uloge: Danny Glover, Pam Grier, Michelle Rodriguez, Sergej Trifunović,
Sarita Choudhoury, Isaach de Bancole, Mike Starr, Pedro Calderon,
Bobby Cannavale, Roger Rees, Spike Lee
scenografija: Ted Glass
kostimografija: Luca Mosca
fotografija: Enrique Chediak
montaza: Susan E. Morse
glazba: Bradford Mansals
scenarij: Lee Davis
režija: Lee Davis
proizvodnja: Showtime/40 Acres and Mule, SAD, 2001.
distribucija: Blockbuster
trajanje: 88'
Njujorški taksisti su postali metama serijskog ubojice, što je jedan od razloga zbog kojih se financijski loše stojeća taksi-tvrtka kojom rukovodi Box (Chouhoudry) našla pred još većim problema. I dok Box očajnički pokušava naći neku financijsku injekciju koja bi je spasila od neumitnog stečaja, njeni se vozači suočavaju s nešto prozaičnijim problemima. Iskusni Hershey (Glover), bivši bejzbol-igrač, razmišlja o tome da napusti svoju staru ljubav, konobaricu George (Grier). Nešto mlađi Raša (Trifunović), ratnim traumama opterećen izbjeglica iz Bosne, pokušava smisao naći tako što idealizira svoju profesionalnu vezu s prostitutkom. Najveće probleme od svih ima mlada Salgado (Rodriguez), koja je zbog trauma iz djetinjstva umislila da je progoni demon u obličju putnika. Stjecajem okolnosti sve te traume i dileme će se razriješiti jedne paklene noći.
Kada je Lee Davis, štićenik Spikea Leeja (koji se u filmu pojavljuje u maloj ulozi filmaša) predstavio 3 A.M. na festivalu nezavisnog filma u Sundanceu, doček je bio prilično hladan, cak i među publikom koja je navikla na “otkačena” ostvarenja. Razlog je vjerojatno u tome što je 3 A.M. manje otkačen, a više derivativan film, koji se previše naslanja na legendarnog Scorsejevog Taksista, ali i na Ljeto kada je ubijao Sam. Prikaz njujorške urbane džungle iz perspektive onih koji su prisiljeni svake noći gledati njenu najmračniju stranu je trebala osvježiti multi-etnička galerija raznih bizarnih likova (bijelci, crnci, hindusi, Hispanoamerikanci), ali pokušaj baš i nije najbolje uspio. Naime, neke priče, poput one vezane uz bosanskog emigranta, ne funkcioniraju baš najbolje, a Davis ih je isto tako prilično traljavo pokušao spojiti u neku suvislu cjelinu. Iako se film može pohvaliti prilično zanimljivom glumačkom postavom, kojom dominiraju Glover i negdašnja blaxpoitation-ikona Pam Grier, neka od zvučnih imena su podbacila, pogotovo Glover. Sve u svemu, 3 A.M. je prilicno zbrkani film koji, doduše, zna biti na trenutke zanimljiv, ali samo onda dok se ne sjetimo da su Schrader, Scorsese i Lee slične teme obradili daleko bolje.
OCJENA: 4/10
NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 31. listopada 2001. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.
uloge: Haley Joel Osment, Frances O’Connor, Sam Robards, Jake Thomas,
Jude Law, William Hurt, Brendan Gleeson, Jake Angel, Robin Williams,
Ben Kingsley
scenografija: Rick Carter
kostimografija: Bob Ringwood
fotografija: Janusz Kaminski
montaza: Michael Kahn
glazba: John Williams
scenarij: Steven Spielberg (sinopis: Ian Watson) (po priči Supertoys Last All Summer Long Briana W. Aldissa)
režija: Steven Spielberg
proizvodnja: Warner/Dreamworks/Amblin, SAD, 2001.
distribucija: Issa
trajanje: 146′
Ovog ljeta se dogodilo nesto što je samo prije desetak godina izgledalo nezamislivo – ambiciozni SF-spektakl u režiji Stevena Spielberga propao je u američkim kinima. Danas to možda i nije takvo iznenađenje, s obzirom da danas Spielberg nije neupitno holivudsko božanstvo kakvim su ga mnogi nekoć smatrali. Ali najvažniji razlog je prije svega u tome što A.I. – Umjetna inteligencija nije Spielbergov film u pravom smislu riječi. Dotični je film više od nekoliko desetljeća bio jedan od omiljenih projekata jednog drugog filmskog velikana – Stanleya Kubricka, koji je žanr svojevremeno zadužio takvim remek-djelima kao što su 2001: Odiseja u svemiru i Paklena naranča. Za Kubricka se godinama govorilo da radi na adaptaciji SF-priče Briana W. Aldissa, ali je on, što zbog svog perfekcionizma, a što zbog toga sto specijalni efekti još nisu bili na visini, prednost dao nešto manje zahtjevnim Širom zatvorenim očima. U međuvremenu je u cijelu priču uskočio Spielberg, s kojim je Kubrick prijateljevao preko telefona puna dva desetljeća. Nakon što su dugo raspravljali o ovom projektu, Kubrick je izjavio kako bi on bolje pristajao Spielbergovom umjetničkom senzibilitetu. Nakon Kubrickove smrti Spielberg je odmah prionuo na posao i A.I. – Umjetna inteligencija je smatrana jednim od najambicioznijih filmova ljeta 2001. godine. Ali, kao i mnogi drugi ambiciozni projekti koji su došli u američka kina u to vrijeme, ni ovaj nije zadovoljio visoka očekivanja, pa se u neku ruku može smatrati jednim od većih ovosezonskih razočaranja.
Radnja se odvija u bliskoj budućnosti, kada su se uslijed globalnog zatopljenja otopile polarne kape i razina mora drastično narasla, potopivši mnoge priobalne gradove širom svijeta, uključujući New York. Zbog smanjenja obradivih površina, vlade su uvele strogu kontrolu rađanja kao i široku primjenu robota kako bi se smanjila potreba za ljudskom radnom snagom koja troši dragocjene resurse. S vremenom su se roboti toliko razvili da mogu obavljati svakojake, pa i najsloženije funkcije, a korporacija “Cybertronics”, na čijem je čelu profesor Allen Hobby (Hurt) odnedavno je stvorila prototip čovjekolikog robota koji bi trebao zadovoljiti potrebe parova bez djece. Jedan od takvih parova čine Henry (Robards) i Monica Swinton (O’Connor), čiji je sin Martin (Thomas) obolio od neizlječive bolesti i održava se u kriogeničkoj suspenziji. Swintoni nevoljko pristaju da testiraju novi proizvod, koji dolazi u obliku Davida (Osment), robota-dječaka koji je programiran da voli svoju “majku”. No, idlilični zivot robota i “obitelji” prestaje kada Martin čudom bude izliječen i vrati se roditeljima koji će svog biološkog sina pretpostaviti robotu. Nakon niza incidenata Monica se odluči riješiti Davida, ali nema srca da ga vrati korporaciji koja će ga uništiti. David je umjesto toga ostavljen u šumi i odatle počinje njegova odiseja s jednim jedinim ciljem – ponovno pronaći majku i učiniti sve kako bi mu ona vratila osjećaje. U tom teškom i na trenutke apokaliptičnom putovanju Davidu će pomoć pružiti Gigolo Joe (Law), robot specijaliziran za pružanje seksualnih usluga ženama.
Svatko tko malo bolje poznaje opus dvojice režisera bi vjerojatno A.I. dočekao s prilično skepse, odnosno barem Spielbergove tvrdnje kako je nastojao što je moguće biti vjerniji Kubrickovoj viziji. Naime, Kubrickov hladni i mizantropski pogled na svijet je prilično teško pomiriti sa Spielbergovim često infantilnim sentimentalizmom. Zbog toga ni ne iznenađuje što se A.I. cini filmom kojeg su centrifugalne sile njegovih duhovnih tvoraca učinile nedosljednim i zbrkanim od samog početka. Doduše, film je podijeljen u nekoliko segmenata, pa se u prvoj trećini, koja je najkubrickovskija od svih, ta zbrkanost i ne da tako lako primijeniti. No, nakon što napustimo superluksuzni, ali i hladni dom Swintonovih u kojemu se robotska ljubav sudara s ljudskom bezosjećajnošću, kubrickovska vizija svijeta prepušta mjesto spielbergijanskoj bajci u kojemu se motivi priče o Pinocchiju i “politička korektnost” publici serviraju suptilnošću slona u staklarskoj radnji. No, najgore od svega dolazi na kraju kada nam Spielberg servira krajnje zbunjujući ali i krajnje neuvjerljivi deus ex machina epilog koji će vecinu gledatelja ostaviti uglavnom ravnodušnim. Te strukturne mane cijelog filma su koliko- toliko kompenzirane glumačkom izvedbom, pri čemu je australska glumica Frances O’Connor obavila daleko bolji posao od svojih razvikanih kolega Osmenta i Lawa u robotskim ulogama. U vizualnom smislu film je takodjer prilicno dojmljiv, pogotovo u Blade Runnerom inspiriranim scenama futurističkog Rogue Cityja, kao i u potopljenog New Yorka (gdje iz mora, između ostalog, strše i tornjevi WTC-a). A.I. je film koji također postavlja neka prilično zanimljiva i intrigantna etička pitanja o granicama ljudskosti, ali, na žalost, holivudski zabavljač Spielberg ipak nije prava osoba koja bi na to mogla dati odgovore.
OCJENA: 4/10
NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 28. listopada 2001. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.
uloge: Denzel Washington, Will Patton, Wood Harris, Ryan Hurst, Donald
Adeosun Faison, Craig Kirkwood, Ethan Suplee, Kip Pardue, Hayden
Panettiere
scenografija: Deborah Evans
kostimografija: Judy L. Ruskin
fotografija: Philippe Rousselot
montaza: Michael Tronick
glazba: Trevor Rabin
scenarij: Gregory Allen Howard
režija: Boaz Yakin
proizvodnja: Walt Disney, SAD, 2000.
distribucija: Continental
trajanje: 114'
Godine 1971. u gradu Alexandriji u Virginiji kipti rasni sukob između bjelačke i crnačke zajednice, koji je upravo eskalirao nakon odluke Vrhovnog suda prema kojemu se moraju integrirati sve dotada rasno razdvojene škole. Da bi smirili crnačku zajednicu lokalni političari prestižno mjesto trenera football tima u lokalnoj srednjoj školi “T.C. Williams” daju Hermanu Booneu (Washington), crnom stručnjaku iz Sjeverne Karoline. Booneov dolazak je težak udarac ne samo za popularnog trenera Billa Yoasta (Patton) koji je zbog toga dobio otkaz, nego i za članove tima koji prijete da će se rađe ispisati iz škole nego dozvoliti da ih trenira crnac. Svjestan da bi mladići mogli izgubiti priliku za fakultetske stipendije Yoast ih spriječi tako što proguta svoj ponos i pristane na Booneovu ponudu da bude njegov pomoćnik. Njih dvojica započinju pripreme za sezonu tako što tim odvedu na pripreme gdje će morati prebroditi ne samo svoje profesionalne razlike nego i predrasude i nepovjerenje koje vlada između bijelih i crnih članova tima. No, svemu usprkos, nakon što pripreme završe i započne školska godina, “Titani” su u potpunosti integrirani tim koji započinje seriju nevjerojatnih pobjeda u državnom prvenstvu. S vremenom rasno zavađeni grad počinje na “Titane” gledati s ponosom i njihov nezadrživi pohod prema tituli prvaka počinje ujedinjavati dotada zakrvljene zajednice. Ali, trenutak prije najvećeg trijumfa “Titane” će zadesiti neočekivana tragedija koja će njihov duh staviti na najveću moguću kušnju.
Nezaboravni klub (jos jedan prevodilački biser hrvatskih producenata, s obzirom da su “Titani” srednjoškolska momčad, a ne sportski klub) predstavlja pokušaj megauspješnog holivudskog producenta Jerryja Bruckheimera da poboljša svoju reputaciju izgrađenu na uglavnom uspješnim, ali sadržajno praznim komercijalnim superhitovima (Hrid, Armageddon). Ova kombinacija sportskog filma i pseudoangažirane “politički korektne” drame, koja je k tome temeljena na istinitim događajima, bila je idealna prilika da Bruckheimmer sebe pokaže kao producenta kojeg ne zanima isključivo iskamčivanje novaca od milijunskih masa dovoljno naivnih da podlegnu njegovoj propagandnoj kampanji. U tome je barem djelomično uspio, s obzirom da je Nezaboravni klub prošle godine dobio pohvalne rijeci od Clintona i ostatka američkog političkog establishmenta. Što se samog kvaliteta filma tiče, scenarij Gregoryja Allena Howarda se vjerno drži svih klišeja američkog sportskog filma – od raspodjele “dobrih” i “loših momaka” do točnog tempiranja humora i patetike. Režiser Boaz Yakin, koji je svojevremeno oduševio kritiku svojim prvijencem Fresh, previše se ne trudi izaći van formule, ali relativno solidno obavlja posao. Ipak, najdojmljiviji od svih su glumci, pogotovo Denzel Washington koji bi vrlo lako mogao postati ikona ovakve vrste filmova. Dosta su dobri i Will Patton kao njegov partner, te Ryan Hurst i Wood Harris kao tinejdžeri koji su prisiljeni prevladati svoje rasne predrasude. Ipak od svih je najugodnije iznenađenje mala Hayden Panettiere kao sportom opsjednuta Yoastova kćerkica. Sve u svemu, iako Nezaboravni klub predstavlja limunadu, riječ je o profesionalno napravljenoj limunadi koji će mnogim gledateljima uspjeti podići raspoloženje, pogotovo stoga što je riječ o istinitoj priči.
OCJENA: 5/10
NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 27. listopada 2001. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.
uloge: Bill Pullman, Irene Jacob, Bruno Kirby, Glenn Plummer, Udo
Kier, Andre Oumansky, Feodor Atkine, Janne Kinuunen, Linda Gyllenberg,
Jevgeni Haukka, Marcia Diamond
glazba: Courtney Pine
scenarij: Jean-Pierre Gorin & Patrick Amos (sinopsis: Patrick Amos)
rezija: Ilkka Järvi-Laturi
proizvodnja: Heikon Media/Scala Productions/IMA Productions/Smile
Entertainment, Njemacka/Britanija/Francuska/Finska, 1999.
distribucija: UCD
trajanje: 95'
Hladni rat je završio ali CIA i njen ruski ekvivalent, čija je skraćenica danas SVR, svejedno za svaki slucaj drže dežurne operativce u svakom kutku svijeta, uključujući Helsinki. Agent CIA-e Harry Howe (Pullman) i njegova ruska kolegica Nataša Skrjabina (Jacob) tamo nemaju špijunirati išta osim jedno drugo, pa su se s vremenom tako dobro upoznali da je njihov odnos prešao u ljubavnu vezu. Njihovu idilu, pak, pokvari dolazak tajanstvene video-vrpce u Helsinki na kojoj se nalazi porno-film sa skrivenom kodiranom porukom koja će primatelju omogućiti kontrolu nad svijetom. Naravno, i CIA i SVR će se nastojati dočepati vrpce po svaku cijenu, pa će zbog toga Harry i Nataša doći u neugodnu situaciju u kojoj moraju birati između dužnosti prema domovini i osjećaja koje gaje jedno prema drugom.
Finski režiser Ilkka Järvi-Laturi nije potpuna nepoznanica hrvatskoj publici zahvaljujući na HRT-u emitiranoj crnoj komediji Mrak u Tallinu, za koju se naknadno ispostavilo da predstavlja prilično neugodno iznenađenje od strane jedne od najotkačenijih i najkulerskijih evropskih kinematografija. No, u slučaju Špijunskih igara, Järvi-Laturi, opskrbljen kvalitetnim evropskim glumcima i visokim budžetom, pokazuje svoj talent vješto kombinirajući špijunski triler i romantičnu komediju, uz istovremeni ironični odmak koji predstavlja svojevrsnu parodiju oba žanra. Prilično kompliciran, a istovremeno tanak i ne baš uvjerljiv zaplet ipak ostavlja dosta mjesta za nekoliko dobrih scena kao i dosta humora kojeg ima i u prilično nekonvencionalnoj i krvavoj završnici. Bill Pullman se, kao i obično, dobro snalazi u ulozi šarmera koji istovremeno, kada zatreba, može postati hladnokrvni ubojica, a atraktivna Irene Jacob, heroina Kieszlowskijevih filmova, očigledno se dobro zabavlja u komičnoj ulozi. No, najugodnije iznenađenje od svih je crni glumac Glenn Plummer (Showgirls, Čudni dani) kojeg ovdje ni rođena majka neće prepoznati bez njegove rastafarijanske frizure, i koji je prilično efektan u ulozi pedantnog CIA-inog birokrata. No, najatraktivniji element ovog filma svakako su autentične lokacije Helsinkija koji će svojom egzotičnom arhitekturom, opuštenom atmosferom i glazbenom scenom kojom dominira jazz možda uspjeti osvojiti čak i one gledatelje kojima zašećerene parodije posthladnoratovskih trilera previše i ne leže.
OCJENA: 5/10
NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 27. listopada 2001. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.
uloge: Eric Roberts, Cary Elwes, Sarah Wynter, Chris Sarandon, Diane
Venora, Sean Devine, Cas Anvar
glazba: Don Davis
scenarij: Cary Solomon & Chuck Konzelman
rezija: Geoff Murphy
proizvodnja: TNT, SAD, 2000.
distribucija: Blockbuster
trajanje: cca 90′
Godine 2008. američki Vrhovni sud donosi presudu kojom se legalizira samoubojstvo, a da nitko nije u stanju predvidjeti njene krajnje posljedice. Deset godina kasnije multinacionalna korporacija “Lifecorps” obrće ogroman novac zahvaljujući tome što od siromašnih očajnika otkupljuje njihove organe zauzvrat im nudeći relativno pristojne sume dovoljne za godinu dana lagodnog života prije dobrovoljne eutanazije. Građevinskog radnika Jamesa Gabriela (Roberts) luksuz toliko ne zanima koliko život teško bolesnog sina, kojeg jedino može spasiti lijek koji je daleko iznad njegovih trenutnih financijskih mogućnosti. Očajni Gabriel odlučuje žrtvovati vlastiti život i potpisuje ugovor s “Lifecorpsom”, ali tako stečeni novac dolazi prekasno da bi spriječio sinovu smrt. Gabriel odlučuje odustati od cijelog posla, ali je već prekasno – ugovor korporaciji daje pravo da raspolaže s njegovim tijelom i zato je za Gabrielom poslan tim “skupljčca” na celu s okrutnim Burkeom (Elwes). Gabriel je prisiljen skrivati se od svemoćne korporacije, a jedinu mu pomoć pruža Alex (Wynter), lovac na ljudske organe ispočetka motiviran isključivo željom da vrijednu “robu” sačuva za sebe.
Snimljena za kablovsku televiziju, Utrka s vremenom ima dosta sličnosti s Freejackom, prije deset godina snimljenom SF-akcijadom u kojoj se običan čovjek u paklu distopijske budućnosti morao boriti za goli život. Stjecajem okolnosti oba je filma snimio novozelandski reziser Geoff Murphy koji ovaj put ograničenja kablovske produkcije i rutinerskog scenarija uspijeva nadići svojim profesionalizmom. Film ima prilično predvidljivu radnju i još predvidljiviji zaplet, likovi su dijelovi jasno prepoznatljive formule, ali Eric Roberts i Cary Elwes su prilično efektni u za njih prilično neobičnom rasporedu uloga (prvi je pozitivac, a drugi negativac). Utrka s vremenom također ima prilično zanimljiv vizualni stil, a ni ne baš najsjajnjiji specijalni efektni ne spriječavaju stvaranje futurističkog ugođaja koji je daleko uvjerljiviji nego u mnogim daleko razvikanijim i skupljim filmovima. Razlog je prije svega u prilićno dosljednoj viziji mračnog svijeta bliske budućnosti gdje je ultramaterijalistička logika suvremenog kapitalizma dovedena do svoje krajnje točke i gdje život pojedinca nema nikakve vrijednosti u usporedbi s profitom velikih korporacija. Zbog te vizije, koja hrvatskom gledateljstvu u svjetlu nekih nedavnih događaja i nije tako strana, Utrka s vremenom je simpatičan filmcić koji ce gledatelje ne samo zabaviti nego i natjerati na razmišljanje.
OCJENA: 6/10
NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 26. listopada 2001. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.
uloge: Benjamin Bratt, Armand Assante, Mili Avital, Simone-Elise
Gerard, Stephen Lang, Nestor Serrano, Gustave Johnson
glazba: Bill Wandell
scenarij: A.E. Hotchner (po noveli Ernesta Hemmingwaya)
rezija: Guy Ferland
proizvodnja: Trimark, SAD, 2001.
distribucija: Blitz
trajanje: 99'
Na Bahamima tridesetih godina prošlog stoljeća mladi i stasiti “galeb” Arno (Bratt) spaja ugodno i korisno pružajući seksualne usluge turistkinjama, dok je objekt njegove platonske ljubavi lokalna cura Conquina (Avital). Kao dodatni izvor prihoda Arnu služe raznorazni sitni, ali ne baš legalni poslovi poput dostavljanja heroina za potrebe putnika na superluksuznoj jahti čiji je vlasnik bogati američki mafijas. Kada dotična jahta potone za vrijeme oluje Arno je jedini koji ima predodžbu gdje bi se mogla nalaziti olupina, što mu daje prednost u utrci za potopljenim blagom koje se nalazi u brodskom sefu. No, problem je u tome što Arnu nedostaje ronilačka i druga oprema s kojom bi mogao izvući blago, pa je prisiljen prihvatiti ponudu svog suparnika Jean-Pierrea (Assante) da udruže sredstva i dočepaju se bogatstva prije nego sto olupinu pronađe netko drugi. Opasan i mukotrpan posao izvlačenja blaga je opterećen nepovjerenjem između dvojice muškaraca, a dodatan izvor napetosti predstavlja to sto im društvo cine Conquina i Jean- Pierreova ljubavnica Janine (Gerard).
Otimači potopljenog blaga je film koji se ne uspijeva izdići iznad ograničenja televizijske produkcije. Prije svega je riječ o scenariju temeljenom na kratkoj Hemmingwayevoj noveli od sedam stranica kojeg je A.E. Hotchner napunio motivima i situacijama koje izgledaju klišejizirane, a i rasplet nije baš previše iznenadjujući. No, zato je režiser Ferland znao koristiti atraktivne lokacije Belizea kako bi u filmu stvorio opuštenu atmosferu, sasvim primjerenu ovom filmu. A i glumci se doimaju prilično relaksirano, pogotovo Bratt kojemu savrseno pristaje uloga karipskog “galeba”, isto kao sto je Armand Assante uvjerljiv kao njegov stariji kolega. Mili Avital (Volim te budalo mala) je, s druge strane, tu uglavnom više tu da s par erotskih scena ovaj film učini nesto atraktivnijim, dok je u glumačkom pogledu tuče njena suparnica Simone-Elise Gerard. Iako na trenutke dosadan (pogotovo u podvodnim scenama) i iako prilično predvidljivi, Otimači potopljenog blaga su oku ugodan filmić koji je dušu dao za neobaveznu relaksaciju.
OCJENA: 5/10
NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 26. listopada 2001. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.
uloge: William Hurt, Jennifer Tilly, Dennis Leary, Francesca Brown,
Michael Chiklis, Corey Johnson, Michael A. Goorjian, Jason Merrells,
David Gwillim
glazba: Dick Maas
scenarij: Dick Maas
rezija: Dick Maas
proizvodnja: CLT-UFA International/First Floor, Nizozemska, 1999.
distribucija: Discovery
trajanje: 95'
Walter (Hurt) je predstavnik američke farmaceutske tvrtke koji odlazi u Amsterdam sklopiti važan posao, a usput koristi priliku da svojoj supruzi Cathryn (Tilly) i 10- godišnjoj kćerci Melissi (Brown) pokaze Evropu. Stjecajem okolnosti Melissa će se zagubiti na ulicama Amsterdama, a da stvar bude gora, ona je nijema i stoga ne može tražiti prolaznike da joj pokaću put do hotela. Zbog toga će biti u prilici lutati i vidjeti nešto što nije smjela vidjeti – okrutno ubojstvo. Kada se konačno vrati roditeljima, oni njenu priču smatraju posljedicom bujne dječje mašpte, a policija je prema tome još skeptičnija. No to nije slučaj s ubojicama koji su uspjeli locirati Melissu te neće prezati od ničega kako bi je zauvijek ušutkali. Melissa je zbog toga prisiljena koristiti svu svoju snalažljivost kako bi uspjela izmači ubojicama u velikom i nepoznatom gradu.
Dick Maas je nizozemski scenarist i rezišer koji je, za razliku od svojih mnogo poznatijih i od Hollywooda priznatih sunarodnjaka Verhoevena, de Bonta i Sluitera, svoje filmove snimao isključivo u domovini. Razlog za to je njegova ne baš sjajna reputacija stvorena očajnickim nastojanjem da u nizozemsko podneblje na silu ubaci američke sadrzaje (za što je lijep primjer akcijada Amsterdamned, mnogo lošiji film od njegovog hvaljenog horora De Lift iz 1983. godine). Paklena noć u Amsterdamu tu reputaciju neće previše popraviti, a glavni razlog za to je očigledna žanrovska konfuzija. S jedne strane, ovaj film bi trebao biti klasični triler na tragu hvaljenog Wallerovog ostvarenja Nijemi svjedok, dok, s druge strane zaplet ima toliko neuvjerljivih obrata i situacija da se čini da je riječ o parodiji. Na žalost, ni humor u filmu jednostavno nije na nekoj velikoj razini, a i američki glumci Hurt, Tilly i Leary nisu previše zainteresirani za svoje uloge. Mala Francesca Brown svoj posao shvaća daleko ozbiljnije, a Michael Chiklis (negdašnjim gledateljima TV Mreže poznat kao istoimeni junak TV-serije Commish) je prilično efektan kao frustrirani negativac. Na žalost, njegov ce se lik pred kraj pretvoriti u ubilački stroj dostojan Terminatora što je samo jedna od neuvjerljivosti koja će sahraniti ovaj film. Očigledno Maasovo nastojanje da slabost zapleta nadoknadi egzoticnošću lokacija je urodilo time da film koristi sve najgore moguće stereotipove o Amsterdamu kao modernoj Sodomi i Gomori, gdje su svi stanovnici narkomani, kurve i perverznjaci, tako da film na trenutke izgleda kao propagandni spot koji bi HDZ komotno mogao koristiti u slijedećoj izbornoj kampanji. No, korištenje prilično engleske sinkronizacije, kao i to da američki glumci tumace nizozemske likove, uništava svaku iluziju realističnosti, pa je to dodatni razlog zašto Paklenu noć u Amsterdamu valja zaobići u širokom luku.
NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 26. listopada 2001. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.
uloge: Cate Blanchett, Keanu Reeves, Giovanni Ribisi, Gary Kinnear,
Hilary Swank, Katie Holmes, J.K. Simmons, Gary Cole, Michael Jeter,
Kim Dickens, Rosemary Harris, Chelcie Ross
scenografija: Neil Spissak
kostimografija: Julie Weiss
fotografija: Jamie Anderson
montaza: Arthur Coburn & Bob Murawski
glazba: Christopher Young
scenarij: Billy Bob Thornton & Tom Epperson
rezija: Sam Raimi
proizvodnja: Lakeshore, SAD, 2000.
distribucija: Blitz
trajanje: 111'
Sam Raimi je svoju reputaciju kult-filmaša izgradio na bizarnim horor-komedijama koje su zračile prepoznatljivim vizualnim stilom, kao i nevjerojatnim smislom za crni humor. No, u posljednje vrijeme je Raimi (danas također poznat i kao producent kultnih TV- serija Hercules i Xena) promijenio ploču i počeo snimati prilično konvencionalne filmove, pri čemu se okušao i za njega neobičnim žanrovima kao što su trileri i sportske drame. Na kraju se ispostavilo da se Raimi podvrgnuo konvencijama čak i kada se vratio žanru koji mu je svojevremeno bio omogućio slavu. Najbolji dokaz za to je Dar, triler sa horor-motivima kojeg je Raimi snimio prema scenariju Billyja Boba Thorntona, glumca s kojim je bio suradjivao u Jednostavnom planu. Taj je film u hrvatska kina došao s prilično zakašnjenja, vjerojatno zato što prije skoro godinu dana u Americi nije imao bog-zna-kakvu prođu na blagajnama (što se zbog relativno niskog budžeta od nekih 10 milijuna US$ i ne mora smatrati posebnom tragedijom).
Radnja filma odvija se u Brixtonu, gradiću u Georgiji gdje većina stanovnika jedva sastavlja kraj s krajem od socijalne pomoći. Za udovicu Anne Wilson (Blanchett) ta socijalna pomoć nije dovoljna da bi mogla prehraniti troje sinova, pa je prisiljena koristiti svoj vidovnjački talent i sugrađanima predviđati budućnost iz tarot-karti u zamjenu za sitnu financijsku “donaciju”. Iako je Anne svoj vidovnjački talent naslijedila od bake, rijetko ga koristi i svojim klijentima umjesto toga dijeli savjete. Tako će brutalno zlostavljanoj Valerie Barksdale (Swank) savjetovati da napusti svog nasilničkog supruga Donnieja Barksdalea (Reeves), na što joj dotični počne prijetiti i na svakojake druge načine zagorčavati zivot. U međuvremenu svakodnevnicu Brixtona je uzburkala vijest o nestanku Jessice King (Holmes), mlade kćeri najmoćnijeg čovjeka u gradu. Nakon bezuspješnih pokušaja da slučaj riješi konvencionalnim metodama lokalni šerif Johnson (Simmons) se nevoljko za pomoć obraća Annie. Njeni napori u početku ne donose nikakvog rezultata, ali kada vizije konačno dođu, odvesti će je do šokantnog otkrića koje će joj život dovesti u opasnost.
Zaplet Dara nije bog-zna-sto i već je mali milijun puta (uključujući završnicu koju je mogao predvidjeti svatko tko ima iole iskustva s holivudskim filmovima) korišten u trećerazrednim epizodama Dosjea X, pa i u Zemeckisovom trileru Ispod površine. No, ono što ovaj film razlikuje od svih njih je izvedba. Prije svega je riječ o izvrsnom scenariju Toma Eppersona i Billyja Boba Thorntona, koji je s dosta realizma i životnosti opisao likove koji obitavaju u ruralnoj, siromašnoj i neobrazovanoj Americi koju danas tako rijetko imamo prilike vidjeti u holivudskim filmovima. Zatim je tu i Raimi kao režiser koji itekako zna graditi napetost u filmu, tako da u Daru imamo neke od najjezovitijih scena koje smo u posljednje vrijeme imali priliku vidjeti na velikom ekranu. Ali, najugodnije iznenađenje filma je u castingu. Tako se australska glumica Cate Blanchett još jednom dokazuje kao prava majstorica svog posla, čineći lik samohrane juznjačke majke jednako uvjerljivim kao i likove renesansnih suverena i viktorijanskih dama koje je bila glumila u svojoj karijeri. Ovdje se čak i Keanu Reeves, glumac čija je drvena gluma bila upropastila tolike filmove, iskazao u neobično efektnoj ulozi negativca, koji je daleko neugodniji i opakiji od svih holivudskih serijskih ubojica upravo zato sto izgleda kao netko koga svaki dan možemo sresti na ulici. Sto se muške publike tiče, pogotovo adolescenata koji su voljeli Dawson’s Creek, njoj ce izuzetno ugodno iznenađenje biti scena u kojoj Katie Holmes eksplicitno pokazuje dva atributa koja su joj donijela slavu. Iako ce reciklirana i predvidljiva završnica prilično pokvariti dojam o filmu koji je mogao biti pravo pravcato remek-djelo, Dar je nešto sto bi ljubitelji kvalitetnog i inteligentnog žanrovskog filma itekako trebali pogledati.
OCJENA: 7/10
NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 25. listopada 2001. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.
uloge: Angelina Jolie, Iain Glen, John Voight, Daniel Craig, Noah
Taylor, Chris Barrie, Julian Rhind-Tut, Leslie Phillips, Richard
Johnson
scenografija: Kirk M. Petrucelli
kostimografija: Lindy Hemming
fotografija: Peter Menzies Jr.
montaza: Dallas Puett & Grant Scantlebury (Stuart Baird van spice)
glazba: Graeme Revell
scenarij: Simon West, Patrick Massett & John Zinman (sinopis: Sara B.
Cooper, Mike Werb & Michael Colleary)
rezija: Simon West
proizvodnja: Paramount, SAD, 2001.
distribucija: Kinematografi
trajanje: 100 '
Iskustvo nas je u proteklom desetljeću naučilo kako su video-igre u najmanju ruku upitan predložak za holivudske filmove. No, katastrofalni rezultati filmova kao što su Super Mario Brothers i Street Fighter nisu ostavili previše obeshrabrujući učinak na odjele za marketing pri tvrtkama specijaliziranim za proizvodnju video-igara. Kod njih još uvijek vlada uvjerenje kako se može namlatiti dodatni prihod ako se megapopularnost pojedine igre dodatno poveća holivudskim filmom. Posljednji takav projekt je Lara Croft: Tomb Raider, film rađen po seriji video-avantura čija je junakinja, britanska aristokratkinja koja otkopava grobove oboružana velikim pištoljima i još većim grudima, postala jednom od najprepoznatljivijih ikona današnje pop-kulture. Da bi osigurali što veću gledanost, producenti su glavnu ulogu povjerili imagea Lare Croft dostojnom seks- simbolu – “Oscarom” nagrađenoj i danas vrlo popularnoj Angelini Jolie. Usprkos svih tih napora, Lara Croft: Tomb Raider je na američkom tržisšu zavrsila s velikim komercijalnim podbačajem, ali to nije spriječilo domaće distributere da film koriste u svrhu propagandne kampanje “Hrvatskog Telekoma”.
Radnja filma započinje kada Lady Lara Croft (Jolie), bogata britanska aristokratkinja specijalizirana za otkrivanje dragocjenih artefakata u drevnim grobovima širom svijeta, otkrije jedan takav artefakt u svojoj raskošnoj kući. Naime, tamo ju je prije nekih petnaest godina, upravo prije nego sto će zauvijek nestati, ostavio njen otac Lord Richard Croft (Voight). Ispostavlja se da je artefakt dio talismana koji bi vlasniku omogućio da kontrolira vrijeme. Talisman je aktivan jedino u trenutku prilično rijetke planetarne konstelacije koja se događa jednom u 5000 godina. S obzirom da će se ta konstelacija zbiti za par dana, za Laru Croft su se odjednom zainteresirali Iluminati – tajno društvo koje ne bira sredstva da se dočepa talismana pomoću kojeg će zavladati svijetom. Zbog toga Larin dom postane metom plačenika koji kradu artefakt. No, to neće obeshrabriti Laru koja je spremna putovati na kraj svijeta i koristiti sve svoje borilačke i druge vještine ne bi li spriječila globalnu kataklizmu.
Lara Croft: Tom Raider predstavlja prijatno iznenađenje, ali samo za one koji su od ovog filma očekivali sve najgore. A za to su imali itekako razloga, jer je britanski režiser Simon West svoju ne bas zavidnu reputaciju (Con Air, Generalova kći) dodatno ocrnio javnim svađama sa scenaristima, kao i time da je cijeli film pretvorio u videospotovsku orgiju specijalnih efekata u kojima jedva da ima vremena za nekakve likove i radnju. Iako se to i moglo očekivati od filma temeljenog na video-igri, ipak se stječe dojam da je scenarij mogao malo vise pažnje posvetiti onome što se događa između akcijskih scena. Ovako je sirota Angelina Jolie prisiljena izgovarati najdebilnije moguće replike, služiti kao pomoćno sredstvo kompjuterskoj grafici te sudjelovati u prilično mlakim Westovim pokušajima da iskoristi njen seksepil (što je unaprijed osudjeno na propast zbog PG-13 rejtinga; oni koje zanima Jolie u uistinu erotskom izdanju bi trebali potražiti Giu u domaćim videotekama). Zbog svega toga se stječe dojam da je eksploatacija seksualnih fantazija muških adolescenata (koji predstavljaju gro fandoma Lare Croft) bila primjereniji zadatak za Lauru Angel, a ne za “Oscarom” nagrađenu holivudsku superzvijezdu. Doduše, Jolie se dobro snalazi s fizičkim aspektima akcijskih scena, a i njen engleski naglasak je uvjerljiv za nedovoljno istrenirano uho. Ostatak glumačke ekipe je također prilicno dobar, pri čemu valja istaci Chrisa Barrieja (legendarnog Rimmera iz Crvenog patuljka) u ulozi Larinog batlera, kao i britanskog karakternog glumca Daniela Craiga koji se odlično zabavlja u ulozi americkog plaćenika koji je jedini složeniji lik u ovoj slikovnici. Njih dvojica su odgovorni za nekoliko svijetlih trenutaka, između kojih je, na žalost, previše intervala koji ce gledatelje natjerati na zijevanje. Zbog svega ovoga Lara Croft: Tomb Raider je film koji će se vrlo brzo zaboraviti, a autoru ovih redaka ostaje nada da ce jednog lijepog dana Sid Meier’s Alpha Centauri doživjeti daleko bolji tretman.
OCJENA: 4/10
NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 25. listopada 2001. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.
ŠALJI DALJE
(PAY IT FORWARD)
uloge: Kevin Spacey, Helen Hunt, Haley Joel Osment, Jay Mohr, James
Caviezel, Jon Bon Jovi, Angie Dickinson, David Ramsey, Gary Werntz,
Colleen Flynn, Marc Donato, Kathleen Wilhoite, Liza Snyder
scenografija: Leslie Dilley
kostimografija: Renee Ehrlich Kalfus
fotografija: Oliver Stapleton
montaza: David Rosenbloom
glazba: Thomas Newman
scenarij: Leslie Dixon (po romanu Catherine Ryan Hyde)
rezija: Mimi Leder
proizvodnja: Warner, SAD, 2000.
distribucija: Issa
trajanje: 123'
Mali Trevor McKinney (Osment) živi zajedno sa samohranom majkom Arlene (Hunt), ženom koja radi dva posla da bi prehranila dijete i stalno se bori s vlastitim alkoholizmom. Prvog dana škole Trevorov razred dobija novog nastavnika – Eugenea Simoneta (Spacey), koji je razuzdanu djecu prije u stanju utišati ožiljcima od opekotina na svom licu nego nekim posebnim autoritetom. Ipak, njegov domaći zadatak pod naslovom “Što sam u stanju učiniti da svijet ucinim boljim” će malog Trevora natjerati na razmišljanje i rezultirati s jednostavnom ali efektnom idejom zvanom “šalji dalje”. Trevor je, naime, uvjeren kako je svatko u stanju učiniti tri dobra djela u korist slučajnih namjernika, a svatko od njih potom učiniti tri dobra djela drugim namjernicima. Prvi od njih je heroinski ovisnik i beskućnik Jerry (Caviezel) kojeg će Trevor na kratko primiti u kuću. Drugi je njegova majka, a treći sam gospodin Simonet za kojeg je Trevor uvjeren da predstavlja idealnog muškarca za njegovu majku. Ali, stvari, kao i obično, ne funkcioniraju onako kako su zamišljene. Nakon određenog vremena za sve to se zainteresira novinar Chris Chandler (Mohr) koji je i sam postao predmetom “šalji dalje” altruizma.
Šalji dalje je film koji vapi za “Oscarima” isto onako kako je Budiša vapio za ključevima od Amruševe. Na prvi pogled se čini da ta ambicija i nije tako velika, s obzirom da od troje glavnih glumaca dvoje (Spacey i Hunt) imaju vec zlatne kipiće u svojim ormarima, a treći, mali Osment, je već imao jednu nominaciju za Šesto čulo. Kada se tome doda da i Spacey i Huntova glume invalide, bilo je jasno da su se producenti nadali kako će se glasači losanđeleske Akademije držati svojih obićaja i nagraditi uloge hendikepiranih ljudi. Što se glavnog “Oscara” tiče, njega je trebala donijeti altruistička poruka filma u koju scenaristica Dixon očigledno duboko vjeruje. Ali, dobre namjere same po sebi nisu dovoljne da bi se stvorio dobar film. Rezišerka Mimi Leder (Mirotvorac, Žestoki udar) se, kao jedna od Spielbergovih učenica, trudi film obogatiti mješavinom sentimentalnosti i obiteljskih vrijednosti koje su postale zaštitni znak njenog velikog učitelja. No, to se u filmu događa na skroz pogrešnim mjestima, pogotovo u drugoj polovici filma, kada se socijalno angažirana drama pretvara u jeftini ljubić, odnosno obiteljsku kroniku primjereniju televizijskoj produkciji. Kada sve to eskalira u ultrasentimentalnoj i ne bas najuvjerljivijoj završnici, već je kasno – gledatelji su do tada već shvatili kako su bili izloženi holivudskoj manipulaciji. Iako u filmu ima nekoliko simpatičnih trenutaka (za koje je najzaslužniji Lederin suprug Gary Wentzler u ulozi altruističkog odvjetnika), te iako Spacey i Huntova pokazuju kako znaju glumiti, njih je premalo za dva sata koliko traje ovaj film. Zbog svega ovog Šalji dalje je film kojemu njegov naslov sasvim odgovara barem u jednoj prilici – kada vam ga netko preporuci za gledanje.
OCJENA. 4/10
NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 10. listopada 2001. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.
Draxblog VI 