Kategorija: Film

RECENZIJA: Željezno nebo (2012)

Iron Sky promo girls
(izvor: San Diego Shooter)
ŽELJEZNO NEBO
(IRON SKY)
uloge: Julia Dietze, Christopher Kirby, Götz Otto, Stephanie Paul, Udo Kier, Peta Sergeant
scenarij: Michael Kalesniko & Timo Vuorensola
režija: Timo Vuorensola
proizvodnja: Energia Pictures, Finska/Njemačka/Australija, 2012.
trajanje: 93'

Kada vam nešto izgleda predobro da bi bilo istinito, u većini slučajeva ili nije dobro ili nije istinito. Tu lekciju, koja bi uštedjela mnoge probleme primateljima nigerijskih poslovnih ponuda, su dosta puta imali prilike naučiti i gledatelji koji u kino odlaze na temelju trailera. Možda ništa bolje ne ilustrira tu lekciju od filma od SF-komedije Željezno nebo.

U ova vremena, kada je Hollywood gledatelje naučio da svaki “hype” dočekuju s velikom dozom opreza, tim iza finskog redatelja Timoa Vuorensole je uspio stvoriti velika očekivanja, barem među geekovima željnima kvalitenog ili barem “drukčijeg” SF-filma. Ta očekivanja, iza kojih su stajali maštoviti traileri koji se još od 2008. godine vrte na Internetu, su se s vremenom toliko akumulirala da je do svečane premijere na ovogodišnjem Berlinaleu onima iskusnijima postalo jasno da nikako ne mogu biti ispunjena.

Osnovna ideja za zaplet Željeznog neba je, zapravo, prilično stara i oslanja se na dugu mitološku tradiciju o nacističkim superoružjima, tajnim bazama i Četvrtom Reichu. Vureonsola i njegov koscenarist Michael Kalesniko su toj mitologiji malo više SF-“začina” nego obično, te naciste pred sam kraj drugog svjetskog rata oboružali letećim tanjurima. Zahvaljujući tome su nacisti pronašli utočište na tamnoj strani Mjeseca i nekoliko desetljeća da sagrade bazu, ali i tehnologiju s kojom će pokušati osvojiti planet koji ih smatra dijelom prošlosti. Godine 2018. na Mjesec dolazi američka lunarna misija koja će führeru Wolfgangu Korzfleischu (Kier) pružiti priliku, ali i poticaj da pokrene “meteorski Blitzkrieg”. Prije same invazije u na Zemlju u izvidničku misiju odlaze ambiciozni časnik Klaus Adler (Otto) i povjesničarka Renate Richter (Dietze), pri čemu će im kao vodič poslužiti američki astronaut James Washington (Kirby).

Ono što je kod Željeznog neba izgledalo osvježavajuće nije bila ideja koliko način na koji se film pravio. Vuorensola je, naime, izradio trailer te tek na osnovu njega počeo prikupljati sredstva od oduševljenih SF-geekova, ali i također prikupljati ideje za “najkulerskije” moguće detalje scenarija. Oni skloni filmu su u tome bili skloni vidjeti alternativu sterilnom i ultrakonvencionalnom Hollywoodu; oni oprezniji su vidjeli ostvarenje narodne poslovice o mnogo babica i kilavom djetetu.

Željezno nebo je na kraju dalo pravo skepticima. Film ima nekoliko blistavih trenutaka i upečatljivih detalja – CGI u dojmljivim svemirskim bitkama, “Laibachov” soundtrack, zanimljiva “steampunk” scenografija te neupitni šarm i komičarski talent Julije Dietze u inače nezahvalnoj ulozi. Međutim, Vuorensola od svega toga nije uspio napraviti suvislu cjelinu, a čim se radnja s Mjeseca premjesti na Zemlju postaje jasno da su njegovi kreativni resursi tragično presušili. Humor se odjednom počne svoditi na pronalaženje paraleli između suvremene Amerike i Trećeg Reicha –”foru” koju je daleko efektnije i domišljatije iskoristio Verhoeven u Svemirskim vojnicima. Još poraznije djeluje to da se u tu svrhu koristi Sarah Palin kao buduća američka predsjednica, potez koji je možda imao opravdanja prije dvije godine, ali koji danas izgleda kao šutiranje mrtvog konja. Kako film odmiče prema kraju, tako postaje jasno da je autorima ponestalo inspiracije, pogotovo u apokaliptičkom finalu koje podsjeća na Doktora Strangelovea, film koji je svojoj ikonoklastičkoj zamisli pristupao daleko ozbiljnije i uspješnije nego što to tvorci Željeznog doba uopće mogu zamisliti.

OCJENA: 4/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 1. svibnja 2012. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

RECENZIJA: Battleship (2012)

Battleship (film)
(izvor: Wikipedia)
BATTLESHIP
uloge: Taylor Kitsch, Rihanna, Brooklyn Decker, Liam Neeson,Gregory G. Gadson
scenarij: Jon & Erich Heber
režija: Peter Berg
proizvodnja: Universal, SAD, 2012.
trajanje: 131 '

Postoje ideje za film koje su dobre, postoje ideje za film koje su loše, a postoje i one koje su toliko bezumne da samo njihovo spominjanje može izazvati smijeh. Ideja iza Battleshipa je jedna takva ideja. Kao njegov predložak služi ni manje ni više nego društvena igra na ovim prostorima poznata kao “podmornice”.

Ideja da se 200 milijuna dolara utroši na ekranizaciju nečega nalik na šah ili “čovječe ne ljuti se” izgleda dovoljno apsurdna i bez još jednog “nezgodnog” detalja. U SAD je ta igra poznata pod imenom “Battleship”, odnosno verziji iz 1931. godine, napravljenom desetljeće prije Pearl Harbora kada se još uvijek vjerovalo da će bojni brodovi (eng. “battleships”) vedriti i oblačiti svjetskim morima umjesto nosača zrakoplova. Jedini bojni brodovi u današnjem svijetu služe kao ploveći muzeji, pa se scenaristički tim Jona i Ericha Hoebera morao dodatno potruditi kako da ih iskoristi za scene u akcijskom superspektaklu.

Rješenje tog problema, kao i scene igranja “podmornice” kao integralnog dijela zapleta, je nađeno u narativnom okviru koji pruža nimalo originalni, ali za orgijanje specijalnih efekata obično zahvalni motiv vanzemaljske invazije. Prolog radnje se zbiva oko 2005. godine kada su znanstvenici počeli slati signale na egzosolarni Zemlji nalik planet preko radioteleskopskog kompleksa na Havajima. Odgovor na tu poruku će doći nekoliko godina kasnije, i to upravo u trenutku kada se tamo održavaju spektakularni međunarodni mornarički manevri. U njima sudjeluje mladi i svojeglavi časnik Alex Hopper (Kitsch), koji nikako ne može skupiti hrabrosti da admirala Shanea (Neeson), zapovjednika Pacifičke flote, zamoli za ruku njegove prekrasne kćeri (Decker). Ti problemi, međutim, dolaze u drugi plan nakon što se na Pacifik spuste vanzemaljci čije ponašanje odaje nimalo prijateljske namjere prema Zemljanima, a čije ostvarenje može spriječiti jedino Hopperov brod.

Postoje dva načina da se pristupi ovom filmu. Može ga se shvatiti ozbiljno i nakon toga proglasiti zločinom protiv čovječnosti; a može ga se shvatiti i kao blockbuster čiji su tvorci zaključili da s tako bedastom početnom idejom svaka trunka razuma u scenariju samo smeta zabavi gledatelja. Peter Berg, karakterni glumac koji već duže vremena radi s druge strane kamere, je sa svojom lepršavom akcijskom komedijom Dobro došli u džunglu pokazao da mu “leži” takva vrsta filma. U ovom projektu ga je vjerojatno prilično zabavljalo to da je dobio priliku da postane veći Michael Bay od Michaela Baya; mnoge scene su stoga prepune “homagea” Transformerima, Bayovom magnum opusu, ali i zloglasnom Pearl Harboru. Uz uobičajene scene spektakularne destrukcije se tu našlo mjesta za patetiku, jeftini humor, glazbu AC/DC, pa čak i u američkim blockbusterima donedavno rijedak nogomet.

Scenaristički par se baš i nije proslavio nekom originalnošću, a replike su kriminalno neoriginalne. Međutim, glumačka ekipa se činila dobro raspoloženom, čak i uz traljavo napisane likove. To se odnosi kako na Kitscha, koji će možda s ovim filmom sa sebe “oprati” nezasluženi fijasko Johna Cartera, tako i na Rihannu u ulozi mornaričke časnice. Najbolji dojam, međutim, ostavlja pukovnik Gregory G. Gadson, bivši američki vojni časnik koji je u stvarnom životu ostao bez obje noge, a koji u svom glumačkom debiju uz pomoć suvremene tehnologije i Bergove režije “rastura” kao akcijska zvijezda. Zbog tih sitnih detalja Battleship publici, pogotovo onoj s niskim očekivanjima, može predstavljati ugodno iskustvo.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 24. travnja 2012. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

RECENZIJA: Hladna istina (2012)

The Cold Light of Day (film)
(izvor: Wikipedia)
HLADNA ISTINA
(THE COLD LIGHT OF DAY)
uloge: Henry Cavill, Bruce Willis, Veronica Echegui, Sigourney Weaver, Caroline Goodall
scenarij: Scott Wiper, John Petro & Richard Price
režija: Mabrouk El Mechri
proizvodnja: Summit Entertainment, SAD, 2012.
trajanje: 93 '

 

William Goldman je u svojoj znamenitoj knjizi ustanovio da u Hollywoodu “nitko ne zna ništa”, sugerirajući da je uspjeh češće proizvod nepredvidljive slučajnosti nego talenta, inteligencije i rada. Za takvu tezu, zbog koje je Goldman neko vrijeme u Hollywoodu imao isti status kao Solženjicin u SSSR-u, postoje brojni primjeri. Ponekad bi se, pak, mogli pronaći i argumenti za suprotnu tvrdnju – da čelnici studija, agenti i drugi moćnici vuku hladnokrvne i duboko proračunate poteze dostojne najsloženijih bizantinskih spletki. To uključuje i filmove koji izgledaju kao da su napravljeni loše samo zato da bi neke druge filmove učinili boljima. Hladna istina, koja se upravo pojavila u našim kinima, bi mogla predstavljati jedan takav primjer.

 

Protagonist filma je Will Shaw (Cavill), mladi poduzetnik koji dolazi u Španjolsku kako bi se nakon dugo vremena sreo s ocem, američkim diplomatom Martinom Shawom (Willis), koji radi kao američki diplomat. Obiteljsko okupljanje na jahti je, međutim, zasjenjeno Willovim financijskim problemima, a potom i nesrećom u kojoj je lakše ozlijeđena bratova djevojka. Will odlazi na obalu po lijekove, ali prilikom povratka vidi da jahte nema. Ubrzo se ispostavi da mu je obitelj žrtva otmice te da je razlog za nju očeva karijera CIA-inog agenta, odnosno operacija tijekom koje je došao u posjed jedne torbe. Willu su njeni originalni posjednici dali ultimatum – da im vrati torbu ili će mu obitelj biti likvidirana. Da bi ispunio taj uvjet, Will prvo mora nekako pronaći torbu, a to se, s obzirom da se našao u stranoj zemlji čiji jezik ne govori, čini nemogućim. Jedini trag predstavlja broj iz očevog mobitela koji ga dovede do djevojke po imenu Lucia (Echegui).

 

Da Hladna istina nije projekt na koji se računalo kao blockbuster može se zaključiti temeljem toga da ga naša publika može gledati čak pet mjeseci prije američke premijere. S druge strane, imena koja se nalaze špici sugeriraju suprotno – provjerene zvijezde kao što su Bruce Willis i Sigourney Weaver, francuski redatelj Mabrouk El Mechri koji se proslavio “dekonstrukcijom” Jean-Claude Van Dammea u hvaljenom filmu JCVD, te, konačno, britanski glumac Henry Cavill koji bi sljedeće godine trebao postati novi Superman.

 

Ovaj film na samom početku ima sve što bi trebao – atraktivne španjolske lokacije, scenarij koji koristi uvijek zahvalni hitchockovski recept “običnog čovjeka u neobičnoj situaciji”, te par uistinu iznenadnih obrata. Svi su ti aduti, međutim, brzo potrošeni i Hladna istina se pokazuje daleko konvencionalnijom nego što bi to itko očekivao, izazivajući po nju porazne usporedbe sa filmovima na sličnu temu (kao, na primjer, Mahnitost Romana Polanskog). Film je, zapravo, ogromno razočaranje. Tako Mechri loše koristi danas rijetku tehnike “američke noći” i jednu akcijsku scenu čini nejasnom gledateljima. Njih će više iritirati očajno Cavillovo preglumljivanje. Mnogi suzdržanija Sigoruney Weaver je očigledno bila privučena prilikom da desetljećima nakon Aliensa tumači “razbijački” lik, ali su njene akcijske scene upropastile loše replike, a isto važi i za Veronica Echegui, svedenu na automatsko ponavljanje Willovog imena. Jedina svijetla točke je francuski glumac Roschdy Zem u efektnoj karakternoj ulozi, kao i relativna kratkoća filma.

 

Nakon njega se može reći da Willis ima ne samo priliku, nego i potrebu da se sljedeće za ovaj neuspjeh iskupi petim nastavkom Umri muški. Što se Cavilla tiče, bude li kao lik Kal-Ela glumio kao što je glumio ovdje, bit će još jedan glumac pogođen Supermanovim prokletstvom.

 

OCJENA: 3/10

 

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 17. travnja 2012. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

 

RECENZIJA: Snjeguljica (2012)

 

SNJEGULJICA
(MIRROR MIRROR)
uloge:  Julia Roberts, Lily Collins, Armie Hammer, Nathan Lane, Sean Bean
scenarij: Marc Klein & Jason Keller
režija: Tarsem Singh
proizvodnja: Relativity Media, SAD, 2012.
trajanje:  106 '

 

U Hollywoodu nije rijetkost da suparnički studiji jedne te iste godine lansiraju dva različita blockbustera na istu temu. U prošlosti se taj fenomen odražavao kroz dva filma o vulkanima ili dva filma o asteroidima; ove godine se održava u dva suparnička filma o Snjeguljici, koji, svaki na svoj način, nude “revizionistički” prikaz poznate bajke braće Grimm. Prvi od njih je Mirror Mirror kojeg su naši distributeri s uobičajenom “produhovljenošću” jednostavno preveli kao Snjeguljicu.

 

“Revizionizam” ove verzije se ogleda već na samom početku kada se kao narator pojavljuje lik Kraljice, koji tumači Julia Roberts, zbog čega će neki gledatelji steći dojam da je ona pravi protagonist filma, ili barem da će se radnja prikazati iz njenog gledišta. Scenarij se, međutim, u svojim temeljima ipak ne odstupa od predloška. Kraljica je i dalje negativka, odnosno bolesno opsjednuta time da bude najljepša žena na svijetu, ili barem u svom kraljevstvu. Takvo stanje stvari, pak, počinje ugrožavati njena 18-godišnja pokćerka Snjeguljica (Collins), a što se ogleda i u tome da prema njoj naklonost počinje osjećati zgodni princ (Hammer) na koga je Kraljica bacila oko. Problem se nastoji riješiti njenom likvidacijom u šumi, ali Snjeguljica umjesto toga završi u društvu sedmorice živopisnih patuljaka.

 

Iako službeni plakat Snjeguljice krasi lik Julie Roberts koja je još uvijek nominalno velika holivudska zvijezda, producentima se glavni adut nalazio iza kamere. Tarsem Singh, režiser koji je prošle godine s Besmrtnicima još jednom demonstrirao svoj talent za egzotične i upečatljive prizore, trebao je s popularnom bajkom uraditi ono što je prije dvije godine bio uradio Tim Burton s Alisom u zemlji čudesa. Međutim, umjesto hrpe novca su došle mlake kritike i kiks na kino-blagajnama.

 

Taj fijasko bi se, kao u većini slučajeva, mogao pripisati scenariju; kod Snjegulice je specifičnost u tome što scenarij Marca Kleina i Jasona Kellera zapravo i nije toliko loš, koliko gledateljima daje do znanja da je mogao biti bolji. Singh, koji nije znao prepoznati ili iskoristiti njegove potencijale, se, pak, može pravdati time da je bio sputan nastojanjem da se film servira što široj obiteljskoj publici, a što je u mnogo čemu otupilo oštricu ostvarenja koje se moglo shvatiti i kao svojevrsna holivudska auto-satira.

 

Snjeguljica je najefektnija upravo u onim scenama i onim detaljima koji ukazuju da su autori pronašli inspiraciju u stvarnom životu, a ne bajkama. Julia Roberts je, zapravo, prilično efektna kao mladošću i ljepotom opsjednuta zla kraljica, a što i nije daleko od nekadašnje kraljice romantičnih komedija čije je vrijeme definitivno prošlo. Uloge prinčeva i princeza isto tako dobro “leže” Lily Collins, kćeri međunarodne pop-zvijezde Philla Collinsa, te Armieju Hammeru, praunuku znamenitog i političkog utjecajnog naftnog tajkuna Armanda Hammera. S druge strane, humor neujednačenog kvalitete i nespretni pokušaji komentiranja socioekonomskog stanja u svijetu previše kvare dojam. Ono što spašava Snjeguljicu su prije svega simpatični i živopisni likovi patuljaka, ali i za današnje holivudske kvalitete neočekivano originalna i, može se čak reći i ikonoklastička završnica. Singh, na žalost, nije mogao cijeli film napraviti u takvom tonu, odnosno “revizionizam” shvatiti kao priliku za anarhoidnu parodiju montipajtonovskog tipa. Od današnjeg Hollywooda se, pak, nešto takvo skretanje od konvencija i nije moglo očekivati.

 

OCJENA: 5/10

 

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 10. travnja 2012. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

 

RECENZIJA: Bijes titana (2012)

 

 

BIJES TITANA
(WRATH OF THE TITANS)
uloge:  Sam Worthington, Rosamund Pike, Liam Neeson, Toby Kebbel, Edgar Ramirez
scenarij: Dan Mazeau & David Leslie Johnson
režija: Jonathan Liebesman
proizvodnja: Warner Bros, SAD, 2012.
trajanje:  109 '

 

Jedna od najčešće citiranih poslovica u školskim klupama jest da je “ponavljanje majka znanja”. U Hollywoodu očigledno nisu uživali blagodati klasičnog obrazovanja, jer se tamo smatra kako je ponavljanje majka bogatstva. Barem to sugerira trenutni poslovni model vodećih američkih studija koji se sveo na reciklažu – bilo kroz remakeove i “rebootove” starih franšiza, bilo kroz nastavke. Takva je praksa malo kada izazivala takav prijezir kod kritičara kao što je slučaj bio sa Sudarom titana, čiji se drugi nastavak upravo pojavio u kinima.

 

Kada se prije dvije godine pojavila nova verzija filma temeljenog na grčkom mitu u Perzeju, razočaranje nije predstavljao samo uobičajeno neproduhovljen scenarij, nego i očajno loš izgled samog filma, koji je bio posljedica odluke da se usred produkcije 2D film “konvertira” u 3D. Međutim, bez obzira kritičarske zamjerke, Sudar je zaradio dovoljno novca da potakne snimanje novog nastavka, za koga je, doduše, bilo neke osnove vjerovati da bi mogao biti bolji.

 

Radnja započinje oko deset godina kasnije nakon događaja u prethodnom filmu. Polubog Perzej (Worthington) nastoji živjeti kao skromni ribar i odgajati sina prije nego što ga njegov otac, bog Zeus (Neeson), upozori da će ponovno morati spašavati svijet. Ljudi se, naime, sve manje mole bogovima, pa oni zbog toga gube svoje moći i besmrtnost. Perzeju bi to bilo sasvim svejedno da božanske moći nisu jedina stvar koja u Tartaru zatočenim drži Krona i njegove Titane koji jedva čekaju da svoj bijes iskale na ljudima. Nakon što Zeusa zatoče njegova božanska braća, Perzej ga mora spasiti te okuplja družinu čiji će članovi biti polubog Agenor (Kebell) i kraljica Andromeda (Pike).

 

Producentima Bijesa titana se mora priznati da su, usprkos financijskog uspjeha, bili svjesni nedostataka prethodnog filma, te su se ipak potrudili da drugi film bude bolji. Francuski režiser Louis Letterier je zamijenjen sa Južnoafrikancem Jonathanom Liebesmanom, koji je u Invaziji svijeta: Bitci za Los Angeles pokazao veće snalaženje u fantastičnom žanru. Prva stvar koja se u ovom filmu primijeti jest da je snimljen za 3D, odnosno da se Liebesman potrudio napraviti niz dojmljivih scena leta kroz kanjone ili podzemne spilje tako da je gledatelj uglavnom svjestan trodimenzionalnosti. Kron kao glavni negativac, također je napravljen na maštovit način te su scene u kojima iskazuje svoj destruktivan potencijal zbilja fascinantne.

 

Vizualne atrakcije su, međutim, loša kompenzacija za scenarij Davida Mazeaua i Davida Leslieja Johnsona, koji je nekako uspio biti još lošiji od prethodnog. Perzej, koga ponovno tumači nimalo karizmatski Worthington, i dalje je mrzovoljan, gotovo antipatičan heroj; pokušaj da ga se humanizira preko sina izgleda kao iritantan klišej. Još veći klišej predstavljaju likova olimpskih božanstava, svedenih na jeftine pseudofrojdovske karikature. Ipak, možda će najviše na živce ići nastavak silovanja grčke mitologije; u novoj verziji Andromeda postaje žena-ratnica, davši priliku Rosamund Pike (koja je zamijenila Alexu Davalos iz prethodnog filma) da još jednom pokaže kako posjeduje ogroman talent za pronalaženje nezahvalnih uloga. Još iritantniji je lik Agenora kao dežurnog šaljivdžije čije se replike, usprkos neospornog talenta Tobyja Kebbella, doimaju više nego otrcano. Zbog svega toga Bijes titana izgleda kao još jedan nepotrebni holivudski projekt, koji gledateljima ostavlja tek slabašnu nadu da će tamošnji producenti jednog dana ipak nešto naučiti.

 

OCJENA: 3/10

 

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 3. travnja 2012. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

 

RECENZIJA: Igre gladi (2012)

The Hunger Games (film)
(izvor: Wikipedia)
IGRE GLADI
(HUNGER GAMES)
uloge: Jennifer Lawrence, Josh Hutcherson, Liam Hemsworth, Woody Harelson, Elizabeth Banks
scenarij: Gary Ross, Suzanne Collins & Bill Ray
režija: Gary Ross
proizvodnja: Lionsgate, SAD, 2012.
trajanje: 142 '

I dok se holivudska tvornica novca zvana Sumrak bliži svom neumitnom kraju, u kina je već došao prvi film iz onoga što bi trebala biti njegova zamjena. Za Igre gladi, ekranizaciju prvog od trilogije megapopularnih omladinskih SF-romana Suzanne Collins, se definitivno može reći da nije novi Sumrak. Dobra vijest je da je mnogo bolji od Sumraka. Loša vijest je da se režiser Gary Ross za takvo dostignuće i nije trebao previše truditi. Još lošija vijest je da na trenutke Igre gladi sliče na Sumrak na zastrašujuće neugodan način.

Isto kao što su Sumrak optuživali kako pod krinkom nedužne eskapističke zabave generacije mladih čitatelja indoktrinira konzervativnim vrijednostima, tako će se i Igre gladi moći optuživati za sadržaj koji je malo previše skrenuo od lijevih holivudskih smjernica. Radnja je, naime, smještena u buduću Ameriku kojom vlada režim koji nevjerojatno podsjeća na Sovjetski Savez iz vizure zagriženih antikomunista – totalitarna centralizirana država podijeljena na “distrikte” gdje siromašni, vječno gladni stanovnici žive poput mužika u sovhozima iz vremena “holodomora”. Prije nekoliko generacija se režim morao braniti od pokušaja da se takvo stanje promijeni, ali je nakon toga našao sredstvo kontrole spektakularnije i efikasnije od gulaga. To su tzv. Igre gladi, odnosno televizijski reality show u kome svake godine nastupaju po dvoje lutrijom odabranih adolescenata iz svakog “distrikta” i u kome se moraju međusobno boriti na smrt sve dok ne ostane jedan pobjednik. Protagonistica filma je 16-godišnja Katniss Everdeen (Lawrence), koja je zamijenila svoju mlađu sestru i koja odlazi u prijestolnicu Capitol, čije dekadentni elitistički  građani skloni bizarnoj modi izgledaju poput karikatura koje bi napravio homofob. Iako su Katnissinim zemljacima – sasvim u skladu s ideologijom američke ljevice – odavno oduzeli vatreno oružje, ona je svoju obitelj prehranjivala – na užas današnjih vegana – loveći divljač lukom i strijelom. Te će joj vještine dobro doći kada dođe do neumitnog i krvavog obračuna među mladim gladijatorima.

Rossu, koji inače uživa reputaciju ljevičara, vjerojatno nije bila namjera snimiti film koji izgleda kao propagandni spot za Pokret čajanke. U nekim bitnijim stvarima – postavljanju nove franšize kroz intrigantno filmsko ostvarenje – bio je mnogo uspješniji. To se prvenstveno odnosi na prvi dio filma gdje gledatelji upoznaju fascinantni ali zastrašujući svijet budućnosti. Drugi dio, kada se odvija akcija, je mnogo slabiji, kako zbog Rossovog slabog snalaženja u akcijskim scenama, tako i zbog potrebe da se radi nižeg cenzorskog rejtinga krvoproliće i međusobno ubijanje djece prikrije ili “omekša” iritantno drmajućom kamerom i apsurdnim kadriranjem. Završnica, koja zaokružuje film uz istovremeno ostavljanje vrata za neumitne nastavke, ipak ostavlja dobar dojam. Čak je i obavezan romantični podzaplet– barem u trenucima kada Liam Hemsworth ne budi traumatične asocijacije na Jacoba iz Sumraka – napravljen relativno dobro, odnosno predstavlja integralni dio radnje.

Veliki dio razloga za uspjeh Igara gladi leži u glavnoj glumici. Jennifer Lawrence je sa svojim “zdravoseljačkim” izgledom bila gotovo savršen izbor za “redneck” heroinu; jedini nedostatak je sličnost tog lika s protagonisticom koju je Lawrence tumačila u Zimskoj kosti, odnosno podsjećanje koliko je taj film superioran u odnosu na Igre. Gledateljima koji previše ne mare za takve usporedbe će, s druge strane, glad za solidnom blockbusterskom zabavom biti utoljena.

OCJENA: 6/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 27. ožujka 2012. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

← Back

Your message has been sent

RECENZIJA: J. Edgar (2011)

J. Edgar (2011) billboard The High line Park N...
(izvor: Marie Berne)
J. EDGAR
uloge:  Leonardo di Caprio, Armie Hammer, Judi Dench, Naomi Watts, Josh Lucas
scenarij: Duncan Lance Black
režija: Clint Eastwood
proizvodnja: Warner Bros, SAD, 2011.
trajanje:  137 '

 

Malo koji prizor je toliko tužan poput boksačkog prvaka koji ne shvaća da je njegovo vrijeme prošlo. Nešto slično bi mogla pružiti i recentna filmografija Clinta Eastwooda, glumačke zvijezde i dvostrukog dobitnika “Oscara” za režiju, koji nastavlja praviti filmove i u devetom desetljeću života. Takav entuzijazam zaslužuje pohvale, ali ne i njegov izbor projekata koje će režirati, a za što je možda najbolji primjer J. Edgar, biografski film s kojim je sebi nastojao izboriti treći zlatni kipić.

 

Biografija J. Edgara Hoovera (1895 – 1972), direktora FBI koji je stekao reputaciju najmoćnijeg čovjeka u SAD, je na prvi pogled izgledala kao savršen izbor za “oskarovsku” kampanju. Priča o mladom birokratu koji je od korumpirane i nesposobne federalne agencije učinio najefikasniju policijsku službu, a potom njome desetljećima manipulirao i držao demokratsku vlast u šaci, je izgledala kao sjajan okvir da se ponovno progovori o nekim o najdramatičnijih godina američke povijesti, uključujući i one prema kojima prosječni glasači Akademije, uglavnom Hooverovi suvremenici, osjećaju sve veću nostalgiju. Hoover je, nadalje, bio itekako povezan s Hollywoodom, bilo da ga je koristio kao sredstvo vlastite propagande, bilo kroz prisluškivanje, praćenje i progon holivudskih ljevičara. Kada se uloga Hoovera (uključujući njegovu ostarjelu verziju) povjerila Leu di Capriju, to je sa sobom povuklo dodatni trud za glumačku transformaciju, što predstavlja dobar recept za “Oscara”. A, na kraju, tu je i Hooverov dugogodišnji odnos sa zamjenikom Clydeom Tolsonom (Hammer), koji je desetljećima predmet povijesnih špekulacija i koji je projekt trebao začiniti s LGBT tematikom koja uvijek dobro prolazi u sezoni nagrada.

 

Rezultat takvih napora je, međutim, bio fijasko; kritičari, čak i oni koje u pravilu oduševljavaju “dajte mi Oscar” filmovi, su ostali hladni, publike nije bilo, a na kraju ni nekih prestižnijih nominacija. Razlog za taj neuspjeh se ne može pronaći kod Eastwooda, koji je film izrežirao na svoj staromodni, ali pedantni način. Problem filma je u scenariju Dustina Lancea Blacka. Za razliku od “Oscarom” ovjenčanog scenarija za Milk, Hoover se pokazao previše složenim i proturječnim likom; Blacka, koji je gay, najviše zanima odnos s Tolsonom. Birajući između legende o Hooverovim orgijama u haljini na kojima je desetljećima inzistira holivudska ljevica i službene verzije o aseksualnom čistuncu, Black je odabrao truli kompromis koji, paradoksalno, izgleda kao holivudski klišej. Tu nimalo ne pomaže ni to da Hammer i di Caprio nemaju nikakve zajedničke “kemije”, a koja je još manje vidljiva pod tonama za današnje holivudske standarde neuvjerljive šminke.

 

Međutim ni ta kvaziromansa nije dovoljna da ispuni veliku prazninu na koju se svodi Hooverov privatni život, pa su gledatelji prisiljeni otrpjeti dodatne pseudofreudijanske klišeje prilikom opisa njegovog odnosa s majkom koju tumači ovdje bespotrebno potrošena Judi Dench. A svi ti detalji samo oduzimaju vrijeme koje bi se daleko korisnije moglo iskoristiti za mnogo važnije, pa i za današnji svijet mnogo aktualnija detalje Hooverove biografije koja se tiču korupcije, zlouporaba ovlasti, medijskih manipulacija i vječnog pitanja da li se radi sigurnosti građana moraju žrtvovati njihova prava i slobode. Svemu tome J. Edgar prilazi površno, gdje su povijesni događaji dostojni prave drame svedeni na uzgredne anegdote, uključujući i završni “obračun” s Nixonom, još jednom babarogom holivudskih liberala koja modernoj publici ne znači ništa. Kao što ništa ne znači i ovaj film,  napravljen barem nekoliko desetljeća prekasno.

 

OCJENA: 3/10

 

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 20. ožujka 2012. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

 

RECENZIJA: John Carter (2012)

John Carter Merchandise
(izvor: Loren Javier)
JOHN CARTER
uloge: Taylor Kitsch, Lynn Collins, Willem Dafoe, Dominic West, Mark Strong
scenarij: Andrew Stanton, Mark Andrews & Michale Chabon
režija: Andrew Stanton
proizvodnja: Walt Disney,  SAD, 2012.
trajanje: 132 '

Zamisao da civilizacija može potkopati ekologiju cijelog planeta i tako uništiti samu sebe uopće nije nova. Zapravo, datira još iz pretprošlog stoljeća, iako tada u pitanju nije bila Zemlja nego Mars. Za to je zaslužna hipoteza o umjetnim kanalima koju je popularizirao američki astronom Percival Lowell i tako potakao niz djela tada mladog žanra znanstvene fantastike. Među njima se našao i roman Princeza s Marsa, koji je svom autoru, američkom književniku Edgaru Riceu Burrowsu, donio veliki uspjeh, ali isto tako značajno utjecao na druga djela istog žanra.

Iako se među tim djelima mogu pronaći i neki od najpopularnijih SF-filmova, uključujući Lucasov Rat zvijezda, sam Burrowsov roman nikada nije bio ekraniziran. Možda upravo zbog tolike količine derivacija, zbog koje bi originalni izvornik izgledao previše “deja vu”, holivudski studiji su se ustručavali pokrenuti takav projekt. Prilika se pružila tek zahvaljujući prigodnoj stogodišnjici romana, koju je Disney obilježio potrošivši četvrt milijarde dolara na prvi veliki blockbuster 2012. godine, nazvavši ga po protagonistu John Carter.

Radnja je smještena u drugu polovicu 19. stoljeća, a naslovni protagonist (Kitsch) je južnjački veteran američkog građanskog rata, koji, tražeći zlato na Divljem zapadu, nabasa na spilju odatle će misteriozno biti prebačen u neobični pustinjski svijet. Njime tumaraju živopisna stvorenja, uključujući zelene četveroruke domoroce čiji je vođa Tars Tarkas (Dafoe) impresioniran Carterovom hrabrošću i atletskim sposobnostima. Carteru će trebati vremena da shvati da je svijet, koji domoroci nazivaju Barsoom, u stvari Mars, kao i da se na njemu vodi bespoštedni rat između gradova-država za sve dragocjenije vodne resurse. U njega je upetljana Dejah Thoris (Collins), princeza grada Hellium kojoj Carter pomaže u borbi protiv zlog vojskovođe Sab Thana (West)  i Therna – njegovih misterioznih pokrovitelja na čelu s Matai Shangom (Strong).

Disney je režiju povjerio Andrewu Stantonu, što predstavlja prilično neobičan izbor, s obzirom da je riječ o autoru koji je reputaciju izgradio radeći animirane filmove za Pixar. Stanton je, radeći svoj igrani debi, uspio sabiti prilično kompliciranu priču u cjelovečernji format, čemu pridonosi brzi tempo i gotovo non-stop akcija. Scene koje prikazuju “čarobni” Mars, njegove gradove i nebeske brodove su u drugom planu, i to je razumljivo, jer je CGI danas učinio banalnim ono što je samo prije deset ili pet godina moglo publiku ostavljati otvorenih usta.

Filmu je dosta pomogao prilično dobar scenarij, koji je uz Stantona i njegovog starog suradnika Marka Andrewsa potpisao i Michael Chabon, književnik poznat po romanu Čudesne pustolovine Kavaliera i Claya. Likovi su u drugom planu u odnosu na radnju, koja je prilično dobro uokvirena detektivskim podzapletom koji nastoji objasniti Carterovu sudbinu.

Problem koji scenarij ne uspijeva riješiti jest nedostatak originalnosti, ali se on i nije mogao izbjeći, s obzirom na vjernost sto godina starom predlošku.  To se, pak, ne može reći za izbor kostima i šminke nekih od likova, koji izgledaju gotovo groteskno. Kitsch, čiji protagonist “deja vu” efekt izaziva velikom sličnošću s Johnnyjem Deppom, je tu bolje prošao, isto kao i Lynn Collins čija marsovska princeza uistinu izgleda “egzotično”. To su više nego dovoljni razlozi da se John Carter preporuči gledateljima željnima solidne žanrovske zabave; mnogi od njih će vidjeti ono što su vidjeli i prije, ali i mnogo toga što Hollywood danas obično nije u stanju pružiti.

OCJENA: 6/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 13. ožujka 2012. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

RECENZIJA: Umjetnik (2011)

 

Jean Dujarin avec son Oscar pour le film "...
(izvor: Arash Derambarsh)
UMJETNIK
(THE ARTIST)
uloge: Jean Dujardin, Berenice Bejo, James Cromwell, John Goodman, Penelope Ann Miller
scenarij: Michel Hazanavicius
režija: Michel Hazanavicius
proizvodnja: La Petite Reine, Francuska 2011.
trajanje:  100 '

Kao što ljeti blockbusterima nastoji izmusti novac od publike s najnižim kriterijima, ukusom i intelektualnim sposobnostima, tako se Hollywood u zimskoj sezoni nagrada za to nastoji iskupiti larpurlartističkim snoberajem i dijeljenjem priznanja filmovima samo zato što su “drukčiji”. Zlobnici bi i pobjednika ovogodišnje “oskarovske” utrke – francuski film Umjetnik – mogli okarakterizirati kao manifestaciju sličnog fenomena. Oni još zlobniji bi to što se film bavi samim Hollywoodom, odnosno njegovim “zlatnim dobom” 1920-ih i 1930-ih, protumačili kao nostalgiju uzrokovanu nesposobnošću prilagodbe suvremenom digitalnom dobu, odnosno gerontokratskim karakterom losanđeleske Akademije, koja se po starosti članova može usporediti s CK KP Sovjetskog Saveza prije Gorbačova.

 

Negativnim reakcijama na “oskarovski” spektakl je kumovala predvidljivost ishoda utrke za zlatnim kipićima. Čim se na kanskom festivalu Umjetnika dohvatio Harvey Weinstein, priča je bila završena; mjesecima unaprijed se znalo da će njegov lobističko-propagandni stroj neumoljivo satirati svu konkurenciju te tako donijeti drugi “Oscar” zaredom nakon Kraljevog govora. O tome da li je “Oscar” za Umjetnika nezaslužen se može raspravljati, ali se isto tako mora priznati da novi trijumf producenta zbog koga Hollywood danas zovu “Harveywoodom” izgleda drukčije od prethodnog.

 

Najveće zasluge za to treba pripisati autoru Michelu Hazanaviciusu koji holivudsku nostalgiju nije iskoristio samo kao temu, nego kao i koncept. Priča o zvijezdi nijemih filmova Georgeu Valentinu (Dujardin) izgleda upravo onako kao što bi izgledao holivudski film napravljen 1920-ih; dakle film koji je crno-bijeli, u formatu slike 4:3 i, što je najvažnije, bez izgovorenog dijaloga. Hazanavicius se pobrinuo da se hommage zlatnom dobu nijemog Hollywooda iskaže ne samo u tehničkom, nego i u sadržajnom smislu. Ton filma je gotovo bezobrazno sentimentalan, a priča potpuno uprošćena u svojoj melodramatičnosti.

 

Hazanaviciusu odlazak u filmsku prošlost, zapravo, i nije predstavljao takav problem, s obzirom da su njegova dva prethodna ostvarenja – filmovi o tajnom agentu OSS 117 – bili izuzetno uspješne parodije špijunskih filmova, odnosno klasičnih bondijada iz 1960-ih. Dujardin, koji je u njima bio “skidao” Conneryja, se u slučaju Umjetnika pokazao kao savršen izbor; ne samo što je uspješno utjelovio lik temeljen na Rudolphu Valentinu, Douglasu Fairbanksu i drugim nijemim velikanima, nego mu je pružio efikasnu kombinaciju humora, šarma i patetike. Slično se može reći i za Hazanaviciusovu suprugu Bérénice Bejo koja tumači Valentinovu mladu, šarmantnu i zvučnom filmu bolje prilagođenu kolegicu Peppy Miller. Dujardin i Bejo, koji su već bili surađivali pod Hazanaviciusovom palicom, djeluju kao sjajan par. Možda čak i previše sjajan, s obzirom da su zasjenili svoje američke kolege čije će se epizodne uloge bolje pamtiti po šminki nego likovima koje su tumačili.

 

Koncept Umjetnika je sjajno osmišljen te vrlo dobro realiziran, iako ne savršeno. U nekim se dijelovima film doima prerazvučen, a uz izvrsnu originalnu glazbu Ludovia Bourcea nije bilo potrebe za korištenjem teme Bernarda Herrmanna iz 1950-ih koju će filmofili – upravo ona publika kojoj je ovaj film namijenjen – bez problema prepoznati kao anakrono strano tijelo. Ti sitni nedostaci su, međutim, mala cijena za užitak u filmu koji predstavlja najboljeg “oskarovskog” pobjednika nakon dugog vremena i primjer holivudske “stare škole” u najpozitivnijem smislu riječi.

 

OCJENA: 8/10

 

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 6. ožujka 2012. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

 

RECENZIJA: Željezna lady (2011)

Can't wait to see Meryl Streep as the Iron Lad...
(izvor: franksteiner)
ŽELJEZNA LADY
(THE IRON LADY)
uloge: Meryl Streep, Jim Broadbent, Alexandra Roach, Harry Lloyd, Olivia Colman
scenarij: Abi Morgan
režija: Phyllida Lloyd
proizvodnja: Pathe/Film4/UK Film Council, UK/Francuska, 2011.
trajanje: 105 '

Ako se sjetite svega što je prosječni splitski intelektualac u protekle tri godine govorio o Željku Kerumu, vjerojatno ćete dobiti predodžbu o tome kako se britanski kulturni establishment dan-danas odnosi prema Margaret Thatcher. Takvi osjećaji sugeriraju ličnost koja je, u najboljem slučaju, duboko podijelila cijelo društvo; to je, uz epohalne promjene koje je izazvala u svijetu, čine zahvalnim likom za biografski film. Iako se o mini-seriji sa Lee Remick u naslovnoj ulozi govorilo još 1980-ih, Hollywoodu je postala zanimljiva tek u najnovije vrijeme. Braća Weinstein, specijalisti za lov na “Oscare”, upravo u njenom liku pronašli način da se ove godine okite jednim takvim kipićem. Za taj je posao angažirana Meryl Streep kojoj mnogi upravo za prikaz Margaret Thatcher – ovjenčan sedamnaestom po redu nominacijom – predviđaju i treći “oskarovski” trijumf.

Željezna lady se, kao i većina današnjih biografskih filmova, koristi oprobanom tehnikom kojom se radnja smješta u završne godine nečijeg života, čiji će ostatak biti prikazan kroz flashbackove. U slučaju Thatcher kao narativni okvir služi nekoliko dana u jesen 2008. godine, kada je nekoć najmoćnija žena svijeta svedena na nemoćnu staricu sve slabijih mentalnih sposobnosti, nesposobnu shvatiti kako joj voljeni suprug Denis (Broadbent) više nije među živima. Rastrgana između prošlosti i sadašnjosti, bivša premijerka se sjeća svojih ključnih trenutaka – odrastanja u obitelji skromnog trgovca, mukotrpnog napredovanja kroz redove Konzervativne stranke kojom su dominirale seksističke kolege, dolaska na vlast, socijalnih nereda, atentata, trijumfa nad sindikatima, u Falklandskom i Hladnom ratu, ali i svrgavanja od strane njenih oportunističkih ministara.

Oskarovska “vještica” se inkarnaciji jedne od najvećih prošlostoljetnih ikona posvetila s poslovičnom predanošću i brizi za najsitnije detalje. Njena izvedba je toliko dojmljiva da će čak i oni koji se sjećaju prave Željezne Lady imati probleme razaznati Meryl Streep od lika koga tumači. “Oscar” se stoga čini izgledan i film bi u tom smislu mogao ispuniti svoju svrhu postojanja.

Gledateljima koji, pak, ne obraćaju toliku pozornost na broj kipića u nečijem vlasništvu, Željezna Lady će ipak predstavljati razočaranje. Scenarij Abi Morgan nije uspio riješiti glavni problem – kako nekolilko desetljeća nečijeg života, prepunog epohalnih događaja, sažeti u cjelovečernji format. Phylidda Lloyd, koja je sa Streep uspješno surađivala u mjuziklu Mama Mia!, tu nije bila od velike pomoći. Njen pokušaj da neke od najvažnijih trenutaka Thatcherine ere prikaže kombiniranjem MTV-jevskog spota i dokumentarnih snimki će biti nerazumljiv svima onima ne mogu prepoznati vodeće ličnosti i događaje tog doba. Posebno razočaranje predstavljaju scene koje prikazuju mladu Margaret Thatcher, koju tumači tragično neiskorištena Alexandra Roach. Stječe se dojam da su njene scene u Željeznu Lady zalutale iz nekog drugog, daleko kompaktnijeg i suvislijeg filma.

Ipak, najveći problem je u tome što autorima nije jasno kako se, zapravo, postaviti prema Željeznoj Lady. Njene pristaše su uvrijeđene time što je prikazuju kao patetičnu staricu koja je radi karijere žrtvovala obitelj. Protivnici pak ne mogu oprostiti njenu holivudsku glorifikaciju i ignoriranje socijalnih žrtava njene politike. Rezultat svega toga je još jedno tehnički ispeglano, ali mlako i sadržajno isprazno ostvarenje. Možda će Kerum biti bolje sreće kada ga za nekih 20-30 godina budu glumili Goran Višnjić ili Sergej Trifunović.

OCJENA: 4/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 28. veljače 2012. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)