RECENZIJA: Davatelj (The Giver, 2014)

Protagonist filma je adolescent ili adolescentica koja se suočava sa velikim opasnostima i izazovima u distopijskom postapokaliptičkom svijetu budućnosti, a pri čemu jedan od katalizatora za pobunu služi novopronađeni osjećaj ljubavi. Taj isti protagonist je svoju prvu inkarnaciju pronašao u bestseler-knjizi za djecu ili omladinu od koje je nastala jednako popularna trilogija ili ciklus knjiga. Zvuči poznato? Ako je vaš odgovor na to pitanje “ne”, najvjerojatnije ste posljednjih nekoliko godina proveli na pustom otoku. Za većinu koja na to pitanje odgovori “da”, Davatelj, novi film koji je došao u naša kina, će izgledati kao pokušaj braće Weinstein da eksploatiraju posljednji kvant trenda koji je donio komercijalne uspjehe tvorcima Igara gladi i Različite.

Dojam, pak, u ovom slučaju vara. Književni predložak – istoimeni roman Lois Lowery – je objavljen 1993. godine, više od jednog desetljeća prije Sumraka,  praizvora današnje hollywoodske zlatne koke. Tada, međutim, u Hollywoodu nije bilo previše razumijevanja  za ekranizacije omladinskih SF-romana. U to se uvjerio i glumac i producent Jeff Bridges, veliki poklonik originalnog romana čiji su pokušaji da snimi filmsku verziju nisu imali ploda sve dok se Igre gladi nisu pokazale kako je riječ o novoj zlatnoj koki. Davatelj tako, stjecajem okolnosti, u kino-dvorane dolazi nedugo nakon sadržajem sličnog filma Labirint: Nemogući bijeg.

Radnja je smještena u svijet nakon velikog rata u kojem su preživjeli stvoreni naizgled utopijske i idilične zajednice u kojima se nastoji zatrti svaka klica mogućeg sukoba. Njihovim članovima je izbrisano svako sjećanje na prošlost, jezik je “očišćen” od svih problematičnih fraza, emocije se strogo kontroliraju preko medikamenata, a svatko ima detaljno isprogramiran život sa unaprijed određenim funkcijama u društvu. U tu se svrhu održavaju ceremonije poput one na kojoj 18-godišnji Jonas (Thwaites) na svoje veliko iznenađenje dozna da je određen za Primatelja sjećanja, člana zajednice za koga većina strogih ograničenja ne važe. Jonas, naime, ima zadatak od svog prethodnika zvanog Davatelj (Bridges) primiti svojim sugrađanima zabranjene emocije i sjećanja iz predratnih vremena te tako služiti kao savjetnik ukoliko iskrsne situacija s kojom se vođe njegovog svijeta ne mogu nositi. Jonas tako dobije priliku upoznati nove osjećaje, boje, ali i bol i patnju, a što se počne odražavati ne samo kao ljubav prema lijepoj njegovateljici Fioni (Rush) nego i spoznaju da je svijet u kojem živi sazdan na laži i održavan na zločinu. Jonas se zbog toga odlučuje pobuniti i riskirati sve kako bi svojim sugrađanima vratio sjećanja i pokazao istinu.

Davatelj bi se najkraće mogao opisati sa riječima “stara škola”. Tom dojmu ne pomaže samo to da iza njega stoje veterani – australski režiser Phillip Noyce i sam Bridges, koji tumači ulogu originalno namijenjenu njegovom pokojnom ocu Lloydu Bridgesu – nego i zbog toga što se po stilu, scenografiji, kostimima, pa i nekim elementima sadržaja, velikim dijelom oslanja na klasična ostvarenja SF-žanra kao što su Fahrenheit 451 i Loganov bijeg. Na samom početku izgleda prilično osvježavajuće što autori nastoje gledateljima pružiti nešto nalik na ozbiljno promišljanja o dilemama između slobode i sigurnosti, odnosno tankim crtama koje dijele utopije od distopija, a manje pokušaj da se prave “cool” pred današnjim tinejdžerima. Prvi dio filma, u kome se upoznajemo sa budućim svijetom, je fascinantan i zbog toga što se u njemu namjerno ne koriste boje; one će gledateljima, kao i protagonistu postati dostupne tek nakon njegove transformacije, a što je postupak koji dosta podsjeća na danas zaboravljeni Pleasantville. Zanimljivim se, pak, čini angažman Katie Holmes u ulozi majke koja fanatično nastoji provesti stroga pravila govora i ponašanja, a što će cinični promatrači shvatiti kao aluziju na stvarni život i njena iskustva u Scijentološkoj crkvi.

Davatelj se, pak, počinje raspadati u istom trenutku kada se počne raspadati i iluzija svijeta u kojem obitavaju njegovi protagonisti. Iskustva svijetle i mračne prošlosti, koju protagonist nastoji upiti, su gotovo u pravilu vezana za drugu polovicu 20. stoljeća, pa se tako u njima, između ostalog, pojavljuje scena iz vijetnamskog rata, događaja kojeg još uvijek nije preboljela generacija “baby boomera” koja nastavlja vedriti i oblačiti današnjim Hollywoodom. Također u oči sve više upada u to da mladi glumački talenti čija lica predstavljaju film na plakatu – prije svega Australac Thwaites – nije ni do koljena svojim starijim kolegama, bilo da je riječ o Bridgesu, bilo da je riječ o Streep kao glavnoj negativki, čak i kada se potonja baš i nije previše trudila ostaviti nekakav dojam. Još gore izgleda potpuno konfuzna, ali predvidljivo melodramatska završnica koja odaje scenarističko-producentske nedoumice oko toga treba li ostaviti izgovor za eventualni nastavak ili ne. Sudeći po poraznim komercijalnim rezultatima Davatelja, odgovor na to će najvjerojatnije biti negativan. Davatelj će tako završiti kao pravi film snimljen u pogrešno vrijeme i na pogrešan način.

DAVATELJ

(THE GIVER)

uloge: Brenton Thwaites, Jeff Bridges, Meryl Streep, Odeya Rush, Alexander Skaarsgard, Katie Holmes, Taylor Swift

scenarij: Michael Mitnick & Robert B. Weide

režija: Phillip Noyce

proizvodnja: The Weinstein Company, SAD, 2014.

trajanje: 113′

OCJENA: 4/10

RECENZIJA: Titans (sezona 1, 2018)

Marvel Comics se itekako može ponositi svojim filmskim univerzumom, koji je, usprkos daleko manje poznatih stripovskih junaka, bez ikakvih problema uspostavio potpunu nadmoć nad filmskim univerzumom suparničke kuće DC Comics. Na malim ekranima je, međutim, sasvim drukčija priča, s obzirom da DC Comics u pravilu bolje stoji od Marvela, čiji je nedavni pokušaj stvaranja televizijskog univerzuma na Netflixu neslavno propao. DC-jevski superherojski junaci su, pak, daleko bolje integrirani u vlastiti univerzum, koji je 2012. godine započeo s TV-serijom Arrow, a gradi se i novi, čija je prva uzdanica TV-serija Titans, koja je premijeru imala u jesen prošle godine, a koja se odnedavno može pogledati na Netflixu.

Tvorci nove serije su prilično poznati – “Oscarom” nagrađeni filmski scenarist Akiva Goldsman, strip-autor Geoff Johns i televizijski producent Greg Berlanti, poznat po nizu uspješnih serija u posljednjih nekoliko godina. Kao osnovnu premisu serije su odlučili iskoristiti tzv. Teen Titans (Tinejdžerske Titane), superherojski tim DC Comicsa koji bi se najlakše mogao opisati kao svojevrsna juniorska liga u odnosu na Batmana, Supermana, Wonder Woman i ostatak družine. Među njima će široj publici najpoznatiji biti Dick Grayson (Brenton Thwaites) alias Robin, bivši cirkuski zabavljač kojeg je Bruce Wayne alias Batman nakon smrti roditelja usvojio i obučio da mu kao maskirani vigilante pomaže u borbi protiv zločina u Gotham Cityju. Grayson, na početku serije, međutim, taj posao radi na mnogo konvencionalniji način, odnosno kao redovni detektiv u detroitskoj policiji, te je odlučan u tome da svoju karijeru maskiranog osvetnika ostavi iza sebe, uvjeren kako ga je, slično kao i njegovog mentora, učinila previše nasilnim. Stjecajem okolnosti će, međutim, postati upetljan u slučaj Rachel Roth (Teagan Croft), adolescentice koja obdarene natprirodnim i potencijalno destruktivnim moćima, a koju pokušavaju pronaći organizacija s mračnim ciljevima. Ona će, pak, kao pomagača dobiti Garfielda “Gara” Logana (Ryan Potter), tinejdžera koji je u stanju transformirati se u tigra, dok se potrazi za njome priključuje Kory (Anna Diop), tamnoputa žena koja boluje od amnezije i često ulazi u neugodne situacije u kojima mora koristiti svoje destruktivne pirokinetičke sposobnosti.

Kao i Netflixove serije posvećene superherojima, Titans koristi format sezona koji je bliži tzv. ograničenoj seriji, pa tako prva sezona završava nakon 11 epizoda. To, s jedne strane, omogućava nešto manji budžet, malo više fleksibilnosti po pitanju sadržaja i načina vođenja priče, ali također i bolje krije nedostatke koji bi u nekadašnjoj redovnoj sezoni od 20+ epizoda gledateljima daleko prije počeli ići na živce. A nije da ih ovdje nema, što je svatko upoznat s opusom Akive Goldsmana, jednog od vjerojatno najprecijenjenijih hollywoodskih scenarista, mogao i ranije pretpostaviti. Osnovni problem Titansa je, prije svega, konceptualne prirode. Superherojski tim Titana je u originalnom stripovskom izdanju bio zamišljen kao svojevrsna ublažena, adolescentska verzija superheroja čije su životne priče, karakteri i opći ton trebali biti barem nekoliko nijansi vedriji u odnosu na njihove odrasle ekvivalente. Televizijska verzija, međutim, ide u potpuno suprotnom smjeru – opći ton je daleko mračniji u odnosu na Nolanovog Batmana ili Snyderovog Supermana, a što se odražava ne samo kroz doslovno mračnu fotografiju (zbog koje će gledatelji na trenutke imati problema shvatiti što se događa), nego i mračniji i depresivniji sadržaj. To se također odnosi i na “odraslost” Titansa u odnosu na tradicionalne superheroje, a za što je možda najjasniji primjer odluka da se koristi kočijaški rječnik, a koji je čak bio korišten i u promoviranje serije. Mnogo će više u oči, pak, upasti, eksplicitnost nasilja, odnosno različiti i zorno prikazani načini na koji se ljudi u ovom filmu bivaju pretučeni na smrt, zaklani, živi spaljeni ili postaju žrtvama divljih zvijeri. Zbog toga je Titans nakon ove sezone teško shvatiti kao nekakvu “opuštenu” seriju za mlađe poklonike DC Comicsa ili stripova o superherojima.

Sam ton serije možda i ne bi toliko upadao u oči, odnosno predstavljao smetnju da su likovi i njihovi podzapleti dobro zamišljeni. U svemu tome se može prepoznati prilična neujednačenost kvalitete kad su u pitanju pojedinačne epizode. Najbolje su epizode u kojima se kao sporedni likovi pojavljuju superherojski i ljubavni par koji čine Hak Hall alias Hawk (Alan Ritchson) i Dawn Granger alias Dove (Minka Kelly), odnosno epizoda u kojoj maleni dašak svježine donosi gostovanje budućih protagonista spin-off serije Doom Patrol. Ali, takvih je trenutaka premalo, a nominalni protagonisti su bljedunavi poput Robina ili iritantni poput Gara, a priča se, usprkos relativne kratkoće, raspliće presporo. Kreatori serije kao da su toga bili svjesni, pa su posljednju epizodu odlučili začiniti koketiranjem s alternativnim univerzumima, ali je i ovdje serija učinjena nevjerojatno mračnom, da bi sve kulminiralo s “neočekivanim” obratom iza kojeg dolazi još iritantniji cliffhanger. Titans bi možda prije desetak godina mogao biti zanimljiv, ali ljubiteljima superherojskih sadržaja na velikom i malom ekranu danas na raspolaganju stoje daleko brojnije i kvalitetnije alternative.

OCJENA: 4/10