ŠPIJUNKA
(SPY)
uloge: Melissa McCarthy, Jason Statham, Rose Byrne, Miranda Hart, Bobby Canavale, Allison Janney, Jude Law
scenarij: Paul Feig
režija: Paul Feig
proizvodnja: 20th Century Fox, SAD, 2015.
trajanje: 134 min.
Dugovječnost filmske serije o Jamesu Bondu se, između ostalog, odrazila i kroz izuzetno veliki broj filmova koje ju, na ovaj ili onaj način, parodiraju. U svemu tome, dakako, statistike rade svoje i više nego uvjerljiva većina tih parodija je izuzetno loše kvalitete, pa tako na svakog Austina Powersa dođu na stotine naslova koji su opravdano isparili iz sjećanja. To ne znači da filmaši neće pokušavati, a jedan od posljednjih takvih pokušaja u Hollywoodu je načinio Paul Feig s komedijom Špijunka 2015. godine.
Feig je prije toga postigao velike uspjehe s komedijama Djeveruše i Specijalne agentice, a koji su velikim dijelom od komičarke Melisse McCarthy učinile veliku zvijezdu. Stoga ne iznenađuje što je naslovna uloga filma namijenjena upravo njoj. S obzirom na McCarthyn ne-bondovski spol i izgled, jasno je da će lik koji tumači biti ne-bondovski. Taj je posao na početku povjeren Jude Lawu, koji tumači lik Bradleya Finea, uglađenog ali opasnog terenskog operativca CIA-e koji, pak, svoje spektakularne akcije ne može raditi bez pomoći Susan Cooper, kontrolorke iz CIA-nog sjedišta. Cooper, koju tumači McCarthy, je gojazna, neatraktivna, frustrirana 40-godišnja žena koja prema svome karizmatskom kolegi osjeća duboku privrženost i zbog toga je šokirana kad on strada u jednoj akciji. Zahvaljujući tome što je CIA “provaljena”, a zajedno s njom identiteti svih terenskih agenata, Cooper će dobiti priliku da ga osveti. Pretpostavljeni je, pretpostavljajući da nitko od loših momaka ne zna za neuglednu i anonimnu službenicu, šalju u Europu kako bi pokušala od Rayne Boyanov (Byrne), kćeri bugarskog veletrgovca oružjem, pokušala doznati kome se namjerava prodati nuklearna bomba u putničkom kovčegu.
Kao što se moglo vidjeti i kod Djeveruša, scenarij Feigu nije jača strana. U slučaju Špijunke u oči upada ne samo njegova slaba kvaliteta, nego i izuzetna neujednačenost i konzistenost. Na samom početku film izgleda upravo onako loše kako je izgledao u traileru – kao jednostavna “high concept” komedijica o ružnom uredskom pačetu koje se stjecajem okolnosti pretvara u opaku špijunsku operativku (nešto najbliže labudu u tom slučaju). Filmu na samom početku nedostaje čak i humora, a prečesto se sve svodi na granginjolsko nasilje i krvoproliće koje bi osnovnu postavku trebala začiniti onim što se nekoć zvalo “tarantinovštinom”. Mnogi od likova su isprazni i neuvjerljivi, a čak i postupci protagonistice u odnosu na glavnu negativku nisu dobro objašnjeni. Stvar koja spašava film je prije svega Melissa McCarthy, koja posjeduje izuzetan talent, ali ga ponekad nije znala adekvatno koristiti., U ovom slučaju, pak, upravo njene improvizacije, prije svega u apsurdnoj transformaciji od skromne službenicu u “hard core” razbijačicu, te izuzetno kreativno korištenje prostačkog rječnika, predstavljaju pun pogodak. Još se boljim čini naizgled nepotreban ulazak Jasona Stathama koji u Špijunki parodira upravo likove “hladnih” i “tvrdih” momaka na kojima je bio izgradio karijeru, a koji s McCarthy čini vrlo dobar tandem. Iako će Špijunka vrlo brzo ispariti iz sjećanja ili, da budemo precizniji, brzo bi isparila da nema sjajne bondovske pjesme “Who Can You Trust” u izvedbi Ivy Levan, može se preporučiti kao jedan od rijetkih primjera parodije koja nekako uspijeva ispuniti svrhu svog postojanja.
Marvelov filmski univerzum je lijep primjer kako i najvećim i najuspješnijim majstorima prijeti opasnost da pretjeraju u primjeni jedne formule, pa tako s vremenom svi ti filmovi o superherojima počinju previše sličiti jedan na drugi. Posao koji rade tvorci njegovog televizijskog, odnosno Netflixovog, ekvivalenta je samo naizgled lakši, s obzirom da umjesto svakog novog nastavka ili spinoffa u trajanju od dva sata i nešto moraju proizvesti materijal od najmanje 13 sati. A tu se ima razloga vjerovati da je pronalaženje nečega originalnog mnogo teže. S tim problemom su se, između ostalih, suočili tvorci druge sezone Daredevila, koji su početkom 2016. godine morali nekako opravdati očekivanja napumpana iznenađujuće kvalitetnom prvom sezonom kao i njenim spin-offom u obliku Jessice Jones.
Matt Murdock (Charlie Cox), slijepi njujroški odvjetnik , je na početku druge sezone već etabliran kao Daredevil, maskirani osvetnik koji noću, koristeći svoj istančani sluh, borilačke i druge impresivne vještine nastoji ispraviti nepravde i spasiti živote svojih sugrađana koje ne može u sudnici. Njegov trijumf nad zločinačkim imperijem Wilsona Fiska (Vincent d’Onofrio) je, međutim, kratak, jer je odlazak opakog i svemoćnog gangsterskog bosa u zatvor na opakim ulicama Hell’s Kitchena stvorio vakuum koji nastoje ispuniti brojni drugi, često podjednako nasilni i bezobzirni “igrači”. Jedan od njih je, čini se, mnogo opakiji i nasilniji od drugih, odnosno čini se da njegova kampanja masovnih i brutalnih likvidacija kriminalaca nema nikakvu drugu svrhu osim krvoprolića. Tek kada Murdock zajedno sa svojim prijateljem i odvjetničkim partnerom Foggyjem Nelsonom (Elden Henson) bude uključen u slučaj, otkrit će se da iza svega stoji Frank Castle (Jon Bernthal), bivši marinski specijalac koji je nakon tragične pogibije obitelji u dilerskom obračunu odlučio na svoj način očistiti New York od kriminalnog šljama. Murdock ne samo što se mora suočiti s nekime tko je Daredevilov vigilantizam doveo na jednu drugu i mnogo krvaviju razinu, nego se suočava i s duhovima vlastite prošlosti u obliku dolaska Elektre Natchios (Elodie Yung), bivše djevojke i majstorice borilačkih vještina koja traži njegovu pomoć u borbi s tajnim udruženjem drevnih japanskih ubojica.
Producenti serije su bili svjesni da druga sezona mora biti drukčija od prve, a u tome im je na ruku išlo i to što njeni kreatori Drew Goddard i Steven S. DeKnight više nisu bili raspoloživi, te su posao vođenja preuzeli Doug Petrie i Marco Ramirez. Različitost serije se najviše vidjela u tome što Daredevil više nema jednog moćnog arhineprijatelja i superzlikovca s kojim mora ući u epski sukob za srce i dušu New Yorka, nego se umjesto toga suočava s likovima koji, svatko na svoj način, predstavljaju alternativne verzije njega samog. Najbolji primjer za to je Frank Castle, koga će dobri poznavatelji stripa lako prepoznati kao Marvelovog Punishera, a koga Jon Bernthal tumači na maestralan način ostavljajući svjetlosnim godinama iza sebe trojicu glumaca koji su prije njega isti lik tumačili na velikom ekranu. Bernthalov Punisher je realističan lik, koji izgledom, gestama, ali najviše svojim postupcima jasno sugerira kako duboki traumatski poremećaj, ali i svijest o posljedicama, odnosno da za njegove postupke svi ne moraju imati razumijevanja. Stvari stoje dobro i s dolaskom još jednog legendarnog marvelovskog lika – Elektre – koja je prikazana kao naizgled savršena partnerica Daredevilu, ali čija ljepota, inteligencija, šarm i majstorstvo borilačkih vještina isto tako kriju duboko sakrivanu i sputavanu, ali u nekim trenucima nezaustavljivu sklonost ubijanju. Francuska glumica Elodie Yung, koja tumači taj lik, predstavlja pravo otkriće ne samo zbog egzotičnog izgleda, nego i talenta koji uz glumu uključuje i baratanje šakama, a što njen nastup čini daleko boljim od Jennifer Garner koja je isti lik bila tumačila u filmskoj verziji. Setu svih tih moralno ambivalentnih likova se može pridodati i Daredevilov stari mentor Stick, koji za razliku od relativno kratkog pojavljivanja u prvoj sezoni ovdje ima nešto značajniju ulogu i čije prisustvo na samom kraju sprečava da obavezni cliffhanger i “neočekivani” obrat dobije nepotrebno melodramatsku dimenziju, odnosno bude neuvjerljiv. Uvijek pouzdani epizodist Scott Glen u ulozi Sticka pokazuje da je i pod stare dane u stanju svojim nastupom kvalitetno “začiniti” sadržaj.
Ostatak glumačke družine, odnosno Daredevilovo društvo iz prve sezone, je ostalo zasjenjeno. U tome je Foggy Nelson, koga tumači izvrsni Henson, prošao bolje od tajnice Karen Page; njegov lik funkcionira ne više kao “comic relief” i Murdock/Daredevilova druga violina nego kao izuzetno sposobni odvjetnik i protagonistova savjest. Dok je lik Karen Page dobio nekoliko dobrih scena, pogotovo onih u kojima pokušava preobratiti Franka Castlea sa njegovog nasilnog puta, scenaristi su joj na kraju nisu bili skloni – kako zbog isforsirane i na propast unaprijed osuđene romanse s protagonistom, tako i zbog ne baš najuvjerljivije transformacije u novinarku. Druga sezona Daredevila je zato nešto lošija od prve, ali je zadržala dovoljno kvalitete da opravda treću i, što je možda najvažnije, bude kvalitetno vezivo za nove spinoffove i uvođenje novih likova i serija u Netflixov marvelovski univerzum.
uloge: Fionn Whitehead, Mark Rylance, Tom Hardy, Kenneth Branagh,
Cillian Murphy, Jack Lowden, Aneurin Barnard, James D'Arcy, Harry Styles
scenarij: Christopher Nolan
režija: Christopher Nolan
proizvodnja: Warner Bros, Britanija/SAD/Francuska/Nizozemska, 2017.
trajanje: 106 min.
Malo koji suvremeni filmaš u Hollywoodu se može pohvaliti s reputacijom koju trenutno uživa Christopher Nolan. S jedne strane je riječ o tvorcu popularnih blockbustera čije ime može dobro poslužiti na promotivnom plakatu, a s druge strane je riječ o umjetniku koji u srazu sa studijskim glavešinama nikada nije kompromitirao svoj talent te stoga uživa status ljubimca kritike. Ne iznenađuje, stoga, što se svaki novi Nolanov film gleda kao potencijalni filmski događaj godine kao i mogući osvajač “Oscara”. Iskustvo nas, međutim, uči da se i najboljima mogu dogoditi promašaji, kao i da propagandna mašinerija i preveliki entuzijazam fanova i kritičara (koji često sebi ne mogu priznati da su fanovi) često stvaraju “hype” koji ni najveći talenti nisu u stanju opravdati. Dunkirk, koji se u proteklih nekoliko dana dizao u nebesa kao “remek-djelo” i “najbolji ratni film ikada napravljen” bi mogao predstavljati jedan takav primjer.
Naslov filma hrvatskoj, ali i većini svjetske publike (uključujući američku) neće značiti ništa. Razlog za to se može pronaći i u tome da je riječ o gradu koji je u zemljopisnim i povijesnim udžbenicima daleko poznatiji pod domaćim, odnosno francuskim imenom Dunkerque. U proljeće 1940. godine postao je poprištem jednog od ključnih i najspektakularnijih događaja Drugog svjetskog rata. Nekoliko mjeseci nakon njegovog izbijanja, nakon što su savezničke, odnosno francuske snage propustile priliku da ga odmah okončaju kad je cjelokupni njemački Wehrmacht bio zabavljen gaženjem Poljske i nakon što je na Zapadnoj fronti trajao tzv. “čudni rat” gdje nitko nije pokušavao nikakvu ofenzivu, Nijemci su konačno pokrenuli svoju. Zahvaljujući kriminalnoj nesposobnosti francuskog zapovjedništva, uspjeli su iznenaditi saveznike tenkovskim prodorom kroz “neprohodne” šume belgijskih Ardena, za nekoliko dana probiti savezničku frontu i izbiti na La Manche. Pri tome su se Britanske ekspedicijske snage našle odsječene od svojih francuskih saveznika, odnosno na sve manjem komadiću zemlje u sjevernoj Francuskoj gdje je Dunkerque ostala jedina luka iz koje se Britance moglo evakuirati natrag u Britaniju. U taj su pothvat, s obzirom na apsolutnu nadmoć Nijemaca na kopnu i zraku, mnogi sumnjali, ali su Britanci, usprkos nesmiljenim napadima Luftwaffe uspjeli odatle izvući glavninu snaga – preko 300.000 ljudi. Iako su ostavili većinu opreme i iako su Francuzi nekoliko tjedana kasnije kapitulirali pred Nijemcima, ta je evakuacija dala snažan moralni poticaj Britancima da sami nastave rat protiv Hitlera, a kasnije su propaganda i nacionalna mitologija, slično kao Srbi s povlačenjem kroz Albaniju ili kineski komunisti s Dugim maršem, veliki poraz pretvorili u veliku pobjedu.
Dunkirk ta zbivanja prati kroz tri naizgled nepovezane priče, koji pružaju perspektivu ljudi koji su u toj operaciji sudjelovali na kopnu, na moru i u zraku. Prva prikazuje tjedan dana u kojima se Tommy (Whitehad), mladi pripadnik britanske kopnene vojske očajnički nastoji dočepati sigurnosti doma koji se nalazi s druge strane La Manchea, te kako ga tamo čekaju brojne opasnosti. Drugi segment se odigrava tokom jednog dana u kome gospodin Dawson (Rylance), civilni vlasnik malog brodića zajedno sa sinom i njegovim prijateljem plovi preko La Manchea kako bi se pridružio evakuaciji. Treći segment prikazuje sat vremena u kome Farrier (Hardy), pilot RAF-a sa svojim lovačkim avionom “Spitfire” i grupom suboraca nad La Mancheom pokušava zaštiti britanske brodove od njemačkih bombardera.
Špekulacije o tome da je Nolan s Dunkirkom jurišao na “Oscare” se obično nastoje opravdati time da je svojom temom blizak tzv. Najvećoj generaciji (odnosno veteranima Drugog svjetskog rata) koji još uvijek čine značajan dio glasačkog tijela Akademije. Oni koji pogledaju sam film će, međutim, zaključiti da je Nolan u njega uložio i daleko više kreativnog napora nego obično. To se može primijetiti ne samo u poslovičnoj “ispeglanosti” filma i brizi za sitne detalje, nego i u nastojanju da se po svaku cijenu bude različit od tipičnog ljetnog blockbustera. Ta se različitost može pronaći i u svjesnoj odluci da se za nekih 100 milijuna dolara budžeta ne potroši na CGI pa Dunkirk danas izgleda poput ratnih spektakala “stare škole” kakvi su bili Najduži dan i Bitka na Neretvi – stotine i tisuće britanskih vojnika na plažama glume stvarni statisti u uniformama, ratni brodovi koji gore, tonu ili pokušavaju izbjeći tu sudbinu su stvarna plovila posuđena iz mornaričkih muzeja, a i avioni su stvarni (uz malo kreativne šminke zbog rijetkosti da se nakon sedamdeset godina nađu “Štuke”, “Heinkeli”, “Spitfirei” i “Me109” u operativnom stanju). Kritičare će, međutim, daleko više impresionirati to da se Nolan nakon Mementa ponovno na spektakularan način igra s non-linearnom naracijom, odnosno da se tri priče ne odvijaju istodobno, iako se prikazuju istovremeno, pa tako gledatelj paralelno prati ono što se s pilotima događalo u sat vremena, s pomorcima u jednom danu i s protagonistom nepunih tjedan dana prije. Dio kritičara je taj postupak proglasio revolucionarnim, dok će većina publike biti zbunjena; gledatelji i kritičari s više utakmica u nogama će, međutim, relativno brzo shvatiti taj “štos” i neće im trebati mnogo vremena da zaključe kako će sve na kraju poslagati i kako će cijela priča završiti.
Uz ne-linearnost, Dunkirk je od tradicionalnih blockbustera trebao razlikovati i ne-romantični prikaz Drugog svjetskog rata, koji je gotovo u potpunosti lišen herojskih i patriotskih klišeja, odnosno bitku na plažama sjeverne Francuske prikazuje kao film katastrofe u kome se sve manje-više svodi na puko preživljavanje. To je jedini cilj kome su posvećeni mladi protagonist i njegovi drugovi, i zbog njega su spremni na brojne nimalo herojske, a ponekad i moralno upitne postupke zbog kojih njihovi bližnji stradaju, ponekad i na nimalo ugodne načine. Iako je PG-13 rejting nalagao da se izbjegne prikaz sakaćenja i eksplicitnijeg krvoprolića (zbog čega je Dunkirk mnogo “blaži” od Spašavanja vojnika Ryana), opći je ton mnogo mračniji. To, s jedne strane, ne iznenađuje, s obzirom da je riječ o prikazu bitke koju su Britanci, odnosno saveznici izgubili (i koja se zbila u vrijeme kad su Amerikanci još uvijek bili neutralni i Drugi svjetski rat smatrali tek prilikom da se proizvodnjom oružja izvuku iz Velike depresije), a koja je također bila vezana uz brojne kontroverze oko odnosa Britanaca prema francuskim saveznicima, koji su ih godinama poslije optuživali za ostavljanje na cjedilu. Taj aspekt, koji je za rata korišten od strane hitlerovske i vichyjevske propagande, se također pojavljuje u filmu i čini dio zapleta. Nijemci se, pak, gotovo uopće ne pojavljuju u filmu te, s izuzetkom aviona i par scena na samom kraju, predstavljaju gotovo apstraktnog, nevidljivog neprijatelja koji izdaleka na protagoniste šalje bombe, mine i torpeda.
Realističan i mračan prikaz rata koji je Hollywood, za razliku od kasnijih sukoba, proglasio “dobrim” je, s druge strane, kompromitiran time što se na samom kraju priča o vojničkoj katastrofi i jednostavnom preživljavanju ipak predstavlja kao trijumf Dobra nad Zlom. To se dogodi u sceni kada na očajne mase britanskih vojnika koji čekaju na plažama konačno dođu stotine i tisuće malih civilnih brodica čiji su se vlasnici dobrovoljno izvrgli opasnosti da “naše momke dovedu kući”. Herojski čin dodatno naglašava skretanje glazbe Hansa Zimmera u patriotske vode i korištenje motiva klasičnog kompozitora Edwarda Elgara (na sličan način korištenih u povijesnom filmu Elizabethiz 1998. godine), ali najviše reakcije dvojice likova – mornaričkog kapetana fregate Boltona (Branagh) i vojnog pukovnika Winannta (d’Arcy) – koji upravljaju evakuacijom na jedinom preostalom molu u luci i čije diskusije trebaju u povijest neupućenoj publici pružiti kakav-takav politički i vojni kontekst kaosa i stradanja kome svjedoče u filmu. Dva glumca se izuzetno trude, ali se doimaju kao da su u Dunkirk zalutali iz nekog drugog filma, odnosno da je njihov posao mogla daleko jeftinije obaviti tradicionalna naracija. Nekim drugim filmom se doimaju i završne scene kojima dodatni kontekst daje znameniti govor britanskog premijera Churchilla o nastavku borbe protiv Hitlera, a koji bi trebao dati nekakav smisao svemu onome što su gledatelji prije toga gledali. Zbog svega je teško izbjeći dojam da je Nolanu sve ovo jedna velika stilska vježba koju je trebala opravdati “uzvišena” tema. U tome, Nolan ne izgleda bitno različit od Joe Wrighta koji je kaos na plažama Dunkerquea prije deset godina prikazao u izuzetno dojmljivoj i spektakularnoj, ali možda i ne baš najpotrebnijoj sceni svog filma Okajanje. I još se teže oteti dojmu da bi majstori “stare škole” kao što su Steven Spielberg ili Veljko Bulajić priču o Dunkerqueu mnogo bolje obradili na tradicionalan i manje pretenciozan način. Iako je kvalitetom daleko iznad onoga što se ljeti obično nudi u kino-dvoranama i iako mu se ambicije ne mogu poreći, Dunkirk se čini kao još velika pobjeda stila nad sadržajem.
uloge: Emma Roberts, Dave Franco, Juliette Lewis, Emily Meade, Miles Heizer, Machine Gun Kelly
scenarij: Jessica Scharzer
režija: Henry Joost & Ariel Schulman
proizvodnja: Lionsgate, SAD, 2016.
trajanje: 96 min.
Otkad je svijeta i vijeka čangrizavi starkelje su mlađe generacije običavali nazivati glupima. Doba u kome živimo na prvi pogled im daje za pravo. Oni malo ciničniji bi rekli da mlade generacije nisu ništa gluplje od prethodnih, odnosno da je jedina razlika u tome što su medicinska i druga civilizacijska dostignuća ublažila posljedice nekih glupih mladenačkih poteza koji su u prošlosti znali donositi Darwinovu nagradu. Još važnijim se čine i suvremene tehnologije, a prije svega društvene mreže. Tako današnji adolescenti i “milenijci” nisu ništa gluplji ni pametniji od svojih prethodnika, ali je bitna razlika u tome, što za razliku od svojih očeva i djedova, svoju glupost imaju priliku ne samo trajno zabilježiti nego i podijeliti sa cijelim svijetom, a neke od onih manje inteligentnih izbora potiče i nezajažljiva potreba da se steknu “lajkovi”, odnosno pritisak da se po svaku, pa i najvišu, cijenu bude “cool” i “hip”. Tim se temama pozabavio i Nerve, tinejdžerski triler snimljen u režiji Henryja Joosta i Ariela Schulmana.
Radnja se temelji na istoimenom romanu Jeanne Ryan iz 2012. godine. Protagonistica, čiji lik tumači Emma Roberts, je Venus “Vee” Delmonico, 18-godišnja gimnazijalka sa njujorškog Staten Islanda koja se zbog stidljivosti zaštitničkoj majci (Lewis) ne usudi reći kako je primljena na umjetnički fakultet na drugom dijelu zemlje, isto kao što ne može prići momku koji joj se sviđa. Njena najbolja prijateljica Sydney (Meade) joj je sa svojim pustolovnim duhom sušta suprotnost, a nova pustolovina u koju se upustila je Nerve, online igra koja svoje korisnike dijeli u dvije skupine – “gledatelje” koji je financiraju online donacijama te “igrače” koji za novac odgovaraju na njihove izazove. Sydney je, zahvaljujući spremnosti za egzibicionističke i slične ekscese stekla popularnost kao “igračica” te se Vee i sama impulzivno uključi u igru. Njen prvi izazov je taj da u jednom baru poljubi stranca, te tako upoznaje šarmantnog Iana (Franco), za koga se kasnije ispostavi da je i sam “igrač”, odnosno da njen izazov nije bio nikakva slučajnost. Ian i Vee postaju tim te brzo steknu popularnost zahvaljujući kojoj primaju sve unosnije, ali opasnije izazove. Kako oni postaju opasniji, tako Nerve pokazuje i svoju mračnu stranu, pa Vee sa užasom shvaća da je Nerve ne samo igra koja se ne može prekinuti, nego i da svaki takav pokušaj može biti okrutno kažnjen.
Joost i Schulman su se činili dobrim izborom za ovu vrstu filma, s obzirom da je njihovo prethodno ostvarenje, dokumentarni film Catfish, za temu također imalo Internet, odnosno njegovu nešto mračniju stranu u obliku lažnih online identiteta i na njima temeljenih online ljubavnih veza. Filmu je dosta pomogao i izlazak mobilne igre Pokemon Go, koji je koincidirao s premijerom, te tako temu masovnih online-igara učinio dodatno aktualnom. Za pristup autora prema tim fenomenima se može reći da je isto onako ambivalentan kao i odnos koji prema Internetu općenito pokazuje Hollywood u posljednjih par desetljeća. Nerve je tako, pogotovo u početnim scenama, prikazana kao “cool” i dinamična igra koja protagonistici ne samo što pruža sjajnu zabavu, nego je potiče da nadvlada psihološke traume i inhibicije, odnosno da ostvari sebe. U drugom dijelu filma, pak, Nerve prikazuje svoju mračnu stranu, odnosno ukazuje kako “lijek” postaje gori od bolesti, pogotovo ako ga koriste mlade i nezrele osobe, poput većine korisnika današnjih društvenih mreža. Scenarij Jessice Scherzer također koristi jednu prilično zanimljivu ideju – film nema konvencionalnog negativca, odnosno sama igra je opisana kao “otvoreni kod” bez hijerharhije, te sve loše što se događa Vee i onima koji padnu u nemilost “gledatelja” ne nastaje od jednog pojedinca, nego od trolovske mase kojoj je daleko lakše svoju destruktivnost iskazati zaštićena anonimnošću i pripadnošću globalnom internetskom krdu.
Osim što se ističe nekim zanimljivim i intrigantnim zamislima, Nerve se, pogotovo na početku, može pohvaliti i kvalitetnom režijom. Ako se zanemari iritantno korištenje suvremene pop glazbe kao zvučne podloge u nastojanju da se film mlađoj publici proda kao “cool”, Joost i Schulman zbivanja prikazuju frenetičnim tempom, često radeći od Veeinih izazova atraktivne akcijske scene, a jedna od njih se ističe napetošću u takvoj mjeri da je se ne bi postidio ni Hitchcock. Glumačka ekipa, iako se po “dobrom starom” hollywoodskom običaju sastoji glumaca u kasnim 20-im i ranim 30-im (kao što je slučaj s Jamesovim bratom Daveom Francom) koji tumače tinejdžere, je prilično raspoložena. To uključuje i Emmu Roberts, koja (srećom) svojim izgledom daleko više podsjeća na tetku Juliju nego oca Erica, koja je više nego solidna u ulozi koja bi s nešto manje talentiranim autorima iza kamere bila prilično nezahvalna. To, naravno, ne znači da Nerve nema nedostataka, i to onih ozbiljnijih. Prije svega je realizam žrtvovan cenzorskim rejtinzima namijenjenim za mlađu publiku, pa tako u filmu nema eksplicitnijih referenci na seks. Daleko gorom se čini odluka da se toj istoj publici mora servirati hepi end, a što scenarij čini stvarajući malu armiju hakera s “dark weba” koja protagoniste spašava poput konjice u klasičnim vesternima. Da je Nerve bio napravljen s nešto malo više hrabrosti, mogao je postati uistinu uznemirujući triler ili barem satirička crna komedija. S druge strane, kada se uzme u obzir koliko često, pogotovo u današnjem Hollywoodu, takva ostvarenja završe kao potpuna razočaranja, ovom filmu se za njegovih više nego podnošljivih sat i pol može itekako pogledati kroz prste.
ISTJERIVAČI DUHOVA
(GHOSTBUSTERS)
uloge: Kristen Wiig, Melissa McCarthy, Katie McKinnon, Leslie Jones, Chris Hemsworth
scenarij: Katie Dippold & Paul Feig
režija: Paul Feig
proizvodnja: Columbia, SAD, 2016.
trajanje: 116 min.
2016. godinu se na društvenim godinama počelo nazivati svakakvim imenima, i to zbog niza neobičnih i iznenađujućih događaja karakterističnih za vremena koja Kinezi u svojim kletvama znaju nazivati “zanimljivim”. Jedna od zanimljivih detalja je i taj da se prvi put dogodilo da neki veliki hollywoodski studio od publike traži da jedan njihov proizvod voli ukoliko želi ostati “na pravoj strani povijesti”. Ili, da budemo precizniji, svakoga onoga tko o tom proizvodu kaže nešto loše smatra ekvivalentom pedofila, čuvara u logoru smrti i sličnog ološa koji treba odvesti do najbližeg jarka u kome bi se s njime uredovalo po kratkom postupku. Ono što je u svemu tome zanimljivije jest vrsta filma kome se nešto tako dogodilo. Da li je riječ o nečemu nalik na 12 gnjevnih ljudi, Ubiti pticu rugalicu, U vrelini noći, Sve predsjednikove ljude ili nekoj sličnoj ozbiljnoj drami koja se bavi aktualnim društvenim problemom i publiku potiče da pomakne svoje lijene guzice kako bi pokušala stvoriti jedan bolji, ljepši, pravedniji svijet? Hollywood, naravno, više ne može, ne zna niti želi praviti takve filmove. Umjesto toga se sveti rat počeo voditi oko remakea tri desetljeća stare komedije o lovcima na duhove.
Riječ je, doduše, bila ne samo o najpoznatijoj komediji o lovcima na duhove, nego i jednom od najuspješnijih filmova 1980-ih godina, koji je stvorio armiju poklonika usprkos ne baš najuspješnijih pokušaja da se od njega stvori nekakva dugotrajnija franšiza. Istjerivači duhova iz 1984. godine je bio jedan od onih hollywoodskih blockbustera koji je, poput Finske u pjesmi Monty Pythona, “imao sve” – za svoje doba prilično originalni i intrigantni “high concept”, upečatljive likove koje je tumačila mala armija izuzetno nadarenih glumaca i komičara, impozantne specijalne efekte i lako pamtljivu naslovnu pjesmu koja teško izlazi iz uha. Naravno, kao i kod mnogih uspješnih filmova iz tog doba, hollywoodska pohlepa je nekoliko godina kasnije rezultirala nimalo potrebnim nastavkom koji je, usprkos komercijalnog uspjeha, njegove tvorce i ključne glumce potakao da skoro dva desetljeća pronalaze razloge zašto ne bi snimili treći. Smrt Harolda Ramisa, člana originalne postave, je priču o trećem nastavku Istjerivača duhova stavila van dnevnog reda, ali se vodstvo studija Columbia umjesto toga odlučilo za remake ili, kako se to danas voli govoriti “reboot”. I onda u nastojanju da se svemu da nekakva “moderna” i “aktualna” dimenzija došli na jednostavnu, ali s marketinške strane genijalnu ideju da se originalnom timu istjerivača duhova promijeni spol.
Vijest o Istjerivačicama duhovima je među fanovima i geekovima izazvala upravo onakve reakcije kakve je Sony samo mogao sanjati – negativne. Dijelom su one bile motivirane nostalgijom, dijelom sve opravdanijim revoltom protiv hollywoodske prakse besramnog recikliranja vlastite baštine, dijelom zbog još opravdanijih sumnji da će sve rezultirati još jednim upropaštavanjem uspomene na nekoć veliki film. Sonyjevim PR-ovcima je, pak, najviše pažnje izazvalo to što se u drvlju i kamenju koje se bilo survalo na njihov proizvod našla u takvim situacijama neizbježno velika količina komentara koja se ne može drukčije opisati nego kao seksistički troleraj. A što je, dakako, omogućilo da se glavne glumice predstave kao žrtve mizoginije i tako u cijelu dimenziju uvrste kulturni rat nalik na balkanske priče o ustašama, četnicima i partizanima. To je isto tako značilo da će mnogi kritičari, barem oni koji se vole smatrati “cool”, “hip” i “progresivnima”, moraju pronaći načina da o novim Istjerivačima duhovima pišu dobro, inače im prijeti rizik da ih se proglasi zadrtim primitivcima, trogloditima ili, Bože sačuvaj, onima koji misle da bi prst na američkom nuklearnom obaraču trebao držati Donald Trump umjesto Hillary Clinton.
Režija je povjerena Paulu Feigu, koji se posljednjih nekoliko godina specijalizirao za tzv. “ženske” komedije gdje nastupa prilično talentirana komičarka Melissa McCarthy. Scenarij, koji je Feig napisao zajedno s Katie Dippold, ne nastoji otkriti toplu vodu, te osnovni zaplet, ako se zanemari promjena spola među glavnim likovima, gotovo u potpunosti kopira original iz 1984. godine. Troje njujorških znanstvenica (McCarthy, Kristen Wiig i Katie McKinnon) koje se bavi paranormalnim istraživanjima izgubi posao te svoja profesionalna i stručna iskustva umjesto toga odluče komercijalno iskoristiti organizirajući službu za hvatanje i eliminaciju duhova, odnosno drugih onostranih i paranormalnih entiteta. Nedugo nakon što im se priključi afroamerička službenica podzemne željeznice (Leslie Jones), tim otkrije kako New Yorku prijeti opasnost od otvaranja portala u drugu dimenziju koji će na velegrad navući hrpu zlobnih duhova, odnosno kako mu prijeti apokalipsa. Vlasti su prema svemu tome skeptične i kada se zlokobne slutnje ostvare, na kraju ostaje tek usamljenoj četvorki da pokuša sama spasiti svijet od uništenja u spektakularnom uličnom obračunu.
Da počnemo s dobrim vijestima. Relativno nepoznata komičarka Katie McKinnon, kojoj je povjerna uloga najgeekovskije članice tima, je prilično impresivna i doima se kao pravo otkriće. Leslie Jones se, pak, doima daleko impresivnije od Ernieja Hudsona koji je tumačio njen ekvivalent u originalu. U posljednje vrijeme prilično vrijedni australski glumac Chris Hemsworth je također iskoristio rijetku priliku da nastupi u komediji, te se, izgleda prilično zabavljao tumačeći lik praznoglavog ljepotana.
I tu dobre vijesti prestaju. Barem ako ste imali nesreću da prije ovoga pogledate original. Jer, neumitne usporedbe – na koje će dodatno podsjetiti članovi originalne ekipe koji se svako malo pojavljuju u cameo ulogama – će jasno pokazati kako su novi Istjerivači lošiji od starih. I to nema nikakve veze s patrijarhatom ili rodnim stereotipima. McCarthy i Viig su tako vrhunske komičarke, daleko bolje od svojih daleko razvikanijih muških kolega, ali njihove uloge predstavljaju potpuno razočarenje. I to uglavnom zato što je scenaristički dvojac iz nekog neobičnog razloga napustio smisao za humor. A što se, po “dobrom starom” običaju, nastoji nadoknaditi dijaloškim aluzijama na razne banalne biološke procese, kao i orgijama specijalnih efekata koji, bez obzira na tehnološki napredak, danas izgledaju daleko prozaičnije nego što je to bio slučaj prije tridesetak godina. To posebno dolazi do izražaja u sceni završnog obračuna koja će kod gledatelja umjesto smijeha izazvati zijevanje.
O tome da li se Sonyju potpirivanje kulturnog rata u svrhu komercijalne promocije isplatilo se može raspravljati. Sudeći po komercijalnim rezultatima novi Istjerivači, čak i ako u obzir uzmemo neizbježni “spin” i hollywoodsko “kreativno” računovodstvo, možda nisu neki kataklizmički “flop”, ali su daleko od straobalnog hita koji je trebao opravdati kontroverze ili, srećom sada nešto malo manje vjerojatni, nastavak. S druge strane, možemo se tješiti da su se ove godine su se u svijetu dogodile daleko gore stvari od traljavo napravljenog hollywoodskog remakea. Kao što postoji i bojazan da će iz neke dalje perspektive i 2016. godina mnogima izgledati kao “dobra stara vremena”, kada je Hollywood “znao koristiti vlastitu baštinu”.
Među mračnim vizijama budućnosti koje pruža SF-žanr, jedna od mračnijih bi svakako bila ona u kojoj površina nuklearnom apokalipsom opustošene Zemlje predstavlja obećanu zemlju, ili, barem privremeni spas za ostatke ostataka čovječanstva. Upravo u takvoj situaciji su se našli protagonisti TV-serije The 100 na početku druge sezone, nakon što ih je kolaps sustava za održavanje života prisilio da napuste sigurnost orbitalnih postaja i pokušaju preživjeti na planetu svojih predaka. To je omogućio prethodni dolazak ekspedicije ili, preciznije, samoubilačke istraživačke misije koju je bilo činilo 100 maloljetnih delinkvenata. Ona je ustanovila da je Zemlja, zapravo, u daleko boljem stanju nego što se pretpostavljalo i da se na njoj može živjeti, ali uz “sitnije” neugodnosti kao što su ostaci radijacije, primjerci mutirane čudovišne faune čudovišnih razmjera, te, dakako, potomci preživjelog stanovništva koje se pretvorilo u barbarska plemena koja došljake smatra uljezima koje se mora po svaku cijenu poubijati. “Nebeskim ljudima” dodatnu komplikaciju predstavlja otkriće tzv. Planinskih ljudi, pod čime lokalna plemena podrazumijevaju žitelje golemog podzemnog bunkera na planini Mount Weather. Oni su uspjeli zarobiti nekoliko desetaka preživjelih pripadnika originalne maloljetničke ekspedicije. Stanovnici bunkera, koji su kroz desetljeća također nastojali očuvati civilizaciju i posjeduju nužna tehnološka znanja, se čini bliskima i neobičnim došljacima čak pružaju nešto što bi se moglo shvatiti kao gostoprimstvo. Clarke (Eliza James), jedna od “gošći”, međutim, sumnja da njeni domaćini nemaju baš najbolje namjere, a kada se njihove tajne razotkriju, ispostave se toliko dijaboličnim da će ona, nastojeći zaštiti svoje prijatelje, biti prisiljena tražiti pomoć od smrtnih neprijatelja.
To da je druga sezona The 100 primjetno bolja od prve možda i nije takvo iznenađenje. Čak je i u njoj, nakon što je predstavljanje osnovne, inače ne baš previše uvjerljive, početne postavke testiralo strpljenje zahtjevnijih gledatelja, kvaliteta završnih epizoda bila primjetno bolja u odnosu na početne. Druga sezona gledatelje previše ne zamara objašnjavanjem vrlog novog svijeta, koji je, uostalom, nakon kolapsa orbitalnih postaja postao daleko manji (i sa stajališta producenata koji se oslanjaju na vancouverske lokacije, bitno jeftiniji). Umjesto toga se daleko više usredotočuje na zaplet, odnosno likove, koji su daleko složeniji i intrigantniji nego što je to ranije bio slučaj. Ono što su nekoć bila, u pravilu antipatična, derišta opsjednuta ljubavnim i drugim trivijalnim tinejdžerskim problemima, sada su, nakon što su bila iskusila stalnu izloženost smrti, bolesti, sakaćenjima, fizičkim i psihičkim ranama, odrasli ljudi sposobni donositi neke ne samo teške, nego i nezamislivo neugodne odluke. Možda se to najbolje vidi u liku Clarke, koja predstavlja nominalnu glavnu heroinu serije, ali čiji je moralno dvojbeni, ali u kontekstu postapokaliptičkog svijeta prilično razumljivi, postupci odvode u hemisferu koja bi u nekim drugim serijama bila rezervirana za negativce. S druge strane je prilično zanimljivo vidjeti evoluciju lika Octavije, koji je na početku bilo jedno od iritantnijih derišta, a koja je u drugoj sezoni postala hrabra, požrtvovna ratnica koja predstavlja jednog od navrednijih članova tima.
Druga sezona, dakako, mora uvoditi i nove likove, pa je tu u svrhu poslužila Lexa, živopisna plemenska predvodnica koju tumači Alycia Debnam-Carey, mlada glumica koja, kao i veliki dio glumačke ekipe, dolazi iz Australije. Ona istovremeno predstavlja i jedan najvećih aduta, ali i slabosti nove sezone. Prednost je u tome što je izvrsno odglumljena, odlično obučena ali i našminkana na način koji ostavlja sumnje o njenoj etničkoj pripadnosti, te, dakako u tome što predstavlja svojevrsni ekvivalent Clarke kao osobe prisiljene donositi teške i neugodne odluke, odnosno stalno plesati na rubu, a ponekad skakati preko linije koja dobro dijeli od zla. Ono što kod nje predstavlja pomalo iritantni kliše je to što je prikazana kao moćna ratnica koja se u stanju nametnuti kao autoritet tisućama muškaraca. Tako nešto, bez obzira na sve muške fantazije o Amazonkama i radikalne feminističke fantazije o utopijskom predcivilizacijskom matrijarhatu, je, međutim teško postići u svijetu gdje se, poput post-civilizacijske Zemlje, autoritet nameće prvenstveno fizičkom snagom. Tu je, dakako, i njena obavezna orijentacija prema vlastitom spolu, mada to u našem vrlom novom svijetu “politički korektnog” Twittera i drugih društvenih mreža, vjerojatno nije naškodilo promociji serije.
Autori serije se u drugoj sezoni, dakako, koriste bogatim fondom klišeja iz distopijskog i postapokaliptičkog žanra, ali to čine na prilično opušten i često efektan način. Možda je to najbolje vidjeti u prikazu Mount Weathera, čija je minijaturna civilizacija predstavlja svojevrsno podsjećanje na iščezli predapokaliptički svijet, ali i vješto korištenje referenci na slične motive iz Fallouta, te scenaristi nemaju previše potrebe da izmišljaju toplu vodu. Ono što je kod Mount Weathera najbolje jest da se tu više koriste postapokaliptički, a manje distopijski klišeji. Umjesto da “Planinske ljude” prikazuje kao izluđene višedesetljetnom izolacijom, a njihovo društvo kao totalitarnu distopiju, oni u mnogo čemu predstavljaju svojevrsni ekvivalent ili, u najgorem slučaju, alternativnu verziju protagonista s orbitalne “Arke”. Njihovi postupci, ma koliko bili odvratni i čudovišni, imaju smislenu i krajnje racionalnu podlogu, odnosno nisu ništa više ni manje moralno opravdani od onih koje je činila Clarke.
Upravo zahvaljujući tome je The 100 u drugoj sezoni postigla ono što često zna izmaći mnogim mnogo razvikanijim serijama – efektnu završnicu. U završnoj dvodijelnoj epizodi Blood Must Have Blood (Krv traži krv) se konačno vidi kako su autori koristili klišeje, ali im nisu robovali. The 100 je možda započela kao varijacija na temu omladinske SF-distopije, ali je njen fiktivni svijet prikazan krajnje dosljedno, odnosno mjesto gdje je život kratak, težak i nasilan i gdje nema nekakvih iznenadnih “deus ex machina” obrata koji bi protagoniste spasili od kataklizmičkih neugodnosti. To se odnosi kako na ključne likove koji su brutalno likvidirani usred sezone, tako i na strahovita krvoprolića i razaranja koja protagonisti nisu mogli (ili, da budemo precizniji, odlučili da ih ne mogu) spriječiti. Najviše se u tome ističe lik Clarke koji, kako se sezona primiče kraju, čini stvari koje nedužna i dobronamjerna tinejdžerica iz prve sezone nije mogla zamisliti, a što uključuje i završni apokaliptični čin koji je, ma koliko bio opravdan nekakvim racionalnim računicama, nije nimalo drukčiji od onoga što su činili njeni neprijatelji, odnosno što bi joj u našem civiliziranom svijetu donijelo epitet monstruma. The 100 je kroz lik Clarke postigla ono što se zlatnim standardom suvremene televizije – moralnu transformaciju protagonista dostojnu Waltera Whitea u Breaking Bad. Autori serije će se morati prilično pobrinuti da u sljedećim sezonama održe ili barem ostanu blizu onoga što je gledateljima pružila ta mračna, ali izuzetno upečatljiva završnica.
uloge: Elijah Wood, Viggo Mortensen, Orlando Bloom, John Rhys-
Davis, Billy Boyd, Dominic Monaghan, Liv Tyler, Sean Astin, Ian
McKellen, Christopher Lee, Miranda Otto, Andy Serkis, Bernard Hill,
David Wenham, Brad Dourif, Stephen Ure, Cate Blanchett, Hugo
Weaving
glazba: Howard Shore
scenarij: Frances Walsh, Philippa Boyens, Stephen Sinclair & Peter
Jackson (po romanu J.R.R. Tolkiena)
režija: Peter Jackson
proizvodnja: New Line /Saul Zaentz/Wingnut, SAD/Njemacka/Novi
Zeland, 2002.
distribucija: Intercom Issa
trajanje: 179 '
Za ekranizaciju Gospodara prstenova – jedan od najambicioznijih projekata u povijesti kinematografije – već sada se može reći da je bila povodom jedne od najhrabrijih, ali i najmudrijih poslovnih odluka koje su holivudski studiji donijeli u posljednje vrijeme. Nastojanje da se istovremeno zadovolje i ljubitelji Tolkienovog teksta i obični gledatelji kojima se ne da sjediti u kinu više od nekoliko sati dovelo je do toga da se film, koji bi u “komadu” trajao devet sati (dvanaest, ako se računaju specijalna izdanja), slično kao i Tolkienov tekst, podijeli u tri cjeline – filmove koji će u kina biti lansirani u razmaku od godinu dana. Sve koji su bili skeptični prema spremnosti današnje publike da jedan te isti film praktički gleda tri godine razuvjerio je kako uspjeh prvog nastavka Prstenove družine, tako i nastavka Dvije kule, filma koji je, između ostalog, razbio sve rekorde gledanosti u Hrvatskoj. No, ta sjajna poslovna odluka je kritičare stavila pred veliki problem – s obzirom da je radnja filmova međusobno povezana daleko više nego što je to običaj, svaki od tri nastavka je prilično nezahvalno ocjenjivati same po sebi, te je najbolje sačekati godinu dana da dođe posljednji nastavak, Povratak kralja, nakon čijeg gledanja bi se o cijeloj trilogiji i svakom filmu zasebno mogao najispravniji mogući sud. To, dakako, nije spriječilo da OFCS, organizacija kojoj pripada autor ovih redova, filmu Dvije kule udijeli godišnju nagradu za 2002. godinu.
Radnja drugog filma u trilogiji počinje otprilike na istom mjestu gdje je započela Tolkienova druga knjiga. Prstenova druzina – skupina ljudi, hobita, vilenjaka i patuljaka koja je trebala odnijeti Prsten u Mordor, tamo ga uništiti i tako spriječiti zlog čarobnjaka Saurona da zavlada Međuzemljem – raspala se. Nositelj Prstena, mladi hobit Frodo Baggins (Wood) se mora osloniti jedino na svog vjernog slugu Samwisea Gamgeeja (Astin), a kao vodič ce im posluziti nitko drugi do Gollum (Sarkis), negdasnji vlasnik Prstena koji se pretvorio u patetično stvorenje u sluzbi Saurona. U međuvremenu su Frodovi drugovi Merry (Monaghan) i Pipin (Boyd) završili u rukama Orka, da bi odatle pobjegli u šumu Fanghorn i sreli Drvobradog (Rhys- Davies), pripadnika drevne rase Enta. U nastojanju da ih spase iz ruku Orka, Aragorn (Mortensen), vilenjak Legolas (Bloom) i patuljak Gimli (Rhys-Davies) dolaze u zemlju Rohan, koja se našla na meti hordi Orka koje vodi Sauronov poslušnik Saruman (Lee) i kojima je cilj zatrti sve što je ljudsko u Meduzemlju. No, stari kralj Teoden (Hill) je pod utjecajem svog savjetnika Grime (Dourif) nesklon poduzeti mjere za obranu. Kada Teoden konacno shvati da je sudbina njegovog naroda u pitanju, čini se da je prekasno i da se rohanska vojska, čak i uz pomoć vilenjaka, neće uspjeti othrvati Sarumanovim hordama koje ih opsjedaju u Helms Deepu.
Već na samom početku Dvije kule je jasno kako Peter Jackson neće imati nikakvog obzira prema onima koji su zalutali u kino, a prije toga nisu bili gledali Prstenovu družinu. Likovi, svijet kojeg nastanjuju i osnovni motivi su već bili ustanovljeni u prethodnom filmu, pa se Dvije kule orijentiraju isključivo na radnju. Stoga ponavljanje nekih kadrova, odnosno pojavljivanje nekih sporednih likova, poput Galadrijele, Elronda i Arwen, predstavlja bespotrebno trošenje filmske vrpce i možda najveći nedostatak ovog filma. Srećom, te scene zauzimaju gotovo neprimjetni dio Dvije kule, dok se ostatak orijentira isključivo na akciju. Zbog toga Jackson, za razliku od Tolkiena, paralelno prati pustolovine tri grupe likova i tako održava tempo, ne dopuštajući gledateljima da skrenu pogled sa zbivanja na ekranu. Zbog toga su Dvije kule mnogo direktnije, pa i mračnije od svog prethodnika – scene razaranja i krvoprolića jasno pokazuju što čeka Međuzemlje u slučaju da pobijede sile zla, pa će gledateljima biti daleko lakše da se identificiraju s protagonistima i njihovom borbom.
U Dvije kule, čak više nego u prethodnom filmu, Jackson odstupa od dosljedne ekranizacije Tolkienovog teksta te svom scenarističkom timu dopusta slobodu da interveniraju u predložak mijenjanjem likova i situacija kako bi film bio što atraktivniji za gledatelje. Neki od dijelova romana su izbačeni, a neki su namjerno ostavljeni za trei film. Najveći je naglasak dan na bitku kod Helms Deepa, relativno minoran događaj u knjizi, koji u filmu dobija epske dimenzije dostojne Staljingrada te Jacksonu daje izvrsnu priliku da demonstrira moć kako CGI tehnologije, tako i upravljanja desetinama tisuća statista. Još vise se išlo u smjeru natuknutom u Prstenovoj družini time što je dosta vremena i prostora dano liku Teodenove kćeri Eowyn, pa se otklanja jedan od najvećih nedostataka Tolkienove proze – nedostatak zenskih likova. Ne samo što za Eowyn otvoreno sline neki od likova u filmu, nego i sama Eowyn žudi za Aragornom, dajući potencijala za pravi pravcati ljubavni trokut u trećem dijelu. Ti motivi predstavljaju svojevrsnu heteroseksualnu protutežu homoerotskim konotacijama koje su dominirale Prstenovom družinom i prijetile da jedan od najpopularnijih fantasy klasika pretvore u samoparodiju.
Sve u svemu, Dvije kule predstavljaju vrlo dobar film i visoka očekivanja stvorena Prstenovom družinom nisu iznevjerena, ali se svejedno mora ponoviti da ce opci dojam ipak najvise ovisiti o tome kakav bude treći film.
OCJENA: 8/10
NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 18. svibnja 2003. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.
uloge: Branko Đurić, Rene Bitorajac, Filip Šovagović, George Siaditis,
Simon Callow, Katrin Cartlidge, Mustafa Nadarević, Bogdan Diklić,
Đuro Utješanović
glazba: Danis Tanović
scenarij: Danis Tanović
rezija: Danis Tanović
proizvodnja: Casablanca/Man's Films/Counihan-Villiers/Mae, Bosna i
Hercegovina/Belgija/Britanija/Francuska/Slovenija, 2001.
distribucija: Discovery
trajanje: 98 '
Hrvatski jal se prošle godine iskazao u odnosu prema uspjesima nasih susjeda. Slično kao što je zlatna medalja Srbo-Crnogoraca na svjetskom prvenstvu odjednom izazvala nestanak NBA i ignoriranje košarke na državnoj televiziji, tako je i “Oscar” za bosanski film Ničiju zemlju izazvao zanimljive reakcije kod domaćih kriticara. Oni desne provenijencije su napali film kao ulizivanje međunarodnoj zajednici i njenoj politici “ekvidistance”, dok lijevi art-snobovi Danisu Tanoviću nisu mogli oprostiti što je zlatni kipić preoteo njihovom favoritu, Jeunetovoj Amelie. Oni ciničniji komentatori su Tanovićevu pobjedu tumačili željom americkog kulturnog establishmenta da u jeku anti-muslimanske histerije pokaće kako SAD, eto, znaju biti velikodušne prema muslimanskoj zemlji. Da su pozitivne kritike filma u američkom tisku bile više uvjetovane “političkom korektnošću” nego nekim posebnim estetskim kriterijima, svjedoči i to da je ugledni kritičar Roger Ebert u svom članku pokazao kako film možda uopće nije gledao, zamijenivši Bosance s Hrvatima.
Radnja filma se dogada u ljeto 1993. godine, za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini. Skupina bošnjackih vojnika jedne maglovite noći zaluta i završi na brisanom prostoru ispred svojih položaja. Kada svane jutro, bosanski Srbi koriste priliku da ih posmicaju artiljerijskom i mitraljeskom vatrom. Jedini preživjeli je Čiki (Đurić), koji utočište pronalazi u napuštenom rovu na “ničijoj zemlji”. Stjecajem okolnosti tamo će zavrsiti i Nino (Bitorajac), mladi srpski vojnik, kojemu Čiki odluči poštediti život jer smatra kako bi ga mogao iskoristiti kao oruđe da se dočepa bosnjackih polozaja. Njihova se situacija zakomplicira kada otkriju da je Čikijev suborac Cera (Sovagovic) živ, ali se ne smije micati, jer ispod sebe ima odskočnu minu koja bi mogla uništiti cijeli rov. Ne znajući kako bi deaktivirali minu, Čiki i Nino pozivaju UNPROFOR. Francuski zapovjednik Marchand (Siatidis), usprkos protivljenja svojih nadređenih, misli intervenirati, ali za to dobiva dozvolu tek kada za cijelu priču dozna ambiciozna britanska TV-novinarka Jane Livingstone (Cartlidge) koja će od te afere napraviti medijski cirkus.
Da američki i većina zapadnih kritičara nije shvatila što je pjesnik htio reći govori i činjenica da su oni Ničiju zemlju proglasili komedijom. Ovaj film je, u stvari, mrtvački ozbiljna drama koju pojedina sarkastična replika glavnih junaka ne sprečava da svoju poruku o besmislu rata, ljudskoj nesposobnosti da prevladaju mržnju i neefikasnosti UN-ovog “mirotvorstva” gledateljima dostavlja sa suptilnošću buldožera. Ta je ista poruka potcrtana i mračnom završnicom u kojoj se ironija miješa s tragedijom, a završna scena u neku ruku predstavlja Tanovićev metaforički komentar na nedovršenost rata u Bosni i Hercegovini. Tanović, koji je svoj zanat izučio kao snimatelj u Armiji BiH za vrijeme rata, vješto se koristi slovenskim lokacijama kao i dobrim castingom kako bi izvukao maksimum iz relativno skromnog budzeta (kojeg je potpomoglo mali milijun evropskih art-fondova). Branko Đurić, Rene Bitorajac i Filip Šovagović su sjajni u svojim ulogama koje nadopunjavaju neka poznata lica ex-jugoslavenske kinematografije u sporednim ulogama. No, možda će najduže svima u sjećanju ostati Katrin Cartlidge (LOMECI VALOVE), nedavno preminula britanska glumica, koja je maestralno “skinula” Christiane Amanpour. Tanovićev film je mogao biti još bolji da nije sadržavao pseudodokumentarni segment koji je gledatelje morao podsjetiti na korijene sukoba u Bosni i Hercegovini te im pokazati tko je tu pravi negativac. Tanović je u tome mogao biti nešto suptilniji, no Ničija zemlja, iako je daleko od remek-djela, opravdala je pažnju stranih kritičara te daje nadu da će kinematografija naših susjeda ponovno zauzeti ono mjesto u svijetu koje joj pripada.
OCJENA: 7/10
NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 18. svibnja 2003. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.
uloge: Robert Redford, Brad Pitt, Catherine McCormack, Stephen
Dillane, Larry Brygmann, Marianne Jean-Baptiste, David Hemmings,
Amidou, Charlotte Rampling
glazba: Harry Gregson-Williams
scenarij: Michael Frost Beckner & David Arata
režija: Tony Scott
proizvodnja: Universal, SAD/Britanija, 2001.
distribucija: Blitz
trajanje: 126 '
Godine 1991. agent CIA-e Nathan Muir (Redford) se nakon tridesetogodišnje uspješne karijere sprema krenuti u mirovinu. Ali njegov posljednji dan na poslu bit će i najteži. Samo nekoliko sati prije, agent CIA-e Tom Bishop (Pitt) uhvaćen je pri pokušaju izvlačenja zatvorenika iz zloglasnog Su Chou zatvora u NR Kini. S obzirom da SAD i Kina upravo vode delikatne trgovinske razgovore, CIA-inim glavešinama je stalo da se maksimalno distanciraju od Bishopa, čak i ako to znači da će ga Kinezi pogubiti za manje od 24 sata. Zbog svojih veza s Bishopom, Muir je pozvan na ispitivanje od svojih pretpostavljenih prilikom čega se prisjeća svojeg partnerstva s Bishopom – od posljednjih dana vijetnamskog rata, preko regrutacije mladog idealista u CIA-u u Berlinu 70-tih godina te boravka u Bejrutu 80-tih, kada je njihovo prijateljstvo stavljeno na kušnju zbog Bishopove veze s idealističkom britanskom humanitarkom Elizabeth Hadley (McCormack). I dok ga glavešine ispituju, Muir smišlja plan kako da iskoristi sve svoje veze, talent i iskustvo kako bi prijatelju spasio život.
Zanimanje: špijun je imao nesreću da bude u američka kina lansiran nedugo nakon napada na WTC te je zbog toga priču o supersposobnim i etičkim dvojbama razdiranim agentima CIA-e bilo malo teško prodati publici. Još im je teze bilo progutati tezu da je u svrhu zaštite američkih nacionalnih interesa sasvim opravdano žrtvovati živote nedužnih ljudi, odnosno da su bombaši-samoubojice legitimno oružje u špijunskom ratu. No, možda je još teže progutati tezu da život jednog jedinog špijuna znači više od nacionalnih interesa, odnosno da je radi njega sasvim opravdano riskirati treći svjetski rat. Možda je to sve lakše progutati ako špijuna glumi zgodni arijevski dečko kao što je Brad Pitt, odnosno ako njegovog spasitelja tumči Robert Redford, tiha patnja bejbibumerica, čiji izgled bi, valjda, isto kao i u Nemoralnoj ponudi, trebao sugerirati nekoga za koga se treba navijati usprkos moralno dvojbene pozicije. Na pitanje zbog čega bi iskusni profesionalac kao Muir sve riskirao zbog kauboja kao što je Pitt bi odgovor vrlo lako dali svi oni kojima je hobi pronalaženje skrivenih homoerotskih konotacija u suvremenim filmovima, ali scenaristi Beckner i Arata (poznati po katastrofalnim promašajima kao što su Otok boje krvi i Palača s rešetkama) na to očito nisu mislili. Isto im je tako izmakla besmislenost ideje da sve najbolje akcijske scene prikazu u flash-backu, tako odriješivši gledatelje brige za sudbinu glavnih likova. Na to se previše nije obazirao ni profesionalac Tony Scott, koji je scenarij shvatio kao još jednu priliku za videospotovsko iživljavanje. Film ima relativno zanimljiv casting, ali zbog idiotske karakterizacije i neuvjerljivog zapleta Zanimanje: špijun predstavlja ništa drugo do tipično holivudsko rasipanje talenata.
OCJENA: 2/10
NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 18. svibnja 2003. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.
U Hrvatskoj se već odavno uvriježio običaj da je svake godine broj snimljenih dugometražnih igranih filmova veći od broja gledatelja koje će ijedan od tih naslova moći dovesti u kino. To je možda žalosno, ali sasvim zasluženo s obzirom na ono što je prosječni hrvatski filmaš 90-tih godina znao servirati nekolicini filmofila koji su, što zbog humanizma, a što zbog domoljublja bili spremni žrtvovati sat i pol vremena svojih života. U situaciji kada je izraz “hrvatski film” postao sinonimom za celuloidne fekalije, svaki naslov koji bi barem za pinkicu odskočio svojim kvalitetom odjednom je postajao filmskim događajem godine, a autor takvog ostvarenja filmskim čudotvorcem u rangu Scorsesea i Tarantina. Prije dvije godine se nešto slično dogodilo Daliboru Mataniću, čija je socijalna drama Blagajnica hoće ići na more (koju su spretni HRT-ovi marketinški stručnjaci narodu prodali kao populističku komediju) uspjela pogoditi “žicu” publike kako neobično sirovim prikazom žalosne stvarnosti u kojoj živi Hrvatska, tako i besramnim povlađivanjem rasističkim osjećajima publike i svaljivanjem sve krivice za nesreću hrvatskog naroda na neprijateljsko “strano tijelo” – Hercegovce.
Dvije godine kasnije, Fine mrtve djevojke, film koji je Mataniću donio “Zlatne arene” i službenu hrvatsku kandidaturu za “Oscara”, za temu ima upravo isti fenomen kojeg je tako spretno eksploatirao u svom prethodnom uratku – isključivost i netoleranciju u naoko “demokratskom i modernom” hrvatskom društvu. Tu će isključivost na svojoj koži osjetiti protagonistice filma – studentice Iva (Pakalovic) i Marija (Violic) koje iznajmljuju stan u zagrebačkoj periferiji. Iako su svi ispočetka više nego ljubazni i naoko oduševljeni dolaskom novih susjeda, Iva i Marija vrlo brzo otkrivaju tamnu stranu okoline u kojoj su se doselile – jedan od susjeda je prolupali branitelj koji svakodnevno mlati ženu i usred noći pusta Thompsonovu glazbu, drugi susjed je umirovljenik koji skriva leš supruge kako bi mogao podizati njenu mirovinu, jedna susjeda je mlada prostitutka, dok jedini liječnik u kući zarađuje za život obavljajući ilegalne pobačaje redovnicama. Ipak od svih njih je najopakija gazdarica Olga (Appelt) koja sa sve manje suptilnosti pokazuje kako bi voljela da Iva postane supruga njenom sinu Danijelu (Mikić). Naravno, gazdarica ni ne sluti da od toga neće biti ništa, s obzirom da su Iva i Marija lezbijske ljubavnice. Kada otkrije njihovu tajnu, cijelo susjedstvo će pokazati svoje pravo lice i niz incidenata že eskalirati do tragedije.
Matanićevom filmu su na ruku išli odredeni dogadaji koji su mu dali aktualne političke konotacije. Prije svega se to odnosi na veliki zagrebački marš za prava homoseksualaca – događaj koji je trebao pokazati da je Hrvatska tolerantnija i naprednija od svojih istočnih susjeda (gdje je slična manifestacija bila završila nasiljem) ne samo što je pažnju javnosti skrenuo na temu filma, nego i pokazao kako stvarnost nije daleko od Matanićeve fikcije – od sudionika marša daleko je bila brojnija policija, a od svih njih skinheadsi, nogometni huligani i slične spodobe kojima su obični, naoko “uljuđeni i fini” Zagrepčani dali više ili manje eksplicitnu podršku. No, čak i van aktualno-političkog konteksta Fine mrtve djevojke funkcioniraju kao iznenađujuće dobar film za hrvatske prilike. Matanić je ispekao zanat i itekako zna stvoriti dobru atmosferu, a i rad s glumcima – jedna od najvećih boljki hrvatskog filma – je na visini. Mladim snagama na čelu s Olgom Pakalović podršku pružaju veterani kao što su Inge Appelt i Ivica Vidović. Karakterizacija likova je prilično dobra, a Matanic vješto balansira izmešu inteligentnih socijalnih opservacija, tragedije i crnog humora. I sve bi to funkcioniralo još bolje da Matanić negdje pri kraju nije podlegao iskušenju i isforsirao deus ex machina hepi end, naravno, na račun uvjerljivosti. Stvar postaje još gora kada se ispostavi da je film duži barem petnaest minuta nego što bi trebao biti, valjda zato da bi imao kakav-takav cjelovečernji format. No, usprkos svim tim nedostacima, Fine mrtve djevojke su znak da u hrvatskom filmu stvari ipak idu nabolje, makar i zato što se bavi temama koje su samo do prije koju godinu bile nezamislive.
OCJENA: 5/10
NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 14. svibnja 2003. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.
Draxblog VI 