uloge: Michael Des Barres, Nastassja Kinski, Rosanna Arquette, Cole
Sprouse, Dylan Sprouse, Alexandra Paul, Ed Begley Jr., Jimmy Flynt
glazba: Doug Smith
scenarij: Tony Peck & Joseph Brutsman
režija: Joseph Brutsman
proizvodnja: Addict Productions, SAD, 2001.
distribucija: Continental
trajanje: 93'
Sammy Horn (Des Barres) naizgled ima sve što se može poželjeti u zivotu – ugledni restoran u Los Angelesu, zanosnu suprugu Grace (Arquette) i obitelj koju neizmjerno voli. Ali Sammy također ima jedan ozbiljan problem zbog kojeg je odnedavno počeo posjećivati psihijatricu dr. Bordeaux (Kinski). Sammy naime ima tako jaku potrebu za seksom zbog koje se, uz suprugu i ljubavnicu, upušta u cijeli niz kratkotrajnih afera sa svakom ženom koja mu se nađe u blizini, bez obzira da li je riječ o vlastitim uposlenicama ili uličnim prostitutkama. Sammy to sve uspijeva sakriti od obitelji, ali u posljednje vrijeme mu vođenje takvog dvostrukog života postaje sve teže i teže. Dr. Bordeaux ga upozorava da se prije ili kasnije mora suočiti s tom ovisnošću i napraviti izmjene u svom životnom stilu prije nego sto ga to košta braka. No, Sammy će početi o tome ozbiljno razmišljati tek kada sazna zapanjujuće rezultate supruginog HIV-testa.
Iako bi plakat i relativno nepoznata imena (uz izuzetak Nastassje Kinski) sugerirali da je riječ o još jednoj žbljuvotini iz žanra “erotskog trilera”, Dnevnik seksualnog manijaka predstavlja jedno od najugodnijih iznenađenja naše video-ponude. Naime, nije riječ o nikakvoj B-eksploataciji, nego o punokrvnom “nezavisnom” filmu koji sasvim ozbiljno prilazi temi seksualne ovisnosti. Kao sto se može ocekivati, film je prepun scena za holivudske standarde prilično eskplicitnog seksa, ali je za sumnjati da će ih većina gledatelja smatrati erotskima, jer su prilično brutalne i maksimalno realistične. Režiser i koscenarist Joseph Brutsman hiperrealistički ugođaj stvara i time što je film snimio na video-vrpci tako da će mnoge ovaj film podsjetiti na “Dogmine” radove. Najugodnije iznenađenje u filmu jest svakako bivši britanski rocker Michael Des Barres koji se odlično snašao u prilično teškoj i nezahvalnoj ulozi, a društvo mu pravi prilično zanimljiva glumačka ekipa u kojoj se, dakako, ističe Nastassja Kinski u jednoj od svojih (figurativno gledano) najzakopčanijih uloga. Ovaj film bi bio remek-djelo da je Brutsman kojim slučajem izostavio posve nepotrebni podzaplet o sukobu Sammyja s crnim prodavačem kino-karata. No, i ovako će Dnevnik seksualnog manijaka ostaviti snažan dojam na sve one koji budu dovoljno hrabri da se suoče s ovim na trenutke prilično neugodnim prikazom ljudske seksualnosti.
OCJENA: 7/10
NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 1. veljače 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.
uloge: Candace Cameron Bure, Teri Garr, Dennis Arndt, Bobby Hosea,
Gillian Barber, Caspar Van Dien
scenografija: David Fischer
kostimografija: Jori Woodman
fotografija: Paul Maibaum
montaza: Michael Bowen
glazba: Garry Schyman
scenarij: Eugenia Bostwick-Singer, Raymond Singer & Gary Tieche (po
romanu Roberta Spechta)
režija: Noel Nosseck
proizvodnja: Hallmark, SAD, 1997.
distribucija: Niko
trajanje: 120'
Prije godinu dana Steveston, gradić u državi Oregon, potresao je tragičan događaj – mlada Laura Ordwell ubijena je od strane svog dečka koji je poslije toga presudio sam sebi. Bolne uspomene žitelja ponovno će probuditi Drew (Bure), djevojka iz San Francisca koja iz neobjašnjivih razloga odlučuje doputovati u Steveston. Tamo svi primjećuju kako je Drew izgledom nevjerojatno slična ubijenoj djevojci, a da stvar bude još zanimljivija, Drew svako malo pada u trans i otkriva razne detalje zločina. Julie Ordwell (Garr), majka ubijene djevojke, uvjerena je kako je Drew zaposjeo duh njene ubijene kćeri, no njen suprug Ray (Arndt) ne dijeli njen entuzijazam. Šerif R.J. Turnage (Hosea), pak, smatra kako je slučaj zaključen i traži od Drew da napusti grad, ali Drew ostaje, uvjerena kako mora riješiti misterij.
Vrisak u noći je rutinerski televizijski trilerčić tvrtke Hallmark, koji će nostalgično raspoložene gledatelje podsjetiti na Twin Peaks. Na žalost, iza ovog projekta ne stoji kreativni tim Marka Frosta i Davida Lyncha, i cijeli se film svodi na uglavnom neproduhovljen krimi-zaplet kojega, doduše, krasi par uistinu neočekivanih obrata. No, nizak budžet te prilično usporen ritam će vrlo brzo izazvati zijevanje. Glumačka ekipa je solidna, a medju njom pogotovo treba istaći simpatičnu debeljucu Candace Cameron Bure (koje je nekoć bila dječja zvijezda humorističke serije Puna kuća) koja se krvavo bori s mediokritetskim replikama. No, njeni napori ipak nisu dovoljni da Vrisak u noći zasluzi nešto više od prolazne ocjene.
OCJENA: 3/10
NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 1. veljače 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.
uloge: Jason Biggs, Shannon Elizabeth, Alyson Hannigan, Chris Klein,
Natasha Lyonne, Thomas Ian Nicholas, Tara Reid, Sean William Scott,
Mena Suvari, Eddie Kaye Thomas, Eugene Levy, Chris Owen, Denise Faye,
Lisa Arturo
scenografija: Richard Toyon
kostimografija: Alexandra Welker
fotografija: Mark Irwin
montaža: Larry H. Madaras & Stuart H. Pappe
glazba: David Nessim Lawrence
scenarij: Adam Herz (sinopsis: Adam Herz & David H. Steinberg)
režija: James B. Rogers
proizvodnja: Universal, SAD, 2001.
distribucija: Blitz
trajanje: 104'
Kada je prije tri godine Američka pita, unatoc zgrazanju americkog kriticarskog establishmenta na celu s Rogerom Ebertom, požnjela veliki uspjeh na američkim kino- blagajnama, postalo je jasno da je Hollywood upravo reinkarnirao još jedan od svojih trendova iz 80-tih godina – tinedjžerske seksi-komedije. Također je bilo više nego jasno da će, slično kao i u slučaju Vriska, uspjeh originala sa sobom povući i ekspresni nastavak. Američka pita je tako za dvije godine dobila svoju novu inkarnaciju, koja je napravila više nego pristojan novac u prilično razočaravajućem američkom filmskom ljetu 2001. Nakon nekoliko mjeseci film se našao u hrvatskim kinima.
Radnja Američke pite 2 se događa godinu dana nakon događaja opisanih u prethodnom filmu. Naši junaci su sada završili prvu godinu koledža, ali to ne znači da su lišeni problema koje su trebali riješiti gubitkom nevinosti. Još uvijek su opsjednuti seksom, a to je pogotovo slučaj s Jimom (Biggs), koji nema povjerenja u vlastite ljubavničke sposobnosti, a također je opsjednut Nadiom (Elizabeth), prelijepom stranom studenticom koja je svojevremeno izazvala skandal na Internetu. Kada Nadia najavi da će ga doći posjetiti preko ljetnih praznika, Jim se skroz uspaniči i traži savjet svoje prijateljice – flautistice Michelle (Hannygan). Jimovi prijatelji također imaju svoje probleme – Oza (Klein) muči to što mu je djevojka Heather (Suvari) na drugom kraju svijeta; Kevin (Nicholas) nikako ne može preboljeti “prijateljski” rastanak s djevojkom Vicki (Reid), a Paul (Thomas) trenira tantrički seks kako bi se riješio opsjednutosti s majkom svog vršnjaka i prijatelja Stiflera (Scott). Svi oni, ma kako patetični bili, još uvijek izgledaju normalni u usporedbi sa Stiflerom koji će zajedno s njima provesti ljetne praznike na jezeru Michigan.
Svi oni koji očekuju neku posebnu originalnost u Američkoj piti 2 bit će razočarani. Bit će razočarani i oni koji su se nadali da će gegovi biti nešto profinjeniji od farellyjevskog zahodskog humora koji je obilježio prvi film. Ono što je i prednost i mana ovog filma jest to što gledatelji koji su vidjeli Američku pitu točno znaju što ih ovdje čeka, a to uključuje i likove iz originala. Svaki od njih će se pojaviti u ovom filmu, makar se njihovo prisustvo svodilo na par scena. Jedini dašak inovativnosti u Herzovom scenariju predstavlja to što je nekim od tih likova dan malo veći prostor, a to se prije svega odnosi na Stiflera, koji to ima zahvaliti tome sto je glumac Sean William Scott (Čovječe, gdje mi je auto?) naglo stekao popularnost u proteklih par godina. No, iako film nije previše originalan, još uvijek je dovoljno zabavan da nam prikuje pažnju za nekih sat i pol vremena, a usprkos niskoj razini humora, Herz još uvijek pokazuje simpatije prema glavnim junacima, dajući ovoj komedijici humanističku dimenziju koja je nedostajala njenim uzorima iz 80-tih godina. Zbog svega ovog, Američka pita 2 je zabavni filmić koji se isplati pogledati, iako samo jednom.
OCJENA: 5/10
NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 22. siječnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.
uloge: Carmelo Gomez, Salma Hayek, Fernando Valverde, Miguel Ayones,
Eusebio Lopez, Alicia Agut
glazba: Manuel Villalta
scenarij: Carlos Asorey & Fernando Leon de Aranoa
režija: Antonio Cuadri
proizvodnja: Besobeso/Telecino, Španjolska, 2000.
distribucija: Blitz
trajanje: 112'
Martin (Gomez) je siromašni i usamljeni vozač autobusa koga je monotoni posao i nedostatak bilo kakve životne perspektive doveo do zaključka da je najbolje sve prekinuti samoubojstvom. U trenutku kada se sprema skočiti s mosta nailazi tajanstveni tip po imenu Salva (Valverde) i nudi mu faustovsku pogodbu – ukoliko želi, posljednji tjedan dana svog života može proživjeti kao kralj. Kvaka je u tome da od mafije posudi basnoslovnu svotu novaca koju treba vratiti za tjedan dana, inaće ga čeka metak. Martin, koji se ionako odlučio oprostiti se sa životom, pristaje i odjednom počne trošiti kao lud. No, sve se mijenja kada slučajno upozna meksicku sobaricu Lolu (Hayek) i shvati da je zaljubljen. Nakon što mu prijevremena smrt prestane izgledati tako privlačno, Martin očajnički pokušava izmijeniti ugovor, ali to nije tako jednostavno. U međuvremenu se ispostavi da ni Lola nije ono za sto se predstavlja.
Romantična komedija Živjeti do daske se ne može podičiti nekim naročito originalnim konceptom, kao niti prevelikom uvjerljivošću zapleta. No, to što su ovu romantičnu komediju napravili Španjolci čini je barem zanimljivijom od sličnih (i u pravilu sterilnijih) holivudskih proizvoda. To prije svega trebamo zahvaliti izvrsnoj glumačkoj postavi na čelu s Carmelom Gomezom i Fernandom Valverdeom u ulozi junakovog mentora. Selma Hayek je ovdje angažirana prvenstveno zato da privuče američku publiku, ali taj pokušaj i nije baš najbolje završio, jer nedostatak “kemije” između Hayekove i Gomeza čini neuvjerljivom postavku da bi glavni junak, koji je mogao imati bilo koju drugu ženu na svijetu, “zaglavio” s relativno neuglednom meksičkom sobaricom. No, televizijski režiser Antonio Cuadri zna voditi radnju i usprkos za ovaj žanr neobićnoj dužini, Živjeti do daske je sve nego dosadan film. Soundtrack kojim dominira jazz također doprinosi opuštenoj atmosferi i zbog toga Živjeti do daske predstavlja dobar izbor za gledatelje željne neobavezne zabave.
OCJENA: 5/10
NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 21. siječnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.
uloge: Giovanni Ribisi, Vin Diesel, Nia Long, Nicky Katt, Scott Caan,
Ron Rifkin, Jamie Kennedy, Taylor Nichols, Bill Sage, Tom Everett
Scott, Ben Affleck
scenografija: Anne Stuhler
kostimografija: Julia Caston
fotografija: Enrique Chediak
montaža: Chris Peppe
glazba: The Angel
scenarij: Ben Younger
režija: Ben Younger
proizvodnja: New Line, SAD, 2000.
distribucija: Discovery
Najnoviji skandal koji nam je priuštio zagrebački gradonačelnik još jednom nas je podsjetio na aferu “Monicagate” kao i razloge zbog kojih je je američki predsjednik Bill Clinton preživio neugodnost koja bi mnoge druge stajala glave. Ključni razlog je, dakako, u izvrsnom stanju američke ekonomije, koja je devedesetih stajala bolje nego ikada u povijesti, a to se poslije odrazilo i na životni standard širokih slojeva stanovnistva. To ekspresno blagostanje se moglo primijetiti i zahvaljujući fenomenu sve veceg broja mladih ljudi koji su se obogatili doslovno preko noći i uživali u svim onim blagodatima na koje su prethodne generacije mogle računati tek nakon više desetljeća mukotrpnog rada. Temelj tog fenomena su bile, slično kao i dvadesetih godina prošlog stoljeća, burzovne špekulacije, odnosno gotovo nezaustavljivi rast vrijednosti Dow Jonesa kojeg su uspjele zaustaviti tek prošlogodisnja recesija i avio-izlet bin Ladenovih pristaša. Naravno, burzovno spekuliranje je sa sobom donijelo renesansu “japija” – mladih, pohlepnih i beskrupuloznih profesionalaca koje je Oliver Stone prilično dobro opisao u svom filmu Wall Street. No, u devedesetima je Hollywood bio prilično nezainteresiran za taj fenomen, dijelom i stoga što bi čeprkanje po prirodi američkog kapitalizma moglo dati nešto mračniju sliku Amerike od one koju nam je tvornica snova nastojala prodati u clintonovskoj eri. Tek je Ben Younger, filmaš-debitant koji se jednom okušao kao burzovni mešetar, svoja iskustva pretočio u film na tu temu.
Seth Davis (Ribisi) je mladi propali student koji je, da bi nekako zaradio za život, organizirao ilegalnu kockarnicu za svoje bivše kolege. Posao ide prilićno dobro, ali predstavlja sramotu za njegovog oca, uglednog federalnog suca Martyja Davisa (Rifkin). Stoga Seth rado prihvaća ponudu da se zaposli u “J.T. Marlinu” maloj ali prodornoj mešetarskoj tvrtki. Nakon što je zatvorio kockarnicu i odradio pripravnički staž, Seth započinje karijeru mešetara i, slično kao i većina njegovih kolega, zarađuje gomilu novca koji bi mu trebale garantirati status milijunaša za samo tri godine. Tajna uspjeha je u njegovoj sposobnosti da putem agresivnog telemarketinga većinu potencijalnih klijenata nagovori da kupe dionice i slične vrijednosne papire. Sethu ide više nego dobro, ali mu radoznalost ne da mira i ubrzo shvaća da je “J.T. Marlin” ništa drugo nego dobro smišljena prevara – dionice iz ponude su bezvrijedne i pripadaju propalim, odnosno nepostojećim tvrtkama; cilj telemarketing kampanje jest da povećaju potražnju za dionicama i tako im umjetno podignu cijenu kako bi vlasnici i veliki dioničari ekspresnom prodajom sebi osigurali maksimalne profite i svoje klijente poslije ostavili na prosjačkom štapu. Seth shvaća da će uskoro morati birati između vlastitih etičkih načela i bogatstva preko noći koje mu je donijelo sudjelovanje u ovoj prljavoj raboti.
Youngerov film odaje autora koji prilično dobro pozna materiju. Scenarij je prepun stručnih fraza i dosta uvjerljivo nam pokazuje (polu)svijet burzovnih mešetara i mentalitet bogaćenja preko noći koji je karakterizirao Ameriku devedesetih. Younger, s druge strane, zna da dobar dio publike (pogotovo u Hrvatskoj, gdje javnost u pravilu ne razlikuje vrijednosni od toaletnog papira) neće baš razumjeti kako se to mogu stvoriti milijuni iz ničega, pa radnju vodi putem naracije glavnog lika. U svemu tome ima dobru potporu izvrsne glumačke ekipe na čelu s Giovannijem Ribisijem (Tajni odred, Dar), koji očito uživa u prilici da jednom za promjenu tumači lik koji nije retardiran. I njegovi partneri su prilično dobri – od karizmatičnog Vina Diesela (Planet tame) preko Jamiea Kennedyja (Vrisak) do Bena Afflecka u maloj, ali efektnoj ulozi mešetarskog instruktora. Younger u Vrućoj liniji koristi priliku za vlastite sociološke opservacije o mladim burzovnim mešetarima 90-tih – za razliku od svojih prethodnika u 80-tim, koji su stvorili vlastitu supkulturu temeljenu na “profinjenom ukusu” i aristokratskoj snobovštini, japiji u “politički korektnim” vremenima nemaju reaganovske konzervativne uzore i umjesto toga se okreću MTV-ju i rap-supkulturi kao svojoj inspiraciji. Zato je soundtrack temeljen upravo na rapu, a u nekim prilično efektnim scenama međusobnog japijevskog druženja ta se ekipa, iako zarađuje milijune, po svojoj kulturi i manirama nimalo ne razlikuje od tinejdžerskih bandi koje zarađuju tu i tamo koji dolar prodajući crack po mračnim ulicama.
No, dobra karakterološka studija sama po sebi ne garantira dobar film. Vruća linija je to mogla biti, ali je Younger podlegao početnickim greškama i svoj prvijenac napunio klišejima koji su ga trebali učiniti “kulerskim”, odnosno komercijalnijim. Tako je u potpuno bjelački svijet mešetarske tvrtke ubačena crna tajnica (koju tumaci Nia Long) da bi glavni junak doživio prilično neuvjerljivu i skroz nepotrebnu romansu. Nadalje, glavni lik isto tako doživljava prilicno neuvjerljivu transformaciju od beskrupuloznog profesionalca do amatera-detektiva i moralista. Dojam dodatno kvari prilično zbrkana i neuvjerljiva završnica. Rezultat svega je razočaranje, a hrvatskoj publici će Vruća linija ostaviti još gorči okus u ustima nakon sto shvati da je u proteklih deset godina često bila u istoj onoj situaciji kao i Sethovi klijenti.
OCJENA: 4/10
NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 20. siječnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.
uloge: Hugh Lurie, Joely Richardson, Adrian Lester, James Purefoy, Tom
Hollander, Joanna Lumley, Rachael Stirling, Matthew MacFadyen, Rowan
Atkinson, Dawn French, Emma Thompson, Kelly Reilly
scenografija: Jim Clay
kostimografija: Anna B. Sheppard
fotografija: Roger Lanser
montaža: Peter Hollywood
glazba: Colin Towns
scenarij: Ben Elton (prema vlastitom romanu Inconceiveable)
režija: Ben Elton
proizvodnja: BBC Films, Britanija, 2000.
distribucija: Europa
trajanje: 104'
Sam Bell (Lurie) je pisac koji naizgled ima sve što mu je potrebno u životu – prelijepu ženu Lucy (Richardson) i uspješnu karijeru BBC-jevog scenarista. Ali jedna stvar ga u posljednje vrijeme muči – on i Lucy nikako ne mogu začeti dijete. Nakon niza pokušaja da to ostvare prirodnim putem njih dvoje se počinju sluziti najbizarnijim mogućim metodama – od poganskih vradžbina do tretmana u ginekološkoj klinici gdje operira sadistički dr. James (Atkinson). No beba nikako da dođe, a to se postupno počne odražavati i na Samov profesionalni život. Nakon što je poceo patiti od kreativne blokade, Sam posluša savjet svoje prijateljice i počne svoju frustraciju koristiti kao inspiraciju za scenarij. Stjecajem okolnosti, BBC je oduševljen scenarijem i odlučuje ga iskoristiti za predložak filma kojeg će režirati razvikani škotski režiser Ewan Proclaimer (Hollander). Problem je u tome sto Sam o svemu tome nije ni riječ rekao Lucy, pa kada počne snimanje filma, njegov brak će doći u opasnost.
Scenarist i režiser Ben Elton Maybe Baby je temeljio na vlastitom romanu, koji je pak bio inspiriran njegovim vlastitim iskustvima na klinici za plodnost. Eltonovo dobro poznavanje materije kao i iskustvo koje je bio stekao radeći na tako popularnim BBC-jevim serijama kao što su Crna guja garantirali su prilično efektan uradak, slično kao i niz Eltonovih poznanika – etabliranih britanskih komičara koji se pojavljuju u nizu sporednih uloga. Glavnu ulogu, pak, tumači Hugh Lurie, koji je prilicno dobar u ulozi režiserovog alter ega. Joely Richardson (Patriot) je takodjer dobra u za nju atipičnoj komičnoj ulozi, iako će je gledatelji vise pamtiti po iznenađujuće dobrom fizičkom izgledu. No, najbolji od svih je engleski komičar Tom Hollander u ulozi arogantnog škotskog rezisera. Sve bi to bilo lijepo i krasno da je Eltonov materijal uistinu bio smiješan, odnosno pronašao pravu mjeru izmedju komedije i drame. No to ovdje nije slučaj. Iako film ima nekoliko uistinu smiješnih scena, njih je, kako film napreduje, sve manje i manje, a rastuću dramsku napetost Elton ne zna razriješiti, pa Maybe Baby završava u skladu s klišejima lošijih holivudskih komedija. Zbog svega toga, iako je daleko iznad tipične sentimentalne bljuvotine u koju bi Hollywood bez svake sumnje pretvorio ovaj materijal, Maybe Baby predstavlja veliko razočaranje svima onima koji su svoja očekivanja zasnivali na reputaciji njenih tvoraca.
OCJENA: 4/10
NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 19. siječnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.
uloge: Tijana Kondić, Nikola Đuričko, Anica Dobra, Davor Janjić,
Dragan Bjelogrlić, Neda Arnerić, Boris Milivojević, Zoran Cvijanović, Slobodan
Ćustić, Marko Vasović
scenografija: Vladislav Lasić
kostimografija: Jasmina Sanader & Dušanka Sterić
fotografija: Radoslav Vladić
montaža: Marko Glušac
glazba: Zoran Erić
scenarij: Srđan Koljević & Đorđe Milosavljević
režija: Ljubisa Samardzic
proizvodnja: Cinema Design, SRJ, 2001.
distribucija: FIM Impex Film
trajanje: 131'
Od svih glumaca s područja bivše Jugoslavije nijednome u proteklom desetljeću nije išlo tako dobro kao Ljubiši Samardžiću, glumcu koji je u pokojnoj SFRJ uživao status prave pravcate zvijezde te ostvario uistinu briljantnu karijeru. S raspadom Jugoslavije Samardžić je ponovno pronašao sebe kao filmski producent te stvorio prilično uspješnu tvrtku “Sinema Dizajn” koja je producirala neke od najpopularnijih filmova na ovim prostorima. Posljednjih par godina Samardžić se odlučio okušati i kao režiser, a kao inspiracija su mu poslužili burni događaji u Srbiji. Tako je za vrijeme NATO bombardiranja snimio Nebesku udicu, da bi svrgavanje Miloševića postalo temom prilicno hvaljenog trilera Nataša koji se relativno brzo našao i u našim kinima.
Glavna junakinja filma je Nataša (Kondić), 17-godisnja djevojka kojoj je prije godinu dana na njene vlastite oči ubijen otac, policijski inspektor Toša (Samardžić). Dva tjedna prije predsjedničkih izbora 2000. godine, u doba kada se Miloševićev režim počinje raspadati, Nataša odlučuje otkriti počinitelje zločina tako sto će ukrasti mobitel i poslati prijeteće poruke sumnjivcima U njenoj potrazi će joj stjecajem okolnosti pomoći knjižar Marko (Đuričko) kojemu se Nataša sviđa. Ali njegov dobar prijatelj Kiza (Janjic), koji pripada kriminalno-policijskim krugovima, također se počne zanimati za Natašu i ono što je izgledalo kao bezazlena dječja igra se pretvara u noćnu moru.
Scenarij Srđana Koljevica i Đorđa Milosavljevića, koji nije baš najspretnija kombinacija crne komedije, melodrame i političkog trilera, relativno je dobro pasao Samardžiću, koji je u svojoj plodnoj karijeri glumca očito naučio kako se snalaziti iza kamere. Film je relativno dobro režiran (iako je fotografija u pojedinim slučajevima previše mračna) i atmosfera promjene vlasti u Srbiji je prilično uvjerljivo dočarana. Kao što je to običaj sa srpskim filmovima, glumačka postava je savršena i Samardžić nam ovdje uz veterane kao sto su Davor Janjić, Anica Dobra i Dragan Bjelogrlić (ovdje u za njega prilično neuobičajenoj, ali efektno odglumljenoj ulozi šefa tajne policije) predstavlja i najnoviju generaciju srpskog glumišta. Tijana Kondić je prilično dobro odglumila arogantno malo derište i možemo reći kako tu mladu glumicu čeka prilično svijetla buducnost. Dojam o filmu bi bio daleko bolji da Samardžić ne nastoji po n-ti put pokazati tzv. “drugu” Srbiju – generaciju mladih prozapadnih intelektualaca koji s Miloševićevim zločinima nije imala nikakve veze i koji su neke od njegovih najvećih žrtava. Lik transvestita Dženi, iako je dobro odglumljen, čini se nasilno umetnutim kako bi film osvojio dodatne simpatije kod evropske i američke “politički korektne” publike. I, naravno, tu je prilično nejasna i nepotrebno patetična zavrsnica. No, usprkos svemu tome, Nataša zahvaljujuči izvrsnoj glumačkoj postavi zaslužuje više nego prolaznu ocjenu.O
OCJENA: 5/10
NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 18. siječnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.
uloge: Ellen Barkin, Peta Wilson, Karen Young, Wendy Crewson, Julian
Sands, Stephen Baldwin, Marshall Bell, Beau Starr
glazba: BC Smith
scenarij: Damian Harris (po romanu Davida L. Lindsaya)
režija: Damian Harris
proizvodnja: Franchise/New City, SAD, 2000.
distribucija: Blitz
trajanje: 117'
Kada supruge dobro situiranih i uglednih građana odjednom postanu žrtvama očigledno bolesnog ubojice, istraga je povjerena detektivki Catherine Palmer (Barkin). Smatrajući kako će počinitelja pronaći ako se bude kretala u istim krugovima kao i žrtve, policajka dolazi do neobičnog otkrića. Sve žrtve su pripadale bizarnoj skupini žena koje su vodile dvostruki život i u slobodno vrijeme upražnjavale sadomazohistički lezbijski seks. Palmerovu će u to veselo društvance uvesti mlada i lijepa Vickie Kittrie (Wilson), koja ne krije da joj se detektivka sviđa. Tragovi postupno vode do psihoterapeuta dr. Broussarda (Sands) koji i sam ima nekih problema.
Svi oni koji gledaju Le Femme Nikita nisu mogli ne primijetiti kako ponekad scene u kojima se naslovna junakinja pojavljuje u društvu zenskih likova imaju gotovo opipljivu erotsku dimenziju. Damian Harris, koji je adaptirao i režirao hvaljeni roman Davida L. Lindsaya (autora koji je, nastojeći što bolje prouciti materijal za knjigu, dvije godine proveo po SM klubovima), napravio je dobar izbor kada je za ulogu Vickie angazirao Petu Wilson. Mušku publiku ce Wilsoničina uloga oduševiti ne samo zbog toga sto je pokazala veliki talent tumaćeći lik skroz drukčiji od Nikite, nego i zbog toga što se u par scena pojavljuje bez odjeće. Njena partnerica, danas pomalo zaboravljena Ellen Barkin (Big Easy, More ljubavi), još jednom pokazuje kako je neobično privlačna žena za svoje godine, ali isto tako sposobna tumačiti lik koja se itekako dobro može snaći u opasnim situacijama. Uz ove dvije glumice Harris je imao sreću da mu na raspolaganju stoje kvalitetni, ali pomalo zaboravljeni glumci kao Karen Young i Julian Sands, a isto tako i kanadske lokacije koje daju posebnu atmosferu cijelom filmu. Harris pokazuje dosta talenta za erotske scene (kojih ne nedostaje u ovom filmu), a i sklonost za hommage nekim klasicima erotskog trilera kao sto su Sirove strasti i Obučena da ubije. Na žalost, neke od scena i podzapleta u filmu se čine nepotrebnima i Opasnu istragu cine dužom nego što je trebala biti. Moralizatorska završnica se također čini nasilno ubačenom i kvari uznemirujući i ambivalentni ton cijele priče. No, kada se sve zbroji i oduzme, Opasna istraga, iako se na prvi pogled čini ničim drugim do erotskim trilerom snimljenim cijelo desetljeće nakon svog vremena, ipak predstavlja kvalitetno urađen erotski triler koji će zadovoljiti kriterije čak i one publike koje lezbijske scene na filmu previše ne privlače.
OCJENA: 5/10
NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 17. siječnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.
uloge: Joe Mantegna, Joe Pantoliano, Kevin Pollak, Jeniffer Tilly, Richard Foronjy, Rob La Belle, Alex Diakun, Seymour Cassell, Vincent Berry
glazba: Anthony Marinelli
scenarij: Mark Malone
režija: Mark Malone
proizvodnja: Pioneer North America, SAD, 1998.
distribucija: Discovery
trajanje: 90'
Na svoj pedeseti rođendan Angelo “Ange” Martinelli (Mantegna) radi ono što je radio skoro cijeli život – skuplja “reket” za “obitelj” svog oca, ostarjelog i za krevet vezanog njujorškog mafijaša Popa Martinellija (Cassell). Angelo već duže vremena osjeća egzistencijalnu krizu koja će eskalirati u trenutku kada eskalira sukob sa suparničkom mafijaškom obitelji. Nakon napada na jedno od njegovih skladišta u kojem je stradao mladi “vojnik”, Pop naređuje da se u znak odmazde otme i likvidira sin suparničkog bosa. Angelo skuplja svoj tim i kao pojačanje iz psihijatrijske bolnice dovodi profesionalnog ubojicu Charlieja Flynna (Pantoliano). Kada Angelo krene u akciju, sa užasom ce ustanoviti da je meta akcije devetogodišnji dječak. Angelo postaje uvjeren kako mu je otac izgubio dodir sa stvarnošću i odlučuje mu otkazati poslušnost.
Ime Joea Mantegne, kao i cijeli niz uglednih karakternih glumaca kao sto su Joe Pantoliano ili Kevin Pollak trebali bi garantirati u najmanju ruku zanimljiv uradak na temu mafije. Problem je u tome sto je filmova koji tretiraju taj fenomen – bilo na ozbiljan, bilo na opušten nacin – previše da bi glumačka ekipa sama po sebi Mafijaše iz susjedstva izvukla iznad prosjeka. Da stvar bude gora, scenarist i režiser Mark Malone nikako ne može odlučiti da li snima komediju ili dramu. Rezultat te neodlučnosti jesu neuvjerljivi likovi i situacije koje su previše bedaste i bizarne da bi ih itko shvatio ozbiljno, a, s druge strane, previše mračne i neduhovite da bi ih gledatelj mogao smatrati zabavnima. Svemu tome treba dodati Maloneove traljave pokušaje da svom glavnom liku da nekakvu “dubinu” preko posve nepotrebnih flashbackova i podzapleta s ljubavnicom koju tumači prilicno nezainteresirana Jeniffer Tilly. Kada se svemu doda nizak budžet, Mafijaši iz susjedstva izgledaju kao ispodprosječan TV-filmić na kojeg se uistinu ne isplati trošiti vrijeme. Uostalom, David Chase je sa Obitelji Soprano sličan posao obavio daleko bolje.
OCJENA: 2/10
NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 17. siječnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.
uloge: Brendan Fraser, Rachel Weisz, Arnold Vosloo, John Hannah, Oded
Fehr, Dwayne "The Rock" Johnson, Freddie Boath, Patricia Velazquez,
Alun Armstrong, Adewale Akinnouye-Agbaje
scenografija: Allan Cameron
kostimografija: John Bloomfield
fotografija: Adrian Biddle
montaža: Bob Ducsay & Kelly Matsumoto
glazba: Alan Silvestri
scenarij: Stephen Sommers
režija: Stephen Sommers
proizvodnja: Universal, SAD, 2001.
trajanje: 130'
Godine 1933. američki pustolov Richard “Rick” O’Connell (Fraser) živi u Londonu zajedno sa Evelyn Carnahan (Weisz), egiptologinjom koju je bio upoznao prije deset godina. Nakon što su tada uspjeli spasiti svijet od Imhotepa (Vosloo), zlog staroegipatskog čarobnjaka u obliku svježe uskrsle mumije, Rick i Evelyn su se vjenčali i sada imaju osmogodišnjeg sina Alexa (Boath). No, stjecajem okolnosti Imhotep ponovno oživljava, a njegovi sljedbenici otimaju Alexa. Rick i Evelyn u pomoć priskace Evelynin brat Jonathan (Hannah), a po dolasku u Egipt će im se pridružiti i njihov stari prijatelj Ardeth Bey (Fehr). Potragu za Imhotepom i njegovim sljedbenicima komplicira to što je stjecajem okolnosti oživljena još jedna avet iz staroegipatske prošlosti – moćni Kralj Skorpion (The Rock).
Američki kritičari su bili vise nego skloni provući Povratak Mumije kroz “topli zec”, i to samo zbog jednog jedinog razloga – riječ je o nastavku ne baš produhovljene, ali nadasve zabavne pustolovne limunade koja je prije dvije godine tvrtki Universal donijela gomilu novaca. Stephen Sommers je odmah nakon toga angažiran za nastavak, i može se reci da su kritičari barem djelomično u pravu – Povratak Mumije se od Mumije ne razlikuje ni po čemu, osim po tome što je Sommersu na raspolaganju stajao daleko veći budžet za specijalne efekte. Sommers je, uz par izuzetaka, okupio kompletnu glumačku postavu iz prethodnika, a scenarij je gotovo u potpunosti podređen spektakularnim i nadasve zabavnim akcijskim scenama. Ono malo prostora za likove i humor je, na sreću, dobro iskorišteno, tako da film nimalo ne gubi na ritmu i vise od dva sata se gotovo ne osjeti. Glumačka postava je prilično opuštena, svjesna da stereotipne likove ne treba glumiti s nekim posebnim naporom, iako je Patriciji Velaszquez (poznatoj po najerotskijoj sceni iz prethodnog filma) uloga malo proširena te je tako pokazala da uz impresivan fizički izgled ima i nešto glumačkog talenta. Kada se sve zbroji i oduzme, Povratak Mumije je prilično neambiciozan filmić koji neće ući u antologije, ali koji je zato svoju svrhu postojanja – zabavu – itekako dobro ispunio.
OCJENA: 5/10
NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 13. siječnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.
Draxblog VI 