Oznaka: Nicole Kidman

RETRO-RECENZIJA: Moulin Rouge! (2001)

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment

Od svih filmskih žanrova koji se nisu mogli prilagoditi novim vremenima vjerojatno je najtežu sudbinu imao mjuzikl. Ta je filmska vrsta prilično teško prosla u prethodna dva desetljeća, obilježena dominacijom glazbenog videa – forme koja je daleko kraća, jednostavnija i jeftinija od nečega za sto nije vjerojatno da ce uspjeti gledatelje odrzati budnima u sat i pol vremena. To, svakako, ne znači da nije bilo filmaša koji su na ovaj ili onaj način taj gotovo odumrli žanr pokusali vratiti u zivot. No, njihovi rezultati (Allenov Svi kažu volim te i Brannaghov Nenagrađeni ljubavni trud) su bili uglavnom razočaravajuči. Jedini koji se mogao pohvaliti s

kakvim-takvim uspjehom bio je Alan Parker sa svojom Evitom, ali taj je film vise dugovao popularnosti Madonne nego željom publike da uziva u žanru koji joj je bio stran. No, gotovo pola desetljeća kasnije jedan mjuzikl je ponovno postao jednim od najrazvikanijih filmova godine, pa i pravi pravcati film-događaj od kojeg se mnogo očekivalo. Zasluge za to pripadaju australskom filmašu Bazu Luhrmannu, čija je bizarna adaptacija Romea i Julije vjerojatno uvjerila “Foxove” glavešine kako je on u stanju modernoj publici prodati i najstaromodniji sadržaj. Luhrmannove ambicije su bile sasvim u skladu s “Foxovim” očekivanjima

– on je smatrao kako bi boemska prica o Parizu s kraja prošlog stoljeća dobro sjela u “fin-de- siecle” atmosferi pred novi milenij. Na žalost, niz nesretnih okolnosti (smrt Luhrmannovog oca, razvod glavne glumice Nicole Kidman) i stalno prekoračenje budžeta su uzrokovali da Moulin Rouge! bude dovršen gotovo godinu i pol dana nakon što je bilo planirano. Na kraju je kritika bila oduševljena, ali ne i publika koja je Luhrmannovom spektakularnom mjuziklu uglavnom okrenula leđa.

Radnja filma se događa u Parizu 1899. godine, točnije u boemskoj četvrti Montmartre gdje mladi i siromašpni Englez Christian (McGregor) pokušava ostvariti svoju veliku ambiciju da napiše veliko djelo o “istini, ljepoti, slobodi i ljubavi”. Stjecajem okolnosti Christian će se upoznati sa skupinom boemskih umjetnika na čelu s Toulouse-Lautrecom (Leguizamo), kojima bi Christianov spisateljski talent dobro došao za veliki projekt – predstavu “Spectacular

Spectacular” koju namjeravaju “utrapiti” Harryju Zidleru (Broadbent), kazališnom impresariju i vlasniku “Moulin Rougea”, kabarea koji predstavlja najpopularnije mjesto za noćni izlazak u Parizu. Ono što boemi ne znaju jest da je “Moulin Rouge” u financijskim problemima, te da bi Zidleru dobro došla injekcija od strane moćnog vojvode od Monrotha (Roxburgh). Da bi odobrovoljio vojvodu, Zidler mu misli “namjestiti” svoju glavnu zvijezdu – kurtizanu Satine (Kidman). No, stjecajem okolnosti doći će do zabune i Satine će mladog Christiana zamijeniti za vojvodu. Taj nesporazum će rezultirati time da se Christian i Satine smrtno zaljube jedno u drugo, ali njihova profesionalna i romantična veza će biti pod sjenom vojvode kao i strašne tajne koja prijeti zauvijek upropastiti njihovu srecu.

Moulin Rouge! već na samom početku uspijeva u onome što je bilo nezamislivo za bilo koji holivudski film u posljednjih par desetljeća – da publiku ostavi otvorenih usta. Odmah nakon prilično nekonvencionalne špice Luhrmann jasno daje do znanja da će njegov prikaz Pariza s kraja 19. stoljeća (u potpunosti rekonstruiranog u australskim studijima) biti prožet stilom koji je obiljezio *Romea i Juliju* – videospotovskom tehnikom dovedenom do savršenstva, kao i vještim korištenjem vrhunske scenografije, kostimografije i specijalnih efekata koji se pretvaraju u vatromet zvukova i boja koji će impresionirati i najindiferentnijeg gledatelja. To prije svega dolazi do izražaja u glazbenim brojevima koji su vjerojatno jedni od najbolje postavljenih u cijeloj povijesti scenske umjetnosti. Osim što Luhrmann koristi “otkacene” montažne i vizualne tehnike, gledatelja će najviše iznenaditi to sto se ti brojevi oslanjaju na glazbu 20. stoljeća, pri čemu se vjesto kombiniraju razliciti izvori – od Nat King Colea do “Nirvane”. Taj zabavni anakronizam samo pomaze uspostavljanju nadrealne atmosfere koja ce prožimati cijeli film. No, ono sto će isto tako iznenaditi jest i činjenica da se u glazbenim brojevima Luhrmann koristi vokalnim mogućnostima svojih glumaca, pa tako imamo priliku ne samo vidjeti Nicole Kidman u jednom od njenih najglamuroznijih izdanja, nego i čuti kako su njene pjevačke mogućnosti sasvim dostojne njenog božanskog izgleda.

Gledatelji koji su uzlozeni ovoj, na trenutke bezobzirnoj, demonstraciji manipulativne moći slike i zvuka možda neće obratiti pažnju da cijelu tu konstrukciju skupa drži prilično slabašan zaplet koji se svodi na niz vec stotinu i vise godina prežvakanih klišeja (siromašni umjetnik, kurtizana sa zlatnim srcem itd.), kao i da su likovi svedeni na arhetipove. To samo po sebi i nije tako važno, s obzirom da Luhrmann ne krije da mu je ovdje bitnija forma od sadržaja, ali Moulin Rouge! ipak pred kraj postaje pomalo razvučen i ti nedostaci dolaze do izražaja, završnica možda i neće imati katartički učinak na modernu i ciničnu publiku. No, s druge strane, iako Moulin Rouge! nije onakvo remek-djelo kakvim je trebao biti, izvrsna glumačka

ekipa (među kojima se ističe Jim Broadbent čija će izvedba redefinirati Madonnin “Like A Virgin” isto onako kao sto je to svojevremeno učinio Tarantino u Psima iz rezervoara) i izvrsna glazba garantiraju da je riječ o nadasve ugodnom doživljaju koji će današnjim

gledateljima ostati u dugom i prijatnom sjecanju.

OCJENA: 7/10

uloge: Nicole Kidman, Ewan McGregor, John Leguizamo, Jim Broadbent,
Richard Roxburgh, Gary McDonald, Jacek Koman, Matthew Whittet, Kerry
Walker, Caroline O’Connor, David Wenham, Christine Anu, Kylie Minogue
scenografija: Catherine Martin
kostimografija: Catherine Martin & Angus Strathie
fotografija: Donald McAlpine
montaza: Jill Billcock
glazba: Craig Armstrong, Marius De Vries & Steve Hitchcock
scenarij: Baz Luhrmann & Craig Pearce
rezija: Baz Luhrmann
proizvodnja: 20th Century Fox/Bazmark Films, SAD/Australija, 2001.
distribucija: Continental
trajanje: 127′

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 1. studenog 2001. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

RECENZIJA: Grace od Monaka (Grace of Monaco, 2014)

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment

Postoji malo spektakularnijih načina da se pruži publicitet nekom filmu od premijere kojom se otvara festival u Cannesu. A još je manje načina da taj publicitet postane negativan kada takva prigoda postane poznata po zviždanju od strane publike i gotovo jednodušnom pljuvanju od strane tamo okupljenih kritičara. Grace od Monaka, biografska drama posvećena hollywoodskoj glumici i monegaškoj knjeginji Grace Kelly, je doživio takvu zlu sudbinu, a k tome su još i prije same premijere počele kolati priče o otvorenom neprijateljstvu monegaške kraljevske obitelji prema svom prikazu, ali i sukobu francuskog režisera Oliviera Dahana sa američkim producentom i distributerom Harveyem Weinsteinom oko toga da li ga treba kratiti ili premontirati. Na kraju je, slično kao i nedavnom sporu oko Snowpiercera, u borbi s inače u takvim stvarima bezobzirnim, ali u kupljenju nagrada izuzetno uspješnim, Weinsteinom, pobjedu odnio režiser. Tako sada i hrvatska publika ima priliku vidjeti autentičnu autorsku verziju i zaključiti da li je negativna reakcija u Cannesu posljedica jeftinog politikanstva i snoberaja, ili je možda Grace od Monaka tamo zasluženo prošla kroz “topli zec”.

Radnja započinje godine 1956. kada Grace Kelly (Kidman) uživa na vrhuncu svoje filmske karijere, kao “Oscarom” ovjenčana glumica i legendarna “ledena ljepotica” iz popularnih Hitchcockovih trilera. Međutim, ona je sve to ostavila kako bi se udala za kneza Rainera III (Roth), vladara Monaka, sićušne, ali bogate države na obali Mediterana, koja je, iako doduše kao francuski protektorat, uspjela nekako očuvati svoju suverenost do sredine 20. stoljeća. Za ostatak svijeta taj je događaj jedna od rijetkih bajki koja je postala stvarni život, no, kada se radnja premjesti pet godina kasnije, Grace više nije potpuno sretna. Iako je Raineru rodila dvoje djece, osjećaju se tenzije u braku, Grace kao “sirova” Amerikanka ne posjeduje diplomatske vještine europskih aristokrata, a ni Rainerovi podanici joj ne iskazuju isto povjerenje kao “domaćoj” vladarici. Zbog svega toga je Grace više nego spremna prihvatiti ponudu koju joj je dao Hitchcock (Roger Ashton-Griffiths) da se vrati u Hollywood i glumi naslovni lik njegovog novog filma “Marnie”. To, međutim, nije previše drago njenom mužu koji ima dodatne probleme s političkom krizom koje je je izazvao zahtjev francuskog predsjednika Charlesa De Gaullea (Penvern)  da Monako uvede poreze kako bi financirao francuski državni proračun, odnosno prijetnje da će u suprotnom vojno napasti i anektirati Rainerovu kneževinu.

Nije teško pretpostaviti da je jedan od glavnih motiva za stvaranje Grace bilo nastojanje da se pograbe “Oscari” i druge prestižne nagrade. Olivier Dahan je u tome imao izuzetnog uspjeha zahvaljujući La vie en rose, biografskom filmu posvećenom Edith Piaf. Kao svojevrsni model za Grace se, međutim, nekako lakše može identificirati nešto ranije u kina puštena Diana. Oba filma su za protagonisticu imali tragično stradalu princezu i jednu od najvećih ikona 20. Stoljeća, odnosno u oba filma je glavni lik tumačila ugledna australska glumica. Na Dahanovu žalost, oba filma su slično prošla kod publike i kritike. Kada se usporede, moglo bi se reći da je u slučaju Grace palac dolje bio daleko više zaslužen.

Izvor većine problema za Grace je scenarij Arasha Amela koji, suočen s nedostatkom neke ozbiljnije drame u životu naslovne protagonistice, to nastoji nadoknaditi kreativnim, ali ne previše uvjerljivim prikazivanjem povijesti. Tako je Graceina odluka da se vrati glumi pretvorena u prvorazredni skandal (a zapravo, sasvim banalnu stvar u usporedbi s onime čime su naslovnice tabloida punila njena djeca). Još manje uvjerljivim se čini pokušaj da spor oko relativne nevažne svote novaca koje plejboji i tajkuni ostavljaju izvan domašaja francuskih poreznika pretvori u međunarodni problem kalibra kubanske raketne krize. Najgore je, međutim, što Amel i Dahan sve to začinju s prilično slabašnom dvorskom spletkom, odnosno pokušavaju od svega napraviti svojevrsni hommage Hitchcockovoj Rebecci, koji pak, na kraju izgleda toliko bijedno da se lakše može shvatiti kao slučajna parodija. 

Publici će, međutim, najviše u oči ući gotovo očajničko nastojanje Kidman da opovrgne sve one zlobnike koji su tvrdili da zbog injekcija botoksa u lice više nije u stanju adekvatno glumiti različite emocije. Dahan joj izlazi u susret ne samo tako što gledatelje bombardira krupnim planovima, nego i uvođenjem lika ekscentričnog aristokrata (koga tumači Derek Jacobi) koji Grace podučava “ispravnom aristokratkom držanju”, odnosno pokazivanju emocija kao da je riječ o sudionici dramske sekcije u osnovnoj školi, a ne hollywoodskoj profesionalnoj glumici. U svemu tome Jacobi izgleda kao karikatura, a gotovo svi drugi glumci – uključujući vidno neraspoloženog Rotha – prolaze još gore. Scenarij ih je u mnogo čemu sveo na patetične stereotipe i svojevrsne voštane figure. Jedina stvar koja Grace čini koliko-toliko uvjerljivom jest to što, zahvaljujući atraktivnim lokacijama i raskošnim kostimima film lijepo izgleda, isto kao što (ponekad) lijepo zvuči. Savršenstvo vanjske forme, međutim, ovdje manje nadoknađuje, a više ističe ispraznost i promašenost sadržaja. Kada Grace od Monaka konačno dođe do svoje odjavne špice, publika će biti zahvalna što scenarij život protagonistice nije prikazao do njenog povijesnog kraja. Da se umjesto par godina na isti način tretiralo par desetljeća, Grace bi predstavljala još gore mučenje. Gore od spoznaje da nekada i među filmofilima tako omražene ličnosti poput Weinsteina ponekad znaju biti u pravu.

GRACE OD MONAKA

(GRACE OF MONACO)

uloge: Nicole Kidman, Tim Roth, Geraldine Sommerville, Millo Ventimiglia, Parker Posey, Andre Penvern

scenarij: Arash Amel

režija: Olivier Dahan

proizvodnja: Stone Angels/T1 Films/Canal Plus, SAD/Francuska/Belgija/Italija/Monako, 2014.

trajanje: 103 ‘

OCJENA: 3/10

RECENZIJA: Aquaman (2018)

~ Dragan Antulov ~ 1 Comment

Protekle godine nisu bile najbolje za Warner Bros., barem ako je suditi po načinu na koji su prošle najveće uzdanice tog studija, odnosno filmovi iz ciklusa DC Extended Universe, projekta kojim je taj studio trebao pokazati Disneyu i njihovom Marvelom filmskom univerzumu tko je glavni gazda. Međutim, čak i kada su na ekranu bili najpopularniji strip junaci kao Batman i Superman, to nije spriječilo DC Extended Universe da u srazu s Marvelom završi isto onako kao njemačka carska Kriegsmarine u srazu s britanskom Kraljevskom mornaricom u Prvom svjetskom ratu. Stjecajem okolnosti, jedini koji su u tom fijasku uspjeli spasiti čast Warnerta i DC Comics jesu drugoligaški i najširoj javnosti uglavnom nepoznati strip-junaci. I dok se u slučaju prošlogodišnjeg uspjeha Wonder Woman to može djelomično objasniti snažnim feminističkim nabojem koji je osvojio srca SJW-ovski raspoloženih kritičara, kada se ove godine ista stvar dogodila s Aquamanom, trebat će pronaći malo drukčije objašnjenje.

Aquaman, jedan od slabije poznatih stripovskih superheroja iz DC-jevog univerzuma, se prvi put u novoj filmskoj seriji nakratko pojavio 2016. godine kao jedan od “meta-ljudi” u zloglasnom Batman v Superman: Zora pravdenika, da bi prošle godine bio jedan od članova tima u Ligi pravde. Novi je film posvećen isključivo njemu, odnosno može se shvatiti i kao svojevrsna “priča o nastanku”, mada se glavnina radnje odvija iza događaja prikazanih u prethodnim filmovima serije. Nakon prologa koji opisuje kako se Arthur Curry alias Aquaman rodio 1985. godine kao plod ljubavi svjetioničara Thomasa Curryja (Temuera Morrison) i atlantidske princeze Atlanne (Kidman), radnja se premješta u sadašnjost u kojoj se sada odrasli i zahvaljujući svojim superherojskim moćima slavan Aquaman mora suočiti s iskušenjima koji dolaze iz Atlantide, podmorskog kraljevstva u kojem je nestala njegova majka. Njime sada, pak, vlada Aquamanov polubrat Orm (Wilson) koji je odlučio ujediniti sva podmorska kraljevstva i povesti ih u veliki rat protiv kopnene ljudske civilizacije koju drži odgovornom za zagađenje mora. U tome ga nastoji spriječiti Mera (Heard), princeza podmorskog kraljevstva Xebel koja odlazi na površinu i moli Aquamana za pomoć. On bi trebao postati kralj Atlantide i to tako da pronađe legendarni trozubac kralja Atlana koji njegovom nositelju daje vlast.

Režija Aquamana je bila povjerena Jamesu Wanu, australskom režiseru koji se bio proslavio nizom hvaljenih i komercijalno uspješnih horor-filmova, ali je također pohvale stekao i akcijskim filmom Brzi i žestoki 5. Novi je projekt, predstavljao ne samo uplovljavanje u nove žanrovske vode, nego i možda najambiciozniji i najsloženiji film u karijeri tog filmaša. Wan je u svom pothvatu, kada se sve zbroje i oduzme, uglavnom uspio te se Aquaman trenutno može smatrati najboljim od svih filmova u DC-jevom ciklusu. Glavni je razlog u tome što je Wan izuzetno spretno baratao sa 160 milijuna US$ koja mu je povjerio Warner Bros., ali i što je shvatio da superherojski film danas može biti uspješan jedino ako što je manje moguće sliči na druge superherojske filmove. U slučaju Aquamana glavni je element voda, koja ne samo da predstavlja glavno mjesto radnje nego i, u slučaju hidrokinezom obdarene Mere, jedno od sredstava za obračunavanje sa zlikovcima. Wan u filmu vješto koristi najsuvremenije CGI efekte kako bi prikazao manipuliranje s vodom u oba svijeta, ali i na uvjerljiv način prikazao kako Aquaman bez ikakvih problema može disati i kretati pod vodom. No, najimpresivnijim se čini trud uložen u to da se podmorski svjetovi učine što atraktivnijima, a isto tako njihovi stanovnici različiti jedni od drugih. Rezultat je niz dojmljivih prizora koji će, pogotovo ako se film bude gledao u kino-dvoranama s 3D naočalama, imati isti onaj efekt koji su prizori Pandore imali prije desetak godina u slučaju Avatara. Wan uspijeva čak i onome što je bio čest nedostatak superherojskih filmova – završnom obračunu; umjesto da bude još jedna antiklimaktička i razvučena “šoračina” u stilu Osvetnika, ovdje se on odigrava u obliku uistinu epske bitke, koju je Wan napravio u stilu Jacksonovh bitaka u Gospodaru prstenova, i koja čak ima nekog smisla u kontekstu radnje te koja završava upravo u trenutku kada bi trebala. Wan atraktivnim zna napraviti čak i relativno kratke scene koje se odigravaju na kopnu, bilo da je riječ o svjetioniku Curryjevih, saharskoj pustinji ili živopisnom sicilijanskom gradiću gdje će se odigrati jedna od akcijskih sekvenci. Dojam je još bolji zahvaljujući dopadljivom, ali i neobičnom soundtracku temeljenom na sintesajzerima, a koji će poznavatelje filmske glazbe podsjetiti na najbolje radove Vangelisa i Kitaroa.

Atraktivnost filma se može vidjeti i kroz izbor glavnih glumaca koji se teško mogu proglasiti nekakvim vrhunskim dramskim umjetnicima, i čija je karijera imala popriličnih padova u prethodnih godina. No, Aquaman će oboma pomoći da se riješe tog balasta – Momoi će tako mnogi nakon ovog zaboraviti zlosretni remake Conana barbarina, isto kao što će Amber Heard osvojiti barem dio simpatija koje je izgubila zahvaljujući fanovima Johnnyja Deppa i štovateljima Elona Muska. Njih dvoje tumače relativno jednostavne likove tradicionalnih heroja i princeze, te taj zadatak obavljaju vrlo dobro, stvarajući također dobru međusobnu “kemiju”. Ostatak glumačke postave je uglavnom dobar, a što uključuje kako Patricka Wilsona u ulozi za današnje hollywoodske standarde neobično “cool” i inteligentnog negativca, tako i Willema Dafoea koji bi ulogu poput Aquamnovog mentora Vulkoa mogao odglumiti i zavezanih očiju. Neki od glumaca su, međutim, svedeni na uloge tek nešto veće od cameoa, a u slučaju Morrisona i Kidman opterećeni potrebom da ih se pomlađuje na trenutke baš i ne najuvjerljivijim CGI-jem.

Najveći nedostatak Aquamana je, međutim, u scenariju koji je po pitanju kvalitete čak i ispod onih niskih standarda na koje su nas navikli moderni hollywoodski blockbusteri. To se odnosi na očajne dijaloge koje će čak i najfanatičniji poklonici ovog filma vjerojatno htjeti ignorirati ili zaboraviti. Dijalozi su, međutim, još manji problem od izuzetno razvučenog i neatraktivnog početka. Stvari se uglavnom poboljšavaju nakon trećine filma, ali je tu još uvijek strukturni problem izazvan potrebom da se u relativno jednostavnu priču o sukobu Aquamana s Ormom ubaci stripovski supernegativac Black Manta kojeg tumači Yahya Abdul-Mateen II, kojem je uvaljen melodramatski podzaplet za kojeg je odmah jasno da predstavlja smetnju, ali koji će svejedno Aquamanu donio iritantni cliffhanger koji bi se trebao razriješiti tek nakon nekoliko nastavaka. Ukoliko Wan ne bude iza kamere, za vjerovati je da nijedan od tih nastavaka neće biti bolji od Aquamana, ostvarenja koje se može opisati kao neobično dobar film za tako loš scenarij.

AQUAMAN

uloge: Jason Momoa, Amber Heard, Willem Dafoe, Patrick Wilson, Dolph Lundgren, Yahya Abdul-Mateen II, Nicole Kidman

scenarij: David Leslie Johnson McGodrick & Will Beal

režija: James Wan

proizvodnja: Warner Bros., SAD, 2015.

trajanje: 143 min.

OCJENA: 6/10

RETRO-RECENZIJA: Uljezi (The Others, 2001)

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment 
uloge: Nicole Kidman, Fionnula Flanagan, Christopher Eccleston, Alakina
Mann, James Bentley, Eric Sykes, Elaine Cassidy
glazba: Alejandro Amenabar
scenarij: Alejandro Amenabar
režija: Alejandro Amenabar
proizvodnja: Canal Plus/Miramax/Lucky Red, SAD/Spanjolska/Francuska, 2001.
trajanje: 101 '
distribucija: Blitz

Alejandro Amenabar je imao nesreću da svoj horor Uljezi snimi dvije godine nakon Shyamalanovog Šestog čula. S obzirom da oba filma dijele isti glavni “štos”, Amenabar je tako propustio priliku da svojoj već sada dojmljivoj filmografiji prikači jos jedno remek-djelo koje ce gledatelje ostaviti otvorenih usta poput Otvori oči. No, čak i oni koji su “skužili” film od samog poćetka će bez svake sumnje uživati u Amenabarovom scenarističkom i režijskom umijeću. Zaplet koji prati uznemirujuće događaje u usamljenoj seoskoj vili na otoku Jersey krajem Drugog svjetskog rata Amenabaru je dobro poslužio ne samo da stvori izuzetno efektnu atmosferu i preplaši gledatelje nego i da gledatelju ostavi dovoljno prilike da sam zaključi o čemu je riječ davno prije šokatnog finala. Uz Amenabarovo vješto korištenje svjetla i tame, kao i vrhunske scenografije, Uljezima koristi i talent sjajne Nicole Kidman koja je, modelirajući svoj lik po uzoru na velike dive 1940-tih, stvorila jednu od najboljih uloga u svojoj karijeri. Njoj su dosta pripomogli i Fionnula Flanagan u ulozi sobarice, te neobično talentirana Alakina Mann u ulozi njene kćeri. Iako je epilog lošiji nego što je trebao biti, Uljezi su film koji više nego ijedan drugi horor u posljednje vrijeme zadovoljava ne samo potrebe ljubitelja tog žanra, nego i potrebe onih koji frazu “sedma umjetnost” shvaćaju ozbiljnije od prosječnog holivudskog zanatlije.

OCJENA: 7/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 21. ožujka 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

RECENZIJA: Taoci (2011)

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment

TIFF TRESPASS-20110914
(izvor: Heather McCall)

TAOCI
(TRESPASS)
uloge: Nicolas Cage, Nicole Kidman, Ben Mendelsohn, Liana Liberato, Cam Gigandet
scenarij: Eli Richburg & Karl Gajdusek
režija: Joel Schumacher
proizvodnja:  Millennium Films, SAD, 2011.
trajanje:  91'

Steven Seagal. Kevin Costner. George Lucas. Mel Gibson. Tom Cruise. Što je njima svima zajedničko? To da su ne tako davno bili holivudska božanstva, a sada su predmet sprdnje, sažaljenja, mržnje nekadašnjih poklonika ili svega toga zajedno. Toj družini se komotno može priključiti i Nicolas Cage, “oskarovac” čiji je nedavni nedostatak izbirljivosti kod filmskih projekata rezultirao nizom katastrofa koje su torpedirale njegovu raniju reputaciju. Kada se Cage ispred kamere postavi zajedno s Nicole Kidman – za koju se također čini da su najbolji dijelovi karijere iza nje – a ispred kamere stoji Joel Schumacher, osoba koja je Warner Bros. natjerala da ponovno stvara Batmanovu franšizu, možda i ne iznenađuje da njegov najnoviji projekt, triler Trespass (preveden kao Taoci) završio gotovo bez kino-distribucije u Sjevernoj Americi i s kritikom koja ga je dočekala na nož.

Cage u filmu tumači lik Kylea Millera, trgovca dijamantima čija se radoholičarska predanost poslu isplatila, barem ako je suditi po luskuznoj kući gdje će odigrati najveći dio radnje. Građevinu koja bi dovela slinu na usta mnogim tajkunima i koja još nije u potpunosti dovršena je, pak, djelomično projektirala njegova supruga i arhitektica Sarah (Kidman). Međutim, nije sve savršeno u tom raju; Sarah se osjeća zapostavljeno, a tinejdžerskoj kćeri Avery (Liberato) nije problem da, kao tipična buntovnica, prkosi roditeljima i iskrade se iz kuće radi tulumarenja sa svojim razmaženim vršnjacima. Međutim, svi ti problemi postaju ništavni kada se Kyle i Sarah suoče s bandom maskiranih razbojnika koja im upadne u kuću i traži šifru od sefa gdje vjeruju da Kyle drži dijamante. Kyle, međutim, odbija dati šifru, jer je uvjeren kako će nakon toga on i žena biti smaknuti. Umjesto toga pokušava pregovarati sa razbojničkim vođom (Mendelsohn) koji će uz uobičajene prijetnje i mučenja svoju žrtvu pokušati slomiti i psihološkim manipulacijama.

“Normalna” obitelj koju kriminalci kao taoce zatoče u vlastitom domu je motiv koji filmaši koriste dugo vremena, te se teško može očekivati da scenarij debitanta Karla Gajduseka ponudi nešto posebno originalno. Taoci nimalo ne bježe od klišeja koji služe za dramske obrate – bilo da su to razotkrivene obiteljske tajne, bilo da je to heterogenost motiva i karaktera članova razbojničke bande. Također se obilato koristi i princip Čehovljeve “puške na zidu”, odnosno naizgled nepotrebni detalji koji će protagonistima dobro poslužiti prilikom frenetičnog raspleta. Gledatelji koji u scenariju budu tražili odraz današnje ekonomske krize, odnosno kritiku života iznad vlastitih mogućnosti, vjerojatno će je pronaći, iako to ni Gajduseku ni Schumacheru vjerojatno nije bila namjera.

Schumacher nikada nije pokazivao neku naročitu sklonost suptilnosti, ali ovaj put se pobrinuo da film – koji bi se komotno mogao adaptirati i kao kazališna predstava – izgleda spektakularno, uključujući poslovično korištenje kadrova snimljenih iz helikoptera. Taocima je, pak, dosta pomogla fotografija Andrzeja Bartkowiaka koja ih čini drukčijim od većine današnjih filmova. Schumacher je, s druge strane, pokazao iznenađujuće dobar smisao za ekonomičnost. Taoci su kratak film, upravo onako koliko trebaju biti, što omogućava frenetični tempo, a gledateljima razvoj radnje objašnjavaju spretno ubačeni flashbackovi.

Prijatno iznenađenje predstavlja i Cage, koji se ovaj put uglavnom suzdržao od iritantnog preglumljivanja; ta je dužnost, pak, prepuštena Jordani Spiro kao ženskoj članici razbojničkog tima. Ekranom, s druge strane, dominira australski glumac Ben Mendelsohn u ulozi kriminalca sasvim drukčijeg od onoga koga je tumačio u Animal Kingdom. Međutim, to što su Taoci nešto bolji od svoje reputacije je manje rezultat kvalitete filma koliko toga da su njegovi tvorci bili svjesni svojih ograničenja.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 29. studenog 2011. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)