RECENZIJA: Davatelj (The Giver, 2014)

Protagonist filma je adolescent ili adolescentica koja se suočava sa velikim opasnostima i izazovima u distopijskom postapokaliptičkom svijetu budućnosti, a pri čemu jedan od katalizatora za pobunu služi novopronađeni osjećaj ljubavi. Taj isti protagonist je svoju prvu inkarnaciju pronašao u bestseler-knjizi za djecu ili omladinu od koje je nastala jednako popularna trilogija ili ciklus knjiga. Zvuči poznato? Ako je vaš odgovor na to pitanje “ne”, najvjerojatnije ste posljednjih nekoliko godina proveli na pustom otoku. Za većinu koja na to pitanje odgovori “da”, Davatelj, novi film koji je došao u naša kina, će izgledati kao pokušaj braće Weinstein da eksploatiraju posljednji kvant trenda koji je donio komercijalne uspjehe tvorcima Igara gladi i Različite.

Dojam, pak, u ovom slučaju vara. Književni predložak – istoimeni roman Lois Lowery – je objavljen 1993. godine, više od jednog desetljeća prije Sumraka,  praizvora današnje hollywoodske zlatne koke. Tada, međutim, u Hollywoodu nije bilo previše razumijevanja  za ekranizacije omladinskih SF-romana. U to se uvjerio i glumac i producent Jeff Bridges, veliki poklonik originalnog romana čiji su pokušaji da snimi filmsku verziju nisu imali ploda sve dok se Igre gladi nisu pokazale kako je riječ o novoj zlatnoj koki. Davatelj tako, stjecajem okolnosti, u kino-dvorane dolazi nedugo nakon sadržajem sličnog filma Labirint: Nemogući bijeg.

Radnja je smještena u svijet nakon velikog rata u kojem su preživjeli stvoreni naizgled utopijske i idilične zajednice u kojima se nastoji zatrti svaka klica mogućeg sukoba. Njihovim članovima je izbrisano svako sjećanje na prošlost, jezik je “očišćen” od svih problematičnih fraza, emocije se strogo kontroliraju preko medikamenata, a svatko ima detaljno isprogramiran život sa unaprijed određenim funkcijama u društvu. U tu se svrhu održavaju ceremonije poput one na kojoj 18-godišnji Jonas (Thwaites) na svoje veliko iznenađenje dozna da je određen za Primatelja sjećanja, člana zajednice za koga većina strogih ograničenja ne važe. Jonas, naime, ima zadatak od svog prethodnika zvanog Davatelj (Bridges) primiti svojim sugrađanima zabranjene emocije i sjećanja iz predratnih vremena te tako služiti kao savjetnik ukoliko iskrsne situacija s kojom se vođe njegovog svijeta ne mogu nositi. Jonas tako dobije priliku upoznati nove osjećaje, boje, ali i bol i patnju, a što se počne odražavati ne samo kao ljubav prema lijepoj njegovateljici Fioni (Rush) nego i spoznaju da je svijet u kojem živi sazdan na laži i održavan na zločinu. Jonas se zbog toga odlučuje pobuniti i riskirati sve kako bi svojim sugrađanima vratio sjećanja i pokazao istinu.

Davatelj bi se najkraće mogao opisati sa riječima “stara škola”. Tom dojmu ne pomaže samo to da iza njega stoje veterani – australski režiser Phillip Noyce i sam Bridges, koji tumači ulogu originalno namijenjenu njegovom pokojnom ocu Lloydu Bridgesu – nego i zbog toga što se po stilu, scenografiji, kostimima, pa i nekim elementima sadržaja, velikim dijelom oslanja na klasična ostvarenja SF-žanra kao što su Fahrenheit 451 i Loganov bijeg. Na samom početku izgleda prilično osvježavajuće što autori nastoje gledateljima pružiti nešto nalik na ozbiljno promišljanja o dilemama između slobode i sigurnosti, odnosno tankim crtama koje dijele utopije od distopija, a manje pokušaj da se prave “cool” pred današnjim tinejdžerima. Prvi dio filma, u kome se upoznajemo sa budućim svijetom, je fascinantan i zbog toga što se u njemu namjerno ne koriste boje; one će gledateljima, kao i protagonistu postati dostupne tek nakon njegove transformacije, a što je postupak koji dosta podsjeća na danas zaboravljeni Pleasantville. Zanimljivim se, pak, čini angažman Katie Holmes u ulozi majke koja fanatično nastoji provesti stroga pravila govora i ponašanja, a što će cinični promatrači shvatiti kao aluziju na stvarni život i njena iskustva u Scijentološkoj crkvi.

Davatelj se, pak, počinje raspadati u istom trenutku kada se počne raspadati i iluzija svijeta u kojem obitavaju njegovi protagonisti. Iskustva svijetle i mračne prošlosti, koju protagonist nastoji upiti, su gotovo u pravilu vezana za drugu polovicu 20. stoljeća, pa se tako u njima, između ostalog, pojavljuje scena iz vijetnamskog rata, događaja kojeg još uvijek nije preboljela generacija “baby boomera” koja nastavlja vedriti i oblačiti današnjim Hollywoodom. Također u oči sve više upada u to da mladi glumački talenti čija lica predstavljaju film na plakatu – prije svega Australac Thwaites – nije ni do koljena svojim starijim kolegama, bilo da je riječ o Bridgesu, bilo da je riječ o Streep kao glavnoj negativki, čak i kada se potonja baš i nije previše trudila ostaviti nekakav dojam. Još gore izgleda potpuno konfuzna, ali predvidljivo melodramatska završnica koja odaje scenarističko-producentske nedoumice oko toga treba li ostaviti izgovor za eventualni nastavak ili ne. Sudeći po poraznim komercijalnim rezultatima Davatelja, odgovor na to će najvjerojatnije biti negativan. Davatelj će tako završiti kao pravi film snimljen u pogrešno vrijeme i na pogrešan način.

DAVATELJ

(THE GIVER)

uloge: Brenton Thwaites, Jeff Bridges, Meryl Streep, Odeya Rush, Alexander Skaarsgard, Katie Holmes, Taylor Swift

scenarij: Michael Mitnick & Robert B. Weide

režija: Phillip Noyce

proizvodnja: The Weinstein Company, SAD, 2014.

trajanje: 113′

OCJENA: 4/10

RECENZIJA: Novine (The Post, 2017)

NOVINE
 (THE POST)
 uloge: Meryl Streep, Tom Hanks, Sarah Paulson, Bob Odenkirk, Tracy Letts, Bradley Whitford, Bruce Greenwood, Matthew Rhys
 scenarij: Liz Hannah & Josh Singer
 režija: Steven Spielberg
 proizvodnja: Dreamworks/Amblin/20th Century Fox, SAD, 2017.
 trajanje: 116 min.

Hollywood u pravilu nikad nije bio na “ti” s poviješću, koju je prije svega vidio kao izvor zanimljivih priča i inspiraciju za lijepe sličice, a pri čemu bi povijesna autentičnost hollywoodskih filmova obično završila kao zadnja rupa na svirali. Utoliko se tragičnom ironijom može shvatiti da je Hollywood u velikoj mjeri stvarao povijest, odnosno da se opća predodžba o brojnim, često i izuzetno značajnim povijesnim događajima, temelji na hollywoodskim filmovima koji su mit stavili iznad povijesne istine. S druge strane se, s obzirom na tako produktivnu povijesnu mitogenezu u Hollywoodu, moglo pretpostaviti da će doći vrijeme kada i sam Hollywood počinje vjerovati u vlastite mitove. Kao jedan takav primjer bi mogle poslužiti Novine, najnoviji film Stevena Spielberga koji se nominalno temelji na stvarnim događajima od prije nepunih pola stoljeća, a, zapravo podgrijava mit koji je današnjim hollywoodskim hipsterima postao dragocjen ne toliko iz propagandnih koliko iz terapeutskih razloga.

Radnja započinje 1965. godine kada mladi vojni analitičar Daniel Ellsberg (Rhys) prati američke vojnike na patroli u džunglama Južnog Vijetnama. Osim što je svjedočio jednoj od brojnih prigoda gdje će mladi američki ročnici završiti u plastičnim vrećama, Ellsberg postane uvjeren da su SAD zaglavile u vijetnamskom ratu i da ga ne mogu dobiti. Na njegovo veliko iznenađenje isto mišljenje dijeli i njegov šef, ministar obrane Robert McNamara (Greenwood), ali se, dakako, to ne usudi priznati javnosti i umjesto toga nastavlja trubiti službenu liniju o skoroj pobjedi. Šest godina kasnije, kada u Bijeloj kući rat nastavlja predsjednik Nixon, Ellsberg odlučuje raskrinkati službenu politiku objavljivanjem serije eksplozivnih dokumenata o vijetnamskom ratu poznate kao Pentagonske studije. Sve to, pak, predstavlja daleku brigu za Katharine Graham (Streep), udovicu tragično preminulog izdavača novina “Washington Post”, koja razmišlja o tome da list stavi na burzu. Njen urednik Ben Bradlee (Hanks), je, pak, nanjušio da bi suparnički i mnogo ugledniji “New York Times” mogao upravo objaviti nekakve senzacionalne vijesti o ratu. Njegova istraga ga vodi do Ellsberga, ali stvara dilemu kod Graham, s obzirom da bi objavljivanje Pentagonskih studija moglo tada još ne tako uglednim i moćnim novinama na vrat donijeti bijes osvetljubivog Nixona, sudske tužbe, zabrane i druge komplikacije koje bi “Washington Post” mogle dovesti do prosjačkog štapa.

Nije teško pronaći argumente da Novine svoje postojanje duguju prije svega izboru Donalda Trumpa za novog američkog predsjednika. Iako je scenarij napisan prije izbora, cijeli je projekt pokrenut početkom prošle godine, s time da je Spielberg u njega uskočio bez neke naročite pripreme, a što je poslije i sam tumačio tvrdnjom da je tema, koja se tiče slobode medija i ograničenja vlasti u suvremenim demokracijama, postala “aktualna”. Zapravo, aktualnost se krije ne toliko u dubokoj međusobnoj antipatiji Trumpa i američkih mainstream medija, koja je imala svoje povijesne paralele u Nixonovo doba, koliko o priči o impeachmentu, s kojom su se hollywoodski salonski ljevičari – kojima, dakako, pripada i Spielberg – pokušali naći nekakvu utjehu ili barem nadu da će ubrzo prestati nepodnošljivi život u svijetu u kojemu Hillary Clinton nije predsjednica. Za očekivati je bilo da će se priča o impeachmentu, institutu predsjedničkog opoziva koji je nekakve praktične efekte jedini put imao u slučaju Nixona, pronaći svoj filmski odraz kroz ostvarenje o aferi Watergate. Takav je film, međutim, već bio snimljen 1976. godine u obliku klasika zvanog Svi predsjednikovi ljudi, kojem se čak ni Spielberg nije usudio napraviti remake. Umjesto herojske priče o Woodwardu i Bernsteinu se napravila hagiografska priča o instituticiji za koji su radili, odnosno “Washington Postu” koji danas, slučajno iii namjerno, uživa status neslužbenog glasila antitrumpovskog pokreta otpora u Washingtonu.

Priča o Pentagonskim studijama se danas smatra svojevrsnom predigrom, odnosno uvodom u aferu Watergate, iako je, kad se malo razmisli, imala daleko važnije posljedice i sama po sebi bila daleko važnija od sudbine jedne predjedničke administracije. Odluka da se Pentagonske studije objave, a još više presuda Vrhovnog suda kojom je američkoj federalnoj vladi zapriječeno da pokuša to objavljivanje zaustavi, imala je izuzetan značaj za uspostavljanje novih standarda slobode govora i medija u zemlji koja sebe voli prikazivati kao uzor za sve demokracije današnjeg svijeta. Spielbergove Novine prikazuju te događaje, ali to čine iz perspektive koja kao protagoniste navode vlasnicu i glavnog urednika “Posta”, institucije koja je u priči o Pentagonskim studijama bila tek sporedni igrač. Scenarij na na baš najuvjerljiviji način pokušava podići važnost washingtonskih novina, odnosno u, najmanju ruku, zanemariti daleko teži posao i važniju ulogu koju je odigrao “New York Times”. Spielbergu i drugim hollywoodskim ljevičarima je tu na ruku išlo to što je Grahame bila žena, odnosno što kao jedan od motiva mogu koristiti njeno nastojanje da se nametne svojim muškim kolegama, bankarima i suradnicima koji su prema njoj još uvijek imali seksističke predrasude. S druge strane, scenarij to nije uspio najbolje ukomponirati. Zbog toga se doimaju kao tri filma nespretno spojena u jedan – priča o Ellsbergovom razotkrivanju mračne strane vijetnamskog rata, borba Katharine Grahame protiv seksista i nastojanje novinara da izbore nove standarde slobode medija. Spielberg je sve to uspio režirati solidno, te na raspolaganju ima izuzetno raznovrsnu i raspoloženu glumačku postavu. Međutim, Novine se svejedno čine zbraznima i previše prigodničarskima. Ali, najviše od svega u oči upada njihovo ziheraštvo, odnosno obračun sa desetljećima starim utvarama Nixona i Vijetnama. Hollywood i Spielberg se, pak, ne bi usudili snimati film o današnjim ekvivalentima “Posta” i Pentagonskih studija. To pogotovo kada se uzme u obzir da ljudi kao Chelsea Manning, Julian Assange i Edward Snowden na stranicama “Posta” umjesto pohvala o razotkrivanju mračnih strana američkih imperijalnih ratova dobijaju uvodnike čiji ih autori optužuju za ugrožavanje nacionalne sigurnosti i traže da im netko spraši dron u potiljak. Za Novine se može pretpostaviti da će, nastale u jednom kratkom povijesnom trenutku, brzo pasti u zaborav, ali i da njihovim autorima to neće biti naročitio žao.

OCJENA: 5/10

RECENZIJA: Željezna lady (2011)

Can't wait to see Meryl Streep as the Iron Lad...
(izvor: franksteiner)

ŽELJEZNA LADY
(THE IRON LADY)
uloge: Meryl Streep, Jim Broadbent, Alexandra Roach, Harry Lloyd, Olivia Colman
scenarij: Abi Morgan
režija: Phyllida Lloyd
proizvodnja: Pathe/Film4/UK Film Council, UK/Francuska, 2011.
trajanje: 105 '

Ako se sjetite svega što je prosječni splitski intelektualac u protekle tri godine govorio o Željku Kerumu, vjerojatno ćete dobiti predodžbu o tome kako se britanski kulturni establishment dan-danas odnosi prema Margaret Thatcher. Takvi osjećaji sugeriraju ličnost koja je, u najboljem slučaju, duboko podijelila cijelo društvo; to je, uz epohalne promjene koje je izazvala u svijetu, čine zahvalnim likom za biografski film. Iako se o mini-seriji sa Lee Remick u naslovnoj ulozi govorilo još 1980-ih, Hollywoodu je postala zanimljiva tek u najnovije vrijeme. Braća Weinstein, specijalisti za lov na “Oscare”, upravo u njenom liku pronašli način da se ove godine okite jednim takvim kipićem. Za taj je posao angažirana Meryl Streep kojoj mnogi upravo za prikaz Margaret Thatcher – ovjenčan sedamnaestom po redu nominacijom – predviđaju i treći “oskarovski” trijumf.

Željezna lady se, kao i većina današnjih biografskih filmova, koristi oprobanom tehnikom kojom se radnja smješta u završne godine nečijeg života, čiji će ostatak biti prikazan kroz flashbackove. U slučaju Thatcher kao narativni okvir služi nekoliko dana u jesen 2008. godine, kada je nekoć najmoćnija žena svijeta svedena na nemoćnu staricu sve slabijih mentalnih sposobnosti, nesposobnu shvatiti kako joj voljeni suprug Denis (Broadbent) više nije među živima. Rastrgana između prošlosti i sadašnjosti, bivša premijerka se sjeća svojih ključnih trenutaka – odrastanja u obitelji skromnog trgovca, mukotrpnog napredovanja kroz redove Konzervativne stranke kojom su dominirale seksističke kolege, dolaska na vlast, socijalnih nereda, atentata, trijumfa nad sindikatima, u Falklandskom i Hladnom ratu, ali i svrgavanja od strane njenih oportunističkih ministara.

Oskarovska “vještica” se inkarnaciji jedne od najvećih prošlostoljetnih ikona posvetila s poslovičnom predanošću i brizi za najsitnije detalje. Njena izvedba je toliko dojmljiva da će čak i oni koji se sjećaju prave Željezne Lady imati probleme razaznati Meryl Streep od lika koga tumači. “Oscar” se stoga čini izgledan i film bi u tom smislu mogao ispuniti svoju svrhu postojanja.

Gledateljima koji, pak, ne obraćaju toliku pozornost na broj kipića u nečijem vlasništvu, Željezna Lady će ipak predstavljati razočaranje. Scenarij Abi Morgan nije uspio riješiti glavni problem – kako nekolilko desetljeća nečijeg života, prepunog epohalnih događaja, sažeti u cjelovečernji format. Phylidda Lloyd, koja je sa Streep uspješno surađivala u mjuziklu Mama Mia!, tu nije bila od velike pomoći. Njen pokušaj da neke od najvažnijih trenutaka Thatcherine ere prikaže kombiniranjem MTV-jevskog spota i dokumentarnih snimki će biti nerazumljiv svima onima ne mogu prepoznati vodeće ličnosti i događaje tog doba. Posebno razočaranje predstavljaju scene koje prikazuju mladu Margaret Thatcher, koju tumači tragično neiskorištena Alexandra Roach. Stječe se dojam da su njene scene u Željeznu Lady zalutale iz nekog drugog, daleko kompaktnijeg i suvislijeg filma.

Ipak, najveći problem je u tome što autorima nije jasno kako se, zapravo, postaviti prema Željeznoj Lady. Njene pristaše su uvrijeđene time što je prikazuju kao patetičnu staricu koja je radi karijere žrtvovala obitelj. Protivnici pak ne mogu oprostiti njenu holivudsku glorifikaciju i ignoriranje socijalnih žrtava njene politike. Rezultat svega toga je još jedno tehnički ispeglano, ali mlako i sadržajno isprazno ostvarenje. Možda će Kerum biti bolje sreće kada ga za nekih 20-30 godina budu glumili Goran Višnjić ili Sergej Trifunović.

OCJENA: 4/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 28. veljače 2012. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)