uloge: Olga Pakalović, Nina Violić, Krešimir Mikić, Inge Appelt, Ivica
Vidović, Boris Miholjević, Milan Štrljić
glazba: Jura Ferina & Pavle Miholjević
scenarij: Dalibor Matanić
režija: Dalibor Matanić
proizvodnja: Alka Film, Hrvatska, 2002.
distribucija: Blitz
trajanje: 77′
U Hrvatskoj se već odavno uvriježio običaj da je svake godine broj snimljenih dugometražnih igranih filmova veći od broja gledatelja koje će ijedan od tih naslova moći dovesti u kino. To je možda žalosno, ali sasvim zasluženo s obzirom na ono što je prosječni hrvatski filmaš 90-tih godina znao servirati nekolicini filmofila koji su, što zbog humanizma, a što zbog domoljublja bili spremni žrtvovati sat i pol vremena svojih života. U situaciji kada je izraz “hrvatski film” postao sinonimom za celuloidne fekalije, svaki naslov koji bi barem za pinkicu odskočio svojim kvalitetom odjednom je postajao filmskim događajem godine, a autor takvog ostvarenja filmskim čudotvorcem u rangu Scorsesea i Tarantina. Prije dvije godine se nešto slično dogodilo Daliboru Mataniću, čija je socijalna drama Blagajnica hoće ići na more (koju su spretni HRT-ovi marketinški stručnjaci narodu prodali kao populističku komediju) uspjela pogoditi “žicu” publike kako neobično sirovim prikazom žalosne stvarnosti u kojoj živi Hrvatska, tako i besramnim povlađivanjem rasističkim osjećajima publike i svaljivanjem sve krivice za nesreću hrvatskog naroda na neprijateljsko “strano tijelo” – Hercegovce.
Dvije godine kasnije, Fine mrtve djevojke, film koji je Mataniću donio “Zlatne arene” i službenu hrvatsku kandidaturu za “Oscara”, za temu ima upravo isti fenomen kojeg je tako spretno eksploatirao u svom prethodnom uratku – isključivost i netoleranciju u naoko “demokratskom i modernom” hrvatskom društvu. Tu će isključivost na svojoj koži osjetiti protagonistice filma – studentice Iva (Pakalovic) i Marija (Violic) koje iznajmljuju stan u zagrebačkoj periferiji. Iako su svi ispočetka više nego ljubazni i naoko oduševljeni dolaskom novih susjeda, Iva i Marija vrlo brzo otkrivaju tamnu stranu okoline u kojoj su se doselile – jedan od susjeda je prolupali branitelj koji svakodnevno mlati ženu i usred noći pusta Thompsonovu glazbu, drugi susjed je umirovljenik koji skriva leš supruge kako bi mogao podizati njenu mirovinu, jedna susjeda je mlada prostitutka, dok jedini liječnik u kući zarađuje za život obavljajući ilegalne pobačaje redovnicama. Ipak od svih njih je najopakija gazdarica Olga (Appelt) koja sa sve manje suptilnosti pokazuje kako bi voljela da Iva postane supruga njenom sinu Danijelu (Mikić). Naravno, gazdarica ni ne sluti da od toga neće biti ništa, s obzirom da su Iva i Marija lezbijske ljubavnice. Kada otkrije njihovu tajnu, cijelo susjedstvo će pokazati svoje pravo lice i niz incidenata že eskalirati do tragedije.
Matanićevom filmu su na ruku išli odredeni dogadaji koji su mu dali aktualne političke konotacije. Prije svega se to odnosi na veliki zagrebački marš za prava homoseksualaca – događaj koji je trebao pokazati da je Hrvatska tolerantnija i naprednija od svojih istočnih susjeda (gdje je slična manifestacija bila završila nasiljem) ne samo što je pažnju javnosti skrenuo na temu filma, nego i pokazao kako stvarnost nije daleko od Matanićeve fikcije – od sudionika marša daleko je bila brojnija policija, a od svih njih skinheadsi, nogometni huligani i slične spodobe kojima su obični, naoko “uljuđeni i fini” Zagrepčani dali više ili manje eksplicitnu podršku. No, čak i van aktualno-političkog konteksta Fine mrtve djevojke funkcioniraju kao iznenađujuće dobar film za hrvatske prilike. Matanić je ispekao zanat i itekako zna stvoriti dobru atmosferu, a i rad s glumcima – jedna od najvećih boljki hrvatskog filma – je na visini. Mladim snagama na čelu s Olgom Pakalović podršku pružaju veterani kao što su Inge Appelt i Ivica Vidović. Karakterizacija likova je prilično dobra, a Matanic vješto balansira izmešu inteligentnih socijalnih opservacija, tragedije i crnog humora. I sve bi to funkcioniralo još bolje da Matanić negdje pri kraju nije podlegao iskušenju i isforsirao deus ex machina hepi end, naravno, na račun uvjerljivosti. Stvar postaje još gora kada se ispostavi da je film duži barem petnaest minuta nego što bi trebao biti, valjda zato da bi imao kakav-takav cjelovečernji format. No, usprkos svim tim nedostacima, Fine mrtve djevojke su znak da u hrvatskom filmu stvari ipak idu nabolje, makar i zato što se bavi temama koje su samo do prije koju godinu bile nezamislive.
OCJENA: 5/10
NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 14. svibnja 2003. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.
