemačke i Grčke sve više sliče na odnose Slovenije i Srbije krajem 1980-ih. Pesimistima koji se brinu da EU čeka još jedne multinacionalne federacije sasvim sigurno neće uljepšati dan vijesti iz Njemačke gdje se na grčke kritike njemačke bezdušnosti i odbijanja da se pomogne EU-braći u nevolji odgovara s prijedlozima koji će samo doliti ulje na nacionalističku vatru.

Tako današnji Bild citira dvojicu zastupnika Bundestaga koji pripadaju koaliciji Angele Merkel – Franka Schäfflera iz liberalnog FDP-a i Marca Wanderwitza iz demokršćanskog CSU-a – koji su ponudili “zanimljivo” rješenje grčkih financijskih problema. Schäffler je, naime, predložio da Grčka jednostavno proda svoje otoke, od kojih su mnogi nenastanjeni te tako prikupi sredstva za punjenje svoje budžetske rupe bez dna. Wanderwitz, pak, drži da bi Grčka svoje otoke trebala nuditi kao zalog za bilo kakav kredit koji bi joj pomogao otplati duga.

Ono što je zanimljivo jest da hrvatski mediji o svemu ovome šute. Što je prilično razumljivo s obzirom da bi slična rješenja za slične probleme mogla doći na red i u Hrvatskoj. A reakcije – ako se samo prisjetimo cirkusa koje je izazvala šaka slane vode u Piranskom zaljevu – će biti sve nego “europejske”.

Izbori bez izbora

Prijevremeni parlamentarni izbori – o kojima se tako mnogo priča, što zbog globalne recesije koja je počela udarati i najskeptičnije stanovnike Hrvatske, što zbog dolaska Josipovića na Pantovčak koji je oduševio salonske ljevičare i liberale – ne izgledaju kao dobra ideja za Jadranku Kosor. Što je ona i sama rekla, iako je svoje dnevnopolitičke razloge sakrila jeftinim “spinom” prema kojoj bi cijeli predizborni cirkus bez potrebe “odgodio pregovore o ulasku u EU“.

Većina – uključujući T-portalove urednike koji su tekst komentirali s nadnaslovom “premijerkina logika” – će najvjerojatnije odbaciti Kosoričine argumente. Međutim, to ne znači da argumenti protiv prijevremenih izbora ne postoje, odnosno da njihovo održavanje, barem na kraći rok, ne bi dodatno zakompliciralo ionako tešku situaciju u kojoj se trenutno nalazi Hrvatska.

Glavni razlog protiv prijevremenih izbora spominje i Marinko Čulić u svom komentaru, a to je u spoznaji da su dvije glavne opcije koje se nude – HDZ i SDP – tako slične jedna drugoj, odnosno da imaju iste (neoliberalne i antisocijalne) ekonomske programe da birači zapravo neće imati nikakve alternative. A tu je, dakako, i ne baš tako nevjerojatna mogućnost da HDZ – što zbog marljivo njegovanog kulta Spasiteljice Jace u udvoričkim medijima, što zbog SDP-ove opetovano pokazivane sposobnosti da čupa poraze iz ralja sigurne pobjede – jednostavno i ovaj put pobijedi, pa i ti “povijesni” izbori na kraju budu još jedno vječno ponavljanje istog.Veliki broj birača suočenih s izborom između HDZ 1.0 i HDZ 2.0 oličenog u Milanovićevoj stranci će jednostavno odlučiti ostati kod kuće.

Možda najbolji indikator na što bi ti izbori trebali sličiti jest “festival demokracije” odnosno prvi neposredni izbori za predsjednika Graske organizacije SDP-a u Splitu. Na njima je, usprkos žestokog navijanja lokalnih medija (u čemu se posebno istakao novi tjednik Vrime) za mladog, telegeničnog i energičnog “splitskog Batmana” Ranka Ostojića pobijedio “brontosaur”,  “komunistička zvijer” i “splitski Castro” u liku Marina Jurjevića. Točnije, od “epohalne” promjene koji su ti izbori trebali donijeti na kraju nije bilo ništa. Prosječni član splitskog SDP-a, slično kao i prosječni birač 2007. godine e između dvije ne baš previše atraktivne niti previše različite opcije izabrao onu koja je predstavljala bolje oličenje linije manjeg otpora. Za odljepljivanje birača od takvih stavova bi ekonomska kriza trebala postati daleko gora nešto je u ovom trenutku, odnosno jedino bi ih dosada nepoznati šokovi trebali natjerati da se okrenu nekim alternativnim opcijama kojih, pak, u ovom trenutku baš i nema na vidiku. Zbog svega toga se čini da bi prijevremeni izbori ne bi imali bitno različite efekte od onih redovnih.

Chavez optužen za šurovanje s ETA-om i planiranje atentata

Od sve “nestašne djece” među svjetskim čelnicima vjerojatno se nitko ne može mjeriti s popularnošću Huga Chaveza. Njegove bombastične izjave, žvakanje koke, besramni populizam i uporno prkošenje svjetskom poretku i “međunarodnoj zajednici” su glazba za salonskih ljevičara i radikala na svim meridijanima i paralelama. A upravo to da je Chavez svoje ispade ograničio na verbalnu sferu ga je učinilo manje opasnim od nekih tiših, ali nuklearnim ambicijama opsjednutih “nestašnih dječaka”.

To bi se, međutim, moglo promijeniti nakon što je španjolski sudac Eloy Velasco optužio Chavezovu vladu kako namjerava likvidirati kolumbijskog desničarskog predsjednika Alvarea Uribea, koristeći se atentatorskim uslugama baskijske terorističke organizacije ETA. Velasco je također optužio venezuelansku vladu da je u kontaktu s FARC-om, kolumbijskom gerilskom organizacijom koja namjerava svrgnuti Uribeov režim. Venezuelanske vlasti su preko kongresnika Haydena Pirele odbile te optužbe.

Optužbe se ne čine toliko neuvjerljivima, barem kada su u pitanju motivi. Odnosi između Chaveza i Uribea – koji je uživao titulu jednog od rijetkih Bushovih saveznika na primjetno anti-američki raspoloženom i ulijevo okrenutom južnoameričkom kontinentu – nikada nisu bili sjajni. Chavez je optuživao Uribea da podržava zavjere i državne udare protiv njega (poput propalog puča 2002. godine) te pokušaje otcjepljenja naftom bogate i antichavezovski raspoložene pokrajine Zulia na kolumbijskoj granici. Uribe, pak, Chavezu nije ostajao dužan te ga je optuživao za šurovanje s FARC-om.

Chavez se, pak, zbog izbijanja ove afere našao u ozbiljnim problemima što se tiče odnosa sa Španjolskom. Bivša matica je dugo vremena – najviše zbog nafte – imala dobre odnose s bivšom kolonijom i njenim bolivarskim režimom, a što se, između ostalog, odrazilo i na prodaju najsuvremenijeg oružja. Između Španjolske i Venezuele su se čak mogle pronaći i neke ideološke paralele, s obzirom da je Španjolska nakon dolaska Zapaterovih socijalista na vlast najlijevija od svih država Evrope isto onako kako je Venezuela (uz izuzetak Kube) najlijevija država Latinske Amerike.

Međutim, Chavez je mnoge svoje kredite kod Španjolaca potrošio izazvaši diplomatski incident s kraljem Juanom Carlosom (gdje je čak i republikanski orijentirana javnost Španjolske stala na stranu monarha). Šurovanje s ETA-om, koja se smatra bandom krvoločnih ubojica bez obzira na ideološke orijentacije svake španjolske vlasti, bi predstavljao daleko veći problem za odnose Caracasa i Madrida.

http://www.presstv.ir/detail.aspx?id=119846&sectionid=351020704E

Britanski premijer zlostavlja svoje osoblje?

[picapp align=”left” wrap=”true” link=”term=Gordon+Brown&iid=8031156″ src=”c/4/7/3/Gordon_Brown_Sets_70bd.jpg?adImageId=10610752&imageId=8031156″ width=”234″ height=”156″ /]

Britanskim laburistima su posljednjih tjedana počele pristizati dobre vijesti. Ankete su pokazale kako je prednost opozicijskih konzervativaca srezana napola, odnosno da se čini izglednim kako David Cameron i njegova stranka na proljetnim izborima neće osvojiti većinu u Donjem domu. Mnogi komentatori čak govore da je riječ o najneizvjesnijim izborima od 1992. godine, odnosno da se može ponoviti tadašnje “čudo” kada je unaprijed otpisani John Major uspio iz ralja sigurnog poraza iščupati pobjedu, a zajedno s njom još jedan mandat.

Međutim, baš kada se činilo da su stvari krenule u za po laburiste dobrom smjeru, izbila je afera koja bi teško pogodila njihovog “čudotvoračkog” vođu, premijera Gordona Browna. Naime, novinar Andrew Rawnsley će 1. ožujka objaviti knjigu The End of the Party, a čiji su “pikantni” detalji “procurili” do britanskih listova. Među njima se ističe tvrdnja kako Brown ima tako divlji temperament da je u nekoliko navrata, nezadovoljan njihovim radom, fizički napao svoje najbliže suradnike.

Brownovi spin-doktori su, naravno, to odmah napali kao jeftino politikanstvo i rekla-kazala, a navode knjige je osporio i ministar gospodarstva Lord Mandelson, inače Brownov glavni stranački suparnik. Međutim, izraz “gdje ima dima ima i vatre” je potvrdio navod Christine Pratt, voditeljice udruge za spriječavanje zlostavljanja na radnom mjestu, da su u nekoliko navrata njen telefonski broj zvali najbliži Brownovi suradnici i pitali za savjete kako da se nose sve žešćim izljevima bijesa od strane svog šefa.

Pratt je izjavu dala i nedugo nakon novinskih izvještaja o tome da je Sir Gus O’Donnell, tajnik premijerovog kabineta, razgovarao s Brownom na temu njegovog “neprimjerenog” ponašanja.

U svakom slučaju, ova afera predstavlja obrat koji će izbore – jedne od najzanimljivijih u britanskoj povijesti – učiniti još zanimljivijima.

Mrakom ugašeno “Svjetlo”

Iako je autor ovih redova trenutnom predsjedniku dao svoj glas, ne može se oteti dojmu da će njegov mandat biti jedno veliko razočaranje. Ivo Josipović se već prvi dan svog boravka na Pantovčaku potrudio pojačati taj dojam, prije svega svojim postupcima u onome što se naziva “slučaj Mrak”.

Na temelju onoga što se moglo saznati u medijima, Josipović je za vrijeme kampanje bio upoznat s time da Rakar ima fiskalne probleme. Usprkos toga, zadržao ga je u kampanji i (prilično dobro) koristio njegove usluge, a da bi mu potom ponudio mjesto predsjedničkog savjetnika.

Dakle, našem predsjedniku tada nisu smetali nečiji problemi s dugovanjem novca državi ili nešto što neki zapjenjeni komentatori nazivaju nedostatkom stručnih kvalifikacija. Problem je nastao tek kada je to netko “provalio” u javnost, odnosno od svega napravio skandal.

Tek tada se “Svjetlo” sjetilo ugasiti “Mrak”, odnosno glumiti nekakvog borca za poštenje i kadrovsku politiku temeljenu na stručnosti. Kako kod bilo, Josipović je u cijeloj priči ispao loše:

1) prvo zato što je bio svjestan da ima problema s jednim članom svog tima, ali o tome nije htio upoznati javnost žrtvujući svoju transparentnost, poštenje, “Pravdu”  i druge parole jeftinim dnevnopolitičkim kalkulacijama;

2) jednom kada je afera izbila, nije htio stati iza svog čovjeka u nevolji i tako pokazati nekakav čvrsti karakter, nego ga se riješio poput stare krpe, pokazavši tako svojim nedostatkom kralježnice da neki komentatori koji su ga nazvali lignjom i nisu bili pretjerano maštoviti.

Ono što priču čini još žalosnijom, jest osjećaj “deja vu” koji će obuzeti svakoga tko se sjeti kraja 2003. godine i situacije koju je Ivo Sanader imao sa svojim tjelohraniteljom Stipom Ćaćijom prije samog dolaska na vlast. Ta je afera izgledala kao sitnica, ali je predstavljala više nego jasan pokazatelj kako će cijela stvar završiti.

Ustavi za jednokratnu upotrebu

Na ovom blogu se vrlo malo piše o promjenama hrvatskog Ustava. Autor ovih redova nije zbog toga previše sretan, ali se tješi time da hrvatski mediji o tome pišu još manje. Manje čak i o krizi u Grčkoj, a to mnogo govori o brizi hrvatske sedme sile za ono što se nekada zvalo “svjetovnom biblijom”.

Razlog je djelomično i u tome što se cijeli proces odvija iza čvrsto zatvorenih vrata, odnosno da u njemu dominiraju dvije stranke čiji je zajednički interes da se o tim temama u javnosti govori što je moguće manje. Drugi je razlog taj što je proces motiviran isključivo dnevnom politikom – ulazak u EU, odnosno “prilagodba” hrvatskog prava, uključujući ustavno, tom projektu je samo odlična prilika da se na brzinu napravi nešto za što se u normalnim okolnostima nema volje ili snage.

Ne iznenađuje, stoga, što je na ustavnin pregovorima pitanje aktivnog biračkog prava, odnosno nastojanje SDP-a da – koristeći svoje aritmetičko-sjedačke argumente u obliku kvalificirane većine nužne za promjenu Ustava – isposluje maksimalne postupke od HDZ-a kako bi omogućio hrvatski ulazak u EU bez suvišnih kako i zašto. SDP-u je stalo da na taj način umanji automatsku prednost koju, zahvaljujući rezervnoj armiji BiH-glasača, HDZ ima na svakim izborima, a koja je postala glavni izgovor za po mnoge šokantni poraz Milanovićeve stranke u studenome 2007. godine. HDZ se, naravno, ne želi odreći svog ključnog izbornog aduta, pa je će nastojati maksimalno razvući proces te iscrpiti svoje protivnike, natjeravši ih da, kao u dobra stara vremena račanovske “konstruktivne opozicije”, prihvate nekakav “truli” kompromis.

On bi se najvjerojatnije sastojao u tome HDZ uspije u većoj ili manjoj mjeri sačuvati svoje “narodno blago” (u po HDZ najgorem slučaju svedeno na jednog ili dva zastupnika), dok bi u zamjenu SDP dobio dugo zuđeno dvostruko pravo glasa za etničke manjine čiji se predstavnici – koji po defaultu više naginju nekakvoj lijevoj “građanskoj” nego desnoj “nacionalnoj” opciji – više ne bi morali misliti žele li glasati po etničkom ili po ideološkom kriteriju.

Dakle, cijela priča o promjenama najvažnijeg dokumenta u Hrvatskoj bi se svela na “preslagivanje” manje od deset saborskih mandata, odnosno dovođenje slabije od dvije vodeće stranke u nešto povoljniji položaj. Prije nekoliko mjeseci se nešto govorkalo o tome da bi na dnevni red trebalo doći i redefiniranje uloge predsjednika, odnosno pretvaranje Hrvatske u “čistu parlamentarnu” republiku s državnim poglavrom sa ceremonijalnim ovlastima i biranog od Sabora. Tu ideju danas guraju Friščić, nešto ranije ju je gurao Šeks, a još ranije i Milanović. Potonji sada – kada je na Pantovčak došla njegova omiljena lignja – o tome više ne želi govoriti.

A, zapravo, tako prozaični rezultat ustavne rasprave ne bi trebao nikoga iznenaditi. Kada je ustavnim promjenama ukidan polu-predsjednički sistem, povod nisu bili nikakvi ideali parlamentarne demokracije nego po aktere tadašnje političke scene nimalo sretna kohabitacija Stipe Mesića i Ivice Račana. Kada je Županijski dom otišao u ropotarnicu povijesti, razlozi nisu bili ni u rezanju troškova ni u suvišnosti tog tijela koliko u procjeni da bi se “šestorka” ili Račanova koalicija prije raspala nego dogovorila o zajedničkim kandidatima za izbore 2001. godine.

A upravo je ukidanje Županijskog doma s današnjeg stajališta velika pogreška, s obzirom da bi njegovim ostankom uz određene reforme mogao na elegantan način biti riješen problem dijaspore i etničkih manjina. Da je Sabor ostao podijeljen na gornji i donji dom, dijaspora i manjinci bi imali svoje predstavnike u hrvatskom zakonodavnom tijelu, ali ne bi bili u stanju formirati, odnosno ucjenjivati vlade i tako, kao što je danas slučaj, kompromitirati načelo “jedan čovjek, jedan glas”.

Ta je prilika, kao i mnoge početkom 2000-ih, propuštena. Slično će biti i s najnovijim ustavnim promjenama, koji, s druge strane, ne mogu biti drukčiji uz politički establishment kojim caruju korupcija, nesposobnost i kratkovidnost.

Još jedan demokratski senator digao ruke

Američki predsjednik Barack Obama je nedavno u jednom TV-intervjuu rekao kako mu je “važnije napraviti što treba i biti predsjednik jedan mandat nego ne uraditi ono što treba i ostati u Bijeloj kući drugi mandat”. To su neki od američkih komentatora shvatili kao znak da je trenutni stanar Bijele kuće i “vođa slobodnog svijeta” ipak svjestan da danas njegove “akcije” na političkoj burzi imaju brojke više nalik na one Jimmy Cartera krajem 1970-ih nego one koje su uživali Reagan 1980-ih i Clinton 1990-ih.

Ono što, čini se, brine njegove stranačke drugove jest to da Obamu sve to – pa i donedavno nezamislivi izlazak iz Bijele kuće početkom 2013. godine – uopće nije važan, odnosno da Obama nastoji uporno gurati svoju politiku bez obzira na to što se protiv njega okrenuo narod. Obamu, čini se, još manje boli briga što će račun za nezadovoljstvo njegovom politikom biti ispostavljen demokratskim kongresnicima i senatorima, odnono da je Obama danas za njih isto ono što je Bush bio republikance 2006. i 2008. godine – politički otrov.

Jedan od demokrata koji je svjestan toga je i Evan Bayh, popularni senator iz Indiane koji je posljednjih nekoliko mjeseci kao predstavnik umjerene frakcije pokušavao progurati neke od Obaminih reformi, ali u tome nije imao uspjeha zbog dominacije Obaminih ljevičara u stranci. Bayh, koji uživa popularnost, izjavio je da će se povući iz Senata, odnosno neće natjecati na izborima 2010. godine, a kao glavni razlog je naveo “nedostatak dvostranačja”, odnosno nespremnost obje stranke na kompromis.

Iako se Indiana smatra “crvenom”, tj. republikancima sklonoj državom, Bayh je u anketama uživao 20 posto prednosti nad republikanskim kandidatima. Njegov potez će republikancima sada donijeti više nego izgledne šanse da preuzmu to mjesto u Senatu. Time se broj na sljedećim izborima ranjivih senatskih mjesta koji drže demokrati popeo na 10. Ukoliko republikanci osvoje svih deset i obrane svoje, na putu su da preuzmu većinu u Senatu, a što se samo prije nekoliko mjeseci činilo znanstvenom fantastikom.

BBC preko “Doctor Whoa” htio srušiti Margaret Thatcher?

[picapp align=”left” wrap=”true” link=”term=Margaret+Thatcher&iid=2976259″ src=”2/8/b/7/Margaret_Thatcher_470e.jpg?adImageId=10290041&imageId=2976259″ width=”234″ height=”156″ /]

Margaret Thatcher se može pohvaliti titulom jednog najvećih državanika 20. stoljeća, ali će je povijest pamtiti i kao gotovo nepresušan izvor inspiracije brojnih glazbenika, filmaša i drugih umjetnika, koji su neka od najboljih i najutjecajnijih djela stvorili nastojeći izraziti nezadovoljstvo njenom politikom. U svemu tome je najzanimljivije da su neki to činili i s novcem koje je dotična prikupljala od poreznih obveznika. Ili se barem takav dojam može steći nakon priznanja nekih od autora kultne BBC-jeve SF-serije Doctor Who.

Sebastian McCoy, tumač Doktorove uloge, te Alex Cartmel, glavni scenarist, su izjavili kako su epizode te serije emitirane 1988/89. bile napisane s namjerom da kritiziraju Margaret Thatcher, odnosno da s nizom “implicitnih” poruka potaknu britanski narod na “Tardis revoluciju” kojom će premijerka biti izbačena iz Downing Streeta. U tu je svrhu napravljen zaplet na koloniji Terra Alpha kojom tiranski vlada vanzemaljka po imenu Helen A (koju je tumačila Sheila Hancock) i eksploatira robove u rudnicima. Njen kraj su predstavljala pobuna robova, za koju su autori kasnije rekli da je inspirirana velikim rudarskim štrajkom sredinom 1980-ih. U jednoj od epizoda je, pak, Doktorov lik izgovorio propovijed protiv nuklearnog oružja temeljenu na propagandnim materijalima CND, pacifističke organizacije koja je bila među najžešćim protivnicima Margaret Thatcher. Još je eksplicitniji bio pod BBC-ovom licencom izdan dječji roman o Doctor Whou pod nazivom Turlough and Earthlink Dilemma, u kojemu je glavni negativac bio diktator po imenu Rehctat – što je bilo lako prepoznati kao ime “Thatcher” napisano obrnuto.

Ova priznanja – uključujući i Cartmelovo da se “nadao kako će srušiti vlast” – daju za pravo Thatcheričinom doglavniku i vodećem konzervativnom političaru Normanu Tebbitu koji je BBC još 1980-ih optužio da predstavlja leglo “marksističke mafije”. Cartmelov scenaristički tim su, pak, činili “bijesni mladi ljudi” koji su bili rodbinski ili poslovno povezani s vodećim ličnostima britanske radikalne ljevice, uključujući marksističke filozofe ili socijalno orijentirane filmaše kao što je Ken Loach.

Njihovi napori, međutim, nisu urodili plodom. Do “Tardis revolucije” nije došlo, te je “Doctor Who” skinut s programa 1989. godine zbog slabe gledanosti.

S druge strane, sumnjam da je slaba gledanost glavni razlog zbog koga na HRT-u nikada nećemo vidjeti TV-serije gdje je glavni demonski negativac žena po imenu Rosok. Isto kao što je donedavno bilo iluzorno očekivati HRT-ove serije gdje bi oličenje zla bio bahati kradljivac vremenskih linija po imenu Redanas.

Frka u Grka

[picapp align=”left” wrap=”true” link=”term=greece&iid=7878312″ src=”0/c/9/2/EU_Leaders_In_980d.JPG?adImageId=10245770&imageId=7878312″ width=”234″ height=”155″ /]

U četvrtak nam je rečeno da je u Bruxellesu na samitu Europske Unije postignut sporazum o pomoći Grčkoj da otplati svoje sada već legendarne dugove. Kriza, za koju sve više ekonomista govori da bi mogla imati kataklizmičke posljedice, odnosno potpuno zaustaviti oporavak od globalne recesije, je međutim previše velika i previše komplicirana da bi se mogla riješiti na jednom sastanku.

Zapravo, vrlo je vjerojatno da su na tom sastanku pale neke teške riječi. Taj je dojam teško izbjeći nakon što se – dan nakon “spasonosnih” odluka – grčki premijer George Papandreou obratio naciji preko televizije te optužio svoje europske kolege da “šalju nejasne signale” o svojim namjerama, odnosno “stvaraju atmosferu katastrofe koja će se pretvoriti u samoispunjavajuće proročanstvo”.

Iako Papandreou nije spominjao nikakva imena, većina svjetskih medija smatra da je meta njegovog bijesa Angela Merkel, odnosno njemačka vlada koja ne želi ni čuti da se Grčkoj šalje ikakva financijska pomoć, jer bi najveći dio te pomoći trebala iskesati upravo njemački porezni obveznici. Nijemcima je najvažnije očuvati stabilnost eura, odnosno skromna, ali za ostatak Evrope nedostižna dostignuća svog ekonomskog oporavka u prethodnoj godini.

Dio ekonomista smatra da se Grčkoj ne smije dati pomoć, jer bi se time destablizirao euro, odnosno da EU jednostavno nema novaca za tu vreću bez dna. Drugi, pak, smatraju da bi predstojeći bankrot Grčke mogao dovesti do lančane reakcije, odnosno da će doći do potpunog kolapsa financija u PIIGS-u (Portugal, Irska, Italija, Grčka, Španjolska) koje je kriza pogodila teže nego druge članice EU; posebno brine to što bi kolaps Španjolske mogao “izvesti” financijsku krizu u Latinsku Ameriku, te tako dovesti do još većih ekonomskih, političkih, a možda i sigurnosnih komplikacija u svijetu. Sve češće se spominje mogućnost potpunog ili djelomičnog ukidanja eura kao jedno od mogućih opcija za ublažavanje krize.

O svemu tome u našim medijima teško da se može naći slovo. To i ne iznenađuje – prizor demonstranata koji na atenskim ulicama pale zastavu EU je malo previše bogohulan, isto kao ideja da Unija za svoj 28. dragulj u kruni neće imati ni prebijene kinte.