Draxblog VI

Početna » Kultura » Film » RECENZIJA: Oluja stoljeća (2014)

RECENZIJA: Oluja stoljeća (2014)

Follow Draxblog VI on WordPress.com
Richard Armitage (izvor:Wikimedia Commons)

Richard Armitage (izvor:Wikimedia Commons)

OLUJA STOLJEĆA
(INTO THE STORM)
uloge: Richard Armitage, Sarah Wayne Callies, Matt Walsh, Alyicia Debnam-Carey, Arlen Escarpeta
scenarij: John Swetnam
režija: Steven Quale
proizvodnja: Warner Bros/New Line, SAD, 2014.
trajanje: 89'

Niz klimatskih i geoloških faktora su prostor između Stjenjaka i gorja Allegheny u Sjevernoj Americi učinili tako prostranom i plodnom ravnicom da se europskim doseljenicima očigledno isplatilo radi nje potamaniti bizone i Indijance, a što je kasnije taj prostor učinilo svjetskom žitnicom a njihove potomke građanima najmoćnije velesile u povijesti. Takva blagodat je, međutim, došla uz određenu cijenu, i to u obliku specifičnih meteoroloških fenomena – tornada – koje stvaraju te iste klimatsko-geološke okolnosti. Svake godine zračni vrtlozi pružaju nevjerojatno atraktivan prizor onima koji ih imaju prilike gledati iz daljine, ali i rizik od smrti i razaranja svemu onome što im se nađe na putu. Zbog toga su kroz povijest bili jedan od omiljenih motiva hollywoodskih filmaša, a u posljednje vrijeme i meta tzv. “lovaca na oluje” – video-entuzijasta koji ljeti tumaraju širom sjevernoameričkih ravnica nadajući se da će uspjeti uhvatiti idealni snimak tornada iz neposredne blizine. Potonji je fenomen iskorišten kao podloga za scenarij filma katastrofe In the Storm (od naših distributera preveden kao Oluja stoljeća, pri čemu se očigledno zaboravilo na ne tako davni i s istim imenom prikazani film s Georgeom Clooneyem u glavnoj ulozi).

Radnja filma prikazuje kako gradić Silverton na američkom Srednjem Zapadu postaje metom serije tornada neuobičajenih kako po učestalosti tako i po jačini. Ti se događaji prate iz perspektive nekoliko grupa likova kojima je zajedničko to da su se, što svojevoljno, što stjecajem okolnosti, našli na putu stihiji. Prvu grupu čini tim “lovaca na oluje” na čelu sa profesionalnim filmašem Peteom (Walsh) i meterologinjom Allison Stone (Wayne Callies), a koje, usprkos impozantne opreme koja uključuje oklopno vozilo, muče financijske brige uslijed toga što tokom sezone nisu uspjeli uhvatiti nijedan dovoljno atraktivni snimak tornada. Drugu grupu čini Garry Morris (Armitage), zamjenik direktora lokalne srednje škole, koji se osim o ceremoniji dodjele maturalnih diploma mora brinuti i o svoja dva adolescentska sina. Treću grupu čine seoski besposličari koji glumataju kaskadere nadajući se da će postati zvijezde na Youtubeu.

Oluja stoljeća je imala relativno loše rezultate na kino-blagajnama, kao i isto tako loše kritike, pri čemu su bile primjetne usporedbe s Twisterom Jana de Bonta, hollywoodskim blockbusterom koji je tornado koristio kao svoj motiv prije nepuna dva desetljeća. Dva filma, pak, dijeli mnogo više od vremenskog razmaka – novi film je daleko kraći i strukturno jednostavniji te, barem na prvi pogled, izgleda neuobičajeno “malen” za nešto što bi trebalo biti ljetna uzdanica velikog studija. Scenarist John Swetnam je odbacio sve suvišne podzaplete, među likovima nema eksplicitnih negativaca, a ekspozicija, odnosno upoznavanje pozadine likova je ne samo svedeno na esencijalni minimum, nego i prikazano kroz danas među filmašima prilično popularnu tehniku “found footage”. Tako se veliki dio zbivanja prikazuje iz perspektive samih likova, a zbivanja se također odvijaju gotovo u realnom vremenu.

Taj je realizam, s druge strane, kompromitiran ne baš uvjerljivom koincidencijom katastrofalnog tornada i s video-projektom vremenske kapsule zbog koga Morrisovi sinovi stalno moraju držati kamere u rukama; publika bi se mogla osjetiti prevarenom i zbog možda najdojmljivije scene destrukcije (dakako, korištene u trailerima) koja, zapravo, nema veze s protagonistima i kojoj oni iz prilično razumljivih razloga nisu mogli svjedočiti. Na samom početku se posve nepotrebno robuje klišejima i to kroz scenu u kojoj grupa tinejdžera postaje žrtvom malog, ali iznenadnog tornada, što je daleko primjerenije jeftinim hororima nego nekom naoko ozbiljnom filmu katastrofe. Iskusnijim gledateljima, pak, neće biti naročiti problem predvidjeti koji će od likova ostati živ do odjavne špice. Svemu tome usprkos, Oluja stoljeća, barem ako se u obzir uzmu danas niski standardi onoga što Hollywood isporučuje u kino-dvorane svakog ljeta, i nije neko veliko razočaranje. Prilično raznorodna glumačka ekipa, kojom, uz par izuzetaka, dominiraju manje poznata lica, obavlja uglavnom solidan posao; scenarij je, zbog svoje koncentriranosti na akciju i kratkoće, izbjegao za ovakvu vrstu filma posve nepotreban “politički korektni” agitprop o nužnosti borbe protiv klimatskih promjena. Oluja stoljeća vjerojatno neće dugo ostati u sjećanju gledatelja, ali se može preporučiti kao rijetkih primjera zanatski korektno odrađene filmske zabave i jedan od rijetkih primjera gdje se primjenjuje danas u Hollywoodu zaboravljeno načelo “manje je više”.

OCJENA: 5/10


1 komentar

  1. […] Dragan Antulov @ Draxblog VI [Croatian] […]

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

Kategorije

Arhive

Postovi na Twitteru

Kalendar

Studeni 2014
P U S Č P S N
« lis.   pro. »
 12
3456789
10111213141516
17181920212223
24252627282930
%d bloggers like this: