Kategorija: Film

7 filmova kojima nije potreban remake

Plan B je danas objavio članak, odnosno jednu od danas na Web-portalima tako popularnih top-lista, ovaj put posvećenu 7 filmova “kojima je potreban remake“. U pitanju je, kao i obično, prilično subjektivna lista, ograničena kako posljedicama američkog kulturnog imperijalizma, tako i nečijim žanrovskim sklonostima, s obzirom da na njoj dominiraju ostvarenja SF-filmovi. A netko bi rekao da su takve liste besmislene, s obzirom da hollywoodski glavešine u pravilu neće ispunjavati muzičke želje fanboyeva (osim ako oni nisu poklonici djela u intelektualnom vlasništvu Marvel Comics). A i ako kod od njih i bude razumijevanja, uvijek se možemo podsjetiti da nešto što izgleda dobro na papiru ili kao uspješan pitch u nekoj kancelariji ne mora izgledati dobro na ekranu; zapravo, vjerojatnije je da će bilo kakva filmska adaptacija biti inferiornija u odnosu na predložak. Zato je izraz “film kome je potreban remake” prije izraz očaja ili patološkog oblika nostalgije nego iskreno i argumentirano mišljenje da bi neko ostvarenje trebalo biti bolje u novom, “modernijem” izdanju. Lista koju je objavio Plan B, međutim, može poslužiti i kao ilustracija tog fenomena. Dakle, da krenemo redom:

#7 Barbarella – Šašava francuska space opera iz 1968. godine, koja je od Jane Fonda učinila jedan od najvećih seks-simbola svog vremena, svoje mjesto na top-listama “filmova kojima treba remake” duguje prije svega nostalgiji jedne posebne sorte zagriženih filmofila koji su pop-kulturu burnih 1960-ih temeljito iskorištavali kao izvor inspiracije za vlastita djela; drugim riječima, Quentinu Tarantinu i njegovim sljedbenicima. Problem s Tarantinom je u tome što je on takvu eksploataciju vršio prilično selektivno, odnosno kroz sintezu s brojnim drugim ostvarenjima koja s Barbarellom nemaju veze. Pola stoljeća kasnije, pak, publika više nema ukusa za psihodeliju i slične kontrakulturne eksperimente na velikom platnu; nema više ni seksualne revolucije, pa zamisao da bi se film mogao vrtiti oko oskudno (ili nikako) odjevene heroine ne izgleda tako pametno. Nova Barbarella ne bi mogla proći kroz danas daleko licemjernije cenzorske škare PG-13 rejtinga, a ako i bi, na nju bi, čak i ako se pokuša prodati kao nekakva feministička heroina, skočile SJW horde sa optužbama za seksizam i eksploataciju žena.

#6 Ratne igre – SF-triler o tinejdžeru-hakeru koji, misleći da igra računalne igre, upadne u računalni sistem američke protuzračne obrane, “zakači” se sa umjetnom inteligencijom i umalo izazove Treći svjetski rat je izgledala revolucionarno 1983. godine. Ili, da budemo precizniji, barem jedno desetljeće prije nego što je Internet postao globalni fenomen i nešto o čemu je i Hollywood imao nekog suvislog pojma. Današnje Ratne igre tako ne mogu ponuditi nešto izrazito novo, a Hollywood se uglavnom pokazao nesposobnim hakeraj učiniti vizualno atraktivnim ili dramatičnim. Ono što je možda najvažnije u slučaju Ratnih igara jest to da je taj film bio proizvod svog vremena, odnosno Hladnog rata koji je upravo tada doživljavao svoju novu eskalaciju, a koncept Međusobno osiguranog uništenja samo nekoliko mjeseci nakon premijere, umalo nije, zahvaljujući američkoj vojnoj vježbi Able Archer 83 i njenom shvaćenju od strane Sovjeta kao predigre “pravoj stvari”, doživio svoju primjenu u praksi. Iako ono što se valja oko Ukrajine sugerira da se vraćamo u “dobra stara” hladnoratovska vremena, političke okolnosti u SAD su drukčije – hollywoodski salonski ljevičari, za razliku od republikanca Reagana, neće učiniti ništa da ugroze sebi mnogo dražeg Obamu. A još manje napraviti film koji svojom temom podsjeća na ono o čemu je govorio “izdajnički” Edward Snowden.

#5 Supergirl – Godine 1984. je ovaj pokušaj pravljena spin-offa filmske serije o Supermanu doživio potpuni fijasko. Istini za volju, tada ni Supermanova franšiza nije izgledala najzdravije (o čemu možda najbolje svjedoči isti takav fijasko filma Superman IV: A Quest for Peace iz 1987. godine). Netko u Hollywoodu bi danas vjerojatno mogao napraviti bolji film o Supergirl od onog što je napravio Jeannot Schwarz prije tri desetljeća. S druge strane, mogao bi napraviti nešto gore ili, u najboljem slučaju, “kamilicu”, kao što je slučaj s opravdano pokopanim Superman Returns iz 2006. godine ili Čovjekom od čelika iz 2012. godine. Uostalom, za nekoliko mjeseci ionako ide istoimena TV-serija koja će, s obzirom na opću kvalitetu današnje američke TV-produkcije, vjerojatno biti bolja od svega što bi današnji Hollywood dostavio na velike ekrane.

#4 Posljednji akcijski junak – Akcijska komedija iz 1993. godine u kojoj Arnold Schwarzenegger bez ikakvog kompleksa žestoko parodira vlastiti imidž macho razbijača, odnosno protagoniste sličnih ultranasilnih akcijada koje su žarile i parile kino-dvoranama 1980-ih, je, zapravo, prilično dobar film. Jedini je problem u tome što to publika prije dva desetljeća nije znala prepoznati, odnosno što nekako nije uspio zaraditi očekivanu količinu novaca. Sada bi takvu nepravdu trebao ispraviti nekakav remake. Ne ulazeći u to koliko je pohlepa legitimni motiv za podgrijavanje filmske sarme, postavlja se pitanje koliko bi danas, kada filmova nalik na one sa kojima se sprdalo u Junaku više nema, taj projekt imao nekog smisla. Taj bi film možda mogao goditi gledateljima koji osjećaju nostalgiju prema 1980-ih, ali Plaćenici (The Expendables) pokazuju kako orijentacija na takvu publika ipak ima određena ograničenja.

#3 Modesty Blaze – Kultni strip o akcijskoj heroini je daleke 1966. godine doživio svoju ekranizaciju s Monicom Vitti u glavnoj ulozi s kojom njegovi poklonici, najblaže rečeno, nisu imali previše (preciznije: nimalo) razloga biti zadovoljni. Točnije, riječ je o potpunom fijasku koji daje manji uvid u to tko je i što je Modesty Blaze, ali zato pruža odličan uvid u kontrakulturno ozračje swinging sixties Londona i pogubnog učinka koje su ta zbivanja (i kemijski preparati vezani uz njih) imala na svjetsku kinematografiju. Naravno da se o Modesty mogao, a vjerojatno se još uvijek i može, snimiti bolji film. Međutim, glavni motiv za takav pothvat bi opet trebao biti nostalgija prema pop-kulturi 1960-ih (v. #7). Ne čudi što je jedan od onih koji je pokušao Quentin Tarantino, ali njegovi napori nisu stigli dalje od propale pilot-epizode TV-serije. Za nešto ambicioznije bi se trebalo daleko više potruditi.

#2 Dina – Za film kojim je David Lynch 1984. godine adaptirao kultni SF-roman Davida Lyncha bi se moglo postaviti pitanje zašto je uopće završio na popisu. To implicitno priznaje čak i autor članka u Planu B, s obzirom da je njegova reputacija danas izuzetno bolja od one koju je uživao nakon premijere. Riječ je o nesavršenom, nerazumljivom, ponekad kičastom, ali zato izuzetno ambicioznom, maštovitom i neobičnom filmu. A što se remakea tiče, on je već napravljen u obliku SiFyjeve mini-serije iz 2000. godine, koja je usprkos niskog budžeta i kazališnih kulisa uspjela ukloniti neke od nedostataka Lyncheve verzije, pa čak i uspjeti izvući jednako uspješan nastavak. Kada imamo dvije različite, ali prilično dobre verzije Dine, ne bi trebalo izazivati sreću sa trećom.

#1 Flash Gordon – Od 1980. godine, kada je premijerno prikazana, spektakularna ekranizacija stripa o svemirskom borcu za pravdu uživa kult-status. I to sasvim opravdano, jer je riječ o nevjerojatno zabavnom i duhovitom tretmanu space opere čiji su autori shvatili da tajna uspjeha leži da se cijeli film ne shvati previše ozbiljno. Tako gledatelji dan-danas mogu uživati u gotovo savršenoj kombinaciji campa, samoparodijskih klišeja i sjajnog Queenovog soundtracka. Da li je remake zbilja potreban? Sifyjeva TV-serija iz 2007. godine, barem onima koji su za nju čuli ili je kojim slučajem pogledali, za to daje negativan odgovor.

RECENZIJA: Nestala (2014)

NESTALA
(GONE GIRL)
uloge: Ben Affleck, Rosamund Pike, Neil Patrick Harris,
Tyler Perry, Carrie Coon
scenarij: Gillian Flynn
režija: David Fincher
proizvodnja:20th Century Fox, SAD, 2014.
trajanje: 149'

David Fincher je filmaš koji uživa ugled i poštovanje, ali se teško može reći da ga itko, osim najzagriženijih filmofila, previše voli. Ako bi se za to mogao pronaći, onda je on u tome što njegova ostvarenja prikazuju nesumnjivi talent i kreativne sposobnosti, ali isto tako i nevjerojatnu hladnoću odnosno nedostatak empatije prema likovima (i publici koja za njih navija). Mnogi bi mračni karakter njegovih filmova mogli protumačiti kao odraz autorove mizantropije, pa je to vjerojatni razlog zašto gledanje Fincherovih filmova predstavlja zadovoljstvo, ali ne onakvo kakvo prosječan gledatelj želi ponoviti. Nešto slično bi se moglo reći i za Nestalu, jedan od najhvaljenijih i najrazvikanijih filmova prošle godine, koji je postigao najbolje komercijalne rezultate u Fincherovoj karijeri, ali za koga se usprkos toga teško može koristiti izraz “popularan”.

Radnja se temelji na istoimenom bestseler-romanu Gillian Flynn, koja ga je također napisala scenarij. Naslovni lik, koji tumači britanska glumica Rosamund Pike, je Amy Elliott-Dune, supruga Nicka Dunnea (Affleck), nezaposlenog novinara. Radnja započinje na petu godišnjicu njihovog braka, nakon što Amy netragom nestane iz kuće. Taj događaj pokreće istragu prilikom kojeg policijska detektivka Rhonda Boney (Dickens) postaje sve uvjerenija kako je Nick glavni krivac za nestanak supruge, odnosno da je u pitanju ubojstvo. Paralelno sa istragom se kroz flashbackove prikazuje prethodnih nekoliko godina u životu Dunneovih, koji prikazuju kako se naizgled idilični brak počeo raspadati uslijed recesije zbog koje je Nick ostao bez posla i bio prisiljen vratiti se iz New Yorka u rodni gradić u Missouriju, čiju zabit njegova sofisticirana supruga nije mogla smisliti. Kada istraga otkrije da je Nick bio nevjeran, i kada se u priču upetljaju mediji, Nick i njegova sestra Margo (Coon) su prisiljeni angažirati darovitog odvjetnika Tannera Bolta (Perry). Na kraju se ispostavi da je prava pozadina Amynog nestanka još nevjerojatnija.

Nestala na prvi pogled izgleda poput tipične epizode TV-serije Zakon i red, odnosno kao nastojanje da se eksploatiraju priče sa naslovnica američkih medija, pogotovo onih koje se tiču slučajeva misteriozno nestalih žena i njihovih supruga koji su, iz ovih ili onih razloga, postajali osumnjičenima, a u većini slučajeva i osuđeni za ubojstvo, uz obavezni medijski cirkus. Fincher, međutim, svemu tome daje svoj autorski pečat, prikazujući takve događaje kroz mračnu fotografiju Jeffa Cronenwetha, ali i odajući da su mu glavni likovi itekako po mjeri. To se najbolje vidi kroz lik Nicka Dunnea, koga tumači Ben Affleck, glumac kome su često znali “drvenost” i katastrofalno loš izbor uloga, ali koji ovdje savršeno tumači naizgled savršenog primjerka američkog muškarca kome ne treba mnogo da pokaže svoju mračnu stranu. Još je impresivnija Rosamund Pike, britanska glumica kojoj je uloga Amy vjerojatno najbolja u karijeri, a vjerojatno dostojna i “Oscara”; njena “hladna” ljepota, ali i cinizam kojima opisuje brak kroz stranice dnevnika je čine savršenim partnerom Afflecka. Nestala se također može pohvaliti i dojmljivim nastupima sporednih glumaca. Tyler Perry tako jednostavno briljira u “skidanju” crnog “superodvjetnika” nalik na Johnnieja Cochranea; Missi Pyle tumačeći lik Ellen Abbott, TV voditeljice specijalizirane za medijski linč osumnjičenih kriminalaca, savršeno skida Nancy Grace; Carrie Coon je sjajna u ulozi protagonistove sestre, koja se, barem na trenutke kada prema bratu ne prikazuje uznemirujuću bliskost, doima jedinim koliko-toliko normalnim i simpatičnim likom u filmu.

Kako film odmiče, tako postaje jasnije da je Flynn naizgled rutinerski zaplet učinila podlogom za miješanje žanrova, pa se tako u Nestaloj prepliću kriminalistički triler, psihološka drama, društvena satira, a na kraju i crna komedija. To se odnosi prije svega na prikaz medijskog cirkusa, gdje su tradicionalne tabloide i slične lešinarske medije upotpunile i društvene mreže, odnosno kako dovoljno proračunati likovi znaju taj sistem izmanipulirati u vlastitu korist. Posebnu zanimljivost Nestaloj daje i njen vremensko-prostorni kontekst, odnosno što film izrijekom spominje globalnu recesiju kao jedan od katalizatora problema koji će dovesti do raspada braka. Glavni nedostatak filma je, pak, njegov završetak, koji odaje dojam da se Flynn malo previše trudila da šokira gledatelje, odnosno da nakon jednog iznenadnog obrata doda i drugi. Završne scene tako izgledaju kao parodija, odnosno svojevrsno izvrtanje eksploatacijskih filmova o “silovanju i osveti” kakvi su žarili i palili američkim drive inovima i “grindhouse” dvoranama 1970-ih. Takva završnica se vrlo dobro uklapa u Fincherovu mizantropsku viziju, ali se doima pomalo isforsiranom te kvari inače vrlo dobar dojam o još jednom ostvarenju koje će publika cijeniti, ali ne previše voljeti.

OCJENA: 7/10

RECENZIJA: Sin City: Vrijedna ubojstva (2014)

SIN CITY: VRIJEDNA UBOJSTVA
(SIN CITY: A DAME TO KILL FOR)
uloge: Mickey Rourke, Jessica Alba, Josh Brolin,
Joseph Gordon-Levitt, Rosario Dawson, Bruce Willis,
Eva Green, Powers Boothe
scenarij: Frank Miller
režija: Frank Miller & Robert Rodriguez
proizvodnja: Miramax/Dimension Films, SAD, 2014.
trajanje: 102 '
 
U prošlosti su najave nastavaka popularnih i uspješnih hollywoodskih filmova u pravilu izazivati oduševljenje kod publike. Međutim, onaj dio publike koji je stekao malo duže iskustvo o tome na koji im način Hollywood ispunjava želje je, pogotovo u posljednje vrijeme, prema tome skeptičan. A to posebno dolazi do izražaja kada između originalnog filma i nastavka postoji nešto duže vremensko razdoblje, odnosno kada se entuzijazam koji je postojao na početku prilično ohladi. Stvar koja se dogodila Scottovom Prometeju kada je pokušao podgrijati svog Osmog putnika, ili Jacksonu kada je s Hobbitom išao isisati posljednju kap Gospodara prstenova se sada događa Franku Milleru i Robertu Rodriguezu, timu koji su prije deset godina napravili jedan od najimpresivnijih spojeva stripa i filma u Sin Cityju. Uspjeh koji je to ostvarenje postiglo je, dakako, potaklo priče o snimanju nastavka; ali kako se stvar odužila, tako su rasle i bojazni da će, kao i u sijaset sličnih slučajeva, nastavak biti daleko ispod standarda koje je postavio originalni film. Sin City: Vrijedna ubojstva je pokazao kako su te bojazni itekako opravdane.

Radnja je ponovno smještena u BaSin City, fiktivni američki metropolis gdje kao da vlada vječna noć, a na čijim ulicama caruju nasilje, nemoral, korupcija i potpuna iskvarenost. Slično kao i prethodni film, i Sin City zadržava nelinearnu narativnu strukturu, odnosno predstavlja svojevrsni omnibus sastavljen od nekoliko zasebnih priča koje tek površno povezuju likovi, od kojih je veliki dio “recikliran” iz prethodnog filma. Za razliku od prvog Sin Cityja, u drugom su se našle priče koje nisu adaptirane iz Millerovih stripova nego su napisane posebno za film. To je, pak, omogućilo da se u filmu pojave i neki novi protagonisti kao što je Johnny (Gordon Levitt), mladi i ambiciozni kockar koji nastoji poniziti svemoćnog senatora Roarka (Boothe) koji kontrorila grad. Jedan od starih protagonista, privatni detektiv Dwight McCall (kojega umjesto Clivea Owena ovdje glumi Josh Brolin), se upliće u mrežu spletki koje je isplela njegova bivša djevojka Ava Lord (Green), sada udana za bogataša kojeg namjerava likvidirati. Striptizeta Nancy Callahan (Alba), godinama nakon iskušenja opisanih u prethodnom filmu, se suočava s alkoholizmom, depresijom ali i željom za osvetom zbog oca (čiji duh tumači Bruce Willis).

Može se reći da su se Rodriguez i Miller prilikom stvaranja ovog filma držao poslovice “Ako nije pokvareno, nemoj popravljati”, pa se Sin City: Vrijedna ubojstva u stilu, atmosferi, likovima i elementima radnje toliko oslanja na prethodnik, da će čak i najblagonakloniji gledatelji teško izbjeći efekt “deja vu”. Naravno, identičnu kopiju je bilo nemoguće napraviti čak i ako se Rodriguez trudio, dijelom i zbog toga što iz objektivnih razloga nije mogao računati na istu glumačku ekipu (Devon Aoki, koja je tumačila lik prostitutke Miho, je u novom filmu zamijenila Jamie Chung; preminulog Michaela Clarkea Duncana je u ulozi Manutea zamijenio Dennis Haysbert). Jedino osvježenje bi mogao predstavljati segment sa naslovnim likom, a u kome su klišeji “film noira” ogoljeni do svoje esencije s istim onakvim entuzijazmom s kojim je Eva Green prihvaća uloge psihopatskih femme fatale, odnosno s kojim za potrebe filma skida sa sebe odjeću. Na žalost, taj segment prekratko traje da bi opravdao ostale, u kojima se Miller i Rodriguez baš i nisu istakli nekakvom originalnošću. Sve se svodi na doslovno CGI-jem rekonstruirane, odnosno “oživljene” stripovske sličice, kao i groteskno nasilje koju tek crno-bijela fotografija čini dovoljno “nadrealnom” da izbjegne pažnji licemjernih MPAA-ovih cenzora. A takve scene, s vremenom, postanu ponavljajuće i publici dosade isto onako kao što dosade monotona i nimalo produhovljena naracija nekoliko likova. Najgori dojam stvara završna priča u kojoj se gledateljski entuzijazam za još nekoliko desetaka minuta boravka u Millerovom svijetu može mjeriti s entuzijazmom protagonistice da nastavi svoj život. Stoga i nije iznenađenje to što je Vrijedna ubojstva prošle godine predstavljala jedan od najvećih promašaja na kino-blagajnama. Ovim nepotrebnim podgrijavanjem deset godina stare sarme su Rodriguez i Miller su ozbiljno kompromitirali reputaciju jednog od svojih najboljih i najuspješnijih ostvarenja.

OCJENA: 4/10

RECENZIJA: Jupiter u usponu (2015)

JUPITER U USPONU
(JUPITER ASCENDING)
uloge: Channing Tatum, Mila Kunis, Sean Bean,
Eddie Redmayne, Douglas Booth
scenarij: Andy & Lana
režija: Andy & Lana Wachowsky
proizvodnja: Warner Bros., SAD, 2015.
trajanje: 127 '

Prognoziranje kvalitete i uspjehe hollywoodskih filmova je nezahvalno kao prognoziranje bilo čega drugog. Ipak, postoje određena pravila koja pomažu da netko u tome bude malo precizniji. Jedan od primjera bi mogao biti Jupiter u usponu, spektakularni SF-ep brata i sestre (bivše braće) Wachowsky, proslavljenih autora Matrixa, jednog od najpopularnijih i najutjecajnjih ostvarenja na prijelazu u novi milenij. Prošle je godine trebala biti jedna od najvećih ljetnih uzdanica studija Warner Bros. prije nego što je premijera iznenada odgođena za filmski festival u Sundanceu, a redovna distribucija za veljaču. Službena verzija je bila “zastoj u postprodukciji”, odnosno potreba da se dodatno “dotjera” preko 2500 specijalnih efekata. Oni malo iskusniji, pak, znaju da se u siječnju i veljači u sjevernoamerička kina šalju filmovi koji sami studiji smatraju “škartom”. Kada se to dogodi nečemu što se trebalo pojaviti u elitnom ljetnom terminu onda se s velikom dozom vjerojatnosti može predvidjeti da je riječ o ogromnom razočaranju. Predviđanja su se uglavnom ostvarila, bilo u Sundanceu gdje su ga popljuvali kritičari, bilo u sjevernoameričkim kinima gdje je završio kao flop. Domaća publika, pak, odnedavno ima prilike uvjeriti se koliko je takva sudbina bila opravdana.

Naslovna protagonistica, koju tumači Mila Kunis, je Jupiter Jones, mlada žena odrasla u obitelji ruskih ilegalnih imigranata u Chicagu, a koja za život zarađuje čisteći zahode. Jedna od stvari o kojoj je uvijek sanjala je teleskop, koga misli nabaviti u znak sjećanja na oca-astronoma koji joj je dao ime po najvećem planetu Sunčevog sustava. Kako bi skupila novac, odlučuje prodati svoje jajne stanice klinici za neplodnost i time pokreće spektakularne političke intrige na galaktičkoj razini. Njen genetski materijal, naime, privuče pažnju humanoidnih vanzemaljaca, odnosno plemićke kuće Abrasax, čiji je pripadnik, okrutni Balem (Redmayne) ni manje ni više nego feudalni gospodar Zemlje, odnosno koji je cjelokupno čovječanstvo i njegovu civilizaciju tokom tisućljeća uzgojio kao izvor genetskog materijala koje Abrasaxovi koriste za vječno pomlađivanje. Za Jupiter se, pak, ustanovi da u potpunosti dijeli genetski materijal sa njegovom majkom, odnosno da je takvo genetsko “poravanjanje”, prema galaktičkim zakonima, čini gospodaricom Zemlje i jednom od najmoćnijih žena u univerzumu. Balemu se, dakako, takvo stanje ne sviđa, te on Jupiter nastoji likvidirati. Spas, pak, dolazi od Cainea Wisea (Tatum), galaktičkog lovca na ucjene i bivšeg vojnika koga je angažirao Balemov brat i suparnik Titus (Booth).

U slučaju Jupitera u usponu, slično i kod ranijeg filma Atlas oblaka, nedostatak ambicije je posljednja stvar koja se može zamjeriti Wachowskyjima. Iako je žanrovski čvrsto usidren u vodama “neozbiljne” svemirske opere, njihov novi film se može shvatiti i kao svojevrsna alegorija na neke prilično aktualne i ozbiljne probleme, prije svega na patološke oblike suvremenog kapitalizma oličene u burzovnim mešetarima s Wall Streeta koji se često vole, bez imalo ironije, kititi nadimkom “gospodari univerzuma”. U ovom filmu su poslužili kao model za negativce na kozmičkoj razini, pa se u filmu izrijekom kao motiv njihovog djelovanja navodi “profit”, kao djelatnost navodi “industrija”, a njihovi podanici – kozmički ekvivalent svih onih koji ne pripadaju “1%” eksplicitno nazivaju “stokom”. Takav pristup, pogotovo kada se još kroz lik protagonistice iskazuju simpatije prema ilegalnim imigrantima, bi bez svake sumnje trebao razgaliti srca hollywoodskih salonskih ljevičara. Wachowskyji, međutim, u film ubacuju dodatni sadržaj koji se čini više po mjeri New Age “alternativaca”, a što uključuje hipotezu o drevnim astronautima kao tvorcima čovječanstava, odnosno objašnjenja za fenomene krugova u žitu i odgovor na pitanje zašto nitko želi vjerovati žrtvama vanzemaljskih otmica. Tu se, nekako, našao i odgovor na pitanje tko je odgovoran za nestanak dinosaura, iako, za razliku od Bayovih Transformera 4, on nije eksplicitno prikazan.

Ambiciozne zamisli i bogatstvo sadržaja, međutim, sami po sebi nisu garancija kvalitete. U slučaju Atlasa oblaka su Wachowsky bili čvrsto vezani književnim predloškom, ko-režijom od strane discipliniranog Toma Tykwera, ali i konceptom koji je od svega činio nekakvu suvislu cjelinu. Kod Jupitera svega toga nema, i umjesto toga gledatelj stječe dojam da je autorima kvantiteta bila važnija od kvalitete, odnosno da su u nešto više od dva sata filma pokušali kao buldožerom nasuti sadržaj koji se čini primjerenijim za sage poput Harryja Pottera ili Igre prijestolja. Koliko su se brat i sestra u tome izgubili, možda najbolje svjedoči scena u kojoj se protagonisti moraju suočiti s galaktičkom birokracijom; ona je više nego očito zamišljena kao hommage Gilliamovom Brazilu, a, za slučaj da netko propusti taj sitni detalj, u njoj se pojavljuje i sam Terry Gilliam. Naravno, s obzirom da je ipak riječ o hollywoodskom blockbusteru, najviše je truda i novaca uložene u akcijske scene gdje se nije štedilo na specijalnim efektima, a zbog čega jedan od glavnih detalja opreme Cainea Wisea čine antigravitacijske koturaljke, koje mu omogućuju da leti iznad Chicaga poput Marvelovih superheroja u sekvenci koja bi bila impresivna da je, u nešto drukčijoj  nismo gledali u sijaset sličnih ostvarenja koje nam svakog ljeta servira Hollywood.

Najmanje se truda, pak, uložilo u scenarij, odnosno u likove. Mila Kunis je prilično darovita glumica, ali njen talent najviše dolazi do izražaja u komedijama; ovdje je njen lik potpuno promašena. Iako naslov sugerira da je protagonistica, odnosno nekakav dobroćudni matrijarh (što bi trebalo zadovoljiti segment hollywoodskih salonskih feminista), u praksi se svela na kliše “dame u opasnosti” koju čvrsti i opaki “macho” momci sa sobom vuku kao vreću kamenja, i koja na bizarni novi svijet reagira poput krave koje gleda u šarena vrata. Eddie Redmayne, međutim, svoje u ovom trenutku prilično velike “oskarovske” šanse kompromitira tumačenjem negativca koji očajni dijalog izgovara namjerno hrapavim glasom dovodeći ga preko ruba groteskne samoparodije. Ostatak glumačke ekipe se trudi zanatski odraditi posao, što uključuje Tatuma i Beana, a možda najbolji dojam daje Tuppence Middleton kao sestra Abrasaxovih.

Ključna pogreška kod Jupitera se čini to što su Wachowskyji, možda još uvijek pod prevelikim dojmom priče o Matrixu kao djelu koje je promijenilo duh vremena, Jupiter shvatili previše ozbiiljno. Orgijanje specijalnih efekata, New Age hipsteraj u sadržaju i kartonski likovi bi još kako-tako mogli proći, ali sve do trenutka kada se u filmu kao “utjerivači” glavnog negativca pojave ni manje ni više nego golemi gušteri opremljeni krilima. Nakon toga je Jupiter teško shvatiti ozbiljno, ali od replika nalik na “Flash, volim te, ali imamo samo 14 sati da spasimo Zemlju” – koje ovakvom filmu trebaju poput vode žednom u pustinji – nema. Trebalo je jako malo da Jupiter postane uspješan, a o čemu možda najbolje svjedoči žanrovski i zapletom prilično sličnih Čuvara galaksije. Samo je trebalo od svega učiniti vrhunsku camp zabavu nalik na tri i pol desetljeća star Flash Gordon. No, taj mali ali važan korak nije napravljen, te je Jupiter samo još jednom pokazao i da veliki i uspješni filmaši znaju stvarati spektakularno velika razočaranja.

OCJENA: 4/10

RECENZIJA: Ako ostanem (2014)

Chlöe Grace Moretz u Cannesu (izvor:Wikimedia Commons)
Chlöe Grace Moretz u Cannesu
(izvor:Wikimedia Commons)
AKO OSTANEM
(IF I STAY)
uloge: Chloe Grace Moretz, Mireille Enos, Jamie Blackley, Joshua Leonard, Stacey Keach, Aisha Hinds
scenarij: Shauna Cross
režija: R. J. Cutler
proizvodnja: Warner Bros., SAD, 2014.
trajanje: 106 '

 

Hollywoodska praksa da ljetne uzdanice idu u parovima – odnosno da se u kratkom razmaku lansiraju dva filma različitih studija koji dijele sličan “high concept” – po svemu sudeći važi i za naizgled “male” filmove. Ili barem takav dojam daju dva filma koji se u ljeto 2014. godine pojavila u američkim kino-dvoranama, oba temeljena na popularnim omladinskim romanima čije su protagonistice adolescentice prisiljene da se prije vremena suoče sa svojom smrtnošću. Prvi od njih, Krive su zvijezde, postao je jedno od najvećih i najugodnijih osvježenja sezone. Drugi, Ako ostanem, ekranizacija romana Gayle Forman, svoju je kvalitetu i uspjeh kod kritičara zadržao unutar statističkih indikatora koji ukazuju da se od takvih filmova ne može očekivati nešto previše dobro.

Protagonistica filma, koju tumači danas među hollywoodskim filmašima prilično popularna Chloe Grace Moretz, je Mia Hall, srednjoškolka iz Portlanda koja je otkrila neuobičajeni dar za sviranje violenčela i koja se temeljem toga nada steći prestižnu stipendiju za školovanje na Julliardu. Pri tome je prevelike probleme ne stvara ni obitelj, uključujući oca (Leonard), nekadašnjeg punk-rockera koji je, poput majke (Enos), očekivao da će kći krenuti glazbenim stopama, ali ne i tim pravcem. Problem, barem ispočetka, ne bi trebalo predstavljati ni to što je Mia upoznala mladog rockera po imenu Adam Wilde (Blackley) i što se među njima, usprkos razlikama u glazbenom ukusu, stvorila strastvena ljubavna veza. Dileme koje bi njihovo razdvajanje izazvalo zbog Mijinog školovanja u dalekom New Yorku dolaze u drugi plan nakon što se dogodi strahovita prometna nesreća u kojoj Mia strada zajedno sa članovima svoje obitelji. Nakon toga ona završava u bolnici u komi, ali istovremeno doživljava izlazak iz tijela te poput duha promatra kako nesreća dobija sve tragičnije i tragičnije razmjere, ostavljajući je s pitanjem želi li se uopće probuditi i nastaviti svoj život.

Neumitne usporedbe koje će Ako ostanem izazvati s Krive su zvijezde pokazuju koliko su ta dva filma, usprkos slične teme, različita, a što je prije svega odnosi na pristup. Zvijezde se bave jednom prilično neugodnom temom na realan način i bez pretjerane patetike, te za protagonisticu ima adolescenticu koja se, ako se izuzme nezgodni “detalj” njene bolesti, može smatrati posve normalnom i posve običnom. Ako ostanem, pak, ima protagonisticu koju krasi nevjerojatan glazbeni talent – zahvaljujući kojem može računati na najelitniju svjetsku školu – kao i nevjerojatna sreća u ljubavi, koja se iskazuje kroz momka koji se u nju smrtnu zaljubi usprkos njenog “nazovigeekovskog” imidža, a još se ispostavi da je cool i uspješan rock-glazbenik koga čeka sjajna budućnost. Naravno, Mijini roditelji su oličenje dobrote te nikakvih problema i poteškoća nema, sve do nesreće koja je tu tek da stvori neka neugodna pitanja za Miju. Kakvi će odgovori na njih biti, unaprijed je poznato, s obzirom da ostvarenja ovakve vrste zahtijevaju hepi end. Samo što se to ne može izbjeći bez tona patetitke i sentimantalne “ljige” čak ispod najnižih hollywoodskih standarda.

Oni koji pogledaju Ako ostanem, međutim, nemaju razloga biti baš potpuno razočarani. Moretz se hrabro nosi sa jednom od najnezahvalnijih uloga karijere, a u tome joj podršku pruža prilično raspoložena glumačka ekipa među kojom se posebno ističe veteran Stacy Keach u ulozi njenog djeda. Ni glazbeni soundtrack nije previše loš, barem ako se u obzir uzme da se, za razliku od većine današnjih omladinskih filmova u Hoollywoodu, neće u potpunosti sastojati od saharinskog popa. Sve to, međutim, neće zaustaviti dojam da smo film poput Ako ostanem vidjeli mnogo ranije, i u dalekoj boljoj verziji od ove.

OCJENA: 4/10

RECENZIJA: Step Up: All In (2014)

Adam Sevani at the premiere of the film Step U...
Adam Sevani na premijeri filma Step Up 2 (izvor: Wikimedia Commons)
STEP UP: ALL IN
uloge: Ryan Guzman, Briana Evigan, Misha Gabriel, Adam Sevani, Alyson Stoner, Christopher Scott, Izabella Miko, Steven "Stevo" Jones
scenarij: John Swetnam
režija: Trish Sie
proizvodnja: Summit/Lions Gate, SAD, 2014.
trajanje: 112 '

Ako dovoljno dugo i dovoljno često gledate filmove, sebi ćete dozvoliti pomisao da ste vidjeli i čuli sve što se moglo čuti i vidjeti, te da vas uistinu ništa s ekrana ne može iznenaditi. Pa opet, s vremena na vrijeme se zna dogoditi neki sitni detalj koji pokaže da ste u krivu. Jedan takav primjer bi mogao biti Step Up: All In, peti po redu nastavak nastavak popularne hollywoodske serije plesnih filmova započete 2006. godine sa filmom Step Up. U njemu, naime, jedan od likova izgovara rečenicu koja zvuči upravo onako kako bi dotični film, odnosno cijelu seriju, na najjezgrovitiji mogući način opisala većina filmskih kritičara. Na žalost, taj kratki trenutak lucidnosti (ili samokritike) je, kao i većina uistinu atraktivnih i pamtljivih stvari u današnjim hollywoodskim filmovima, je potrošen u traileru. Ostatak sadržaja u filmu, osim ako niste uistinu zagriženik poklonik žanra i glumaca koji nastupaju u seriji, uglavnom će izazvati zijevanje.

Replika koja opisuje najnoviji Step Up pripada Robertu “Mooseu” Alexanderu, jednom od (polu)stalnih likova serije koga tumači Adam Sevani. U jednom trenutku on postavi pitanje “Zašto uvijek sve mora završiti s velikom plesnom bitkom?” Na to pitanje, osim ako u obzir ne uzmete komercijalnu prirodu filmova, najnoviji Step Up, dakako, ne pruža neki suvisli odgovor. Scenarist John Swetnam odaje dojam da se najmanje potrudio od svih članova ekipe – njegov jedini posao je bio rutinski odraditi nekakav minimalistički zaplet kao izgovor za glazbeno-scenske točke u kojima su Sevani i njegovi kolege trebali demonstrirati svoje plesno umijeće. U slučaju All In se krenulo najlakšim i najočitijim putem – zaplet počinje s istim likovima s kojima je završio prethodni film Step Up: Revolution. Mladi plesač Sean (Guzman) i njegova plesna grupa The Mob su prije dvije godine u Miamiju dobili plesnu bitku, ali sada u Los Angelesu gube rat, odnosno suočavaju se sa stalnim odbijanjem na audicijama i spoznajom da im je karijera u slijepoj ulici. Kada u noćnom klubu izgube plesnu bitku sa suparničkom grupom The Grim Knights i njihovim vođom Jasperom Tarikom (Jones), članovi The Moba su toliko demoralizirani da se odluče vratiti u Miami. Sean, međutim, ostaje i, doznavši za spektakularno plesno natjecanje u Las Vegasu čije osvajanje garantira višegodišnji unosni ugovor o plesnom angažmanu, odlučuje okupiti novu plesnu grupu pod imenom LMNTRIX. Tamo će se, pak, suočiti ne samo sa Grimm Knightsima nego i sa The Mobom, koji Seana smatraju izdajnikom.

Plesne točke – koje su, naravno, glavni razlog postojanja svakog Step Up filma – su uistinu dojmljive i u njih je uistinu uložen veliki trud. Angažirani su najbolji dostupni talenti – pri čemu Step Up, po uzoru na franšizu Brzi i žestoki, “reciklira” glumce kroz likove iz prethodnih nastavaka – pa se tako pojavljuje Briana Evigan iz Step Up 2 (koju će, zbog fizičke sličnosti, mnogi zamijeniti za njenu australsku kolegicu Sharni Vinson iz Step Up 3D). Kod plesnog sadržaja u filmu je, osim spektakularnosti, važno i to da su koreografi, scenografi i kostimografi sve te scene potrudili učiniti originalnima, odnosno da ne sliče jedna na drugu.

U scenama između plesa je, međutim, sasvim druga priča, i to, dakako, prilično predvidljiva. Swetnam klišeje servira poput stranica iz udžbenika – tu je mačističko suparništvo između plesnih ekipa, tragični nesporazumi koje će do kraja biti izglađeni, uključujući možda najiritantniju scenu u kojoj Moosea (za koga se ne može reći da je oličenje hollywoodske ljepote koje bi žene obarao s nogu) prilikom vlastite plesne točke iz čista mira poljubi ljepotica u noćnom klubu, dakako, upravo u trenutku kada u istu prostoriju ulazi njegova djevojka Camille (Stoner). Kliše predstavlja i poljska glumica Izabella Miko u ulozi iritantno napadne voditeljice plesnog natjecanja, čiji je nastup jednako uvjerljiv koliko i efikasan pokušaj prijevare koji provodi njen lik. Bilo bi nepošteno reći da u tim segmentima nema baš nijedan svijetli i zabavni trenutak, ali oni, poput Mooseove replike, prekratko traju. Step Up: All In je jedan od onih filmova koji daleko bolje funkcioniraju na DVD-u ili drugom mediju gdje je gledatelju na raspolaganju opcija ubrzavanja slike. Na velikom ekranu će zadovoljiti jedino najfanatičnije poklonike žanra i filmske serije, dok će svima ostalima ostaviti tek jedno pitanje bez zadovoljavajućeg odgovora.

OCJENA: 4/10

Obavijest o recenzijama

Dolje je  popis mojih filmskih recenzija koje su trenutno dostupne na web-stranici FAK.

RECENZIJA: Plaćenici 3 (2014)

Ronda Rousey (izvor:wikipedia.org)
Ronda Rousey (izvor:wikipedia.org)
PLAĆENICI 3
(THE EXPENDABLES 3)
uloge: Sylvester Stallone, Jason Statham, Antonio Banderas, Jet Li, Wesley Snipes, Dolph Lundgren, Kelsey Grammer, Randy Couture, Terry Crews, Kellan Lutz, Ronda Rousey, Glen Powell, Victor Ortiz, Robert Davi, Mel Gibson, Harrison Ford, Arnold Schwarzenegger
scenarij: Chreighton Rothenberger, Katrin Benedikt & Sylvester Stallone
režija: Patrick Hughes
proizvodnja: Lionsgate, SAD, 2014.
trajanje: 126 '

Latinska izreka “Nomen est omen” (Ime je predskazanje) ponekad zna utjecati na odluke hrvatskih kino-distributera. Tako je prije četiri godine akcijski film The Expendables, koji bi se najpreciznije mogao prevesti kao “Potrošni”, odnosno kao “Potrošna roba”, prekršten u Plaćenici, jer bi inače nedostatka mašte prosječnog kino-posjetitelja mogao dovesti do zaključka kako je riječ o nekakvoj socijalno angažiranoj drami, ili da je riječ o bezvrijednom trashu. Za prvi film, čija je glavna atrakcija bila okupljanje najvećih akcijskih zvijezda i evociranje svijetlih tradicija akcijskog žanra 1980-ih, ispostavilo se da originalno ime nije opravdano, odnosno da su Plaćenici barem onoliko zabavni koliko su zabavnim bila slična ostvarenja koja su od Sylvestera Stallonea, Arnolda Schwarzeneggera, Dolpha Lundgrena i drugih mišićavih likova učinili velike zvijezde. Uspjeh tog filma je, naravno, doveo do toga da se snimi i nastavak Plaćenici 2, koji je okupio još impresivniju filmsku ekipu i koji je nekako uspio biti jednako kvalitetan, ako ne i bolji od prethodnika. Na žalost, stvari s vremenom, pogotovo ako se na njima previše inzistira, sjednu na svoje mjesto, pa su Plaćenici 3 upravo onakvo razočarenje kakvo sugerira njegov originalni naslov.

Scenaristički tim, u kome se ponovno nalazio Stallone, doduše, nije previše skretao od formule uspostavljene u prethodnom filmu. Na samom početku “Plaćenici”, privatno vojno poduzeće koje čine bivši obavještajci i specijalci i koje za birane klijente obavlja različite delikatne poslove koji traže primjenu oružja, na samom početku u nekoj neimenovanoj zemlji (iako jezik kojim se govori sugerira Srbiju) u iz zatvora izbavi svog člana Doctor Deatha (Snipes), koji je tamo godinama čamio. On im se priključuje u novom, ovog puta “redovnom” poslu koji uključuje zaustavljanje pošiljke bombi gospodarima rata u Somaliji. Akcija međutim pođe krivo kada se ispostavi da je glavni krijumčar nitko drugi do Conrad Stonebanks (Gibson), nekadašnji osnivač “Plaćenika” koji se okrenuo kriminalu. S obzirom da je jedan od članova tima teško stradao Barney Ross (Stallone) za akciju hvatanja Stonebanksa u Rumunjskoj mora angažirati nove, mlađe članove tima. Prilikom priprema počinju napetosti između ostarjelih veterana i mladih “guštera”, ali će one biti prevladane te će se Ross i njegovi drugovi moći suprotstaviti Stonebanksu čak i kada se pri tome moraju suočiti s cjelokupnom vojskom jedne postsovjetske države.

Nove Plaćenike karakterizira scenarij koji bi se, slično kao i u prethodnom nastavku, mogao nazvati “generičkim”, odnosno koji se previše ne zamara s pitanjima “gdje” i “zašto”, pa se tako bugarska crnomorska luka nastoji ne baš previše uvjerljivo “prodati” za Somaliju. S druge strane, seriji akcijskih scena se mora dati nekakvo vezivno tkivo, pa u onim “ozbiljnim” scenama se Barney Ross i družina moraju suočiti s time da su ih uhvatile godine, odnosno dilemom oko toga trebaju li jednostavno “zatvoriti radnju” ili pokušati palicu predati mlađoj generaciji koju predstavljaju likovi koje tumače Kellan Lutz, Glen Powell, Victor Ortiz i džudašica Ronda Rousey. S obzirom o kakvom filmu i kakvoj franšizi je riječ, nije teško pretpostaviti kakav će biti odgovor na to pitanje. Tvorcima filma se, pak, cjelokupna kreativna energija potrošila na to kako casting učiniti još impresivnijim nego u prethodnom filmu, pa su, zapravo, najbolje scene u kojima se pojavljuju Snipes, Gibson i Harrison Ford – odnosno koje sugeriraju određene paralele njihovih likova sa stvarnim životima glumaca (Snipesovo utamničenje zbog utaje poreza, Fordov hobi pilotiranja helikopterom i Gibsonov “put na tamnu stranu”). Čim se te točke skinu s dnevnog reda, Plaćenici 3 se svode na prilično neinventivne akcijske scene u kojima dodatni uteg predstavlja odluka producenata da, u pokušaju da dobiju što više mlađe publike, cenzuriraju nasilnije scene kako bi dobili rejting PG-13. Prethodna dva filma, prije svega namijenjena publici koja se sjeća dobrih starih vremena kada su akcijski filmovi imali cenzorski rejting “R” i gdje nije bio problem prikazivati kako pucnjava izaziva prolijevanje krvi, će takav čin shvatiti kao izdaju. Kada neka franšiza koja se temelji na nostalgiji i “dobri starim vremenima” na silu pokušava postati “hip”, “cool” i moderna, daleko je veća vjerojatnost da će postati “potrošna roba”.

OCJENA: 4/10

RECENZIJA: Oluja stoljeća (2014)

Richard Armitage (izvor:Wikimedia Commons)
Richard Armitage (izvor:Wikimedia Commons)
OLUJA STOLJEĆA
(INTO THE STORM)
uloge: Richard Armitage, Sarah Wayne Callies, Matt Walsh, Alyicia Debnam-Carey, Arlen Escarpeta
scenarij: John Swetnam
režija: Steven Quale
proizvodnja: Warner Bros/New Line, SAD, 2014.
trajanje: 89'

Niz klimatskih i geoloških faktora su prostor između Stjenjaka i gorja Allegheny u Sjevernoj Americi učinili tako prostranom i plodnom ravnicom da se europskim doseljenicima očigledno isplatilo radi nje potamaniti bizone i Indijance, a što je kasnije taj prostor učinilo svjetskom žitnicom a njihove potomke građanima najmoćnije velesile u povijesti. Takva blagodat je, međutim, došla uz određenu cijenu, i to u obliku specifičnih meteoroloških fenomena – tornada – koje stvaraju te iste klimatsko-geološke okolnosti. Svake godine zračni vrtlozi pružaju nevjerojatno atraktivan prizor onima koji ih imaju prilike gledati iz daljine, ali i rizik od smrti i razaranja svemu onome što im se nađe na putu. Zbog toga su kroz povijest bili jedan od omiljenih motiva hollywoodskih filmaša, a u posljednje vrijeme i meta tzv. “lovaca na oluje” – video-entuzijasta koji ljeti tumaraju širom sjevernoameričkih ravnica nadajući se da će uspjeti uhvatiti idealni snimak tornada iz neposredne blizine. Potonji je fenomen iskorišten kao podloga za scenarij filma katastrofe In the Storm (od naših distributera preveden kao Oluja stoljeća, pri čemu se očigledno zaboravilo na ne tako davni i s istim imenom prikazani film s Georgeom Clooneyem u glavnoj ulozi).

Radnja filma prikazuje kako gradić Silverton na američkom Srednjem Zapadu postaje metom serije tornada neuobičajenih kako po učestalosti tako i po jačini. Ti se događaji prate iz perspektive nekoliko grupa likova kojima je zajedničko to da su se, što svojevoljno, što stjecajem okolnosti, našli na putu stihiji. Prvu grupu čini tim “lovaca na oluje” na čelu sa profesionalnim filmašem Peteom (Walsh) i meterologinjom Allison Stone (Wayne Callies), a koje, usprkos impozantne opreme koja uključuje oklopno vozilo, muče financijske brige uslijed toga što tokom sezone nisu uspjeli uhvatiti nijedan dovoljno atraktivni snimak tornada. Drugu grupu čini Garry Morris (Armitage), zamjenik direktora lokalne srednje škole, koji se osim o ceremoniji dodjele maturalnih diploma mora brinuti i o svoja dva adolescentska sina. Treću grupu čine seoski besposličari koji glumataju kaskadere nadajući se da će postati zvijezde na Youtubeu.

Oluja stoljeća je imala relativno loše rezultate na kino-blagajnama, kao i isto tako loše kritike, pri čemu su bile primjetne usporedbe s Twisterom Jana de Bonta, hollywoodskim blockbusterom koji je tornado koristio kao svoj motiv prije nepuna dva desetljeća. Dva filma, pak, dijeli mnogo više od vremenskog razmaka – novi film je daleko kraći i strukturno jednostavniji te, barem na prvi pogled, izgleda neuobičajeno “malen” za nešto što bi trebalo biti ljetna uzdanica velikog studija. Scenarist John Swetnam je odbacio sve suvišne podzaplete, među likovima nema eksplicitnih negativaca, a ekspozicija, odnosno upoznavanje pozadine likova je ne samo svedeno na esencijalni minimum, nego i prikazano kroz danas među filmašima prilično popularnu tehniku “found footage”. Tako se veliki dio zbivanja prikazuje iz perspektive samih likova, a zbivanja se također odvijaju gotovo u realnom vremenu.

Taj je realizam, s druge strane, kompromitiran ne baš uvjerljivom koincidencijom katastrofalnog tornada i s video-projektom vremenske kapsule zbog koga Morrisovi sinovi stalno moraju držati kamere u rukama; publika bi se mogla osjetiti prevarenom i zbog možda najdojmljivije scene destrukcije (dakako, korištene u trailerima) koja, zapravo, nema veze s protagonistima i kojoj oni iz prilično razumljivih razloga nisu mogli svjedočiti. Na samom početku se posve nepotrebno robuje klišejima i to kroz scenu u kojoj grupa tinejdžera postaje žrtvom malog, ali iznenadnog tornada, što je daleko primjerenije jeftinim hororima nego nekom naoko ozbiljnom filmu katastrofe. Iskusnijim gledateljima, pak, neće biti naročiti problem predvidjeti koji će od likova ostati živ do odjavne špice. Svemu tome usprkos, Oluja stoljeća, barem ako se u obzir uzmu danas niski standardi onoga što Hollywood isporučuje u kino-dvorane svakog ljeta, i nije neko veliko razočaranje. Prilično raznorodna glumačka ekipa, kojom, uz par izuzetaka, dominiraju manje poznata lica, obavlja uglavnom solidan posao; scenarij je, zbog svoje koncentriranosti na akciju i kratkoće, izbjegao za ovakvu vrstu filma posve nepotreban “politički korektni” agitprop o nužnosti borbe protiv klimatskih promjena. Oluja stoljeća vjerojatno neće dugo ostati u sjećanju gledatelja, ali se može preporučiti kao rijetkih primjera zanatski korektno odrađene filmske zabave i jedan od rijetkih primjera gdje se primjenjuje danas u Hollywoodu zaboravljeno načelo “manje je više”.

OCJENA: 5/10

RECENZIJA: Čuvari galaksije (2014)

ČUVARI GALAKSIJE
(GUARDIANS OF THE GALAXY)
uloge: Chris Pratt, Zoe Saldana, Dave Bautista, Vin Diesel, Bradley Cooper, Lee Pace, Michael Rooker, Karen Gillan, Djimon Honsou, John C. Reilly, Glenn Close, Benicio del Toro
scenarij: James Gunn & Nicole Perlman
režija: James Gunn
proizvodnja: Marvel Studios/Walt Disney Pictures, SAD, 2014.
trajanje: 122 '

Naslovi koji pripadaju tzv. Marvelovom filmskom univerzumu danas sve više podsjećaju na “Barcelonu” pred utakmicu sa trećeligašem ili Guderianove panzer-divizije pred operaciju “Barbarossa”, odnosno daju dojam da se mora dogoditi nešto zbilja neobično da ne ostvare zadani cilj. U ovom konkretnom slučaju cilj, koji se ostvaruje kroz industrijsko “štancanje” blockbustera o superherojima iz Marvelovih stripova, jest stalni i pouzdani dotok hrpe novca na hollywoodske bankovne račune. “Marvelovci” i filmski studiji koji su se, poput Disneya, uhvatili za tu sisu, sada sebi mogu dozvoliti čak i ono što je na početku tog pothvata izgledalo ludost, odnosno luksuz da strip-geekovima ispunjavaju čak i najbizarnije “muzičke želje”. Jedna od njih je bila vezana uz seriju Guardians of the Galaxy (Čuvari galaksije), jedan od, uvjetno rečeno, opskurnijih naslova iz Marvelovog stripovskog korpusa, kome je posvećen tek jedan odlomak u 400 stranica debeloj Marvelovoj enciklopediji. Kao i u mnogo slučajeva dosad, ti detalji previše nisu smetali na kraju balade, odnosno donijeli su još jedan blockbusterski megahit, zapravo dašak dobrih vijesti za Hollywood čiji box-office rezultati ovog ljeta nisu bili naročiti impresivni. A, da stvar bude još bolja, u svemu tome je sudjelovala i blagonaklona kritika koja je tvrdila da Čuvari galaksije predstavljaju osvježenje čak i u kontekstu Marvelove filmske serije, odnosno da izgleda dovoljno drukčije od većine filmova o superherojima.

Jedan od razloga za to bi se mogao pronaći i u tome što se Čuvari galaksije doimaju prilično ekonomični u onome što nekada zna takve filmove činiti prilično dosadnim – “priču o nastanku” koja mora pokazati i objasniti kako je protagonist stekao svoje superherojske moći. U slučaju ovog filma je tome posvećeno izuzetno malo vremena na svom početku – godine 1988. dječak po imenu Peter Quill, nedugo nakon što mu je preminula majka, bude otet od vanzemaljaca. Nešto više od četvrt stoljeća kasnije se dječak ne samo prilagodio novim okolnostima, nego i ostvario zavidnu karijeru kao “poduzetnik” na rubu galaktičkog zakona, stekavši nadimak Star-Lord (Pratt). Prilikom jednog od takvih pothvata se dočepao artefakta koji bi mogao pomoći zlom Ronanu (Pace) da uništi svoje neprijatelje i usput izazove kaos i krvoproliće u galaksiji. Star-Lord će se stjecajem okolnosti sresti s Gamorom (Saldana), zelenokožom plaćenicom koja za radi za Ronana; inteligentnim rakunom po imenu Rocket (kome glas posuđuje Bradley Cooper), humanoidnim stablom po imenu Groot (kome glas posuđuje Vin Diesel) i razbijačem po imenu Drax (Bautista). Svih petoro će, također stjecajem okolnosti, početi međusobno surađivati, odnosno stvoriti tim koji nastoji spasiti ne samo vlastite glave, nego i ostatak univerzuma.

Najznačajniji element koji Čuvare galaksije odvaja od ostatka Marvelove franšize jest u tome što je radnja odmah na početku ostavilu Zemlju, odnosno odvija se u dubokom i dalekom svemiru, pa je i žanrovski daleko bliža danas pomalo zaboravljenom i od Hollywooda u posljednje vrijeme tragično neiskorištenom žanru space opere. S druge strane, upravo to što je riječ o opskurnom naslovu je režisera i koscenarista Jamesa Gunna lišilo brige o bijesu fundamentalistički raspoloženih fanova originala, odnosno omogućilo mu nešto malo više kreativne slobode nego obično. To je, pak, omogućilo i mnogo ležerniji pristup cijelom projektu; svima je na samom početku jasno da zaplet o zlikovcima koji pomoću nekakvog artefakta prijete galaksiji i “moćnoj gomilici” koja im stoji na putu ne može biti previše originalna. Umjesto da izmišlja toplu vodu i nekakve “morske” varijacije na temu, Gunn je jednostavno Čuvare galaksije zamislio kao svojevrsnu blagu, implicitnu ali onima koji vode brigu o takvim detaljima ipak očito parodiju marvelovskih filmova o superherojima, uključujući i Osvetnike, u usporedbi s kojima Star-Lord i družina izgledaju kao banda neurotičnih i patetičnih luzera. A još je važnije i to da je film napunio hrpom referenci na popularnu kulturu 1970-ih i 1980-ih (najočitijim u za nostalgičare prilično dopadljivom pop-soundtracku koji protagonist pušta kao podsjećanje na rodni planet), uključujući Hollywood i tadašnje blockbustere kao što su Ratovi zvijezda i serija o Indiana Jonesu. Svemu je tome dodan humor koji je daleko atraktivniji od najspektakularnijih CGI-scena, kao i prilično raspoložena glumačka ekipa koja uspijeva ostaviti dobar dojam čak i kada je pokopana pod tonama šminke ili specijalnih efekata. Čuvari galaksije, doduše, nisu film koji bi nekome dugo ostao u sjećanju, ali zato njegov neumitni nastavak ne izgleda kao nešto što bi trebalo biti hollywoodski ekvivalent podgrijane sarme.

OCJENA: 6/10