U vrijeme kada je za izraz “zlatno doba televizije” zaslužna donedavno nepojmljiva količina od 500 originalnih igranih TV-serija godišnje na američkim TV-kanalima ne iznenađuje da neke od njih izgledaju ili pokušavaju izgledati kao kopije hollywoodskih blockbustera, odnosno eksploatirati iste one trendove koji su donosili profit na kino-blagajnama. To se, između ostalih, može reći i za prilično iritantni trend distopijsko-postapokaliptičkog SF-a namijenjenoga omladini, u kojima, iz ovih ili onih razloga, upravo tinejdžeri dobivaju zadatak spašavati svijet. Taj se trend na male ekrane prelio u obliku The 100, TV-serije temeljene na seriji romana Kass Morgan. To je štivo, po svemu sudeći, ostavilo vrlo dobar dojam na vodstvo mreže CW, s obzirom da je serija lansirana samo nekoliko mjeseci nakon što se originalni roman bio našao u knjižarama. Dosad su snimljene tri sezone, a gledateljima sa ovih prostora je dostupna preko servisa Netflix.
Radnja započinje u relativno neodređenoj budućnosti, nepuno stoljeće nakon termonuklearnog rata koji je opustošio Zemlju i uništio civilizaciju. Njen jedini ostatak predstavljaju potomci ljudi koji su se u tom trenutku bili zatekli u orbitalnim postajama te od njih napravili golemu “Arku”. Čovječanstvo je tako preživjelo, no, zbog ograničenog prostora i resursa su uvedeni drakonski zakoni gdje se za svaki prekršaj izriče smrtna kazna. Jedini izuzeti od nje su maloljetnici, a što kancelar Jaha (Isaiah Washington) koristi kako bi grupu od 100 njih poslao u samoubilačku istraživačku misiju na površini Zemlje, za koju se ne zna da li je na njoj uopće moguć život. Kada se grupa prisilnih kolonista uspije spustiti na Zemlju, ispostavi da je na to odgovor na to pitanje pozitivan, ali ih svejedno čeka neravnopravna borba za preživljavanje. Osim što se moraju suočiti s donedavno nezamislivim problemima kao što su glad, žeđ, hladnoća, u novom i nepoznatom svijetu na njih vrebaju smrtonosna mutirana stvorenja, ali i potomci preživjelih ljudi koji na neobične došljake gledaju kao neprijatelje. Clarke Griffin (Eliza Taylor) i Bellamy Blake (Bob Morley), koji su se stjecajem okolnosti nametnuli kao vođe, se također moraju nositi i s unutarnjim sukobima unutar družine, dok se istovremeno na “Arci” ispostavlja da je pohod stotine adolescenata bio očajnički potez.
The 100 bi se mogla najkraće opisati kao svojevrsna “dizel” serija, s obzirom da joj treba dosta vremena da počne “raditi” te što će, prije svega u prvih nekoliko epizoda, od gledatelja, pogotovo onih zahtjevnijih, tražiti dosta strpljenja. Tada je prilično teško izbjeći dojam kako je riječ o prilično jeftinoj i nimalo produhovljenoj kombinaciji Izgubljenih i Battlestar Galactice, a kao stalni podsjetnik na te – od The 100 definitivno bolje – serije će poslužiti neka poznata lica iz glumačke ekipe poput Kate Vernon i Alessandra Julianija (koji su u Galactici tumačili Elen Tigh i poručnika Gaetu) te Henryja Iana Cusicka (koji je u Izgubljenima tumačio Desmonda Humea). Iritantni osjećaj deja vua će biti pojačan i korištenjem time što se kao lokacija koriste atraktivne, ali i ljubiteljima kultnih SF-serija možda i predobro poznate šume u okolici Vancouvera. Stvar u kojoj se The 100 razlikuje od njih je, pak, u korištenju mlađarije za protagoniste, ali, pogotovo na početku, su ti likovi prikazani kao ne samo nezreli, nego i neinteligentni i kriminalno neodgovorni, te gledatelj s vremenom zaželi da ih dočeka ista sudbina kao i slične likove u Petku 13. i sličnim ostvarenjima “slasher” žanra.
The 100 počne sličiti na ozbiljnu seriju tek kada se gledateljima ta želja počne ispunjavati, i to na način koji se donedavno teško mogao zamisliti na televiziji, a pogotovo serijama koje su, makar nominalno, namijenjene mlađoj publici. Nakon nekoliko epizoda se naslovna stotina počne rapidno smanjivati, i to u pravilu metodama koje uključuju primjenu hladnog oružja i prilično eksplicitno prolijevanje krvi; oni koji prežive su, često izloženi teškim ozljedama, pa i mučenjima. Do kraja sezone su likovi prisiljeni donositi neke teške i prilično neugodne odluke vezane uz preživljavanje, te da nema par obaveznih i ultraklišejiziranih ljubavnih podzapleta The 100 bi prije sličio na klasične SF-akcijade poput Mad Maxa, Aliensa i Predatora umjesto nekakve tinejdžerske melodrame.
Oni gledatelji koji budu strpljivi će, između ostalog, biti nagrađeni prilično dobrom glumom. Iako se na prvi pogled čini da postavom dominiraju kadrovi odabrani zbog lijepog izgleda (što se, dijelom i zbog “plus size” parametara, ne može reći za australsku glumicu Elizu Taylor), kod njih se može zapaziti talent ili barem priličan trud da svojim nastupom pokušaju kompenzirati nedostatke u scenariju. A i sami scenaristi su obavili herojski pothvat, barem ako je vjerovati književnim recenzijama koje tvrde da je predložak bio neopisivo gori. Iako prva sezona završava ne baš najuvjerljivijim cliffhangerom, gledatelji koji su The 100 dotle ukazali povjerenje imaju razloga vjerovati da bi u sljedećim sezonama serija mogla biti bitno bolja.
Kada se danas govori o Zlatnom dobu televizije, teško je izbjeći, često nezahvalne, usporedbe sa Zlatnim dobom Hollywooda. A to uključuje i studije koji se, zasluženo ili ne, ističu kao svojevrsne institucije tih razdoblja. U nama bližem slučaju to je HBO, američka tvrtka koja je među prvima prepoznala potencijale novog kablovskog medija i, razbijajući ograničenja sadržaja i forme, s vremenom stvorila brend koji će s oduševljenjem prihvatiti svi frustrirani konfekcijom i cenzurom u kino-dvoranama i na konvencionalnom TV-mrežama. U tome, doduše, danas više nije sam, ali time što je prokrčio put za AMC, Netflix i druge studije, odnosno time sebi može priuštiti da izbaci 100 milijuna dolara ili druge donedavne nezamislive svote na pilot ili gotove sezone TV-serije se ističe u mnogo čemu na isti način na koji se u zlatna hollywoodska vremena MGM, poznat po svojim raskošnim mjuziklima i filmskim epovima “većim od života” isticao među drugim poslovnim carstvima losanđeleske tvornice snova. Stoga ne iznenađuje što se povijest pobrinula da se pronađe poveznica između ta dva entiteta, i to u obliku jedne od najskupljih, najiščekivanijih, najambicioznijih i najprestižnijih TV-serija ove godine.
Westworld, koji se velikim dijelom reklamirao i kao svojevrsna zamjena za Igru prijestolja, HBO-vu zlatnu koku koja, usprkos megapopularnosti, ima daleko manje epizoda ispred nego iza sebe, je svoj začetak imao prije nepunih pola stoljeća kao cjelovečernji film nastao upravo u produkciji MGM-a. A to je dobar povod za isto tako neumitne usporedbe između njegove filmske i televizijske inkarnacije (pri čemu se ne treba računati kratkotrajna, brzo ugašena i vjerojatno brže zaboravljena TV-serija Beyond Westworld iz 1980. godine), odnosno jasan prikaz kako su se stvari bitno promijenile od 1973. godine. Pri čemu, dakako, najviše u oči upada kako je MGM, za razliku od HBO-a, svoj Westworld napravio u trenucima kada su njegovi najbolji dani bila iza njega, pa je Michael Crichton svoj režijski debi bio prisiljen raditi sa zapravo prilično malenim budžetom. To se, između ostalog, odrazilo i kroz relativno kratko trajanje, jednostavnu priču i likove, ostavivši film koji dobro funkcionira sam po sebi, ali se upravo zbog svoje jednostavnosti čini izuzetno dobrim temeljem za remakeove. To je, uostalom, prepoznao i sam Crichton iskoristivši osnovni koncept za mnogo poznatiji i uspješniji Jurski park. Stoga ne bi trebalo previše iznenaditi što je i HBO došao zaključaka da se upravo taj izvor može iskoristiti za spektakl sličnog kalibra.
Koliko je Westworld zahvalan materijal za remake svjedoči i to što je HBO-va verzija koristi Crichtonov originalni scenarij na način da ga gotovo u nijednom detalju ne mijenja. Opet se gledatelje dovodi u svijet neodređene, i uvjetno rečeno, bliske budućnosti u kojoj je korporacija pod imenom Delos razvila tehnologiju za proizvodnju robota izgledom, ponašanjem i drugim detaljima gotovo identični ljudima. I ta tehnologija svoju praktičnu primjenu pronalazi kroz zabavni park na temu Divljeg zapada gdje posjetiteljima roboti pružaju usluge u rasponu od dječačkih igara kauboja i Indijanaca, preko seksa do ispunjavanja najmračnijih fantazija. Naravno, sve do trenutka kada stvari u parku krenu katastrofalno krivo te se androidi svoju fizičku i drugu superiornost iskažu tako što iznenada počnu masakrirati goste.
Jonathan Nolan, koji je zajedno sa suprugom Lisom Joy osmislio seriju, je imao i lagan i težak zadatak. S jedne strane Crichton mu je svojim predloškom ostavio izuzetnu slobodu da odgovori na pitanja “kako” i “zašto” se u zlosretnom Delosovom parku dogodilo ono što se dogodilo. S druge strane je relativno jednostavnu priču u trajanju od sat i pol vremena trebalo rastegnuti na najmanje 10-12 sati, ubaciti malo “jače” likove, intrigantnije podzaplete, i “dublje” sadržaje, i sve to uz završnicu koja bi od svega načinila kakvu-takvu zaokruženu cjelinu, a istovremeno pružila i cliffhanger dovoljno za drugu sezonu. Bračni par u tome nije u potpunosti uspio, ali je savršenstvo bilo teško očekivati od projekta napravljenog s toliko visokim očekivanjima.
Najprimjetnija razlika novog u odnosu na stari Westworld, odnosno kreativna odluka koju su Nolanovi donijeli, tiče se promjene perspektive. U filmu su se zbivanja pratila isključivo iz ljudske perspektive, dok se u seriji uvodi perspektiva samih androida ili, kako ih Delosovi tehničari zovu “domaćina”. Oni više nisu tek obični strojevi, nego je nastojanje da ih se učini što sličnijim ljudima dovelo do toga da dobiju sjećanja, a s vremenom razviju i nešto nalik na svijest te počnu postavljati pitanja o pravoj prirodi i svrsi svoga postojanja, čiji će odgovor dovesti do završnice koju sugerira u trailerima i tokom serije često navođen Shakespeareov citat o “nasilnim užicima koje dovode do nasilnih svršetaka”. A kada se, i to prilično eksplicitno, pokaže kako su svi oni bili izloženi godinama i desetljećima manipulacije, nasilja i zlostavljanja, a gledatelji istovremeno budu izmanipulirani da u njima vide ili ljudska bića ili novu razinu evolucije, neumitni ustanak se čini opravdanim.
Za to je, pak, potrebno prikazivati stvari i s ljudske strane, odnosno koristiti ljudske likove. To uključuje posjetitelje parka, koji, barem na prvi pogled, igraju trećerazrednu ulogu. Tandem nominalnih protagonista iz filma je dobio svoj ekvivalent u likovima Williama (sjajni Jimmi Simpson) kao čovjeka koji prvi put posjećuje park i osjeća vidnu nelagodu u usporedbi sa svojim mnogo iskusnijim prijateljem i budućim šurjakom Loganom (Ben Barnes) koji je mnogo opušteniji i ne osjeća nikakve komplekse kada se prepušta, često nasilnim, užicima koji su mu na raspolaganju. Mnogo se upečatljivijim čini odluka da televizijska verzija dobije i vlastitu verziju glavnog negativca koji svoje moralno određenje sugerira i sa crnom odjećom; za razliku od filmskog Yula Brynnera koji je bio robot, u slučaju televizijske verzije je to čovjek, odnosno posjetitelj čiji oblik zabave predstavlja sadističko iživljavanje nad bespomoćnim robotima koje će tek s vremenom dobiti oblik nekakve potrage za “labirintom”, odnosno posljednjom, završnom atrakcijom parka koja se čini jednako beznandnom poput potrage “domaćina” za smislom.
Mnogo se zanimljivijim za zaplet, također na prvu loptu, čini prikaz aktivnosti “iza scene”, odnosno svakodnevnica radnika i uprave parka, prisiljenih da svakodnevno paze da gostima ne padne dlaka s glave, odnosno da prate svaki pokret “domaćina” i stalno ih popravljaju i ponovno stavljaju u promet. Nolan i Joy su ovdje unijeli još jednu značajnu promjenu u odnosu na original – osim samih “šljakera” s dna hranidbenog lanca, tj. tehničara i zaštitarske ekipe, tu su i direktori Delosa, ali i tvorac samog parka Robert Ford. Njega tumači uvijek pouzdani Anthony Hopkins, i to tako dobro da nije jasno je li riječ o hladnom sociopatu koji uživa u patnjama “domaćina” poput Hannibala Lectera, poludjelom geniju, kvazibožanskoj figuri koja zapravo iskreno brine o dobrobiti svoje mehaničke djece ili kombinaciji svega toga. Hopkinsov je nastup, pak, u velikoj mjeri zasjenjen Jeffreyjem Wrightom koji je izvrstan u ulozi Fordovog prijatelja i dugogodišnjeg suradnika Bernarda Lowea, čiji je radoholičarski životni stil posljedica osobne tragedije. Na toj razini, međutim, Westworld ima i određene nedostatke, prije svega zbog toga što Delosovo osoblje uključuje nekoliko likova koji nisu dovoljno dobro razrađeni, i čija je sudbina na samom kraju iritantno nejasna.
Mnogo ozbiljniji problem za Westworld je isti onaj koji je pogodio i originalni film. Prvi dio – u kome se gledatelji upoznaju sa svijetom i likovima – je previše razvučen i scene se ponekad ponavljaju, čak i onda kada to – za razliku od prikaza toga da “domaćini” moraju tisuće puta prolaziti scenarij Beskrajnog dana – nije baš najopravdanije. Dodatnu zbrku neće izazvati samo iskrivljenost perspektive “domaćina”, izazvana time da su sami podložni stalnom brisanju i promjeni sjećanja, nego i to da se radnja odvija u nekoliko različitih vremenskih razdoblja, pa za pojedine scene nije jasno da li se događaju u sadašnjosti, prošlosti ili predstavljaju nečiju halucinaciju i lažno sjećanje. Tek negdje od pete epizode stvari počinju dolaziti na svoje mjesto te se prva sezona počinje rasplitati konvencionalnim ritmom, iako još uvijek ne i na konvencionalni način. Upravo tada se može najviše osjetiti i autorski pečat, bilo da je riječ o referencama na klasične vesterne, bilo o liku frustriranog britanskog scenarista (Simon Qauterman) unajmljenog od Delosa da stvara “priče” u kojima glume “domaćini”, a koji se može shvatiti i kao svojevrsni Nolanov autoironični komentar na sam kreativni proces Westworlda.
Većina gledatelja će, međutim, od detalja daleko više pažnje staviti na ono što je već duže vremena HBO-v zaštitni znak – eksplicitni seks i golotinja. Tu se televizijska verzija čini daleko slobodnijom od filmske, što je u mnogo čemu potvrda ironičnog obrata situacije iz 1973. godine u kojem su ljubitelji “slobodnijih” sadržaja morali ići u kino-dvorane dok ih na malim ekranama nisu mogli zamisliti (a danas je sasvim drukčije). Neki od tih sadržaja se čine nepotrebnim i eksploatacijskim, a što se prije svega može reći za antiklimaktičku i zapravo potpuno nepotrebnu scenu orgije u meksičkom gradiću, čiji je jedini smisao bio da se seriji da nekakav “zločesti” publicitet. S druge strane, u seriji ima daleko više golotinje, a ona je ovaj put, čak bi se moglo reći, i opravdana; to se odnosi na “domaćine” koje je iza scene daleko lakše popravljati i održavati ako nemaju ništa na sebi, a u jednoj od scena čak i jedan lik nastoji to opravdati na način koji se može protumačiti kao preventivni odgovor autora serije puritanskim kritičarima. Međutim, različite klauzule odgovora i različite razine sramežljivosti glumačke ekipe u nekim trenucima znaju razbiti iluziju; tako Evan Rachel Wood, koja tumači lik “domaćinske” protagonistice Dolores, zahvaljujući strateškom kadriranju, snimanju s leđa i drugim trikovima ostavlja daleko više prostora za maštanje od njene norveške kolegice Ingrid Bolsø Berdal, koja u liku “domaćinske” razbojnice Armastace svoju najimpresivniju akcijsku scenu odrađuje u rođendanskom kostimu (samo malo oskudnijem od PG-13 izdanja u nedavnom Herkulu).
Taj impresivni prizor Westworld svojim gledateljima pruža u završnoj epizodi koja je, usprkos tome i brojnim drugim detaljima, svojevrsno razočaranje. Prije svega se to odnosi na iritantni “cliffhanger” koji pitanje krajnje sudbine pojedinih likova, za koje bi se inače moglo pretpostaviti da će stradati, ostavlja previše otvorenim. Isto se može reći za inače od Thandie Newton izvrsno odglumljeni lik Maeve, za koji nije jasno ima li ili nema slobodnu volju i čiji su postupci, isto kao i raspologanje gotovo božanskim moćima na samom kraju neobjašnjivi. A ni Delosova sigurnosna ekipa koja u oružanom okršaju s “domaćinima” iskazuje streljačke “vještine” Imperijalnih jurišnika iz Ratova zvijezda nije nešto čime bi se Westworld može dičiti. Barem kada su u pitanju zagriženi geekovi koji vole obraćati pažnju na sitne detalje i od njih u pauzama emitiranja epizoda stvarati maštovite teorije o obratima u zapletu, a pri čemu su se one najpopularnije pokazale ispravnima. Svemu usprkos, Westworld je ipak dovoljno dobro režiran i vrlo dobro odglumljen te je gledateljima pružio više nego dovoljno zabave da opravda drugu sezonu. Na nju će se, kako stvari stoje, čekati sve do 2018. godine, nešto duže nego što je to običaj kod drugih TV-serija. No, kada su u pitanju HBO i tako ambiciozan projekt, duža pauza koja bi omogućila ulaganje više truda i mogućnosti uklanjanja pogreška se čini opravdanim.
Oni koji u posljednje vrijeme pokušavaju pratiti političke rasprave na online forumima i društvenim mrežama, barem one ozbiljnije koje se bave nešto univerzalnijim temama od pretpolitičkih prepucavanja na etničkim, plemenskim, vjerskim, sportsko-navijačkim ili sličnim osnovama, vjerojatno će zaključiti da bi većini njih nekakav zajednički nazivnik trebala predstavljati sukob između kapitalizma i socijalizma. Riječ je o debati koja traje posljednjih par stoljeća, a koja se može, na ovaj ili onaj način nadovezivati na razne druge sporove. To je pogotovo došlo do izražaja od 2008. godine kada je veliki krah na njujorškoj burzi i globalna recesija pokazao da je mnogo toga trulog u suvremenom kapitalizmu, a mnoge potakao da ponovno počnu promišljati o socijalizmu kao njegovoj alternativi. Antikapitalističku raspoloženje je na određeni način nastojao iskoristiti i Hollywood, pa se svako malo pojavi film u kome je neki od likova pozitivac ili se takvim nastoji predstaviti tako što riječima i dijelom udara na “1%”. Nešto ozbiljniji odrazi takve debate na ekranima, odnosno oni koji bi kroz nešto uravnoteženiji pristup izbjegli crnobijeli tretman takve teme, su relativno rijetki. Jedan od njih predstavlja dramska TV-serija Milijarde čija se prva sezona početkom 2016. godine prikazivala na programu kanala Showtime.
Osnovni zaplet serije je vrlo jednostavan, te se svodi na sukob dvojice muškaraca opskrbljenih velikim talentom i još većim egom. Bobby “Axe” Axelrod (Damian Lewis) je burzovni mešetar koji je u nepuno desetljeće i pol od svog investicijskog fonda učinio jednu od najvećih institucija Wall Streeta i pri tome stekao status celebrityja i popularnost čak i među burzovnim mešetarima nesklonim masama Njujorčana. Charles “Chuck” Roades Jr. (Paul Giamatti) je federalni tužitelj za Južni distrikt New Yorka koji u svojoj karijeri nikada nije izgubio u sudnici, te stekao veliki ugled globeći i trpajući u zatvor poslovne ljude i mešetare koje se bogate insajderskim trgovanjem i sličnim ilegalnim burzovnim manipulacijama. Čak i jedan tako veliki grad kao New York je premalen za takva dva čovjeka, te ne treba dugo čekati povod za izbijanje otvorenog sukoba. Kada Axelrod, suprotno savjetima, za besramno visoku svotu kupi vilu u bogataškom odmaralištu Hamptons, Roades to shvaća kao izazov te započinje istragu koja ima za cilj raskrinkati financijske i druge malverzacije u Axelrodovom poslovnom imperiju te tako na kraju sebi pribaviti najveći “skalp” u karijeri. Taj zadatak neće biti lagan, jer se i Axelrod za njega pripremio, shvativši istragu kao još jedan izazov u svojoj karijeri, a osim ogromne količine novca kojima se kupuju informacije, iza sebe ima i malu armiju suradnika i uposlenika koji ga štuju kao božanstvo. Roades se, pak, tome suprotstavlja svojim malim, ali izuzetno talentiranim timom mladih tužiteljia motiviranih političkim ambicijama. I jednom i drugom, međutim, poteškoće čini to su međusobno povezani kroz Wendy Roades (Maggie Siff), Roadesovu suprugu koja je također ima impresivnu psihologa, ali u Axelrodovoj tvrtki čije tajne svom mužu ne smije odati iz profesionalnih razloga.
Od tri pisca koji predstavljaju službene tvorce serije, dvojica – David Levien i Brian Koppelman – su široj publici poznati kao tvorci nekoliko filmskih scenarija posvećenih profesionalnim kockarima, kao što je Rounders sa Mattom Damonom. Treći član tima, Andrew Ross Sorkin (inače u nikakvom srodstvu sa svojim daleko poznatijim prezimenjakom Aaronom), je poznat kao novinar specijaliziran za poslovne teme, a čije je najpoznatije djelo bila knjiga Too Big to Fail posvećena velikom burzovnom kraju 2008. godine (i kasnije adaptirana u HBO-v kablovski film). Sve je to trebalo jamčiti da bi gledateljima svijet financijskog kapitala i aktivnosti na Wall Streetu, često teško razumljive čak i onima koji imaju diplomu ekonomskog fakulteta, običnoj publici trebalo dočarati na koliko-toliko pristupačan način. U seriji, međutim, nekog naročitog kopanja po naličju američkog poslovnog establishmenta baš i nema, te se sve svodi na relativno jednostavne populističke slogane o insajderskom trgovanju kao “namještanju igre” i “prijevare” u kojoj se “veliki igrači” iz “1%” besramno bogate na račun “malog čovjeka”, ali isto tako i njihovu antitezu koja daje suprotan stav o kapitalizmu kao najčišćem oličenju američkog sna i jedinoj mogućnosti da se netko marljivim, upornim (iako ponekad ne i sasvim legalnim) radom sa dna popne na vrh.
Najveća je vrijednost Milijardi u tome što se sukob između kapitalizma i socijalizma odražava kroz dva lika, i to na način da nitko od njih nije prikazan kao apsolutni junak ili zlikovac. Za Axelroda je jasno da svoje bogatstvo nije u potpunosti stekao niti ga čuva na potpuno legalan način, te da je osim podmićivanja spreman i za neke moralno dvojbenije radnje; s druge strane serija ističe kako je bio skromnog podrijetla, te da se nakon stjecanja bogatstva njime nije bahato razmetao, te kako je u privatnom životu besprijekoran roditelj i vjeran suprug. U Milijardama se tako prikazuje kako kapitalizam, koga Axelrod oličava može biti dobar. Suprotne vrijednosti, odnosno ono što bi u kontekstu serije trebalo biti “socijalizam” – nastojanje države i drugih javnih institucija da se ekonomija stavi pod čvršći nadzor – simbolizira Roades kao talentirani, uporni, uspješni državni činovnik koji svoj, relativno slabo plaćeni posao zbog koga ga većina poznanika mrzi, radi usprkos toga što je ima bogatog i utjecajnog oca koji mu je mogao urediti daleko unosniju i manje stresnu karijeru. Za one koji vjeruju da svi problemi današnjeg svijeta potječu od zlih “1%” s Wall Streeta, Roades je pozitivac. U seriji on, međutim, nije nimalo savršen – prema svojim kolegama i prijateljima je izuzetno neugodan i nimalo ne krije svoje frustracije, a na kraju uvjerenje da se protiv Axelroda i njemu sličnima ne smiju birati sredstva, izgubivši tako svoju moralnu prednost.
Koncept Milijardi je sjajno postavljen, a Lewis i Giamatti se čine savršenim izborom za tako snažne, upečatljive i izvrsno napisane likove. Scenaristički trojac, međutim, nije znao taj koncept i likove pretočiti u nekakav čvrst i koherentan zaplet, barem ne onaj koji bi opravdao jednu ili dvije sezone (čak i one skraćene od 12 epizoda). Zato je od samog početka scenarij inficiran melodramom i brojnim detaljima koji se čine primjerenijim “trash” sapunicama nego ozbiljnoj seriji na aktualnu temu. To se može vidjeti na samom početku kroz lik Wendy, koji na prilično neuvjerljivi način povezuje dvojicu glavnih likova , dodavši svemu tome i motiv seksualne napetosti između psihologinje i njenog karizmatskog pacijenta, kao i patološke ljubomore fizički neuglednog muža. Milijarde, međutim, idu još dalje u nastojanju da za ekrane prikuju “trashu” sklonu publiku, pa je tako odnos između Wendy i njenog muža dodatno zakompliciran time da njih dvoje prakticiraju BDSM. Iko je u seriji bilo prilično dobro napisanih i ocrtanih likova, kao i vrlo dobrih epizoda (poput “Quality of Life” u kojoj se kroz flashbackove vješto koristi podzaplet vezan uz jednog od Axelrodovih zaposlenika), nju je od samog početka bilo teško shvatiti potpuno ozbiljno. I na kraju, kada prva sezona završi obveznim i predvidljivim cliffhangerom, gledatelj će, opterećen svim tim “trash” sadržajima, postaviti prilično neugodno pitanje što ga čeka u drugoj.
Čak i u našem Zlatnom dobu televizije važi pravilo da se i najbolje serije s vremenom pretvaraju u sapun. Talent i kreativnost mogu pomoći jedino u tome da se taj proces što duže odgodi, odnosno serijama omogući da prestanu na dostojanstven način. Pri tome je najkritičniji trenutak prijelaz iz prve u drugu sezonu, kada su autori pod strahovitim pritiskom da iskušaju nešto novo. Jedan od primjera bi mogao biti Preljub, hvaljena serija u produkciji kablovske kuće Showtime. Da je pritiska bilo, možda najbolje svjedoči to što je Hagai Levi, jedan od njenih tvoraca, otišao iz scenarističkog tima, prepustivši kormilo u potpunosti svojoj štićenici Sarah Treem.
Kompleksna narativna struktura iz prve sezone je, pak, ostala zadržana. Okvirni zaplet se događa u sadašnjosti i prikazuje kako se njujorškom književniku Noahu Sollowayu (Dominic West) sudi za nehotično ubojstvo motornim vozilom, dok sadržaj svake epizode prikazuje događaje iz prošlosti koji su doveli do tog incidenta. To se u drugoj sezoni odnosi na posljednice preljubničke veze sa Alison Bailey-Lockhart (Ruth Wilson), konobaricom iz Montauka, turističkog gradića na Long Islandu gdje je Solloway bio došao provesti praznike zajedno s obitelji. Kao rezultat su se raspala dva braka – Noah je napustio svoju suprugu Helen (Maura Tierney), a Alison svog supruga Colea (Joshua Jackson). Kao i u prvoj sezoni, i u drugoj je gotovo svaka epizoda podijeljena u dva dijela, od kojih svaki prikazuje događaje iz perspektive različitog lika; u prvoj sezoni su to bili Noah i Alison, dok su im se u drugoj sezoni pridružili Helen i Cole.
Ako je Sarah Treem htjela da druga sezona pruži nešto novo, može se reći da je u tome uspjela. Dijelom zbog banalne činjenice da je preljubnička afera završena, a Montauk previše malen da bi se u njemu mogla odigravati glavna radnja bez sapunskih intervencija, serija se zajedno sa dvoje glavnih likova uglavnom preselila u New York. To sa sobom donosi nešto veći raspon likova i mogućih novih podzapleta, a što se najbolje vidi u scenama koje se tiču Colea i koje se uglavnom odvijaju u Montauku, te koje predstavljaju gore dijelove sezone. Najveći problem je u Coleu, liku koga je prethodna sezona najmanje mazila, te koji je, ostavši bez supruge, imanja, a na kraju i obitelji, velikim dijelom zaslužio simpatije publike. Scenaristi, međutim, to prilično otežavaju time što najveći dio sezone prikazuju njegovo autodestruktivno tavorenje u alkoholu, drogi i samosažaljenju, prije nego što će mu u jednom prilično “nadahnutom” trenutku prvo namjestiti utjehu u obliku napaljene buržujke s kojom dijeli scenu kao da je ispala iz porno-filma, a na kraju i “redovnu”, odnosno pristojnu djevojku iz radničke klase. Nju, pak, tumači kolumbijska glumica Catalina Sandino Moreno, čiji angažman rješava problem nedostatka “političke korektnosti” bilo kroz razbijanje WASP-ovske uniformnosti u castingu, bilo kroz toga da njen lik ekvadorske ilegalne imigrantice američku publiku u predizbornoj godini podsjeća na gorući politički problem. Jedina stvar koja Colea drži iznad vode, odnosno njegov lik čini podnošljivim za gledatelje, jest glumački talent Joshue Jacksona, koji će mu omogućiti da zadrži određenu dozu humanosti i u najmračnijim trenucima.
A čak i da nije tako, ono što je druga sezona Preljuba uprskala sa Coleom je više nego nadoknađeno s Helen. Promovirana iz druge violine u prvoligašku članicu glumačke postave, Maura Tierney jednostavno briljira u prilično kompleksnom liku žene koja odavno nije u najboljim godinama, ali je prisiljena u potpunosti promijeniti život. Ona uspijeva sačuvati simpatije gledatelja čak i nakon scena u kojima se ponaša jednako autodestruktivno, a u nekim slučajevima po druge likove opasnije od samog Colea. Može se komotno reći da upravo Helen, stalno rastrgana između želje da prigrli prednosti novog života (uključujući seksualne veze kojih je bila lišena u braku) i želje da se na kraju priče ipak vrati svom mužu, ne samo najbolje napisani i odglumljeni, nego i najsimpatičniji od svih likova.
To se sada teško može reći i za Alison i za Noah, velikim dijelom zato što su egzistencijalne dileme to dvoje likova manje-više riješene; za bivšu konobaricu iz provincijskog gradića teško naći valjani razlog da napusti uspješnog književnika s kojim živi u luksuznom njujorškom stanu; tako je i za njega, koji je, prema vlastitim riječima, prvi put sretan u životu, teško zamisliti da će to ugroziti, čak i kada ga počnu proganjati napaljene novostečene obožavateljice ili mu se kao na pladnju nudi njegova atraktivna agentica (koju tumači Brooke Lyons). Da bi se taj, po prirodi stvari stabilan i gotovo simbiotski odnos između Alison i Noah učinio zanimljivim, nužno ga je ugroziti podzapletima i scenarističkim intervencijama koje možda ne izgledaju kao preskakanje morskog psa, ali se u tom smislu mogu shvatiti i kao uzimanje zaleta. A također se, s druge strane, nekako mora opravdati to da je druga sezona dvije epizode duža od prve. Tako se za Solloweyevog adolescentskog sina Martina (koga glumi Jack Sicilliano) ispostavi da je boluje od jedne prilično rijetke bolesti čiji su simptomi dovoljni za zaplet desetaka rutinerskih TV-filmova. Najgori primjer za “sapunjanje” Preljuba pruža deveta epizoda, jedina gdje nema podjele perspektiva, odnosno gdje se sva zbivanja prikazuju na konvencionalan način; u njoj jedna olujna noć, poput one u petparačkim gotskim romanima, pokreće cijeli niz melodramatskih slučajnosti.
Međutim, kulminaciju svega predstavlja završna epizoda, u kojoj konačno doznajemo kako je i zašto je skončao zlosretni Scott Lockhart (koga tumači Colin Donnell), koji predstavlja vjerojatno najiritantniji lik serije i nešto najbliže negativcu u pravom smislu riječi. Odgovor na to pitanje je, međutim, dan u obliku spletu melodramatskih slučajnosti koja na kraju sirotog Noaha stavlja pred još jednu tešku dilemu koju će riješiti na najgori mogući način, stvorivši cliffhanger još iritantniji od onog kojim je završila prva sezona. Poslovično dobra gluma i poneki lucidni scenaristički trenutak (poput Noahove seanse sa terapeuticom koju tumači Cynthia Nixon) znatno popravlja dojam, ali se teško oteti dojmu da je Sarah Treem na kraju druge sezone sebi dala zadatak za koga nije izvjesno da će ga uspjeti izvršiti u trećoj.
U vrlom novom svijetu Zlatnog doba televizije čak i najbanalniji sadržaji, koji bi ne tako davno završili kao otirač pred vratima scenarista latinoameričkih sapunica, danas su u stanju izgledati zanimljivo i cool. Nestanak prijašnjih kreativnih ograničenja omogućio je da intrigantnima izgledaju zapleti i likovi koje smo vidjeli mnogo puta prije, odnosno da i nešto što bi u svim drugim okolnostima izgledalo kao podgrijana sarma odjednom izgleda kao straobalno inovativna televizijska produkcija. Možda se najbolji primjer takvog fenomena može pronaći u američkoj TV-seriji Preljub, koja je usprkos ne baš previše originalnog zapleta dobila izuzetno povoljne kritike i postala jedan od, uvjetno rečeno, “jačih” televizijskih događaja u posljednje vrijeme.
Iza serije je stajao tandem koji čini Hagai Levi, izraelski TV-režiser i producent poznat kao tvorac Bi Tipul, dramske serije koja će postati svjetski brend Na terapiji (koji uključuje hrvatsku verziju) te Sarah Treem, relativno mlada američka autorica koja je zajedno sa Levijem za HBO radila na američkoj verziji In Treatment. Radnja prve sezone, koja je svoju premijeru imala na kablovskom kanalu Showtime u drugoj polovici 2014. godine, započinje kada Noah Solloway (Dominic West), njujorški profesor književnosti i autor nedavno objavljenog romana, zajedno sa suprugom Helen (Maura Tierney) i četvoro djece odlazi provesti ljetni odmor u gradiću Montauk na obali Long Islanda gdje Noahov tast Bruce Butler (John Doman), inače daleko uspješniji pisac, posjeduje luksuznu kuću. Noah na putu slučajno sreće Allison (Ruth Wilson), atraktivnu konobaricu koja je udana za Colea Lockharta (Joshua Jackson), vlasnika lokalnog ranča. Niz slučajnih susreta, koje je u malom mjestu prilično teško izbjeći, ih sa vremenom uvjere da jedno prema drugom osjećaju duboku privlačnost te ih vodi do neumitnom prepuštanju strasti. Noahovi napori da svoje preljubničke aktivnosti i odsutnost iz doma, koju krije pod krinkom pronalaženja građe za novi roman, sakrije od obitelji koincidiraju sa otkrićima da živopisni turistički gradić ima mračno naličje, kao I da su Allisonin brak i život pod sjenom nedavne tragedije od koje se uopće nije oporavila.
Kod Preljuba će pažljivijim gledateljima kao jedna od prvih stvari u oči upasti to da je osnovna narativna struktura posuđena od prve sezone Pravog detektiva. Zbivanja se prikazuju u flashbacku, odnosno kroz izjave koje Noah i Allison mjesecima kasnije daju policijskom detektivu Jeffriesu (čiji lik tumači Victor Williams), te se postupno daje do znanja da je njihovo ljubovanje vjerojatno imalo nasilne, odnosno po nečiji život kobne posljedice. Time se stvara dodatna napetost, a održava se čak i nakon što se, nekoliko epizoda prije kraja sezone, otkrije tko je žrtva.
Međutim, daleko se originalnijim čini to što je svaka epizoda strukturirana u obliku “rašomona”, odnosno što se zbivanja u njoj prikazuju iz dvije sasvim različite perspektive, odnosno što se svaka od njih sastoji od dva dijela, koji ponekad jedan te isti događaj prikazuju na sasvim različit način, odnosno prikazuju događaje za koje nije jasno da li su se uopće dogodili. Primjer za to se može vidjeti već u prvoj epizodi, kada neugodni incident u zalogajnici Allison u njenoj vlastitoj priči pretvara u heroinu, odnosno kada prilikom večernjeg susreta sa Noahom na plaži u Noahovoj priči nosi prilično kratku haljinu i nimalo ne krije zavodničke namjere. Taj se pristup, uz manje ili veće varijacije, nastavlja sve do završne epizode u kojoj potencijalno najdramatičniji trenutak serije, odnosno jedini u kome se koristi vatreno oružje, prikazuje na sasvim različite načine u Noahinoj i Allisononoj verziji (i gdje je, za razliku od većine sličnih slučajeva, Noah bolje prošao u tuđoj nego u svojoj priči).
Preljub se, osim forme, može pohvaliti i kvalitetnim sadržajem, pa tako naizgled jednostavna priča o preljubu sadrži i dodatne motive. To se može reći i za socijalnu komponentu koja velikim dijelom upravlja motivima protagonista. Noah je tako frustriran ne samo svojom nesposobnošću da napiše “pravi”, odnosno uspješni roman koji bi zadovoljio njegove ambicije, nego i time da je egzistencijalno ovisan o svom daleko bogatijem i uspješnijem tastu, pa zato njegovo nastojanje da svoju preljubničku vezu sakrije od obitelji, odnosno pokuša je okončati, ima i dodatni poticaj. Allison je, s druge strane, frustrirana ne samo osobnom tragedijom, nego i realnošću života u malom gradu gdje svi znaju svakoga i gdje njen poslodavac, koga je upoznala još kao školarka, koristi svaku priliku da bi je podsjetio na neke ne baš pohvalne detalje iz prošlosti, a Coleova majka (koju tumači Mare Winnigham) kao gotički matrijarh nastoji po svaku cijenu sačuvati obiteljsku čast, dok istovremeno njen sin inzistiranjem na očuvanju tradicije kompenzira svoj duboki prijezir prema bogatim i razmaženim turistima od kojih je prisiljen živjeti.
Uz dobar scenarij, ključan element za uspjeh Preljuba jest i vrlo dobar casting. Tu su se autori, kao i mnogo puta dosad, koristili britanskim glumačkim talentima, i to upravo onima koji su slavu stekli zahvaljujući mediju televizije. Dominic West, najpoznatiji kao baltimorski detektiv McNulty iz popularne Žice, je sjajan kao muškarac sputan frustracijama i osjećajem dužnosti, a vrlo zanimljivim se čini i angažman Domana koji je u Žici tumačio njegovog neprijateljski nastrojenog šefa. Ruth Wilson je, pak, gledateljima upala u oči ulogom sociopatske žene-ubojice koja ima neobičan odnos sa naslovnim protagonistom BBC-jeve serije Luther. Ovdje ona tumači daleko normalniji, ali svejedno isto tako upečatljiviji lik. I ostatak glumačke ekipe je dobar, bilo da je riječ Jacksonu, bivšoj tinejdžerskoj zvijezdi koja kao Cole sugerira zlokobnu komponentu nečega što bi inače izgledalo kao savršen muškarac, te Tierney u ispočetka nezahvalnoj ulozi supruge i majke.
Prva sezona Preljuba će u svojih desetak epizoda gledateljima pružiti više nego dovoljno razloga da budu sretni što televiziju gledaju danas, a ne prije deset ili dvadeset godina. Međutim, teško da bi se mogla nazvati savršenom. Mane upadaju u oči već kada se čuje naslovna pjesma Fione Apple, jedna od najneugodnijih i najpretencioznijih u povijesti televizije. Pred kraj sezone, pak, postaje očito da autori nisu bili skroz načisto kako bi cijelu stvar završili – da li da sve zaokruže u jednoj sezoni i od svega naprave antologiju nalik na Pravi detektiv ili da se ide na “sapunskije” i komercijalnije rješenje. Odgovor dolazi u obliku iritantnog cliffhangera na kraju sezone koji postavlja daleko više pitanja nego što daje odgovora. Gledateljima je tada jasno da ih čeka druga sezona u kojoj bi njeni tvorci trebali uložiti dodatni napor da stvari ne samo učine, nego i održe zanimljivim, te Preljub ne počne izgledati kao prevara koja ih vraća neka “stara dobra” televizijska vremena.
Jedna od najčešćih zamjerki drugoj sezoni Pravog detektiva je bila ta da je Nic Pizzolato zagrizao više nego što je mogao progutati, odnosno da je u nju utrpao previše likova, podzapleta i drugih sadržaja za osam epizoda. To je također i najčešće objašnjenje za njihovu frustirajuću nejasnoću, površno oblikovanje i prikazivanje, te zbog čega je čak i pažljivijim gledateljima bila nužna dubinska analiza i naknadno guglanje da shvate što se u Pravom detektivu zapravo događa i što je pjesnik htio reći. Izgleda da je dio tih zamjerki dopro i do samog Pizzolata, odnosno da je HBO shvatio da finale sezone, ako se želi spasiti do tog trenutka uglavnom razočaravajući dojam, mora biti nešto drukčije od prethodnih sedam epizoda. Zato je pronađeno “elegantno” rješenje koje istovremeno daje više prostora i vremena za razrješavanje komplicirane radnje, a vjerno je formatu sezone od osam epizoda – posljednja epizoda tako ima trajanje cjelovečernjeg filma. Gledateljima sklonima bingeanju to neće mnogo značiti, ali će kritičari druge sezone imati svojevrsnu zadovoljštinu u spoznaji da je čak i HBO priznao da je “nešto trulo u državi Danskoj”.
Finale sezone je kao posljednja prilika da se popravi dojam o sezoni moralo biti nešto posebno. Ta prilika, međutim, nije iskorištena. Omega Station se u odnosu na prethodne epizode razlikuje prije svega po kvantitetu, a ne kvalitetu. Dakle, gledateljima se servira jedno te isto. Pizzolatov scenarij, nakon što je počinitelje i motiv Caspereovog ubojstva razotkrio u prethodnoj epizodi, odnosno ukazao na zastrašujuće razmjere političko-tajkunsko-kriminalne zavjere kojoj su protagonisti stali na žulj, na kraju tek odrađuje rutinski posao prikazivanja prilično predvidljivih posljedica tog sukoba, čiji je ishod daleko bliži onome što bi se dogodilo u stvarnom životu nego u hollywoodskim filmovima i TV-serijama. Jedino kakvo-takvo iznenađenje je to da Leonard “Lenny” Osterman, fotograf sa filmskog seta koji je Casperea ubio kako bi osvetio svoje roditelje ubijene u pljački 1992. godine, u najgorem mogućem trenutku otkriva kako je Caspere u stvari njegov biološki otac, kao i da je njegova sestra Laura bila od njega seksualno iskorištavana. Taj detalj, koji je možda najčišći element pulpa u cijeloj radnji, je međutim, potrošen u sceni kada takvo otkriće izazove Leonardovu bijesnu reakciju u najgorem mogućem trenutku za protagoniste, odnosno oružani obračun koji će ušutkati kapetana Hollowaya, kolovođu pljačke i glavnog svjedoka zavjere, odnosno uništiti uređaj za snimanje kojim je Ray pokušao dobiti priznanje zavjerenika.
Taj događaj predstavlja ključan trenutak kada Pravi detektiv prestaje biti detektivska priča u klasičnom smislu riječi, odnosno kada Ray posljednji put pokušava riješiti svoj problem u okviru zakona; pri tome je karakteristično i to da Ani, koja je uz njega preživjeli član detektivske trojke, epizodu uglavnom provodi skrivajući se. Druga polovica epizode prikazuje rasplet žanrovski bliži klasičnom gangsterskom filmu, odnosno kako Ray i Ani slijede Frankov primjer te, umjesto da se bore protiv zavjere, od nje nastoje pobjeći. Ray i Frank pri tome posljednji put djeluju kao saveznici, odnosno sudjeluju u zajedničkom napadu na Osipa i njegove poslovne partnere, prilikom koga će pokazati neočekivanu vojničku vještinu te likvidirati nekoliko prilično iskusni tipova s oružjem i, na kraju, prikupiti dovoljno novaca za više nego lagodan život u izbjeglištvu. Ta je scena, kao i mnogi detalji u prethodnim epizodama, površna, ali i zavaravajuća – Pizzolato se naime od samog početka odrekao svega što bi moglo sličiti na konvencionalni hepi end.
Sudbina Raya i Franka je tako bila unaprijed zapečaćena. Ray, prije nego što će pobjeći na sigurno, mora posljednji put doći vidjeti svog voljenog sina, i to, naravno pruža njegovim progoniteljima da ga lociraju i konačno likvidiraju u inače rutinskoj sceni oružanog obračuna kojoj tek impresivno okružje tisućljetnih kalifornijski sekvoja čini posebnom. Ta je scena, s druge strane, bila i ostvarenje proročanstva koje izriče lik Rayevog oca u sceni snoviđenja na početku treće epizode.
Frank, koji je u cijeloj seriji bio daleko čvršće izgrađeni i u mnogo čemu simpatičniji lik, također na kraju umire, ali na daleko impresivniji način. Prije toga se ispostavilo da ga njegova supruga Jordan, usprkos svih indicija koje je Pizzolato ubacivao u prethodnim epizodama, iskreno voli te je treba ozbiljno nagovarati da ga ostavi i ode na sigurno. Na kraju Franku glave dolazi ne zavjera, nego njegovi meksički gangsterski kolege, koji poput njega ozbiljno shvaćaju etički kodeks, i koje je izigrao spektakularnom gestom paljenja kockarnica koje im je prethodno bio obećao. Franka otimaju i vode u pustinju gdje će posljednju šansu da se izvuče živ prokockati prkosnom gestom. Uboden nožem i ostavljen u pustinji, Frank počinje hodati ostavljajući iza sebe trag krvi koji prate lešinare, a potom postaje okružen vizijama iz prošlosti prije nego što mu se ukaže vizija Jordan te tako zaokruži jednu od dojmljivijih scena umiranja u suvremenoj televizijskoj produkciji.
Epilog koji slijedi nakon toga se doima prilično banalnim, ali i odaje Pizzolatovu konceptualnu konfuziju. Tako s jedne strane smrt protagonista slijedi prikaz potpunog trijumfa zlikovaca – korumpirani policijski poručnik Burris tako sudjeluje na svečanosti otkrivanja spomenika Woodrougha, policajca koga je bio ubio, a svodnik Tony Chessani, nakon što je prigodno uklonio svog oca, nasljeđuje njegovo gradonačelničko mjesto. Da stvari ipak ne bi bile toliko crne, i da bi gledatelji dobili nekakvu utjehu, ispostavlja se kako je Chad ipak Rayev sin, a na kraju se prikazuju i scene Aninog izbjeglištva u Venezueli gdje se ona zajedno sa Jordan brine o djetetu koga je dobila zajedno sa Rayom, a tu je i obavezno pružanje dokumenata i drugih dokaza usamljenom novinaru koji će ih jednog dana možda objaviti kako bi istjerao kakvu-takvu pravdu.
Epizoda, koju je inače prilično solidno režirao John Crowley, je tako u mnogo čemu sadržavala sve što je loše u drugoj sezoni. Nastojanje da se mračan sadržaj prve sezone nadmaši s još mračnijim se iskazalo i kroz soundtrack kojim dominiraju ultradepresivne pjesme Lere Lynn (koja se, kao zaštitni znak sezone, i ovdje pojavljuje kao pjevačica u baru), ali još više kroz likove koji su ozbiljno poremećeni. Nitko od njih, zapravo, nije bio “pravi detektiv”, odnosno policajac koji bi svoj posao obavljao razumno i efikasno; gotovo sve je Pizzolato opteretio motivom očinstva i odnosa s očevima, učinivši ih gotovo parodijski disfunkcionalnima i antipatičnima. Komplicirani zaplet i mnoštvo likova je, pak, ostavio malo vremena da se svi ti motivi adekvatno iskoriste, a gledateljima su se, barem neki od njih, počeli sviđati tek kada je bilo prekasno. Ljubavna veza Ani i Raya, koja bi možda mogla funkcionirati da se razvila ranije, ovdje izgleda kao melodramatska karikatura.
Ako se Pizzolato na kraju odluči za treću sezonu, iz neuspjeha druge bi morao izvući nekakve pouke. A one bi mogle biti u tome da se više poradi na kvaliteti, a manje na kvantiteti. To znači da se mora ili smanjiti broj likova i podzapleta ili seriju učiniti dužom, kako bi se oni adekvatno predstavili publici te ju potaklo da za protagoniste brine onako kako je brinula za Cohlea i Harta iz prve sezone. To se, s obzirom na visoki kvalitet prve sezone, možda čini teškim zadatkom, ali učiniti treću sezonu boljom od druge se čini mnogo lakšim.
Više nema gotovo nikakve sumnje da će druga sezona Pravog detektiva, barem neko vrijeme, uživati “čast” jedne od najpopljuvanijih televizijskih emisija. Brda digitalne žuči koja su se prolijevalala i još uvijek prolijevaju na Twitteru, Facebooku i drugim društvenim mrežama su, međutim, HBO-u daleko manje važna od onoga što sama količina te žuči znači – još uvijek više nego impresivnu gledanosti TV-serije. To je, uostalom, potvrdio i David Lombardo, predsjednik programskog odjela američke TV-kuće, izjavivši da će Pravi detektivdobiti svoju treću sezonu, odnosno da jedinu eventualnu prepreku za njeno snimanje može predstavljati nedostatak entuzijazma kod njenog tvorca Nica Pizzolata. HBO je tako s Pravim detektivom (a nešto ranije i s Igrom prijestolja) stvorio fenomen predobro poznat pratiteljima hollywoodskih blockbustera – ostvarenja i uz nju vezane karijere koje uspijevaju opstati upravo zato, a ne usprkos toga što su loše ili imaju takvu percepciju.
Istini za volju, bilo bi, u najmanju ruku nepošteno dovoditi Pravog detektiva i Pizzolata na istu razinu s Michaelom Bayom i Transformersima. Kvaliteta Pizzolatovog scenarija je još uvijek svjetlosnim godinama iznad najboljih stvari koje gledatelje mogu dočekati u kino-dvorana, pa čak i iznad onoga što se prije nekih deset ili možda pet godina smatralo vrhunskom televizijom. A Pizzolato je, mora se priznati, pokazao talent da stvari koje na početku izgledaju loše na kraju izgledaju (makar malo) bolje. To se vidi i sada kada se druga sezona Pravog detektiva bliži svom neizbježnom kraju. Pizzolato je shvatio da je dotjerao cara do duvara, te da, ukoliko želi spasiti opći dojam, mora napraviti neke promjene u zapletu, likovima i stilu. I to drastične, mada u nekim slučajevima ne baš toliko neočekivane.
Nakon prethodne izuzetno dobre, ali inventivne i na trenutke nadrealne epizoda, pretposljednja epizoda pod naslovom Black Maps and Motel Rooms (Crne karte i motelske sobe) se trudi biti što konvencionalnija, odnosno Pizzolato ovdje odaje dojam da je svjestan da se posao mora završiti. Tako više nema maltretiranja gledatelja sa zbunjujućim podzapletima vezanim uz sporedne likove, odnosno traumatičnim privatnim životima protagonista. Istraga u kojoj se detektivska trojka našla mora doći do svog kraja, a što znači da se moraju dati odgovori na pitanja, odnosno sva zbivanja koja su se prethodno dogodila dobiti svoj smisao. Pizzolato se na kraju odlučio za najjednostavnije rješenje – ono u što su protagonisti od samog početka sumnjali, a za što su gledatelji mislili da su scenarističke obmane, je istina. Dakle, ubojstvo zlosretnog gradskog menadžera Casperea je bila prije svega posljedica njegove upetljanosti u veliku korupcijsku zavjeru, odnosno vrzino kolo u kome su se preko hrpe “prljavog” novca i seksualnih ucjena vodeći političari našli u društvu okrutnih i beskrupuloznih kriminalaca. Sumnje Franka Semyona da mu netko blizak namjerava “namjestiti” su se pokazale više nego ispravne, odnosno postalo je jasno da je od samog početka bio žrtva kako svojih bivših sponzora iz ruske mafije, tako i svog ultraambicioznog, ali na kraju izdajničkog pomoćnika Blakea (koga glumi Chrisopher Blake Churchman). Troje detektiva otkriva da je spektakularni prepad na seks-zabavu izazvao nimalo ugodnu reakciju moćnika koji su Ani Bezzerides optužili za ubojstvo zaštitara, a detektivu Rayu Velcoru namjestili ubojstvo tužiteljice Davis, stavivši tako istražitelje s onu stranu zakona. Paul Woodrough, pak, otkriva da je čak i njegov bivši suborac i homosekualni partner dio zavjere, odnosno da je slučajni susret s njim unaprijed planiran od poslodavaca iz privatne vojne kompanije kao sredstvo kojim bi držao zatvorena usta o ratnim zločinima, odnosno da su njegovi bivši poslodavci također spetljani s korumpiranim političarima.
Kada se ispostavi da je kriminalna zavjera toliko razgranata i sveobuhvatna te uključuje nečiji državni aparat, gledateljima, čak i onima koji nisu naviknuti na pesimizam film noira kojim se druga sezona insprirala, je jasno da protagonisti tu imaju vrlo malo šanse da joj se efikasno suprostave, pa čak i prežive. To se na kraju ispostavi preteškim zadatkom za Woodrougha, koji odlazi u samoubilački okršaj sa bivšim suborcima u kome će demonstrirati svoje ubilačke vještine, ali ne dovoljno dobro da postane prvi od glavnih likova koji je – osim ako Pizzolato ne smisli još jedan, ovaj put daleko neuvjerljivi cliffhanger – otišao u Valhallu. Počast palom borcu je odana montažnim trikom u kojoj njegova trudna djevojka, koja se s Woodroughovom majkom krije u motelu, sa suzom u oku prati završne scene Kazanovog filma Sjaj u travi.
Pizzolato uz dovršavanje posla oko smanjivanja broja protagonista mora “odraditi” i obavezno romantično sparivanje muškog i ženskog detektiva. Ani i Ray su se tokom istrage zbližili, otkrili da imaju mnogo toga zajedničkog, a Ani je na samom početku, još uvijek pod utjecajem droge, sebe ponudila Rayu; Ray na kraju tu ponudu prihvati, ali tek nakon što su se oboje našli u beznadežnoj situaciji, odnosno pod pritiskom spoznaje da možda uskoro neće imati nikakve prilike da pronađu utjehu jedno u drugom. Scena u kojoj se taj proces odvija je, međutim, najslabiji segment epizode, s obzirom na ne baš najspretniju režiju Dana Atrtiasa koja previše inzistira na krupnim planovima.
U cijeloj epizodi se i ovaj put najbolje snašao Frank Semyon, iako je njegov lik u samo nešto malo boljoj situaciji od zlosretnih detektiva. To što se nalazi s druge strane zakona mu daje nešto širi asortiman sredstava prikupljanja infomacija – a za što je najbolji primjer tretman koji pruža izdajničkom Blakeu – kao i metoda kojima se izvlači iz gabule, a što uključuje ubojstva, potpaljivanje požara i korištenje kontakata u kriminalnom podzemlju koje bi mu trebale omogućiti uspješan bijeg, odnosno osvetnički udar na svoje bivše poslovne partnere. Vince Vaughn ponovno briljira u ovoj epizodi, iako ga je Pizzolato ponovno opteretio s “morskim” replikama. U svakom slučaju, i on, kao i sama serija, nakon sedme epizode izgledaju značajno bolje, pa se gledatelji imaju razloga nadati da će veliko finale i kvalitetom, a ne samo očekivanom gledanošću, opravdati snimanje treće sezone.
Pravi detektiv je u svojoj prvoj sezoni, zahvaljujući blagoglagoljivom Rustu Cohleu, osvojio srca mnogih gledatelja kojima su bile nedostajale ozbiljne filozofske rasprave u filmovima i TV-serijama. Lako je zamisliti da je jedan od ključnih razloga neuspjeha druge sezone u tome što takvih sadržaja nije bilo. Šesta epizoda bi, pak, mogla potaći sličnu aktivnost, iako prilično zaobilaznim putem i to kod dijela publike koji se smatraju najzagriženijim filmofilima. Naime, njen sadržaj bi mogao poslužiti kao povod nastavka vječne debate o tome postoji li slobodna volja ili je sve predodređeno. Ili, da budemo precizniji, postavlja se pitanje da li ju je Nic Pizzolato pisao potaknut vlastitom inspiracijom ili time da je termin za njeno prikazivanje bio 26. srpanj – datum koji se u filmofilskim krugovima slavi kao 88. rođendan Stanleya Kubricka. Ako je odgovor ovo potonje, onda bi to trebalo objasniti zbog čega se Church in Ruins može shvatiti kao jedan prilično eksplicitan homage Kubrickovom posljednjem filmu Oči širom zatvorene, odnosno njegovoj ključnoj sekvenci u kojoj protagonist, potaknut znatiželjom, posjećuje orgije gradske elite.
Međutim, prije nego što epizoda dođe to te točke – koja je, u skladu s hollywoodskim pravilima predeterminirana za njen završetak – gledatelji moraju barem prvu polovicu gledati što se zbiva s životima glavnih protagonista, odnosno kako (i da li uopće) napreduje istraga. Tu je, dakako, i nedovršeni posao iz prethodne epizode, odnosno cliffhanger koji se mora nekako razriješiti. Pizzolato ovaj put ne koristi nikakva “morska” rješenja, nego situaciju razrješava na najelegantniji i, barem u kontekstu ove serije, najrealističniji način. Bivši detektiv Ray Velcoro je bijesan zbog toga što je, zahvaljujući pogrešnoj dojavi Franka Semyona o silovatelju vlastite supruge, ubio pogrešnog čovjeka i što je desetogodišnji koruptivni odnos bio temeljen na laži. Međutim, ispostavlja se kako je Ray dovoljno racionalan da shvati kako bi osveta nad Frankom donijela više štete nego koristi, te oba muškarca nakon prilično napetog razgovora za kuhinjskim stolom (gdje obojica, za svaki slučaj, kriju pištolje uperene jedni u drugog) dolaze do zaključka kako im je u obostranom interesu da nastave međusobnu suradnju.
Ray će, međutim, relativno kratko vrijeme ostati odgovorna odrasla osoba. Obiteljski problemi, odnosno spoznaja da je njegov odnos sa sinom Chadom, bez obzira kako se razriješila situacija sa suprugom, nepovratno uništen, ga ponovno tjera preko ruba odnosno završava razdoblje trezvenosti. To će Pravi detektiv učiniti na nimalo suptilan način, kroz scene manijakalnog opijanja, pušenja i šmrkanja kokaina, a tokom i nakon koje Colin Farrell patetično preglumljuje stvarajući isto loš dojam na način na koji je njegova gluma stvarala dobar dojam u prethodnoj epizodi.
Ova je epizoda bila loša za Colina Farrella, ali je zato bila izuzetno dobra za Vincea Vaughna, koji je konačno lišen “morskih” dijaloga i više ne mora izgovarati riječi koje u rječnicima guglaju magistri filozofije. Njegov lik gangstera ne samo da se doima mnogo uvjerljivijim, nego čak i postaje nešto najbliže pozitivcu, odnosno “dobrom momku” u cijeloj seriji. Pizzolato to naglašava scenom u kojoj Frank očinski tješi malog sina jednog od svojih ubijenih suradnika, a koja usprkos svega, ne skreće u sentimentalnu “ljigu”. A još je zanimljivije vidjeti njegovo iskreno gađenje kada shvati da su njegovi novi meksički gangsterski partneri likvidirali djevojku samo zato što je izlanula par riječi policiji.
U epizodi se nije našlo previše mjesta ni vremena za lik Woodrougha, ali je zato ključna uloga pripala detektivki Ani Bezzerides. Ona, zajedno sa svojim kolegama, smišlja izuzetno smjeli (ili, preciznije, luđački) plan da ključne dokaze za nastavak istrage prikupi na seks-zabavi koja okuplja pripadnike kalifornijske političke i ekonomske elite, a kako bi se na nju infiltirirala preuzima identitet svoje “problematične” sestre (čiji lik tumači Leven Ramblin, jedna od negativki u Igrama gladi), koja joj, pak, prije cijelog pothvata pruži par praktičnih savjeta. HBO je, naravno, cijelu scenu mjesecima prije prikazivanja maksimalno iskoristio u promotivne svrhe, spominjujući kako je, da bi orgije izgledale što uvjerljivije, angažirao nekoliko stvarnih porno-glumica.
Kada se gledatelj konačno suoči s orgijom, vidjet će se da se Pravi detektiv u ovom konkretnom slučaju teško može nazvati pornografijom. Naime, Annie prilikom dolaska na destinaciju prima obaveznu dozu “ecstasyja” koji bi je trebao opustiti, a to znači da će ono što se događa promatra iz ne baš jasne perspektive. Tako, umjesto da scena izazove voajerski užitak kod muške publike, izaziva jezu, jer Annie nije potpuno jasno da li je ono što vidi stvarnost ili noćna mora; svemu tome nimalo ne odmažu ni flashbackovi u djetinjstvo u očevoj New Age komuni, gdje je, po svemu sudeći, bila žrtvom seksualnog zlostavljanja od strane hipija. Usprkos svega, Annie među svojim “kolegicama” uspijeva pronaći Veru Machiado (koju glumi Miranda Rae Mayo), djevojku čiji je nestanak bila istraživala, te je odluči izvući kao eventualnog svjedoka. Sve to dovodi do predvidljivog fizičkog sukoba sa arogantnim “klijentom” (koga glumi Brett Rice), i čiji dijalozi u kojima se hvali svojim naftnim bogatstvom i proizvodnjom oružja podsjećaju na srž svega što je Hollywood smatrao lošim u Bushovo doba. On potom eskalira u sukob s tjelohraniteljem gdje Annie pokaže vještinu sa nožem, te spektakularnog bijega u kojoj joj pomažu Woodrough i Velcoro.
Starije gledatelje će scena seks-zabave podsjetiti ne samo na Kubrickov film, nego i na epizodu Twin Peaksa u kojoj se Audrey Horne kao amaterska detetkivka pod krinkom prostitutke inflitirirala u bordel. Srećom, Pizzolato u svemu tome nije kopirao Lynchovu i Frostovu melodramu, pa je ona izgledala dovoljno originalna da bi se moglo zaključiti kako je Church in Ruins najbolja od svih dosadašnjih epizoda sezone. Velika zasluga za to ide režiseru Miguelu Sapochniku, poznatom pod Hardhome, najboljoj epizodi posljednje sezone Igre prijestolja. On je završnu scenu režirao na prilično efektan, zanimljiv i originalan način, a posebno treba pohvaliti to što je kao glazbenu podlogu koristio klasičnu glazbu, odnosno soundtrack koji se komotno mogao koristiti u film noirima 1940-ih i 1950-ih. Zbog svega toga je Church in Ruins izgledala i zvučala dostojno imena serije. Stvari su se pokrenule nabolje; vjerojatno ne dovoljno da u sljedeće dvije epizode spase opći dojam, ali svejedno nabolje.
Pravi detektiv je, barem što se druge sezone tiče, prešao točku iza koje više nema povratka. Oni kojima se svidjela će je odgledati do kraja. Oni koji su je zamrzili ili s njom bili razočarani, mrzit će je i tokom sljedeće tri epizode. Krvavi obračun s kojim je okončana četvrta epizoda je tu, bez obzira na svu svoju spektakularnost i šokantnost, tu promijenio malo stvari. Sudeći po kritikama i ruljom koja se na Twitteru natječe na što dovitljivijom blaćenju, Pravi detektiv se u postojećoj inkarnaciji ne može nadati Emmyjima niti statusu remek-djela kakvim je bila proglašena prva sezona. Naravno, kao i u mnogim sličnim slučajevima, pljuvanje Pizzolatove serije je isto tako neopravdano kao što je bilo uzdizanje prve sezone u nebesa. S druge strane, to ne znači da druga sezona ima itekakve probleme za koje je malo vjerojatno da će biti razriješeni u sljedeća tri tjedna.
Za one koji traže nešto posebno novo, peta sezona na svom početku čini razočaravajućom, odnosno stvari manje-više vraća na početak. Uzbudljivu akciju s kojom je okončana prethodna epizoda smjenjuju daleko mirnije (i mnogima dosadnije) scene gdje se kroz dijaloge nastoji prikazati posljedice krvoprolića po protagoniste i njihove karijere. Kao što se moglo pretpostaviti, ulično krvoproliće u kome je stradalo par meksičkih gangstera je šefovima detektivske trojke pružilo savršen izgovor da, zahvaljujući leševima koji služe kao prikladni počinitelji, prekinu istragu ubojstva. Državni tužitelj Geldof koji je preko istrage nastojao “iščeprkati” podatke o korupciji u gradu Vinci je, pak, taj događaj iskoristio da se kandidira za guvernera, odnosno prihvatio je liniju manjeg otpora i slučaj proglasio riješenim. Državni policajac Paul Woodrough je, pak, proglašen detektivom, ali zapravo smijenjen unaprijeđenjem na istražitelja prijevara, odnosno uredski posao koji mrzi. Ani Bezzerides je, pak, degradirana na posao čuvarice policijskih dokaza i prisiljena odlaziti na terapijske grupe policajaca optuženih za sekualno zlostavljanje, a gdje će prirediti jednu od rijetko smiješnih i zabavnih scena u seriji koju muči ozbiljan nedostatak humora. Detektiv Ray Velcoro je, pak, napravio par drastičnih poteza u životu – obrijao je brkove i dao otkaz u policiji, postavši privatni istražitelj Franka Semyona s punim radnim vremenom.
Detektivska trojka, dakako, nije sretna kako su se stvari rasplele, a i gledateljima je jasno da se istraga mora nekako nastaviti, pri čemu Rayovo traženje novca koji je ukraden prilikom Caspereovog ubojstva jednostavno nije dovoljno. Kao rješenje tog problema, i svojevrsni deus ex machina, se pojavljuje zamjenica državne tužiteljice Davis (koju tumači crna britanska glumica Michael Hyatt), koja, zahvaljujući otkriću plavih dijamanata koji ukazuju da Meksikanci možda nisu pravi ubojice, odlučuje započeti vlastitu, mnogo diskretniju istragu, kojoj je ponovno cilj razotkriti korupciju, ali za razliku od Geldofa, ne namjerava stati kada se to učini politički oportunim.
Ponovno okupljeni tim, pak, tokom epizode ne otkriva ništa što publika u prethodnim epizodama nije mogla pretpostaviti. Ray otkriva da je Blake, jedan od Frankovih pomoćnika, povezan ruskim gangsterom Osipom, ali i sinom gradonačelnika Chessanija koji organizira seks-zabave za pripadnike kalifornijske političke elite. Gledateljima scenarij sugerira kako je Caspere bio povezan s tom prljavom rabotom, ali i vjerojatno i pravljenjem snimaka orgija kojom se političare ucjenjivalo; tkogod ustrijelio Ray gumenim mecima je vjerojatno ista ona osoba koja je likvidirala Casperea. Istraga, pak, Ani i Paula vodi u šumsku zabit Sjeverne Kalifornije gdje pronalaze kolibu s tragovima krvi i mučenja.
Jedino iznenađenje u epizodi se tiče događaja koji je vezan uz privatne živote protagonista, a ne samu istragu. Ray, naime, nakon što je prisiljen sudski se naganjati sa suprugom oko skrbništva nad sinom, na svoj veliki užas otkriva da je ona ostvarila svoju prijetnju da će testirati njegovo očinstvo. Kasnije sa još većim užasom, nakon što mu tužiteljica Davis javi kako je silovatelj njegove supruge bio uhvaćen prije nekoliko tjedana, shvaća da je ubio pogrešnog čovjeka. S još većim bijesom, pak, shvaća kako mu je Frank bio podmetnuo pogrešnog čovjeka kako bi od njega napravio svoj “resurs” u policiji. Sve to kulminira s obveznim cliffhangerom na kraju epizode gdje će se Ray suočiti s Frankom; da li če taj susret završiti s nasiljem i da li će ga netko od njih dvojice, odnosno troje (uključujući Frankovu suprugu Jordan koja se stjecajem okolnosti našla na poprištu) preživjeti će se doznati tek za sedam dana. Može se reći da je cliffhanger s kojim završava ova epizoda daleko bolji od onoga s kojim je završila druga epizoda, barem zbog toga što sa sobom ostavlja daleko više slobode za razrješenje i manje potrebe za nekakvim “morskim” rješenjima poput gumenih metaka.
Peta epizoda, koju je, kao i sve prije nje, Pizzolato opteretio “morskim” dijalozima, poput rečenice kojom gangster Frank sebe opisuje kao “regruta u pogrešnoj strani klasnog rata”, usprkos toga zaslužuje određene pohvale. To se najviše odnosi na Colina Farrella koji se pokazao kao najbolji glumac, a koji je, prije svega u scenama u kojima mora na “hladan” način reagirati na otkrića koju su preokrenula život njegovog lika, pokazao izuzetan talent. Zbilja je šteta što Pizzolato takve obrate nije iskoristio malo ranije. No, to možda znači da će takvih, a možda još kvalitetnijih obrata, biti i u sljedeća tri tjedna.
Druga sezona Pravog detektiva došla je na polovicu puta. Na toj točci se može početi govoriti da je manje-više izvjesno kako je svojom kvalitetom ispod razine prve, a još je izvjesnije da će je takvom ocijeniti publika i kritika. Jedini način da jedan od najprestižnijih i najhvaljenijih projekata HBO-a izbjegne razočaravajuću reputaciju bi bio da scenarij Nica Pizzolata u sljedeće četiri sezone dostavi nešto uistinu posebno. S obzirom da se takva čuda u Hollywoodu događaju rijetko, ali i da HBO, prvoborac novog zlatnog doba američke televizije, nije imun na “ćorke”, tako dramatična promjena se čini malo vjerojatnim. To, dakako, ne znači da se HBO i Pizzolato neće potruditi, a korak u tom smjeru bi mogao biti krvava završnica četvrte epizode. Za pretpostaviti je da će publika njome biti više šokirana nego što je to bio slučaj s završnicom epizode od prije dva tjedna, kada je natuknuta mogućnost da će na samom početku Pravi detektiv ostati bez jednog od glavnih protagonista.
No, prije nego što se dođe do tog trenutka, scenarij, čije je autorstvo Pizzolato prvi put podijelio s nekim drugim – piscem po imenu Scott Lasser – u prvih trideset minuta kao da želi reciklirati ili barem naglasiti sve ono što je kritičarima i publici išlo na živce u prethodne tri epizode. Tada se, zapravo, ne događa ništa i veliki dio vremena odlazi na kadrove kalifornijskih auto-cesta snimljenih iz zraka ili na mračni, depresivni bar gdje jedna te ista pjevačica izvodi depresivne folk-pjesme kao svojevrsnu glazbenu podlogu za monotone razgovore Franka Semyona s Rayem Velcorom. Istraga, dakako, manje-više stoji na mjestu, a gledatelji stječu uvid u problematične privatne živote protagonista, odnosno doznaju ono što su već ranije znali ili barem imali itekako razloga za pretpostavljati. Moglo bi se reći da je glavni nedostatak druge sezone u tome što se od prve nastojala razlikovati kvantitetom, odnosno što je Pizzolato u format od osam epizoda nasilno pokušao uvaliti previše sadržaja. Ono što je u prvoj sezoni funkcioniralo s dvojcem Cohle-Hart, u drugoj ne može s dvaput više protagonista, a dodatno komplicira i to što je njihov privatni život opterećen s gotovo parodijskom kolićinom problema koji, naravno, stvaraju poduzaplete koji se ne bi mogli razriješiti ni u jednoj prosječnoj telenoveli.
Najdrastičniji primjer “sapunizacije” Pravog detektiva je lik Paula Woodrougha. Na samom početku se budi u društvu svog bivšeg ratnog druga, a što nastoji i kod posljednjeg nevjernog Tome među gledateljima otkloniti sumnju o njegovoj homoseksualnosti. Paul zbog svega toga nije previše sretan, i zapravo se nalazi na rubu živčanog sloma, ali je to tek početak nevolja s kojima će se suočiti do kraja epizode. Prvo mu netko krade motocikl, a na zatim ga na ulici sačeka mala armija novinara s neugodnim pitanjima o ratnim zločinima. Gledatelj baš i nema vremena za upitati se zašto je tako politički delikatna istraga teškog ubojstva povjerena policajcu s tako kontroverznom javnom reputacijom. Scenaristi umjesto toga uvaljuju scenu u kojoj će se Paul sresti s bivšom djevojkom koja mu saopći da je trudna; Paul na to reagira s oduševljenjem odnosno bračnom ponudom, sugerirajući da mu zasnivanje tradicionalne “heteronormativne” obitelji predstavlja jedini put do kakve-takve normalnosti u životu.
U usporedbi s njim, ostatak protagonista za vrijeme trajanja epizode nije dobio previše novih komplikacija u životu. Osim, možda, Ani Bezzerides, koja se mora suočavati s time da ju je bivši momak i kolega tužio za seksualno zlostavljanje, a gledatelji također doznaju da je imala ili ima probleme s kockom, odnosno da je njen policijski kolega i partner zbog nje ostao bez supruge. Njen privatni život, po svemu sudeći, ima i neke veze s istragom koju vodi, s obzirom da se ispostavi da je njen otac – vođa hipijevske New Age komune – prije nekoliko desetljeća bio povezan s klanom Chessanijevih koji upravlja gradom Vinci. U Pravom detektivu jedna tako velika i mnogoljudna državu kao što je Kalifornija sve više počinje sličiti na Peyton ili druge “sapunske” gradiće u kojima svatko svakoga zna i svatko je sa svakim blisko povezan.
Završna scena, kada prazne i dosadne riječi konačno mijenja akcija, pak, sugerira kako je Pizzolato i u tome inzistirao da druga sezona bude što različitija od prve. Dok su Cohle i Hart, čak i kada su kršili zakon i hvatali pogrešne krivce, pokazali kako znaju svoj posao i da su napravili nešto zbog čega se ih se slavi kao heroje. U drugoj sezoni se slična situacija pretvara u krvavi fijasko gotovo nadrealnih razmjera. Istraga konačno ukaže na mogućeg sumnjivca; iako je riječ o okorjelom nasilnom kriminalcu s dosijeom, ignorirana je zdravorazumska sugestija da se prilikom hapšenja angažiraju specijalci. Naravno, kada se krene u rutinsku akciju hvatanja, ispostavi da je adresa na kojoj se nalazi sumnjivac laboratorij za proizvodnju metamfetamina koju čuvaju bezobzirni i do zuba naoružani gangsteri zbog kojih će se ulice kalifornijskog gradića pretvoriti u bojište. I to, naravno, upravo u trenutku kada njima demonstriraju lokalni aktivisti, a što će dovesti do toga da ne samo policajci padaju kao snoplje pod kišom metaka, nego i gomila civila, među kojima neki od metaka koje su u samoobrani ispalili sami policajci. Kriminalci nekako uspijevaju pobjeći, ali samo do trenutka kada im se na putu autobus, čiji će vozač i putnici postati nove žrtve; okršaj završava njihovom likvidacijom, ali i spoznajom protagonista, okruženih hrpom leševa i lokvama krvi, da imaju sve samo ne razloge za trijumf.
Scena sveopćeg pokolja u kome, za razliku od prosječnih hollywoodskih filmova, nedužni prolaznici prođu onako kao što bi u sličnoj situaciji prošli u stvarnom životu, će filmofile vjerojatno podsjetiti na sličnu scenu na početku znamenitog Peckipanhovog antivesterna Divlja horda. Taj je film završio s još impresivnijim krvoprolićem, pa je lako zamisliti da će i finale sezone završiti sa sličnim događajem. No, kako stvari stoje, barem dvije-tri epizode će biti posvećene političkim posljedicama ovog događaja, odnosno time da će detektivskoj trojci njihovi pretpostavljeni “prijateljski sugerirati” da krvavi obračun posluži kao “elegantni” način da se, uz likvidiranog sumnjivca, riješi istraga. Frank Semyon, koji, pak, ima vlastitih razloga da pronađe stvarnog krivca, će vjerojatno služiti kao jedini pravi detektiv.
Promatrajući reakcije na Pravi detektiv nakon četiri epizode, sve se teže oteti dojmu da je dio kritika druge sezone, barem onih u SAD, manje motiviran razlikama u kvaliteti, koliko time da je Pizzolato smještanjem radnje u Kaliforniju i izborom likova prekršio nepisana hollywoodska pravila o”političkoj korektnosti”. Prva sezona je kao mjesto radnje, odnosno leglo Zla koristila u ruralnu, zaostalu Louisianu gdje caruju kršćanski fundamentalizam, bjelački rasizam i glasačko tijelo Repulikanske strane, dakle sve ono protiv čega desetljećima propovijeda progresivni “cool” Hollywood. Pizzolato je, pak, drugu sezonu smjestio u isto tako progresivnu i “cool” Kaliforniju, koja je odjednom i sama postala leglo čistog Zla. Tako je jedan od glavnih elemenata zapleta projekt izgradnje “ekološkog” brzog vlaka, ali koji, umjesto da spašava pingvine na Sjevernom polu, služi kao izvrsna prilika za bogaćenje kleptokratske elite, s kojom na gotovo incestuozan način vezani “progresivni” New Age dušobrižnici; to da jedno od najvećih krvoprolića izazovu Latinosi, a potencijalno gej lik ima ozbiljne psihološke probleme (koji ga čine i potencijalnim sumnjivcem) pak, vjerojatno neće dobro sjesti svima onima koji drže da negativci današnjeg Hollywooda smiju jedino biti bijeli heteroseksualni muškarci. Sve je to razlog možda glavni razlog zašto Pravi detektiv više nije tako “cool” i zašto je malo vjerojatno daće takvim postati za četiri tjedna.
Draxblog VI 