Da je RMS *Titanic* nekim nevjerojatnim spletom okolnosti ipak promašio svoju santu leda, malo je vjerojatno da bi se itko potrudio snimiti film o tome; a još je manje vjerojatno da bi itko naručio trodijelnu dokumentarnu seriju za Netflix. To je barem etos koji se može iščitati iza Trainwreck, serije Jamieja Crawforda iz 2022. godine, koja e odlučio iskopati relativno nepoznat događaj ponajprije zato što su ga oni koji su bili tamo doživjeli kao spektakularnu katastrofu.
Iskreno govoreći, taj događaj nije trebao biti ništa slično. Woodstock ’99 bio je trodnevni rock festival održan u srpnju 1999. godine na napuštenoj vojnoj bazi Griffiss u blizini grada Romea u državi New York, s namjerom da se obilježi trideseta obljetnica originalnog, legendarnog Woodstocka i istodobno lansiraju nove zvijezde kasnih 1990-ih na isti način na koji je okupljanje iz 1969. lansiralo proslavile zvijezde 1960-ih. Agresivno promoviran i sam sebi dovoljno spektakularan, festival je doista privukao više od dvjesto tisuća ljudi. No dok je original u sjećanju baby boomera ostao utjelovljenje ideala “mira i ljubavi”, njegov nastavak se pretvorio u izuzetno neugodno iskustvo, a publika je ostala prepuštena nesnosnoj vrućini, potpunom kolapsu sanitarne infrastrukture, bezobraznom deranju cijena i nekontroliranom seksualnom nasilju nad ženama — da bi na kraju sve eksplodiralo u nerede s masovnim paležom i vandalizmom, zbog kojih su izvođači, novinari i produkcijska ekipa bježali glavom bez obzira. Woodstock ’99 završio je kao jedan od najvećih fijaska u povijesti američke glazbene industrije.
Istodobno, festival nije uspio ostvariti ono što je original postigao dvaput: nikada nije postao definirajući glazbeni događaj generacije, a za razliku od Altamonta, slične katastrofe trideset godina ranije, nije čak uspio označiti ni kraj jedne epohe. Unatoč dramatičnim snimkama razaranja, smrtnih slučajeva, uhićenja i ozljeda bilo je razmjerno malo, a cijeli je događaj iz kolektivnog pamćenja ishlapio gotovo nedoličnom brzinom, preživjevši uglavnom kao pouka za buduće organizatore. Zbog svega toga odluka da se na njega potroše tri sata isprva izgleda kao grebanje po dnu bačve.
Pa ipak, ta je tema očito postala zanimljiva dokumentaristima, ili barem onima koji se nadaju kapitalizirati – ili proturječiti – rastućoj nostalgiji prema 1990-ih koju u ovom trenutku njeguju ostarjeli pripadnici generacije X i stariji milenijalci. HBO je 2021. emitirao dugometražni dokumentarac Garreta Pricea Woodstock 99: Peace, Love, and Rage; Netflixov odgovor koristi duži format od tri epizode kako bi ponudio daleko opširniji prikaz. Kao i većina takvih ostvarenja, serija se oslanja na rudnik arhivskog materijala, prošaran današnjim intervjuima u kojima organizatori, izvođači i posjetitelji pokušavaju objasniti zašto je festival završio kako je završio.
Rezultat je zabavan, često fascinantan i jednako duboko depresivan – djelo koje gledatelja navodi da posumnja i u vlastita sjećanja i u sve ono što ga je popularna kultura naučila o njegovoj vlastitoj prošlosti. Među istaknutijim sugovornicima je Michael Lang, suorganizator originalnog Woodstocka i čovjek koji je, po svemu sudeći, odgovoran i za trijumf iz 1969. i za katastrofu iz 1999. Njegov doprinos ima zbiljsku povijesnu težinu, tim više što je umro svega nekoliko tjedana nakon što se serija pojavila.
Crawford slika razornu sliku o tome kako su ideali “mira i ljubavi” iz 1960-ih – ako su ikada postojali izvan marketinškog prospekta – bili korumpirani korporativnom pohlepom i medijskom manipulacijom, sve dok se ono što je trebalo biti proslava nije prelilo u nešto blizu humanitarne krize, okrunjeno spektakularnim izljevom bijesa. Ironija je podvučena s malo suptilnosti: Lang koji publici dijeli svijeće “mira” dok će ta ista publika ubrzo zapaliti cijeli prostor pravi je dar za svakog montažera.
Ipak, serija je i nedvojbeno dokument vlastitog trenutka – “woke”, politički korektnog senzibiliteta Bidenove Amerike, koja uvijek traži metu dovoljno laganu da bi se u nju lako pogodilo. Ta je meta ovdje seksistički mentalitet mladih heteroseksualnih muškaraca u publici, a ima i poprilično samodopadnosti u zaključcima sugovornika kako ništa od toga ne bi prošlo u hrabrom novom prosvijećenom svijetu 2020-ih. Teza nije nerazumna, ali se više kazuje nego što se pokušava dokazati, pa se gledatelj može pitati koliko će današnji komentari izgledati jednako otrcano za još dvadeset i pet godina.
Ozbiljniji je problem strukturne prirode. Serija je preduga i lako je naslutiti da je Netflix jednostavno osjetio obvezu nadmašiti HBO-ova konkurenta pukim trajanjem; tempo se zbog toga rasteže, a nekoliko se poanti ponavlja daleko iznad granice razumijevanja. Verzija skraćena na devedeset minuta pogodila bi jače i rekla više.
Usprkos svemu tome, Trainwreck je za streaming servis bio uspjeh i pokrenuo je cijelu novu franšizu jednako oblikovanih naslova o raznim skandalima i katastrofama nedavne prošlosti. Lako je vidjeti zašto: formula je jeftina, ponovljiva i pouzdano klikće kod publike. Znatno je teže vidjeti zašto su ikome bile potrebne tri epizode.
OCJENA: 5/10 (++)