RECENZIJA: Istjerivači duhova (Ghostbusters, 2016)

ISTJERIVAČI DUHOVA
 (GHOSTBUSTERS)
 uloge: Kristen Wiig, Melissa McCarthy, Katie McKinnon, Leslie Jones, Chris Hemsworth
 scenarij: Katie Dippold & Paul Feig
 režija: Paul Feig
 proizvodnja: Columbia, SAD, 2016.
 trajanje: 116 min.

2016. godinu se na društvenim godinama počelo nazivati svakakvim imenima, i to zbog niza neobičnih i iznenađujućih događaja karakterističnih za vremena koja Kinezi u svojim kletvama znaju nazivati “zanimljivim”. Jedna od zanimljivih detalja je i taj da se prvi put dogodilo da neki veliki hollywoodski studio od publike traži da jedan njihov proizvod voli ukoliko želi ostati “na pravoj strani povijesti”. Ili, da budemo precizniji, svakoga onoga tko o tom proizvodu kaže nešto loše smatra ekvivalentom pedofila, čuvara u logoru smrti i sličnog ološa koji treba odvesti do najbližeg jarka u kome bi se s njime uredovalo po kratkom postupku. Ono što je u svemu tome zanimljivije jest vrsta filma kome se nešto tako dogodilo. Da li je riječ o nečemu nalik na 12 gnjevnih ljudi, Ubiti pticu rugalicu, U vrelini noći, Sve predsjednikove ljude ili nekoj sličnoj ozbiljnoj drami koja se bavi aktualnim društvenim problemom i publiku potiče da pomakne svoje lijene guzice kako bi pokušala stvoriti jedan bolji, ljepši, pravedniji svijet? Hollywood, naravno, više ne može, ne zna niti želi praviti takve filmove. Umjesto toga se sveti rat počeo voditi oko remakea tri desetljeća stare komedije o lovcima na duhove.

Riječ je, doduše, bila ne samo o najpoznatijoj komediji o lovcima na duhove, nego i jednom od najuspješnijih filmova 1980-ih godina, koji je stvorio armiju poklonika usprkos ne baš najuspješnijih pokušaja da se od njega stvori nekakva dugotrajnija franšiza. Istjerivači duhova iz 1984. godine je bio jedan od onih hollywoodskih blockbustera koji je, poput Finske u pjesmi Monty Pythona, “imao sve” – za svoje doba prilično originalni i intrigantni “high concept”, upečatljive likove koje je tumačila mala armija izuzetno nadarenih glumaca i komičara, impozantne specijalne efekte i lako pamtljivu naslovnu pjesmu koja teško izlazi iz uha. Naravno, kao i kod mnogih uspješnih filmova iz tog doba, hollywoodska pohlepa je nekoliko godina kasnije rezultirala nimalo potrebnim nastavkom koji je, usprkos komercijalnog uspjeha, njegove tvorce i ključne glumce potakao da skoro dva desetljeća pronalaze razloge zašto ne bi snimili treći. Smrt Harolda Ramisa, člana originalne postave, je priču o trećem nastavku Istjerivača duhova stavila van dnevnog reda, ali se vodstvo studija Columbia umjesto toga odlučilo za remake ili, kako se to danas voli govoriti “reboot”. I onda u nastojanju da se svemu da nekakva “moderna” i “aktualna” dimenzija došli na jednostavnu, ali s marketinške strane genijalnu ideju da se originalnom timu istjerivača duhova promijeni spol.

Vijest o Istjerivačicama duhovima je među fanovima i geekovima izazvala upravo onakve reakcije kakve je Sony samo mogao sanjati – negativne. Dijelom su one bile motivirane nostalgijom, dijelom sve opravdanijim revoltom protiv hollywoodske prakse besramnog recikliranja vlastite baštine, dijelom zbog još opravdanijih sumnji da će sve rezultirati još jednim upropaštavanjem uspomene na nekoć veliki film. Sonyjevim PR-ovcima je, pak, najviše pažnje izazvalo to što se u drvlju i kamenju koje se bilo survalo na njihov proizvod našla u takvim situacijama neizbježno velika količina komentara koja se ne može drukčije opisati nego kao seksistički troleraj. A što je, dakako, omogućilo da se glavne glumice predstave kao žrtve mizoginije i tako u cijelu dimenziju uvrste kulturni rat nalik na balkanske priče o ustašama, četnicima i partizanima. To je isto tako značilo da će mnogi kritičari, barem oni koji se vole smatrati “cool”, “hip” i “progresivnima”, moraju pronaći načina da o novim Istjerivačima duhovima pišu dobro, inače im prijeti rizik da ih se proglasi zadrtim primitivcima, trogloditima ili, Bože sačuvaj, onima koji misle da bi prst na američkom nuklearnom obaraču trebao držati Donald Trump umjesto Hillary Clinton.

Režija je povjerena Paulu Feigu, koji se posljednjih nekoliko godina specijalizirao za tzv. “ženske” komedije gdje nastupa prilično talentirana komičarka Melissa McCarthy. Scenarij, koji je Feig napisao zajedno s Katie Dippold, ne nastoji otkriti toplu vodu, te osnovni zaplet, ako se zanemari promjena spola među glavnim likovima, gotovo u potpunosti kopira original iz 1984. godine. Troje njujorških znanstvenica (McCarthy, Kristen Wiig i Katie McKinnon) koje se bavi paranormalnim istraživanjima izgubi posao te svoja profesionalna i stručna iskustva umjesto toga odluče komercijalno iskoristiti organizirajući službu za hvatanje i eliminaciju duhova, odnosno drugih onostranih i paranormalnih entiteta. Nedugo nakon što im se priključi afroamerička službenica podzemne željeznice (Leslie Jones), tim otkrije kako New Yorku prijeti opasnost od otvaranja portala u drugu dimenziju koji će na velegrad navući hrpu zlobnih duhova, odnosno kako mu prijeti apokalipsa. Vlasti su prema svemu tome skeptične i kada se zlokobne slutnje ostvare, na kraju ostaje tek usamljenoj četvorki da pokuša sama spasiti svijet od uništenja u spektakularnom uličnom obračunu.

Da počnemo s dobrim vijestima. Relativno nepoznata komičarka Katie McKinnon, kojoj je povjerna uloga najgeekovskije članice tima, je prilično impresivna i doima se kao pravo otkriće. Leslie Jones se, pak, doima daleko impresivnije od Ernieja Hudsona koji je tumačio njen ekvivalent u originalu. U posljednje vrijeme prilično vrijedni australski glumac Chris Hemsworth je također iskoristio rijetku priliku da nastupi u komediji, te se, izgleda prilično zabavljao tumačeći lik praznoglavog ljepotana.

I tu dobre vijesti prestaju. Barem ako ste imali nesreću da prije ovoga pogledate original. Jer, neumitne usporedbe – na koje će dodatno podsjetiti članovi originalne ekipe koji se svako malo pojavljuju u cameo ulogama – će jasno pokazati kako su novi Istjerivači lošiji od starih. I to nema nikakve veze s patrijarhatom ili rodnim stereotipima. McCarthy i Viig su tako vrhunske komičarke, daleko bolje od svojih daleko razvikanijih muških kolega, ali njihove uloge predstavljaju potpuno razočarenje. I to uglavnom zato što je scenaristički dvojac iz nekog neobičnog razloga napustio smisao za humor. A što se, po “dobrom starom” običaju, nastoji nadoknaditi dijaloškim aluzijama na razne banalne biološke procese, kao i orgijama specijalnih efekata koji, bez obzira na tehnološki napredak, danas izgledaju daleko prozaičnije nego što je to bio slučaj prije tridesetak godina. To posebno dolazi do izražaja u sceni završnog obračuna koja će kod gledatelja umjesto smijeha izazvati zijevanje.

O tome da li se Sonyju potpirivanje kulturnog rata u svrhu komercijalne promocije isplatilo se može raspravljati. Sudeći po komercijalnim rezultatima novi Istjerivači, čak i ako u obzir uzmemo neizbježni “spin” i hollywoodsko “kreativno” računovodstvo, možda nisu neki kataklizmički “flop”, ali su daleko od straobalnog hita koji je trebao opravdati kontroverze ili, srećom sada nešto malo manje vjerojatni, nastavak. S druge strane, možemo se tješiti da su se ove godine su se u svijetu dogodile daleko gore stvari od traljavo napravljenog hollywoodskog remakea. Kao što postoji i bojazan da će iz neke dalje perspektive i 2016. godina mnogima izgledati kao “dobra stara vremena”, kada je Hollywood “znao koristiti vlastitu baštinu”.

OCJENA: 4/10