Kategorija: Film

RECENZIJA: Ant-Man (2015)

“Manje je više” je izraz koji je prilično teško staviti u istu rečenicu sa suvremenim Hollywoodom, a još teže kada su u pitanju filmovi o superherojima. Takvi su slučajevi, po prirodi stvari prilično rijetki, i mogu se pronaći prije svega kod onih superherojskih sagi koje su toliko monumentalne da njihovi tvorci sebi mogu dozvoliti luksuz u pokojem naslovu naprave nešto nalik na eksperiment ili, češće zbog sebe nego zbog publike, pokušaju na ekranu nešto novo. Takav primjer, između ostalih pruža i jedna od najimpresivnijih hollywoodskih tiskara novca zvana Marvelov filmski univerzum. Iako u tim filmovima gotovo sve mora biti “veće od života”, u slučaju filma Ant-Man iz 2015. godine se krenulo sasvim drugim putem, te je publika dobila marvelovski film koji bi se, barem u kontekstu cijele sage o superherojima, mogao nazvati minimalističkim.

Protagonist, čiji lik tumači Paul Rudd (također jedan od članova scenarističkog odbora), je Scott Lang, elektroinženjer koji se našao na pogrešnoj strani zakona te zbog toga završio u kaznionici San Quentin. Po izlasku na slobodu se suočava s time da zbog robijaške prošlosti ne može dobiti niti zadržati posao, a dodatno ga muči i to što više ne može viđati dražesnu malenu kći čija je majka (Greer) počela živjeti s policajcem (Canavale). U takvim okolnostima mu nije teško popustiti nagovaranju svog prijatelja i bivšeg zatvorskog “cimera” (Peña) da se vrati kriminalu i opljačka jednu vilu. Kao jedini plijen, pak, pronalazi neobično odijelo za koje se ispostavi da onoga tko ga nosi može smanjiti na veličinu mrava. Još veće iznenađenje je i to da je pljačku u stvari bio “namjestio” vlasnik vile, znanstvenik Hank Pym (Douglas) koji je desetljećima ranije izradio i nosio to odijelo. Langu je povjeren zadatak da se, koristeći to isto odijelo, infiltrira u sjedište tvrtke koju vodi Pymov bivši i beskrupulozni štićenik Darren Cross (Stoll), te sabotira tehnologiju smanjivanja za koju Pym sumnja da bi se mogla zloupotrijebiti s tragičnim posljedicama.

Ant-Man, vjerojatno najmanji od svih superheroja u Marvelovom stripovskom (a samim time i filmskom) univerzumu, se po prirodi stvari nije mogao natjecati sa svojim daleko većim i impozantnijim kolegama. Zbog toga je i prvi film iz njegove mini-franšize jednostavno malen. Zbivanja su gotovo u potpunosti ograničena na jedan grad (San Francisco), umjesto spašavanja svijeta se zaplet svodi na jednu jedinu, iako spektakularnu pljačku, a umjesto orgije destrukcije na ulicama gledatelje fascinira inače banalan svijet koga minijaturizirani protagonist mora promatrati iz drukčije i zastrašujuće perspektive, odnosno u situaciji gdje mu od kapi vode i kućnih ljubimaca prijeti opasnost. U filmu nema čak ni prilike za uobičajeno inzistiranje na CGI-efektima, te je najviše truda uloženo u rekreiranje mrava koje zahvaljujući Pymovim neuro-manipulacijama služe kao Ant-Manova pomoćna vojska. Sve je to, s druge strane, dalo priliku da se film malo više posveti likovima. Tu se Ant-Man ističe time da je njegov protagonist, ne samo u doslovnom smislu, “mali čovjek”, odnosno za razliku od većine drugih marvelovskih superheroja, priča o njegovom nastanku ima socijalnu komponentu. Neki drugi dijelovi scenarija, prije svega ljubavni podzaplet s Pymovom kćeri i suradnicom Hope Van Dyne (koju glumi Evangeline Lilly), nisu najbolje napravljeni. Usprkos toga što ne krije svoj konfekcijski karakter i neiskorištenih scenarističkih prilika, režija Peytona Reeda je sasvim solidna te popravlja opći dojam. Zbog svega toga se Ant-Man može preporučiti kao osvježenje svima onima koji su osjećaj zamor od Marvelove serije.

ANT-MAN
uloge: Paul Rudd, Evangeline Lilly, Corey Stoll, Bobby Canavale, Michael Peña, Michael Douglas, Judy Greer
scenarij: Edgar Wright, Joe Cornish, Adam McKay, Paul Rudd
režija: Peyton Reed
proizvodnja: Marvel Films/Walt Disney Pictures, SAD, 2016.
trajanje: 134 min.
OCJENA: 5/10

RECENZIJA: Osvetnici 2: Vladavina Ultrona (Avengers: Age of Ultron, 2015)

Kada budući povjesničari budu tražili trenutak u kome je “zlatna koka” zvana Marvelov filmski univerzum pronašla svoj zenit, odnosno krenula na spori ali neumitni put dolje, izgledno da će najviše gledati na 2015. godinu. Te se godine, naime, više nego ikada prije, mogao primijetiti zamor kod najvećih kreativnih umova Marvelove filmske mašinerije koji, kao da su jednostavno digli ruke od pokušaja da publici – kondicioniranoj da na Marvelove filmove o superherojima jednostavno mora konzumirati kao “filmove događaje” – pokušaju servirati nešto novo i originalno. A možda je i tzv. “Zlatno doba televizije” učinilo svoje, s obzirom da je na male, i zahtjevnoj i kvalitete željnoj publici sklonije, ekrane dovukla najbolje marvelovske talente koji stvaraju vlastiti, ali mnogo zanimljiviji univerzum kroz serije kao što su Daredevil i Jessica Jones. U svakom slučaju, “zamor materijala” se može primijetiti i kroz film koji je trebao glavna Marvelova filmska uzdanica – novo okupljanje superherojskog supertima pod naslovom Osvetnici: Vladavina Ultrona.

Radnja se naslanja neposredno na zbivanja u filmu Kapetan Amerika: Zimski vojnik, odnosno pokazuje kako su se Osvetnici – Iron Man (Downey), Kapetan Amerika (Evans), Thor (Hemsworth), Hulk (Ruffalo), Crna udovica (Johansson) i Hawkeye (Reiner) – ponovno okupili u istočnoevropskoj zemlji Sokoviji kako bi tamo zaustavili tajni projekt zločinačke organizacije Hydra. Akcija uspijeva, ali Iron Man, umoran od stalne borbe za spašavanje svijeta, odlučuje iskoristiti priliku te koristi Lokijevo žezlo kako bi stvorio umjetnu inteligenciju i na njoj temeljio Zemljin obrambeni sustav. Problem nastaje kada se ispostavi da je tako stvoreni entitet po imenu Ultron (Spader) neprijateljski raspoložen prema Osvetnicima, ali i ostatku čovječanstva. Osvetnici se sada moraju suprotstaviti ne samo Ultronu i njegovim saveznicima u obliku Scarlet Witch (Olsen) i Quicksilvera (Johnson), nego i vlastitim nesuglasicama.

Scenarij i režiju je ponovno potpisao Joss Wheddon, autor koji zahvaljujući radu na Buffy izaziva horde geekova da padaju na koljena. U nastavku se njegov autorski pečat prepoznaje mnogo teže nego u prvim Osvetnicima, a razlog je prije svega u tipično hollywoodskom nastaojanju da se publici pruži više kvantitete u odnosu na kvalitetu. Tako Vladavina Ultrona sadrži mnogo više akcije, koja je, uz to raspršena na različite lokacije u svijetu, a također ima i više likova. Posljedice se očituju u tome da će prosječni gledatelj, koji za razliku od geekova nema Marvelov univerzum u malom prstu, imati problema pohvatati sve konce radnje i likove. A ni akcija, ma koliko na prvi pogled izgledala spektakularna, ne može izbjeći dojam da je netko sve to vidio već prije, a mehanička predvidljivost njenog ishoda u nekim slučajevima izaziva monotoniju zbog koje će oni umorniji gledatelji biti u opasnosti da doslovno prespavaju film. Wheddon tu i tamo, u pauzama akcije, pokušava ponuditi neki “mekši” sadržaj koji se tiče privatnog života protagonista, ali s promjenjivim uspjehom. Tako je sigurna kuća za Osvetnike prilika za upoznavanje s Hawkeyevom obitelji, a našlo se mjesta i za nesretnu ljubavnu priču između Crne udovice i Hulka. Najbolji takav adut je, međutim, iskorišten gotovo na samom početku, kada imamo priliku vidjeti Osvetnike “u civilu” kako se neobavezno druže, zabavljaju i šale. Ti su trenuci najzabavniji i najautentičniji u cijelom filmu, te je zbilja šteta kada se u jednom trenutku pojavi Ultron i gledateljima dojavi da je zabava doslovno završila te da mora početi uobičajena orgija specijalnih efekata. Razočaravajući dojam sizifovskog ponavljanja jednog te istog koji u tom trenutku obuzme gledatelje je problem s kojim će se, kako stvari stoje, morati suočiti i autori sljedeća dva nastavka sage.

OSVETNICI 2: VLADAVINA ULTRONA
(AVENGERS: AGE OF ULTRON)
uloge: Robert Downey Jr., Chris Hemsworth, Mark Ruffalo, Chris Evans, Scarlett 
Johansson, Jeremy Reiner, Don Cheadle, Aaron Taylor-Johnson, Elizabeth Olsen, 
Paul Bettany, James Spader
scenarij: Josh Whedon
režija: Joss Whedon
proizvodnja: Marvel, SAD, 2015.
trajanje: 135 min.

OCJENA: 4/10

RECENZIJA: Noćne životinje (Nocturnal Animals, 2016)

“Ozbiljnim” umjetničkim filmovima se danas često zamjera da su se žanrovski ograničili na oblast “čiste” drame. Razlog za to se može pronaći u tome da se u pohodima na prestižne festivalske i druge nagrade prečesto igra na “sigurno”, odnosno da se svode na glumačka “dajte mi Oscar” prenemaganja ili nekakav politički angažman u skladu sa svjetonazorskim parametra hollywoodske salonske ljevice. Stoga ne iznenađuje da će svaki film koji se od tog recepta odmakne s malo više naglaska na estetiku ili skretanjem u druge žanrovske vode privući pažnju, a nekad čak i iznenaditi s nagradama. Jedan takav primjer pružaju Noćne životinje, drugi naslov u filmografiji američkog modnog dizajnera Toma Forda, koji je prošle godine osvojio Veliku nagradu žirija na venecijanskoj Mostri.

Film se temelji na Tony and Susan, romanu Austina Wrighta iz 1993. godine. Radnja započinje u Los Angelesu gdje Susan (Adams), vlasnica prestižne umjetničke galerije od svog bivšeg muža Edwarda (Gyllenhaal) primi rukopis njegovog najnovijeg romana. Film potom radnju Edwardovog romana, čiji je protagonist Tony (koga također tumači Gyllenhaal), mirni i skromni čovjek koji jedne noći ima nesreću da se zajedno s obitelji vozi cestom u zabiti zapadnog Teksasa upravo u trenutku kada se na njoj nađe grupa lokalnih nasilnika. Ono što počinje kao naizgled sitni incident pretvara se u verbalno zlostavljanje, prijetnje, a na kraju i otmicu. Tony se stjecajem okolnosti oslobodi da bi nedugo potom doznao da su mu supruga (Fisher) i kći (Bamber) bile zvjerski mučene, silovane i ubijene. Mučen grižnjom savjesti, Tony se nakon godinu dana vraća na mjesto zločina kako bi policijskom detektivu Andesu (Shannon) pomogao da uhvati počinitelje. Radnja paralelno prikazuje kako čitanje romana izaziva sve veću neugodu kod Susan, koja se sjeća kako je prije dvadeset i više godina započela strastvenu vezu s mladim, idealističkim, ali siromašnim Edwardom suprotno željama svojih bogatih roditelja.

Noćne životinje svoj “art” status potvrđuju složenom narativnom strukturom, odnosno korištenjem tehnike “priče u priči”, dodatno usložnjenje kroz Susanine flashbackove. S druge strane, od “art” svijeta odmak predstavlja to što se Edwardov roman u žanrovskom smislu smješta u “komercijalni” svijet “krimića”, i to onih koji svojom prilično jednostavnom podjelom na dobre i loše momke, odnosno isto tako “jednostavnim” metodama istjerivanja pravde izgleda kao da pripada eksploatacijskim B-ostvarenjima 1970-ih i 1980-ih. Ford je, pak, uložio izuzetan trud da cijeli film izgleda upečatljivo, iako u uvijek pitanju nisu prizori koji će gledateljima biti privlačni. To uključuje kako uvodnu špicu sa prizorom gotovo čudovišno gojaznih golih plesačica (za koji se kasnije ispostavi da predstavlja umjetnički performans u Susanioj galeriji), tako i scenu u kojoj jedan od likova gol golcat na otvorenom obavlja veliku nuždu. Upravo to, gotovo larpurlarističko inzistiranje na “cool” vizualnoj estetici, predstavlja glavni nedostatak filma, jer često nepotrebno skreće pažnju s prilično intrigantnih likova i dva zapleta koji se međusobno prožimaju.

Ford je daleko uspješniji kao filmski pripovjedač, odnosno uspijeva gledatelje pričvrstiti uz ekrane zahvaljujući likovima koji su impresivni, čak i kada na prvi pogled izgledaju poput klišeja. To uključuje i Tonyja kao hitchcockovski arhetip “običnog čovjeka u neobičnoj situaciji”, Edwarda kao mladog i naivnog idealista, Andesa kao “tvrdog” policajca sklonog starozavjetnoj školi kaznenog prava. I, dakako, svemu tome pomaže prilično raspoložena glumačka ekipa, među kojom se možda najviše ističe Aaron Taylor-Young, relativno mladi glumac specijaliziran za uloge ljepotana, a koji ovdje tumači jedan od najogavnijih primjeraka ljudskog roda koji se u posljednje vrijeme moglo vidjeti na ekranima (i koji je za taj nastup, na iznenađenje mnogih, nagrađen Zlatnim globusom za najbolju sporednu ulogu). Ford je također dobar kada iz nekih, naizgled sitnih i nepotrebnih detalja – Susanine neispavanosti, uznemirenosti i gubitka dodira sa stvarnošću – vješto vuče veze između događaja u njenom (“stvarnom”) svijetu i onih u Edwardovom romanu. Iako njegov sadržaj gledateljima ne pruža ugodno iskustvo, Noćne životinje predstavljaju jedan od rijetkih primjera vrhunske filmske vještine te će gledateljima, čak i onima koji nisu filmofilski “nabrijani”, ostati u sjećanju davno nakon što se zaborave mnogi drugi razvikani osvajači prestižnih nagrada.

NOĆNE ŽIVOTINJE
(NOCTURNAL ANIMALS)
uloge: Amy Adams, Jake Gyllenhaal, Michael Shannon, Aaron Taylor-Young, Isla Fisher, Armie Hammer, Laura Linney, Andrea Riseborough, Michael Sheen, Ellie Bamber
scenarij: Tom Ford
režija: Tom Ford
proizvodnja: Focus Features, SAD, 2016.
trajanje: 134 min.

OCJENA: 8/10

RECENZIJA: Rogue One: Priča iz Ratova zvijezda (Rogue One: A Star Wars Story, 2016)

Za 2016. će se, barem još neko vrijeme, govoriti kao jednoj od najgorih ili najokrutnijih godina. S tom će se ocjenom slagati poklonici Ratova zvijezda, s obzirom da je prema njima bila posebno okrutna. Ne samo što su se u prethodnih 365 dana morali zauvijek rastati od nekih, u svim drugim slučajevima opskurnih, ali njima prilično dragih imena vezanih uz popularne likove iz originalne serije, nego im je najveća okrutnost priređena na samom kraju. To se prije svega odnosi na Rogue One, film koji je trebao predstavljati svojevrsni novi početak franšize, odnosno trenutak kada se ona prvi put počela izvlačiti iz skuta svog tvorca Georgea Lucasa i odlaziti na mjesta na koja on nije išao. Iako će hollywoodske i druge knjigovođe taj film, barem ako je suditi po izvještajima s kino-blagajni, proglasiti trijumfom, oni pravi i najokorjeliliji “warseri” će ga proglasiti tragedijom. I to, da stvar bude gora, iz razloga koji zapravo nemaju previše veze s njegovom općom kvalitetom. Riječ je o spletu okolnosti zbog kojih će dijelu publike Rogue One, a prije svega njegova završna scena, izuzetno teško pasti, te ono što je mogao biti jedan od najboljih filmova iz serije učiniti jednom od najvećih trauma.

Rogue One je zamišljen kao prvi od tzv. epizodnih filmova Ratova zvijezda, odnosno onih čiji sadržaj nije čvrsto vezan uz unutarnju kronologiju sage. Radnja je smještena između završetka prednastavaka (treće epizode Osveta Sitha, 2005) ili, preciznije, neposredno prije početka originalne trilogije (četvrte epizode Nova nada, 1977), te se, zapravo, u njoj prikazuje ono što je sam uvod Lucasovog filma naveo u svojoj rečenici – kako su obavještajci Pobunjeničkog saveza uspjeli dobaviti tajne dokumente Imperija zahvaljujući kojima je u Novoj nadi uništeno njeno naizgled neuništivo superoružje Zvijezda smrti. Uvodne scene pokazuju kako je za to, zapravo, zaslužan njen tvorac, genijalni znastvenik Galen Erso (Mikkelsen), koji je za Imperij radio protiv svoje volje i u svoje životno djelo namjerno ugradio skrivenu “Ahilovu petu”. Ključ za njeno otkrivanje bi trebala dobiti njegova kći Jyn (Jones) koja se, stjecajem okolnosti, poveže s pobunjeničkim obavještajcem Casianom Andorom (Luna) i njegovim droidom K2-SO (Tudyk). Put ih odvodi na buntovni planet Jhedu, gdje će prvi put imati prilike vidjeti destruktivne mogućnosti Zvijezde smrti, ali i svojoj družini priključiti prebjegloj imperijalnog pilota Bodhija Roka (Ahmed), slijepog redovnika-mačevaoca Chirruta Imwea (Yen) i plaćenika Bazea Malbusa (Wen). Nastojanje da se dočepaju planova će ih nagnati da ih pokušaju ukrasti iz imperijalnog stožera na planetu Scarif, što je pothvat za koji je svima jasno da se previše ne razlikuje od samoubojstva.

Da je Rogue One predstavlja apokrif Ratova zvijezda može se vidjeti na samom početku, kada fanove serijala više neće dočekati uobičajeni uvod u obliku slova koja se vrte na ekranu. Oni s malo više sluha će, pak, brzo shvatiti kako im nedostaje prepoznatljiva glazbena podloga Johna Williamsa, iako se njegova zamjena Michael Giacchino trudi oponašati njegov stil. Međutim, najvažnija promjena u odnosu na prethodnih sedam filmova sage se odnosi na scenarij, odnosno na žanrovsko određenje. Elementi melodrame, dječačke pustolovine i političke alegorije su u formuli zamijenjeni sastojcima koji su, kao što je to naveo cijeli niz kritičara, daleko bliži “čistom” ratnom filmu. Tvorci sinopsisa – John Knoll i Gary Whitta (poznat po scenariju za postapokaliptičnu Knjigu iskupljenja i rad na video-igri Gears of War) – su se fokusirali gotovo isključivo na to prikažu kako su pobunjenici dobili planove o Zvijezdi smrti i to pod pretpostavkom da se to zbilo na spektakularno nasilan način. Zbog toga Rogue One sadrži najviše scena borbe u cijeloj seriji, da bi sve kulminiralo prilično impresivnim završnim obračunom koji se istovremeno odigrava i u svemiru i na površini planeta. Iako će neki kao uzor pronaći žanrovske klasike kao što su Topovi Navarone, daleko više utjecaja bi se pronašlo u nešto kasnijim, oporijim i mračnijim ostvarenjima kao što su Dvanaest žigosanih, pa i ne čudi što mnogi upravo ovaj film nazivaju onime što je zlosretni Odred otpisanih trebao biti. Mračni karakter, zapravo, i ne bi trebao čuditi, s obzirom da je zbog narativne kohezije Rogue One morao biti lišen konvencionalnog hepi enda, odnosno da svaki gledatelj upoznat s Novom nadom zna da, ma što protagonisti učinili, neće spriječiti neke apokaliptične događaje koji počinju nedugo nakon što je radnja ovog filma završila. Scenarij Chrisa Weitza i Tonyja Gilroya se ne ustručava na to podsjetiti gledatelje, pružajući im prizore zastrašujuće destrukcije koja blijedi čak i u usporedbi s daleko spektakularnijom kataklizmom u Sila se budi. A tu je, dakako, i odnos prema protagonistima, čije je odsustvo u sljedeća tri nastavka sage prilično lako objasniti time da su šanse za njihovo preživljavanje završetka bliže onima u djelima Georgea R.R. Martina nego J.R.R. Tolkiena.

Te likove tumači po imenima prilično impresivna glumačka ekipa koja, slično kao i prethodni redovni nastavak, inzistira na rasnoj raznolikosti, mada bi oni ciničniji prisustvo hongkonške zvijezde Donnieja Yena i njegovog kineskog kolege Jianga Wena mogli objasniti željom da se osigura kinesko tržište, bez kojega danas svaki hollywoodski studio može staviti ključ u bravu. Među njima se najviše ističe Yen, i to prije svega zahvaljujući demonstraciji borilačkih vještina nalik na one iz japanskih filmova o Zatoichiju, koji su tvorcima poslužili kao prilično očigledan uzor. Ostatak obavlja posao koji bi se u najboljem slučaju mogao nazvati solidnim, a to uključuje i Felicity Jones, možda najljepše od svih lica koje je krasilo plakate u cijeloj povijesti sage. Slično se može reći i za Garetha Edwardsa, režisera koji se prije toga istakao Godzillom, projektom koji pokazuje njegov talent za prikaz spektakularne destrukcije, ali i nemogućnost da prevlada scenarističke nedostatke. A oni su, kao što je to prečesto slučaj, najveći problem ovog filma.

Za Rogue One se mogu naći navodi da je bio podvrgavan scenarističkom dotjerivanju, a argumenti za to se mogu pronaći i u samom filmu koji se u nekim dijelovima čini nedovršenim. Možda se to najviše može vidjeti u slučaju Sawa Gerrere, pobunjeničkog vođe koga tumači uvijek sjajni Forest Whitaker, a koji je opisan kao “ekstremist”, mada se u filmu ne vidi po čemu bi se on, zapravo, trebao razlikovati od protagonista i drugih “umjerenih pobunjenika”. Te, i druge scenarističke “rupe”, međutim, će obično pasti u drugi plan. Gledatelji koji se po prvi puta sreću s univerzumom Ratova zvijezda će biti zabavljeni, dok će okorjeli fanovi biti oduševljeni nizom opskurnih referenci na najpoznatije likove i događaje iz sage. To se odnosi kako na pojavu Dartha Vadera, tako i lik imperijalnog guvernera Grand Moff Tarkina koga, zahvaljujući čudesima modernog CGI-ja utjelovluje Peter Cushing usprkos toga što je bio preminuo daleke 1994. godine. Sličan postupak je primijenjen i na jedan lik koji se pojavljuje u samoj završnoj sceni, koja je, međutim, bila izuzetno gorka svima onima koji su vidjeli 28. prosinca 2016. godine. Rogue One je jedno od boljih ostvarenja Ratova zvijezda, ali i primjer kako “čaša meda ište čašu zuči”.

ROGUE ONE: PRIČA IZ RATOVA ZVIJEZDA
(ROGUE ONE: A STAR WARS STORY)
uloge: Felicity Jones, Diego Luna, Ben Mendelsohn, Donnie Yen, Mads Mikkelsen, Alan Tudyk, Riz Ahmed, Jiang Wen, Forest Whitaker
scenarij: Chris Weitz & Tony Gilroy
režija: Gareth Edwards
proizvodnja: Lucasfilm/Walt Diseny Pictures, SAD, 2016.
trajanje: 134 min.

OCJENA: 7/10

RECENZIJA: Tajna veza (Allied, 2016)

Otimači izgubljenog kovčega, film koji bi mnogi nazvali najboljim u Spielbergovoj filmografiji, velikim dijelom je nastao kao nastojanje da se ožive i modernim tehnikama obrade pustolovni serijski B-filmovi koji su obilježili klasični Hollywood. Stoga i ne bi trebalo predstavljati iznenađenje da je i Robert Zemeckis, jedan od Spielbergovih najuspješnijih sljedbenika, odlučio to zlatno doba iskoristiti kao izvor inspiracije za svoj najnoviji projekt. S druge strane, na temelju dosadašnjih iskustava se može zaključiti kako moderno oživljavanje i prerađivanje drevnih filmskih klasika ne mora uvijek završiti uspješno, i da od fijaska nisu imuni čak ni najugledniji i najnadareniji autori. Jedan takav primjer bi mogao pružiti upravo najnoviji Zemeckisov film, kombinacija melodrame i špijunskog trilera koja se u našim kino-dvoranama pojavila pod naslovom Tajna veza.

Scenarij za film je napisao Steven Knight, inspiriran anegdotom o navodno istinitom događaju iz doba Drugog svjetskog rata. Radnja počinje 1942. godine u Maroku, koji se tada nalazio pod vlašću kvislinškog režima Višijske Francuske. Glavni lik je Max Vatan (Pitt), kanadski zrakoplovni oficir koji se priključio britanskoj Upravi za specijalne operacije (SOE) te se padobranom spušta u pustinju odakle će se uputiti u Casablancu. Tamo dolazi u kontakt s Marianne Beausejour (Cotillard), pripadnicom pokreta otpora i sa njom se priprema za misiju likvidacije predstavnika nacističke Njemačke u gradu. S obzirom da je za misiju preuzeo identitet francuskog inženjera, pri čemu Marianne “glumi” njegovu suprugu, partnerica veliki dio vremena provodi nastojeći mu pomoći da se što bolje pripremi za svoju ulogu. Napetost i svijet da je malo vjerojatno da će iz svega oboje izaći živi s vremenom učini svoje, te se Max i Marianne zaljube jedno u drugo. Misija završava ne samo uspješno, nego oboje agenata se izvuku na sigurno te odluče svoju vezu okruniti brakom. Godinu dana kasnije Max je i dalje radi za SOE, ali u londonskom uredu, dok se Marianne brine za njihovu malu kći. Maxu, međutim, pretpostavljeni sugeriraju da Marianne možda i nije ono za što se predstavlja, a nakon čega je Max prisiljen započeti vlastitu istragu, ali se suočiti s time da ga čekaju neke prilično neugodne odluke.

Tajna veza je premijeru imala u onome što se za PR mašineriju činilo najboljim mogućim trenutku. Njegova glavna zvijezda je upravo raskidala brak sa svojom dugogodišnjom družicom Angelinom Jolie, a pri čemu su tabloidi kao jedan od mogućih razloga navodili to da je Pitt ljubakanje s Cotillard nastavio i nakon gašenja kamera. Takve glasine i nagađanja, međutim, nisu bili od neke velike pomoći Tajnoj vezi, koja se baš i nije najbolje provela ni kod publike ni kod kritike. Kod kritičara je najčešća zamjerka bila ta da je Zemeckis pokušao napraviti svojevrsni polu-remake kultnog hollywoodskog hiperklasika Casablanca, kojemu se odaje počast ne samo kroz mjesto radnje, nego i pojedinim detaljima radnje, uključujući melodramatično finale na aerodromu. Time je sebi stvorio problem jer će neumitne usporedbe sa Curtizovim filmom u pravilu ići na njegovu štetu.

Prva stvar koja pri tome zapada u oči je strukturne prirode. Tajna veza se zapravo sastoji od dva filma, pri čemu je prvi dio, koji se odigrava u egzotičnoj i temeljito rekonstruiranoj Casablanci, gradu stjecajem okolnosti lišenom neposrednih ratnih događanja, mnogo atraktivniji, dijelom i zato što funkcionira kao konvencionalna akcijska pustolovina u kome dvoje protagonista tamane njemačke okupatore i domaće izdajnike kao Bata Živojinović u najboljim danima. Drugi dio, u kome se moraju suočiti sa izazovima obiteljskog života u sumornoj i bombardiranoj metropoli, se, pak, svodi na mnogo suhoparniji “whodunnit”, odnosno pred gledatelje stavlja jednostavnu dilemu koju će uspjeti razriješiti prije protagonista čak i ako ne raspolažu detektivskim vještinama Sherlocka Holmesa. I kada nakon neumitnog melodramatskog finala bude slijedio predvidljivo ultrasentimentalni epilog, gledatelji koji su htjeli nešto kao Casablancu će biti razočarani. Razočaranje će biti još veće, jer je u film uložen ne baš maleni trud, te je teško izbjeći dojmu da mu je zapravo malo falilo da bude nešto posebno. To se ne odnosi toliko na Pitta i Cotillard, koji nisu Bogart i Bergman, i kojima na kraju balade ipak nedostaje zajedničke “kemije”. Mnogo se intrigantnijim čini izuzetna briga o banalnim, ali fascinantnim detaljima, poput nastojanja da se rekonsturiraju autentične letjelice poput “Avro Lancastera” i “Westland Lysandera”, odnosno kao dio soundtracka koristi znameniti francuski evergrin “J’attendrai” Rine Ketty. A isto tako se zanimljivim čini i Zemeckisovo korištenje motiva rata kao doba kada su se zbog stalne prijetnje smrti tradicionalne društvene norme bacale kroz vjetar, pa si može priuštiti da u Tajnoj vezi Lizzy Caplan tumači lik protagonistove sestre i kolegice koja održava otvorenu lezbijsku vezu. No, to se na kraju svodi tek na digresiju, odnosno ustupak normama današnjeg “političkog korektnog” Hollywooda. Neki hrabriji, buntovniji ili razigraniji filmaš bi od svega toga mogao napraviti pravi spektakl poput Paula Verhoevena u Crnoj knjizi. Zemeckis je svoju priliku propustio.

TAJNA VEZA
(ALLIED)
uloge: Brad Pitt, Marion Cotillard, Jared Harris, Matthew Goode, Lizzy Caplan
scenarij: Steven Knight
režija: Robert Zemeckis
proizvodnja: Paramount, SAD, 2016.
trajanje: 124 min.

OCJENA: 5/10

RECENZIJA: Westworld (Stari Divlji zapad/Divlji zapad fantastike, 1973)

Iako je, s obzirom na notornu sklonost gledanja prošlosti kroz ružičaste naočale, prilično nezahvalno ijedno razdoblje nazivati “zlatnim dobom”, u slučaju kinematografije bi se to moglo reći za 1970-e. To bi još više mogli govoriti ljubitelji znanstvene fantastike, kojima je upravo ta zlosretna era, barem kada je u pitanju Hollywood, pružila cijeli niz ostvarenja koja će desetljećima uživati reputaciju neospornih klasika. Razlog za to bi se mogao pronaći u sretnom spletu okolnosti kada se staro hollywoodsko carstvo srušilo, a novi režim još nije bio dovoljno učvršćen, pa su autori, poput razvikanijh imena Novog Hollywooda bili manje sputani komercijalnim, cenzorskim i drugim ograničenjima te stvarali nove svjetove mnogo uvjerljivije od eksploatacijskog geta koji im je prethodio, i manje infantilne od infantilnih blockbustera Lucasa i Spielberga. Jedno od takvih klasičnih ostvarenja je Westworld, režijski debi uglednog književnika Michaela Crichtona, na ovim prostorima nekoć distribuiran kao Divlji zapad fantastike, a danas kao Stari Divlji zapad. Iako je u svoje vrijeme bio pokopan od strane “mainstream” kritike, a među geekovskom populacijom zasjenjen popularnošću nešto kasnijih Ratova zvijezda, taj film danas uživa reputaciju neospornog žanrovskog klasika. Tome ništa bolje ne svjedoči da je sama najava televizijskog remakea, odnosno istoimene HBO-ve serije bila dovoljna da se stvori nešto što bi se moglo nazvati najvećim televizijskim događajem 2016. godine.

Zaplet originalnog filma je smješten u neodređenu, ali relativno blisku budućnost, u kojoj je tehnologija dovoljno razvijena da se mogu proizvesti roboti, odnosno androidi koji su vanjskim izgledom i drugim osnovnim detaljima gotovo identični ljudskim bićima. To je, između ostalih, iskoristila korporacija Delos te izgradila zabavni park gdje su glavna atrakcija androidi koji gostima, spremnima da za to iskesaju (u vrijeme snimanja basnoslovnu) svotu od 1000 US$ dnevno, pružaju najrazličitije moguće usluge, bilo onih vezanih uz nasilje, bilo uz seks. Park se sastoji od tri različite tematske cjeline, a u jednu od njih, posvećenu Divljem zapadu, dolaze dvojica gostiju koji će služiti kao nominalni protagonisti – Paul Martin (Benjamin) i njegov prijatelj John Blane (Brolin). Dok se “uštogljeni” Paul, kome je to prvi posjet, tek treba prilagoditi svijetu gdje može činiti gotovo sve što želi bez ikakvih posljedica, mnogo iskusniji i opušteniji John bez kompleksa uživa u pustolovinama s obje strane zakona. U međuvremenu se iza scene počinje odvijati prava drama, jer ekipa tehničara koja održava park počinje bilježiti niz uznemirujućih incidenata vezanih neobjašnjivo ponašanje androida koji prestaju slušati zapovijedi i pratiti zadane programe, odnosno počinju iskazivati neprijateljstvo prema gostima.

Originalni Westworld se danas često gleda manje kao film, a više kao izvor, odnosno svojevrsna matrica koju su tokom kasnijih desetljeća koristila mnogo razvikanija ostvarenja. To uključuje kako Cameronov Terminator koji je koristio motiv čovjekolikog robota kao nezaustavljivog i neumoljivog ubojice, bilo Jurski park, koji se može shvatiti kao Crichtonova vlastita varijacija na temu futurističkog zabavnog parka gdje stvari krenu katastrofalno krivo. Gledajući iz današnje perspektive, odnosno kroz neumitne usporedbe s HBO-ovim prestižnim megaprojektom, stari Westworld izgleda poput sićušnog jajeta iz koga tek se tek nakon par desetljeća trebaju izleći tiranosaur koji će publiku ostavljati otvorenih usta. Tehnologija specijalnih efekata je za današnje standarde bila izuzetno primitivna, a stvar je dodatno pogoršalo to što je MGM, div Hollywooda u klasičnom razdoblju, tada prolazio kroz svoje veliko preseljenje u Las Vegas, odnosno njegovi glavešine bili spremni uložiti i za tadašnje standarde sitan novac. Sretna je okolnost za mladog i relativno neiskusnog Crichtona bila ta što su mu još uvijek na raspolaganju bili MGM-ovi studiji, stari kostimi i rekviziti koje se neposredno pred likvidaciju moglo “reciklirati”, odnosno koristiti za relativno jednostavno dočaravanje ne samo Divljeg zapada, nego i srednjovjekovne Evrope i antičkih Pompeja koji čine dodatne atrakcije Delosovog parka. Crichton, nesklon izmišljanju tople vode i nekakvim eksperimentima, je film režirao na “suhi” tehnokratski način i zbivanja bez nekih većih problema uspio srezati na nekih sat i pol vremena. Crichtonovo neiskustvo se možda najviše ogleda u tome što se, pogotovo u prvom dijelu, čini malo previše razvučen, te pustolovine dvojice glavnih junaka previše sliče na jeftini vestern. Tome ne pomaže ni iritantno korištenje slow motiona u scenama prilično eksplicitnog nasilja, koje izgleda kao kliše, a još iritantniji je puritanski standard prilikom prikaza scene seksa između Paula i robot-prostitutke, koji Westworld čini još jeftinijim, odnosno sličnijim tadašnjim maksimalno cenzuriranim televizijskim ostvarenjima.

Westworld je tada mnogo zanimljiviji u scenama koje prikazuju pozadinu zbivanja u parku, bilo da je riječ o svakodnevnom održavanju i timovima koje noću diskretno kupe “leševe” androida kako bi ih pokrpali, bilo o tehničarima čijeg šefa glumi vrlo dobri Alan Oppenheimer i koji raspravljaju o tada originalnim konceptima poput “infekcije” u složenim računalnim sustavima. Stvari postanu dobre tek kada počne “prava” akcija, odnosno androidi započnu svoju krvavu pobunu. To uključuje efektnu transformaciju Yula Brynnera, čiji je lik zlokobnog Revolveraša namjerno modeliran po liku pozitivca koga je bio tumačio u klasičnoj Sedmorici veličanstvenih, u zastrašujući stroj za ubijanje i jedan od najupečatljivijih ikona u povijesti žanra. Još se boljim čini odbacivanje klišeja, pa umjesto “macho” mužjaka Johna susret s Revolverašem preživljava bezazlena “beta” Paul, kome je potom povjereni zadatak koji će u kasniijim horor-ostvarenjima obavljati Završne Djevojke. Paulova borba za preživljavanje, u kojoj će umjesto brutalne sile morati koristiti mozak i domišljatost, Westworldu daje kvalitetu koja će ga učiniti klasikom, možda više i od pionirskog korištenja računalne pikselizacije za Revolveraševe subjektivne kadrove (slične onima u Predatoru). A i nekonvencionalna završnica, u kojoj junak umjesto izlaska iz parka i završetka noćne more tek iscrpljen staje kako bi počeo razmišljati o čemu mu se dogodilo je jedan veliki plus filma. To je značilo da se Crichton u svom ostvarenju nije ustručavao postavljati neka važna pitanja, a na koja su desetljećima kasnije brojni drugi filmaši, ponekad s impresivnim rezultatima, pronaći odgovor.

WESTWORLD
(DIVLJI ZAPAD FANTASTIKE / STARI DIVLJI ZAPAD)
uloge: Yul Brynner, Richard Benjamin, James Brolin
scenarij: Michael Crichton
režija: Michael Crichton
proizvodnja: MGM, SAD, 1973.
trajanje: 88 min.

OCJENA: 7/10

RECENZIJA: San Andreas (2015)

Kako se 2016. približava svom kraju, tako se čini sve vjerojatnijim da će je dežurni komentatori opisivati pridjevom koji nije za tisak, a oni malo oprezniji nazivati “godinom katastrofa”. Iz današnje perspektive, pred kraj godine koju mnogi nazivaju apokaliptičnom, prilično je zanimljivo gledati što se prije nekih godinu dana prije smatralo krajem svijeta. A još uvijek nitko apokalipsu ne može prikazati na tako spektakularan način kao Hollywood. Jedan od primjera za to je San Andreas, prošlogodišnji film katastrofe u režiji Brada Peytona.

Sam naslov filma sugerira da je katastrofa koju su hollywoodski scenaristi odabrali njima izuzetno bliska. Riječ je o rasjedu zahvaljujući kome je Kalifornija jedna od tektonski najaktivnijih područja na Zemlji, pa se tako njeni građani moraju svako malo suočavati s potresima i bojati da će jednog dana doći onaj “veliki” koji će od veličanstvenih megalopolisa kao što su San Francisco i Los Angeles napraviti hrpu ruševina (kao što se s zlosretnim San Franciscom već jednom bilo dogodilo početkom 20. stoljeća). Na samom početku seizmolog dr. Hayes (Giamatti) koristi svoj eksperimentalni model kako bi uspješno testirao mogućnost predviđanja te dolazi do zaključka kako će se jedan takav potres upravo dogoditi. Praktične koristi od tog predviđanja, međutim, nema, jer ono nije dovoljno ozbiljno niti brzo shvaćeno da bi spriječilo sveopću destrukciju. Umjesto sprječavanja kreće akcija spašavanja u kojoj sudjeluju vrhunski terenski operativci, kao što je losanđeleski vatrogasac i helikopterski pilot Ray Gaines (Johnson). Za njega je misija spašavanja, kojoj se priključuje bivša supruga Emma (Gugino) osobne prirode, jer bivši supružnici moraju spasiti kći Blake (Daddario) koja je u San Franciscu zaglavila u društvu Emminog zaručnika Daniela Riddicka (Gruffud).

Kritika San Andreasu općenito nije bila sklona, jer je u njemu bez nekih poteškoća prepoznala ništa drugo do tipični ljetni blockbuster. Da stvar po San Andreas bude još gora, riječ je o filmu čija osnovna postavka zapravo i nije naročito originalna – rasjed San Andreas je bio odgovoran za brojne hollywoodske propasti Kalifornije. Zapravo, film bi se komotno mogao nazvati i remakeom Potresa iz 1974. godine, jednog od komercijalno najuspješnijih ostvarenja žanra. Međutim, dok se Potres prije četiri desetljeća mogao shvatiti kao svojevrsni odraz tjeskobe koje je kod tadašnje publike izazvao naftni šok i kraj četvrtstoljetnog neprekidnog ekonomskog rasta, kod San Andreasa se jedino može vidjeti odraz želje hollywoodskih studija da na brzinu zarade novac kombinacijom masovne CGI-destrukcije i mišićave pojave “The Rock” Johnsona, vejrojatno jedne od rijetkih autentičnih akcijskih zvijezda našeg doba. Iako će pokušaj da se ta formula začini s klišeiziranima podzapletima vezanim uz obitelj glavnog junaka izazvati zijevanje, ipak se ne može reći da scenarist Cuse, poznat kao jedan od autora TV-serije Izgubljeni, nije imao ama baš nimalo kreativnosti. To se prije svega odnosi na prilično zanimljivu ideju da se problem razdvojenosti članova obitelji Gaines u devastiranoj Kaliforniji rješava improvizacijama, odnosno korištenjem različitih prometnih sredstava. A i scene uništenja Kalifornije – a to je ono što gledatelje najviše zanima – su uistinu impresivne. Na kraju, ako se San Andreas shvati kao ništa drugo do ljetni blockbuster, onima koji ga pogledaju će pružiti daleko manje razočaranja nego što im je pružila 2016. godina.

SAN ANDREAS
uloge: Dwayne "The Rock" Johnson, Carla Gugino, Alexandra Daddario, Ioan Gruffud, Archie Panjabi, Paul Giamatti
scenarij: Carlton Cuse
režija: Brad Peyton
proizvodnja: Warner Bros/New Line Cinema, SAD, 2015.
trajanje: 134 min.

OCJENA: 5/10

RECENZIJA: 13TH (2016)

SAD se u vlastitoj himni opisuje kao “zemlja slobodnih”, a predsjednik vođom nečega što se zove “Slobodni svijet”. Riječ “sloboda” je, međutim, teško pomiriti sa statističkim podacima prema kojima četvrtina svih zatvorenika u svijetu čame upravo iza američkih rešetaka, iako Amerikanci čine tek nekih 5 % svjetskog stanovništva. Činjenica da današnja američka zatvorska populacija svojom brojnošću nadmašuje broj zatvorenika u Staljinovim gulazima ili stanovnika prosječne europske države je predmet dokumentarnog filma 13TH.

Film se pojavio možda u po njega najboljem, ali na duži rok možda i ne tako zahvalnom trenutku predsjedničkih izbora, te je, kao što se može pretpostaviti, imao snažan politički, a da ne kažemo, propagandni naboj. To se, s druge strane, teško moglo izbjeći jer je Ava DuVernay, autorica filma, Afroamerikanka, a njeno dosad najzapaženije djelo je bila Selma, povijesni film posvećen borbi afroameričkih aktivista za građanska prava 1960-ih. Nije, dakako, teško pogoditi da će se ta tema u filmu promatrati kroz prizmu međurasnih odnosa u SAD, pogotovo kada se u obzir uzme u to da, isto kao što Amerikanci čine natprosječno veliki udio svjetske zatvorske populacije, Afroamerikanci sa nekih 40% svih zatvorenika za nekoliko puta nadmašuju svoj udio u općoj populaciji.

Film je, pak, svoj naslov dobio po Trinaestom amandmanu na američki Ustav, istom onom koji je 1865. godine ukinuo ropstvo i čije je donošenje Spielberg prije par godina prikazao u svom hagiografskom filmu Lincoln. Prestanak formalnog ropstva, kao što oni bolje upućeni u američku povijest znaju, nije predstavljao prestanak stradanja Afroamerikanaca, koji su na Jugu i drugdje bili izlagani linčovanjima, institucionalnoj rasnoj segregaciji, ograničenjima ljudskih i građanskih prava. DuVernay kroz film izlaže tezu da je današnje masovno utamničenje njenih sunarodnjaka u velikom dijelu ništa drugo do nastavak ropstva, odnosno rasističkog ugnjetavanja drugim sredstvima. U tu se svrhu citira odredba Trinaestog amandmana prema kojoj će ropstvo biti predviđeno samo za osobe osuđene za zločin, odnosno za “kriminalce”. To je riječ koja se stalno ponavlja kroz film, i to kroz nastojanje da se Afroamerikanci, prije svega afroamerički muškarci proglase “kriminalcima”.

DuVernay svoju priču nastoji iskazati kroz kombinaciju arhivskih snimki i intervjua sa novinarima, povjesničarima, političarima i aktivistima koji su, uz par izuzetaka, gotovo u pravilu lijevo orijentirani, pri čemu se posebno ističe Van Jones, koji je zbog svoje komunističke prošlosti bio prisiljen napustiti položaj u Obaminoj administraciji. Teze koje se iznose nisu previše nove niti su previše iznenađujuće onima malo bolje upućenima u američka politička zbivanja, kulturne ratove ili ono što nam Hollywood i njegovi salonski ljevičari pokušavaju servirati kao objašnjenje svih američkih zala. A ona se, dakako, vezuju uz dežurne republikanske negativce kao Nixon – koga optužuju da je pokrenuo verbalni “rat protiv droge” kako bi demonizirao hipije i pokret za građanska prava – ili Reagan – koji je taj rat pretvorio u stvarnost kroz drakonske kazne za posjedovanje droge i financijsko i drugo poticanje gradnje zatvora koji će se tokom samo nekoliko desetljeća, uz petljanje lobista i privatnih korporacija, pretvoriti u nešto što se danas bez previše ironije zove “zatvorsko-industrijski kompleks”. Packe dobija i Clinton koga optužuju da je popustio pod pritiskom republikanaca i njihove parole o “redu i zakonu”, te donio zakone o još strožim kaznama i projekt militarizacije policije od čijih su metaka Afroamerikanci ginu u nizu skandaloznih incidenata; tek pred kraj mu se priznaje da je priznao svoju pogrešku, te kako je Hillary u predsjedničkoj kampanji obećala da će otvoriti novi list.

Film je premijeru imao na Njujorškom filmskom festivalu mjesec dana prije izbora, te je, u usijanoj političkoj atmosferi upravo zbog nedostatka suptilnosti, poput onih u scenama gdje se Trump montažnim i sličnim trikovima uspoređuje sa rasističkim nasilnicima na Jugu 1960-ih, bio pretplaćen na izvrsne recenzije među kritičarima koji obično nisu ni pokušavali sakriti svoje navijanje za Hilllary Clinton. Nakon što su izbori završili s rezultatom kojim su završili, 13TH se može gledati iz sasvim druge perspektive. I to one u kojoj postaju vidljivi njegovi nedostaci, prilično slični onima kojima koji su na kraju glave došli i Hillaryinoj predsjedničkoj kampanji. Film, naime, u svom inzistiranju na politici identiteta, odnosno nastojanju da se masovno utamničenje gleda isključivo kao problem međurasnih odnosa, gotovo u potpunosti ignorira ekonomski aspekt, odnosno pravi se da u SAD nema siromaštva koje bi mase očajnika tjerale da svoje egzistencijalne probleme rješavaju na protuzakonite načine čak i uz rizik odlaska na višedesetljetnu robiju. Isti takav očaj je prije mjesec dana u strateškim državama Rustbelta Trumpu doveo mase glasača koji su prije četiri godine glasove davali jednom karizmatičnom Afroamerikancu. DuVernay posjeduje talent i 13Th je snažan film koji tjera na razmišljanje, ali i na zaključke koje bi ovaj film učinili mnogo lošijim nego što je bio prije mjesec dana.

13TH
scenarij: Ava DuVernay & Spencer Averick
režija: Ava DuVernay
proizvodnja: Netflix, SAD, 2016.
trajanje: 100 min.

OCJENA: 6/10

RECENZIJA: Jack Reacher 2 (Jack Reacher: Never Go Back, 2016)

Jedna od najgorih stvari u Hollywoodu su, uz remakeove, nastavci. I to ne nastavci dobrih, uspješnih i zabavnih filmova za koje je normalno očekivati da će se stvoriti u pokušaju da se namlate pare na istu foru. Ponekad nastavci stvaraju dojam da su napravljeni samo zato da bi svog prethodnika učinili boljim nego što jest. Takav bi se dojam mogao stvoriti na temelju akcijskog trilera Jack Reacher 2, napravljenog u režiji Edwarda Zwicka.

Istini za volju, teško bi se moglo reći da je prvi Jack Reacher, napravljen prije četiri godine u režiji Christophera McQuarrieja, naročito loš ili uopće loš film. Adaptacija popularne serije romana Leeja Reachera o bivšem vojnom policajcu koju se pretvorio u lutajućeg djelitelja pravde je trebala postati još jedna franšiza zahvaljujući kojoj bi glavni glumac Tom Cruise zadržao svoj sve klimaviji status hollywoodske superzvijezde. Prethodni film se nije previše proslavio kod kritike, ali ni kod publike u SAD, te je tek uobičajeno bolji prijem na stranim tržištima osigurao nastavak.

Novi film se temelji na Ne vraćaj se, osamnaestom romanu iz serije. Na početku je Reacher kao lik već etabliran, odnosno publika ga na samom početku upozna kao tipa “koji je došao tiho i ušao legendu”. Nakon što svoje borilačke i druge vještine iskoristi kako bi mali dijelić svijeta riješio ološa, koristi priliku za još jedan ugodni razgovor sa satnicom Susan Turner (Smulders), sadašnjom zapovjednicom svoje bivše vojnopolicijske postrojbe. Da li je u pitanju nostalgija za starim sjedilačkim životom ili nešto drugo postaje drugorazredno pitanje nakon što sastanak sa njom spriječi satničino uhićenje pod optužbom za špijunažu. Reacher se, dakako, uvjeren da je njegova nasljednica nedužna, uključi u istragu i ubrzo se nađe na meti vrhunski izvježbanih profesionalnih ubojica koje je očito angažirao netko vrlo bogat, utjecajan i odlućan da spriječi rasvjetljavanje nečega što je satnica Turner istraživala. Reacher je oslobodi iz zatvora, ali sada mora s njom bježati i pred ubojicama i pred vlastima, a dodatni problem predstavlja i zaboravljeni detalj iz vlastite prošlosti.

Neumitne usporedbe dva filma bi mogle navesti po fanove Toma Cruisea prilično neugodan zaključak da je njihova omiljena zvijezda konačno podlegla godinama, pa se tako Reacherov lik doima umoran i bezvoljan. To, dakako, ne mora imati neke veze s godinama, s obzirom da su nas karijere Charlesa Bronsona i Clinta Eastwooda nekad, isto kao i karijera Liama Neesona danas, naučile kako se može biti uspješan akcijska zvijezda i s velikim brojem “banki”. Problem Jacka Reachera 2 je daleko više u bezvoljnosti scenarističkog odbora, kao i režiji Edwarda Zwicka kome akcijske scene, za razlike od McQuarrieja, jednostavno ne leže. Još je žalosnija stvar u tome što glavni junak nema niti dostojnog protivnika, niti se sreće s nekim živopisnim likovima poput onih koje je četiri godine ranije tumačio Duvall; usporedbe s genijalnim Wernerom Herzogom u ulozi glavnog negativca stvaraju rupu koju tvorci ovog filma niti ne pokušavaju ispuniti.

Najtragičnija stvar kod Jacka Reachera 2 je u tome što je najbolja stvar u filmu uvedena kao nešto što mu najmanje treba. Mlada i relativno nepoznata Danika Yarosh je sjajna u ulozi 15-godišnje djevojčice koja možda jest, a možda i nije protagonistova kći, odnosno koja s njime dijeli snalažljivost na ulicama, svojeglavost i odbijanje autoriteta. Od njenog lika i odnosa s protagonistom se moglo napraviti mnogo toga, ali scenarij te potencijale ne iskorištava i na kraju balade je svodi na kliše “dame u opasnosti”. Naravno, odgovor na pitanje koje oni i publika postavljaju, s obzirom na nužnost da se osiguraju nastavci i protagonistov lutalački način života, nije teško pretpostaviti. Jack Reacher 2 stoga predstavlja još jedan nastavak koji postavlja pitanje kome je, zapravo, bio potreban. Cruiseu, koji se još uvijek može osloniti na Nemoguću misiju, očigledno nije. Fanovima proze Leeja Childa bi, pak, njenu ekranizaciju daleko bolje mogao pružiti medij televizije, koji je već davno po svojoj kvaliteti daleko iznad svega što nam Hollywood servira u kino-dvoranama.

JACK REACHER 2

(JACK REACHER: NEVER GO BACK)
uloge: Tom Cruise, Cobie Smulders, Aldis Hodge, Danika Yarosh
scenarij: Richard Wenk, Edward Zwick & Marshall Henkowicz
režija: Edward Zwick
proizvodnja: Paramount, SAD, 2016.
trajanje: 118 min.
OCJENA: 4/10

RECENZIJA: Genijalni umovi (Masterminds, 2016)

Hollywood svoj današnji nedostatak istinskih kreativnih potencijala najzornije pokazuje kada se njegovi proizvodi sudare sa stvarnim likovima i događajima koje bi netko nazvao “hollywoodskim”. Taj se fenomen često sreće kada se pokuša napraviti film po nekoj istinitoj priči iz crne kronike koja se čini dovoljno spektakularnom ili bizarnom da bi garantirala kakav-takav publicitet i dodatni dolar na kino-blagajnama. Jedna takva priča se zbila, sada već daleke 1997. godine, kada je podružnica Loomis Farga , tvrtke za prijevoz novca, u gradu Charlotte u Sjevernoj Karolini postala metom jedne od najdrskijih, ali i po količini opljačkanog novca, najvećih pljački u povijesti američkog kriminala. Istraga FBI je, pak, bila relativno brza pa su se samo za nekoliko mjeseci njeni počinitelji našli iza rešetaka, ali i dali zahvalan materijal za brojne true crime knjige i epizode dokumentarnih TV-serija istog žanra. Kada je, pak, došao red na igranu ekranizaciju, njeni tvorci su u slučaju filma Genijalni umovi zaključili da bi on žanrovski trebao također pripadati komediji.

Nominalni protagonist filma je David Ghantt (Galifianakis), zaposlenik Loomis Farga čiji se život uglavnom vrti oko monotonog rintanja za slabu plaću u lokalnoj poslovnici, ali koji to smatra ugodnijim mjestom za boravak od doma kojom dominira njegova agresivna zaručnica Jandice (McKinnon). Razlog za to je njegova atraktivna kolegica Kelly Campbell (Wiig) u koju se zaljubio do ušiju. Njoj, pak, neće biti problem da pričom o početku novog, zajedničkog života potakne Ghantta da odluči opljačkati novac koji mu je povjeren. U tu svrhu ga povezuje s grupom sitnih kriminalaca na čelu sa poznanikom Steveom Chambersom (Wilson) te mu oni pomognu izvesti milijune dolara iz poslovnice, te mu zauzvrat urede zrakoplovnu kartu za Meksiko. Tamo bi se Ghantt trebao skrasiti na neko vrijeme i sačekati da preuzme svoj dio plijena, odnosno da mu se voljena Kelly pridruži. Chambers, međutim, ima u planu nešto sasvim drugo, te u Meksiko šalje profesionalnog ubojicu Michaela McKinneya (Sudeikis) sa zadatkom da Ghantta trajno “ušutka” prije nego “propjeva” ili ukaže na njegov klan kao moguće pomagače.

Iako snimljen prije dvije godine, Genijalni umovi su se tek sada pojavili u kino-dvoranama, i to u terminu rezerviranom za trećeligaška ostvarenja, a što svjedoči da ni sami producenti nisu u njega imali velikog povjerenja. A nije trebalo biti tako, barem ako je suditi prema imenima uključenim u projekt. Iza kamere se našao Jare Hess, koji je u prošlom desetljeću stekao brojne simpatije s otkačenom komedijicom Napoleon Dynamite, dok se u glavnim ulogama našla imena koja trenutno čine prvu komičarsku ligu američkog filma. Međutim, scenaristi su se, kao i mnogo puta u sličnim slučajevima, kako da zaplet i likove, i to one o kojima za koje dio, barem one starije, publike ima određenu predodžbu što su i kako će završiti, učinio dovoljno “filmskima” na ekranu. Zato su razni “hollywoodski” i slični bizarni detalji o kojima se moglo čitati u novinama i gledati u TV-reportažama – Kelly kao “femme fatale”, Ghantt kao filmnoarovski naivčina, Chambers kao kriminalni “genije” koji pažnju vlasti privlači drskim razmetanjem opljačkanim novcem – morali biti dodatno pojačani situacijama kojih nije bilo u stvarnom životu. To uključuje nimalo produhovljene przore tučnjave između Kelly i Jandice, cirkusantske scene Ghattovog bijega pred neumoljivim McKinneyevom iza kojih slijedi obrat u zapletu dostojan izraza “američki vic”, a sve kulminira rutinskom scenom spektakularnog obračuna s Chambersom na samom kraju. Iako se glumačka ekipa trudi, sve to jednostavno nije dovoljno smiješno, te će gledateljima, barem onima koji voli paziti na sitne detalje, daleko više zabave pružiti prepoznavanje truda koji su autori uložili kako bi gledateljima prikazali svijet s kraja 1990-ih, u kome, na primjer, nije bilo mobitela, pa su pageri igrali izuzetno važnu ulogu u svakodnevnim životima. Za većinu publike, međutim, nostalgično podsjećanje na to doba ipak nije dovoljno da opravda gubljenje sata i pol gledanja kako inače dobri talenti serviraju mediokritetski proizvod.

GENIJALNI UMOVI
(MASTERMINDS)
uloge: Zach Galifianakis, Owen Wilson, Kristen Wiig, Kate McKinnon, Leslie Jones, Jason Sudeikis
scenarij: Chris Bowman, Huber Palmer, Emil Spivey
režija: Jared Hess
proizvodnja: Relativity Media SAD, 2016.
trajanje: 134 min.
OCJENA: 3/10