Kategorija: Film

RECENZIJA: Percy Jackson: More čudovišta (2013)

percy_jackson_sea_of_monsters_ver5
(izvor: bangdoll@flickr)
PERCY JACKSON: MORE ČUDOVIŠTA
(PERCY JACKSON: SEA OF MONSTERS)
uloge: Logan Lerman, Brandon T. Jackson, Alexandra Daddario, Leven Rambin, Jake Abel
scenarij: Marc Guggenheim
režija: Thor Freudenthal
proizvodnja: 20th Century Fox, SAD, 2013.
trajanje: 107'

Najnoviji hollywoodski izvor inspiracije i prihoda na kino-blagajnama su omladinski fantasy i SF-romani. Nakon što ga je započeo ciklus o Harryju Potteru, nastavila “Sumrak saga”, isti trend održavaju “Igre gladi”. Zbog svega toga je teško zamisliti ijednog malo uspješnijeg autora tog žanra kojega ne zivkaju agenti s hollywoodskim ponudama za basnoslovno skupe ali i unosne projekte. Međutim, kao i kod svih drugih trendova i žanrova, postoje primjeri koji su dobri i oni koji to nisu. Među potonje se znao ubrajati “Percy Jackson i Olimpijci”, ciklus romana Ricka Riordana o američkom dječaku koji otkriva da su drevna grčka božanstva stvarna i da je jedan od njih, bog mora Posejdon, njegov otac. Tom se djelu znao zamjerati nedostatak originalnosti, prije svega zbog kombiniranja grčke mitologije s motivima “Harryja Pottera”. Te je zamjerke, s druge strane, djelomično otklonila više nego solidna ekranizacija prvog romana “Kradljivac gromova” iz 2010. godine, koju je režirao “potterovski” veteran Chris Columbus.

Taj je film zaradio dovoljno novaca da opravda nastavak, odnosno ekranizaciju romana “More čudovišta”, koje je sada dostupno na našim kino-ekranima. U novom filmu se Columbus zadovoljio ulogom producenta, a režija je povjerena Thoru Freudenthalu čiji je jedini cjelovečernji igrani film bio “Gregov dnevnik”. Radnja novog filma počinje u Camp Halfbloodu, “olimpijskom” ekvivalentu Hogwartsa, odnosno svojevrsnom odgojno-obrazovnom logoru za polubožansku djecu. Naslovni protagonist Percy Jackson (Lerman) je još uvijek frustriran time što mu se otac ne javlja, ali i što je usprkos spašavanja svijeta nova zvijezda logora postala Aresova atletska kći Clarisse La Rue (Rambin). Svi ti problemi blijede kada se ispostavi da je logor ugrožen od napada titana i drugih čudovišta, a da zaštitnu barijeru može spasiti samo Zlatno runo koje se nalazi u Moru čudovišta, odnosno Bermudskom trokutu. Misija je povjerena Clarisse, ali Zlatno runo odlazi tražiti i Percy zajedno sa svoim prijateljima. Tokom potrage će se suočiti sa buntovnim Hermesovim sinom Lukeom Castellanom (Abel) koji planira ustanak protiv bogova.

Iako službene brojke govore da je “More čudovišta” imao tek neznatno manji budžet od “Kradljivca gromova”, gledatelji će imati dojam da je novi film daleko daleko jeftiniji od svog prethodnika. To bi se najlakše moglo objasniti time da su producenti, nesigurni u to hoće li se franšiza održati, u “Kradljivca” ugurali što je moguće više sadržaja vezanih uz grčku mitologiju – njene priče, lokacije, stvorenja, ali i najviše od svih panteon sa svim najvažnijim predstavnicima. U “Moru čudovišta” olimpijskih prvoligaša više nema, uključujući i protagonistovog oca Posejdona; njima slabu zamjenu čini Dioniz koga glumi gotovo neprepoznatljivi i lošim replikama opterećeni Stanley Tucci, kao i Hermes čija je pojava prekratka čak i kada ga glumi uvijek raspoloženi Nathan Fillion. Mladi glumci koji tumače protagoniste se, s izuzetkom Jakea Abela u nezahvalnoj ulozi, doimaju ne baš previše zainteresirani za svoj posao.

Scenarij Marca Guggenheima odaje još manje entuzijazma i kreativnosti. Bogati korpus grčke mitologije, koji je inspirirao tolike umjetnike, ovdje je sveden na nekoliko verbalnih referenci i štoseva koji se doimaju prilično “bradati”. Možda najbolji primjer za to su tri slijepe boginje Greje koje je film pretvorio u božansku taksi-službu. Zlatno runo je, pak, svedeno na lošu kopiju Kovčega saveza iz klasičnih Spielbergovih “Otimača”. Na kraju film ne uspijeva impresionirati ni specijalnim efektima, pa se tako hipernegativac Kron u naoko apokaliptičkom obračunu na kraju filmu izgleda kao da je zalutao iz deset godina stare video-igre. Ono što nakon ovog filma služi kao utjeha jest da mu je i publika okrenula leđa te da trećeg nastavka, koji bi po prirodi stvari morao biti lošiji, vjerojatno neće biti.

OCJENA: 3/10

RECENZIJA: RED 2 (2013)

RED 2
uloge: Bruce Willis, John Malkovich, Mary-Louise Parker, Catherine Zeta-Jones, Byung-hun Lee, Anthony Hopkins, Helen Mirren
scenarij: Jon Hoeber & Eric Hoeber
režija: Dean Parisot
proizvodnja: DC Comics/Summit Entertainment, SAD, 2013.
trajanje: 116'

Osvajanje “Oscara” se često zna pretvoriti u prokletstvo. Mnogi glumci, a posebno glumice, su imali prilike vidjeti kako im karijera propada nakon što su se uspjeli okititi zlatnim kipićem.  Takvo prokletstvo, pak, daleko češće na svojoj koži znaju osjetiti gledatelji, suočeni s ostvarenjima u kojima nastupaju “oskarovci” uvjereni kako im je reputacija odavno osigurana, pa sljedeće projekte ležerno biraju motivirani prije svega debljinom honorara i zabavljanjem na setu, a za kvalitetu ih boli neka stvar. Rijetko što ilustrira taj fenomen kao “RED 2”, akcijska komedija čiji trailer s ponosom reklamira činjenicu da u njemu nastupaju glumci koji su osvojili ili bili nominirani za “Oscare”, “Emmyje”, “Tonyje” i druge prestižne nagrade.

“RED 2” predstavlja nastavak filma “RED”, adaptacije stripa o umirovljenim obavještajnim “likvidatorima” u kome je glavnu ulogu tumačio Bruce Willis i koji je, usprkos ne pretjerano produhovljenog scenarija doživio priličan uspjeh. To je, dakako, Hollywoodu bilo dovoljno da pokuša ponovno izmusti istu kravu kroz nastavak kome bi glavna atrakcija trebala biti glumačka postava. Willis ponavlja svoju ulogu Franka Mosesa, umirovljenog CIA-inog ubojice koji sada, pak, živi mirnim životom sa djevojkom Sarah Ross (Parker). Takvo stanje se mijenja kada ga sretne njegov paranoični bivši kolega Marvin (Malkovich) i priopći da je ponovno postao meta obavještajnih službi koje ga žele ukloniti. Ispostavi se kako je razlog u tome što je Frank za vrijeme hladnog rata obavio operaciju postavljanja nuklearne bombe u središte Moskve; uređaj koji je desetljećima bio zaboravljen odjednom postaje predmetom zanimanja raznih “igrača” pa ga Frank zajedno sa svojim prijateljima mora pronaći, spriječiti nuklearnu apokalipsu i, ako je nekako moguće, izbjeći armije vrhunskih ubojica angažiranih da ga permanentno ušutkaju.

Gledatelji koji su vidjeli “RED” u nastavku uglavnom neće vidjeti ništa naročito novo, a ono što se pokuša prodati kao novo će biti ustajalo i potrošeno. To se prije svega odnosi na kvalitetu humora koja odaje priličan nedostatak inspiracije scenarističkog tima Jona i Ericha Hoebera (kojima se pripisuje prošlogodišnji komercijalni promašaj “Battleship”). Najatraktivniji, odnosno nasmješniji sadržaji – bez obzira bila riječ o gegovima ili replikama protagonista – su, dakako, potrošeni u traileru. Ono što je ostalo jesu “bradati” vicevi i scene koje se doimaju “posuđenim” iz mnogo ambicioznijih i kvalitetnijih filmova. Nedostatak humora “RED 2” pokušava nadoknaditi akcijom, koja se svodi na kao lopatom nabacane scene jurnjava, pucnjava i tučnjava. Iako u njima sve pršto od eksplozijama, tisućama ispaljenih metaka i desecima poginulih negativaca, one na kraju izgledaju jeftino. Isto se može reći i za ugledne glumačke veličine potrošene u maksimalno klišejiziranim ulogama; Anthony Hopkins čak i nije previše uvjerljiv kao poludjeli znanstvenik, a Catherine Zeta-Jones služi tek kao kratkotrajni ukras. Ako nešto spašava dojam, onda je to Helen Mirren koja se očito dobro zabavlja ponavljajući za njenu karijeru prilično atipičnu ulogu profesionalne atentatorice, a jedan od rijetkih svijetlih scenarističkih trenutaka jest i scena u kojoj je prisiljena glumiti englesku kraljicu. Mirren se, na žalost, u “RED 2” pojavljuje prekasno da bi značajno popravila dojam. Za razliku od “Plaćenika”, franšize koja je slični koncept bolje koristi kroz svjesnu samoparodiju, “RED”, čiji se stripovski predložak ne može mjeriti s filmskim ikonama 1980-ih, je daleko brže potrošio svoje kreativne resurse i smisao postojanja. Dijelu publike, pogotovo one starije, će možda biti utješno vidjeti kako “starci” još uvijek znaju “dobro prašiti”, kao i pretpostaviti da su se dobro zabavili prilikom snimanja. Na žalost, zabave za one koji sjede pred ekranom ima daleko manje.

OCJENA: 3/10

RECENZIJA: Wolverine (2013)

Hugh Jackman
Hugh Jackman (izvor: Gage Skidmore)
WOLVERINE
(THE WOLVERINE)
uloge: Hugh Jackman, Hiroyuki Sanada, Tao Okamoto, Rila Fukushima, Famke Janssen, Will Yun Lee, Svetlana Hodčenkova
scenarij: Mark Bomback & Scott Frank
režija: James Mangold
proizvodnja: Marvel Entertainment/20th Century Fox, SAD, 2013.
trajanje: 126 '

U Hollywoodu su ovo ljeto nazvali “teškim”. S razlogom, s obzirom da  je svakog tjedna po jedna velika ljetna uzdanica završila kao komercijalni podbačaj. Toj sudbini, po svemu sudeći, nije uspio izbjeći ni “Wolverine”, ostvarenje koje pripada medijskoj franšizi koja se donedavno činila cijepljena na ovu najnoviju hollywoodsku bolest.

Naslovni junak filma, koga tumači Hugh Jackman, je najpopularniji od superherojskim moćima obdarenih mutanata koji predstavljaju protagoniste Marvelove strip-serije “X-Men”. Dotična je serija od 2000. godine do danas pojavila u šest međusobno povezanih filmskih inkarnacija – kao “redovna” saga, kao prednastavak posvećen nastanku X-Mena, i kao dva filma posvećena isključivo Wolverineu, uključujući ovaj. Prethodni film – “X-Men početak: Wolverine” iz 2009. godine je popljuvan od strane kritike, ali je zato svejedno Marvel Comicsu i studiju 20th Century Fox donio gomilu novaca, učinivši novi nastavak neizbježnim.

Wolverine na početku filma  živi kao samotnjak u kanadskoj divljini, mučen traumama iz prošlosti kojih se, s obzirom da ga mutacija učinila besmrtnim, poprilično nakupilo. Odatle dolazi u Japan kako bi se oprostio od starog prijatelja, megatajkuna Yashide (Yamanouchi) koji se nalazi na samrti. Starac mu pred smrt ponudi da od njega preuzme besmrtnost u zamjenu za mirni i normalni život smrtnika, ali umire prije nego što Wolverine uspije razmotriti ponudu. To izazove krvavu borbu za nasljedstvo u kojoj Wolverine od yakuza i nindži mora braniti Yashidinu unuku Mariko (Okamoto), a istovremeno shvaća da mu se nešto dogodilo i da više nije tako neranjiv i snažan kao ranije.

Novom”Wolverineu” se dogodila suprotna stvar od njegovog prethodnika – podbacio je na blagajnama, ali su zato kritike bile prilično blagonaklone. To se može objasniti time da je u pitanju jedan od manje tipičnih filmova o superherojima; u njemu gotovo da nema CGI-ja, pa ni za takvu vrst filma obvezne apokaliptičke destrukcije na samoj završnici. Naprotiv, takav događaj sadrži scena na samom početku,  gdje je prikazan implicitno, odnosno kao mračno ali dobro poznato poglavlje povijesti. Nakon izuzetno efektne početne scene slijedi sadržaj koji će na prvi pogled biti primjereniji komornoj drami nego akcijskom spektaklu. Samim time što izgleda drukčije, a najvećim dijelom i jest drukčiji, “Wolverine” donoši dragocjeni dašak originalnosti, resursa koji se u posljednje vrijeme doima nedostižnim za Hollywood.

James Mangold, kome je povjerena režija, nije među najboljima, ali je među svestranijim filmašima u današnjem Hollywoodu, čiji opus sadrži žanrovski prilično različite filmove od biografske drame “Hoda po rubu” do akcijskog vesterna “U 3:10 za Yumu”. Njegova vještina se ovdje ogleda u spretnom korištenju japanskih lokacija – raskošnih budističkih hramova, salona za “pachinko” i “shinkasen” vlakova, ali i scenama koje odaju počast japanskim i Japanom inspiriranim filmskim klasicima, od Kurosawinog “Krvavog prijestolja” do Scottovog “Blade Runnera”. Jackman, koji ulogu besmrtnog mutanta sada ima u malom prstu, bez velikih problema nosi film na svojim plećima. U tome veliku pomoć ima i od svjetskoj publici nepoznate, ali prilično raspoložene glumačke ekipe. Manekenka Tao Okamoto se vrlo dobro nosi sa nezahvalnom ulogom aristokratske “dame u nevolji”, a i egzotična Rila Fukushima je upečatljiva kao njena “pankerska” polusestra.

Na žalost, nakon dvije trećine, kada se mora približiti svom kraju, “Wolverine” gubi svoju originalnost i njegovi nedostaci postaju više nego očiti. To uključuje preveliki broj negativaca, neuvjerljivi lik superzlikovke Viper koji tumači ruska glumica Svetlana Hodčenkova, kao i “iznenadni” završni obrat koji je mogao predvidjeti svaki malo iskusniji gledatelj. Usprkos toga, ovaj atipični ljetni blockbuster ostavlja dobar dojam, ali i opravdanu bojazan da gledatelji s nastavkom neće biti iste sreće.

OCJENA: 6/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 7. kolovoza 2013. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

RECENZIJA: Ljubav na francuski način (2013)

Français : Virginie Efira au festival de Deauville
Virginie Efira (izvor: Wikimedia Commons)
LJUBAV NA FRANCUSKI NAČIN 
(20 ANS D'ÉCART)
uloge: Virginie Efira, Pierre Niney, Charles Berling, Gilles Cohen
scenarij: Amro Hamzawi & David Moreau
režija: David Moreau
proizvodnja: Europacorp, Francuska, 2013.
trajanje: 93 '

Kada se prije nekih pola stoljeća u japanskim kinima pojavio “Dr No”, prvi film o Jamesu Bondu, gledatelje je na plakatima dočekao naslov “Ne želimo liječnika”. Te i druge anegdote služe kao utjeha kada se sretnemo s  prevoditeljskim “biserima” naših distributera poput francuske romantične komedije “20 ans d’écart”, čiji naslov doslovno znači “20 godina razlike”, ali koja se kod nas pojavila  pod naslovom “Ljubav na francuski način”.

Osim što se radnja (najvećim dijelom) odvija u Francuskoj postoji malo opravdanja za taj naslov. U pitanju je, zapravo, film koji bi se teško mogao nazvati francuskim u nekom dubljem smislu riječ. Naprotiv, u njemu se velikim dijelom govori engleski, a i osnovni koncept je fenomen čiji se nastanak vezuje s “Američkom pitom”. Lako je zamisliti da bi prije desetljeće-dva njegov sadržaj bio razapet kao skrnavljenje francuske kulturne baštine od strane dežurnih dušebrižnika koji su se pjenili zbog američkog kulturnog imperijalizma.

Protagonistica filma je, naime, “milf”, ili ono što se u predinternetska vremena asociralo s “dobrom juhom” i “starom kokom”. Alice Lantins (Efira) je privlačna 38-godišnjakinja čiji se život gotovo potpuno svodi na posao u redakciji pariškog modnog časopisa, a za muškarce nema previše vremena ni interesa. Prilikom jednog poslovnog leta se, pak, slučajno sretne s 19-godišnjim studentom arhitekture Balthazarom Apfelom (Niney), koji je prilično razočaran kada taj susret ne proizvede ništa više od prolaznog poznanstva. Situacija se, međutim, promijeni kada Alice shvati da uprava časopisa za mjesto novog urednika traži nekoga nekonvencionalnog i “otkačenog”. U nastojanju da se što brže otrese imidža dosadne i uštogljene radoholičarke, Alice dolazi na ideju da se transformira u “cougara”, odnosno stariju ženu koja bez ikakvog kompleksa lovi mlado muško “meso”. Balthazar bi joj, zahvaljujući sretnom stjecaju okolnosti, tome trebao savršeno poslužiti, te ga počinje vodati po modnim revijama i drugim “eventima” i kolegama prikazuje kao svoju “igračku”.

Režija ovog filma je povjerena Davidu Moreauu, francuskom filmašu najpoznatijem po efektnom hororu “Oni”, kao i ne baš najuspješnijem pokušaju da otpočne hollywoodsku karijeru remakeom hongkonškog horora “Oko”. Žanrovski zaokret prema romantičnoj komediji ovdje, pak, ne predstavlja problem. Iako se ne doima previše skupim, “Ljubav na francuski način” dobro izgleda, bilo da je riječ o banalnim francuskim lokacijama koje su učinjene šarmantnim kao na turističkoj razglednici, bilo da je riječ o protagonistima. Belgijska glumica i TV-voditeljica Virginie Efira se prilično dobro nosi sa svojom ulogom koja od nje zahtijeva da tumači dva različita lika; njen partner Pierre Niney ima nešto lakši posao, ali ga također dobro obavlja. Isto se može reći i za niz karakternih glumaca u efektnim epizodnim ulogama.

Sve to, međutim, ne može kompenzirati prilično slab scenarij Moreaua i Amra Hazrawija, koji se nije previše odlijepio od osnovne, ne baš originalne ideje. U njemu nema skoro ničega što se već nije vidjelo u drugim romantičnim komedijama (osim, možda, scena s malo eksplicitnijim krevetskim aktivnostima), a klišejima se priključuju neki detalji koji prije odaju nedostatak inspiracije autora nego neku naročitu originalnost. Tako je, na primjer, protagonistici kao oličenju feminističkih ideala o poslu prije obitelji uvaljena ne baš uvjerljiva kći, vjerojatno samo zato da bi ispunila kriterij iz prvog slova engleske skraćenice MILF. Isto je tako propuštena prilika da se kroz likove Balthazarovog oca i Aliceinog bivšeg muža komentira kako čak i “cool” moderni svijet bolje gleda muškarce nego žene koji traže desetljećima mlađe partnere. Nedostatak originalnosti se ipak najviše ogleda u saharinski predvidljivoj završnici, nakon koje se neproduhovljenim prevoditeljima naslova možda i ne bi trebalo previše zamjeriti.

OCJENA: 4/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 31. srpnja 2013. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

RECENZIJA: Specijalne agentice (2013)

Sandra Bullock
Sandra Bullock (izvor: Eva Rinaldi Celebrity and Live Music Photographer)
SPECIJALNE AGENTICE
(THE HEAT)
uloge: Sandra Bullock, Melisssa McCarthy, Dan Bakkedahl, Demian Bichir, Tom Wilson
scenarij: Katie Dieppold
režija: Paul Feig 
proizvodnja: 20th Century Fox/Chernin Entertainment, SAD, 2013.
trajanje: 114'

Ovog ljeta rekordni rezultati na kino-blagajnama nisu spriječili seriju spektakularnih komercijalnih debakala na kojima će mnogi studiji izgubiti novac. Jedno od najčešćih objašnjenja za taj paradoks jest to da su vodeći studiji u kino-dvorane jednostavno poslali previše megablockbustera u relativno kratkom vremenu, te da ih tržište i publika nisu mogla apsorbirati. U situaciji kada su popadali hollywoodski divovi najbolje su prošli filmovi koji bi se uvjetno mogli nazvati “srednjom klasom”, a među njih definitivno spada komedija “Specijalne agentice” Paula Feiga.

Debitantski scenarij Katie Dieppold koristi prilično jednostavan zaplet. Sarah Ashburn (Bullock) je vrhunski obrazovana,  izvježbana i iskusna agentica FBI koja se može pohvaliti brojnim profesionalnim uspjesima, ali je kolege ne vole zbog arogancije i inzistiranja na protokolu. U nastojanju da dobije dugo očekivano promaknuće, pristaje voditi kompliciranu istragu u Bostonu, odnosno uhvatiti tajanstvenog narko-bosa odgovornog za seriju okrutnih likvidacija. Na istu metu se, pak, namjerila i Shannon Mullins (McCarthy), detektivka bostonske policije koja se također može pohvaliti impresivnim rezultatima, ali je pretpostavljeni jedva toleriraju zbog prostačkog rječnika i ponekad previše nasilnih metoda. Dvije žene su prisiljene surađivati prilikom istrage, iako zbog različitog podrijetla i karaktera ne mogu smisliti jedna drugu.

“Specijalne agentice” bi se teško mogle nazvati originalnim ostvarenjem, a i sama scenaristica (koja se u filmu pojavljuje u maloj ulozi bolničarke) je priznala da je inspiraciju pronašla u akcijskim komedijama 1980-ih koje su često sparivale dva po svemu suprotna lika u borbi protiv zločina. Dieppold je taj koncept promijenila samo učinivši dva partnera ženama; a ni to nije naročito originalno, s obzirom da su 1988. godine istu stvar koristile “Federalke”. Usprkos toga, teško da će čak i iskusniji gledatelji imati prilike osjetiti neki naročiti “deja vu”. Scenarij, odnosno zaplet, su ovdje u drugom planu, odnosno, slično kao i u slučaju “Djeveruša”, koje je Paul Feig bio režirao prije dvije godine, služe tek kao izgovor za seriju uglavnom efektnih gegova. Čak ni to što film traje gotovo dva sata mu neće previše naškoditi, s obzirom da Dieppold i Feig održavaju više nego dovoljnu razinu humora i zabave. Od svog mentora Judda Apatowa je Feig, pak, preuzeo nešto “problematičniji” sadržaj zaslužan za malo stroži cenzorski rejting; iako nema golotinje ni seksa, u filmu ne nedostaje prilično inventivnih psovki ali i eksplicitnog nasilja, krvoprolića i sakaćenja.

Dieppold i Feig su prethodno surađivali na televizijskoj seriji “Parks and Recreation”, i u slučaju “Specijalnih agentica” se pokazuju kao prilično uigrani tim. Isto se može reći i za dvoje glavnih glumica. Sandra Bullock, nekadašnja kraljica romantičnih komedija, se hrabro nosi sa ulaskom u šesto desetljeće života i čini se da bez nekih kompleksa pristaje biti “ozbiljan” dio komičarskog dvojca, odnosno njegova druga violina. “Elegantno popunjena” Melissa McCarthy, koja je također napravila izuzetan posao u “Djeverušama”, bi je lako mogla pojesti za doručak i od filma napraviti “one woman show” o ženskom Prljavom Harryju, ali zbog dobre “kemije” vrlo dobro funkcionira s Bullockovom. Autori filma se, međutim, ne drže samo njih dvije, nego dozvoljavaju i drugim glumcima – s kojima su surađivali na televiziji – da ostvare dojmljive epizode. Možda se najviše ističe Dan Bakkedahl kao sablasni agent DEA i mladi komičar Spoken Reasons kao ulični diler. Neke od uloga su, s druge strane, razočaranja. To se može reći za Michaela Rappaporta kao Mullinsinog brata-kriminalca, ali i meksičkog glumca Demiana Bechira kao Ashburninog šefa. Usprkos toga, “Specijalne agentice” su relativno mali, jeftini film čiji se profit na kino-blagajnama doima prelagano stečenim, ali je svejedno zaslužen.

OCJENA: 6/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 24. srpnja 2013. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

RECENZIJA: Bitka za Pacifik (2013)

Pacific-Rim-Offcial-Poster
(izvor: Rehtseeee Pro)
BITKA ZA PACIFIK
(PACIFIC RIM)
uloge: Charlie Hunnam, Idris Elba, Rinko Kikuchi, Charlie Day, Rob Kazinsky
scenarij: Travis Beacham & Gugliermo del Toro
režija: Gulliermo del Toro
proizvodnja: Warner Bros./Legendary Pictures, SAD, 2013. 
trajanje: 132'

Steven Spielberg je nedavno uzvitlao prilično prašine tvrdnjom da će Hollywood “implodirati” kada podbace veliki ljetnih blockbusteri i tako dovedu do ozbiljnog preispitivanja sadašnjeg poslovnog modela. Ovo filmsko ljeto kao da ga nastoji potvrditi njegove– usprkos dobre, pa nekad i dojmljive gledanosti mnogi “sigurni hitovi” zarađuju manje od očekivanog ili gube novac. Nakon “Zemlja: novi početak”, “Čovjeka od čelika”, “Misija: Bijela kuća” i “Usamljenog osvetnika” nešto slično se počelo predviđati i za “Bitku za Pacifik” SF-spektakl meksičkog režisera Guglierma del Tora.

Radnja filma, smještenog u blisku budućnost, bi se najlakše mogla opisati kao kombinacija “Godzille” i “Transformera”. Na dnu Pacifika se stvorio transdimenzionalni procijep iz koga povremeno izlaze orijaška čudovišta zvana “Kaiju” i razaraju obalne gradove. Kako bi ih zaustavili, svjetske države su se udružile i izradile orijaške humanoidne robote zvane “Jaegeri” kojima upravljaju parovi posebno obučenih, i u pravilu prijateljstvom ili rodom vezanih, pilota. Jedan od njih je bio i protagonist Raleigh Becket (Hunnam), čiju je karijeru prekinula traumatična pogibija brata u sukobu sa “Kaijuom”. Godinama kasnije, maršal Stacker Pentecost (Elba), njegov bivši pretpostavljeni, ga vraća u službu kako bi s preostalim “Jaegerima” sudjelovao u odlučujućoj bitci o kojoj ovisi opstanak čovječanstva.

Ako “Pacifik” postane komercijalni fijasko, razlog za to neće biti u nedostatku kvalitete, koliko u tome da astronomske troškove ostvarenja redateljske vizije Guglierma Del Tora jednostavno više ne može nadoknaditi današnja publika, kojoj je zbog globalne krize sve teže u jednoj sezoni “iskesati” karte za nekoliko blockbustera zaredom. Oni koji su sebi mogli priuštiti takvu žrtvu su u ovom slučaju dobili jedno od rijetkih ostvarenja koje nije adaptacija, remake ili nastavak, mada su Del Toro i njegov scenarist Beacham mnogo toga duguju klasičnim japanskim SF-filmovima i popularnim anime serijama. Scene borbi čudovišta sa orijaškim robotima su spektakularne, mada na trenutke nejasne, prije svega zbog toga što se odigravaju noću, dok pada kiša ili na dnu mora. Zbog toga je djelomično upropaštena inače dobra ideja da “Jaegeri” dobiju određenu osobnost kroz dizajn koji odaje državu njihovog podrijetla. S druge strane su, zbog zaokupljenosti Del Tora prikazom “cool” tehnologije i destrukcije, uglavnom zanemareni ljudski protagonisti; na njih publika neće previše obraćati pažnju ni zbog toga što u “Pacifiku” nema nijednog glumca koji bi se mogao prozvati zvijezdom. Jedini izuzetak je Idris Elba, poznat po “Žici” i BBC-jevoj seriji “Luther”, ali njegov lik “tvrdog” ali požrtvovnog zapovjednika je preopterećen klišejima. Mladi i relativno nepoznati Charlie Hunnam nije ostavio neki naročiti dojam te je zasjenjen svojom japanskom partnericom Rinko Kikuchi (zapadnoj publici poznatoj po epizodnoj ulozi u Inarrituovom “Babelu”) čiji je lik daleko složeniji, a izvedba daleko dojmljivija.

“Pacifik”, pak, najbolje funkcionira čim se pažnja scenarista odlijepi od samih čudovišta i robota. To se prije svega odnosi na komični podzaplet o dvojici ekcentričnih i suparničkih znanstvenika koje glume izvrsni Burn Gorman i Charlie Day, kao i scenama koje prikazuju neke od socio-ekonomskih posljedica napada “Kaijua”, prije svega prilike koje ostaci njihovih orijaških lešina pružaju poduzetnicima s druge strane zakona. To je, između ostalog, Del Toru pružilo priliku da za ovaj film angažira i neke od svojih stalnih glumačkih suradnika. “Pacifik” tako na sporedan način pronalazi ljudsku dimenziju s kojom bi se, zapravo, trebao spojiti s publikom. Neumitne usporedbe s petnaest godina starom Emmerichovom “Godzillom” će, pak, Del Torovo ostvarenje učiniti još boljim. Ako “Pacifik” na kraju ipak potone na kino-blagajnama, tu će sudbinu daleko manje zaslužiti od drugih blockbustera.

OCJENA: 6/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 17. srpnja 2013. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Netflix prvi put prestigao HBO

Netflix
Netflix (izvor: Wikipedia)

Netflix, američki servis za distribuciju DVD-ova koji već duže vrijeme distribuira filmove i slični sadržaj streamingom preko Interneta, objavio je svoje poslovne rezultate za posljednje tromjesečje, i zahvaljujući njima došao na američke naslovnice. Netflix, naime, danas ima 29,9 milijuna pretplatnika u SAD, odnosno više od 28,7 milijuna koliko ih trenutno ima HBO, vodeća američka kablovska televizija specijalizirana za istu kategoriju sadržaja. Time je Netflix potvrdio višegodišnja predviđanja da je upravo on tvrtka koja će postati “HBO umjesto HBO-a”, odnosno model za nove oblike proizvodnje i distribucije filmskog i televizijskog sadržaja.

Netflixov uspjeh izgleda utoliko veći, s obzirom da je riječ o tvrtki koja je rad započela u sasvim drugoj djelatnosti, odnosno na streaming se preorijentirala tek prije nekoliko godina, dok je dotada kao glavnu djelatnost imala posuđivanje DVD-ova po flat rateu. Netflix je, međutim, sličnim poslovnim modelom izgradio veliku bazu korisnika, a s vremenom počeo, slično kao i HBO, stvarati originalni sadržaj, pa je tako web-serija House of Cards postala prva web-serija s nominacijom za najbolju dramu.

HBO, doduše, barem neko vrijeme ne mora strahovati da će ga njegov nasljednik potpuno skinuti s trona, jer izvan američkih granica HBO još uvijek ima 114 milijuna pretplatnika, dok se Netlfix mora zadovoljiti tek sa njih 9,2 milijuna. Reed Hastings, Netflixov suosnivač, je toga potpuno svjestan i spreman je priznati da je HBO, koga otvoreno naziva svojim uzorom, “tu već  mnogo godina” i da će morati prilično raditi kako bi dosegao standarde kuće koja je svijetu dala Igru prijestolja i Carstvo poroka.

Relativno spora globalna ekspanzija Netflixa (koji je trenutno u Europi dostupan jedino u Skandinaviji i na Britanskom Otočju, a u Nizozemsku će doći krajem godine) ovu vijest čini zasad ne previše značajnom za ovdašnju publiku. Ali, s druge strane, također pokazuje kako se uporan rad,strpljivost (za razliku od mnogih drugih “dot com” tvrtki koje su izgorjele srljajući za brzom zaradom) i izgradnja korisničke baze kao temelja filmske i televizijske djelatnosti zna itekako isplatiti.

RECENZIJA: Bling Ring (2013)

FSLC Summer Talks
Sofia Coppola (izvor: tamaradulva)
BLING RING
(THE BLING RING)
uloge: Katie Chang, Israel Broussard, Emma Watson, Claire Julien, Taissa Farmiga, Leslie Mann
scenarij: Sophia Coppola
režija: Sophia Coppola
proizvodnja: American Zoetrope/A24, SAD, 2013.
trajanje: 90 '

Kada jednom budućnost nalik na onu iz “Pobješnjelog Maxa”, “Živih mrtvaca” i “Fallouta” postane stvarnost, povjesničarima koji među ruševinama budu tražili uzroke propasti današnje civilizacije će kao vrijedan artefakt poslužiti i “Bling Ring”, najnoviji film Sophie Coppole.

Radnja se temelji na istinitim događajima u Los Angelesu prije nekoliko godina, odnosno seriji provala u domove hollywoodskih zvijezda i celebrityja. Policijska istraga je na kraju dovela do grupe tinejdžera čije su biografije i zločinački motivi izazvali medijsku senzaciju. Provalnici su, naime, svi pripadali situiranim obiteljima, vozili “bijesne” aute, svake noći “partijali” po najelitnijim klubovima, a jedna od njih, manekenka Alexis Neiers, je u vrijeme uhićenja snimala vlastitu reality seriju. Coppola, koja je kao dijete hollywoodskog moćnika odrasla u sličnom svijetu, je u toj priči pronašla dosta zajedničkog sa svojim opusom, kojim dominiraju teme povlaštenih i od običnih smrtnika otuđenih pojedinaca.

Javnosti je, međutim, najvažniji detalj filma bio angažman Emme Watson, mlade britanske glumice koja se posljednjih godina nastoji “odlijepiti” od uloge Hermione u seriji filmova o Harryju Potteru, koja joj obilježila djetinjstvo i učinila globalnom zvijezdom. Lik Nicki Moore (temeljen na Neiers, koja je služila kao neslužbeni savjetnik na snimanju) se doima možda i pomalo ekstremnim korakom u tom smjeru, s obzirom da se kao razmažena, potpuno amoralna i ne baš previše bistra djevojka doima kao sušta suprotnost dobroj i pametnoj curici iz Potterove sage. Watson se, usprkos tome, hrabro nosi sa svojom ulogom; njen, za hollywoodske standarde možda ipak previše običan izgled, je čini ne toliko uvjerljivom u ulozi starlete. Kao nominalna zvijezda je u “Bling Ringu” ipak zasjenjena svojim manje poznatim kolegama koje su obavile mnogo impresivniji glumački posao. Tu najviše valja istaći Katie Chang kao sociopatsku djevojku koja pokreće kolo zločina, kao i Israela Broussarda kao jedinog muškog člana bande.

Coppola je u “Bling Ringu” zadržala svoj hladni, odmjereni stil režije, koji će pogotovo upasti u oči kada se njeno ostvarenje usporedi s Korineovim tematski sličnim “Spring Breakersima”. Ovdje nema golotinje, seksa i nasilja, a strogi cenzorski rejting je “Bling Ring” je zaradio isključivo zahvaljujući autentično prostačkom rječniku kao i prikazu nesmiljenog drogiranja tinejdžerskih likova. Coppola je, s jedne strane, njihovom svijetu prišla iz pozicije “insajdera”, ali s druge strane ju je fascinirala uloga modernih medija i društvenih mreža u cijeloj aferi koju starije generacije, poput njene, sve teže shvaćaju, ali s čijim se – u ovom slučaju negativnim – posljedicama moraju nositi. Provalnička družina je, naime, ključne podatke o odsutnosti slavnih kućevlasnika iz Los Angelesa, dobivala njihove Facebook statuse; ali je, pak, i sama dolijala zahvaljujući hvalisanju plijenom – uglavnom nakitom i “krpicama” – na Facebooku. Ono što je možda najfascinantniji detalj cijelog slučaja jest i taj da između zločinaca i žrtava i po pitanju morala, “inteligencije” i dobrog ukusa nije bilo nekih velikih razlika, pa se tako dogodilo da jedna članica bande i jedna od opljačkanih “zvijezda” na kraju čame u istom zatvoru. Objema grupama je također bila zajednička opsjednutost “slavom” po svaku cijenu; najpoznatija žrtva Paris Hilton je tako velikodušno pristala ustupiti vlastitu raskošnu kuću i “bolesnu” garderobu za rekonstruciju scena pljački. Coppolin scenarij fascinira svojim kliničkim dokumentarističkim pristupom, ali gledateljima ne ostavlja nijedan lik s kojim bi se htjeli identificirati, niti objašnjava uzroke, a još manje sugerira terapeutska rješenja za patološke pojave koje je prikazala. Pomisao da će svijetom vladati ličnosti poput njenih protagonista nakon “Bling Ringa” ostavlja gorak okus u ustima.

OCJENA: 6/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 10. srpnja 2013. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

2500 US$ po nijansi sive

English: Charlie Hunnam at the 2010 Comic Con ...
Charlie Hunnam (izvor:Wikimedia Commons)

Malo koji film je toliko podijelio javnost prije svoje premijere, odnosno, da budemo precizniji, izazvao toliko javno iskazanog prijezira među kritičarima kao predstojeća ekranizacija 50 nijansi sive. To što se svi kritičari, bilo književni bilo filmski, natječu kako na najoriginalniji način izmrcvariti djelo koje je već sada dobilo epitet duhovnog nasljednika Sumraka, vjerojatno baš i neće previše zasmetati producentima. Odnosno, barem ih ne bi trebalo previše brinuti, ako se u obzir uzme kako je filmski Sumrak sa svojim komercijalnim rezultatima i hordama “twiharda” tako uporno prkosio kritičarima. Zapravo,  sve negativne kritike prije premijere bi producentima trebale poslužiti kao besplatni publicitet. Međutim, ponekad i negativni publicitet postane previše, ako ga previše ozbiljno shvate i oni o kojima ovisi sama produkcija filma. Ili se barem takav dojam može steći kada je u pitanju odluka Charlieja Hunnama da napusti “prestižnu” ulogu Christana Greya.

Odmah nakon što je vijest došla do javnosti, iskristalizirala se svojevrsna “službena” verzija prema kojoj je Hunnam odluku donio dijelom motiviran željom da izbjegne probleme sa snimanjem TV-serije Sinovi anarhije, a dijelom zato što se jednostavno našao pod prevelikim pritiskom obožavetelj(ic)a romana. Kod dijela kritičara je, pak, Hunnam stekao status svojevrsnog heroja zato što je rekao “ne” u situaciji gdje bi 99 % njegovih kolega reklo “da”, odnosno prihvatilo hrpu novaca i slavu koje dolaze s tumačenje glavne uloge u jednom od najrazvikanijih filmova našeg doba; a sve to, naravno, zato što je zaključio da će taj film biti smeće i da će mu dugoročno naškoditi karijeri. Neki mediji su, pak, špekulirali da je Hunnamu bilo “sve neugodnije” snimati ili pripremati se za “vruće scene”.

Hollywood Reporter, međutim, donosi nešto drukčiju verziju priče, koja Hunnamov odlazak tumači daleko prozaičnijim razlozima. U njoj je otkriveno kako je Hunnam za svoj nastup trebao dobiti honorar od 125.000 US$. Iako je riječ o svoti zbog koje bi, pretpostavljam, mnogi koie čitjua ove redove bili spremno na daleko gore stvari od glavne uloge u od kritičara unaprijed otpisanom filmu, ona se i ne čini baš prevelikom za hollywoodske standarde, a pogotovo kada se u obzir uzmu rizik da eventualni komercijalni neuspjeh nekome ne uništi ili na duži rok torpedira karijeru.

Hunnamu je, pak, dodatni razlog, ili barem konačni povod, za rastanak sa Nijansama bio ono što se u Hollywoodu eufemistički zove “kreativne razlike” s producentima kao i redateljicom Sam Taylor-Young. Preciznije, Hunnam je inzistirao na tome da sudjeluje u pisanju scenarija i izvrši “određene izmjene” u odnosu na predložak. Navodno su mu producenti ispočetka bili spremni izaći u susret, ali kada je postavio dodatne zahtjeve, stvar je konačno pukla.

Iako svi mrzitelji 50 nijansi sive na trenutak mogu slaviti zbog “pobjede zdravog razuma” i rijetkog primjera glumca “koji je učinio pravu stvar”, taj će trijumf biti kratkotrajan. Ma koliko Hollywood bio opsjednut zvjezdanim statusima, u posljednje vrijeme se pokazalo da su filmski hitovi ti koji rade zvijezde od glumaca, umjesto da filmske zvijezde rade hitove od filmova. Nema sumnje da će producenti među tisućama lijepih, ali još uvijek anonimnih hollywoodskih lica pronaći novog Christiana Greya. Vjerojatno za cijenu manju od 2500 US$ po nijansi.

RECENZIJA: Svjetski rat Z (2013)

SVJETSKI RAT Z
(WORLD WAR Z)
uloge: Brad Pitt, Mireille Enos, James Badge Dale, Daniella Kertesz
scenarij: Matthew Michael Carnahan, Drew Goddard & Damon Lindelof
režija: Marc Forster
proizvodnja: Paramount/Skydance/Hemisphere/GK Films/Plan B, SAD, 2013.
trajanje: 116 '

Kada je u pitanju današnji Hollywood, nema takve stvari kao negativni publicitet. Barem su se tome nadali Paramountovi PR-majstori prije premijere filma “Svjetski rat Z”. Ekranizacija istoimene bestseler-knjige Hala Brooksa je tako mjesecima pohodila naslovnice ne zbog naročito atraktivne i originalne teme niti glavne zvijezde, koliko zbog vijesti o izuzetno napornom i problematičnom snimanju. To se prvenstveno odnosilo na odluku producenata, zgroženih reakcijama test-publike, da u škart bace završnu trećinu već dovršenog filma te da se snime novi materijal, a što je, po zlim jezicima, cijenu filma diglo na basnoslovnih 400 milijuna dolara.

No, čak i bez takvih komplikacija je “Svjetski rat Z” predstavljao jedan od ambicioznijih hollywoodskih projekata, s obzirom da predstavlja pokušaj da se danas izuzetno popularni koncept zombi-apokalipse iskoristi ne samo za ljetni blockbuster, nego i film koji pokušava prikazati kako bi takva zbivanja trebala izgledati na globalnoj razini. Za tako nešto je potreban protagonist s motivom i resursima da se kroz njegovu perspektivu upoznamo s razmjerima i drugim detaljima globalne kataklizme. Toj svrsi služi Gerry Lane (Pitt), bivši istražitelj UN s bogatim iskustvom rada u kriznim žarištem, a koje će prvo primijeniti kako bi vlastitu obitelj zaštitio na samom početku izbijanja zombi-epidemije, a potom nakon što ga svjetska organizacija (ili ono što je od nje ostalo) pošalje na opasnu misiju kako bi na nekoliko svjetskih lokacija pokušao doznati uzrok pošasti i, što je još važnije, načine kako je zaustaviti.

Čak i bez komplikacija sa dva završetka, “Svjetski rat Z” ima jedan ozbiljan problem zbog kojeg bi ga oni malo iskusniji gledatelji dočekali sa skepsom. Naime, s obzirom da je riječ o ljetnom blockbusteru, pohlepni studiji su film o zombi-apokalipsi nastojali prodati obiteljskoj publici, te su ga zato “srezali” na cenzorski rejting PG-13. U praksi to znači da se može prikazati destrukcija cijelih gradova i država, odnosno smrt desetina, tisuća, a možda i milijuna ljudi, ali se pri tome mora paziti da ne bude prolivena kap krvi. Nasilje se tako prikazuje izdaleka, u mraku, a o univerzalnom receptu za permanentno rješavanje pojedinačnog zombi-problema – hicu u glavu – ima tek govora, ali ne i praktične demonstracije. Čak i potencijalno “najjača” scena u filmu, u kojoj protagonist svom partneru spašava život na efikasan, ali izuzetno brutalan način, je upropaštena time da je u kritičnom trenutku kamera namjerno skrenuta negdje drugdje. Publika naviknuta na televizijske standarde zombi-krvoprolića u “Živim mrtvacima” će se osjećati prevarenima, a da se o fanovima igrica kao što su “Day Z” i “Dead Island” i ne govori.

Najveći problem filma je ipak konceptualne prirode. Predložak, koji je apokalipsu prikazivao kroz svjedočenja velikog broja različitih likova uz dosta implicitnog humora, satire i komentara na suvremena zbivanja, nije baš najzahvalniji za obradu u konvencionalnom cjelovečernjem blockbusteru. Njegova ekranizacija je stoga trebala biti ili u obliku televizijske mini-serije ili pseudodokumentarca. Međutim, švicarski režiser Marc Forster i scenaristički odbor su se odlučili upravo za potpuno konvencionalni pristup, gdje se zbivanja prikazuju s mrtvačkom ozbiljnošću. I protagonist je konvencionalan u onom najgorem hollywoodskim smislu riječi; nije dovoljno što on mora biti heroj koji će vlastoručno spasiti svijet, nego ga se mora prikazati i kao savršenog obiteljskog čovjeka, odnosno film opteretiti sa scenama u kojima brižna Mireille Enos sjedi i čeka vijesti o mužu koji se na drugom kraju planeta mora boriti s hordama zombija. Brad Pitt se hrabro nastoji nositi sa scenarističkim nedostacima nastojeći taj lik učiniti simpatičnim, i kada je “Svjetski rat Z” gledljiv, to je uglavnom zbog njega. Ti trenuci su, na žalost, uglavnom iskorišteni već u traileru, pa se na ovaj film predstavlja veliku ali propuštenu priliku.

OCJENA: 4/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 3. srpnja 2013. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)