uloge: Kiefer Sutherland, Rebecca De Mornay, Dana Delany, Adam
Baldwin, Joanna Cassidy, Michael Ralph
scenografija: Shay Austin
kostimografija: Gini Kramer & Susanna Puisto
fotografija: Eric J. Goldstein
montaža: Lawrence A. Maddox
glazba: Phil Marshall
scenarij: Larry Brand
režija: Lyndon Chubbuck
proizvodnja: Award Entertainment, SAD, 2000.
distribucija: Blitz
trajanje: 95'
Derian McCall (De Mornay) je bivša policajka koja zarađuje za život kao privatni detektiv. Jednog dana u njenu agenciju dolazi Anthea Ferrow-Smith (Delany), supruga građevinskog tajkuna Michaela Ferrow-Smitha (Sutherland) kako bi diskretno provjerila muževu vjernost. U naizgled rutinskom zadatku jedina je kvaka u tome što Anthea inzistira da istraga bude povjerena ženi. Deria se zdušno baca na posao i ustanovljava kako je Michael oličenje bračne vrline. No, Anthei to nije dosta – ona želi po svaku cijenu provjeriti da li joj muž sposoban odoljeti iskušenju, te od Derian traži da zavede muza. Derian na to pristaje i ubrzo shvaća da je zaljubljena u Michaela. Derien će ubrzo gorko zažaliti zbog te avanture, i taman kada je mislila da se iz nje izvuče, zaprimit će paničan poziv od Anthee.
Skoro savršeno ubojstvo je niskobudžetni neonoirovski trilerčić koji se od niza sličnih proizvoda razlikuje po varijaciji na jednu od najpopularnijih žanrovskih tema – detektiva koji “pada” na “pogrešnu curu”. Ovdje su junaku-žrtvi i seksualnom manipulatoru zamijenjeni spolovi, ali se ipak ne može reci da je scenarij Larryja Branda postupke glavnih junaka učinio previše uvjerljivima. S druge strane, glumačka ekipa je prilično dobra – uz Rebeccu De Mornay (Ruka koja njiše kolijevku) i zanosnu Danu Delany (koju, na žalost, ne vidimo previše), najugodnije iznenađenje je Kiefer Sutherland, koji nakon niza godina u kojima je glumio psihopate i slične negativce po prvi put tumači romantičnog junaka. No, to nije dovoljno da bi popravilo dojam, jer je cijeli zaplet neuvjerljiv, a na kraju vrijeđa inteligenciju svih onih gledatelja koji su upoznati s najelementarnijim kriminalističkim tehnikama. Zbog toga se Skoro savršeno ubojstvo isplati pogledati jedino ako uistinu ne znati na sto utuci sat i pol vremena.
OCJENA: 5/10
NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 4. veljače 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.
uloge: Heather Graham, Casey Affleck, Luke Wilson, Goran Visnjic,
Patricia Velazquez, Marc Ruffalo, Kim Dickens, Clea DuVall, Summer
Phoenix, Art Alexakis, Mary Kay Place, Dylan Baker
scenografija: Sharon Lomofsky
kostimografija: Beth Pasternak
fotografija: Tom Krueger
montaža: Curtiss Clayton & Colleeen Sharp
glazba: Calexico
scenarij: Lisa Kruger
režija: Lisa Kruger
proizvodnja: Miramax, SAD, 2000.
distribucija: UCD
trajanje: 98'
Za razliku od većine Amerikanki koje vjenčanje smatraju samo prvom fazom oduzimanja polovice nečije krvavo stečene imovine, njujorška menadžerica Joline (Graham) sasvim ozbiljno shvaća bračne zavjete. Kada njen suprug Carl (Wilson) jednog dana nestane kako bi ponovno započeo svoj zivot, Joline je odlučna da ga pronađe i vrati u bračnu luku. No to nije nimalo lako, jer je Joline prisiljena lunjati širom Amerike. No, stjecajem okolnosti završi u El Pasu gdje se Carl zaposlio kao fotoreporter u lokalnom listu. Ne želeći se odmah suočiti s njim, Joline će se zadovoljiti ulogom samozvanog “anđela čuvara” i tako saznati kako je Carl započeo vezu s lokalnom konobaricom Carmen (Velazquez). No to Joline neće obeshrabriti u namjeri da obnovi svoj brak, pa je čak ni udvaranje od strane šarmantnog lokalnog umjetnika Neila (Višnjić) neće uvesti u iskusšenje.
Vjerna žena je film koji pozitivne kritike u hrvatskim medijima ima prije svega zahvaliti tome sto u njemu jednu od sporednih uloga igra Goran Višnjić, kao i tome sto je scenarij i režiju napisala zena, pa ga “politički korektni” snobovi nastoje cijeniti kao nekakav pseudofeministički manifest. Na žalost, Lisa Kruger, koja je pažnju “Miramaxovih” glavešina na sebe skrenula svojim malim nezavisnim filmom Manny & Lo, uopće nije zaslužila nikakve panegirike. Riječ je o “high concept” romantičnoj komediji koji dotičnu frazu predstavlja u najgorem mogućem svjetlu. Naime, uopće nije smiješna a Krugerova ovdje demonstrira očitu nesposobnost da sastavi suvisli zaplet. Jedino što u filmu valja jest nekoliko simpatičnih sporednih likova koje tumači šarolika i zanimljiva glumačka ekipa. Među njima najviše valja istaći Patriciju Velazquez (Mumija) koja prilično uspješno “skida” Sandru Bullock, a prilično su zanimljivi i meksički filmaš Alfonso Arau kao Carmenin djed-čarobnjak i Dylan Baker (Sreća) kao urednik lokalnih novina. Na žalost, Heather Graham (Kralj pornića) ovdje još jednom dokazuje svoju reputaciju jedne od najprecijenjenijih holivudskih starleta i očitu nesposobnost da film nosi na svojim nejakim plećima, a i inače dobri Luke Wilson kao njen suprug demonstrira glumačke sposobnosti slavonskog hrasta. Zbog svega ovoga Vjerna žena predstavlja jedno od većih razočaranja u našoj video-ponudi.
OCJENA: 2/10
NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 1. veljače 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.
uloge: Michael Des Barres, Nastassja Kinski, Rosanna Arquette, Cole
Sprouse, Dylan Sprouse, Alexandra Paul, Ed Begley Jr., Jimmy Flynt
glazba: Doug Smith
scenarij: Tony Peck & Joseph Brutsman
režija: Joseph Brutsman
proizvodnja: Addict Productions, SAD, 2001.
distribucija: Continental
trajanje: 93'
Sammy Horn (Des Barres) naizgled ima sve što se može poželjeti u zivotu – ugledni restoran u Los Angelesu, zanosnu suprugu Grace (Arquette) i obitelj koju neizmjerno voli. Ali Sammy također ima jedan ozbiljan problem zbog kojeg je odnedavno počeo posjećivati psihijatricu dr. Bordeaux (Kinski). Sammy naime ima tako jaku potrebu za seksom zbog koje se, uz suprugu i ljubavnicu, upušta u cijeli niz kratkotrajnih afera sa svakom ženom koja mu se nađe u blizini, bez obzira da li je riječ o vlastitim uposlenicama ili uličnim prostitutkama. Sammy to sve uspijeva sakriti od obitelji, ali u posljednje vrijeme mu vođenje takvog dvostrukog života postaje sve teže i teže. Dr. Bordeaux ga upozorava da se prije ili kasnije mora suočiti s tom ovisnošću i napraviti izmjene u svom životnom stilu prije nego sto ga to košta braka. No, Sammy će početi o tome ozbiljno razmišljati tek kada sazna zapanjujuće rezultate supruginog HIV-testa.
Iako bi plakat i relativno nepoznata imena (uz izuzetak Nastassje Kinski) sugerirali da je riječ o još jednoj žbljuvotini iz žanra “erotskog trilera”, Dnevnik seksualnog manijaka predstavlja jedno od najugodnijih iznenađenja naše video-ponude. Naime, nije riječ o nikakvoj B-eksploataciji, nego o punokrvnom “nezavisnom” filmu koji sasvim ozbiljno prilazi temi seksualne ovisnosti. Kao sto se može ocekivati, film je prepun scena za holivudske standarde prilično eskplicitnog seksa, ali je za sumnjati da će ih većina gledatelja smatrati erotskima, jer su prilično brutalne i maksimalno realistične. Režiser i koscenarist Joseph Brutsman hiperrealistički ugođaj stvara i time što je film snimio na video-vrpci tako da će mnoge ovaj film podsjetiti na “Dogmine” radove. Najugodnije iznenađenje u filmu jest svakako bivši britanski rocker Michael Des Barres koji se odlično snašao u prilično teškoj i nezahvalnoj ulozi, a društvo mu pravi prilično zanimljiva glumačka ekipa u kojoj se, dakako, ističe Nastassja Kinski u jednoj od svojih (figurativno gledano) najzakopčanijih uloga. Ovaj film bi bio remek-djelo da je Brutsman kojim slučajem izostavio posve nepotrebni podzaplet o sukobu Sammyja s crnim prodavačem kino-karata. No, i ovako će Dnevnik seksualnog manijaka ostaviti snažan dojam na sve one koji budu dovoljno hrabri da se suoče s ovim na trenutke prilično neugodnim prikazom ljudske seksualnosti.
OCJENA: 7/10
NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 1. veljače 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.
uloge: Candace Cameron Bure, Teri Garr, Dennis Arndt, Bobby Hosea,
Gillian Barber, Caspar Van Dien
scenografija: David Fischer
kostimografija: Jori Woodman
fotografija: Paul Maibaum
montaza: Michael Bowen
glazba: Garry Schyman
scenarij: Eugenia Bostwick-Singer, Raymond Singer & Gary Tieche (po
romanu Roberta Spechta)
režija: Noel Nosseck
proizvodnja: Hallmark, SAD, 1997.
distribucija: Niko
trajanje: 120'
Prije godinu dana Steveston, gradić u državi Oregon, potresao je tragičan događaj – mlada Laura Ordwell ubijena je od strane svog dečka koji je poslije toga presudio sam sebi. Bolne uspomene žitelja ponovno će probuditi Drew (Bure), djevojka iz San Francisca koja iz neobjašnjivih razloga odlučuje doputovati u Steveston. Tamo svi primjećuju kako je Drew izgledom nevjerojatno slična ubijenoj djevojci, a da stvar bude još zanimljivija, Drew svako malo pada u trans i otkriva razne detalje zločina. Julie Ordwell (Garr), majka ubijene djevojke, uvjerena je kako je Drew zaposjeo duh njene ubijene kćeri, no njen suprug Ray (Arndt) ne dijeli njen entuzijazam. Šerif R.J. Turnage (Hosea), pak, smatra kako je slučaj zaključen i traži od Drew da napusti grad, ali Drew ostaje, uvjerena kako mora riješiti misterij.
Vrisak u noći je rutinerski televizijski trilerčić tvrtke Hallmark, koji će nostalgično raspoložene gledatelje podsjetiti na Twin Peaks. Na žalost, iza ovog projekta ne stoji kreativni tim Marka Frosta i Davida Lyncha, i cijeli se film svodi na uglavnom neproduhovljen krimi-zaplet kojega, doduše, krasi par uistinu neočekivanih obrata. No, nizak budžet te prilično usporen ritam će vrlo brzo izazvati zijevanje. Glumačka ekipa je solidna, a medju njom pogotovo treba istaći simpatičnu debeljucu Candace Cameron Bure (koje je nekoć bila dječja zvijezda humorističke serije Puna kuća) koja se krvavo bori s mediokritetskim replikama. No, njeni napori ipak nisu dovoljni da Vrisak u noći zasluzi nešto više od prolazne ocjene.
OCJENA: 3/10
NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 1. veljače 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.
uloge: Jason Biggs, Shannon Elizabeth, Alyson Hannigan, Chris Klein,
Natasha Lyonne, Thomas Ian Nicholas, Tara Reid, Sean William Scott,
Mena Suvari, Eddie Kaye Thomas, Eugene Levy, Chris Owen, Denise Faye,
Lisa Arturo
scenografija: Richard Toyon
kostimografija: Alexandra Welker
fotografija: Mark Irwin
montaža: Larry H. Madaras & Stuart H. Pappe
glazba: David Nessim Lawrence
scenarij: Adam Herz (sinopsis: Adam Herz & David H. Steinberg)
režija: James B. Rogers
proizvodnja: Universal, SAD, 2001.
distribucija: Blitz
trajanje: 104'
Kada je prije tri godine Američka pita, unatoc zgrazanju americkog kriticarskog establishmenta na celu s Rogerom Ebertom, požnjela veliki uspjeh na američkim kino- blagajnama, postalo je jasno da je Hollywood upravo reinkarnirao još jedan od svojih trendova iz 80-tih godina – tinedjžerske seksi-komedije. Također je bilo više nego jasno da će, slično kao i u slučaju Vriska, uspjeh originala sa sobom povući i ekspresni nastavak. Američka pita je tako za dvije godine dobila svoju novu inkarnaciju, koja je napravila više nego pristojan novac u prilično razočaravajućem američkom filmskom ljetu 2001. Nakon nekoliko mjeseci film se našao u hrvatskim kinima.
Radnja Američke pite 2 se događa godinu dana nakon događaja opisanih u prethodnom filmu. Naši junaci su sada završili prvu godinu koledža, ali to ne znači da su lišeni problema koje su trebali riješiti gubitkom nevinosti. Još uvijek su opsjednuti seksom, a to je pogotovo slučaj s Jimom (Biggs), koji nema povjerenja u vlastite ljubavničke sposobnosti, a također je opsjednut Nadiom (Elizabeth), prelijepom stranom studenticom koja je svojevremeno izazvala skandal na Internetu. Kada Nadia najavi da će ga doći posjetiti preko ljetnih praznika, Jim se skroz uspaniči i traži savjet svoje prijateljice – flautistice Michelle (Hannygan). Jimovi prijatelji također imaju svoje probleme – Oza (Klein) muči to što mu je djevojka Heather (Suvari) na drugom kraju svijeta; Kevin (Nicholas) nikako ne može preboljeti “prijateljski” rastanak s djevojkom Vicki (Reid), a Paul (Thomas) trenira tantrički seks kako bi se riješio opsjednutosti s majkom svog vršnjaka i prijatelja Stiflera (Scott). Svi oni, ma kako patetični bili, još uvijek izgledaju normalni u usporedbi sa Stiflerom koji će zajedno s njima provesti ljetne praznike na jezeru Michigan.
Svi oni koji očekuju neku posebnu originalnost u Američkoj piti 2 bit će razočarani. Bit će razočarani i oni koji su se nadali da će gegovi biti nešto profinjeniji od farellyjevskog zahodskog humora koji je obilježio prvi film. Ono što je i prednost i mana ovog filma jest to što gledatelji koji su vidjeli Američku pitu točno znaju što ih ovdje čeka, a to uključuje i likove iz originala. Svaki od njih će se pojaviti u ovom filmu, makar se njihovo prisustvo svodilo na par scena. Jedini dašak inovativnosti u Herzovom scenariju predstavlja to što je nekim od tih likova dan malo veći prostor, a to se prije svega odnosi na Stiflera, koji to ima zahvaliti tome sto je glumac Sean William Scott (Čovječe, gdje mi je auto?) naglo stekao popularnost u proteklih par godina. No, iako film nije previše originalan, još uvijek je dovoljno zabavan da nam prikuje pažnju za nekih sat i pol vremena, a usprkos niskoj razini humora, Herz još uvijek pokazuje simpatije prema glavnim junacima, dajući ovoj komedijici humanističku dimenziju koja je nedostajala njenim uzorima iz 80-tih godina. Zbog svega ovog, Američka pita 2 je zabavni filmić koji se isplati pogledati, iako samo jednom.
OCJENA: 5/10
NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 22. siječnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.
uloge: Carmelo Gomez, Salma Hayek, Fernando Valverde, Miguel Ayones,
Eusebio Lopez, Alicia Agut
glazba: Manuel Villalta
scenarij: Carlos Asorey & Fernando Leon de Aranoa
režija: Antonio Cuadri
proizvodnja: Besobeso/Telecino, Španjolska, 2000.
distribucija: Blitz
trajanje: 112'
Martin (Gomez) je siromašni i usamljeni vozač autobusa koga je monotoni posao i nedostatak bilo kakve životne perspektive doveo do zaključka da je najbolje sve prekinuti samoubojstvom. U trenutku kada se sprema skočiti s mosta nailazi tajanstveni tip po imenu Salva (Valverde) i nudi mu faustovsku pogodbu – ukoliko želi, posljednji tjedan dana svog života može proživjeti kao kralj. Kvaka je u tome da od mafije posudi basnoslovnu svotu novaca koju treba vratiti za tjedan dana, inaće ga čeka metak. Martin, koji se ionako odlučio oprostiti se sa životom, pristaje i odjednom počne trošiti kao lud. No, sve se mijenja kada slučajno upozna meksicku sobaricu Lolu (Hayek) i shvati da je zaljubljen. Nakon što mu prijevremena smrt prestane izgledati tako privlačno, Martin očajnički pokušava izmijeniti ugovor, ali to nije tako jednostavno. U međuvremenu se ispostavi da ni Lola nije ono za sto se predstavlja.
Romantična komedija Živjeti do daske se ne može podičiti nekim naročito originalnim konceptom, kao niti prevelikom uvjerljivošću zapleta. No, to što su ovu romantičnu komediju napravili Španjolci čini je barem zanimljivijom od sličnih (i u pravilu sterilnijih) holivudskih proizvoda. To prije svega trebamo zahvaliti izvrsnoj glumačkoj postavi na čelu s Carmelom Gomezom i Fernandom Valverdeom u ulozi junakovog mentora. Selma Hayek je ovdje angažirana prvenstveno zato da privuče američku publiku, ali taj pokušaj i nije baš najbolje završio, jer nedostatak “kemije” između Hayekove i Gomeza čini neuvjerljivom postavku da bi glavni junak, koji je mogao imati bilo koju drugu ženu na svijetu, “zaglavio” s relativno neuglednom meksičkom sobaricom. No, televizijski režiser Antonio Cuadri zna voditi radnju i usprkos za ovaj žanr neobićnoj dužini, Živjeti do daske je sve nego dosadan film. Soundtrack kojim dominira jazz također doprinosi opuštenoj atmosferi i zbog toga Živjeti do daske predstavlja dobar izbor za gledatelje željne neobavezne zabave.
OCJENA: 5/10
NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 21. siječnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.
uloge: Giovanni Ribisi, Vin Diesel, Nia Long, Nicky Katt, Scott Caan,
Ron Rifkin, Jamie Kennedy, Taylor Nichols, Bill Sage, Tom Everett
Scott, Ben Affleck
scenografija: Anne Stuhler
kostimografija: Julia Caston
fotografija: Enrique Chediak
montaža: Chris Peppe
glazba: The Angel
scenarij: Ben Younger
režija: Ben Younger
proizvodnja: New Line, SAD, 2000.
distribucija: Discovery
Najnoviji skandal koji nam je priuštio zagrebački gradonačelnik još jednom nas je podsjetio na aferu “Monicagate” kao i razloge zbog kojih je je američki predsjednik Bill Clinton preživio neugodnost koja bi mnoge druge stajala glave. Ključni razlog je, dakako, u izvrsnom stanju američke ekonomije, koja je devedesetih stajala bolje nego ikada u povijesti, a to se poslije odrazilo i na životni standard širokih slojeva stanovnistva. To ekspresno blagostanje se moglo primijetiti i zahvaljujući fenomenu sve veceg broja mladih ljudi koji su se obogatili doslovno preko noći i uživali u svim onim blagodatima na koje su prethodne generacije mogle računati tek nakon više desetljeća mukotrpnog rada. Temelj tog fenomena su bile, slično kao i dvadesetih godina prošlog stoljeća, burzovne špekulacije, odnosno gotovo nezaustavljivi rast vrijednosti Dow Jonesa kojeg su uspjele zaustaviti tek prošlogodisnja recesija i avio-izlet bin Ladenovih pristaša. Naravno, burzovno spekuliranje je sa sobom donijelo renesansu “japija” – mladih, pohlepnih i beskrupuloznih profesionalaca koje je Oliver Stone prilično dobro opisao u svom filmu Wall Street. No, u devedesetima je Hollywood bio prilično nezainteresiran za taj fenomen, dijelom i stoga što bi čeprkanje po prirodi američkog kapitalizma moglo dati nešto mračniju sliku Amerike od one koju nam je tvornica snova nastojala prodati u clintonovskoj eri. Tek je Ben Younger, filmaš-debitant koji se jednom okušao kao burzovni mešetar, svoja iskustva pretočio u film na tu temu.
Seth Davis (Ribisi) je mladi propali student koji je, da bi nekako zaradio za život, organizirao ilegalnu kockarnicu za svoje bivše kolege. Posao ide prilićno dobro, ali predstavlja sramotu za njegovog oca, uglednog federalnog suca Martyja Davisa (Rifkin). Stoga Seth rado prihvaća ponudu da se zaposli u “J.T. Marlinu” maloj ali prodornoj mešetarskoj tvrtki. Nakon što je zatvorio kockarnicu i odradio pripravnički staž, Seth započinje karijeru mešetara i, slično kao i većina njegovih kolega, zarađuje gomilu novca koji bi mu trebale garantirati status milijunaša za samo tri godine. Tajna uspjeha je u njegovoj sposobnosti da putem agresivnog telemarketinga većinu potencijalnih klijenata nagovori da kupe dionice i slične vrijednosne papire. Sethu ide više nego dobro, ali mu radoznalost ne da mira i ubrzo shvaća da je “J.T. Marlin” ništa drugo nego dobro smišljena prevara – dionice iz ponude su bezvrijedne i pripadaju propalim, odnosno nepostojećim tvrtkama; cilj telemarketing kampanje jest da povećaju potražnju za dionicama i tako im umjetno podignu cijenu kako bi vlasnici i veliki dioničari ekspresnom prodajom sebi osigurali maksimalne profite i svoje klijente poslije ostavili na prosjačkom štapu. Seth shvaća da će uskoro morati birati između vlastitih etičkih načela i bogatstva preko noći koje mu je donijelo sudjelovanje u ovoj prljavoj raboti.
Youngerov film odaje autora koji prilično dobro pozna materiju. Scenarij je prepun stručnih fraza i dosta uvjerljivo nam pokazuje (polu)svijet burzovnih mešetara i mentalitet bogaćenja preko noći koji je karakterizirao Ameriku devedesetih. Younger, s druge strane, zna da dobar dio publike (pogotovo u Hrvatskoj, gdje javnost u pravilu ne razlikuje vrijednosni od toaletnog papira) neće baš razumjeti kako se to mogu stvoriti milijuni iz ničega, pa radnju vodi putem naracije glavnog lika. U svemu tome ima dobru potporu izvrsne glumačke ekipe na čelu s Giovannijem Ribisijem (Tajni odred, Dar), koji očito uživa u prilici da jednom za promjenu tumači lik koji nije retardiran. I njegovi partneri su prilično dobri – od karizmatičnog Vina Diesela (Planet tame) preko Jamiea Kennedyja (Vrisak) do Bena Afflecka u maloj, ali efektnoj ulozi mešetarskog instruktora. Younger u Vrućoj liniji koristi priliku za vlastite sociološke opservacije o mladim burzovnim mešetarima 90-tih – za razliku od svojih prethodnika u 80-tim, koji su stvorili vlastitu supkulturu temeljenu na “profinjenom ukusu” i aristokratskoj snobovštini, japiji u “politički korektnim” vremenima nemaju reaganovske konzervativne uzore i umjesto toga se okreću MTV-ju i rap-supkulturi kao svojoj inspiraciji. Zato je soundtrack temeljen upravo na rapu, a u nekim prilično efektnim scenama međusobnog japijevskog druženja ta se ekipa, iako zarađuje milijune, po svojoj kulturi i manirama nimalo ne razlikuje od tinejdžerskih bandi koje zarađuju tu i tamo koji dolar prodajući crack po mračnim ulicama.
No, dobra karakterološka studija sama po sebi ne garantira dobar film. Vruća linija je to mogla biti, ali je Younger podlegao početnickim greškama i svoj prvijenac napunio klišejima koji su ga trebali učiniti “kulerskim”, odnosno komercijalnijim. Tako je u potpuno bjelački svijet mešetarske tvrtke ubačena crna tajnica (koju tumaci Nia Long) da bi glavni junak doživio prilično neuvjerljivu i skroz nepotrebnu romansu. Nadalje, glavni lik isto tako doživljava prilicno neuvjerljivu transformaciju od beskrupuloznog profesionalca do amatera-detektiva i moralista. Dojam dodatno kvari prilično zbrkana i neuvjerljiva završnica. Rezultat svega je razočaranje, a hrvatskoj publici će Vruća linija ostaviti još gorči okus u ustima nakon sto shvati da je u proteklih deset godina često bila u istoj onoj situaciji kao i Sethovi klijenti.
OCJENA: 4/10
NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 20. siječnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.
Marvelov filmski univerzum je postao ne samo toliko velik da više nije samo filmski, nego Marvel Comics sebi može dozvoliti ekranizacije čak i nekih prilično opskurnih naslova. Kao jedan od primjera bi mogla poslužiti Jessica Jones, čija se opskurnost može objasniti i time što nije Marvelova superheroina u onom uobičajenom smislu riječi, nego i time što je jedna od najmlađih. Svoju prvu strip-inkarnaciju je dobila sada 2001. godine, koja možda i nije tako daleka kao što se čini, jer su to vrijeme, zahvaljujući prvim X-Menima već postavljeni prvi temelji onoga što će za Marvel i hollywoodske studije postati tvornica novca. Nepuno desetljeće i pol kasnije se Jessica Jones ponovno pojavila kao protagonistice Netflixove televizijske serije koja se hrpom kritičarskih pohvala istakla ne samo među sada već prilično širokim asortimanom superherojskih serija, nego i u današnje hiperproduktivno doba još većom konkurencijom igranih TV-serija uopće.
Jessica Jones, koja je, kao i druge Netflixove serije, preuzela danas popularni “ograničeni” format” od 13 epizoda i zaokruženom narativnom cjelinom po sezoni, pripada istom Marvelom univerzumu kao i filmski Osvetnici. U užem smslu je još bliža Daredevilu koja joj je prethodila, te Lukeu Cageu i Iron Fistu koje je slijedila. Naslovna protagonistica, koju tumači Krysten Ritter, je njujorška privatna detektiva koja, iako obdarena nadljudskom snagom, obavlja rutinske, slabo plaćene poslove za nimalo glamuroznu klijentelu te gotovo sve slobodno vrijeme provodi u trećerazrednom zapuštenom stanu gdje su joj susjedi narkomani i kojekakvi patološki slučajevi. Ni sama Jones nije previše daleko od njih, s obzirom da joj je, s izuzetkom popularne radio-voditeljice Trish Walker (Rachael Taylor) koju pozna od djetinjstva, jedina prijateljica boca viskija. Razlozi za pokušaje zabroava u alkoholu su ne samo u tome da je prethodna karijera maskirane heroine završio katastrofalno loše, nego i u incidentu koji ju je ostavio duboko traumatiziranu i mučenu grižnjom savjesti. Iza svega toga stoji zlikovac po imenu Killgrave (Andy Tennant) koji raspolaže moćima da kontrolira tuđe umove, a s kojim će se ponovno sresti nakon što se ispostavi da je odbjegla kći koju traže njeni klijenti jedna od njegovih novih žrtava.
Jessica Jones, slično kao i Daredevil, predstavlja dio, ali istovremeno i svojevrsnu antitezu Marvelovog filmskog univerzuma, barem ako se pod time podrazumijevaju njegovi najpoznatiji elementi u obliku maskiranih superheroja koji spektakularnim akcijama spašavaju megalopolis od vanzemaljskih čudovišta. Heroina serije je daleko više ukotvljena u stvarnom životu ili onoliko blizu realističnom prikazu svakodnevnice koliko to superherojski žanr može dozvoliti. Ona ne samo što je mrzovoljni cinik, alkoholičarka i žrtva PTSP-a, nego je svijet u kome mora preživjeti daleko opterećeniji navodno “sitnim” i “banalnim”, ali zato prilično stvarnim problemima kao što su ovisnost i seksualno zlostavljanje. Čak je i glavni negativac, koga maestralno glumi Andy Tennant, relativno “malen” u usporedbi s drugim Marvelovim negativcima i umjesto dijaboličkih planova o vladavini svijetom svoje moći koristi za ispunjavanje naoko sitnih hirova, ali ga upravo banalnost i svakodnevnost zla čini daleko strašnijim. Izuzetno mračan, noarovski ton serije, u kojoj nije bilo previše prigode za korištenje specijalnih efekata, se ogleda i u tome što je scena seksa u kojoj sudjeluje protagonistica, a u koja je u originalnom strip-izdanju svojom “sirovošću” bila prilično smjela za dotadašnje Marvelove standarde, u seriji rekonstruirana na vjeran, ali nimalo erotičan način.
Sama atmosfera, međutim, ne bi bila dovoljna za uspjeh Jessice Jones, da nije bilo izuzetno kvalitetnog rada na scenariju. Melissa Rosenberg, poznata po radu na ciklusu filmova o Sumraku, ali i popularnoj TV-seriji Dexter, se izuzetno dobro snašla i u 13 epizoda je uspjela gledateljima pružiti mračnu, ali intrigantnu i uzbudljivu priču. U tome je imala vrlo dobru pomoć od strane glumačke ekipe u kojoj, za razliku od mnogih serija sličnog žanra, dominiraju žene. To se prije svega odnosi na Rytter, koja je tumačeći daleko problematičniji lik od zlosretne Jane Margolis u Breaking Bad, na putu da stvori jednu od najneobičnijih, najmanje konvencionalnih, ali i najupečatljivijih televizijskih heroina u posljednje vrijeme. Dobro se iskazala i australska manekenka Taylor u ulozi njene prijateljice, ali i Carrie-Ann Moss, koja je od vremena Matrixa mirno podnijela preorijentaciju na karakterne uloge i koja ovdje tumači prilično dojmljivi lik lezbijske, ali moralno kompromitirane odvjetnice. Jessica Jones je, barem ako je suditi po prvoj sezoni, serija koja još jednom pokazuje kako je, čak i kada je u pitanju superherojski žanr, u ovo doba po kvaliteti sadržaja televizija kvalitetniji medij od velikog ekrana.
uloge: Hugh Lurie, Joely Richardson, Adrian Lester, James Purefoy, Tom
Hollander, Joanna Lumley, Rachael Stirling, Matthew MacFadyen, Rowan
Atkinson, Dawn French, Emma Thompson, Kelly Reilly
scenografija: Jim Clay
kostimografija: Anna B. Sheppard
fotografija: Roger Lanser
montaža: Peter Hollywood
glazba: Colin Towns
scenarij: Ben Elton (prema vlastitom romanu Inconceiveable)
režija: Ben Elton
proizvodnja: BBC Films, Britanija, 2000.
distribucija: Europa
trajanje: 104'
Sam Bell (Lurie) je pisac koji naizgled ima sve što mu je potrebno u životu – prelijepu ženu Lucy (Richardson) i uspješnu karijeru BBC-jevog scenarista. Ali jedna stvar ga u posljednje vrijeme muči – on i Lucy nikako ne mogu začeti dijete. Nakon niza pokušaja da to ostvare prirodnim putem njih dvoje se počinju sluziti najbizarnijim mogućim metodama – od poganskih vradžbina do tretmana u ginekološkoj klinici gdje operira sadistički dr. James (Atkinson). No beba nikako da dođe, a to se postupno počne odražavati i na Samov profesionalni život. Nakon što je poceo patiti od kreativne blokade, Sam posluša savjet svoje prijateljice i počne svoju frustraciju koristiti kao inspiraciju za scenarij. Stjecajem okolnosti, BBC je oduševljen scenarijem i odlučuje ga iskoristiti za predložak filma kojeg će režirati razvikani škotski režiser Ewan Proclaimer (Hollander). Problem je u tome sto Sam o svemu tome nije ni riječ rekao Lucy, pa kada počne snimanje filma, njegov brak će doći u opasnost.
Scenarist i režiser Ben Elton Maybe Baby je temeljio na vlastitom romanu, koji je pak bio inspiriran njegovim vlastitim iskustvima na klinici za plodnost. Eltonovo dobro poznavanje materije kao i iskustvo koje je bio stekao radeći na tako popularnim BBC-jevim serijama kao što su Crna guja garantirali su prilično efektan uradak, slično kao i niz Eltonovih poznanika – etabliranih britanskih komičara koji se pojavljuju u nizu sporednih uloga. Glavnu ulogu, pak, tumači Hugh Lurie, koji je prilicno dobar u ulozi režiserovog alter ega. Joely Richardson (Patriot) je takodjer dobra u za nju atipičnoj komičnoj ulozi, iako će je gledatelji vise pamtiti po iznenađujuće dobrom fizičkom izgledu. No, najbolji od svih je engleski komičar Tom Hollander u ulozi arogantnog škotskog rezisera. Sve bi to bilo lijepo i krasno da je Eltonov materijal uistinu bio smiješan, odnosno pronašao pravu mjeru izmedju komedije i drame. No to ovdje nije slučaj. Iako film ima nekoliko uistinu smiješnih scena, njih je, kako film napreduje, sve manje i manje, a rastuću dramsku napetost Elton ne zna razriješiti, pa Maybe Baby završava u skladu s klišejima lošijih holivudskih komedija. Zbog svega toga, iako je daleko iznad tipične sentimentalne bljuvotine u koju bi Hollywood bez svake sumnje pretvorio ovaj materijal, Maybe Baby predstavlja veliko razočaranje svima onima koji su svoja očekivanja zasnivali na reputaciji njenih tvoraca.
OCJENA: 4/10
NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 19. siječnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.
uloge: Tijana Kondić, Nikola Đuričko, Anica Dobra, Davor Janjić,
Dragan Bjelogrlić, Neda Arnerić, Boris Milivojević, Zoran Cvijanović, Slobodan
Ćustić, Marko Vasović
scenografija: Vladislav Lasić
kostimografija: Jasmina Sanader & Dušanka Sterić
fotografija: Radoslav Vladić
montaža: Marko Glušac
glazba: Zoran Erić
scenarij: Srđan Koljević & Đorđe Milosavljević
režija: Ljubisa Samardzic
proizvodnja: Cinema Design, SRJ, 2001.
distribucija: FIM Impex Film
trajanje: 131'
Od svih glumaca s područja bivše Jugoslavije nijednome u proteklom desetljeću nije išlo tako dobro kao Ljubiši Samardžiću, glumcu koji je u pokojnoj SFRJ uživao status prave pravcate zvijezde te ostvario uistinu briljantnu karijeru. S raspadom Jugoslavije Samardžić je ponovno pronašao sebe kao filmski producent te stvorio prilično uspješnu tvrtku “Sinema Dizajn” koja je producirala neke od najpopularnijih filmova na ovim prostorima. Posljednjih par godina Samardžić se odlučio okušati i kao režiser, a kao inspiracija su mu poslužili burni događaji u Srbiji. Tako je za vrijeme NATO bombardiranja snimio Nebesku udicu, da bi svrgavanje Miloševića postalo temom prilicno hvaljenog trilera Nataša koji se relativno brzo našao i u našim kinima.
Glavna junakinja filma je Nataša (Kondić), 17-godisnja djevojka kojoj je prije godinu dana na njene vlastite oči ubijen otac, policijski inspektor Toša (Samardžić). Dva tjedna prije predsjedničkih izbora 2000. godine, u doba kada se Miloševićev režim počinje raspadati, Nataša odlučuje otkriti počinitelje zločina tako sto će ukrasti mobitel i poslati prijeteće poruke sumnjivcima U njenoj potrazi će joj stjecajem okolnosti pomoći knjižar Marko (Đuričko) kojemu se Nataša sviđa. Ali njegov dobar prijatelj Kiza (Janjic), koji pripada kriminalno-policijskim krugovima, također se počne zanimati za Natašu i ono što je izgledalo kao bezazlena dječja igra se pretvara u noćnu moru.
Scenarij Srđana Koljevica i Đorđa Milosavljevića, koji nije baš najspretnija kombinacija crne komedije, melodrame i političkog trilera, relativno je dobro pasao Samardžiću, koji je u svojoj plodnoj karijeri glumca očito naučio kako se snalaziti iza kamere. Film je relativno dobro režiran (iako je fotografija u pojedinim slučajevima previše mračna) i atmosfera promjene vlasti u Srbiji je prilično uvjerljivo dočarana. Kao što je to običaj sa srpskim filmovima, glumačka postava je savršena i Samardžić nam ovdje uz veterane kao sto su Davor Janjić, Anica Dobra i Dragan Bjelogrlić (ovdje u za njega prilično neuobičajenoj, ali efektno odglumljenoj ulozi šefa tajne policije) predstavlja i najnoviju generaciju srpskog glumišta. Tijana Kondić je prilično dobro odglumila arogantno malo derište i možemo reći kako tu mladu glumicu čeka prilično svijetla buducnost. Dojam o filmu bi bio daleko bolji da Samardžić ne nastoji po n-ti put pokazati tzv. “drugu” Srbiju – generaciju mladih prozapadnih intelektualaca koji s Miloševićevim zločinima nije imala nikakve veze i koji su neke od njegovih najvećih žrtava. Lik transvestita Dženi, iako je dobro odglumljen, čini se nasilno umetnutim kako bi film osvojio dodatne simpatije kod evropske i američke “politički korektne” publike. I, naravno, tu je prilično nejasna i nepotrebno patetična zavrsnica. No, usprkos svemu tome, Nataša zahvaljujuči izvrsnoj glumačkoj postavi zaslužuje više nego prolaznu ocjenu.O
OCJENA: 5/10
NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 18. siječnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.
Draxblog VI 