Kategorija: Kultura

RECENZIJA: Ako ostanem (2014)

Chlöe Grace Moretz u Cannesu (izvor:Wikimedia Commons)
Chlöe Grace Moretz u Cannesu
(izvor:Wikimedia Commons)
AKO OSTANEM
(IF I STAY)
uloge: Chloe Grace Moretz, Mireille Enos, Jamie Blackley, Joshua Leonard, Stacey Keach, Aisha Hinds
scenarij: Shauna Cross
režija: R. J. Cutler
proizvodnja: Warner Bros., SAD, 2014.
trajanje: 106 '

 

Hollywoodska praksa da ljetne uzdanice idu u parovima – odnosno da se u kratkom razmaku lansiraju dva filma različitih studija koji dijele sličan “high concept” – po svemu sudeći važi i za naizgled “male” filmove. Ili barem takav dojam daju dva filma koji se u ljeto 2014. godine pojavila u američkim kino-dvoranama, oba temeljena na popularnim omladinskim romanima čije su protagonistice adolescentice prisiljene da se prije vremena suoče sa svojom smrtnošću. Prvi od njih, Krive su zvijezde, postao je jedno od najvećih i najugodnijih osvježenja sezone. Drugi, Ako ostanem, ekranizacija romana Gayle Forman, svoju je kvalitetu i uspjeh kod kritičara zadržao unutar statističkih indikatora koji ukazuju da se od takvih filmova ne može očekivati nešto previše dobro.

Protagonistica filma, koju tumači danas među hollywoodskim filmašima prilično popularna Chloe Grace Moretz, je Mia Hall, srednjoškolka iz Portlanda koja je otkrila neuobičajeni dar za sviranje violenčela i koja se temeljem toga nada steći prestižnu stipendiju za školovanje na Julliardu. Pri tome je prevelike probleme ne stvara ni obitelj, uključujući oca (Leonard), nekadašnjeg punk-rockera koji je, poput majke (Enos), očekivao da će kći krenuti glazbenim stopama, ali ne i tim pravcem. Problem, barem ispočetka, ne bi trebalo predstavljati ni to što je Mia upoznala mladog rockera po imenu Adam Wilde (Blackley) i što se među njima, usprkos razlikama u glazbenom ukusu, stvorila strastvena ljubavna veza. Dileme koje bi njihovo razdvajanje izazvalo zbog Mijinog školovanja u dalekom New Yorku dolaze u drugi plan nakon što se dogodi strahovita prometna nesreća u kojoj Mia strada zajedno sa članovima svoje obitelji. Nakon toga ona završava u bolnici u komi, ali istovremeno doživljava izlazak iz tijela te poput duha promatra kako nesreća dobija sve tragičnije i tragičnije razmjere, ostavljajući je s pitanjem želi li se uopće probuditi i nastaviti svoj život.

Neumitne usporedbe koje će Ako ostanem izazvati s Krive su zvijezde pokazuju koliko su ta dva filma, usprkos slične teme, različita, a što je prije svega odnosi na pristup. Zvijezde se bave jednom prilično neugodnom temom na realan način i bez pretjerane patetike, te za protagonisticu ima adolescenticu koja se, ako se izuzme nezgodni “detalj” njene bolesti, može smatrati posve normalnom i posve običnom. Ako ostanem, pak, ima protagonisticu koju krasi nevjerojatan glazbeni talent – zahvaljujući kojem može računati na najelitniju svjetsku školu – kao i nevjerojatna sreća u ljubavi, koja se iskazuje kroz momka koji se u nju smrtnu zaljubi usprkos njenog “nazovigeekovskog” imidža, a još se ispostavi da je cool i uspješan rock-glazbenik koga čeka sjajna budućnost. Naravno, Mijini roditelji su oličenje dobrote te nikakvih problema i poteškoća nema, sve do nesreće koja je tu tek da stvori neka neugodna pitanja za Miju. Kakvi će odgovori na njih biti, unaprijed je poznato, s obzirom da ostvarenja ovakve vrste zahtijevaju hepi end. Samo što se to ne može izbjeći bez tona patetitke i sentimantalne “ljige” čak ispod najnižih hollywoodskih standarda.

Oni koji pogledaju Ako ostanem, međutim, nemaju razloga biti baš potpuno razočarani. Moretz se hrabro nosi sa jednom od najnezahvalnijih uloga karijere, a u tome joj podršku pruža prilično raspoložena glumačka ekipa među kojom se posebno ističe veteran Stacy Keach u ulozi njenog djeda. Ni glazbeni soundtrack nije previše loš, barem ako se u obzir uzme da se, za razliku od većine današnjih omladinskih filmova u Hoollywoodu, neće u potpunosti sastojati od saharinskog popa. Sve to, međutim, neće zaustaviti dojam da smo film poput Ako ostanem vidjeli mnogo ranije, i u dalekoj boljoj verziji od ove.

OCJENA: 4/10

RECENZIJA: Step Up: All In (2014)

Adam Sevani at the premiere of the film Step U...
Adam Sevani na premijeri filma Step Up 2 (izvor: Wikimedia Commons)
STEP UP: ALL IN
uloge: Ryan Guzman, Briana Evigan, Misha Gabriel, Adam Sevani, Alyson Stoner, Christopher Scott, Izabella Miko, Steven "Stevo" Jones
scenarij: John Swetnam
režija: Trish Sie
proizvodnja: Summit/Lions Gate, SAD, 2014.
trajanje: 112 '

Ako dovoljno dugo i dovoljno često gledate filmove, sebi ćete dozvoliti pomisao da ste vidjeli i čuli sve što se moglo čuti i vidjeti, te da vas uistinu ništa s ekrana ne može iznenaditi. Pa opet, s vremena na vrijeme se zna dogoditi neki sitni detalj koji pokaže da ste u krivu. Jedan takav primjer bi mogao biti Step Up: All In, peti po redu nastavak nastavak popularne hollywoodske serije plesnih filmova započete 2006. godine sa filmom Step Up. U njemu, naime, jedan od likova izgovara rečenicu koja zvuči upravo onako kako bi dotični film, odnosno cijelu seriju, na najjezgrovitiji mogući način opisala većina filmskih kritičara. Na žalost, taj kratki trenutak lucidnosti (ili samokritike) je, kao i većina uistinu atraktivnih i pamtljivih stvari u današnjim hollywoodskim filmovima, je potrošen u traileru. Ostatak sadržaja u filmu, osim ako niste uistinu zagriženik poklonik žanra i glumaca koji nastupaju u seriji, uglavnom će izazvati zijevanje.

Replika koja opisuje najnoviji Step Up pripada Robertu “Mooseu” Alexanderu, jednom od (polu)stalnih likova serije koga tumači Adam Sevani. U jednom trenutku on postavi pitanje “Zašto uvijek sve mora završiti s velikom plesnom bitkom?” Na to pitanje, osim ako u obzir ne uzmete komercijalnu prirodu filmova, najnoviji Step Up, dakako, ne pruža neki suvisli odgovor. Scenarist John Swetnam odaje dojam da se najmanje potrudio od svih članova ekipe – njegov jedini posao je bio rutinski odraditi nekakav minimalistički zaplet kao izgovor za glazbeno-scenske točke u kojima su Sevani i njegovi kolege trebali demonstrirati svoje plesno umijeće. U slučaju All In se krenulo najlakšim i najočitijim putem – zaplet počinje s istim likovima s kojima je završio prethodni film Step Up: Revolution. Mladi plesač Sean (Guzman) i njegova plesna grupa The Mob su prije dvije godine u Miamiju dobili plesnu bitku, ali sada u Los Angelesu gube rat, odnosno suočavaju se sa stalnim odbijanjem na audicijama i spoznajom da im je karijera u slijepoj ulici. Kada u noćnom klubu izgube plesnu bitku sa suparničkom grupom The Grim Knights i njihovim vođom Jasperom Tarikom (Jones), članovi The Moba su toliko demoralizirani da se odluče vratiti u Miami. Sean, međutim, ostaje i, doznavši za spektakularno plesno natjecanje u Las Vegasu čije osvajanje garantira višegodišnji unosni ugovor o plesnom angažmanu, odlučuje okupiti novu plesnu grupu pod imenom LMNTRIX. Tamo će se, pak, suočiti ne samo sa Grimm Knightsima nego i sa The Mobom, koji Seana smatraju izdajnikom.

Plesne točke – koje su, naravno, glavni razlog postojanja svakog Step Up filma – su uistinu dojmljive i u njih je uistinu uložen veliki trud. Angažirani su najbolji dostupni talenti – pri čemu Step Up, po uzoru na franšizu Brzi i žestoki, “reciklira” glumce kroz likove iz prethodnih nastavaka – pa se tako pojavljuje Briana Evigan iz Step Up 2 (koju će, zbog fizičke sličnosti, mnogi zamijeniti za njenu australsku kolegicu Sharni Vinson iz Step Up 3D). Kod plesnog sadržaja u filmu je, osim spektakularnosti, važno i to da su koreografi, scenografi i kostimografi sve te scene potrudili učiniti originalnima, odnosno da ne sliče jedna na drugu.

U scenama između plesa je, međutim, sasvim druga priča, i to, dakako, prilično predvidljiva. Swetnam klišeje servira poput stranica iz udžbenika – tu je mačističko suparništvo između plesnih ekipa, tragični nesporazumi koje će do kraja biti izglađeni, uključujući možda najiritantniju scenu u kojoj Moosea (za koga se ne može reći da je oličenje hollywoodske ljepote koje bi žene obarao s nogu) prilikom vlastite plesne točke iz čista mira poljubi ljepotica u noćnom klubu, dakako, upravo u trenutku kada u istu prostoriju ulazi njegova djevojka Camille (Stoner). Kliše predstavlja i poljska glumica Izabella Miko u ulozi iritantno napadne voditeljice plesnog natjecanja, čiji je nastup jednako uvjerljiv koliko i efikasan pokušaj prijevare koji provodi njen lik. Bilo bi nepošteno reći da u tim segmentima nema baš nijedan svijetli i zabavni trenutak, ali oni, poput Mooseove replike, prekratko traju. Step Up: All In je jedan od onih filmova koji daleko bolje funkcioniraju na DVD-u ili drugom mediju gdje je gledatelju na raspolaganju opcija ubrzavanja slike. Na velikom ekranu će zadovoljiti jedino najfanatičnije poklonike žanra i filmske serije, dok će svima ostalima ostaviti tek jedno pitanje bez zadovoljavajućeg odgovora.

OCJENA: 4/10

Obavijest o recenzijama

Dolje je  popis mojih filmskih recenzija koje su trenutno dostupne na web-stranici FAK.

RECENZIJA: Plaćenici 3 (2014)

Ronda Rousey (izvor:wikipedia.org)
Ronda Rousey (izvor:wikipedia.org)
PLAĆENICI 3
(THE EXPENDABLES 3)
uloge: Sylvester Stallone, Jason Statham, Antonio Banderas, Jet Li, Wesley Snipes, Dolph Lundgren, Kelsey Grammer, Randy Couture, Terry Crews, Kellan Lutz, Ronda Rousey, Glen Powell, Victor Ortiz, Robert Davi, Mel Gibson, Harrison Ford, Arnold Schwarzenegger
scenarij: Chreighton Rothenberger, Katrin Benedikt & Sylvester Stallone
režija: Patrick Hughes
proizvodnja: Lionsgate, SAD, 2014.
trajanje: 126 '

Latinska izreka “Nomen est omen” (Ime je predskazanje) ponekad zna utjecati na odluke hrvatskih kino-distributera. Tako je prije četiri godine akcijski film The Expendables, koji bi se najpreciznije mogao prevesti kao “Potrošni”, odnosno kao “Potrošna roba”, prekršten u Plaćenici, jer bi inače nedostatka mašte prosječnog kino-posjetitelja mogao dovesti do zaključka kako je riječ o nekakvoj socijalno angažiranoj drami, ili da je riječ o bezvrijednom trashu. Za prvi film, čija je glavna atrakcija bila okupljanje najvećih akcijskih zvijezda i evociranje svijetlih tradicija akcijskog žanra 1980-ih, ispostavilo se da originalno ime nije opravdano, odnosno da su Plaćenici barem onoliko zabavni koliko su zabavnim bila slična ostvarenja koja su od Sylvestera Stallonea, Arnolda Schwarzeneggera, Dolpha Lundgrena i drugih mišićavih likova učinili velike zvijezde. Uspjeh tog filma je, naravno, doveo do toga da se snimi i nastavak Plaćenici 2, koji je okupio još impresivniju filmsku ekipu i koji je nekako uspio biti jednako kvalitetan, ako ne i bolji od prethodnika. Na žalost, stvari s vremenom, pogotovo ako se na njima previše inzistira, sjednu na svoje mjesto, pa su Plaćenici 3 upravo onakvo razočarenje kakvo sugerira njegov originalni naslov.

Scenaristički tim, u kome se ponovno nalazio Stallone, doduše, nije previše skretao od formule uspostavljene u prethodnom filmu. Na samom početku “Plaćenici”, privatno vojno poduzeće koje čine bivši obavještajci i specijalci i koje za birane klijente obavlja različite delikatne poslove koji traže primjenu oružja, na samom početku u nekoj neimenovanoj zemlji (iako jezik kojim se govori sugerira Srbiju) u iz zatvora izbavi svog člana Doctor Deatha (Snipes), koji je tamo godinama čamio. On im se priključuje u novom, ovog puta “redovnom” poslu koji uključuje zaustavljanje pošiljke bombi gospodarima rata u Somaliji. Akcija međutim pođe krivo kada se ispostavi da je glavni krijumčar nitko drugi do Conrad Stonebanks (Gibson), nekadašnji osnivač “Plaćenika” koji se okrenuo kriminalu. S obzirom da je jedan od članova tima teško stradao Barney Ross (Stallone) za akciju hvatanja Stonebanksa u Rumunjskoj mora angažirati nove, mlađe članove tima. Prilikom priprema počinju napetosti između ostarjelih veterana i mladih “guštera”, ali će one biti prevladane te će se Ross i njegovi drugovi moći suprotstaviti Stonebanksu čak i kada se pri tome moraju suočiti s cjelokupnom vojskom jedne postsovjetske države.

Nove Plaćenike karakterizira scenarij koji bi se, slično kao i u prethodnom nastavku, mogao nazvati “generičkim”, odnosno koji se previše ne zamara s pitanjima “gdje” i “zašto”, pa se tako bugarska crnomorska luka nastoji ne baš previše uvjerljivo “prodati” za Somaliju. S druge strane, seriji akcijskih scena se mora dati nekakvo vezivno tkivo, pa u onim “ozbiljnim” scenama se Barney Ross i družina moraju suočiti s time da su ih uhvatile godine, odnosno dilemom oko toga trebaju li jednostavno “zatvoriti radnju” ili pokušati palicu predati mlađoj generaciji koju predstavljaju likovi koje tumače Kellan Lutz, Glen Powell, Victor Ortiz i džudašica Ronda Rousey. S obzirom o kakvom filmu i kakvoj franšizi je riječ, nije teško pretpostaviti kakav će biti odgovor na to pitanje. Tvorcima filma se, pak, cjelokupna kreativna energija potrošila na to kako casting učiniti još impresivnijim nego u prethodnom filmu, pa su, zapravo, najbolje scene u kojima se pojavljuju Snipes, Gibson i Harrison Ford – odnosno koje sugeriraju određene paralele njihovih likova sa stvarnim životima glumaca (Snipesovo utamničenje zbog utaje poreza, Fordov hobi pilotiranja helikopterom i Gibsonov “put na tamnu stranu”). Čim se te točke skinu s dnevnog reda, Plaćenici 3 se svode na prilično neinventivne akcijske scene u kojima dodatni uteg predstavlja odluka producenata da, u pokušaju da dobiju što više mlađe publike, cenzuriraju nasilnije scene kako bi dobili rejting PG-13. Prethodna dva filma, prije svega namijenjena publici koja se sjeća dobrih starih vremena kada su akcijski filmovi imali cenzorski rejting “R” i gdje nije bio problem prikazivati kako pucnjava izaziva prolijevanje krvi, će takav čin shvatiti kao izdaju. Kada neka franšiza koja se temelji na nostalgiji i “dobri starim vremenima” na silu pokušava postati “hip”, “cool” i moderna, daleko je veća vjerojatnost da će postati “potrošna roba”.

OCJENA: 4/10

RECENZIJA: Oluja stoljeća (2014)

Richard Armitage (izvor:Wikimedia Commons)
Richard Armitage (izvor:Wikimedia Commons)
OLUJA STOLJEĆA
(INTO THE STORM)
uloge: Richard Armitage, Sarah Wayne Callies, Matt Walsh, Alyicia Debnam-Carey, Arlen Escarpeta
scenarij: John Swetnam
režija: Steven Quale
proizvodnja: Warner Bros/New Line, SAD, 2014.
trajanje: 89'

Niz klimatskih i geoloških faktora su prostor između Stjenjaka i gorja Allegheny u Sjevernoj Americi učinili tako prostranom i plodnom ravnicom da se europskim doseljenicima očigledno isplatilo radi nje potamaniti bizone i Indijance, a što je kasnije taj prostor učinilo svjetskom žitnicom a njihove potomke građanima najmoćnije velesile u povijesti. Takva blagodat je, međutim, došla uz određenu cijenu, i to u obliku specifičnih meteoroloških fenomena – tornada – koje stvaraju te iste klimatsko-geološke okolnosti. Svake godine zračni vrtlozi pružaju nevjerojatno atraktivan prizor onima koji ih imaju prilike gledati iz daljine, ali i rizik od smrti i razaranja svemu onome što im se nađe na putu. Zbog toga su kroz povijest bili jedan od omiljenih motiva hollywoodskih filmaša, a u posljednje vrijeme i meta tzv. “lovaca na oluje” – video-entuzijasta koji ljeti tumaraju širom sjevernoameričkih ravnica nadajući se da će uspjeti uhvatiti idealni snimak tornada iz neposredne blizine. Potonji je fenomen iskorišten kao podloga za scenarij filma katastrofe In the Storm (od naših distributera preveden kao Oluja stoljeća, pri čemu se očigledno zaboravilo na ne tako davni i s istim imenom prikazani film s Georgeom Clooneyem u glavnoj ulozi).

Radnja filma prikazuje kako gradić Silverton na američkom Srednjem Zapadu postaje metom serije tornada neuobičajenih kako po učestalosti tako i po jačini. Ti se događaji prate iz perspektive nekoliko grupa likova kojima je zajedničko to da su se, što svojevoljno, što stjecajem okolnosti, našli na putu stihiji. Prvu grupu čini tim “lovaca na oluje” na čelu sa profesionalnim filmašem Peteom (Walsh) i meterologinjom Allison Stone (Wayne Callies), a koje, usprkos impozantne opreme koja uključuje oklopno vozilo, muče financijske brige uslijed toga što tokom sezone nisu uspjeli uhvatiti nijedan dovoljno atraktivni snimak tornada. Drugu grupu čini Garry Morris (Armitage), zamjenik direktora lokalne srednje škole, koji se osim o ceremoniji dodjele maturalnih diploma mora brinuti i o svoja dva adolescentska sina. Treću grupu čine seoski besposličari koji glumataju kaskadere nadajući se da će postati zvijezde na Youtubeu.

Oluja stoljeća je imala relativno loše rezultate na kino-blagajnama, kao i isto tako loše kritike, pri čemu su bile primjetne usporedbe s Twisterom Jana de Bonta, hollywoodskim blockbusterom koji je tornado koristio kao svoj motiv prije nepuna dva desetljeća. Dva filma, pak, dijeli mnogo više od vremenskog razmaka – novi film je daleko kraći i strukturno jednostavniji te, barem na prvi pogled, izgleda neuobičajeno “malen” za nešto što bi trebalo biti ljetna uzdanica velikog studija. Scenarist John Swetnam je odbacio sve suvišne podzaplete, među likovima nema eksplicitnih negativaca, a ekspozicija, odnosno upoznavanje pozadine likova je ne samo svedeno na esencijalni minimum, nego i prikazano kroz danas među filmašima prilično popularnu tehniku “found footage”. Tako se veliki dio zbivanja prikazuje iz perspektive samih likova, a zbivanja se također odvijaju gotovo u realnom vremenu.

Taj je realizam, s druge strane, kompromitiran ne baš uvjerljivom koincidencijom katastrofalnog tornada i s video-projektom vremenske kapsule zbog koga Morrisovi sinovi stalno moraju držati kamere u rukama; publika bi se mogla osjetiti prevarenom i zbog možda najdojmljivije scene destrukcije (dakako, korištene u trailerima) koja, zapravo, nema veze s protagonistima i kojoj oni iz prilično razumljivih razloga nisu mogli svjedočiti. Na samom početku se posve nepotrebno robuje klišejima i to kroz scenu u kojoj grupa tinejdžera postaje žrtvom malog, ali iznenadnog tornada, što je daleko primjerenije jeftinim hororima nego nekom naoko ozbiljnom filmu katastrofe. Iskusnijim gledateljima, pak, neće biti naročiti problem predvidjeti koji će od likova ostati živ do odjavne špice. Svemu tome usprkos, Oluja stoljeća, barem ako se u obzir uzmu danas niski standardi onoga što Hollywood isporučuje u kino-dvorane svakog ljeta, i nije neko veliko razočaranje. Prilično raznorodna glumačka ekipa, kojom, uz par izuzetaka, dominiraju manje poznata lica, obavlja uglavnom solidan posao; scenarij je, zbog svoje koncentriranosti na akciju i kratkoće, izbjegao za ovakvu vrstu filma posve nepotreban “politički korektni” agitprop o nužnosti borbe protiv klimatskih promjena. Oluja stoljeća vjerojatno neće dugo ostati u sjećanju gledatelja, ali se može preporučiti kao rijetkih primjera zanatski korektno odrađene filmske zabave i jedan od rijetkih primjera gdje se primjenjuje danas u Hollywoodu zaboravljeno načelo “manje je više”.

OCJENA: 5/10

RECENZIJA: Čuvari galaksije (2014)

ČUVARI GALAKSIJE
(GUARDIANS OF THE GALAXY)
uloge: Chris Pratt, Zoe Saldana, Dave Bautista, Vin Diesel, Bradley Cooper, Lee Pace, Michael Rooker, Karen Gillan, Djimon Honsou, John C. Reilly, Glenn Close, Benicio del Toro
scenarij: James Gunn & Nicole Perlman
režija: James Gunn
proizvodnja: Marvel Studios/Walt Disney Pictures, SAD, 2014.
trajanje: 122 '

Naslovi koji pripadaju tzv. Marvelovom filmskom univerzumu danas sve više podsjećaju na “Barcelonu” pred utakmicu sa trećeligašem ili Guderianove panzer-divizije pred operaciju “Barbarossa”, odnosno daju dojam da se mora dogoditi nešto zbilja neobično da ne ostvare zadani cilj. U ovom konkretnom slučaju cilj, koji se ostvaruje kroz industrijsko “štancanje” blockbustera o superherojima iz Marvelovih stripova, jest stalni i pouzdani dotok hrpe novca na hollywoodske bankovne račune. “Marvelovci” i filmski studiji koji su se, poput Disneya, uhvatili za tu sisu, sada sebi mogu dozvoliti čak i ono što je na početku tog pothvata izgledalo ludost, odnosno luksuz da strip-geekovima ispunjavaju čak i najbizarnije “muzičke želje”. Jedna od njih je bila vezana uz seriju Guardians of the Galaxy (Čuvari galaksije), jedan od, uvjetno rečeno, opskurnijih naslova iz Marvelovog stripovskog korpusa, kome je posvećen tek jedan odlomak u 400 stranica debeloj Marvelovoj enciklopediji. Kao i u mnogo slučajeva dosad, ti detalji previše nisu smetali na kraju balade, odnosno donijeli su još jedan blockbusterski megahit, zapravo dašak dobrih vijesti za Hollywood čiji box-office rezultati ovog ljeta nisu bili naročiti impresivni. A, da stvar bude još bolja, u svemu tome je sudjelovala i blagonaklona kritika koja je tvrdila da Čuvari galaksije predstavljaju osvježenje čak i u kontekstu Marvelove filmske serije, odnosno da izgleda dovoljno drukčije od većine filmova o superherojima.

Jedan od razloga za to bi se mogao pronaći i u tome što se Čuvari galaksije doimaju prilično ekonomični u onome što nekada zna takve filmove činiti prilično dosadnim – “priču o nastanku” koja mora pokazati i objasniti kako je protagonist stekao svoje superherojske moći. U slučaju ovog filma je tome posvećeno izuzetno malo vremena na svom početku – godine 1988. dječak po imenu Peter Quill, nedugo nakon što mu je preminula majka, bude otet od vanzemaljaca. Nešto više od četvrt stoljeća kasnije se dječak ne samo prilagodio novim okolnostima, nego i ostvario zavidnu karijeru kao “poduzetnik” na rubu galaktičkog zakona, stekavši nadimak Star-Lord (Pratt). Prilikom jednog od takvih pothvata se dočepao artefakta koji bi mogao pomoći zlom Ronanu (Pace) da uništi svoje neprijatelje i usput izazove kaos i krvoproliće u galaksiji. Star-Lord će se stjecajem okolnosti sresti s Gamorom (Saldana), zelenokožom plaćenicom koja za radi za Ronana; inteligentnim rakunom po imenu Rocket (kome glas posuđuje Bradley Cooper), humanoidnim stablom po imenu Groot (kome glas posuđuje Vin Diesel) i razbijačem po imenu Drax (Bautista). Svih petoro će, također stjecajem okolnosti, početi međusobno surađivati, odnosno stvoriti tim koji nastoji spasiti ne samo vlastite glave, nego i ostatak univerzuma.

Najznačajniji element koji Čuvare galaksije odvaja od ostatka Marvelove franšize jest u tome što je radnja odmah na početku ostavilu Zemlju, odnosno odvija se u dubokom i dalekom svemiru, pa je i žanrovski daleko bliža danas pomalo zaboravljenom i od Hollywooda u posljednje vrijeme tragično neiskorištenom žanru space opere. S druge strane, upravo to što je riječ o opskurnom naslovu je režisera i koscenarista Jamesa Gunna lišilo brige o bijesu fundamentalistički raspoloženih fanova originala, odnosno omogućilo mu nešto malo više kreativne slobode nego obično. To je, pak, omogućilo i mnogo ležerniji pristup cijelom projektu; svima je na samom početku jasno da zaplet o zlikovcima koji pomoću nekakvog artefakta prijete galaksiji i “moćnoj gomilici” koja im stoji na putu ne može biti previše originalna. Umjesto da izmišlja toplu vodu i nekakve “morske” varijacije na temu, Gunn je jednostavno Čuvare galaksije zamislio kao svojevrsnu blagu, implicitnu ali onima koji vode brigu o takvim detaljima ipak očito parodiju marvelovskih filmova o superherojima, uključujući i Osvetnike, u usporedbi s kojima Star-Lord i družina izgledaju kao banda neurotičnih i patetičnih luzera. A još je važnije i to da je film napunio hrpom referenci na popularnu kulturu 1970-ih i 1980-ih (najočitijim u za nostalgičare prilično dopadljivom pop-soundtracku koji protagonist pušta kao podsjećanje na rodni planet), uključujući Hollywood i tadašnje blockbustere kao što su Ratovi zvijezda i serija o Indiana Jonesu. Svemu je tome dodan humor koji je daleko atraktivniji od najspektakularnijih CGI-scena, kao i prilično raspoložena glumačka ekipa koja uspijeva ostaviti dobar dojam čak i kada je pokopana pod tonama šminke ili specijalnih efekata. Čuvari galaksije, doduše, nisu film koji bi nekome dugo ostao u sjećanju, ali zato njegov neumitni nastavak ne izgleda kao nešto što bi trebalo biti hollywoodski ekvivalent podgrijane sarme.

OCJENA: 6/10

RECENZIJA: Planet majmuna: Revolucija (2014)

English: English actor Andy Serkis Italiano: A...
Andy Serkis (izvor: Wikimedia Commons)
PLANET MAJMUNA: REVOLUCIJA
(DAWN OF THE PLANET OF THE APES)
uloge: Andy Serkis, Jason Clarke, Toby Knebbell,Keri Russell, Gary Oldman, Kirk Acevedo
scenarij: Mark Bomback, Rick Jaffa & Amanda Silver
režija: Matt Reeves
proizvodnja: 20th Century Fox, SAD, 2014.
trajanje: 131 '

Za filmove žanra znanstvene fantastike se teško može zamisliti da postanu aktualni, barem kada se to dogodi tek nekoliko tjedana ili mjeseci nakon premijere. Još je teže zamisliti da se tako nešto dogodi SF-ostvarenju koje predstavlja remake odnosno drugi nastavak u rebootu nekoć popularne franšize, a još manje da je riječ o ostvarenju koje pripada danas tako popularnom postapokaliptičnom žanru. Ovaj, posljednji, zastrašujući detalj – koga se jednostavno ne može ignorirati nakon vijesti o sve bržem širenju ebole koje najnaprednije i najrazvijenije zemlje svijeta ne mogu adekvatno zaustaviti – će naprosto morati ubosti u oči sve one koji pogledaju početak filma Planet majmuna: Revolucija. Početak radnje drugog filma, naime, prikazuje ono što je kraj prvog filma – Planet majmuna: Postanak – prije tri godine samo sugerirao, te to čini kroz prilično uznemirujuće kombiniranje dokumentarnih snimaka, naracije i animacije koji izgleda poput nečega što u bliskoj budućnosti možemo očekivati na programu CNN-a. Bijeg majmuna kojima je eksperimentiranje s medikamentima za liječenje Alzheimera dovelo do iznenadnog porasta inteligencije je, pak, dovelo do toga da iz laboratorija pobjegne virus koji će kasnije postati poznat kao “majmunska kuga”. On se tako brzo raširio i izazvao ne samo pomor, nego i potpuni kolaps civilizacije, s time da su oni koji su preživjeli samu bolest pali kao žrtve gladi i nasilnih sukoba oko preostalih resursa. Dok je apokalipsa trajala, grupa izbjeglih majmuna na čelu sa Cezarom (Serkis) je utočište našla u šumama sjeverne Kalifornije i tamo u miru izgradila vlastitu utopijsku zajednicu, začetak buduće majmunske civilizacije. Godine su prošle bez traga ljudi, ali jednog dana Cezar i njegovi sljedbenici se konačno susretnu sa malom grupom ljudi koje vodi Malcolm (Clarke), poslan da popravi hidroelektranu kako bi doveo struju nešto većoj grupi preživjelih ljudi u obližnjem San Franciscu. Cezar i Malcolm nekako uspiju nadvladati međusobno nepovjerenje te stvoriti kakvu-takvu osnovu za buduću suradnju, ali svi ne dijele njihove stavove. U samom gradu vođa ljudi Dreyfus (Oldman) majmune smatra ozbiljnom prijetnjom, dok se nekadašnji Cezarov suborac, bonobo po imenu Koba (Kebbell) nikako ne može nadvladati želju za osvetom prema ljudskom rodu koji ga je bio zlostavljao u laboratoriju. Nepovjerenje i zlosretni niz nesporazuma dovodi do krvavog oružanog sukoba, bez obzira na to što ga Cezar i Malcolm očajnički nastoje spriječiti. Apokaliptički uvod u Revoluciju predstavlja možda najveći problem filma, i to zato što je toliko efektan da ono što slijedi – vrli novi majmunski svijet koji se gradi na ruševinama ljudskog – jednostavno ne izgleda toliko zanimljiv. Ili barem ne onako zanimljiv kao što je izgledao u originalnom filmu iz 1968. godine, ili u prvom filmu koji je dao inače prilično domišljat odgovor na pitanje kako su to, zapravo, nastali inteligentni majmuni od kojih potječe majmunska civilizacija. Većina odgovora na pitanje “kako” je već dana, i scenarij Marka Bombacka, Ricka Jaffe i Amande Silver ne može ponuditi ništa pretjerano novo. Osnovni koncept zapleta je, bez previše razmišljanja, “posuđen” od Bitke za Planet majmuna, filma iz 1973. godine koji je predstavljao peti (i posljednji) nastavak originalne serije. I tamo, kao i ovdje, smo imali situaciju u kojoj majmuni grade novi svijet i u tome im na putu stoje preživjeli ostaci čovječanstva. I tamo, kao i ovdje, nastojanja za suradnjom i miroljubivom koegzistencijom priječe predrasude, strah, nepovjerenje, mržnja i spletke (pogotovo na majmunskoj strani). I, naravno, o ishodu sukoba ne treba biti previše pitanja, s obzirom da naslov prvog filma iz 1968. godine (koji će, ako nova serija bude pratila kronologiju originalne serije biti pretposljednji) više nego jasno sugerira tko će na kraju gospodariti Zemljom. S druge strane, neumitne usporedbe s Bitkom ovaj film čini mnogo “ispeglanijim”, realističnijim i mračnijim. Mračne šume Britanske Kolumbije sa impozantnim stablima stvaraju upečatljiv ugođaj, a o specijalnim efektima zahvaljujući kojima Serkis ponovno demonstrira moći CGI-ja nije potrebno ni govoriti. Gluma u filmu je vrhunska, a i karakterizacija uglavnom nastoji izbjeći crno-bijele podjele, pa je tako Oldman kao vođa ljudi prikazan kao netko iskreno uvjeren da opstanak čovječanstva ovisi o nestanku Cezarovih majmuna, te da je to spreman potvrditi na najspektakularniji i najuvjerljiviji način. Revolucija, pred kraj, predstavlja prilično razočaranje, i to prije svega zbog toga što konačni veliki obračun ljudi i majmuna ima spektakularne i gotovo apokaliptičke dimenzije, ali scenaristi – u strahu od cenzorskog rejtinga i komercijalnih obzira – nemaju hrabrosti dosljedno prikazati njegove najvjerojatnije posljedice, pa tako umjesto masovnog pokolja i genocida imamo tek prilično nepraktično i ne previše uvjerljivo masovno zarobljavanje. Još se gorim čini deus ex machina detalj koji je na samom kraju ubačen samo kao “udica” za ono što bi trebao biti još spektakularniji i apokaliptičniji nastavak. Iako je Matt Reeves, režiser koji je zamijenio Ruperta Wyatta iz Postanka, napravio relativno dobar posao i uspio franšizu održati na životu, njegovo je postignuće, pogotovo lišeno ozbiljnih društvenih, političkih i kulturnih konotacija s kraja 1960-ih, daleko ispod letvice koju je postavio slavni original.

OCJENA: 5/10

RECENZIJA: Krive su zvijezde (2014)

 

KRIVE SU ZVIJEZDE
(THE FAULT IN OUR STARS)
uloge: Shailene Woodley, Ansel Elgort, Nat Wolff, Laura Dern, Sam Trammell, Willem Dafoe, Lotte Verbeek
scenarij: Scott Neustadter & Michael H. Weber
režija: Josh Boone
proizvodnja: 20th Century Fox/Marvel Entertainment, SAD, 2014.
trajanje: 125'

Suvremena filmska industrija je orijentirana gotovo isključivo na mlađu publiku, a što je odraz još širih trendova industrije zabave, odnosno konzumeristički orijentirane globalne ekonomije. Razloga ta to ima mnogo, ali se nekako najjednostavnijim čini taj da se mlađoj publici ili konzumentima daleko lakše mogu “utrapiti” svakojaki “bofl” proizvodi, odnosno da su mlađe generacije, čak i kada postanu svjesni loših izbora i rizika, to spremni racionalizirati nekom dalekom budućnošću kada će sve to kompenzirati. Nekim mladim ljudima se, međutim, znaju poslagati prilično loše karte zbog kojih takve budućnosti gdje će biti zreliji, pametniji i bogatiji jednostavno nema, te su prisiljeni mnoge važne životne izbore činiti daleko ranije nego što su namjeravali. Takvu je situaciju, između ostalog, opisao The Fault in the Our Stars, roman američkog književnika Johna Greena, ove godine ekraniziran u istoimeni film (kod nas preveden kao Krive su zvijezde), koji je predstavljao jedno od najvećih iznenađenja na američkim kino-blagajnama.

 

Protagonistica filma je Hazel Lancaster (Woodley), 16-godišnja djevojka čiji su život i odrastanje pod stalnom sjenom zloćudnog raka štitnjače koji joj je metastazirao na pluća, i zbog koga svaka novi mjesec života postaje sve manje izgledan. Hazel, koja je prošla kroz svakojake neugodnosti, sa tom situacijom se nastoji nositi kroz sarkazam, koji, pak, njena majka (Dern) tumači kao izraz depresije. Nastojeći je oraspoložiti, tjera je da nešto slobodnog vremena provede u terapeutskoj grupi. Hazel tamo upoznaje još nekoliko tinejdžera koji su se našli u istoj situaciji, pri čemu joj najviše pažnje privlači 18-godišnji Augustus Waters (Elgort), markantni bivši košarkaš koji je zbog osteosarkoma izgubio dio noge. Njih dvoje se brzo upoznaju i sprijatelje, a pri čemu važnu ulogu Hazelina omiljena knjiga, koju pročita i Augustus, ali čiji ga neodređeni kraj frustrira. Nastojeći to ispraviti, Augustus predloži Hazel da otputuju u Amsterdam gdje živi njen autor, Peter van Houten (Dafoe). Ostvarenju tog plana će prepreke predstavljati Hazelini zdravstveni i financijski problemi, ali jednom kada dođu u Nizozemsku, njih dvoje će iskusiti nova iskustva i spoznaje, neka ugodna, a neka neugodna.

 

Krive su zvijezde je na prvi vikend prikazivanja uspio pobijediti SF-spektakl Na rubu budućnosti i Disneyev Maleficent, a što predstavlja izuzetno dostignuće za tinejdžersku melodramu s ne baš visokim budžetom i ne baš previše atraktivnom temom. Iako bi se na prvi pogled moglo pretpostaviti kako su autori takve nedostatke nastojali kompenzirati plivanjem u pseudoromantičnim klišejima i sentimentalnom “ljigom”, film Josha Boonea je uglavnom uspio izbjeći takve klopke. Scenarij se prilično vjerno drži književnog predloška, te izbjegava vrijeđati inteligenciju gledatelja, bilo kroz nekakav isforsirani “hepi end”, bilo kroz patetičnu pseudofantastičnu završnicu. To što protagonistica filma služi kao narator, pak, sugerira kako će ona uspjeti doživjeti kraj filma i film ne čini ništa kako bi skrenuo s te konvencionalne, ali zdravorazumske putanje. Krive su zvijezde, zapravo, završavaju otprilike s istom scenom s kojom su počele. Odredište u ovom slučaju nije sporno; ono što je u filmu važno jest putovanje, odnosno nastojanje protagonistice da u kratkom vremenu koje joj je preostalo iskusi maksimum životnih iskustava, uključujući i ljubav, koja, zbog objektivnih okolnosti, mora biti nesretna. Film se ne ustručava pokazivati one manje romantične aspekte terminalne bolesti, koje uključuju nečije fizičko i mentalno propadanje, pa čak i pokazuje razumijevanje za one koji zbog toga napuštaju svoje bližnje. Svu tu ozbiljnost, tako nekarakterističnu za današnji Hollywood, publici prihvatljivim čini humor, koji, po prirodi stvari mora biti crni, ali i prilično talentirana i raspoložena glumačka ekipa. Među njome se, dakako, najviše ističe Shailene Woodley, iako će dežurni cinici bez svake sumnje njen motiv za nastup u Krive su zvijezde tumačiti željom za dobijanjem “Oscara”, koji se ovakve uloge zna lijepiti poput muha na med. Prilično je dobar i Ansel Elgort, koji je sa Woodley zajedno glumio u filmu Različita (i tamo tumačio lik njenog brata), a dobar dojam čine i njihovi stariji kolege kao Dern i Willem Dafoe. Iako je veliki dio dobrog dojma stvoren i zato što je imao ne baš bajnu konkurenciju ovog filmskog ljeta, Krive su zvijezde zaslužuju preporuku kao jedno ostvarenja koje će jednako ugodno iznenaditi publiku kao što je to učinilo s hollywoodskim knjigovođama.

 

OCJENA: 7/10

 

Slike Jennifer Lawrence – prozor u mračni novi svijet

Jennifer Lawrence on the red carpet at the 83r...
Jennifer Lawrence (izvor: Wikimedia Commons)

Internet noćas gori.

Najnoviji skandal – koji je na užas hrvatskih urednika eksplodirao nešto iza 22 sati po domaćem vremenu, dakle u vrijeme kada većina domaćih portala i medija kaže “laku noć” – će bez svake sumnje, barem na nekoliko dana, zagušiti sve rasprave o globalnom zatopljenju, ekonomskoj krizi (zbog koje npr. vladajuća francuska stranka izgleda isto onako disfunkcionalno poput hrvatske), ratu o Ukrajini i bliskoistočnim glavosječama. Kao i kod mnogih sličnih skandala, vjerojatno možemo očekivati uobičajeni ciklus – ispočetka se mediji neće previše razlikovati od internetske rulje te će cijelu priču tretirati kao “manu s neba” koja im donosi klikove, a potom slijedi zgražanje zbog nad tom istom ruljom koja se naslađuje povredom nečije privatnosti, eksploatacijom intime i posredno podržava nešto što je, na kraju balade, ipak aktivnost isto onoliko legalna kao oduzimanje nečije kuće ili života.

Naravno, stavljanje objavljivanja nečijih intimnih slika u istu razinu s pljačkom, silovanjem i ubojstvom – iako nema sumnje da će biti i takvih reakcija – nije opravdano. Mnogi koji budu Jennifer Lawrence, Kirsten Dunst, Kate Upton, Mary Elizabeth Winstead i druge žrtve ovog skandala nazivala žrtvama će to činiti s figom u džepu, odnosno izraz “žrtve” koristiti u navodnicima. Malo je vjerojatno da će glumicama, manekenkama i drugim starletama koje su se našle na meti sladostrasnog hakera  cijela priča bitno naškoditi karijeri; to se posebno odnosi na one koje su u njoj već ranije koristili to što imaju privlačna tijela, a može se očekivati da će nečije karijere zbog toga dobiti poticaj, posebno oni “celebrityji” navedeni u hakerskom popisu člja imena ne znače ništa bez prethodnog guglanja i provjeravanja referenci u IMDb.

Ono što možda najviše zabrinjava u ovoj priči nije to što je skandal izbio, odnosno to što se ovo dogodilo čak i najvećim hollywoodskim zvijezdama, dakle onima čiji studiji i PR-ovci ulaže milijuna dolara u kreiranje i održavanje javnog imidža. Sličnih je situacija bilo i ranije (a nema sumnje da će se neki u ovim krajevima svijeta sjetiti izvjesne pjevačice i njenih pustolovina na jahti izvjesnog tajkuna koje su svojevremeno završile na CNN-ovom teletekstu), kao što se može očekivati da će ih biti u budućnosti. Ono što najviše brine jest razmjer cijelog skandala, odnosno to što će ga netko nastojati iskoristiti u svrhe daleko mračnije od zadovoljavanje pohote internetskih voajera.

Naznake toga se vidi u odluci Twittera da se neuobičajeno brzo “očisti” od prljavštine vezane uz ovaj skandal, odnosno suspendira sve račune koji distribuiraju slike. Već su se mogli čuti komentari kako će se njegov primjer slijediti Google, odnosno kako će strah od megamilijunskih tužbi natjerati taj i druge internetske divove da hollywoodskim izađu u susret u onome što su, barem javno, odbijali učiniti za brojne vlade u ime nacionalne sigurnosti. A nema sumnje da će mnogi pravovjernici koji spavaju s Obaminom slikom ispod kreveta više neće biti u tolikoj defenzivi, odnosno morati šutjeti kad god im se spomenu imena Juliana Assangea i Edwarda Snowdena. Veseljak koji je objavio goludžrave selfieje hollywoodskih zvijezda i zvjezdica je dao argument – nategnut, ali s obzirom na intelektualne kapacitete prosječnih twitteraša i internauta sasvim dovoljan – kako od takvih aktivnosti do dječje pornografije i nije tako dug korak, pa će tako dežurni dušobriznici imati izgovor da uvode sve opsežniju i sve strožu cenzuru na Internetu, kao i zadiranje u nečije E-mailove, bankovne račune, privatne komunikacije i “cloudove”. Takve aktivnosti će u svojoj suštini biti iste onakve zahvaljujući kojima se dobilo uvid u izvjesne anatomske detalje Jennifer Lawrence. Uz jednu, bitnu razliku, doduše. Bit će sasvim legalne i o protiv njih se neće govoriti ništa loše, ako se bude govorilo uopće.

 

In memoriam Lauren Bacall

Među komentarima koje je u filmskom svijetu izazvala vijest o smrti Lauren Bacall se često mogu pronaći oni prema kojima je sa njenim odlaskom sa životne scene “okončana jedna era”, odnosno da je “nestala posljednja ikona zlatnog doba Hollywooda”. Takve tvrdnje, kao što se često zna dogoditi do previše “nabrijanih” pisaca nekrologa, ne odgovara u potpunosti istini. Ne samo što je era Lauren Bacall (ili barem era u kojoj je Bacall predstavljala hollywoodsku ikonu) završila prije barem pola stoljeća, nego su još žive neke njene kolege i kolegice koji se mogu pohvaliti statusom ili čak daleko impresivnijom životnom dobi – na primjer, Kirk Douglas, njen partner iz filma Mladić s trubom, koji će, ako mu se posreći, sljedeće godine proslaviti troznamenkasti rođendan. Njena je smrt, pak, koincidirala s mnogo iznenadnijim nestankom Robina Williamsa, zvijezde generacijski i na druge načine daleko bliže svjetskoj javnosti, te samim time istakla značajne razlike između današnjeg Hollywooda i Hollywooda kakav je nekada bio.

Hollywood u kome je Bacall postala zvijezda u mnogo čemu izgleda superiorniji u odnosu na Hollywood koji je zvijezdom učinio Williamsa. Na takav bi zaključak navodile špekulacije da su zlosretnog komičara na njegovu kobnu odluku natjerale financijske i poslovne nevolje, odnosno potreba da uzima “ponižavajuće” uloge kako bi zadržao kruh za stolom. Bacall, koja je, nasuprot tome, umrla kao proslavljena “velika dama” američkog glumišta, se barem prema onome što tvrde prigodničarske hagiografije, nije doživjela takav sumrak karijere. Međutim, kao što se to često događa kod svih onih koji plaču za “dobrim starim vremenima”, pogled na Hollywood sredine prošlog stoljeća kao nekakvo “zlatno doba” ima manje veze s nekakvim objektivnim činjenicama, a više sa sklonošću da se prošlost promatra kroz ružičaste naočale. A kada je u pitanju Hollywood, ta je sklonost još izraženija s obzirom da je upravo Hollywood taj koji je stvorio percepciju vlastite prošlosti.

Karijera Lauren Bacall, pak, u mnogo čemu ilustrira to da je Hollywood čak i u svom “zlatnom dobu” imao stranu, koju je, najblaže rećeno, teško pomiriti sa suvremenim javnim standardima morala i političke korektnosti. Bacall je do hollywoodskog Olimpa, stigla manje zahvaljujući nekakvom glumačkom talentu, a više fizičkom izgledu, kao i spletu sretnih okolnosti i snazi vlastitog karaktera; bez te sretne kombinacije vjerojatno nikakve karijere ne bi bilo ili bi, još gore, bila brutalno iskorištena poput svojih manje sretnih kolegica u tadašnjem Hollywoodu koje su se odavale boci, drogi i činile samoubojstva baš kao što to hollywoodske zvijezde čine i danas. Njena ljepota je privukla pažnju dvojice muškaraca kojima je na kraju dogovala karijeru. Prvi je bio Howard Hawks, režiser i producent koji je mladu njujoršku manekenku “modelirao” kao industrijski proizvod. Potom je slučajni susret sa Humphreyem Bogartom na setu filma Imati i nemati stvorio legendarno i izuzetno plodno partnerstvo na velikom ekranu i privatnom životu. Njih dvoje su postali jedan od prvih velikih “supeparova” tadašnjeg Hollywooda i, usprkos četvrtstoljetnoj razlici u godinama i Bogartovoj sklonosti prema boci, uživali za tadašnje hollywoodske standarde neočekivano sretan i stabilan brak.

S druge strane, upravo je zahvaljujući tome Bacall trajno obilježena kao “gospođa Bogart” te se ni desetljećima nakon muževe smrti nije mogla riješiti njegove sjene. Iako je pokušavala nastaviti karijeru kao Lauren Bacall, u tome nije imala uspjeha kao što je loše završio i njen drugi brak s još jednim velikim glumcem, Jasonom Robardsom. S vremenom se pomirila s time da će njena hollywoodska karijera biti uvijek vezana za prošlost, te svoju kreativnu energiju posvetila kazalištu, kao i pisanju memoara, pri čemu se knjiga By Myself iz 1978. godine ističe kao jedna od rijetkih u kojoj je neka hollywoodska zvijezda uistinu napisala svaku riječ, umjesto da taj posao prepusti profesionalnom ghost writeru. Bacall je nastavila glumiti sve do pred sam kraj života, oplemenjujući svojom pojavom opuse tako raznorodnih filmaša kao što su Altman i Von Trier. Dugo nakon što je prestala biti zvijezdom u klasičnom hollywoodskom smislu riječi, njena pojava je bila podsjetnik na neka druga vremena, koja se, opravdano ili ne, smatraju boljim. Ikonom tih vremena će ostati bez obzira na to što njen odlazak nije bio preuranjen ili tragičan kao kod nekih današnjih komičara.