RECENZIJA: Malavita (2013)

MALAVITA
(THE FAMILY)
uloge: Robert De Niro, Michelle Pfeiffer, Tommy Lee Jones, Dianna Agron, John D'Leo
scenarij: Luc Besson & Michael Caleo
režija: Luc Besson
proizvodnja: EuropaCorp, Francuska, 2013.
trajanje: 105 '

U današnjem filmskom svijetu mnoga imena uživaju ugled na temelju stare slave, a ponekad je i ta stara slava, zapravo, bila nezaslužena. Među njima se posebno ističe francuski režiser i producent Luc Besson, čiji su filmovi prije trideset godina izgledali i zvučali “cool”, ali čiji je sadržaj, pogotovo iz današnje perspektive, prilično šupalj. Bessonu se, doduše, može priznati da je svojim opusom u svjetskoj publici razbio neke od kvazisnobovskih i anti-snobovskih predrasuda prema francuskoj kinematografiji, kao i da je kao producent zaslužan za mnoge uspješne karijere i kvalitetna ostvarenja. Međutim, kada se sam dohvati režije, njegova ostvarenja je teško pomiriti s reputacijom koju nose “Veliko plavetnilo” ili “Peti element”. Možda je najbolji primjer za to “Malavita”, crna komedija koja bi, s obzirom na imena koja se nalaze na špici, trebala biti filmski događaj godine, a zapravo predstavlja jedan od najvećih promašaja.

Film predstavlja adaptaciju romana francuskog humorista Tonina Benacquiste, s radnjom koja se doima poput “pitcha” za standardnu hollywoodsku “high concept” komediju. Glavni protagonist je Giovanni Manzoni (De Niro), bivši bruklinski mafijaš koji je odlučio “otkucati” svoje kolege i bosa FBI-ju i kao nagradu dobio novi identitet i šansu da zajedno sa obitelji život počne iznova. FBI-jev agent Robert Stansfield (Jones) mu je utočište pronašao u pitoresknom francuskom gradiću na sjeveru Normandije gdje bi se trebao skrasiti pod imenom Fred Blake i izgovorom da piše knjigu. Za Freda novi život donosi niz izazova, uglavnom vezanih uz nerazumijevanje lokalnih običaja i negativne stereotipove koje lokalno stanovništvo ima prema “barbarskim i neotesanim” Amerikancima. Svatko od članova obitelji na to reagira na svoj način – u trgovini supruga Maggie (Pfeiffer) na uvrede odgovara paležom, u srednjoj školi kći Belle na pokušaj seksualnog zlostavljanja (Agronn) odgovara teniskim reketom, a na premlaćivanje sin Warren (D’Leo) odgovara organizacijom vlastite mini-mafije. Sam Fred slobodno vrijeme provodi pišući vlastite memoare te koristeći bejzbol palice i slična sredstva u poslovanju s lokalnim vodoinstalterima i poduzetnicima. Njihov život će, međutim, postati ugrožen kada Giovannijev/Fredov šef dozna gdje se obitelj krije te na njih pošalje tim vrhunskih ubojica.

Uz Bessona su publiku u kino-dvorane trebala privući i imena glumaca čije su ranije uloge predstavljale preteču ili model likova koje tumače u “Malaviti”. Robert De Niro je tako dobio “Oscara” tumačeći lik mafijaša, Tommy Lee Jones tumačeći lik mrtvački ozbiljnog federalnog agenta, a Michelle Pfeiffer je prije četvrt stoljeća ostvarila zapaženu komičnu ulogu u “Udata za mafiju”. Svemu tome, dakako, treba dodati i ime Martina Scorseseja kao izvršnog producenta, čiji film “Dobri momci” – u kome je, naravno, nastupao De Niro, predstavlja dio radnje. Međutim, sve to podsjećanje na bolju filmsku prošlost ne može sakriti scenarij koji izgleda kao da je napisan lijevom nogom, nesposobnost da se pronađe adekvatni omjer između realističnog ultranasilja (film započinje masakrom nedužne obitelji) i humora. Što se samog humora tiče, on je odavno potrošen i svodi se na desetljećima izlizane stereotipe o snobovskim Francuzima i ultranasilnim Amerikancima. Najveći je problem, međutim, u tome što nije stvoreno ni zrnce simpatija za protagoniste koji su prikazani kao nasilni i amoralni psihopati koji zlostavljaju svoju okolinu. U svemu tome je najgore prošla Diana Agronn, koja je radi snimanja ovog filma napustila snimanje popularne TV-serije “Glee”. Njen lik Belle je najlošije napisan – ispočetka izgleda kao inteligentna i iskusna djevojka koja bez problema rješava sve muške probleme, da bi se pred kraj pretvorila u patetičnu suicidalnu šiparicu. Nepoznati John D’Leo ostavlja najbolji dojam, ali školski podzaplet vezan uz njegov lik, nije pravilno iskorišten. Kao ni skoro sve drugo u “Malaviti”.

OCJENA: 3/10

RECENZIJA: Veliki majstor (2013)

Wong Kar Wai's in Kona!! You've got to see it ... — (izvor: islandlife)

VELIKI MAJSTOR
(一代宗師)
(THE GRANDMASTER)
uloge: Tony Leung, Zhang Ziyi, Chang Chen, Zhao Benshan, Song Hye-kyo, Wang Qinxiang, Zhang Jin
scenarij: Wong Kar-wai
režija: Wong Kar-wai
proizvodnja: Block 2 Pictures/Jet Tone Organisation, Hong Kong/Kina, 2013.
trajanje: 108 '

U neka, možda i ne tako davna vremena, bilo je nezamislivo, barem u onim “pristojnim” krugovima, staviti riječi kao što su “Hong Kong” i “umjetnički film” u istu rečenicu. Međutim, nakon što je Tarantino sa svojim filmovima počeo osvajati festivalske nagrade i pri tome eksplicitno navoditi opskurna istočnoazijska ostvarenja kao izvor inspiracije, počele su polako nestajati i snobovske predrasude prema tom dijelu svijeta. Tome je dijelom doprinio i Wong Kar-wai, hongkonški filmaš koji je od sredine 1990-ih privukao pažnju svojim izrazito ne-komercijalnim, ali od kritike i festivalskih žirija oduševljeno dočekanim dramama. Među njih bi se mogao ubrojiti i “Veliki majstor”, najnovije ostvarenje koje pokušava pomiriti dva naizgled nepomirljiva svijeta – “mali”, intimni i “umjetnički film” sa žanrom filmova o borilačkim vještinama.

Moglo bi se reći da je Wong Kar-waiju kod “Velikog majstora” jedan od ciljeva bilo i osvajanje “Oscara”, s obzirom da žanrovski pripada glasačima losanđeleske Akademije tako dragom žanru biografskog filma. Naslovni protagonist, kojeg tumači Wongov stari suradnik Tony Leung, je Yip Man alias Ip Man, kineski majstor borilačkih vještina najpoznatiji kao tvorac Wing Chuna, danas vjerojatno najpopularnije i u svijetu najpoznatije forme kung fua, odnosno kao jedan od učitelja legendarnog hongkonškog borca i filmskog glumca Brucea Leeja. Radnja započinje 1930-ih na jugu Kine, u gradu Foshan koji je uglavnom pošteđen političkih, ekonomskih i drugih problema koji muče ostatak zemlje i u kojima se vrhunski kung fu borci i učitelji, poput Ip Mana, mogu na miru posvetiti usavršavanju svojih vještina. Ip Manu, koji inače živi uzornim obiteljskim životom, omiljeno odredište je lokalni bordel gdje se susreće sa svojim kolegama i razmjenjuje iskustva. Tamo jednog dana dolazi ugledni sjeverni majstor Gong (Qinxiang) kojeg će Ip Man, na iznenađenje svih poraziti, ali potom biti poražen od Gongove kćeri Gong ‘Er (Ziyi). Njih dvoje prilikom borbe otkrivaju međusobnu privlačnost, ali će ih razdvojiti kinesko-japanski rat, prilikom koga Gongov učenik Ma San (Zhang Jin) postaje suradnik japanskih okupatora.

“Veliki majstor” je tek posljednji u nizu filmova i TV-serija snimljenih u Hong Kongu i Kini otkako je 2008. godine veliki uspjeh doživio “Ip Man” s Donnie Yenom. Za razliku od tih, u pravilu komercijalnih ostvarenja, u kojima su glavna atrakcija bile borbe, Wong Kar-wai priču o legendarnom kung fu majstoru koristi kao podlogu za svojevrsni filmski esej o prolaznosti. Iako film sadrži nekoliko impresivnih borilačkih sekvenci koreografiranih od legendarnog majstora Yuen Woo-pinga, gledatelje će prvenstveno privući detaljna rekonstrukcija Kine 1930-ih, odnosno sugestivna fotografija Philippea Le Sourda koja stvara melankolični ugođaj nalik na onaj u Leonoevom “Bilo jednom u Americi”. Međutim, sva ta impresivna forma ne može sakriti prilično slabašan sadržaj, odnosno konceptualne probleme sa scenarijem koji se na trenutke čini nedovršenim. Radnja, naime, tek djelomično prikazuje Ip Mana, da bi ga u sredini filma gotovo potpuno ignorirala u korist Gong Er, a završni dio, koji bi trebao prikazivati Ip Manov emigrantski život u Hong Kongu, je potpuno zbrzan. Neki od potencijalnio fascinantnih likova se na trenutak pojave, a potom potpuno nestaju.

Moglo bi se reći da je Wong Kar-wai film prije svega namijenio domaćoj publici, gdje su različite tehnike, koncepti i majstori borilačkih vještina dio opće kulture. Problemima filma je doprinijelo i to da je na brzinu dovršen pred ovogodišnji Berlinale, ali možda najveći je taj da je pao u distributerske ruke Harveya Weinsteina, koji u posljednje vrijeme uživa zao glas zbog sklonosti da drastično reže istočnoazijske filmove za njihova međunarodna izdanja. U svakom slučaju, “Veliki majstor” predstavlja razočarenje, odnosno film nedostojan svog naslova.

OCJENA: 4/10

RECENZIJA: Ovo je kraj (2013)

Jay Jonah Seth James Danny Craig (izvor: Sean Davis)

OVO JE KRAJ
(THIS IS THE END)
uloge: Seth Rogen, Jay Baruchel, James Franco, Jonah Hill, Danny McBride, Craig Robinson, Michael Cera, Emma Watson
scenarij: Seth Rogen & Even Goldberg
režija:  Seth Rogen & Evan Goldberg
proizvodnja: Columbia Pictures, SAD, 2013.
trajanje: 106 '

Jedan od najefikasnijih načina izazivanja smijeha se može pronaći u tome da se neke svakodnevne, rutinske ili apstraktne fraze shvate doslovno ili takvima pokušaju dočarati pred ekranom. Jedan od primjera bi mogao biti skeč u irskoj humorističkoj TV-emisiji “Republic of Telly” gdje su se ekranizirali stihovi najpoznatijih rock ili pop pjesama. Sličan koncept koristi i “Ovo je kraj”, komedija Setha Rogena i Evana Goldberga, samo što u ovom slučaju umjesto pop-glazbe kao predložak služi apokalipsa, odnosno njen opis u Bibliji.

Gledatelji će, međutim, morati malo sačekati prije nego što shvate o kakvom je, zapravo, filmu riječ. “Ovo je kraj” počinje kao “normalna” komedija, poput mnogih iz Rogenovog opusa. Jedino se neobičnim čini što je u njoj protagonist sam Rogen, isto kao što i njegov kolega i sunarodnjak Jay Baruchel tumači samog sebe. Radnja prikazuje kako je Baruchel iz Kanade došao u Los Angeles kako bi se družio sa Rogenom, sada već uspješnim hollywoodskim komičarem i scenaristom. Povod je zabava koju je njihov prijatelj James Franco priredio u svom novom raskošnom domu, i na kojoj se okupio niz drugih celebrityja i glumaca. Baruchelove neugodnosti u susretu s hollywoodskim ličnostima slavnijim od sebe, međutim, dolaze u drugi plan nakon potresa i niza spektakularnih i uznemirujućih događaja koji kulminiraju otvaranjem zemlje ispred Francove kuće i masovnom pogibijom učesnika zabave. Među preživjelima su Rogen, Baruchel, Franco, Jonah Hill, Craig Robinson i Danny McBride, koji u kući postaju suočeni s nedostatkom televizije, Interneta, vijesti o vanjskom svijetu, ali i prilično ograničenim rezervama hrane, vode i drugih potrepština. Njihove pokušaje da prežive otežavaju sve veće međusobne tenzije, ali i spoznaja da se vani motaju demoni iza kojih bi mogao stajati Sotona.

Apokalipsa kao podloga za crnu komediju je zanimljiva, iako ne previše originalna ideja (sličan koncept je ovog ljeta koristio i britanski film “Kraj svijeta”). Ono što je još zanimljivije jest da je apokaliptičko pustošenje Los Angelesa i ostatka svijeta zapravo u drugom planu, pa tako i protagonistima treba daleko više vremena nego publici da zbroji dva i dva i shvati o čemu je, zapravo, riječ. Rogenov i Goldbergov scenarij se čak i previše ne trudi parodirati klišeje žanra, pa se danas sveprisutni zombiji spominju tek u jednom trenutku. Tvorcima filma je apokalipsa tek izgovor za film u kome se razmažene hollywoodske zvijezde odjednom nađu u situaciji da, poput svoje publike, moraju sami brinuti o nekim tako prozaičnim stvarima kao što su hrana, piće, krov nad glavom i spašavanje golih života. A još je zanimljivije i to da mnoge od tih zvijezda tumače fiktivne, i u mnogo čemu nimalo simpatične verzije same sebe, a za koje publici uglavnom neće biti previše krivo kada ih snađe, u pravilu neugodan, kraj.

“Ovo je kraj” je velikim dijelom prilično zabavan i na trenutke urnebesno smiješan film, iako sadrži scene masovnog krvoprolića, kao i prolijevanja svakojakih tjelesnih izlučevina. Juddu Apatowu, producentu i režiseru koji je Rogenu i družini omogućio karijeru, odana je počast i po tome što se inzistiralo na prikazu izvjesnih dijelova muške anatomije, a što je detalj karakterističan upravo za njegov opus. Nekon nekog vremena, međutim, postaje izvjesno da je “Ovo je kraj” nastao od kratkog (i nikad prikazanog) filma “Jay and Seth versus the Apocalypse” iz 2007. godine. To se odgleda u njegovoj razvučenosti i pokušaju da se u cjelovečernji format utrpaju sadržaji bez previše humora ili inspiracije. To se odnosi na scene bijega pred demonima, prilično izlizano parodiranje “Egzorcista”, a pogotovo na finalu gdje se sudbina protagonista raspliće u kombinaciji patetike i ne baš previše uvjerljivih CGI-efekata. Mnogima će epilog ukazati na nedostatak ukusa autora. Usprkos tog i drugih razočaranja, “Ovo je kraj” zaslužuje preporuke, iako će više za poklonike autora i filmofile nego za širu publiku.

OCJENA: 5/10

RECENZIJA: Kick-Ass 2 (2013)

KICK-ASS 2

uloge: Aaron Taylor-Johnson, Chloe-Grace Meretz, Christopher Mintz-Plasse, Jim Carrey, John Leguizamo
scenarij: Jeff Wadlow
režija: Jeff Wadlow
proizvodnja: Universal/Marv Pictures, SAD, 2013.
trajanje: 103 '

Izreku da negativni publicitet ne postoji potvrđuju brojni primjeri iz povijesti filma. Jedan od svježijih je pružio “Kick-Ass”, ekranizacija popularnog stripa Marka Millara. Ona je 2010. kod dežurnih dušobrižnika izazvala prilično prosvjeda zbog vjernog prenošenja sadržaja vezanih uz lik Hit-Girl, odnosno scene u kojima tada 11-godišnja djevojčica Chloe-Grace Meretz psuje poput kočijaša, te uz korištenje oružja i masovno prolivanje krvi rješava problem kriminala na njujorškim ulicama. Sva ta halabuka je samo pomogla “Kick-Assu” da postane više nego solidni hit na kino-blagajnama, a od Meretz učinila zvijezdu. Millar je tako stvoreni publicitet iskoristio kako bi izdao dva strip-nastavka – “Hit-Girl” i “Kick-Ass 2” – čija zajednička ekranizacija pred publiku dolazi u obliku filma “Kick-Ass 2”. Ovaj put se za kontroverze pobrinuo glumac Jim Carrey, koji je, vjerojatno nakon uplaćenog honorara za ulogu, žestoko napao film zbog “promoviranja nasilja” i “glorificiranja vatrenog oružja”. Priča se opet ponovila – “Kick-Ass 2” je zaradio određeni novac, iako ispod očekivanja i s mnogo manje naklonosti od strane kritike.

Narator i nominalni protagonist filma je i dalje Dave Lizewski (Taylor-Young), geekovski njujorški srednjoškolac koji svake noći oblači kostim i pod imenom Kick-Ass patrolira ulicama u borbi protiv zločina. Ranije je njegova partnerica bila Hit Girl, ali ju je očeva pogibija nagnala da se, barem privremeno, okane borbe protiv kriminala i život posveti pokušajima normalnog odrastanja kroz pohađanje srednje škole . Zbog toga se Kick-Ass priključuje grupi maskiranih osvetnika i superheroja koju je okupio živopisni pukovnik Stars and Stripes (Carrey). Ta grupa ispočetka nema previše posla, ali se sve mijenja kada Chris d’Amico (Mintz-Plasse), sin mafijaša koga je Kick-Ass likvidirao u prethodnom nastavku, odluči pokrenuti krvavu osvetu kao samozvani “supernegativac”. Okupivši grupu snagatora i psihopatskih ubojica i uzevši nadimak “Motherfucker”, d’Amico kreće u lov na Stars and Stripesa i njegovu družinu, preko koje misli doći do Kick-Assa.

Matthew Vaughn, Britanac koji je režirao prethodni nastavak, u “Kick-Ass 2” se zadovoljio poslom producenta te scenarij i režiju povjerio Jeffrey Waldowu, svojem manje poznatom američkom kolegi. Kao i u prethodnom filmu, glavni problem je bio konceptualne prirode. I strip i film su zamišljeni kao eksplicitna parodija cijelog koncepta superheroja i maskiranih osvetnika, pri čemu humor, i to gotovo isključivo crni, proizlazi iz prikazivanja nimalo ugodnih (i često prilično krvavih) posljedica onoga što bi se desilo kada bi obični ljudi pod maskama pokušavali istjerivati pravdu. S druge strane, geekovska publika, kojoj je ovaj film namijenjen, zahtijeva upravo isto onakvo ultra-nasilje i crno-bijelu podjelu svijeta na dobro i zlo (sa predvidljivom završnicom) kao u ostvarenjima koje valja parodirati. U “Kick-Ass” je taj efekt sjajno postignut s pojavom Hit-Girl koja je bez problema zasjenila naslovnog junaka, i koja to ponovno čini ovdje. U drugom nastavku se, koncept, s druge strane, već pomalo doima izlizanim, te ga spašavaju tek povremeni trenuci lucidnosti – poput scene u kojoj Hit Girl s užasom shvaća da na nju neki fenomeni pop-kulture imaju isti efekt kao na njene praznoglave vršnjakinje. S druge strane, pokušaji da se u “Kick-Ass 2” ubaci nešto novo nisu uvijek uspješni, i to uglavnom zbog nedovoljno razređenih ideja. Jedan od takvih primjera je uvođenje lika maskirane osvetnice Night Bitch s kojom Kick-Ass započinje vezu, ali i prilično neukusan pokušaj da se silovanje prikaže na crnohumorni način.

“Kick Ass 2” će, možda upravo zbog tih pogrešnih skretanja izgledati na pravom putu. Njegovi tvorci su iskazali spremnost za rizik, odnosno potencijal da u eventualnom trećem nastavku pogode što su ovdje promašili. To se za “pristojne”, ali daleko skuplje “prave” superherojske filmove ne može reći.

OCJENA:5/10

RECENZIJA: Elysium (2013)

uloge: Matt Damon, Jodie Foster, Sharlto Copley, Alice Braga, Diego Luna, Wagner Moura, William Fichtner
scenarij: Neill Blomkamp
režija: Neill Blomkamp
proizvodnja: Sony/Tristar/MRC, SAD, 2013.
trajanje: 106'

Jedan od najiritantnijih hollywoodskih klišeja se obično može vidjeti s druge strane kamere. Priča obično počinje daleko od Hollywooda gdje relativno nepoznati autor napravi film s kojim rasturi domaće kino-blagajne i(li) oduševi kritiku. Nakon toga slijeda ponuda za dolazak u Hollywood gdje ga čekaju najveće zvijezde, orijaški budžeti, a s njima mogućnost za još sjajniji opus. Ali, kada se ta ponuda prihvati, ono što dođe na ekran uvijek predstavlja veliko razočarenje. Najnoviji junak te priče je Južnoafrikanac Neill Blomkamp. Prije četiri godine je njegov SF-film “Distrikt 9” sa svojom kombinacijom domišljatih specijalnih efekata, crnog humora i političke alegorije uspio ne samo ostvariti komercijalni uspjeh nego doći i do nominacije za “Oscara”.

Njegovo najnovije ostvarenje “Elysium”, također pripada SF-žanru, i radnjom je smješteno u Los Angelesu 2154. godine. Svijet je zagađen i prenaseljen, te podijeljen na sićušnu elitu koja uživa u luksuzu i blagodatima tehnologije na orijaškoj orbitalnoj postaji Elysium, te ostatak koji tavori u siromaštvu i beznađu na Zemlji. Među potonje spada bivši kriminalac Max (Damon), čiji je pokušaj da poštenim radom stekne novac za putovanje na Elysium prekinut nesrećom uslijed koje je ozračen i preostaje mu pet dana života. Zbog toga pristaje surađivati sa svojim bivšim kolegama na čelu sa Spiderom (Maura), koji u orbitu krijumčare “ilegalce”. U zamjenu za istu uslugu Max mora sudjelovati i otmici bogatog vlasnika tvornice i iz njegovog mozga ukrasti vrijedne podatke. Taj pothvat, međutim, privuče pažnju Delacourt (Foster), šefice osiguranja Elysiuma koja je uz pomoć otetog tajkuna planirala puč te na Maxa i njegove kolege šalje mentalno neuravnoteženog, ali ubitačno efikasnog plaćenika Krugera (Copley).

Blomkamp se u “Elysiumu” daleko eksplicitnije nego u “Distriktu 9” nastoji kroz futuristički zaplet iskazati vlastite političke stavove koji se doimaju potpuno komplementarni današnjoj američkoj ljevici, bilo da je riječ o ratu protiv “1 %”, ukidanju svih ograničenja imigracije i pretvaranje ilegalnih imigranata u punopravne američke državljanje, odnosno nastojanju da se progura još uvijek nezaživjeli projekt općeg obveznog zdravstvenog osiguranja. Dojam o “Elyisiumu” kao o socijalističkom ili Obaminom agitpropu je još veći zbog angažmana radikalno lijevog Matta Damona za glavnog glumca. Sama angažiranost filma ne bi trebala predstavljati problem, ali je Blomkamp s njom pretjerao, odustavši od bilo kakve suptilnosti. To se najviše iskazuje kroz potpuno crno-bijelu karakterizaciju, pa su tako zlim bijelim kapitalistima suprotstavljene tamnopute proleterske mase. Međutim, to očito nije bilo dosta. Da bi i posljednjem idiotu u publici bilo jasno tko je dobar, a tko loš momak, uveden je melodramatski podzaplet sa Maxovom ljubavi iz djetinjstva (čiji odrasli lik tumači Alice Braga), a čija kćer umire od leukemije koja se može izliječiti jedino na Elysiumu. To se sve odrazi i na likove, odnosno razočaravajuće uloge, bilo da je riječ o potpuno promašenoj Jodie Foster, kao i Copleyu, koji je obavio tako sjajan posao kao tragični junak “Distrikta”, a ovdje služi kao karikatura negativaca iz loših akcijskih filmova.

Prevelika jednostavnost radnje i likova na kraju očitim čine i neke druge njegove nedostatke, kao što sunedostatak originalnosti – slične motive je koristio još i Langov “Metropolis” – i predvidljiva završnica u obliku antiklimatičkog fizičkog obračuna na Elysiumu. Ono što spašava film jesu poneki svijetli trenuci, kao što je dašak crnog humora u prikazu robotskog represivnog aparata, kao i dojmljiva scena otmice. Najbolji dojam, pak, stvara brazilski glumac Wagner Maura koji se očito zabavlja glumeći antipod autoritarnom policajcu iz “Elitne postrojbe”. No, čak i s njim “Elysium” je ipak razočaranje, barem za one koji su mislili da će Blomkamp u Hollywoodu izbjeći ono što je snašlo mnoge njegove kolege.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 21. kolovoza 2013. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

RECENZIJA: Jobs (2013)

JOBS
(jOBS)
uloge: Ashton Kutcher, Dermot Mulroney, Josh Gad, Lukas Haas, J. K. Simmons, Matthew Modine
scenarij: Matt Whiteley
režija: Joshua Michael Stern
proizvodnja:Open Road Films, SAD, 2013.
trajanje: 122 '

Jedna od dilema koja muči filmske producente od samih nastanka industrije jest odnos prema aktualnim ličnostima ili događajim, odnosno dilema da li prilikom njihove komercijalne eksploatacije treba više inzistirati na brzini produkcije ili se više truditi na kvalitetnoj obradi, čak i po cijenu aktualnosti u trenutku premijere. Danas je ta dilema postala izuzetno važna, jer mjesecima i godinama od prvog scenarija do premijere mnogo toga što je izgledalo “cool” i “hip” postane demodirano ili zasjenjeno nekim još atraktivnijim i “kulerskim” fenomenom. Tu dilemu, možda više od ičega drugog, ilustrira problem koji se našao pred Joshuom Michaelom Sternom, režiserom filma “Jobs”.

Vijesti o snimanju filma su se pojavile nedugo nakon 24. listopada 2011. godine, odnosno nakon smrti Stevea Jobsa, američkog poduzetnika koji je zahvaljujući osnivanju računalne tvrtke “Apple Inc.” kao i nizu popularnih i danas sveprisutnih gadgeta postao jedna od najpopularnijih i najutjecajnijih ličnosti našeg doba. “Jobs” se u kino-dvoranama pojavio 19. travnja 2013. godine. Producenti su izjavili kako su na tom datumu inzistirali kako bi obilježili 39. obljetnicu osnivanja “Applea”, ali je bez svake sumnje odluci da do filmske reinkarnacije Jobsa dođe godinu dana i pol nakon njegove smrti pridonio i ogroman publicitet vezan uz nestanak diva američke računalne industrije, kao i očekivanja da će filmu besplatnu reklamu pružiti fanatični korisnici i poklonici “Appleovih” proizvoda.

“Jobs” počinje 2001. godine kada naslovni protagonist (Kutcher) izaziva oduševljenje među uposlenicima “Applea” prilikom prve demonstracije jednog od tih proizvoda – iPoda. Radnja se potom pomiče u prošlost, odnosno u 1974. godinu kada je Jobs tek propali student, čiji nonkonformizam, hipijevski životni stil i gotovo bolesnu samouvjerenost okolina tolerira tek zahvaljujući njegovom talentu za prepoznavanje novih ideja. Jedna od njih je osobno računalo koje namjerava izgraditi Steve Wozniak (Gad), njegov dobri prijatelj iz djetinjstva. Iako su tradicionalni informatičari prema tom konceptu skeptični, a šira javnost ne shvaća mogućnosti novog uređaja, uporni Jobs okuplja talentiranu ekipu, te uz pomoć poduzetnika i bivšeg inženjera Marka Markulle (Mulroney) osniva “Apple” i na tržište izbacuje “Apple II”. Jobs postaje uspješan i slavan, ali s vremenom gubi prijatelje, a niz poslovnih promašaja, poput “Lise”, godine 1985. dovodi do njegovog smjenjivanja sa čela “Applea”. Desetak godina kasnije “Apple” se našao u problemima, i uprava Jobsa, koji je u međuvremenu osnovao novu tvrtku NEXT, poziva da je ponovno učini predvodnikom računalne industrije.

Filmu je dodatni, iako od strane producenata na početku možda i neželjeni, publicitet donio angažman Ashtona Kutchera u naslovnoj ulozi. Glumac koga je proslavila serija “Lude sedamdesete” je s velikim entuzijazmom prihvatio ulogu čovjeka prema kome mnogi danas imaju idolopoklonički odnos, a koja mu je trebala omogućiti da prestane biti vezan uz likove koji su izgledom ili duhom zaglavili u adolescentskim godinama. Kutcher se potrudio i, ako se film gleda isključivo kroz prizmu njegovih napora, “Jobs” je impresivan film koji na prilično uvjerljiv način rekonstruira jednu od ikona našeg doba.

Na Kutcherovu, ali i gledateljsku žalost, scenarij Matta Whiteleya nije bio na visini, odnosno dostojan jedne takve ličnosti kao Jobs. Umjesto da se koncentrira na ključne događaje u njegovom životu, “Jobs” predstavlja maksimalno klišejizirano i uglavnom dosadno nabrajanje opće poznatih detalja biografije; neki od manje uzornih epizoda (poput odbacivanja trudne djevojke) su ubačeni tek reda radi, te potpuno neiskorišteni i pred kraj stvaraju nepotrebnu konfuziju. “Pirati Silicijske doline”, TV-film snimljen daleke 1999. godine gdje je isti lik tumačio Noah Wylie, pokazuje kako Hollywood, za razliku od računalne tehnologije, ne mora uvijek ići naprijed.

OCJENA: 4/10

RECENZIJA: Prizivanja (2013)

PRIZIVANJA
(THE CONJURING)
nastupaju: Patrick Wilson, Vera Farmiga, Ron Livingston, Lili Taylor
scenarij: Chad Hayes & Carey Hayes
režija: James Wan
proizvodnja: Warner Bros./New Line Cinema, SAD, 2013.
trajanje: 112 '

Tezi da su 1970-e bile istinsko “zlatno doba” filma bi trebali biti najskloniji ljubitelji horor-žanra, s obzirom da su upravo tada stvorena neka od njegovih klasičnih ostvarenja, kao što su “Egzoricist”, “Predskazanje” i “Noć vještica”. Stoga i ne bi trebalo iznenaditi što se neka od najuspješnijih horor-ostvarenja našeg doba mogu shvatiti kao svojevrsni hommage tom dalekom desetljeću. Rijetko koje je u tome otišlo tako daleko kao “Prizivanja” Jamesa Wana, relativno niskobudžetni film koji je ovog ljeta ostvario iznenađujući uspjeh na sjevernoameričkim kino-blagajnama, ali i kod prema tom žanru tradicionalno nesklone kritike.

“Prizivanja” predstavljaju rijetkost za filmove ovog žanra je i to da se temelji na istinitim događajima, odnosno da su dvoje protagonista, koje tumače Vera Farmiga i Patrick Wilson, stvarne ličnosti. Bračni par Ed i Lorraine Warren su bili istraživači paranormalnih pojava i samozvani demonolozi, a široj javnosti su postali poznati sredinom 1970-ih zahvaljujući istrazi navodne demonske opsjednutosti kuće obitelji Lutz, odnosno kriminalističkog slučaja koji je poslužilo kao predložak za popularni horor-film “Amytivilleski užas”. Scenarij braće Chada i Careya Hayesa se, pak, bavi nešto ranijom istragom čiji su detalji navodno bili toliko uznemirujući da su Warrenovi odlučili o njemu godinama ne govoriti. Radnja započinje 1971. godine u Rhode Islandu gdje je vozač kamiona Roger Perron (Livingston) za relativno povoljne novce kupio kuću i u nju se uselio sa suprugom Carolyn (Taylor) i pet kćeri. Obitelj se ubrzo suočava sa nizom uznemirujućih i neobjašnjivih pojava – satova koji staju u isto vrijeme, stalnog lupanja u noći, neobjašnjivih smrti životinja oko kuće – da bi sve eskaliralo pojavom prikaza u samoj kući. Perronovi na kraju zovu Warrenove u pomoć, te Ed i Lorraine moraju iskoristiti sve svoje iskustvo i vještine kako bi prikupili dovoljno dokaza nužnih za odobravanje egzorcizma od strane Katoličke crkve.

Režiser James Wan je slavnim postao kao tvorac “Slagalice strave”, horor-filma čiji je uspjeh doveo do popularne franšize, ali i zbog eksplicitnog nasilja i krvoprolića postao oličenje podžanra “torture porna”. U ovom ostvarenju se Wan, međutim, vraća korijenima, odnosno “staroj školi” koja se više oslanjala na postupno građenje neugodne atmosfere i hitchockovsko stvaranje napetosti umjesto jeftinih šokova, specijalnih efekata i hektolitara umjetne krvi. Koliko je taj Wanov pristup bio kvalitetan možda najbolje svjedoči i odluka cenzorskog odbora MPAA koja je “Prizivanja” žigosala strožim R-rejtingom, iako je i sam odbor priznao da u filmu nema eksplicitnog nasilja, krvoprolića, golotinje ili prostačkog rječnika; umjesto toga službeno obrazloženje je bilo da je film “previše strašan”. Ono je itekako opravdano, te “Prizivanja” postiže ono što mnogim današnjim hororima s blažim PG-13 rejtingom ne uspijeva – da pružaju dovoljno strave za fanove žanra, a istovremeno ne iskaču iz parametara filma za najširu publiku.

Veliki dio uspjeha “Prizivanja” se može pripisati i izvrsnoj glumačkoj ekpi, pri čemu posebno valja pohvaliti dvije glumice. Lili Taylor, nekadašnja ikona nezavisnog filma, se kao obična žena u neobičnoj i jezovitoj situaciji iskupila za nastup u katastrofalnom remakeu “Kuće duhova” iz 1999. godine. Vera Farmiga, pak, savršeno dobro glumi ženu čije su paranormalne moći istovremeno blagodat, ali i prokletstvo. “Prizivanja” se također ističu i realizmom, odnosno minimalističkim, ali uvjerljivim prikazom svijeta od prije četiri desetljeća. Ono što posebno upada u oči je, pak, inzistiranje na obiteljskim vrijednostima, kao i da se postojanje demona tretira kao banalni dio svakodnevnog života. Možda jedini razlog zbog koga “Prizivanja” ne izgledaju kao klasik 1970-ih jest razočaravajuća i za ovo doba previše vezana glazba Josepha Bishare. No i sa tako razbijenom iluzijom “Prizivanje” zaslužuje preporuke.

OCJENA: 7/10

RECENZIJA: 2 igrača (2013)

2 IGRAČA
(2 GUNS)
uloge: Denzel Washington, Mark Wahlberg, Paula Patton, Bill Paxton, Fred Ward, James Marsden, Edward James Olmos
scenarij: Blake Masters
režija: Baltasar Kormákur
proizvodnja: Universal/Tristar, SAD, 2013.
trajanje: 109 '

Glavne uloge su povjerene ne jednom, nego dvojici glumaca koji su pokazali kako mogu samom svojom pojavom učiniti hitovima filmove akcijskog žanra. Iza kamere stoji filmaš koji je sličnim žanrovskim ostvarenjima na sebe skrenuo u domovini prije nego što je bez problema prešao u Hollywood. Tema je aktualna, a mjesto radnje se pokazalo zahvalnim za bezbrojne filmaše tokom desetljeća. Što, onda, može krenuti krivo? Mnogo toga, ako je suditi po “2 igrača”, najnovijem hollywoodskoj akcijskoj komediji Islanđanina Baldasara Kormákura.

Film započinje kada dva kriminalca – Robert Trench (Washington) i Michael Stigman (Wahlberg) – planiraju pljačku banke u malom američkom gradiću na granici s Meksikom. U njoj se nalazi novac meksičkog narko-bosa Papija Grecoa (Olmos) koga su obojica bez uspjeha pokušali nagovoriti da im se pridruži u krijumčarskoj operaciji. Kada se pljačka izvede, ispostavlja se da plijen daleko veći nego što su njih dvojica mogli očekivati. Ali, to, dakako, nije jedino iznenađenje koje čeka likove. Trench, naime, nije kriminalac nego tajni agent DEA koji je kroz pljačku pokušao pronaći dokaze o Grecovim kriminalnim aktivnostima. Stigman je, pak, operativac američke mornaričke obavještajne službe koga su za pljačku angažirali njegovi pretpostavljeni kako bi pronašli sredstva za financiranje “crnih” operacija. Prije nego što Trench i Stigman ustanove prave identitete i motive svojih kolega postaju mete okrutnog CIA-nog glavešine Earla (Paxton) čiji je novac bio opljačkan u banci.

“2 igrača” na samom početku izgledaju vrlo dobro. Scene kojim se uspostavlja “buddy buddy” dinamika između Trenchovog i Stigmanovog lika ne izgledaju previše originalne, ali su zato dovoljno zabavne, a dijalozi, pogotovo kada njih dvojica sjede u zalogajnici i ležerno raspravljaju o svojim planovima, su prilično duhoviti. Gledatelje će odmah zaintrigirati pitanje kako će likovi reagirati na razotkrivanje međusobne prijevare, ali i kako će tokom radnje pokušati nadmudriti jedan drugog. Odgovor koji nudi scenarist Blake Masters, tvorac hvaljene kriminalističke TV-serije “Bratstvo”, međutim, nije zadovoljavajući. Spletke iza kojih stoje Trenchovi i Stigmanovi pretpostavljeni su jednostavno previše komplicirane, ili ih Masters ne zna pravilno izložiti u kratkom formatu cjelovečernjeg filma. To se možda najviše iskazuje kroz potrošenost i nedovoljnu oblikovanost određenih likova, najviše u slučaju admirala koga tumači Fred Ward. Neki likovi, pak, nisu uopće potrebni, poput Trenchove kolegice i djevojke koju tumači Paula Patton, i čija je jedina svrha bila u film ubaci obavezni ženski lik i pruži nešto dodatnog publiciteta sa scenom u kojoj se glumica – a što je za filmove ovakve vrste danas prilična rijetkost – pojavljuje u toplesu.

U “2 igrača” ne nedostaje akcijskih scena, ali one nisu naročito dojmljive, a u nekim slučajevima, kao na primjer u završnom obračunu, su prilično razočaravajuće. Neke od njih, pak, nisu ni naročito uvjerljive – poput one u kojoj se protagonisti na silu probijaju u mornaričku bazu, vjerojatno posljednje mjesto na svijetu gdje biste koristili takve metode, osim ako niste bombaš samoubojica. Mastersov scenarij, pak, humor uglavnom zadržava na verbalnoj razini, odnosno kroz sarkastične replike protagonista, a odlikuje ga prilično crnilo, odnosno scene rezanja glava, sakaćenja i jedna koja će izazvati zgražanje kod boraca za prava životinja.

Sve to, dakako, ne znači da su “2 igrača” ne zaslužuje preporuke. Razlog za to je raspoložena glumačka ekipa, a posebno epizodisti Olmosa i Paxtona, čiji su negativci jednako dojmljivi kao i protagonisti. S obzirom da “čistih” akcijada (u kojima se ne koristi CGI) baš i nema previše u današnjem Hollywoodu, i ovako problematična ostvarenja će poslužiti kao solidni nadomjestak.

OCJENA: 5/10

RECENZIJA: Ljubav je u zraku (2013)

LJUBAV JE U ZRAKU
(AMOUR & TURBULENCES)
nastupaju: Ludivine Sagnier, Nicolas Bedos, Jonathan Cohen, Arnaud Freck, Brigitte Catillon, Lila Salet
režija: Alexandre Castagnetti
scenarij: Xavier Nemo, Nirina Ralanto, Julien Simonet & Nicolas Bedot
proizvodnja: Reverence/Manchester Films/Thelma Films/Universal, Francuska, 2013.
trajanje: 96 '

Na pitanje da li je svijet devedesetih bio bolji ili lošiji nego što je danas se teško može odgovoriti. Ono o čemu nema spora jest da je bitno drukčiji. Među brojnim detaljima koji bi na to mogli ukazati jest i Hollywood, odnosno njegovi scenaristi i producenti koji su u nedostatku inspiracije za svoje romantične i druge komedije obilato kao izvor koristili opus svojih francuskih kolega. Danas su se stvari promijenile, te ne treba iznenaditi da kulturna razmjena ide u suprotnom smjeru. Jedan od primjera bi mogao pružiti američki glumac i scenarist Vincent Angell, čiji je originalni (i nikada producirani) scenarij poslužio kao predložak za francusku romantičnu komediju “Ljubav je u zraku”.

Zaplet filma se, barem na prvi pogled, čini prilično jednostavnim. Protagonisti su dvije sasvim suprotne ličnosti – pedantna umjetnica Julie (Sagnier) i hedonistički, neuredni plejboj Antoine (Bedos). Stjecajem okolnosti njih dvoje dobiju susjedna sjedala na letu iz New Yorka u Pariz. Ono što će taj let učiniti neugodnim jest to da su njih dvoje imali vezu koja je završila katastrofom. Sljedećih nekoliko sati nastoje drugim putnicima objasniti kako i zašto se to dogodilo; njihova priča, međutim, počne ponovno podgrijavati dugo vremena zatomljene osjećaje te se postavlja pitanje hoće li se prije povratka u Pariz vratiti jedno drugom.

Na adaptaciji Angellovog scenarija je radilo čak šest autora, ali se to u samom filmu teško može primijetiti. “Ljubav je u zraku”, doduše, sadrži uobičajene sastojke formule za hollywoodsku romantičnu komediju – tezu o tome da se suprotnosti privlače, protagonisti koji se ispočetka ne podnose, bizarni prvi susret kao uvod u ljubavnu vezu, smiješno egzotične lokacije kao sredstvo zavođenja (u ovom slučaju jedna od najpoznatijih, ali i najizlizanijih svjetskih znamenitosti), tragično predvidljive nesporazume koji će dovesti do razdvajanja dvoje ljubavnika i, naravno, patetika pred obavezni “hepi end”. S druge strane, sav taj sadržaj je vješto upakiran u kompaktnu priču, kao i pouzdanu režiju Alexandrea Castagnettija koji na efektan način prebacuje radnju iz prošlosti u sadašnjost i obrnuto.

Najveći adut filma je ipak u izuzetno raspoloženoj glumačkoj ekipi, a među kojom se najviše ističu tumači uloga dvoje protagonista. Ludivine Sagnier je najpoznatiji član postave, glumica koja je međunarodnoj publici postala poznata sa ostvarenjima kao što su “Bazen” i “8 žena”. U ovom filmu pokazuje kako nečija ljepota ne mora uvijek predstavljati smetnju komičarskom talentu, te se, da se kojim temeljem pojavi u hollywoodskoj romantičnoj komediji, mogla sasvim ravnopravno mjeriti sa kraljicama tog žanra kao što su Meg Ryan ili Sandra Bullock. Njen partner Nicolas Bedos, koji je, između ostalog, sudjelovao u izradi scenarija, je daleko manje poznat i u domovini je slavu izgradio prvenstveno po televizijskim nastupima. U “Ljubav je u zraku” pokazuje izuzetan talent da simpatičnim učini lik koji puši, pije i žene konzumira poput potrošne robe. Sagnier i Bedos u svemu tome primaju važnu pomoć od sporednih glumaca, odnosno likova koji bi dvoje fizički natprosječno atraktivnih protagonista trebali vezati uz stvarni svijet. To se prvenstveno odnosi na Jonathana Cohena kao Antoineovog najboljeg prijatelja; odnos između dva lika je tako dobro postavljen da se gledatelj ne sjeti zapitati zašto netko tko sebi može priuštiti prekooceanske letove i provod u New Yorku još uvijek za prijatelja ima nekoga tko za život zarađuje kao bolničar u staračkom domu.

“Ljubav je u zraku” predstavlja još jedan primjer kako hollywoodsku kreativnu krizu, ako se potrude, mogu iskoristiti druge kinematografije. Mada nije ništa više od žanrovskog proizvoda za neobaveznu zabavu, ovaj film pokazuje kako se i na tržištu romantičnih komedija Hollywood može tući njegovim vlastitim oružjem.

OCJENA: 6/10

RECENZIJA: One Direction: This Is Us 3D (2013)

ONE DIRECTION: THIS IS US 3 D
nastupaju: Niall Horan, Zayn Mallick, Liam Payne, Harry Styles, Louis Tomlinson
režija: Morgan Spurlock
proizvodnja: Syco Entertainment/Tristar, Velika Britanija/Irska, 2013.
trajanje: 92 '

Ovih dana je prilično zanimljivo vidjeti kako političari koji su izgradili karijere propovijedanjem protiv besmislenih ratova na Bliskom istoku sada postaju glavni zagovornici i pokretači još jednog takvog krvoprolića. Slične stvari možemo vidjeti i u filmskom svijetu, gdje nije potrebno mnogo napora da bi se filmaš slavljen kao nonkonformistički buntovnik pretvori u oličenje istog onakvog establishmenta protiv kojeg se nekoć bunio. Najsvježiji, ali i, s obzirom na rezultate na američkim kino-blagajnama, i komercijalno najuspješniji primjer pruža Morgan Spurlock. Prije desetak godina je s dokumentarcem “Super Size Me” na originalan i duhovit način kritizirao McDonald’sovu brzu hranu i utjecaj te velike korporacije na američko društvo. Za njegovo novo ostvarenje, koncertni dokumentarac “One Direction: This Is Us”, bi se, pak, moglo reći da predstavlja panegirik jednom sličnom proizvodu.

“This Is Us”, koji je nakratko sjeo na prvo mjesto američkih kino-blagajni, naime ne samo prikazuje, nego i slavi anglo-irski boy band “One Direction”, pop fenomen koji bi ciničniji promatrači mogli nazvati glazbenim ekvivalentom “Big Maca”. U oba slučaja je riječ o industrijskom proizvodu gdje je kvantiteta važnija od kvalitete, a ciljani konzumenti pripadaju najneiskusnijim i najranijivijim dobnim skupinama. U slučaju “One Directiona” su ti konzumenti djevojčice koje posljednje tri godine pune stadione širom svijeta, dovode pjesme tog benda na vrhove top-lista i, naravno, trendova na Twitteru. Spurlock upravo takvoj publici treba zahvaliti uspjeh svog filma koga, zapravo, uopće ne bi bilo da iza njega nije stajao tvorac benda, britanski pop-mogul Simon Cowell, koji se u “This Is Us” pojavljuje kao jedan od producenata.

Spurlock ovaj put nije htio ugristi ruku koja ga hrani, pa je dokumentarac uredno “očišćen” od svih sadržaja koji bi mogli ugroziti pažljivo izgrađeni, i u smislu “obiteljskih vrijednosti” besprijekorni, imidž benda, odnosno svega što bi moglo spriječiti dolazak hordi šiparica u kino-dvorane. “This Is Us” je tako u SAD dobio cenzorski rejting PG, blaži od PG-13 koji predstavlja prosjek današnjeg Hollywooda. U filmu nijedan član grupe ne kaže nijednu prostu riječ, ne pojavljuje se dim od cigarete niti čašica alkohola, nema ni spomena groupieja, a članovi benda ne spominju čak ni vlastite djevojke ili zaručnice.

Ono što publika, pak, može vidjeti jesu povremene snimke spektakularnih nastupa benda u koncertnim dvoranama poput prestižne londonske O2 i njujorškog Madison Square Gardena, prema kojoj članovi “One Directiona” nekoliko puta izražavaju duboko poštovanje. Svi su ti nastupi snimljeni u 3D, ali njihov efekt se vrlo brzo izgubi te se “This Is Us” može bez problema gledati i u standardnom formatu. Same pjesme predstavljaju moderni pop, odnosno brojne obrade starijih hitova koje su stvarali i izvodili daleko kvalitetniji izvođači. Od glazbe su gledateljima koji nisu fanovi “One Direction” daleko zanimljivije scene u kojima se, ponekad na duhoviti način, prikazuju razmjere globalne histerije koje su izazvale širom svijeta i stvaraju usporedbe s “beatlemanijom” od prije pola stoljeća. Neumitne usporedbe s “beatlesovskim” kvazidokumentarističkim klasikom “Hard Day’s Night” –na koga se ovaj film povremeno naslanja kroz scene “glupiranja” i štoseva koje izvode članovi benda – su na Spurlockovu štetu, jer se doimaju isforsiranima (a najbolja je potrošena na odjavnoj špici). Najbolji dojam, pak, ostavljaju scene u kojima roditelji članova benda na iskren način govore o dobrim, ali i ponekim lošim posljedicama njihove brzo stečene slave. One su kratke, ali dovoljne da ovaj konfekcijski proizvod učine gledljivim.

OCJENA: 5/10

	RECENZIJA: Crime Sce… o RECENZIJA: Crime Scene: The Te…
	RECENZIJA: Crime Sce… o RECENZIJA: Crime Scene: The Va…
	RECENZIJA: Vještac:… o RECENZIJA: The Witcher: Blood…
	RECENZIJA: Oppenheim… o RECENZIJA: Barbie (2023)
	RECENZIJA: Ubojstvo… o RECENZIJA: Ubojstvo (Forbrydel…