Kategorija: Film

RECENZIJA: Nasljednici (2011)

English: Shailene Woodley at the Toronto Inter...
Shailene Woodley (izvor: Wikipedia)
NASLJEDNICI
(THE DESCENDANTS)
uloge: George Clooney, Shailene Woodley, Matthew Lillard, Richard Forster, Beau Bridges
scenarij: Alexander Payne, Nat Faxon & Jim Rash (po romanu Kaui Hart Hemmings)
režija: Alexander Payne
proizvodnja: Fox Searchlights, SAD, 2011.
trajanje: 115 '

Havaji predstavljaju mjesto koje je na ovom planetu najbliže konceptu raja. Ili se barem takav dojam trudi stvoriti Hollywood, s obzirom na to koliko ga često koristi kao lokaciju – ponekad i zato što snimanje glumcima i ekipi pruža više zadovoljstva nego što su ga u stanju pružiti gledateljima. No, i takav raj ima tamnu stranu, koja se sastoji od toga da je ipak riječ o relativno malenim otocima usred oceanske pustoši. To znači da je u pitanju skučeno mjesto gdje svatko zna svakoga i gdje najbanalniji komadić zemlje doseže astronomske cijene na tržištu nekretnina. Ti, turistima obično nepoznati detalji, su dio zapleta filma Nasljednici koga je režirao Alexander Payne.

Nekretninama se bavi i protagonist filma, uspješni odvjetnik Matt King (Clooney), kojemu je zapalo da graditeljima golf-igrališta proda netaknuto zemljište koje je desetljećima pripadalo članovima njegove šire obitelji. Ono što izgleda kao posao stoljeća, međutim, dolazi u drugi plan nakon što Mattova supruga teško strada skijajući se na vodi te padne u komu. Matt je prisiljen postati ne samo jedini roditelj za svoje dvije kćeri – 10-godišnju Scottie (Miler) i buntovnu 17-godišnju Alex (Woodley) – nego im mora priopćiti da će im majka umrijeti, s obzirom da je oporukom odredila isključivanje aparata. Alex, pak, svom ocu na taj šok uzvraća tako što mu kaže za majčinu vanbračnu aferu i planove o razvodu. Matt nakon toga počne tražiti ženinog ljubavnika pri čemu će zajedno sa obitelji otići na drugi kraj Havaja.

Payne se okitio “Oscarom” za scenarij filma Stramputica, a Nasljednici mu predstavljaju prvi projekt nakon sedmogodišnje pauze, odnosno naslov za koga mnogi očekuju da bi također mogao nešto ušićariti u ovogodišnjoj “oskarovskoj” utrci. Glavni adut filma bi prije svega trebao biti Payneov scenarij, odnosno njegova sklonost da izvrće nepisana holivudska pravila – bilo kroz korištenje protagonista s karakternim manama koje bi ih u konvencionalnom filmu učinilo negativcima, bilo kroz miješanje patetike s crnim humorom. Dok je potonje najprepoznatljiviji element Nasljednika, protagonist je, zapravo, prilično konvencionalan; čak i da ga ne tumači najveći holivudski srcolomac, publici nije teško pogoditi tko je pozitivac, s obzirom da su za razliku od Matta manje-više svi ostali likovi u određenoj mjeri disfunkcionalni. Iako Payne konvencionalnost svog filma nastoji sakriti namjerno snimajući “rajske” Havaje po oblačnom vremenu, iskusni gledatelj će brzo shvatiti da se Nasljednicikreću u predvidljivom smjeru, odnosno prema”obiteljskom” hepi endu.

Usprkos toga, Nasljednici najvećim dijelom funkcioniraju kao prilično solidna crnohumorna drama. Ako se zanemari Clooney – čiji bi lik bio mnogo uvjerljiviji da ga tumači karakterni glumac kao, na primjer, Paul Giamatti – može se reći da je to u najvećem dijelu zasluga raznovrsne, ali prilično raspoložene glumačke ekipe. U njoj se mogu naći veterani poput Roberta Forstera i Beaua Bridgesa, kao i Matthew Lillard u za njega prilično atipičnoj ulozi; među mladim snagama se ističe Nick Krause kao Alexin “ušlagirani” dečko, ali najugodnije iznenađenje je ipak 20-godišnja Shailene Woodley, koja je dosad nastupala samo na televiziji. Nominacija za “Zlatni globus”, inače jedna od rijetkih radi koje se glumica najveći dio uloge morala pojavljivati u bikiniju, je sasvim zaslužena. To, kao i i korištenje vrlo dobre fotografije Phedona Papamichaela, Nasljednike čini uglavnom ugodnim iskustvom za gledatelje i dva sata proteku daleko brže nego što je to slučaj kod većine drama koje “pucaju” na “Oscare”.

OCJENA: 6/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 21. veljače 2012. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

RECENZIJA: Kronike (2012)

Dane DeHaan
Dane DeHaan (izvor: Gage Skidmore)
KRONIKE
(CHRONICLE)
uloge: Dane DeHaan, Alex Russell, Michael B. Jordan, Michael Kelly, Ashley Hinshaw
scenarij: Michael Landis
režija: Josh Trank
proizvodnja:  20th Century Fox, SAD, 2012.
trajanje:  83'

S obzirom na ono što Hollywood danas štanca, sam spomen novog filma na temu superheroja zna iskusnijim gledateljima okrenuti želudac. S druge strane, ponekad se tom žanru – koji se po klišejima može mjeriti s televizijskim sapunicama – zna dogoditi i originalno ostvarenje. Prije dvije godine to je bila gotovo ikonoklastička parodija u obliku filma Kick-Ass. Ove godine je ta uloga zapala filmu Kronike.

Da nije riječ o običnom filmu o superherojima postat će jasno već od samog početka, kada se ispostavi da će sve scene u filmu biti zabilježene kamerama protagonista. Glavni od njih je Andrew (De Haan), stidljivi i povučeni 17-godišnjak iz Seattlea čiji život obilježavaju zlostavljanje alkoholu sklonog oca (Kelly), umiranje majke od raka i izrugivanje od strane vršnjaka u školi. Jedini Andrewov prijatelj je njegov rođak Matt (Russell), koji ga povede na jednu zabavu. Tijekom izlaska im se pridruži školska sportska zvijezda Steve (Jordan), te ih pozove da istraže neobični podzemni tunel gdje će sva trojica biti izložena neobjašnjivom fenomenu. Nedugo nakon toga se ispostavi da mladići raspolažu sa telekinetičkim moćima. Ispočetka oduševljeni s onime što im daje mogućnost za spektakularna, ali bezazlena glupiranja, trojica prijatelja će se postupno suočiti s time da demonstracija njihovih moći može imati i ne tako bezazlene posljedice.

Kronike su za današnje holivudske standarde neočekivano originalan film ne samo zato što se temelje na originalnom scenariju Maxa Landisa (sina mnogo poznatijeg Johna), nego i zato što na prilično zanimljiv način koriste danas prilično pomodnu tehniku filmske naracije u obliku pseudokomentarca ili “pronađenih snimki”. Trend započet s Projektom vještica iz Blaira, se rijetko odražavao u ostvarenjima izvan horor-žanra. Ovdje on omogućava daleko bolje poistovjećivanje publike s protagonistima s obzirom da na samom početku Kronike uopće ne izgledaju kao eskapistički proizvod na temu superheroja, nego gotovo banalni prikaz života frustriranih tinejdžera, čijem realizmu pridonosi i sumorno okružje kišovitog Seattlea. Ista tehnika omogućava tvorcima na čelu s 27-godišnjim režiserom Joshom Trankom da budžet održe na za današnje standarde smiješno malih 15 milijuna dolara. S druge strane, telekineza – koja protagonistima omogućava da mislima pomiču kameru i namještaju razne kadrove – omogućava da Kronike, kada je to potrebno, izgledaju kao konvencionalni igrani film.

Kronikama je od velike pomoći bila glumačka ekipa koju tvore publici posve nepoznata imena; time je spriječeno da publika da na temelju nečijeg zvjezdanog statusa pretpostavi koji će od likova i kada stradati. Trank je, pak, pokazao popriličan talent za ekonomičnost radnje; sa trajanjem od 83 minute ovaj je film neuobičajeno kratak za današnji prosjek, ali mu teško što nedostaje. Najviše zamjerki bi se moglo naći prilikom spektakularno destruktivnog i melodramatskog finala. Razlog za to nije u tome da je ono bilo predvidljivo svima onima koji se sjećaju de Palmine Carrie, još jednog filma o zlosretnoj kombinaciji telekineze i tinejdžerskih trauma. Trank prilikom njega malo previše koristi sigurnosne i druge kamere koje ne pripadaju protagonistima, razbijajući tako iluziju pseudodokumentarnosti. Dojam pak dosta popravlja završna scena, koja Kronikama vraća njihovu jednostavnost i prirodnost. Kronike su završile na prvom prvom mjestu američkog box-officea, učinivši Tranka najmlađim režiserom kome je to uspjelo, i razbivši Spielbergov rekord sa Raljama. Može se reći sasvim zasluženo.

OCJENA: 7/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 14. veljače 2012. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

RECENZIJA: Dečko dama kralj špijun (2011)

DEČKO DAMA KRALJ ŠPIJUN
(TINKER TAILOR SOLDIER SPY)
uloge: Gary Oldman, Colin Firth, Tom Hardy, Mark Strong, Ciarán Hinds
scenarij: Bridget O'Connor & Peter Straugan
režija: Tomas Alfredson
proizvodnja:  Working Title/Canal Plus, Britanija/Francuska, 2011.
trajanje:  128'

 

Sudbina se ironično poigrala s Garyjem Oldmanom. Glumac koji je karijeru izgradio tumačeći likove živopisnih zlikovaca konačno se pojavljuje u glavnoj ulozi pozitivca, za koju je nominiran za “Oscara”, ali se ipak čini malo vjerojatnim da će ga po njoj pamtiti. Uloga koja tumači je, naime, ista ona koju je prije nekoliko desetljeća u mnogo boljem ostvarenju odigrao legendarni Alec Guiness, oživotvorivši lik britanskog hladnoratovskog obavještajca Georgea Smileya, junaka romana Dečko, dama, kralj, špijun Johna Le Carréa.

 

Radnja filma je smještena u 1973. godinu kada britanska obavještajna operacija sa ciljem  prikupljanja vrijednih informacija od mađarskog generala završava spektakularnim fijaskom. Odgovornost za to pada na šefa britanske tajne službe MI6 po nadimku Control (Hurt), a koji je prisiljen odstupiti. Usputna žrtva čistke je i njegov pomoćnik Smiley, čije umirovljenje prestaje kada ga vlada angažira da obavi diskretnu istragu čiji je cilj otkriti postoji li u samom vrhu MI6 sovjetska krtica. Smiley otkriva da je i Control imao iste sumnje, odnosno da je prava svrha zlosretne misije bila raskrinkati dvostrukog agenta. Smiley shvaća da je akcija propala upravo zato što je krtica preduhitrila Controla, te se zajedno sa malenim timom bliskih suradnika usredotočuje na četvoricu svojih bivših kolega.

 

John le Carré, čije ime predstavlja sinonim za špijunski žanr u književnosti, imao je priliku vidjeti mnoga od svojih djela adaptirana za veliki ekran, ali je taj proces usporedio s prizorom “pretvaranja žive krave u odreske”. Vjerojatno bi nešto slično rekao i za ovaj roman, koji se ponekad doima manje kao špijunski triler a više kao još jedna tipična “dajte mi Oscar” drama.

 

Filmska verzija Dečka, doduše, sadrži sve neophodne sastojke – kvalitetna produkcija, besprijekorna scenografija i kostimografija koja dočarava sumornu atmosferu Europe “olovnih godina”, kao i vrhunska glumačka ekipa. Oldman, koji je kao negativac često znao skakati u preglumljivanje, ovdje je neočekivano smiren kao neugledni, sredovječni birokrat koji kao savršeno oličenje realističkog obavještajca predstavlja antitezu Jamesa Bonda; staloženost lika je sačuvana čak i kada stvari, kao što se može očekivati u pravoj drami, postanu osobne. Sve to zaokružuje kvalitetna režija švedskog filmaša Tomasa Alfredsona, koji je s vampirskim hororom Neka uđe onaj pravi pokazao kako sa minimalističkim stilom može praviti efektne žanrovske filmove smještene u blisku prošlost.

 

Međutim, Alfredsonova vještina ni nesumnjivi glumački talent nije u stanju riješiti osnovni problem ovog filma – scenarij Petera Straughana i Bridget O’Connor koji jednostavno nije uspio Le Carréov predložak sažeti u cjelovečernji format. Čak i prije tri desetljeća, kada prosječnim gledateljima, za razliku od danas, nije bilo potrebno objašnjavati tko je “naš” a tko “njihov” u hladnoratovskoj podjeli Europe, špijunske intrige – dodatno “začinjene” laicima teško razumljivim obavještajnim žargonom – su bilo toliko složene da ih se bolje moglo suvislo objasniti i rasplesti u formatu mnogo duže TV-serije. Stoga će ovaj film najvećim dijelom biti posve nerazumljiv svima onima koji nisu pročitali roman ili barem pogledali BBC-jevu verziju iz 1979. godine s Guinessom u glavnoj ulozi. Ista ona “antibondovština” koja je Le Carréu privukla publiku željnu kvalitetne žanrovske proze, se ovdje odražava kao na trenutke korektni, ali na kraju ipak razočaravajući špijunski triler.

 

OCJENA: 5/10

 

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 7. veljače 2012. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

 

RECENZIJA: Martovske ide (2011)

The Ides of March (film)
 (izvor: Wikipedia)
MARTOVSKE IDE
(THE IDES OF MARCH)
uloge: Ryan Gosling, George Clooney, Philip Seymour Hoffman, Paul Giamatti, Evan Rachel Wood
scenarij: George Clooney, Grant Heslov i Beau Willimon
režija: George Clooney
proizvodnja:  Columbia Pictures, SAD, 2011.
trajanje:  101'

Nevoljkost hrvatskih birača za šetnju do birališta se može tumačiti kako sve opravdanijom bojazni da će time u najboljem slučaju Kurtu zamijeniti Murtom, ali i time da su izbori i referendumi obično dosadni i predvidljivi. Neke od starijih demokracija, poput američkih, su tome stali na kraj učinivši od izbora dobar šou biznis, a nekada pri tome, kao što je slučaj predsjedničkim izborima 2008. godine, znaju stvoriti više napetosti i drame od samog Hollywooda. Stoga ne iznenađuje to da holivudski filmovi na temu američke politike mogu biti dosadniji i predvidljiviji od stvarnog života, za što kao primjer mogu poslužiti Martovske ide Georgea Clooneya.

Radnja, temeljena na kazališnom komadu Beaua Willimona, prikazuje utrku za predsjedničkog kandidata Demokratske stranke. Glavni favorit je Mike Morris (Clooney), guverner radikalno lijevih stavova, ali besprijekorne biografije i neupitne karizme. Njome je uspio šarmirati ne samo armije glasača, nego i Stephena Meyersa (Gosling), zamjenika voditelja vlastite kampanje uvjerenog kako mu je šef netko tko će uistinu promijeniti svijet nabolje, a ne tek još jedan političar koji će radi karijere kompromitirati vlastite ideale. Meyers se po tome razlikuje od svojih ciničnijih i iskusnijih kolega, ali će njegov stav biti stavljen na kušnju neposredno prije ključnih predizbora u Ohiou na kojima bi Morris trebao dokrajčiti svog konzervativnog suparnika i osigurati nominaciju.

Clooney se već duže vremena od drugih holivudskih zvijezda nastoji istaći svojim eksplicitnim političkim angažmanom, ali i karijerom iza kamere. Kombinacija tih napora je prije nekoliko godina rezultirala sa Laku noć i sretno, na čijem je scenariju, kao i u Idama, surađivao Grant Heslov. I ovaj film, kao i ostali, pokazuje kako Clooney prije svega glumac, a tek onda režiser, pa mu kao glavni resurs služe kolege. Ovdje je od pomoći bilo to da se glumačka ekipa sastojala od vrhunskih karakternih glumaca ovjenčanih “Oscarima” ili oskarovskim nominacijama. Clooney je daleko manje spretan kada treba koristiti glazbu Alexandrea Desplata ili fotografiju Phedona Papamicheala u svrhu stvaranja mračne i “ozbiljne” atmosfere, a što rezultira filmom koji se doima razvučenim i previše umjetnim.

Na samom početku Ide ne izgledaju previše loše, odnosno mogu se shvatiti kao najbliža stvar koju će se Hollywood – koji, poput samog Clooneya, ne krije odanost trenutnom američkom predsjedniku – usuditi napraviti kao ekranizaciju utrke Obame i Hillary Clinton. Najzabavnije su scene u kojima se Clooney nastoji biti veći Obama od Obame, odnosno idealizirana vizija predsjednika o kome desetljećima sanjare holivudski liberali i salonski ljevičari. Kada se pak ta vizija sudari sa stvarnošću “realpolitike”, kompromisa i prljavih trikova, ispostavlja se da Clooney i Heslov ne znaju kako od toga napraviti suvislu dramu, a svaki od “dramatičnih” obrata u priči izgleda predvidljiv.

Najslabija točka je protagonist koga tumači inače uvijek solidni Gosling, ali koga je svejedno teško zamisliti kao superiornog političkog operativca koji je istovremeno naivčina. Još je žalosnije uvođenje lika mlade stažistice koju tumači Evan Rachel Wood, odnosno podzapleta koji će film začiniti s prevelikom dozom klišeja i posve nepotrebne patetike. Na kraju Ide ostaju tek otrcana ilustracija one otrcane uzrečice o politici i najstarijem zanatu, a film koji bi trebao biti nekakvo upozorenje publici ne govori ništa što ona, čak i ako nikada nije obraćala pažnju tko sjedi u saborskim klupama, već ne zna.

OCJENA: 3/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 31. siječnja 2012. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

RECENZIJA: Portorikanske noći: Dnevnik opijanja (2011)

The Rum Diary (film)
(izvor: Wikipedia)
PORTORIKANSKE NOĆI: DNEVNIK OPIJANJA
(THE RUM DIARY)
uloge: Johnny Depp, Aaron Eckhart, Michael Rispoli, Amberd Heard, Giovanni Ribisi
scenarij: Bruce Robinson
režija: Brus Robinson
proizvodnja:  GK Films/Infinitum Nihil, SAD, 2011.
trajanje:  128'

U vrijeme kada se Hollywood natječe u istovaru što goreg celuloidnog gnojiva na velike ekrane, a mnoge glumačke zvijezde, prostituirajući svoj talent, sudjeluju u toj prljavoj raboti, utješno je vidjeti kako ponekad motiv glumcu za izlazak pred kamere može biti iskreni, nepatvoreni entuzijazam prema ulozi. Jedan takav svijetli primjer bi mogao pružiti Johnny Depp, bez čije upornosti ne bi bilo filma koji se u našim kinima pojavio pod naslovom Portorikanske noći: Dnevnik opijanja. Na žalost, entuzijazam sam po sebi ne mora značiti dobar film; u ovom slučaju sama priča o nastanku filma izgleda zanimljivija i uzbudljivija od onoga što će dočekati gledatelje.

Ona je svoj početak imala kada se Depp pripremao za jednu od svojih najpoznatijih uloga – Huntera S. Thompsona, znamenitog američkog gonzo novinara i kontrakulturnu ikonu 1960-ih i 1970-ih, čiji je lik utjelovio u filmu Strah i prijezir u Las Vegasu. Depp je postao ne samo veliki poklonik Deppovog lika i djela, nego i piščev osobni prijatelj te je, prilikom boravka u njegovoj kući iščeprkao neobjavljenog i zaboravljenog poluautobiografskog romana Rum Diary, napisanog na samom početku njegove karijere. Depp je Thompsona nagovorio da rukopis objavi 1998. godine, a potom je počela duga i mukotrpna borba za njegovu filmsku ekranizaciju, čiji kraj Thompson nije dočekao, izvršivši samoubojstvo 2005. godine. Depp je za režiju angažirao britanskog filmaša Brucea Robinsona, poznatog po kult-filmu Whitnail i ja, a glavnu ulogu lika temeljenog na Thompsonovom alter egu, naravno, povjerio sebi.

Taj je lik Paul Kemp, piću pretjerano skloni američki novinar koji 1960. godine dolazi u Portoriko kako bi radio u tamošnjim novinama. Egzotični otok, iako upravo doživljava turistički bum, je mjesto dubokih socijalnih i etničkih tenzija između domaćih, uglavnom siromašnih, Portorikanaca i mnogo bogatijih “Gringosa”. Kemp, koji tokom rada u novinama upoznaje ekscentrične kolege kao što su druželjubivi fotograf Bob Sala (Rispoli) i od droge “ispaljeni” reporter Moberg (Ribisi), privlači pažnju Hala Sandersona (Eckhart), američkog biznismena koji povoljnim tretmanom u medijima nastoji “podmazati” mutni posao s hotelskim nekretninama. Kemp u zamjenu za sudjelovanje u tom projektu dobiva ključeve od luksuznog “Chevyja”, ali i pristup Sandersonovoj zanosnoj zaručnici Chenault (Heard).

Trud i strpljenje uloženo u Portorikanske noći se barem u jednom dijelu isplatilo; riječ je o u vizaulnom smislu atraktivnom filmu koji jednako uspješno koristi portorikanske lokacije, kao i rekonstuira svijet od prije pola stoljeća. Atraktivnosti svakako doprinosi i Amber Heard čiji lik evocira sjećanja na filmske boginje 1950-ih, bilo da je riječ o Grace Kelly ili Brigitte Bardot u I bog stvori ženu. Njen nastup, međutim, ne može ispraviti ključnu pogrešku filma – angažman Deppa, čiji je lik zamišljen kao sirova, mlada i drogom nenačeta verzija Thompsona iz doba Straha i prijezira, ali koga tumači glumac čija šminka sve teže krije sredovječnost. Uz tu glavnu neuvjerljivost dolazi i anakroni i nekonzistentni soundtrack, ali još više slab Robinsonov scenarij koji bez uspjeha pokušava od Thompsonove proze stvoriti neku suvislu cjelinu, koristeći kao okvir ultraklišejizirani podzaplet o korupciji i moralnom buđenju glavnog junaka. Iako Deppu valja odati priznanje za to što je nastojao dati hommage svom prijatelju, Thompson, ali i publika su ipak zaslužili nešto daleko bolje.

OCJENA: 3/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 24. siječnja 2012. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

RECENZIJA: Put rata (2011)

War Horse (film)
(izvor: Wikipedia)
PUT RATA
(WAR HORSE)
uloge: Jeremy Irvine, Emily Watson, Peter Mullan, Toby Kebbel, Niels Arestrup
scenarij: Richard Curtis & Lee Hall
režija: Steven Spielberg
proizvodnja:  Touchstone, SAD, 2011.
trajanje:  146'

Stevena Spielberga mnogi smatraju velikim majstorom današnjeg Hollywooda, ali je malo njih koji bi mu dali titulu velikog umjetnika. Korijeni takvog stava bi se mogli pronaći još na samom početku njegove karijere, odnosno u 1970-ima kada ga se smatralo svojevrsnim stranim tijelom među tada razvikanim redateljskim zvijezdama Novog Hollywooda. Za razliku od svojih revolucionarno raspoloženih vršnjaka, Spielberg je pokazivao za tadašnje ukuse preveliku oslonjenost na staroholivudsku tradiciju, kao i inzistiranju nad prevladanim obiteljskim i konzervativnim vrijednostima. Četiri desetljeća kasnije Spielberg bi argumente za takav stav mogao dati svojim najnovijim filmskim epom Put rata, ostvarenjem koje izgleda kao da je moglo biti snimljeno 1940-ih ili 1950-ih.

Film se temelji na Ratnom konju, popularnom romanu za djecu britanskog književnika Michaela Morpurga koji je prije nekoliko godina adaptiran u lutkarsku predstavu koja je predstavljala veliki hit na brodvejskim i londonskim pozornicama. Radnja započinje u engleskoj grofoviji Devon prije otprilike sto godina, u vrijeme kada idilični pejzaži kriju ne baš tako idiličan život za siromašne zakupce zemlje kao što je Ted Narracot (Mullan). Njegovim problemima je pridonijelo piće, ali i tvrdoglavost zahvaljujući kojoj je za svoje imanje kupio mladog pastuha umjesto teglećeg konja. Njegov sin Albert (Irvine) se, međutim, odmah zbližava s konjem, daje mu ime “Joey” i uspije ga izdresirati za obavljanje najtežih poljoprivrednih poslova. Albertova sreća je kratkog vijeka jer se financijski problemi, ali i izbijanje Prvog svjetskog rata urote da bi ga razdvojili od Joeya. Konj je otkupljen od britanske vojske i poslan na u Francusku; Albert je, pak, odlučan da će ga vratiti, čak i ako to znači da će i sam prijaviti u vojsku i pokušati ga tražiti na bojištima koje gutaju živote milijuna ljudi i životinja.

Priča o prijateljstvu adolescenta i plemenite životinje koju na kušnju stavlja jedna od najvećih katastrofa svjetske povijesti je, s obzirom na potencijal za manipuliranje osjećajima gledateljima, lako privukla Spielberga. Kao jednog od najvećih anglofila u Hollywoodu ga je privuklo i to što je Put rata velikim dijelom smješten u ruralnu, industrijskom revolucijom netaknutu “staru dobru Englesku”, nalik na onu koja je svoj idealizirani odraz pronašla u Tolkienovom Shireu. Ipak, “staromodnost” Puta rata se najviše može vidjeti u Spielbergovom stilu koji se trudi biti što konvencionalniji u onom staroholivudskom smislu; dok je originalni roman zbivanja opisivao iz perspektive samog Joeya, a kazališna predstava koristila revolucionarne lutkarske trikove da bi ga oživjela, Spielberg se drži oprobanih narativnih tehnika, ali i režije koja odaje utjecaj klasičnih vesterna Johna Forda, pri čemu se posebno ističe završna scena.

Usprkos toga što često pleše na rubu patetike i “ljige”, i usprkos toga što se scenarij Leeja Halla i Richarda Curtisa na trenutke čini nedovoljno kompaktnim, Spielbergu ovo ipak predstavlja jedno od boljih ostvarenja, barem u ovom dijelu karijere. Jedan od razloga bi mogla biti i identifikacija s četveronožnim protagonistom; kao i Joey, i američki režiser je suočen sa novim svijetom u kome je bezlična tehnologija ostavlja sve manje prostora za “staru školu”, a filmsko majstorstvo se u doba CGI i PR kampanja čini isto onako anakronističkim kao nekoć veličanstveni konjički juriši u doba tenkova i mitraljeza. Kada se, pak, u ova cinična vremena snimi ovakav film “iz srca”, to je događaj koji zbilja zaslužuje publiku.

OCJENA: 8/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 17. siječnja 2012. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

RECENZIJA: Muškarci koji mrze žene (2011)

The Girl with the Dragon Tattoo, Old Street ro...
(izvor: chrisjohnbeckett)
MUŠKARCI KOJI MRZE ŽENE
(THE GIRL WITH THE DRAGON TATTOO)
uloge: Daniel Craig, Rooney Mara, Stellan Skarsgaard, Christopher Plummer, Joely Richardson
scenarij: Steve Zaillian
režija: David Fincher
proizvodnja:  Columbia, SAD, 2011.
trajanje:  158'

 

Mnogi bibliofili danas padaju na koljena čim čuju riječi “Stieg Larsson”. Mnogi filmofili isto tako padaju na koljena kada čuju riječi “David Fincher”. Kada je, pak, u pitanju ekranizacija romana Stiega Larssona koju režira David Fincher, trebalo bi biti još više padanja na koljena, zar ne? Sudeći po filmu Muškarci koje mrze žene, temeljenom na prvoj knjizi iz Larssonove “Millennium trilogije”, odgovor na to pitanje baš i neće biti najpozitivniji.

 

Radnja filma je smještena u Švedsku a nominalni protagonist je Mikael Blomqvist (Craig), istraživački novinar ljevičarskog časopisa kome je članak o mutnim poslovima utjecajnog švedskog financijera donio presudu za klevetu. Suočen s mogućim krajem karijere, Blomqvist nevoljko pristaje na ponudu ostarjelog industrijalca Henrika Vangera (Plummer) da mu pod krinkom pisanja biografije pomogne riješiti četiri desetljeća star misterij – nestanak voljene nećake Harriet, za koju sumnja da je postala žrtvom ubojice iz vlastite obitelji. Istraga, koja razotkriva mnoge mračne obiteljske tajne koje sežu iz doba drugog svjetskog rata, postaje toliko složena da je Blomqvistu potrebna pomoć. Ona stiže u obliku Lisbeth Salander (Mara), mlade biseksualne hakerice čiji pirsinzi, tetovaže i sociopatsko ponašanje kriju vrhunske istraživačke sposobnosti, ali i spremnost da bez razmišljanja koristi ekstremne mjere u ekstremnim situacijama. Takvih situacija je bilo dosta u Lisbethinom životu, ali će ih biti još više kada se zajedno s Blomqvistom bude približila razotkrivanju izopačenog zločinca kome Harriet možda nije bila jedina žrtva.

 

Fincher je još s Klubom boraca dokazao kako itekako zna ekranizirati književne bestselere. Problem sa Larssonovom “Millennium trilogijom”, kada je u Fincher u pitanju, jest u tome što je ideja o njenoj ekranizaciji već ranije nekom pala na pamet, i to Larssonovim sunarodnjacima i njihovim nordijskim susjedima. Ona je sprovedena u djelo, a u slučaju prvog filma, koga je režirao danski redatelj Nils Arden Oplev, je ne samo oduševio kritiku, nego je i sa 100 milijuna dolara zarade širom svijeta postao jednim od komercijalno najuspješnijih filmova u povijesti švedske kinematografije. Kada se uzme u obzir da je švedski film snimljen tek prije dvije godine, postavlja se jedno zanimljivo pitanje – da li je američka, odnosno holivudska verzija uopće bila potrebna.

 

Sami po sebi, Fincherovi Muškarci se teško mogu nazvati lošim filmom. Kao što se i moglo očekivati, besprijekorno su režirani, pri čemu je Fincher maksimalno koristio švedske lokacije i zimsko vrijeme kako bi stvorio mračnu atmosferu. Rooney Mara, koja je mnogima zapala u oko malom ulogom fatalne Zuckerbergove djevojke u Društvenoj mreži, uložila je neporeciv trud da što vjernije prikaže lik Lisbeth Salander, ali i da pri tome izgleda što drukčije od Noomi Rapace kojoj je ta uloga u švedskom originalu dala status međunarodne zvijezde.

 

Problem za Finchera je, međutim, u tome što su publika na koju računa  upravo poklonici Larssonove proze, a za mnoge od njih je prilično vjerojatno da su već vidjeli švedsku verziju. Scenarij Stevea Zailliana je predstavljao prilično vjernu adaptaciju, pa tako svatko tko je vidio švedsku verziju ovdje neće vidjeti ništa novo. Neumitne usporedbe će, bez obzira na Fincherovu vještinu, prednost dati originalu.  Jedan od razloga je i u manjoj autentičnosti, odnosno likovima koji engleski govore s nepotrebnim švedskim naglaskom. S izuzetkom Mara, ni glumačka postava nije bila osobito dobra; to se, na primjer, odnosi na prilično nezainteresiranog Daniela Craiga, ali i Stellana Skarsgaarda čiji status Šveđanina među anglo-američkom ekipom čak i onima manje upućenima telegrafira rasplet. Muškarci, stoga, bez obzira na svoju raskoš i zanatsku “ispeglanost” predstavljaju ništa drugo do još jedan nepotrebni holivudski remake.

 

OCJENA: 6/10

 

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 10. siječnja 2012. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

 

RECENZIJA: Sherlock Holmes: Igra sjena (2011)

Sherlock Holmes: A Game of Shadows
(izvor: Wikipedia)
SHERLOCK HOLMES: IGRA SJENA
(SHERLOCK HOLMES: A GAME OF SHADOWS)
uloge: Robert Downey Jr., Jude Law, Noomi Rapace, Jared Harris, Kelly Reilly
scenarij: Kieran & Michele Mulroney
režija: Guy Ritchie
proizvodnja:  Warner Bros, SAD, 2011.
trajanje:  128 '

Koliko je opala kvaliteta američke filmske industrije najbolji svjedoče slučaj Sherlocka Holmesa od prije dvije godine. Iako jedno od rijetklih ugodnih iznenađenja iz Hollywooda, ostvarenje Guya Ritchieja, zapravo, nije bilo posebno dobar film; njegov uspjeh je samo u tome što je autor, ponovno oživotvorivši najpoznatijeg detektiva na svijetu, obavio zanatski korektan posao i tako ljubitelje Holmesa lišio frustracija koje muče poklonike drugih slavnih likova. Nešto slično bi se moglo reći i za ovogodišnji nastavak – ne naročito bolji, ali zasigurno ne i lošiji od prethodnika, što ga samim time čini boljim od prosjeka holivudske produkcije.

Novi film, čiji je podnaslov Igra sjena, za radnju ima ono što je sugerirao njegov prethondik – sraz Sherlocka Holmesa (Downey) sa svojim najpoznatijim i najopasnijim neprijateljem, profesorom Moriartyjem (Harris). Ekscentrični londonski detektiv, koji je godinama nastojao raskrinkati zlikovca čije su intelektualne sposobnosti gotovo jednake njegovima, na samom početku dobija i nekoliko osobnih motiva za obračun s “Napoleonom zločina”. Jedan od njih se tiče i njegovog vjernog pomoćnika dr. Watsona (Law), koji se upravo oženio, ali i postao Moriartyjeva meta, pa umjesto medenog mjeseca sa suprugom Mary (Reilly), mora Holmesa pratiti u Pariz. Tamo njih dvojica uz pomoć romske gatare Simze (Rapace) pokušavaju osujetiti Moriartyjev plan da bombaškim atentatima izazove rat među europskim velesilama.

Guy Ritchie ovaj put nije otkrivao toplu vodu te Igra sjena po svom stilu prilično podsjeća na prethodnika. To, dakako, uključuje inzistiranje na Holmesu kao akcijskom junaku umjesto intelektualcu, pa je film prepun scena eksplozija i tučnjava. Tome su pridodane i pucnjave koje se svojom količinom čine primjerenijima žanru “špageti” vesterna, pogotovo s obzirom na korištenje u vrijeme radnje tek izumljenog automatskog oružja.

Sve te scene, međutim, uglavnom funkcioniraju kao dio zaokružene cjeline, i to prije svega zahvaljujući kvalitetnom scenariju bračnog para Kierana i Michele Mulroney koji je radnju čvrsto ukotvio u univerzum Arthura Conana Doylea, odnosno temeljio na priči koju će poklonici slavnog detektiva lako prepoznati. Gledateljima se, također, pruža prilika da osim viktorijanske Engleske pogledaju i kontinentalnu Europu u doba Belle epocquea, bilo da je riječ o pariškim operama i otmjenim restoranima, bilo sumornim industrijskim gradovima carske Njemačke. Ton filma je, pak, daleko ozbiljnijiji i mračniji u odnosu na prethodnika; tome pridonosi i povijesni kontekst, odnosno spoznaja da protagonist, u najboljem slučaju, može tek odgoditi apokalipsu koja se uistinu dogodila; gledatelji u filmu također mogu prepoznati i odjeke današnjih naslovnica, bilo da je riječ o terorizmu ili eskalaciji svađa među europskim vladama.

Robert Downey Jr., iako svjestan da nikada neće nadmašiti Jeremyja Bretta u tumačenju naslovnog lika, doima se prilično raspoloženim, a isto se može reći i za ostatak glumačke ekipe. Igra sjena se također može pohvaliti i vrlo dobrim negativcem u obliku Jareda Harrisa, čiji je lik prikazan više nego dostojnim protivnikom Holmesu i na fizičkom i na intelektualnom planu. S druge strane glavni ženski lik nije najbolje iskorišten; švedska glumica Noomi Rapace, koja se kao Lisbeth Salander proslavila u originalnoj Millennium trilogiji, svedena je na peti kotač i, zapravo, zasjenjena od mnogo životnije epizodistice Kelly Reilly. Humor u nekim scenama, pogotovo onima gdje Stephen Fry tumači Sherlockovog brata Mycrofta, se doima preisforsiranim. Usprkos toga, Igra sjena zaslužuje preporuke kao primjer da se i više od jednog stoljeća star predložak može iskoristiti na svjež, zabavan i kvalitetan način.

OCJENA: 6/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 27. prosinca 2011. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

RECENZIJA: Nemoguća misija: Protokol duh (2011)

ΠΡΩΤΟΚΟΛΛΟ ΦΑΝΤΑΣΜΑ: Ghost protocol
(izvor: dullhunk)
NEMOGUĆA MISIJA: PROTOKOL DUH
(MISSION IMPOSSIBLE – GHOST PROTOCOL)
uloge: Tom Cruise, Jeremy Renner, Paula Patton, Simon Pegg, Michael Nyqvist
scenarij: Aaron Nemec & Josh Applebaum
režija: Brad Bird
proizvodnja:  Paramount, SAD, 2011.
trajanje:  132 '

 

Sumrak filmskih zvijezda je jedan od najzanimljivijih, ali najmanje spominjanih trendova suvremenog Hollywooda. Svima, osim najzagriženijim fanovima, je jasno da lice s plakata danas predstavlja sve manje važni razlog zbog koga se pune kino-dvorane, pa je lako zamisliti kako bi Harry Potter postao hit i bez Daniela Radcliffea, Sumrak bez Kristen Stewart, a Avatar bez Sama Worthingtona. U nekim slučajevima lice s plakata može više naškoditi nego koristiti; kao jedan od primjera se navodi Nemoguća misija III, čiji se komercijalni podbačaj često tumačio gafovima Toma Cruisea, dotad neupitnog nositelja popularne franšize. Cruise je u svemu tome nešto naučio, odnosno barem se takav dojam može steći na temelju novog nastavka Nemoguća misija: Protokol duh.

 

Na samom početku filma Ethan Hunt (Cruise), vrhunski operativac američke supertajne službe IMF, čami u moskovskom zatvoru. Odatle ga u riskantnoj akciji izbavljaju dvoje njegovih kolega – lijepa Jane Carter (Patton) i tehničar Benji Dunn (Pegg). Hunt je oslobođen samo zato što jedino on može izvesti opasnu operaciju prikupljanja informacija unutar samog Kremlja. Taj pothvat, međutim, završi katastrofalno krivo, odnosno spektakularnom eksplozijom za koju je okrivljen upravo IMF-ov tim. Američka vlada, nastojeći izbjeći nuklearni rat, pokreće tzv. “protokol duh” te se odriče se IMF-a. Hunt i njegov tim, kome se stjecajem okolnosti priključio obavještajni analitičar Bradnt (Renner), nastoje preživjeti, raskrinkati zlikovce koji su im “smjestili” te spriječiti nuklearnu apokalipsu.

 

Cruise, koji je u franšizi sudjelovao kao producent, je zajedno sa svojim kolegom J. J. Abramsom došao do zaključka da četvrti nastavak filma zahtijeva promjene, i to one koje će istovremeno biti prilagodba suvremenom dobu i povratak korijenima, odnosno formuli originalne TV-serije s kraja 1960-ih. U tom smislu je najzanimljiviji i potencijalno najriskantniji potez bio angažman Brada Birda za režiju; riječ je o filmašu koji je izgradio zavidnu reputaciju, ali u domeni animiranog filma. Njegov igrani debi, pak, pokazuje da se rizik isplatio; akcija teče prilično tečno, a vješto se koriste egzotične lokacije za niz dojmljivih scena.

 

Druga, daleko važnija promjena u odnosu na ranije filmove je u tome što, kao i u seriji IMF djeluje kao tim, a ne kao “one man show”. To znači da je Cruise gotovo ravnopravan s ostatkom glumačke ekipe, bilo da je riječ o ženi-razbijaču Pauli Patton, komičaru Simonu Peggu ili Jeremyju Renneru (za koga se čak špekulira da bi mogao naslijediti Cruisea kao nositelj franšize). Scenarij Andrea Nemeca i Josha Applebauma, pak, također dobro koristi suvremene događaje kako bi zaplet filma učinio aktualnim, a pojedine scene uvjerljivim. Također je ostvarena i dobra ravnoteža između akcije, humora i “ozbiljnih” sadržaja, odnosno između ljudskih likova i raznih “cool” gadgeta koji bi se također mogli nazvati protagonistima.

 

Ono gdje je Protokol duh zapeo jest nedovoljno dobro definirani, odnosno zapravo posve bezlični negativac. Švedski glumac Michael Nyqvist, široj javnosti poznat kao novinar u originalnoj ekranizaciji Larsonnove Millenium trilogijr, je posve mlak i neuvjerljiv kao tvorac demonskog plana. Francuska manekenka Lea Seydoux je, usprkos jednodimenzionalnosti i hladnoće lika, nešto efektnija kao plaćeni ubojica. Najbolji dojam je ipak ostavio indijski glumac Anil Kapoor (TV-voditelj u Milijunašu s ulice) u komičnoj ulozi bogatog plejboja.

 

Iako je Protokol duh u svojoj suštini tek korektno napravljena holivudska akcijada, u ovo doba, kada prosječna kvaliteta američkog filma stalno opada, je to više nego dovoljno. Stoga se može preporučiti čak i onima koji su prema njegovoj zvijezdi posve ravnodušni.

 

OCJENA: 6/10

 

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 20. prosinca 2011. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

 

RECENZIJA: Igra pobjednika (2011)

Moneyball Movie
(izvor: pursuethepassion)
IGRA POBJEDNIKA
(MONEYBALL)
uloge: Brad Pitt, Jonah Hill, Philip Seymour Hoffman, Kerris Dorsey, Chris Pratt
scenarij: Steven Zaillian & Aaron Sorkin (po knjizi Michaela Lewisa)
režija: Bennett Miller
proizvodnja:  Columbia, SAD, 2011.
trajanje:  133 '

Domaći distributeri su napravili pravu stvar kada su teško prevodivi Moneyball “prekrstili” u Igra pobjednika. Naslov u mnogo čemu odgovara temi – bejzbolu. Sport populariziran u vojsci Sjevera u američkom građanskom ratu, a potom u novostvorenoj srednjoj klasi industrijskih gradova Istočne obale, pokazao se pobjedničkom formulom i za Hollywood. Američki filmaši štancaju filmove o bejzbolu bez obzira na to što ostatak svijeta teško shvaća njegova komplicirana pravila. Razlog je prije svega u tome što bejzbol ima veći dramaturški potencijal i filmičnost od drugih sportova. Sve to se, međutim, ne može vidjeti u ostvarenju Bennetta Millera.

Igra pobjednika se temelji na istinitim događajima, odnosno na bestseler-knjizi Michaela Lewisa koja se, između ostalog, bavila sezonom 2002. godine MLB tima Oakland Athletics. Radnja filma, pak, započinje na kraju prethodne sezone kada Athleticsi gube polufinale Američke lige od New York Yankeesa. Taj poraz teško pada menadžeru Brianu Beaneu (Pitt), posebno zato što zna da drugi klubovi raspolažu s više novca od Athleticsa, kao i boljim igračima; u novu sezonu će se, pak, ući sa još lošijim kadrovima i financijama. U nastojanju da nekako pokuša riješiti taj problem, Beane upoznaje mladog ekonomista Petera Branda (Hill) koji mu nudi radikalno rješenje – angažman slabijih i manje poznatih igrača, ali kojima opskurne i od bejzbolskog establišmenta ignorirane statistike pokazuju da bi mogli imati bolje rezultate od razvikanih zvijezda. Beane prihvaća Brandov sistem, ali se mora suočiti s otporom svojih skauta, kao i trenera Arta Howea (Hoffman), koji odbija momčad voditi i sastavljati po novim zamislima.

Scenarij za Igru pobjednika su napisali Steven Zaillian i Aaron Sorkin, koji, barem sudeći po Schindlerovoj listi i Društvenoj mreži, znaju kako od naizgled prozaičnih stvarnih događaja praviti uzbudljive filmske drame. Režija je, pak, povjerena Bennettu Milleru koji je, kao i u svom prethodnom filmu Capote, pokazao da mu osjećaj za ritam nije jača strana i kome se najvjerojatnije mora “zahvaliti” to da Igra pobjednika gledateljima izgleda daleko duža od svojih dva sata. Miller nije bio ni prvi izbor za redatelja; projekt je prvotno povjeren Stevenu Soderberghu, ali se njegova ideja da kombinira igrane i dokumentarne tehnike nije svidjela producentima te je zamijenjen. Umjesto toga se išlo “na sigurno”, odnosno na klišeje, uključujući i iritantno predvidljive scene koje prikazuju Beaneovu obitelj, ubačene valjda samo zato da se i najciničnijeg gledatelja uvjeri da je protagonist “dobar momak” za koga valja navijati.

Brad Pitt, koji tumači protagonista, se doima prilično raspoložen s obzirom da ovaj put ne lovi “Oscara”, odnosno glumi normalnu i prosječnu osobu. Dobar posao je napravio i Jonah Hill u za njega prilično neuobičajenog ulozi skromnog, samozatajnog tehnokrata. Njihova interakcija na samom početku filma, kada se protagonist upoznaje s radikalnim idejama svog budućeg suradnika, odnosno kada obojica pokušavaju u njihovu vrijednost uvjeriti skeptične kolege, predstavlja najbolji dio filma. Primjena tih ideja u praksi je, međutim, loše prikazana. Dijelom je to zbog toga što Miller nije znao kako cijelu jednu sportsku sezonu ugurati u cjelovečernji format, a dijelom zato što priča o ikonoklastu Beaneu u stvarnom životu nije završila kao tipičan holivudski sportski film. Događaji su, pak, bili previše svježi u sjećanju gledatelja – barem onih koji prate bejzbol – da bi se taj problem riješio “kreativnim” pristupom povijesti, pa završnicu karakterizira neuspjeli i nimalo katartički “spin” koji bi trebao služiti kao nadomjestak za klasični hepi end. Neuspjeh Igre pobjednika (koja je, istini za volju, imala dobre kritike) se može objasniti i time da klišejiziran pristup ikonoklastičkim pojedincima i temama obično nije dobra ideja.

OCJENA: 4/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 13. prosinca 2011. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)