Kategorija: Film

RETRO-RECENZIJA: Bourneov identitet (The Bourne Identity, 1988)

uloge: Richard Chamberlain, Jaclyn Smith, Peter Vaughn, Denholm
 Eliott, Anthony Quayle, Yorgo Voyagis, Shane Rimmer
 glazba: Laurence Rosenthal
 scenarij: Carol Sobieski (po romanu Roberta Ludluma)
 režija: Roger Young
 proizvodnja: Warner, SAD, 1988.
 distribucija: Intercom Issa
 trajanje: 181'

Autor špijunskih bestselera Robert Ludlum je u svojoj plodnoj (i unosnoj) karijeri predstavljao zanimljivo vrelo inspiracije za filmaše s obzirom na veliku kolicinu akcije, nasilja i seksa u svojim romanima. No, s druge strane, taj je materijal čitateljima obično dostavljan u obliku neobično složenih zapleta za koje je medij televizijske mini-serije bio daleko zahvalniji od cjelovečernjeg filma. Slično se može reći i za njegovu najpopularniju i najpoznatiju knjigu, Bourneov identitet iz 1980. godine. Četrnaest godina prije nego što će postati predloškom prilično popularnog holivudskog ljetnog hita, taj je roman već obrađen u trosatnoj mini-seriji s Richardom Chamberlainom u naslovnoj ulozi. S obzirom da se film nedavno pojavio u našim kinima, tvrtka Intercom Issa je napravila dobar poslovni potez lansiravši DVD sa mini-serijom u naše videoteke.

Radnja filma počinje prilikom oluje na Mediteranu. Tajanstveni stranac (Chamberlain) završi na francuskoj obali s rupama od metaka u tijelu. Geoffrey Washburn (Eliott), lokalni liječnik koji ga je uspio pokrpati, otkriva da dotični ima još veće rupe u glavi – zbog šoka se više ne može sjetiti tko je. Jedini trag predstavlja broj računa u švicarskoj banci koji je bio kirurpki implantiran u njegovo tijelo. Nakon što se malo oporavio, anonimni junak će otići u Zürich i tamo otkriti da se zove Jason Bourne, da ima 15 milijuna US$, ali i da ga progone neki opasni tipovi. Stjecajem okolnosti, Bourne je prisiljen oteti kanadsku ekonomisticu Marie St. Jacques (Smith), koja bi mu trebala pomoći da pobjegne u Pariz. Tamo će mu se s vremenom početi vraćati sjećanja, a na temelju njih, kao i vlastitih ubilačkih sposobnosti, Bourne pocinje sumnjati kako je u prošlom životu bio nitko drugi do zloglasni super- terorist Carlos.

Svi oni koji su pročitali roman će vrlo brzo uvidjeti kako se scenarist Carol Sobieski prilično vjerno držao predloška (što mu, s obzirom na tri sata trajanja, i nije bilo tako teško). To se ne odnosi samo na događaje u samom filmu, nego i na glavnog negativca – Carlosa, neuhvatljivog ljevičarskog terorista kojemu su 70-tih i 80-tih pripisivane gotovo nadljudske sposobnosti (a koji danas trune u francuskom zatvoru). Vjernost predlošku, s druge strane, nije film učinilo previše dosadnim – režiser Roger Young je prilično vješto kombinirao dramsku ekspoziciju s brojnim scenama oružanih obračuna. Njih ovdje ima sijaset, a egzotične evropske lokacije su dobra kompenzacija za nedostatak eksplozija, auto-jurnjava i svega onoga što se danas podrazumijeva pod akcijskim filmom. S obzirom na količinu prolivene krvi, zatamnjenja koje je montažer ostavio za reklame su jedina stvar koju Bourneov identitet razlikuju od tipične akcijade iz tog razdoblja.

Richard Chamberlain, koji je najpoznatiji kao zvijezda sapunskih opera (Dr. Kildaire, Ptice umiru pjevajući) se čini pomalo neobičnim izborom za ulogu ubilačkog stroja. No, on se ovdje prilično dobro snašao u ne baš tako jednostavnoj ulozi čovjeka koji je ne samo lišen identiteta, nego i mučen sumnjama o vlastitoj moralnoj određenosti. S druge strane, američka televizijska zvijezda Jaclyn Smith (iz originalne postave Charliejevih anđela) nije baš najbolji izbor za ženu koja će stjecajem okolnosti postati Bourneova poslovna (i romantična) partnerica. Također, filmaši su Bourneov identitet doveli na granicu parodije prikazavši CIA-inu supertajnu “vladu u sjeni” kao hrpu bezazlenih staraca. No, kada se sve zbroji i oduzme, ljubitelji dobrog špijunskog trilera će imati više nego dovoljno razloga da budu zadovoljni ovim pomalo neobičnim primjerom američke televizijske produkcije.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 12. svibnja 2003. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

RETRO-RECENZIJA: Zardoz (1974)

uloge: Sean Connery, Charlotte Rampling, Sally Kestelman, John
 Alderton, Sally Anne Newton, Nyall Buggy
 glazba: David Munrow
 scenarij: John Boorman
 režija: John Boorman
 proizvodnja: 20th Century Fox, SAD, 1974.
 distribucija: VTI
 trajanje: 103 '

Zoran Živković, jedan od najvecih popularizatora SF-a na prostorima bivše Jugoslavije, u jednom od svojih eseja tvrdi kako je razdoblje od 1967. do 1977. godine predstavljalo zlatno doba tog žanra na filmu. Mnogi filmofili bi se s time složili. Tada, istina, nije bilo bijesnih specijalnih efekata niti “cool” junaka u kožnjacima, ali je žanr barem bio zanimljiv “umjetnički” orijentiranim i uglednim filmašima koji su ga shvaćali ozbiljno i u svojim djelima pokušavali razmišljati o budućnosti ljudske vrste. Svi njihovi napori nisu uvijek urodili plodom, ali i neuspjesi su u pravilu bili zanimljiviji od većine onoga što nam se kao SF servira danas. Zardoz, film koji je u svoje vrijeme propao da bi danas uživao kult-status, predstavlja možda najbolji primjer. Svojevremeno prikazan na televiziji, danas u naše videoteke dolazi u raskošnom DVD- izdanju.

Radnja filma se događa 2293. godine kada je svijet podijeljen na dvije grupacije. Na jednoj strani su genetskim inžinjeringom stvoreni besmrtnici koji uživaju u blagodatima kulture i superiorne tehnologije iza zidova svojih naizgled utopijskih utočista. Izvan njih svijetom lutaju obični smrtnici – sirotinja čiji prirodni prirast reguliraju Istrebljivači, bande pljačkaša i ubojica koje jedan od besmrtnika, Arthur Frayn (Buggy), kontrolira putem letećih statua, predstavljajuci se kao bog Zardoz. No, Zed (Connery) je Istrebljivač koji se usudio sumnjati u službenu istinu te se sakrije u leteću statuu, ubija Frayna i dospije u utočište. Tamo će postati predmetom pažnje besmrtnika, pogotovo znanstvenice May (Kestelman) koja ga želi proucavati, ali i Consuelo (Rampling), koja se boji da će prisustvo jednog takvog divljaka uništiti zajednicu. Zed s vremenom shvaća da utopija ima mračnu stranu – problematični besmrtnici se po kazni pretvaraju u senilne idiote, a dobar dio besmrtnika je postao toliko izmučen životom da se pretvorio u apatične katatonike. No, najvidljivija posljedica besmrtnosti jest postupno gubljenje spolonog nagona kod besmrtnika, a upravo taj spolni nagon će se ponovno probuditi s dolaskom muževnog Zeda.

Odmah se može reći kako Zardoz ima nadasve zanimljivu ideju, te da je Boorman u svom scenariju cijeli koncept besmrtnosti sa svim njegovim posljedicama prilično dobro zamislio i iskoristio. Na žalost, scenarij, ma koliko zanimljiv i inteligentan bio, ne može savladati jednu banalnu činjenicu – Zardoz je imao budžet od jedva milijun US$, što je i 70-tih bila više nego smiješna svota. To se pogotovo vidi kod specijalnih efekata, tako da se supermoćni kompjuter pojavljuje u vidu komadića stakla, virtualna stvarnost izgleda kao soba s ogledalima u luna-parku, a futuristička superkolonija malo previše podsjeća na seoski dvorac u irskoj provinciji iz 19. stoljeća. Zbog toga će mnogim gledateljima ovaj film izgledati smiješan, dok će drugima biti groteskan, prije svega zbog Boormanovog “poetskog” stila režije. S druge strane, ovaj film će isto tako biti dobar primjer slobode koja je stajala na raspolaganju filmašima prije trideset godina – danas je, na primjer, teško zamisliti film čiji bi junak bio ubojica i silovatelj, a masakr predstavljao hepi end. Današnjim gledateljicama će, s druge strane, biti prilično drago vidjeti 43-godišnjeg Conneryja kako gotovo cijeli film jurca odjeven isključivo u nešto nalik na crvene pelene, dok muškim gledateljima, pak, neće biti previše mrsko to što se u pojedinim scenama Sally Kestelman i Sally Anne Newton pojavljuju čak i bez tih suvišnih modnih detalja. Zbog sveg toga Zardoz, bez obzira na sve svoje mane, predstavlja film koji ćete, ma što mislili o njemu, teško zaboraviti te kojeg bi trebao vidjeti svaki filmofil.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 12. svibnja 2003. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

RETRO-RECENZIJA: Otelo (O, 2001)

uloge: Mekhi Phifer, Josh Hartnett, Julia Stiles, Rain Phoenix, Andrew
 Keegan, Elden Hanson, Martin Sheen, John Heard
 glazba: Jeff Dana
 scenarij: Brad Kaaya (po tragediji Williama Shakespearea)
 režija: Tim Blake Nelson
 proizvodnja: Lions Gate, SAD, 2001.
 distribucija: UCD
 trajanje: 102'

U posljednje vrijeme je među filmašima popularno radnju Shakespearovih drama stavljati u moderno okružje. Za tvorce Otela se može reći da su malo pretjerali u nastojanju da budu što aktualniji. Odnosno, barem su tako prije tri godine mislili glavešine tvrtke “Miramax” kada su srednjoškolski ambijent u ovom filmu doveli u vezu s masakrom u Columbineu. U strahu od političara i sličnih dušobrižnika koji optužuju Hollywood da promiče nasilje među američkom omladinom, te uvjereni kako se u srednjim školama ubuduće mogu događati samo limunade nalik na Ona je sve to, “Miramaxovci” su Otelo strpali u bunker. Tek prije godinu dana je film prodan tvrtki “Lions Gate” te tako nekako došao i do naših videoteka.

Radnja ovog filma se događa u elitnoj privatnoj gimnaziji na američkom Jugu gdje jedini crni učenik Odin James (Phifer) svoje mjesto ima zahvaliti neospornom košarkaškom talentu. Odin gimnazijski tim vodi iz pobjede u pobjedu te se ćini da ima sve sto može poželjeti – slavu, izglednu karijeru na sveučilištima i NBA, te ljubav Desi (Stiles), najpopularnije djevojke u školi. No, nisu svi oduševljeni s Odinom, a prije svega Hugo Goulding (Hartnett), njegov timski kolega koji je uvjeren da mu je Odin preoteo mjesto u momčadi. Tjeran bolesnom ambicijom i zavišću, Hugo pronalazi slabu točku u svom suparniku i smišlja plan kako da ga ukloni. Koristeći svoj talent za manipulaciju s ljudima, Hugo će Odina, pretvarajući se da je njegov prijatelj, nastojati uvjeriti kako ga Desi vara s Michaelom (Keegan). U početku skeptični Odin s vremenom postaje ljubomoran sto će ga ne samo koštati prijatelja i karijere, nego i dovesti do krvavog finala.

Iako nas je 10 razloga zašto te mrzim (gdje glavnu žensku ulogu također tumači Julia Stiles) uvjerila kako se radnja Shakespeareovih komedija može komotno smjestiti u ambijent srednje škole u modernoj Americi, malo tko bi to pomislio za tragedije velikog Barda. No, to možda i nije tako blesavo kao sto se čini na prvi pogled. Razbješnjeli hormoni, frustracije i nedozrelost učenika su dušu dali za bizarne i najčešće krvave zaplete tako karakteristične za ono što se zove “elizabetanska tragedija”. Scenarist Brad Kaaya i režiser Tim Blake Nelson (nama poznat kao glumac iz filma Tko je ovdje lud) su uglavnom sačuvali glavne crte Shakespearovog zapleta, ali su likovima promijenili imena, a elizabetanske stihove zamijenili suvremenom prozom. Također su iskoristili priliku da kroz zaplet malo progovore i nekim prilično aktualnim aspektima stvarnosti u američkim srednjim školama – pogotovo tome da se sportski talenti pretpostavljaju svima ostalima, sto za sobom dovodi frustracije, nasilje, korupciju i konzumaciju droga. Iako se čini da je Kaaya malo pretjerao nastojeći zbivanja u ovom filmu objasniti nekakvom pseudofrojdovskom pop- psihologijom (odnos oca i sina Gouldinga), Otelo se čini neobično efektnim i prilično inteligentnim uratkom. Pri tome treba posebno pohvaliti šaroliku glumačku ekipu, među kojom se ističe sjajni Mekhi Phifer kao napaćeni glavni junak te Josh Hartnett (Pearl Harbor) kao negativac iz čije perspektive gledamo zbivanja u filmu. Sve u svemu, Otelo predstavlja jedan od boljih primjera suvremene adaptacije tekstova velikog Barda.

OCJENA: 7/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 12. svibnja 2003. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

 

RETRO-RECENZIJA: Nemoralna ponuda (Indecent Proposal, 1993)

 

uloge: Demi Moore, Woody Harrelson, Robert Redford, Oliver Platt,
 Seymour Cassel
 glazba: John Barry
 scenarij: Amy Holden Jones
 režija: Adrian Lyne
 proizvodnja: Paramount, SAD, 1993.
 distribucija: VTI
 trajanje: 112'

Kada vam film spomenu u TV-seriji Holivudske žene kao primjer lošeg tretiranja slabijeg spola, to obično ne sluti na dobro. No, bez obzira na kontroverze, ova “high concept” melodrama britanskog režisera Adriana Lynea (Flashdance, Kobna privlačnost, 9 1/2 tjedana, Lolita) predstavlja jedan od najpoznatijih filmova prošlog desetljeća, i to upravo zahvaljujući moralnoj dilemi sadržanoj u naslovu filma. Naime, protagonisti su David (Harelson) i Diana Murphy (Moore), mladi bračni par koji se našao u teškim financijskim problemima. Rješenje za njih predstavlja kockanje u Las Vegasu, ali ih sreća neće, barem do trenutka kada se stjecajem okolnosti upoznaju s milijarderom Jackom Gageom. Dotični će ih suočiti s jednostavnom, ali nemoralnom ponudom – milijun dolara i rješenje svih njihovih životnih nedaća u zamjenu za jednu jedinu noć s Diane. Bračni par je suočen s teškom dilemom, pogotovo Diana, koja se mora žrtvovati…

Žrtvovati? Ono što se od Diane zahtijeva i ne predstavlja neku žrtvu s obzirom da milijardera tumači Robert Redford. Riječ je o istom onom Robertu Redfordu koji je ne tako davno bio u stanju prodavati jastuke s vlastitim imenom i tako milijunima Amerikanki omogućio da se prijateljicama hvale kako su spavale s najljepšim holivudskim glumcem. I upravo je angažiranje jednog takvog lomitelja ženskih srdaca za ulogu bogataša razlogom zašto se Nemoralna ponuda već na samom početku pretvorila u nakupinu celuloidnih fekalija. Ne samo što je glavna dilema u filmu prestala biti dilemom, nego je još zahvaljujući diletantskom scenariju Amy Holden James razriješena negdje na sredini filma, pa smo prisiljeni dodatnih sat vremena gledati dvoje golupčića kako pati sve dok ne shvati kako su ipak stvoreni jedno uz drugo. Uz gomilu bljutavih klišeja i posve bespotrebnih likova (od kojih je pogotovo iritantan Oliver Platt u ulozi odvjetnika) tu se našlo mjesta i za Redforda koji valjda mora odraditi minutažu srazmjernu svojem mjestu na špici. Ukratko, Nemoralna ponuda predstavlja primjer svega onoga najgoreg iz Hollywooda, i tu malo pomaže glazba Johna Barryja ili fotografija Howarda Athertona. Ali, najgore u ovom filmu jest gomila propuštenih prilika. Tako je malo trebalo da ovaj film bude dobar. Bogataša je mogao tumačiti Danny de Vito. Umjesto Diane, predmet ponude je mogao David. Ali ne…

OCJENA: 2/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 12. svibnja 2003. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

 

RETRO-RECENZIJA: Bojno polje: Zemlja (Battlefield Earth, 2000)

uloge: Barry Pepper, John Travolta, Forest Whitaker, Kim Coates, Sabine
 Carsenti, Michael Byrne
 glazba: Elia Cmiral
 scenarij: Corey Mandell & J.D. Shapiro (po romanu L. Rona Hubbarda)
 rezija: Roger Christian
 proizvodnja: Morgan Creek/Franchise, SAD, 2000.
 distribucija: Blitz
 trajanje: 117'

Bojno polje: Zemlja je u naše videoteke došao bez neke velike pompe, iako je svojevremeno izazvao dosta pažnje. Doduše, ne iz onih razloga koji bi tvorcima tog filma bili dragi. Iako je temeljen na romanu L. Rona Hubbarda iz 1980. godine, jednoj od najprodavanijih SF-knjiga svih vremena (i svojevremeno izdanoj na ovim prostorima), malo tko je očekivao da će ikada biti snimljen. Razlog nije toliko u samom tekstu, koliko autoru koji je najpoznatji kao osnivač Scijentološke crkve, kontroverzne organizacije koja je posljednjih nekoliko godina postala jednom od najmoćnijih holivudskih lobija. Popularni glumac John Travolta je jedan od njenih najzagriženijih članova, a istovremeno i veliki fan romana kojeg je već godinama pokušavao prenijeti na veliko platno. To mu je prije par godina uspjelo, ali su rezultati bili katastrofalni. Kao malo koji film prije toga, Bojno polje: Zemlja je provučeno kroz kritičarski “topli zec”, publika je ostala van kina, a na kraju su se Travolta, Christian i društvo mogli podičiti i sa sedam “Zlatnih malina”.

Radnja filma se odvija 3000. godine. Planet Zemlja je već nekih tisuću godina okupiran od strane Psychloa, rase vanzemaljaca koja pljačka prirodne resurse (uglavnom zlato) te šačicu preživjelih pripadnika ljudske vrste drži kao roblje. Postoji nekoliko enklava gdje ljudi žive u slobodi, ali to samo u krajevima pogođenim radijacijom, koja je za Psychloe smrtonosna. Iz jedne od tih enklava izlazi mladi Johnnie Goodboy Tyler (Pepper) kako bi istraživao svijet. Njega zarobljavaju Psychloi, čiji sef osiguranja Terl (Travolta) ima plan da se obogati na račun svojih sunarodnjaka. U tu svrhu bi mu dobro došla ljudska radna snaga koja ne bi postavljala suvišna pitanja. Zato on odlučuje Johnnieja i skupinu njegovih drugova obučiti i upoznati s tekovinama psychloske civilizacije, ne znajući da će Johnnie to novostečeno znanje iskoristiti kako bi spasio ljudski rod i uništio okrutne zavojevače.

Odmah se može reći kako Bojno polje: Zemlja nije onako loš film kao sto bi se dalo zaključiti od strane američke kritike, ali to ne znači da je riječ o nekom posebno dobrom ostvarenju. Zapravo, osim što su odlučili u dva sata filma strpati sadržaj samo prvog dijela romana (koji se odvija na Zemlji), teško da bi se moglo reći da su autori filma išta napravili dobro. S jedne strane su specijalni efekti dosta dobri, a kostimi Psychloa i njihov dizajn prilično upečatljivi, dok je s druge strane John Travolta prilično zabavan u svojim uglavnom neuspješnim pokušajima da Terla pokaže kao oličenje krajnjeg zla. Forest Whitaker je mnogo opušteniji i uvjerljiviji kao njegov pomoćnik Ker, dok je Barry Pepper (snajperist iz Spašavanja vojnika Ryana) prilično bljedunjav kao superjunak. Scenarij je, naravno, totalna katastrofa. Uz užasne dijaloge je tu i hrpa neuvjerljivosti, poput spiljskih ljudi koji u sedam dana uspiju naučiti upravljati nakon tisuću godina savršeno očuvanim “harrierima”. No, to nije ništa u usporedbi s Rogerom Christianom, bivšim scenografskim pripravnikom na setu Ratova zvijezda, koji je još jednom pokazao da nema pojma o režiji – kadrovi su pomaknuti, loše osvjetljeni, traljavo montirani tako da od početka do kraja gledatelji nemaju blage veze o tome što se zapravo događa na ekranu. Zbog svega toga se ovaj film može preporučiti samo onima koji su svojevremeno pročitali Hubbardovu knjigu (prilično ugodno iskustvo za one koji s vremena na vrijeme vole space operu i ne shvaćaju SF previše ozbiljno), dok će svima ostalima predstavljati mučenje.

OCJENA: 2/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 12. svibnja 2003. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

RETRO-RECENZIJA: Uljez (Impostor, 2001)

uloge: Gary Sinise, Madeleine Stowe, Vincent d'Onofrio, Tony Shalhoub,
 Tim Guinee, Elizabeth Pena, Mekhi Phifer, Kimberly Scott, Clarence
 Williams III
 glazba: Mark Isham
 scenarij: Caroline Case, Ehren Kruger & David N. Twohy (po prici
 Philipa K. Dicka)
 režija: Gary Fleder
 proizvodnja: Dimension Films, SAD, 2000.
 distribucija: UCD
 trajanje: 102'

Dolazak Uljeza u naše videoteke koincidirao je s kino-premijerom Specijalnog izvještaja, pa bi se na temelju toga moglo zaključiti kako je poznati SF-autor Philipa K. Dick prilično popularan u današnjem Hollywoodu. Što i ne iznenađuje s obzirom da su Dickove priče poslužile kao predložak za Blade Runner i Totalni opoziv – dva prilično uspješna SF-filma u prethodnim desetljećima. No popularnost nije garancija uspjeha, u što su se uvjerili oni koji su ovog ljeta očekivali Uljeza u hrvatskim kinima. Umjesto toga je film izašao samo na videu, a nedostatak hrabrosti hrvatskih distributera nije ništa drukčiji od američkih producenata koji su film gotovo godinu dana držali u bunkeru prije nego što je izbačen u terminu kada bi napravio najmanju štetu reputaciji njihove tvrtke.

Radnja se dogada 2079. godine. Zemlja je u bespoštednom ratu s genetski superiornom rasom vanzemaljaca s Alpha Centaurija koji su uništili mnoge kolonije i prisilili vladu da mnoge gradove stavi pod zaštitu elektromagnetskih polja. Spence Olham (Sinise) je znanstvenik koji radi na superoružju koje bi preokrenulo tok rata. Jednog dana će ga uhapsiti agenti službe sigurnosti na čelu s majorom Hathawayom (d’Onofrio) i optužiti da je centaurska “krtica” – kiborg koji je ubio pravog Olhama i preuzeo njegov identitet kako bi u pogodnom trenutku izvršio atentat na premijera Zemlje (Crouse). Olham to poriče i koristi priliku za bijeg, nakon čega će se skrivati u podzemlju i naletiti na dilera Calea (Phifer) kojega će zamoliti za pomoc. U zamjenu za narkotike iz bolnice u kojoj radi Olhamova supruga Maya (Stowe) Cale će bjeguncu pomoći da provede test koji će dokazati kako je ljudsko biće.

Prva stvar koja upada u oči kod Uljeza jest njegova nedovršenost, koja proizlazi iz činjenice da je početno bio zamišljen tek kao jedan od tri kratka segmenta koji su trebali tvoriti ambiciozni SF-omnibus temeljen na Dickovoj prozi. No, producenti su, vidjevši kratki 30-minutni film, umjesto toga odlučili tu originalnu priču razvući u cjelovečernji film. Zbog toga Uljez ima intrigantan početak i prilično zanimljiv (iako ne tako nepredvidljiv) završetak, a između toga se svodi na seriju kao lopatom nabacanih akcijskih scena zbog kojih više nalikuje Davisovom Bjeguncu nego ičemu što bi trebalo pripadati SF-u. Dodatni problem koji je mučio producente bio je i nedostatak novca – dobar dio scena je “posuđen” iz filmova kao što su Svemirski vojnici, Gattaca i Armagedon, a futuristički megalopolis gdje se odvija većina akcije ne izgleda veći od jednog gradskog trga. Tu je i ne baš najspretnija režija Garyja Fledera (Čekajući smrt u Denveru) koja previše inzistira na “cool” kadrovima, a manje na jasnoći zbivanja na ekranu. S druge strane inače pouzdani karakterni glumci kao Gary Sinise (Forrest Gump) i Vincent d’Onofrio (Full Metal Jacket) se ne snalaze kao protagonisti, a dojam na trenutke spašava tek nekoliko njihovih kolega u manjim ulogama. Sve u svemu, Uljez predstavlja veliko razočaranje za one koji su očekivali novi Blade Runner.

OCJENA: 2/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 12. svibnja 2003. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

RETRO-RECENZIJA: Potonula srca (Hearts in Atlantis, 2001)

uloge: Anthony Hopkins, Anton Yelchin, Hope Davis, Mika Boreem,
 Will Rothaar, David Morse, Timothy Reifsnyder, Celia Watson
 glazba: Mychael Danna
 scenarij: William Goldman (po motivima knjige Stephena Kinga)
 režija: Scott Hicks
 proizvodnja: Castle Rock/Warner Bros, SAD, 2001.
 distribucija: Intercom Issa
 trajanje: 101'

Fotograf Bobby Garfield (Morse) se nakon nekoliko desetljeća vraća u rodni grad kako bi prisustvovao pogrebu starog prijatelja i to putovanje mu budi uspomene na ljeto 1960. godine. 11-godišnji Bobby (Yelchin) je tada živio u idiličnom svijetu sa svojim najboljim prijateljem Sullyjem (Rothaar) i djevojčicom Carol Gerber (Boreem) koja će mu postati prva ljubav. No u domu Garfieldovih je malo toga idilično – Bobbyjeva samohrana majka Liz (Davis) očajnicki treba novac koji nije u stanju pribaviti plaćom tajnice, pa zato iznajmljuje sobu tajanstvenom došljaku Tedu Brautiganu (Hopkins). Ostarjelog Brautigana oči slabo služe te Bobbyja plaća kako bi mu čitao novine i s vremenom njih dvojica postaju dobri prijatelji. Brautigan od Bobbyja također traži još jednu uslugu – da pazi na tajanstvene strance koji bi ga mogli odvesti. Bobby polako shvaća da bi to moglo imati veze s Brautiganovom sposobnošću čitanja misli i predviđanja budućnosti. Ali, prije nego sto se misterij razriješi, Bobby će se morati suočiti s nekim neugodnim životnim istinama.

Za razliku od prethodnih par desetljeća, ime Stephena Kinga se danas sve manje vezuje uz horor-žanr. Razlog za to su filmaši kojima su u posljednje vrijeme inspiraciju pružile Kingove knjige u kojima je fantasy i horor elemenata bilo u neprimjetnim količinama ili ih nije bilo uopce (Iskupljenje u Shawshanku). Slična je stvar i s ovim filmom, temeljenim na zbirci pripovjedaka motive kojih je proslavljeni scenarist William Goldman komponirao u jedinstveni scenarij. Goldman, koji je s Kingom već imao iskustva prilikom snimanja filma Misery, također je iz originala izbacio fantasy i SF elemente te film učinio naizgled mnogo prozaičnijim, ali zato ništa manje zanimljivim. Razlog za to se prije svega može naći u darovitom australskom režiseru Scottu Hicksu (Sjaj, Zauvijek neprijatelji) koji se u Kingovom ambijentu malih gradova Nove Engleske očito snalazi kao riba u vodi. Hicks je također cijeli podzaplet vezan uz Brautiganov misterij stavio u drugi plan kako bi ispričao mnogo univerzalniju priču o kraju djetinjstva i načinu na koji nostalgija to razdoblje čini idiličnijim nego što je uistinu bilo.

Tome je podređen stil filma. Fotografija Piotra Soboticinskog (proslavljenog suradnika Kieszlowskog koji je umro prilikom snimanja) koristi snažni kontrast između hladnih tonova današnjice i toplih boja koje opisuju nostalgično ljeto 1960. godine. Glazba je također dobro korištena, uključujući soundtrack kojim dominiraju “Plattersi” i koji evocira nostalgiju za jednim boljim, ljepšim svijetom u kojemu nije bilo Vijetnama, Watergatea, droge, rasnih nereda, AIDS-a i drugih zala koje se obično vezuju uz baby boom generaciju. No, Hicks zna kako se ispod tog blještavila krije mnogo surovija stvarnost koju postupno razotkriva pokazujuci kako mračne tajne doma Garfieldovih tako i mračne četvrti naizgled idiličnog Bridgeporta.

Ipak, najveća vrijednost filma je u savršenom castingu. Anthony Hopkins, kada ga netko opskrbi imalo dobrim scenarijem, zna i od najbanalnije uloge napraviti remek-djelo. Ostarjeli Ted Brautigan izgleda svjetlosnim godinama daleko od Hannibala Lectera, ali je zato ova Hopkinsova uloga mozda čak i bolja od Hannibala Lectera (u Kad jaganjci utihnu mozda, u Hannibalu sigurno). Hopkinsu dobru podršku pruža i Hope Davis (Slijedeća postaja: Zemlja čudesa), iskusna kazališna glumica kojoj komplicirana i moralno ambivalentna uloga Bobbyjeve majke vrlo dobro leži. No, najveće je otkriće filma sjajni 11-godišnji Anton Yelchin, koji se bez imalo kompleksa nosi u društvu sa svojim starijim i mnogo poznatijim imenjakom.

Potonula srca je mogao biti još bolji film da Hicks nije potcijenio inteligenciju gledatelja i nastojao im dati kakvo-takvo (i prilično neuvjerljivo) objasnjenje Brautiganovog misterija. Film je mogao biti daleko bolji bez tih (naknadno snimljenih) scena, ali i ovako nesavršen predstavlja jednu od svjetlijih točaka kvalitetom ne bas dojmljive Kingove filmografije.

OCJENA: 7/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 12. svibnja 2003. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

 

RETRO-RECENZIJA: Posljednja bitka (The Last Castle, 2001)

uloge: Robert Redford, James Gandolfini, Mark Ruffalo, Steve Burton,
 Delroy Lindo, Paul Calderon, Samuel Ball, Jeremy Childs, Clifton Collins
 Jr., George W. Scott, Robin Wright-Penn
 glazba: Jerry Goldsmith
 scenarij: David Scarpa & Graham Yost
 režija: Rod Lurie
 proizvodnja: Dreamworks, SAD, 2000.
 distribucija: Blitz
 trajanje: 131'

Dok većina Hrvata više voli travu na tanjuru nego ijednog generala iza rešetaka, Amerikanci nisu skloni takvom sentimentalizmu. Tako je generalu Irwinu (Redford), višestruko odlikovanom heroju vijetnamskog rata i proslavljenom zapovjedniku iz niza pobjedonosnih kampanja po Zaljevu i Bosni, jedna jedina pogreška na kraju karijere bila dovoljna da ostane bez čina, uniforme i deset godina slobode. Pukovnik Winter (Gandolfini), zapovjednik vojnog zatvora gdje će Irwin služiti kaznu, generala dočekuje s dužnim poštovanjem i neskrivenim divljenjem. No, to će vrlo brzo zažaliti, jer Irwin ne samo što ima malo razumijevanja za Winterove okrutne metode održavanja reda među zatvorenicima, nego i pukovnika smatra birokratom nedostojnim uniforme. Kada Winter nastoji Irwinu pokazati tko je gazda oštrim disciplinskim mjerama, zatvorska populacija će u Irwinu početi gledati prirodnog vođu. Irwin postupno od zatvorenika počinje stvarati vlastitu vojsku i smišlja drzak plan da preuzme kontrolu nad zatvorom. Winter toga postaje svjestan i počinje partija šaha koja će završiti eksplozijom nasilja.

Na prvi pogled Poaljednja bitka  izgleda dostojna kultnih filmova koji su joj poslužili kao više nego očita inspiracija – Mosta na rijeci Kwai i Hladnorukog kažnjenika. Cijeli koncept je prilično jednostavan, radnja ograničena na jednu jedinu kaznionicu i sve se manje-više svodi na sukob dvoje glavnih likova. Režiser Rod Lurie (poznat po kontroverznom Kandidatu s Joan Allen) je imao sreće što ta dva lika tumače dvoje vrhunskih glumaca. Redford, glumac poznat po svojim ljevičarskim uvjerenjima, neobično je uvjerljiv u ulozi okorjele vojničine, iako se mora priznati da to više ima zahvaliti svojoj superkarizmi nego nekim glumačkim sposobnostima. S druge strane James Gandolfini, jedan od dežurnih negativaca u suvremenom Hollywoodu, nastoji liku pukovnika Wintera dodati ljudske osobine čineći ga na trenutke čak simpatičnijim od svog protivnika; zapovjednik zatvora nije nikakav siledžija nego profinjeni intelektualac koji sluša klasičnu glazbu i zna pronaći dobre argumente za svoje postupke. Da nije te dvojice, ne tako bezazleni nedostaci Scarpinog i Yostovog scenarija bi bilo daleko vidljiviji. Osim što se svi sporedni likovi (dobri čuvar, loš čuvar, moralno ambivalentni zatvorenik koji staje na stranu dobra, naivni i nedužni zatvorenik koji gine i sl.) svode na klišeje iz sijaset zatvorskih filmova, a u svrhu crno-bijele karakterizacije Lurie ignorira to da su dobri momci u ovom filmu ništa drugo do ubojice, silovatelji i nasilnici a zli momci ništa drugo do profesionalci koji obavljaju društveno koristan posao. Film bi bio daleko bolji da je bilo malo vise moralne ambivalentnosti, a par scena čak i sugerira da izmedu Irwina i Wintera nema neke razlike. No, sve se to topi u nizu neuvjerljivosti koje eskaliraju u završnom nadrealnom obračunu i patetičnoj odi američkom nacionalizmu koja ce ne-američke gledatelje vjerojatno natjerati na povraćanje. Sve bi to bilo daleko gore da Lurie nije uspio nedostatke scenarija sakriti vještom dramaturskom manipulacijom, sugestivnom fotografijom, korištenjem lokacija negdašnjeg zatvora u drzavi Tennessee i sjajnom glazbom Jerryja Goldsmitha, Rezultat tih napora jesu prilično ugodna dva sata, ali i film koji će biti sve lošiji što budete dulje razmišljali o njemu.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 12. svibnja 2003. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

RETRO-RECENZIJA: Majestic (The Majestic, 2001)

uloge: Jim Carrey, Laurie Holden, Martin Landau, David Ogden Stiers,
 Jeffrey De Munn, Bob Balaban, Hal Halbrook, James Whitmore, Daniel
 von Bargen, Amanda Detmer, Ron Rifkin
 glazba: Mark Isham
 scenarij: Michael Sloane
 režija: Frank Darabont
 proizvodnja: Warner Bros/Castle Rock, SAD, 2001.
 distribucija: Intercom Issa
 trajanje: 156'

Godine 1951. u Hollywoodu se Peteu Appleton (Carey), mladom i ambicioznom scenaristu B-filmova, smiješi svijetla budućnost – hoda s lijepom starletom, njegov uradak “Pješćani pirati Sahare” je doživio uspjeh, pa ga studio misli promaknuti u pisca A-filmova. Jednog dana se Appletonov život odjednom pretvori u noćnu moru kada ga kongresni Odbor za antiameričke aktivnosti proglasi komunistom i uruči mu poziv za svjedočenje. Appletona odjednom napuštaju djevojka i prijatelji, a studio ga stavlja na crnu listu. Pronašavši utjehu u alkoholu, Pete sjeda za volan automobila, počinje besciljno voziti i negdje na sjeveru Kalifornije doživi nesreću zbog koje će izgubiti pamćenje. Pronalaze ga mještani malog grada Lawsona, koji u liku tajanstvenog neznanca pronalaze nevjerojatnu sličnost s Lukeom Trimbleom, lokalnim junakom koji je nestao za vrijeme Drugog svjetskog rata. Za Lukeovog oca Harrya (Landau) dileme nema – njegov voljeni sin se vratio kući te će  starac učiniti sve da mu povrati pamćenje. Grad koji je u ratu izgubio gomilu svojih sinova odjednom oživljava, a Harry ponovno otvara lokalno kino. Čak i Lukeova djevojka Adele Stanton (Holden) u neznancu prepoznaje ljubav svog života. Peteu/Lukeu je život idiličan, ali će se ubrzo morati suočiti sa stvarnoscu.

Majestic je predstavljao jedno od najvećih holivudskih razočaranja 2001. godine. Ovaj ambiciozni projekt Franka Darabonta, režisera poznatog po kultnom Iskupljenju u Shawshanku (i nešto manje uspjeloj Zelenoj milji) se na prvi pogled smatrao ozbiljnim pretendentom na “Oscare”. Tema filma je bila “uzvišena”, a scenarij je grcao u patriotizmu te sentimentalnom podsjećanju na slavnu prošlost SAD i izvorne vrijednosti najbolje uobličene u malim gradovima i malim “običnim” Amerikancima. Na Darabontovu žalost, kritike su bile mlake, a publika je pobjegla iz kina. Dosta kritičara su optuživali Darabonta za pretjerivanje u patetici, uključujući krajnje neuvjerljivu i teatralnu završnicu prema kojoj završetak Mirisa žene izgleda kao vrhunac suptilnosti.

Svi ti prigovori stoje, ali glavni razlog zbog kojeg je Majestic torpediran leži u tome što opisuje razdoblje kojeg se Hollywood nimalo ne voli sjećati – epohu u kojoj je holivudski establishment odbacio sve uzvišene principe te pristao sudjelovati u silovanju američke demokracije. Iako se Darabont trudio makartizam pokazati tek kao jedno od nesretnih “skretanja” sa svijetle staze američkog načina života, ipak se njegovo veličanje “male” Amerike, patriotizma, spremnosti na žrtve i sličnih ideala čini u dubokom raskoraku sa stvarnošću u kojoj se našao njegov siroti junak. Darabontov dodatni problem (koji je mucio i Zelenu milju) jest i prespori ritam radnje, koji sve scenarističke nedostatke čini primjetljivijim.

Nedostaci scenarija su, s druge strane, kompenzirani izvrsnom rekonstrukcijom 50-tih, koja odaje ruku čovjeka koji očito voli kako svoju zemlju, tako i filmske klasike, pogotovo djela Franka Capre koja su poslužila kao očiti uzor Majesticu. Također je i izbor glumaca bio više nego dobar. Jim Carrey još jednom iskazuje svoj veliki glumački talent, odnosno sposobnost da se nosi i s ulogama dramskog tipa. No, najprijatnije iznenađenje filma jest Laurie Holden (gledateljima HRT-a poznata kao Marita iz Dosjea X i Mary iz Sedam veličanstvenih) koja upravo izgleda onako kako su izgledale filmske božice ranih 50-tih, a čiji se lik jedini uspijeva izdići iznad stereotipova koji bi inače zagusili Majestic. Zbog izvrsne glume, ali i zbog toga što je napravljen od strane čovjeka koji očito vjeruje u ono što radi, Majestic je film koji se može preporučiti svima onima koji bi na ekranu, barem za trenutak, voljeli vidjeti jedan ljepši i humaniji svijet od onog u kojemu živimo.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 12. svibnja 2003. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

RETRO-RECENZIJA: Brodolom života (Castaway, 2000)

uloge: Tom Hanks, Helen Hunt, Nick Searcy, Chris Noth, Lari White,
 Jenifer Lewis, David Allen Brooks
 glazba: Alan Silvestri
 scenarij: William Broyles Jr.
 režija: Robert Zemeckis
 proizvodnja: Dreamworks/20th Century Fox, SAD, 2000.
 distribucija: Blitz
 trajanje: 143 '

Brodolom živora bi mogao poslužiti kao jedan od dobrih primjera rasipničkog ludila u modernom Hollywoodu – 90 milijuna US$ budžeta za film čija je tema život jednog jedinog čovjeka na pustom otoku. No ta rasipnost, slično kao jednako idiotska odluka da se film publici prepriča u službenom foršpanu, nije previše utjecala na komercijalne rezultate, koji su bili više nego pristojni. Na žalost, Tom Hanks, na čijoj ideji se temelji scenarij filma, nije uspio u pokušaju da dobije treći “Oscar”. Brodolom života, koji je prije nekoliko mjeseci izašao na videu, tek odnedavno se u hrvatskim videotekama može naći kao DVD-izdanje.

Glavni junak filma je Chris Noland (Hanks), namještenik “Fed Exa”, tvrtke za dostavu pošiljki koja ima svoje urede raštrkane širom svijeta. To znači da radoholičar Chris mora letjeti od kontinenta do kontinenta, jedva pronalazeći vremena za svoju voljenu djevojku Kelly Frears (Hunt). Stjecajem okolnosti se nalazi na “Fed Exovom” avionu koji leti iznad Pacifika. Avion doživljava havariju, prisilno slijeće na more i Chris na jedvite jade uspijeva preživjeti dočepavši se čamca na napuhavanje. Struje ga dovode na mali tropski otok i Chris ubrzo shvaća da je mala vjerojatnost da će ga pronaći spasitelji. Stoga je prisiljen koristiti sve ono sto je naučio iz filmova i TV-serija ne bi li sebi nekako osigurao stvari koje je u normalnom životu uzimao zdravo za gotovo – hranu, piće, krov nad glavom i vlastito mentalno zdravlje.

Malo koji holivudski film predstavlja antitezu modernom konceptu blockbustera kao Brodolom života. Zemeckis je jednostavnu ideju pretočio u jednostavan film, lišivši ga svih uobičajenih holivudskih ukrasa. Tako u filmu gotovo da i nema glazbe; većina radnje se odvija na pustom otoku gdje su jedini zvukovi prirodni, odnosno dijalog glavnog junaka s loptom za odbojku. Režija pokazuje kako je Zemeckis spretan u korištenju različitih stilova i tehnika u različitim situacijama. Tako su kadrovi na otoku dugi, spori, ali zato neobično efektni u dočaravanju situacije u kojoj se našao glavni junak – usamljenosti i bespomoćnosti pred prirodnim silama. Istovremeno Zemeckis koristi posve drukčiji stil prilikom prikazivanja avionske nesreće – taj stravični događaj vidimo iz perspektive samog junaka, tako da nema nikakvih spektakularnih eksplozija ili udara aviona o more, ali je Zemeckis vještom montažom i korištenjem zvuka uspio dočarati sav užas u kome se našao glavni junak. Uz Zemeckisa se istakao i Tom Hanks, i to ne samo spremnošću da smršavi dvadeset kilograma ne bi li što vjernije dočarao učinak dugotrajnog boravka na pustom otoku. Hanks, na čijim plećima leži cijeli film, obavio je sjajni posao. Njegov lik je u suštini dobar, ali ne i savršen, pa će se zbog toga mnogi gledatelji s njim lako identificirati. Broylesov scenarij također veoma inteligentno pokazuje sve probleme koji očekuju čovjeka lišenog civilizacijskih dostignuća, odnosno koliko se idealističke vizije iz popularne kulture razlikuju od stvarnog zivota. Film je prepun ironije – naizgled bespotrebni predmeti postaju korisnim alatima, a idilični tropski otok – mjesto koje bi svatko nazvao rajem na zemlji – predstavljeno je kao pakao. Zbog svega toga Brodolom života mogao je ostati upamćen kao remek-djelo. No, to se nije dogodilo zbog ipak malo prezašećerene i nepotrebne završnice, koja je filmu dala nekoliko nepotrebnih minuta nakon inače savršenog svršetka. Svemu tome usprkos, Brodolom života valja pohvaliti kao jedan od najboljih filmova kojeg možemo pronaći u našim videotekama.

OCJENA: 8/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 12. svibnja 2003. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.