RECENZIJA: Plaćenici 3 (2014)

PLAĆENICI 3
(THE EXPENDABLES 3)
uloge: Sylvester Stallone, Jason Statham, Antonio Banderas, Jet Li, Wesley Snipes, Dolph Lundgren, Kelsey Grammer, Randy Couture, Terry Crews, Kellan Lutz, Ronda Rousey, Glen Powell, Victor Ortiz, Robert Davi, Mel Gibson, Harrison Ford, Arnold Schwarzenegger
scenarij: Chreighton Rothenberger, Katrin Benedikt & Sylvester Stallone
režija: Patrick Hughes
proizvodnja: Lionsgate, SAD, 2014.
trajanje: 126 '

Latinska izreka “Nomen est omen” (Ime je predskazanje) ponekad zna utjecati na odluke hrvatskih kino-distributera. Tako je prije četiri godine akcijski film The Expendables, koji bi se najpreciznije mogao prevesti kao “Potrošni”, odnosno kao “Potrošna roba”, prekršten u Plaćenici, jer bi inače nedostatka mašte prosječnog kino-posjetitelja mogao dovesti do zaključka kako je riječ o nekakvoj socijalno angažiranoj drami, ili da je riječ o bezvrijednom trashu. Za prvi film, čija je glavna atrakcija bila okupljanje najvećih akcijskih zvijezda i evociranje svijetlih tradicija akcijskog žanra 1980-ih, ispostavilo se da originalno ime nije opravdano, odnosno da su Plaćenici barem onoliko zabavni koliko su zabavnim bila slična ostvarenja koja su od Sylvestera Stallonea, Arnolda Schwarzeneggera, Dolpha Lundgrena i drugih mišićavih likova učinili velike zvijezde. Uspjeh tog filma je, naravno, doveo do toga da se snimi i nastavak Plaćenici 2, koji je okupio još impresivniju filmsku ekipu i koji je nekako uspio biti jednako kvalitetan, ako ne i bolji od prethodnika. Na žalost, stvari s vremenom, pogotovo ako se na njima previše inzistira, sjednu na svoje mjesto, pa su Plaćenici 3 upravo onakvo razočarenje kakvo sugerira njegov originalni naslov.

Scenaristički tim, u kome se ponovno nalazio Stallone, doduše, nije previše skretao od formule uspostavljene u prethodnom filmu. Na samom početku “Plaćenici”, privatno vojno poduzeće koje čine bivši obavještajci i specijalci i koje za birane klijente obavlja različite delikatne poslove koji traže primjenu oružja, na samom početku u nekoj neimenovanoj zemlji (iako jezik kojim se govori sugerira Srbiju) u iz zatvora izbavi svog člana Doctor Deatha (Snipes), koji je tamo godinama čamio. On im se priključuje u novom, ovog puta “redovnom” poslu koji uključuje zaustavljanje pošiljke bombi gospodarima rata u Somaliji. Akcija međutim pođe krivo kada se ispostavi da je glavni krijumčar nitko drugi do Conrad Stonebanks (Gibson), nekadašnji osnivač “Plaćenika” koji se okrenuo kriminalu. S obzirom da je jedan od članova tima teško stradao Barney Ross (Stallone) za akciju hvatanja Stonebanksa u Rumunjskoj mora angažirati nove, mlađe članove tima. Prilikom priprema počinju napetosti između ostarjelih veterana i mladih “guštera”, ali će one biti prevladane te će se Ross i njegovi drugovi moći suprotstaviti Stonebanksu čak i kada se pri tome moraju suočiti s cjelokupnom vojskom jedne postsovjetske države.

Nove Plaćenike karakterizira scenarij koji bi se, slično kao i u prethodnom nastavku, mogao nazvati “generičkim”, odnosno koji se previše ne zamara s pitanjima “gdje” i “zašto”, pa se tako bugarska crnomorska luka nastoji ne baš previše uvjerljivo “prodati” za Somaliju. S druge strane, seriji akcijskih scena se mora dati nekakvo vezivno tkivo, pa u onim “ozbiljnim” scenama se Barney Ross i družina moraju suočiti s time da su ih uhvatile godine, odnosno dilemom oko toga trebaju li jednostavno “zatvoriti radnju” ili pokušati palicu predati mlađoj generaciji koju predstavljaju likovi koje tumače Kellan Lutz, Glen Powell, Victor Ortiz i džudašica Ronda Rousey. S obzirom o kakvom filmu i kakvoj franšizi je riječ, nije teško pretpostaviti kakav će biti odgovor na to pitanje. Tvorcima filma se, pak, cjelokupna kreativna energija potrošila na to kako casting učiniti još impresivnijim nego u prethodnom filmu, pa su, zapravo, najbolje scene u kojima se pojavljuju Snipes, Gibson i Harrison Ford – odnosno koje sugeriraju određene paralele njihovih likova sa stvarnim životima glumaca (Snipesovo utamničenje zbog utaje poreza, Fordov hobi pilotiranja helikopterom i Gibsonov “put na tamnu stranu”). Čim se te točke skinu s dnevnog reda, Plaćenici 3 se svode na prilično neinventivne akcijske scene u kojima dodatni uteg predstavlja odluka producenata da, u pokušaju da dobiju što više mlađe publike, cenzuriraju nasilnije scene kako bi dobili rejting PG-13. Prethodna dva filma, prije svega namijenjena publici koja se sjeća dobrih starih vremena kada su akcijski filmovi imali cenzorski rejting “R” i gdje nije bio problem prikazivati kako pucnjava izaziva prolijevanje krvi, će takav čin shvatiti kao izdaju. Kada neka franšiza koja se temelji na nostalgiji i “dobri starim vremenima” na silu pokušava postati “hip”, “cool” i moderna, daleko je veća vjerojatnost da će postati “potrošna roba”.

OCJENA: 4/10

RECENZIJA: Oluja stoljeća (2014)

Richard Armitage (izvor:Wikimedia Commons)

OLUJA STOLJEĆA
(INTO THE STORM)
uloge: Richard Armitage, Sarah Wayne Callies, Matt Walsh, Alyicia Debnam-Carey, Arlen Escarpeta
scenarij: John Swetnam
režija: Steven Quale
proizvodnja: Warner Bros/New Line, SAD, 2014.
trajanje: 89'

Niz klimatskih i geoloških faktora su prostor između Stjenjaka i gorja Allegheny u Sjevernoj Americi učinili tako prostranom i plodnom ravnicom da se europskim doseljenicima očigledno isplatilo radi nje potamaniti bizone i Indijance, a što je kasnije taj prostor učinilo svjetskom žitnicom a njihove potomke građanima najmoćnije velesile u povijesti. Takva blagodat je, međutim, došla uz određenu cijenu, i to u obliku specifičnih meteoroloških fenomena – tornada – koje stvaraju te iste klimatsko-geološke okolnosti. Svake godine zračni vrtlozi pružaju nevjerojatno atraktivan prizor onima koji ih imaju prilike gledati iz daljine, ali i rizik od smrti i razaranja svemu onome što im se nađe na putu. Zbog toga su kroz povijest bili jedan od omiljenih motiva hollywoodskih filmaša, a u posljednje vrijeme i meta tzv. “lovaca na oluje” – video-entuzijasta koji ljeti tumaraju širom sjevernoameričkih ravnica nadajući se da će uspjeti uhvatiti idealni snimak tornada iz neposredne blizine. Potonji je fenomen iskorišten kao podloga za scenarij filma katastrofe In the Storm (od naših distributera preveden kao Oluja stoljeća, pri čemu se očigledno zaboravilo na ne tako davni i s istim imenom prikazani film s Georgeom Clooneyem u glavnoj ulozi).

Radnja filma prikazuje kako gradić Silverton na američkom Srednjem Zapadu postaje metom serije tornada neuobičajenih kako po učestalosti tako i po jačini. Ti se događaji prate iz perspektive nekoliko grupa likova kojima je zajedničko to da su se, što svojevoljno, što stjecajem okolnosti, našli na putu stihiji. Prvu grupu čini tim “lovaca na oluje” na čelu sa profesionalnim filmašem Peteom (Walsh) i meterologinjom Allison Stone (Wayne Callies), a koje, usprkos impozantne opreme koja uključuje oklopno vozilo, muče financijske brige uslijed toga što tokom sezone nisu uspjeli uhvatiti nijedan dovoljno atraktivni snimak tornada. Drugu grupu čini Garry Morris (Armitage), zamjenik direktora lokalne srednje škole, koji se osim o ceremoniji dodjele maturalnih diploma mora brinuti i o svoja dva adolescentska sina. Treću grupu čine seoski besposličari koji glumataju kaskadere nadajući se da će postati zvijezde na Youtubeu.

Oluja stoljeća je imala relativno loše rezultate na kino-blagajnama, kao i isto tako loše kritike, pri čemu su bile primjetne usporedbe s Twisterom Jana de Bonta, hollywoodskim blockbusterom koji je tornado koristio kao svoj motiv prije nepuna dva desetljeća. Dva filma, pak, dijeli mnogo više od vremenskog razmaka – novi film je daleko kraći i strukturno jednostavniji te, barem na prvi pogled, izgleda neuobičajeno “malen” za nešto što bi trebalo biti ljetna uzdanica velikog studija. Scenarist John Swetnam je odbacio sve suvišne podzaplete, među likovima nema eksplicitnih negativaca, a ekspozicija, odnosno upoznavanje pozadine likova je ne samo svedeno na esencijalni minimum, nego i prikazano kroz danas među filmašima prilično popularnu tehniku “found footage”. Tako se veliki dio zbivanja prikazuje iz perspektive samih likova, a zbivanja se također odvijaju gotovo u realnom vremenu.

Taj je realizam, s druge strane, kompromitiran ne baš uvjerljivom koincidencijom katastrofalnog tornada i s video-projektom vremenske kapsule zbog koga Morrisovi sinovi stalno moraju držati kamere u rukama; publika bi se mogla osjetiti prevarenom i zbog možda najdojmljivije scene destrukcije (dakako, korištene u trailerima) koja, zapravo, nema veze s protagonistima i kojoj oni iz prilično razumljivih razloga nisu mogli svjedočiti. Na samom početku se posve nepotrebno robuje klišejima i to kroz scenu u kojoj grupa tinejdžera postaje žrtvom malog, ali iznenadnog tornada, što je daleko primjerenije jeftinim hororima nego nekom naoko ozbiljnom filmu katastrofe. Iskusnijim gledateljima, pak, neće biti naročiti problem predvidjeti koji će od likova ostati živ do odjavne špice. Svemu tome usprkos, Oluja stoljeća, barem ako se u obzir uzmu danas niski standardi onoga što Hollywood isporučuje u kino-dvorane svakog ljeta, i nije neko veliko razočaranje. Prilično raznorodna glumačka ekipa, kojom, uz par izuzetaka, dominiraju manje poznata lica, obavlja uglavnom solidan posao; scenarij je, zbog svoje koncentriranosti na akciju i kratkoće, izbjegao za ovakvu vrstu filma posve nepotreban “politički korektni” agitprop o nužnosti borbe protiv klimatskih promjena. Oluja stoljeća vjerojatno neće dugo ostati u sjećanju gledatelja, ali se može preporučiti kao rijetkih primjera zanatski korektno odrađene filmske zabave i jedan od rijetkih primjera gdje se primjenjuje danas u Hollywoodu zaboravljeno načelo “manje je više”.

OCJENA: 5/10

RECENZIJA: Čuvari galaksije (2014)

ČUVARI GALAKSIJE
(GUARDIANS OF THE GALAXY)
uloge: Chris Pratt, Zoe Saldana, Dave Bautista, Vin Diesel, Bradley Cooper, Lee Pace, Michael Rooker, Karen Gillan, Djimon Honsou, John C. Reilly, Glenn Close, Benicio del Toro
scenarij: James Gunn & Nicole Perlman
režija: James Gunn
proizvodnja: Marvel Studios/Walt Disney Pictures, SAD, 2014.
trajanje: 122 '

Naslovi koji pripadaju tzv. Marvelovom filmskom univerzumu danas sve više podsjećaju na “Barcelonu” pred utakmicu sa trećeligašem ili Guderianove panzer-divizije pred operaciju “Barbarossa”, odnosno daju dojam da se mora dogoditi nešto zbilja neobično da ne ostvare zadani cilj. U ovom konkretnom slučaju cilj, koji se ostvaruje kroz industrijsko “štancanje” blockbustera o superherojima iz Marvelovih stripova, jest stalni i pouzdani dotok hrpe novca na hollywoodske bankovne račune. “Marvelovci” i filmski studiji koji su se, poput Disneya, uhvatili za tu sisu, sada sebi mogu dozvoliti čak i ono što je na početku tog pothvata izgledalo ludost, odnosno luksuz da strip-geekovima ispunjavaju čak i najbizarnije “muzičke želje”. Jedna od njih je bila vezana uz seriju Guardians of the Galaxy (Čuvari galaksije), jedan od, uvjetno rečeno, opskurnijih naslova iz Marvelovog stripovskog korpusa, kome je posvećen tek jedan odlomak u 400 stranica debeloj Marvelovoj enciklopediji. Kao i u mnogo slučajeva dosad, ti detalji previše nisu smetali na kraju balade, odnosno donijeli su još jedan blockbusterski megahit, zapravo dašak dobrih vijesti za Hollywood čiji box-office rezultati ovog ljeta nisu bili naročiti impresivni. A, da stvar bude još bolja, u svemu tome je sudjelovala i blagonaklona kritika koja je tvrdila da Čuvari galaksije predstavljaju osvježenje čak i u kontekstu Marvelove filmske serije, odnosno da izgleda dovoljno drukčije od većine filmova o superherojima.

Jedan od razloga za to bi se mogao pronaći i u tome što se Čuvari galaksije doimaju prilično ekonomični u onome što nekada zna takve filmove činiti prilično dosadnim – “priču o nastanku” koja mora pokazati i objasniti kako je protagonist stekao svoje superherojske moći. U slučaju ovog filma je tome posvećeno izuzetno malo vremena na svom početku – godine 1988. dječak po imenu Peter Quill, nedugo nakon što mu je preminula majka, bude otet od vanzemaljaca. Nešto više od četvrt stoljeća kasnije se dječak ne samo prilagodio novim okolnostima, nego i ostvario zavidnu karijeru kao “poduzetnik” na rubu galaktičkog zakona, stekavši nadimak Star-Lord (Pratt). Prilikom jednog od takvih pothvata se dočepao artefakta koji bi mogao pomoći zlom Ronanu (Pace) da uništi svoje neprijatelje i usput izazove kaos i krvoproliće u galaksiji. Star-Lord će se stjecajem okolnosti sresti s Gamorom (Saldana), zelenokožom plaćenicom koja za radi za Ronana; inteligentnim rakunom po imenu Rocket (kome glas posuđuje Bradley Cooper), humanoidnim stablom po imenu Groot (kome glas posuđuje Vin Diesel) i razbijačem po imenu Drax (Bautista). Svih petoro će, također stjecajem okolnosti, početi međusobno surađivati, odnosno stvoriti tim koji nastoji spasiti ne samo vlastite glave, nego i ostatak univerzuma.

Najznačajniji element koji Čuvare galaksije odvaja od ostatka Marvelove franšize jest u tome što je radnja odmah na početku ostavilu Zemlju, odnosno odvija se u dubokom i dalekom svemiru, pa je i žanrovski daleko bliža danas pomalo zaboravljenom i od Hollywooda u posljednje vrijeme tragično neiskorištenom žanru space opere. S druge strane, upravo to što je riječ o opskurnom naslovu je režisera i koscenarista Jamesa Gunna lišilo brige o bijesu fundamentalistički raspoloženih fanova originala, odnosno omogućilo mu nešto malo više kreativne slobode nego obično. To je, pak, omogućilo i mnogo ležerniji pristup cijelom projektu; svima je na samom početku jasno da zaplet o zlikovcima koji pomoću nekakvog artefakta prijete galaksiji i “moćnoj gomilici” koja im stoji na putu ne može biti previše originalna. Umjesto da izmišlja toplu vodu i nekakve “morske” varijacije na temu, Gunn je jednostavno Čuvare galaksije zamislio kao svojevrsnu blagu, implicitnu ali onima koji vode brigu o takvim detaljima ipak očito parodiju marvelovskih filmova o superherojima, uključujući i Osvetnike, u usporedbi s kojima Star-Lord i družina izgledaju kao banda neurotičnih i patetičnih luzera. A još je važnije i to da je film napunio hrpom referenci na popularnu kulturu 1970-ih i 1980-ih (najočitijim u za nostalgičare prilično dopadljivom pop-soundtracku koji protagonist pušta kao podsjećanje na rodni planet), uključujući Hollywood i tadašnje blockbustere kao što su Ratovi zvijezda i serija o Indiana Jonesu. Svemu je tome dodan humor koji je daleko atraktivniji od najspektakularnijih CGI-scena, kao i prilično raspoložena glumačka ekipa koja uspijeva ostaviti dobar dojam čak i kada je pokopana pod tonama šminke ili specijalnih efekata. Čuvari galaksije, doduše, nisu film koji bi nekome dugo ostao u sjećanju, ali zato njegov neumitni nastavak ne izgleda kao nešto što bi trebalo biti hollywoodski ekvivalent podgrijane sarme.

OCJENA: 6/10

RECENZIJA: Planet majmuna: Revolucija (2014)

PLANET MAJMUNA: REVOLUCIJA
(DAWN OF THE PLANET OF THE APES)
uloge: Andy Serkis, Jason Clarke, Toby Knebbell,Keri Russell, Gary Oldman, Kirk Acevedo
scenarij: Mark Bomback, Rick Jaffa & Amanda Silver
režija: Matt Reeves
proizvodnja: 20th Century Fox, SAD, 2014.
trajanje: 131 '

Za filmove žanra znanstvene fantastike se teško može zamisliti da postanu aktualni, barem kada se to dogodi tek nekoliko tjedana ili mjeseci nakon premijere. Još je teže zamisliti da se tako nešto dogodi SF-ostvarenju koje predstavlja remake odnosno drugi nastavak u rebootu nekoć popularne franšize, a još manje da je riječ o ostvarenju koje pripada danas tako popularnom postapokaliptičnom žanru. Ovaj, posljednji, zastrašujući detalj – koga se jednostavno ne može ignorirati nakon vijesti o sve bržem širenju ebole koje najnaprednije i najrazvijenije zemlje svijeta ne mogu adekvatno zaustaviti – će naprosto morati ubosti u oči sve one koji pogledaju početak filma Planet majmuna: Revolucija. Početak radnje drugog filma, naime, prikazuje ono što je kraj prvog filma – Planet majmuna: Postanak – prije tri godine samo sugerirao, te to čini kroz prilično uznemirujuće kombiniranje dokumentarnih snimaka, naracije i animacije koji izgleda poput nečega što u bliskoj budućnosti možemo očekivati na programu CNN-a. Bijeg majmuna kojima je eksperimentiranje s medikamentima za liječenje Alzheimera dovelo do iznenadnog porasta inteligencije je, pak, dovelo do toga da iz laboratorija pobjegne virus koji će kasnije postati poznat kao “majmunska kuga”. On se tako brzo raširio i izazvao ne samo pomor, nego i potpuni kolaps civilizacije, s time da su oni koji su preživjeli samu bolest pali kao žrtve gladi i nasilnih sukoba oko preostalih resursa. Dok je apokalipsa trajala, grupa izbjeglih majmuna na čelu sa Cezarom (Serkis) je utočište našla u šumama sjeverne Kalifornije i tamo u miru izgradila vlastitu utopijsku zajednicu, začetak buduće majmunske civilizacije. Godine su prošle bez traga ljudi, ali jednog dana Cezar i njegovi sljedbenici se konačno susretnu sa malom grupom ljudi koje vodi Malcolm (Clarke), poslan da popravi hidroelektranu kako bi doveo struju nešto većoj grupi preživjelih ljudi u obližnjem San Franciscu. Cezar i Malcolm nekako uspiju nadvladati međusobno nepovjerenje te stvoriti kakvu-takvu osnovu za buduću suradnju, ali svi ne dijele njihove stavove. U samom gradu vođa ljudi Dreyfus (Oldman) majmune smatra ozbiljnom prijetnjom, dok se nekadašnji Cezarov suborac, bonobo po imenu Koba (Kebbell) nikako ne može nadvladati želju za osvetom prema ljudskom rodu koji ga je bio zlostavljao u laboratoriju. Nepovjerenje i zlosretni niz nesporazuma dovodi do krvavog oružanog sukoba, bez obzira na to što ga Cezar i Malcolm očajnički nastoje spriječiti. Apokaliptički uvod u Revoluciju predstavlja možda najveći problem filma, i to zato što je toliko efektan da ono što slijedi – vrli novi majmunski svijet koji se gradi na ruševinama ljudskog – jednostavno ne izgleda toliko zanimljiv. Ili barem ne onako zanimljiv kao što je izgledao u originalnom filmu iz 1968. godine, ili u prvom filmu koji je dao inače prilično domišljat odgovor na pitanje kako su to, zapravo, nastali inteligentni majmuni od kojih potječe majmunska civilizacija. Većina odgovora na pitanje “kako” je već dana, i scenarij Marka Bombacka, Ricka Jaffe i Amande Silver ne može ponuditi ništa pretjerano novo. Osnovni koncept zapleta je, bez previše razmišljanja, “posuđen” od Bitke za Planet majmuna, filma iz 1973. godine koji je predstavljao peti (i posljednji) nastavak originalne serije. I tamo, kao i ovdje, smo imali situaciju u kojoj majmuni grade novi svijet i u tome im na putu stoje preživjeli ostaci čovječanstva. I tamo, kao i ovdje, nastojanja za suradnjom i miroljubivom koegzistencijom priječe predrasude, strah, nepovjerenje, mržnja i spletke (pogotovo na majmunskoj strani). I, naravno, o ishodu sukoba ne treba biti previše pitanja, s obzirom da naslov prvog filma iz 1968. godine (koji će, ako nova serija bude pratila kronologiju originalne serije biti pretposljednji) više nego jasno sugerira tko će na kraju gospodariti Zemljom. S druge strane, neumitne usporedbe s Bitkom ovaj film čini mnogo “ispeglanijim”, realističnijim i mračnijim. Mračne šume Britanske Kolumbije sa impozantnim stablima stvaraju upečatljiv ugođaj, a o specijalnim efektima zahvaljujući kojima Serkis ponovno demonstrira moći CGI-ja nije potrebno ni govoriti. Gluma u filmu je vrhunska, a i karakterizacija uglavnom nastoji izbjeći crno-bijele podjele, pa je tako Oldman kao vođa ljudi prikazan kao netko iskreno uvjeren da opstanak čovječanstva ovisi o nestanku Cezarovih majmuna, te da je to spreman potvrditi na najspektakularniji i najuvjerljiviji način. Revolucija, pred kraj, predstavlja prilično razočaranje, i to prije svega zbog toga što konačni veliki obračun ljudi i majmuna ima spektakularne i gotovo apokaliptičke dimenzije, ali scenaristi – u strahu od cenzorskog rejtinga i komercijalnih obzira – nemaju hrabrosti dosljedno prikazati njegove najvjerojatnije posljedice, pa tako umjesto masovnog pokolja i genocida imamo tek prilično nepraktično i ne previše uvjerljivo masovno zarobljavanje. Još se gorim čini deus ex machina detalj koji je na samom kraju ubačen samo kao “udica” za ono što bi trebao biti još spektakularniji i apokaliptičniji nastavak. Iako je Matt Reeves, režiser koji je zamijenio Ruperta Wyatta iz Postanka, napravio relativno dobar posao i uspio franšizu održati na životu, njegovo je postignuće, pogotovo lišeno ozbiljnih društvenih, političkih i kulturnih konotacija s kraja 1960-ih, daleko ispod letvice koju je postavio slavni original.

OCJENA: 5/10

RECENZIJA: Krive su zvijezde (2014)

KRIVE SU ZVIJEZDE
(THE FAULT IN OUR STARS)
uloge: Shailene Woodley, Ansel Elgort, Nat Wolff, Laura Dern, Sam Trammell, Willem Dafoe, Lotte Verbeek
scenarij: Scott Neustadter & Michael H. Weber
režija: Josh Boone
proizvodnja: 20th Century Fox/Marvel Entertainment, SAD, 2014.
trajanje: 125'

Suvremena filmska industrija je orijentirana gotovo isključivo na mlađu publiku, a što je odraz još širih trendova industrije zabave, odnosno konzumeristički orijentirane globalne ekonomije. Razloga ta to ima mnogo, ali se nekako najjednostavnijim čini taj da se mlađoj publici ili konzumentima daleko lakše mogu “utrapiti” svakojaki “bofl” proizvodi, odnosno da su mlađe generacije, čak i kada postanu svjesni loših izbora i rizika, to spremni racionalizirati nekom dalekom budućnošću kada će sve to kompenzirati. Nekim mladim ljudima se, međutim, znaju poslagati prilično loše karte zbog kojih takve budućnosti gdje će biti zreliji, pametniji i bogatiji jednostavno nema, te su prisiljeni mnoge važne životne izbore činiti daleko ranije nego što su namjeravali. Takvu je situaciju, između ostalog, opisao The Fault in the Our Stars, roman američkog književnika Johna Greena, ove godine ekraniziran u istoimeni film (kod nas preveden kao Krive su zvijezde), koji je predstavljao jedno od najvećih iznenađenja na američkim kino-blagajnama.

Protagonistica filma je Hazel Lancaster (Woodley), 16-godišnja djevojka čiji su život i odrastanje pod stalnom sjenom zloćudnog raka štitnjače koji joj je metastazirao na pluća, i zbog koga svaka novi mjesec života postaje sve manje izgledan. Hazel, koja je prošla kroz svakojake neugodnosti, sa tom situacijom se nastoji nositi kroz sarkazam, koji, pak, njena majka (Dern) tumači kao izraz depresije. Nastojeći je oraspoložiti, tjera je da nešto slobodnog vremena provede u terapeutskoj grupi. Hazel tamo upoznaje još nekoliko tinejdžera koji su se našli u istoj situaciji, pri čemu joj najviše pažnje privlači 18-godišnji Augustus Waters (Elgort), markantni bivši košarkaš koji je zbog osteosarkoma izgubio dio noge. Njih dvoje se brzo upoznaju i sprijatelje, a pri čemu važnu ulogu Hazelina omiljena knjiga, koju pročita i Augustus, ali čiji ga neodređeni kraj frustrira. Nastojeći to ispraviti, Augustus predloži Hazel da otputuju u Amsterdam gdje živi njen autor, Peter van Houten (Dafoe). Ostvarenju tog plana će prepreke predstavljati Hazelini zdravstveni i financijski problemi, ali jednom kada dođu u Nizozemsku, njih dvoje će iskusiti nova iskustva i spoznaje, neka ugodna, a neka neugodna.

Krive su zvijezde je na prvi vikend prikazivanja uspio pobijediti SF-spektakl Na rubu budućnosti i Disneyev Maleficent, a što predstavlja izuzetno dostignuće za tinejdžersku melodramu s ne baš visokim budžetom i ne baš previše atraktivnom temom. Iako bi se na prvi pogled moglo pretpostaviti kako su autori takve nedostatke nastojali kompenzirati plivanjem u pseudoromantičnim klišejima i sentimentalnom “ljigom”, film Josha Boonea je uglavnom uspio izbjeći takve klopke. Scenarij se prilično vjerno drži književnog predloška, te izbjegava vrijeđati inteligenciju gledatelja, bilo kroz nekakav isforsirani “hepi end”, bilo kroz patetičnu pseudofantastičnu završnicu. To što protagonistica filma služi kao narator, pak, sugerira kako će ona uspjeti doživjeti kraj filma i film ne čini ništa kako bi skrenuo s te konvencionalne, ali zdravorazumske putanje. Krive su zvijezde, zapravo, završavaju otprilike s istom scenom s kojom su počele. Odredište u ovom slučaju nije sporno; ono što je u filmu važno jest putovanje, odnosno nastojanje protagonistice da u kratkom vremenu koje joj je preostalo iskusi maksimum životnih iskustava, uključujući i ljubav, koja, zbog objektivnih okolnosti, mora biti nesretna. Film se ne ustručava pokazivati one manje romantične aspekte terminalne bolesti, koje uključuju nečije fizičko i mentalno propadanje, pa čak i pokazuje razumijevanje za one koji zbog toga napuštaju svoje bližnje. Svu tu ozbiljnost, tako nekarakterističnu za današnji Hollywood, publici prihvatljivim čini humor, koji, po prirodi stvari mora biti crni, ali i prilično talentirana i raspoložena glumačka ekipa. Među njome se, dakako, najviše ističe Shailene Woodley, iako će dežurni cinici bez svake sumnje njen motiv za nastup u Krive su zvijezde tumačiti željom za dobijanjem “Oscara”, koji se ovakve uloge zna lijepiti poput muha na med. Prilično je dobar i Ansel Elgort, koji je sa Woodley zajedno glumio u filmu Različita (i tamo tumačio lik njenog brata), a dobar dojam čine i njihovi stariji kolege kao Dern i Willem Dafoe. Iako je veliki dio dobrog dojma stvoren i zato što je imao ne baš bajnu konkurenciju ovog filmskog ljeta, Krive su zvijezde zaslužuju preporuku kao jedno ostvarenja koje će jednako ugodno iznenaditi publiku kao što je to učinilo s hollywoodskim knjigovođama.

OCJENA: 7/10

In memoriam Lauren Bacall

Među komentarima koje je u filmskom svijetu izazvala vijest o smrti Lauren Bacall se često mogu pronaći oni prema kojima je sa njenim odlaskom sa životne scene “okončana jedna era”, odnosno da je “nestala posljednja ikona zlatnog doba Hollywooda”. Takve tvrdnje, kao što se često zna dogoditi do previše “nabrijanih” pisaca nekrologa, ne odgovara u potpunosti istini. Ne samo što je era Lauren Bacall (ili barem era u kojoj je Bacall predstavljala hollywoodsku ikonu) završila prije barem pola stoljeća, nego su još žive neke njene kolege i kolegice koji se mogu pohvaliti statusom ili čak daleko impresivnijom životnom dobi – na primjer, Kirk Douglas, njen partner iz filma Mladić s trubom, koji će, ako mu se posreći, sljedeće godine proslaviti troznamenkasti rođendan. Njena je smrt, pak, koincidirala s mnogo iznenadnijim nestankom Robina Williamsa, zvijezde generacijski i na druge načine daleko bliže svjetskoj javnosti, te samim time istakla značajne razlike između današnjeg Hollywooda i Hollywooda kakav je nekada bio.

Hollywood u kome je Bacall postala zvijezda u mnogo čemu izgleda superiorniji u odnosu na Hollywood koji je zvijezdom učinio Williamsa. Na takav bi zaključak navodile špekulacije da su zlosretnog komičara na njegovu kobnu odluku natjerale financijske i poslovne nevolje, odnosno potreba da uzima “ponižavajuće” uloge kako bi zadržao kruh za stolom. Bacall, koja je, nasuprot tome, umrla kao proslavljena “velika dama” američkog glumišta, se barem prema onome što tvrde prigodničarske hagiografije, nije doživjela takav sumrak karijere. Međutim, kao što se to često događa kod svih onih koji plaču za “dobrim starim vremenima”, pogled na Hollywood sredine prošlog stoljeća kao nekakvo “zlatno doba” ima manje veze s nekakvim objektivnim činjenicama, a više sa sklonošću da se prošlost promatra kroz ružičaste naočale. A kada je u pitanju Hollywood, ta je sklonost još izraženija s obzirom da je upravo Hollywood taj koji je stvorio percepciju vlastite prošlosti.

Karijera Lauren Bacall, pak, u mnogo čemu ilustrira to da je Hollywood čak i u svom “zlatnom dobu” imao stranu, koju je, najblaže rećeno, teško pomiriti sa suvremenim javnim standardima morala i političke korektnosti. Bacall je do hollywoodskog Olimpa, stigla manje zahvaljujući nekakvom glumačkom talentu, a više fizičkom izgledu, kao i spletu sretnih okolnosti i snazi vlastitog karaktera; bez te sretne kombinacije vjerojatno nikakve karijere ne bi bilo ili bi, još gore, bila brutalno iskorištena poput svojih manje sretnih kolegica u tadašnjem Hollywoodu koje su se odavale boci, drogi i činile samoubojstva baš kao što to hollywoodske zvijezde čine i danas. Njena ljepota je privukla pažnju dvojice muškaraca kojima je na kraju dogovala karijeru. Prvi je bio Howard Hawks, režiser i producent koji je mladu njujoršku manekenku “modelirao” kao industrijski proizvod. Potom je slučajni susret sa Humphreyem Bogartom na setu filma Imati i nemati stvorio legendarno i izuzetno plodno partnerstvo na velikom ekranu i privatnom životu. Njih dvoje su postali jedan od prvih velikih “supeparova” tadašnjeg Hollywooda i, usprkos četvrtstoljetnoj razlici u godinama i Bogartovoj sklonosti prema boci, uživali za tadašnje hollywoodske standarde neočekivano sretan i stabilan brak.

S druge strane, upravo je zahvaljujući tome Bacall trajno obilježena kao “gospođa Bogart” te se ni desetljećima nakon muževe smrti nije mogla riješiti njegove sjene. Iako je pokušavala nastaviti karijeru kao Lauren Bacall, u tome nije imala uspjeha kao što je loše završio i njen drugi brak s još jednim velikim glumcem, Jasonom Robardsom. S vremenom se pomirila s time da će njena hollywoodska karijera biti uvijek vezana za prošlost, te svoju kreativnu energiju posvetila kazalištu, kao i pisanju memoara, pri čemu se knjiga By Myself iz 1978. godine ističe kao jedna od rijetkih u kojoj je neka hollywoodska zvijezda uistinu napisala svaku riječ, umjesto da taj posao prepusti profesionalnom ghost writeru. Bacall je nastavila glumiti sve do pred sam kraj života, oplemenjujući svojom pojavom opuse tako raznorodnih filmaša kao što su Altman i Von Trier. Dugo nakon što je prestala biti zvijezdom u klasičnom hollywoodskom smislu riječi, njena pojava je bila podsjetnik na neka druga vremena, koja se, opravdano ili ne, smatraju boljim. Ikonom tih vremena će ostati bez obzira na to što njen odlazak nije bio preuranjen ili tragičan kao kod nekih današnjih komičara.

RECENZIJA: Gospodarica zla (2014)

English: Angelina Jolie at the Cannes film fes... — Angelina Jolie (izvor: Wikimedia Commons)

GOSPODARICA ZLA
(MALEFICENT)
uloge: Angelina Jolie, Sharlto Copley, Elle Fanning, Sam Riley, Imelda Staunton, Juno Temple, Leslie Manville
scenarij: Linda Woolvertoon
režija: Robert Stromberg
proizvodnja: Walt Disney Pictures, SAD, 2014.
trajanje: 113'

Posljednjih godina se među pratiteljima filmskih zbivanja počela kristalizirati spoznaja da je vrijeme velikih zvijezda prošlo. Danas je vjerojatnije da će neki glumac postati uspješan zato što je nastupio u nekom uspješnom filmu nego zato da će neki film biti uspješan zato što u njemu nastupa neki uspješan glumac. Jedan od hollywoodskih studija koji se “opekao” zbog ove nove stvarnosti je i Disney, čiji je megaspektakularni blockbuster Usamljeni osvetnik propao usprkos toga što je njegova glavna zvijezda bio Johnny Depp. No, s druge strane, od svakog pravila postoje iznimke, čak i u ovoj novoj stvarnosti. Jedan od najnovijih primjera bi mogao biti igrani remake nepuna pola stoljeća starog Disneyevog animiranog filma o Trnoružici. Film je, usprkos toga što su sasjekli kritičari, postigao izuzetan uspjeh, a većina se slaže da je za to najmanje zaslužna njegova “subverzivna” ideja da se zbivanja iz originalne priče prikažu kroz perspektivu glavne negativke (koja se nekad na ovim prostorima zvala Grdana, a danas je jednostavno Maleficent). Razlog, dakako, nije ni u budžetu potrošenom na specijalne efekte, pa ni u marketingu, koji nije znao spašavati ni daleko kvalitetnije filmove. Jedini adut filma, koga su hrvatski distributeri u tako tipičnom nedostatku inspiracije prekrstili u Gospodarica zla, je njegova glavna zvijezda – Angelina Jolie.

Jolie u filmu tumači naslovnu ulogu, odnosno lik krilate vile koja živi u Močvari, čarobnom kraljevstvu koje graniči s kraljevstvom ljudi. Kao dijete se upoznala i sprijateljila sa ljudskim dječakom po imenu Stefan, a što će je skupo koštati kada oboje odrastu i postanu upetljani u sukob između dva svijeta. U njemu ljudski kralj sa svom svojom vojskom ne može poraziti Maleficent te nudi prijestolje onome tko ubije vilu. Stefan, zaslijepljen ambicijom, odluči iskoristiti staro prijateljstvo kako bi na prevaru ubio Maleficent; u posljednjem trenutku se, međutim, odluči tek da joj odreže krila i podnese ih kao dokaz kralju. Godinama kasnije Stefan stoluje kao kralj, ali se na krštenju svoje kćeri Aurore mora suočiti s time obogaljenom Maleficent, koja nije izgubila svoje magične moći i koja baca kletvu prema kojoj će Aurora u dobi od 16 godina zaspati vječnim snom iz koje će probuditi tek istinska ljubav. Kralj odluči skloniti svoju kći, ali 16-godišnja Aurora (Fanning) ne može pobjeći od svoje sudbine.

Osnovna ideja filma – “ikonoklastičko” obrtanje klasične bajke i njeno pretvaranje u modernu feminističku alegoriju – zapravo i nije previše originalna, a što ne bi trebalo predstavljati posebno iznenađenje. Scenarij za Gospodaricu zla je napisala Linda Woolverton, koja je prije četiri godine sličnu stvar napravila sa Alice, gdje je protagonistica klasične priče za djecu Lewisa Carrolla pretvorena u radikalnu feministicu. Ovdje je feminizam naglašen na još višoj razini, pa ne samo da negativka iz bajke postaje pozitivka, nego je i glavni negativac muškarac. A ključna scena filma prikazuje događaj koji se može protumačiti kao silovanje; a da za takav zaključak ne treba diploma ženskih studija pobrinula se i sama Jolie u intervjuima kojima je promovirala film. Naravno, postavlja se pitanje da li je takva scena primjerena filmu koji bi trebao biti prvenstveno namijenjen najmlađoj publici. Ona je dovoljno uznemirujuća i za odraslu publiku, pogotovo onu koja je dovodi u kontekst privatnog života glumice, odnosno nekih neugodnih medicinskih detalja.

Jolie, koja se, između ostalog, i zbog toga dugo vremena nije pojavljivala na filmu, u Gospodarici zla se prilično trudi svima pokazati kako je glumački talent još nije ostavio. U tome ima prilično uspjeha te lik Maleficent, prilično složen za ekranizaciju dječje bajke, predstavlja jednu od najupečatljivijih uloga njene karijere. Na žalost, uspjeh Jolie je ne samo zasjenio napore svih ostalih, nego i samo naglasio njihove nedostatke. To se prije svega odnosi na scenarij koji, u nastojanju da od negativke načini pozitivku, gledateljima servira teško objašnjive i neuvjerljive promjene njenih motiva i odnosa prema Aurori/Trnoružici. Ostatak glumačke ekipe je, pak, još gore prošao zahvaljujući loše napisanim i nedovoljno definiranim likovima. To se prije svega odnosi na južnoafričkog glumca Sharltoa Copleya kojemu je očigledno u Hollywoodu postala sudbina glumiti iritantne luđake i ubojice. Inače prilično talentirana Elle Fanning je, pak, jedna od najbljedunjavijih i najmanje glamuroznih filmskih princeza koje smo nedavno imali prilike vidjeti na filmu; Lily Collins iz Snjeguljice, sličnog “revizionističkog” filma, u usporedbi s njom izgleda kao “oskarovka”. Nedostatak suvislih ili simpatičnih likova se pokušava nadoknaditi CGI-jem i korištenjem 3D tehnologije, i sve to na prvi trenutak izgleda atraktivno, s vremenom postane zamorno, a gledatelje, pogotovo one starije, će uhvatiti predvidljivi “deja vu”. Režiser Robert Stromberg je, s druge strane, možda bio svjestan tih nedostataka, pa je Gospodaricu zla srezao na nekih 97 minuta, što je skoro sat vremena manje od današnjeg hollywoodskog standarda za ovakvu vrstu filmova. Moglo bi se reći da je, uz Jolie, nešto kraća, a i samim time i manja izloženost hollywoodskom nedostatku inspiracije, jedino ugodno iznenađenje ovog filma.

OCJENA: 3/10

RECENZIJA: X-Men: Dani buduće prošlosti (2014)

X-MEN: DANI BUDUĆE PROŠLOSTI
(X-MEN: DAYS OF FUTURE PAST)
uloge: Hugh Jackman, James Macavoy, Michael Fassbender, Jennifer Lawrence, Peter Dinklage, Ian McKellen, Patrick Stewart, Nicholas Hoult
scenarij: Simon Kinberg
režija: Bryan Singer
proizvodnja: 20th Century Fox/Marvel Entertainment, SAD, 2014.
trajanje: 131'

Filmovi o superherojima, možda bolje od ičeg drugog, utjelovljuju hollywoodski komercijalizam, odnosno nastojanje da se jedan sadržaj pokuša utrpati što širim slojevima publike. To, s druge strane, ostavlja vrlo malo prostora da se u njima odrazi nekakva autorska osobnost. Jedan od rijetkih izuzetaka od tog pravila je franšiza X-Men, i to najviše zahvaljujući banalnoj činjenici da je Bryan Singer, režiser četiri od pet filmova iz serije (ne računajući dva zasebna filma o Wolverineu), Židov i homoseksualac. Pripadnost dvjema manjinskim skupinama je, bez svake sumnje, imalo određenu ulogu u stvaranju serije filmova o superherojima koje je mutacija učinila različitima od “normalnih” ljudskih bića, a samim time i predmetom progona. Singer je taj motiv u svojim djelima koristio na ne baš implicitan način, pa su tako prošlost nekih od najvažnijih likova obilježena Holokaustom, dok drugi citiraju parole sa parada ponosa. Snažan autorski pečat, međutim, nekad zna biti i dvosjekli mač, prije svega u situacijama kada autor postane predmetom kontroverzi, odnosno optužbi za seksualno zlostavljanje maloljetnika. Hollywood je, međutim, u slučaju X-Men: Dana buduće prošlosti, mogao odahnuti – skandal se nije previše odrazio na kino-blagajne, napunjene upravo onako kao što se u ovo vrijeme očekuje od manje-više svakog filma o Marvelovim superherojima.

Radnja novog filma započinje u bliskoj, ali prilično distopičnoj budućnosti u kojoj je svijet postao poprištem apokaliptičnog rata između mutanata i Sentintela, robota dizajniranih s isključivom svrhom da iskorijene mutantsku prijetnju “normalnom” čovječanstvu. No, kao što se to obično dogodi, Sentinteli su postali toliko temeljiti da se među njihovim metama našao i najveći dio “normalnog” čovječanstva, a gradovi poput New Yorka i Moskve postali ruševine. Posljednja grupa preživjelih mutanata, na čelu sa nekadašnjim suparnicima – ostarjelim profesorom Charlesom Xavierom (Stewart) i Magnetom (McKellen) – je našla privremeno utočište u Kini gdje je smislila očajnički plan da zaustavi rat pomoću vremenskog putovanja. Um Wolverinea (Jackman), koji je jedini fizički spreman za takav postupak, će biti poslan u svoje mlađe tijelo, odnosno u godinu 1973. godinu. Njegov cilj je zaustaviti Raven alias Mystique (Lawrence), koja namjerava likvidirati dr. Bolivara Traska (Dinklage), znanstvenika koji mutante smatra prijetnjom ljudskom rodu te upravo stvara prototipove Sentinela. Ta likvidacija je, međutim, pokrenula niz događaja koji će dovesti do apokalipse. Kako bi je pronašao, Wolverine mora dobiti pomoć mladog Xaviera (Macavoy) i Magneta (Fassbender), koji su sasvim drukčije ličnosti od onih koje poznaje.

Slično kao i Prva generacija, koja je predstavljala svojevrsni “reboot” franšize, i Dani buduće prošlosti radnju namjerno stavljaju nekoliko desetljeća prije današnjeg vremena ne samo zato kako bi pomladili i osvježili glumačku ekipu (prije svega dobre, ali ipak malo potrošene Stewarta i McKellena), nego da bi i filmu dali specifični “retro” ugođaj. Novi film se, također, slično kao i tragično potcijenjeni Čuvari, nastoji neke od moralnih i drugih dilema s kojima se suočavaju njegovi superherojski protagonisti prikazati kroz prizmu nekih od (barem za Amerikance) najtraumatičnijih događaja 20. stoljeća, a što se prije svega odnosi na atentat na Kennedyja i vijetnamski rat. Ne iznenađuje, stoga, što se kao jedno od utjelovljenja svega što je krenulo krivo u to vrijeme pojavljuje lik američkog predsjednika Nixona (koga tumači kanadski glumac Mark Camacho); Singer ga, s druge strane, ne može prikazati kao potpunog negativca, s obzirom da neke od njegovih nestašluka (ilegalna prisluškivanja i sl.) daleko nadmašio sadašnji, Hollywoodu daleko draži, stanar Bijele kuće. Kao mnogo zanimljiviji lik se pojavljuje Trask, koga tumači Dinklage, vjerojatno uživajući u prilici da glumi nešto drukčije od Tyriona u Igri prijestolja; on je prikazan ne kao manijak opsjednut željom za moću, nego netko duboko uvjeren da čovječanstvu čini uslugu, pri tome tragično nesvjestan ironije da kao patuljak nastoji iskorijeniti ljude koji su “drukčiji”. Scenarij Matthewa Vaughna je mnogo manje uspješan u nastojanju da mladog Magneta učini moralno ambivalentnim, odnosno stalnom poigravanju s gledateljskim očekivanjima oko toga hoće li on ili neće postati negativac. Mnogo je, s druge strane, zabavnije vidjeti Macavoya koji mladog Xaviera tumači kao narkomana nalik na propale rock-zvijezde, ali i Lawrence koja prilično uživa u prilici da nosi modu 1970-ih.

Svi ti dopadljivi sadržaji, međutim, dolaze sa balastom često nepotrebnih akcijskih scena, uključujući predvidljivi završni obračun u Washingtonu. Dok one traju, Dani buduće prošlosti se, paradoksalno, čine razvučenima; to se prije svega odnosi na obračune preostalih X-Mena sa Sentintelima u budućnosti, a koji imaju unaprijed zadani mračni ishod. Jedna od najinventivnijih scena (kombinacija bullet timea, slapsticka i retro pop-glazbe) je, pak, potrošena na sredini filma. Završnica, koja, dakako, mora donijeti hepi end, se također čini razvučenom, isto kao epilog u kojem se pojavljuje hrpa likova koje možda mnogo znače Singeru i drugim zagriženim fanovima X-Mena, ali ne toliko prosječnim gledateljima. Usprkos toga, Dani buduće prošlosti uglavnom predstavljaju ugodan način da se provede dva sata. Budućnost, koju sugerira danas već poslovična “teaser” scena za nastavak na samom kraju odjavne špice, ne izgleda toliko dobra.

OCJENA: 6/10

RECENZIJA: Čudesni Spider Man 2 (2014)

Peter Parker and Gwen Stacy — (izvor: marvelousRoland)

ČUDESNI SPIDER MAN 2
(THE AMAZING SPIDER-MAN 2)
uloge: Andrew Garfield, Emma Stone, Jamie Foxx, Danne DeHann, Campbell Scott, Embeth Davidtz, Colm Feore, Paul Giamatti, Sally Field
scenarij: Alex Kurtzman, Roberto Orci & Jeff Pinkner
režija: Marc Webb
proizvodnja: Columbia Pictures/Marvel Entertainment, SAD, 2014.
trajanje: 142'

Hollywoodski blockbusteri, pogotovo oni koji se temelje na strip-serijama o superherojima, ne samo što zbog bezličnosti i ponavljajućih likova, tema i predvidljivosti podsjećaju na izbore u Hrvatskoj, nego ponekad zbog industrijskog tempa kojim se štancaju znaju izazivati zbrku kod manje upućenih ili opreznih dijelova publike. Najveću takvu opasnost pruža “rebootirana” franšiza o Spidermanu, koja je u kino-dvorane došla tek pet godina nakon završetka, odnosno deset godina naakon početka prethodne. A, s obzirom da iza originalnog stripa stoji danas u Hollywoodu dominantna izdavačka kuća Marvel, lako je zamisliti da serija koju producira studio Columbia bude shvaćena kao dio šire cjeline X-Mena (koji je ugrabio 20th Century Fox) ili tzv. Marvelovog filmskog univerzuma (koji drži Disney). S druge strane, brzina kojom se franšiza o Spidermanu reinkarnirala omogućava relativno brze i jednostavne usporedbe s prethodnim verzijama. Jedan od najboljih primjera za to pruža Čudesni Spider-Man 2, koga bi bilo manje korisno uspoređivati sa svojim prethodnikom iz 2012. godine, a više s deset godina starijim Spider-Manom 2.

Režiser Marc Webb je u prethodnom filmu već odradio obvezu da publici prikaže kako je nastao glavni junak, odnosno kako se od skromnog njujorškog gimnazijalca Petera Parkera (Garfield) transformirao u čovjeka sa posebnim moćima koji maskiran spašava grad od kriminalaca i svakojakih čudovišta. Scenarij, pak, ovaj put omogućava da se u nepunih dva i pol sata ubaci daleko više materijala koji bi trebali zadovoljiti kako poklonike originalnog stripa koji žude za kultnim likovima, tako i publiku koja traži dodatne količine melodrame. Ovo posljednje bi trebao pružiti nastavak Parkerove ljubavne veze sa lijepom kolegicom Gwen Stacy (Stone), ali koja zapada u poteškoće jer je Parker jednostavno previše opterećen svojom životnom misijom, ali i zabrinut zbog toga što bi na svoju voljenu djevojku mogao navući pažnju kojekakvih zlikovaca. Jedan od njih bi mogao biti Max Dillon (Foxx), elektroinženjer u korporaciji Oscorp koga nesreća na radnom mjestu transformira u čudovište po imenu Electro. Spašavanje grada od zlikovca dodatno komplicira i dolazak Harryja Osborna (DeHaan), Parkerovog prijatelja iz djetinjstva koji je naslijedio očev poslovni imperij, ali također i genetske malformacije koje će mu skratiti život ukoliko ne bude koristio neke od potencijalno opasnih Oscorpovih tehnologija.

Webbovo nastojanje da u svoj film utrpa što je moguće više sadržaja je rezultiralo time da je drugi nastavak novog Spidermana prilično konfuzan, tonom i kvalitetom neujednačen film. U njemu mnoge stvari ne funkcioniraju, ali se neke, s druge strane, isplate pogledati. Tako na samom početku, odnosno prologu koji prikazuje sudbinu protagonistovih roditelja, imamo priliku vidjeti jednu od najefektnijih akcijskih scena u Hollywoodu u posljednje vrijeme. Kada se radnja prebaci u sadašnjost, odnosno kada se prikazuje kako Spiderman poskakujući putuje njujorškim ulicama iležerno rastura kriminalce, film je teško shvatiti ozbiljno. To se pogotovo odnosi na karikaturalni lik ruskog negativca, koji tumači ispod maske potpuno neprepoznatljivi Paul Giamatti. A onda scenaristi publici nameću ozbiljnost, pogotovo u scenama koje prikazuju moralne i druge dileme koje protagonistu nameće njegov odnos s djevojkom. Ozbiljan ton će se povremeno vraćati u film i konačno biti potvrđen i završnicom koja je donedavno bila prilično nekonvencionalna za današnji Hollywood.

Konfuznost radnje i preveliki broj, često nepotrebnih ili neiskorištenih likova, djelomično nadoknađuje prilično raznovrsna i dobro raspoložena glumačka ekipa. Garfield i Stone, koji predstavljaju ljubavni par u stvarnom životu, uspijevaju održavati dobru “kemiju”, i to mnogo bolje nego što su to činili Tobey Maguire i Kirsten Dunst kao protagonisti prethodne serije. Izuzetno je dobar posao napravio i mladi DeHann, iako se njegov prikaz zlosretnog mladog bogataša može shvatiti prilično sličnim liku iz Kronika, odnosno korak prema tipskim ulogama psihološki mučenih negativaca. Foxx, barem dok ne preuzme identitet električnog čudovišta, je isto tako prilično zanimljiv kao genijalni ekscentrik. Završnica filma, pak, daje određenu nadu da će treći (i prilično izgledni) nastavak Webbu i Columbiji dati priliku da ponude nešto novo. S druge strane, to što je Čudesni Spider Man 2 bolji od Čudesnog Spider Mana i svog deset godina starog ekvivalenta onakvo dostignuće koje sa sobom donosi neke pretjerano velike količine optimizma.

OCJENA: 5/10

RECENZIJA: Kad ljubav udari u glavu (2013)

KAD LJUBAV UDARI U GLAVU
(THE LOVE PUNCH)
uloge: Pierce Brosnan, Emma Thompson, Timothy Spall, Celia Imrie, Louis Bourgoin, Laurent Lafitte
scenarij: Joel Hopkins
režija: Joel Hopkins
proizvodnja: Princess Media/Radar Films, UK, 2013.
trajanje: 95 '

Filmskoj industriji u današnjim postmodernim vremenima ni njen najveći adut – filmske zvijezde – više nisu ono što su nekada bile. Danas je, naime, daleko lakše zamisliti da će netko postati zvijezda samo zato što su mu se ime ili lice našli na plakatu nekog megauspješnog blockbustera nego da će neki film postati blockbuster zato što su mu se na plakatu našlo neko ime ili ice. I zato se (a možda i zato da se kod gledatelja koji su u ova krizna vremena previše socijalno osjetljivi na takve detalje) sve manje govori o tome kako je neka zvijezda dobila osmoznamenkasti dolarski iznos za nastup u nekom hollywoodskom proizvodu. No, to, dakako ne znači da su filmski glumci potpuno bezvrijedni. Ponekad njihova pojava na ekranu može biti dovoljna da neko celuloidno gnojivo postane koliko-toliko podnošljivo iskustvo za gledatelje. Ili pri tome mogu uložiti dovoljno truda da se, bez obzira na krajnji rezultat, svaki cent njihovog honorara doima zasluženim. Kao jedan od takvih primjera bi mogla poslužiti britanska komedija Kad ljubav udari u glavu.

Glavni aduti ovog filma su Pierce Brosnan i Emma Thompson, sredovječni glumci koji su prethodnih desetljeća izgradili zvjezdani imidž koji izuzetno dobro koriste nastupajući u “ozbiljnim” ili niskobudžetnim filmovima. Ovdje oni tumače bivši bračni par – Richard (Brosnan) je uspješni poslovni čovjek, a Kate (Thompson) je dječja psihologinja. Njihov život, usprkos razdvojenosti, izgleda idilično. Richard se upravo umirovio i unaprijed se raduje godinama koje će lagodno provoditi igrajući golf, dok je Kate bez ikakvih problema svoje dvoje odrasle djece uspjela poslati na sveučilište. I pri svemu tome su njih dvoje ostali dovoljno prisni, da ih njihovi susjedi i najbolji prijatelji – Jerry (Spall) i Penelope (Imrie) – stalno nagovaraju da ponovno počnu živjeti zajedno. Idilu, međutim, rasprsne otkriće kako je mirovinske fondove Richardovog poduzeća (od kojih se financira i studij njihove djece) “počistio” beskrupulozni francuski mešetar (Laffitte). Dvoje supružnika se udružuju kako bi pokušali vratiti novac, i pri tome im se kao najbolja prilika nudi mešetarovo vjenčanje za glamuroznu djevojku (Burgoin) koja se ne odvaja od skupocjene ogrlice.

Scenarij Joela Hopkinsa se na prvi pogled doima kao “sašiven” za Brosnana i Thompson, odnosno za poklonike hollywodske klasike. Njime se u mnogim detaljima odaje počast predratnim romantičnim komedijama gdje su protagonisti bili bivši ili supružnici pred razvodom, a međusobno “kvocanje” zahvalan izvor humora. Scenarij se također naslanja i na tradiciju “screwball” komedije, stvarajući niz apsurdnih situacija u kojima protagonisti, prkoseći vlastitom zdravom razumu, sudjeluju u aktivnostima primjerenijima akcijskim filmovima. Kada se svemu tome dodaju dopadljive lokacije Pariza i francuske Rivijere, moglo bi se pomisliti da je Hopkins imao dobitnu kombinaciju.

Na žalost, to nije slučaj. Hopkinsa je, po svemu sudeći, prilikom pisanja scenarija brzo napustila inspiracija, te je, u nastojanju da nekako popuni sat i pol vremena, film napunio gegovima koji se svode na jeftine klišeje ili materijal koji kao da je zalutao iz nekog drugog filma. Tako, na primjer, jedan od motiva filma predstavlja Kateina on-line veza sa nekim za koga misli da je njen bogati vršnjak iz Francuske, a za koga se na kraju ispostavi da je u pitanju bogati mladić. Supružnici, pak, u nastojanju da se infiltiriraju u mešetarovo uporište, nastoje prilično neuvjerljivo glumiti teksaške bogataše, sa svim sada već otrcanim “kulturnim” stereotipovima. Film još jeftinijim čini nedostatak pravog negativca, s obzirom da je lik koga tumači Luarent Laffitte potpuno loše napisan i gotovo neprimjetan. Šarmantna Louise Bourgoin kao njegova zaručnica je u cijeloj toj priči daleko bolje prošla, iako se ona, na žalost, u filmu pojavljuje prekratko. Sve te nedostatke, koliko-toliko nastoje nadoknaditi Brosnan i Thompson, isto kao i uvijek pouzdani epizodisti Spall i Imrie kao njihovi pomagači (koji bi, kako stvari stoje, s nešto boljim scenarijem i sami mogli nositi film). Kad ljubav udari u glavu nije film koji će izazvati salve smijeha niti previše angažirati gledatelje, ali dvoje glavnih glumaca su se dovoljno potrudili da publici sat i pol vremena ne izgleda kao potpuno gubljenje vremena.

OCJENA: 5/10

	RECENZIJA: Crime Sce… o RECENZIJA: Crime Scene: The Te…
	RECENZIJA: Crime Sce… o RECENZIJA: Crime Scene: The Va…
	RECENZIJA: Vještac:… o RECENZIJA: The Witcher: Blood…
	RECENZIJA: Oppenheim… o RECENZIJA: Barbie (2023)
	RECENZIJA: Ubojstvo… o RECENZIJA: Ubojstvo (Forbrydel…