RECENZIJA: Hal (2018)

HAL
režija: Amy Scott
proizvodnja: Oscilloscope Films, SAD, 2018.
trajanje: 85 min.

Kada se spomene Zlatno doba Hollywooda, obično se pod time podrazumijeva klasično razdoblje 1930-ih i 1940-ih. Dio filmofila će, pak, biti skloniji pod zlatno doba u američkoj tvornici snova nešto što je počelo tri desetljeća kasnije, odnosno 1970-ih. U to su vrijeme manje-više sve svjetske kinematografije bilježile kreativni bum, često tumačen kao odraz burnih društvenih promjena u prethodnom desetljeću. Njih nije bio pošteđen ni Hollywood, gdje se stari poredak, temeljen na mogulima i velikim studijima nestao, a novi još uvijek nije bio uspostavljen. Tu je prazninu ispunila generacija izuzetno talentiranih mladih filmaša, spremna na kreativne i druge rizike i nesputana dotadašnjim strogim pravilima, a što je rezultiralo nizom raznovrsnih i izuzetno kvalitetnih ostvarenja od kojih će mnoga ući u antologije najboljih filmova ikada snimljenih. Ta je generacija postala poznata kao Novi Hollywood, a danas su mnogi njegovi najistaknutiji predstavnici, poput Coppole, Scorsesea, Lucasa i Spielberga, postali ikonama novog establishmenta, u mnogim stvarima nimalo različitog od onog kojeg su uspješno razbijali u svojim mladenačkim danima. Nijedno od tih imena, međutim, svojim životom i djelom ne utjelovljuje buntovnu, ikonoklastičku i “umjetničku” esenciju Novog Hollywooda kao Hal Ashby, čiji su život i djelo predmet dokumentarnog filma Hal u režiji Amy Scott.

Ashby je možda više od svih filmaša Novog Hollywooda odgovarao stereotipu buntovnog “baby boomera”, bilo kroz imdiž dugokosog bradatog hipija, bilo kroz životni stil kojim je dominirala marihuana, a ponekad i neke “teže” droge, ali najviše kroz sadržaj svojih najpoznatijih i najuspješnijih filmova, koji su se 1970-ih na ovaj ili onaj način obračunavali s ekonomsko-političkim poretkom, moralom i običajima dotadašnje Amerike ukazujući na njihovo naličje, odnosno nudeći alternativu kroz slavljenje buntovnog pojedinca. Stoga je, pomalo, ironično da je Ashby, zapravo pripadao ranijoj generaciji te da je svoju filmsku karijeru započeo u tzv. Starom Hollywoodu kao pomoćni radnik, a potom kao montažer koji će na kraju ispeći zanat radeći sa nekim od najvećih majstora u klasičnim studijima. Kao veliki filmaš se uspio nametnuti tek sa svojom bizarnom crnom komedijom Harold i Maude 1971. godine nakon koje će slijediti niz uspješnih, hvaljenih, nagrađivanih i danas među klasike svrstavanih ostvarenja okončan 1979. godine s isto tako crnom i bizarnom komedijom Dobro došli, gospodine Chance.

Amy Scott, koja je kao i Ashby, karijeru započela kao montažerka, se u filmu posvećenom svojem velikom uzoru koristi tradicionalnim metodama biografskog dokumentarca, uključujući one koje možete očekivati kada je njegov predmet ličnost iz svijeta filma. Tako se Ashbyjev opus ilustrira kroz inserte iz njegovih najpoznatijih filmova, razgovore s kolegama, prijateljima, suradnicima, kao i mlađim poklonicima, među kojima je možda najpoznatiji danas uspješni producent Judd Apatow. Scott se također koristi i riječima samog Ashbjya, bilo kroz sačuvane audio-snimke, bilo kroz pisma i službene dopise koje čita mladi glumac Ben Foster. Scott nastoji priču o njegovoj hollywoodskoj karijeri ispreplesti kroz prikaz njegovih ranih dana koje su obilježili odrastanje u provinciji, obiteljske tragedije, siromaštvo i lutanje trbuhom za kruhom, te sugerira kako je upravo tada, upoznavši naličje američkog sna, stekao trajne simpatije za sve one koji su neshvaćeni, diskriminirani ili potlačeni zbog drukčijeg spola, boje kože, vjere, načina života ili mišljenja koje odudara od “srednje struje”, te kako se s upravo njima solidarizirao i nastojao promovirati kroz svoje djelo. Ashby je također prikazan i kao duboko principijelan čovjek, spreman da se do posljednjeg trenutka bori za vlastitu viziju, a zbog čega je dolazio u sve veće sukobe sa novostvorenim hollywoodskim establishmentom 1980-ih i zbog čijeg neshvaćanja i zlobe njegovi filmovi u tom desetljeću nisu imali uspjeha, a što će kulminirati s Osam milijuna načina da umreš 1986. godine, fijaskom nakon koje je došao na crnu listu tri godine prije tragične i prerane smrti.

Scott očito ima hagiografske namjere, iako se na trenutke trudi dati barem neki dašak objektivnosti, pa tako gledatelji imaju prilike vidjeti i neke ne baš pohvalne detalje iz života koji uključuju kako dijete ostavljeno u ranoj mladosti, pet razvodom završenih brakova, ali i sugestije da su neke od malo težih droga možda mogle imati neke veze s time što su mu karijera i život završili na tako tužan način. Oni malo pažljiviji bi, pak, mogli zamijetiti da u ovom filmu dosta toga nedostaje, uključujući intervjue s nekim od Ashbyjevih najpoznatijih suradnika, kao što su Jack Nicholson i Warren Beatty, čije je odsustvo kompenzirano tri desetljeća starim arhivskim snimkama govora održanih na komemoraciji preminulom Ashbyju. Hal se također velikim dijelom oslanja na nostalgični pristup 1970-ima koje za ostarjele “baby boomere” predstavljaju zlatno doba, te je pitanje koliko će on imati učinka na mlađe gledatelje. S druge strane, ovaj je film koristan onima koji su već ranije stekli filmofilske sklonosti, odnosno onima koje zanima povijest Hollywooda, a koja je u jednom relativno kratkom razdoblju izgledala spektakularnije i ružičastije od svega što je došlo nakon njega.

OCJENA: 6/10

Oglasi

RECENZIJA: Gangster te voli (2013)

GANGSTER TE VOLI
(GANGSTER OF LOVE)
nastupa: Nediljko Babić
scenarij: Nebojša Slijepčević, Vanja Jambrović
režija: Nebojša Slijepčević
proizvodnja: Restart, Hrvatska/Njemačka/Rumunjska, 2013.
trajanje: 75'

Povijest zna zloguke proroke počastiti ironijom na njihov račun. Tako se neki današnji uznemirujući socio-ekonomski trendovi mogu shvatiti kao svojevrsna potvrda, ali i istovremeno i antiteza desetljećima prilično popularnih tvrdnji kako će demografija doći glave ljudskoj civilizaciji. “Kvaka” je, pak, u tome da apokalipsu, kako stvari stoje, neće izazvati demografska eksplozija koja će pojesti sve resurse i zagaditi planet nego, naprotiv, demografska implozija koja će složenu, ali i prilično delikatnu mašineriju lišiti za nju ipak nužnih ljudskih “kotačića”. Možda je najbolji primjer za to ono što se zove “socijalna država”, gdje neka civilizacijska dostignuća, poput mirovina,  jednostavno više nije moguće održavati na teret sve manjeg i manjeg broja radnog sposobnih stanovnika. Te je trendove, s druge strane, prilično teško zapaziti ako netko živi u velikim i ljudima prepunim “cool” metropolama, kao što je, na primjer, Zagreb. Oni, pak, daleko lakše padaju u oči tamo gdje je ljudi po prirodi stvari manje, i gdje je svaki demografski gubitak daleko opipljiviji. Jedan od filmova koji se bavi tim ozbiljnim problemom, ali na prilično nenametljiv, ali svejedno efektan način, jest dokumentarni film Gangster te voli Nebojše Slijepčevića.

Naslovni lik filma je Nediljko Babić, parketar iz Runovića koji je posljednjih godina izgradio uspješnu karijeru bračnog posrednika. Babić, koji je nadimak “Gangster”, kako sam kaže, stekao zbog “snalažljivosti”, a ne zbog sklonosti kriminalu, je ličnost za koju je prilično jasno zašto bi mogla postati zanimljiva autorima dokumentarnih filmova – ne toliko zbog naročito “živopisne” biografije, koliko zbog neobičnog imidža, koji uključuje tamne naočale, pažljivo njegovane brkove, ali i paralelnu karijeru amaterskog pjevača. Babić, s druge strane, u filmu jasno pokazuje da svoj posao ne radi samo zbog novca, nego i zbog nastojanja da se u Hrvatskoj provede demografska obnova; a demografski problem je više nego akutan za njegovu rodnu Imotsku krajinu, mjesto gdje svake godine više ljudi umire nego što se rađa, a sve više više muškaraca provodi najbolje godine života bez da pronađu životnu družicu. Babić se tom problemu nastoji suprotstaviti na nekonvencionalan način, nastojeći dobaviti potencijalne supruge iz istočnijih dijelova Europe, te, kako sam kaže, ne obazirući se previše na ovim prostorima često tako bitne razlike u vjeri, naciji ili rasi. Kao svojevrsni narativni okvir filma služi jedna od Gangsterovih klijentica, bugarska doseljenica Maja, odnosno njeni pokušaji da sebi pronađe muža, pri čemu problem ne predstavlja samo njeno “istočno” podrijetlo, nego i to što sa sobom stalno vodi sina.

Gangster te voli je snimljen prije nekoliko godina uz financijsku podršku nekoliko europskih država, te je svoj put do hrvatskih kino-dvorana utabao osvajajući relevantne festivalske nagrade i strpljivo gradeći materijal za, kako stvari stoje, prilično uspješnu PR kampanju. Rezultat je neuobičajena gledanost za jedan hrvatski film, i to, štoviše, dokumentarni film, znači ostvarenje koje prosječni hrvatski gledatelj tradicionalno ostavlja u domeni art-snoberaja. Razlog zašto je Gangster osvojio gledatelje je vjerojatno u tome što se film, ne bez razloga, reklamirao kao komedija. Iako je riječ o nesumnjivo dokumentarnom filmu, Slijepčevićeva vješta montaža, ali i izbor najživopisnijih među Gangsterovim klijentima stvara prizore i situacije koje izgledaju mnogo smješnije od mnogih u onome što nam Hollywood zna servirati pod oznakom “romantične komedije”. Slijepčević u svemu tome, pak, vrlo dobro pazi da ne skrene u izrugivanje, odnosno čak i onim ličnostima koje bi mogle biti antipatične ili “politički nekorektne” nastoji opravdanje za njihove postupke i svjetonazor. Pokušaji da se tome svemu da i nekakav ideološki ili politički kontekst kroz sadržaj narodnih pjesama koje izvode prigodno odjevene Gangsterove zemljakinje, se s druge strane doimaju kao “strano tijelo” u filmu koji se bavi nešto univerzalnijom, a istovremeno i daleko intimnijom temom.

Slijepčević je mnogo efektniji kada temu filma nastoji naglasiti kroz snažne kontraste, a što se prije svega vidi u scenama koje prikazuju prenapučenu i živahnu jadransku obalu usred sezone – gdje Gangster nastoji spajati potencijalne partnere – sa praznom i tihom Imotskom krajinom. Sličan je kontrast između Maje i njenih neuspjeha u pronalaženju partnera te ostarjelog udovca kome Gangster, usprkos toga što publika na početku prema tome ima razloga biti skeptična, na kraju ipak donese bračnu sreću. Gledateljima, međutim, ti stilski detalji neće previše značiti, kao ni to da se o jednoj prilično ozbiljnoj i možebitno depresivnoj temi govori kroz humoristički intonirani dokumentarac. Uspjeh filma koji prikazuje situacije u kojima se sve veći broj današnjih ljudi može prepoznati, govori da je Gangster kao rijetko koji hrvatski film u posljednje vrijeme uspio dotaknuti nečije srce.

OCJENA: 7/10