Oznaka: Dominic Cooper

RECENZIJA: Dracula: Neispričana priča (Dracula Untold, 2014)

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment

Jedna od najvećih ironija u povijesti horor filmova jest da vjerojatno najpopularniji lik tog žanra nije proizvod nečije mašte, nego se temelji na stvarnoj povijesnoj ličnosti. Grof Dracula, vampir koji više od jednog stoljeća plaši publiku sa stranica knjiga, pozornica i ekrana, je ime dobio po nadimku vojvode Vlada III od Vlaške, feudalca koji se sredinom 15. stoljeća, uglavnom uspješno, odupirao prodoru Osmanskog Carstva na područje današnje Rumunjske. Pri tome se, doduše, služio nekim metodama koje su izgledale drastične čak i za standarde kasnog srednjeg vijeka te kod njegovih suvremenika stvorili drugi i mnogo zlokobniji nadimak “Nabijač na kolce”.  Sve to, dakako, nije spriječilo Rumunje, da kao u nekim nama vremenski i prostorno bližim primjerima, takvu ličnost proglase velikim nacionalnim junakom. Takav se pristup, između ostalog, može vidjeti i u filmu Vlad Tepes Dorua Nastasea iz 1979. godine, vjerojatno jednim od najskupljih i najraskošnijih filmova u povijesti rumunjske kinematografije koji je, lišen svih vampirskih i drugih natprirodnih elemenata, bez obzira na sva nacionalistička i hagiografska “friziranja” stvarnih događaja, vjerojatno i najautentičniji prikaz Dracule na ekranu. Nekoliko desetljeća kasnije se istim sadržajem –  povijesnom podlogom legende o najpoznatijem vampiru svih vremena – nastoji baviti i hollywoodski film Dracula: Neispričana priča.

Radnja filma počinje 1442. godine i prikazuje kako transilvanijski vojvoda Vlad (Evans) nastoji kao vazal očuvati kakvu-takvu nezavisnost od sve jačeg Osmanskog Carstva. Vlada je njegov otac kao dijete poslao kao taoca na carigradski dvor, gdje je mladi Vlad ne samo naučio turski i sprijateljio se s budućim sultanom Mehmedom II (Cooper), nego i kao janjičar stekao dragocjene ratničke vještine ali svoj zlosretni nadimak zbog običaja da, kao sredstvo psihološkog rata, leševe neprijatelja nabija na kolce. Vlad se nakon povratka kući oženio za lijepu Mirenu (Gadon) te se kloni nasilja, nastojeći pružiti miran i siguran život sebi i svojim podanicima. Kada Mehmed pokrene veliki osvajački pohod na Europu i od Vlada zatraži danak u krvi – odnosno tisuću dječaka od kojih će nastati novi janjičari – Vlad je bez mnogo razmišljanja spreman pristati, ali ne i na predaju vlastitog sina Ingerasa (Parkinson). Ta odluka znači rat u kome Vlad ima slabe izglede protiv brojčano jačeg neprijatelja. Jedina opcija koja bi Vladu omogućila pobjedu jest tajanstveno, legendarno i krvoločno stvorenje (Dance) koje živi u jednoj od planinskih špilja i s kojim Vlad sklapa pogodbu prema kojoj će mu vampir na tri dana dati svoje natprirodne moći s kojim će poraziti Turke. Vlad, međutim, u ta tri dana mora odoliti iskušenju da pije krv, inače će za stalno postati vampir a njegov pokrovitelj biti oslobođen kletve zbog koje je stoljećima bio zatočen u špilji.

Nade da bi novi Dracula mogao biti ozbiljan povijesni film bi odmah trebala zatomiti spoznaja da iza ovog projekta stoji Universal, hollywoodski studio koji je svoju reputaciju nekoć davno sagradio upravo na žanru horora, i čiji je klasična ekranizacija Stokerovog romana s Belom Lugosijem iz 1931. godine vjerojatno najpoznatije i najutjecajnije utjelovljenje slavnog vampira na velikom ekranu. Još veću nelagodu bi trebala izazvati i najave da Universal planira snimiti cijeli niz filmova temeljenih na klasičnim hororima iz 1930-ih i 1940-ih, pa se Dracula: Neispričana priča može shvatiti kao ništa drugo do reboot filmske franšize. A, slično kao i današnji hollywoodski rebooti filmskih serija o superherojima, i ovaj mora imati ono što se danas naziva “priča o nastanku”, odnosno pokušati dati nekakvo objašnjenje glavnog lika i njegovih postupaka. Nije teško pretpostaviti da će scenarij, kada nastoji objasniti nastanak najpoznatijeg svjetskog vampira, folklor i legende o natprirodnom pretpostavljati povijesnim činjenicama. Potonje je ignorirano u takvoj mjeri da se svakome, čak i s najelementarnijim poznavanjem povijesti, može početi dizati kosa na glavi; a to je pogotovo slučaj na ovim prostorima, s obzirom da lik koji tumači Dominic Cooper ima malo veze s vladarom zbog kojeg je svojevremeno “Bosna šaptom pala”.

Luke Evans se, s druge strane, koliko god može nekako nosi s likom koji su scenaristi opteretili s klišejima, a Charles Dance, iako njegov lik pod tonama šminke izgleda kao karikatura Smrti iz Sedmog pečata, je prilično impresivan, i zbilja je šteta što se malo više ne pojavljuje na ekranu. Za nestvarno lijepu Sarah Gadon se, s druge strane, još jednom pokazuje kako nema previše sreće s izborom uloga, te kako uglavnom služi kao ukras filmovima koji to ne zaslužuju. Glavni nedostatak Dracule je, međutim, konceptualne prirode. S jedne strane tema filma bi trebala biti ličnost koja je reputaciju stekla kroz nabijanje na kolac i pijenje krvi, a što pretpostavlja eksplicitan prikaz nasilja (a da o implicitno seksualnim konotacijama i ne govorimo); s druge strane Universal želi najširu moguću publiku, pa film mora imati “obiteljski” rejting PG-13 koji “problematične” detalje mora sakriti od onih najosjetljivijih gledatelja. Zato se, kao i u brojnim sličnim slučajevima, najkrvavije i najnasilnije scene odvijaju noću, uz “kameru iz ruke”, mitraljeskom MTV-jevskom montažom i razne “kreativne” kuteve snimanja zbog kojih gledateljima, zapravo, neće biti jasno što se zapravo događa na ekranu. Iako novi Dracula relativno kratko traje, takve stvari će publici, barem onoj malčice zahtjevnijoj, vrlo brzo početi ići na živce. A stvari će izgledati još neugodnije u epilogu u kome se, bez nekog suvislog objašnjenja, likovi reinkarniraju u suvremenom svijetu, jasno sugerirajući namjere producenata da snime novi i daleko “konvencionalniji” nastavak. Naravno da Dracula: Neispričana priča takav nastavak ne zaslužuje. Umjesto toga se glogov kolac čini daleko primjerenijim.

DRACULA: NEISPRIČANA PRIČA

(DRACULA UNTOLD)

uloge: Luke Evans, Sarah Gadon, Dominic Cooper, Charles Dance

scenarij: Matt Bazama & Burk Sharpless

režija: Gary Shore

proizvodnja: Universal, SAD/UK/Japan, 2014.

trajanje: 92′

OCJENA: 2/10

RECENZIJA: Need for Speed (2014)

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment

Automobil je prije svega sredstvo koje služi da bi se stiglo od točke A do točke B. Međutim, za veliki dio ljudi u današnjem svijetu je on nešto više. Tako ga mnogi drže sastavnim dijelom vlastitog identiteta, sredstvom koje ih simbolički ili stvarno iz sfere sirotinjskih gubitnika smješta u srednju klasu te im, barem u trenucima kada se nađu na volanom, daje iluziju da gospodare univerzumom ili omogućava stvari koje bi bez automobila bile teško ostvarljive ili nepraktične (a što se, između ostalog, najbolje vidjelo prilikom seksualne revolucije u prošlom stoljeću). Za druge je automobil katalizator onog najgoreg u ljudskom biću, s obzirom da odgovorne i savjesne građane pretvara u homicidalne manijake, potiče seksizam i materijalizam, te svojim štetnim plinovima ugrožava pingvine i polarne medvjede i tako izaziva Gajin bijes koji će uništiti čovječanstvo. S obzirom da većina kritičara pripada art-snoberajskom establishmentu koji je potonje shvaćanje automobila proglasio “politički korektnim”, nije teško shvatiti kako filmovi o automobilskim utrkama, koji prema “čeličnim ljepotanima” po defaultu imaju pozitivan stav, u tim krugovima neće uživati neku naročitu popularnost. Još je teže zamisliti da će kod kritičara dobro proći filmovi temeljeni na video-igrama, koje, s obzirom na brojna neugodna iskustva, prezire čak i njihova ciljana publika. Stoga i ne iznenađuje da je Need for Speed, ekranizacija popularne serije video-igara o utrkama “bijesnih” automobila, unaprijed bila osuđena na kritičarski ekvivalent streljačkog stroja. 

Need for Speed se u prethodna dva desetljeća, usprkos određenih varijacija u brojnim nastavcima, nije mogla pohvaliti nekim naročitim likovima ili zapletom. To je tvorcima njihove ekranizacije dalo prilično kreativne slobode da ispune tu prazninu. Scenarij Johna Gatinsa (poznatog po sportskom SF-filmu Pravi čelik) početak radnje smješta u provincijski gradić u državi New York gdje protagonist, bivši vozač auto-utrka Tobey Marshall (Paul) očajnički pokušava zadržati očevu automehaničarsku radnju koja se našla u financijskim problemima. Zbog toga je spreman progutati vlastiti ponos i pristati obaviti posao dotjerivanja “bijesnog” Ford Mustanga za Dina Brewstera (Cooper), njegovog bivšeg suparnika koji se obogatio i oteo mu djevojku. Posao je savršeno odrađen, ali na kraju Tobey ne može odoljeti Dinovom izazovu i pristaje na utrku “Koenigsegg Agerama” u kojoj na kraju pogine njegov prijatelj Pete (Gilbertson). Iako je Dino skrivio nesreću, Tobey završi na dvije godine u zatvoru. Po izlasku je, žedan osvete, spreman uključiti se u spektakularnu ilegalnu utrku koju u Kaliforniji organizira misteriozni i karizmatski VJ Monarch (Keaton). Prije nje, međutim, mora riješiti niz problema – pronaći sponzora i vozilo te ga nekako prevesti na drugi kraj države, dok su mu za petama policajci koji ga traže zbog kršenja uvjetnog otpusta.

Nije teško pretpostaviti kako je glavni poticaj za snimanje Need for Speed, barem u ovom obliku, bio uspjeh serije filmova Brzi i žestoki, koja je pokazala kako postoji globalna publika gladna automobilske akcije na velikom ekranu. Novi film u nekim stvarima očigledno nastoji oponašati formulu svog uzora, a to je možda najprimjetnije u tome da protagonistu pomaže etnički i rasno raznovrsna ekipa. S druge strane, iako se Brzi i žestoki nisu mogli pohvaliti naročito “dubokim” zapletima i likovima, Need for Speed ide još pliće. To se prvenstveno odnosi na protagonista, kome od velike pomoći nije inače talentirani Aaron Paul (poznat po Na putu prema dolje). Glumac je, u usporedbi s macho ikonama kao što su Vin Diesel i pokojni Paul Walker, jednostavno previše nizak i izgleda kao njihov loš “ersatz”; pokušaji da to nadoknadi glasom Clinta Eastwooda film pretvaraju u nenamjernu samoparodiju. Need for Speed je najgori upravo u scenama koje bi trebale biti ozbiljne, odnosno u kojima se po količini patetike bezuspješno natječe s istočnoazijskim “heroic bloodshed” akcijadama (iako u filmu, s obzirom na PG-13 rejting, ima zapravo prilično malo nasilja i skoro nimalo prolivene krvi). A ni akcijske scene, ma koliko bivši kaskader Scott Waugh kao režiser u njih uložio vlastitog iskustva, jizgledaju premalo spektakularno u usporedbi s apokaliptičnim kaosom Brzih i žestokih. Razočaranje predstavlja i Dakota Johnson kao protagonistova bivša djevojka te sugerira kako će 50 nijansi sive, u kojima tumači glavnu ulogu, biti bolne za gledanje.

Srećom – i usprkos originalnom traileru koji je sugerirao šekspirijansku tragediju – Need for Speed u svojih 130 minuta dozvoljava dovoljno sporednih sadržaja da ga se može gledati i kao akcijsku komediju. To se ne može najbolje vidjeti u liku Tobyevog pomoćnika koga tumači Scott Mescudi, s obzirom da se on malo previše trudi biti comic relief. Scena u kojoj jedan od Tobeyevih pomoćnika nevoljko pristaje napustiti svoj “dosadni” posao kako bi se vratio njegovoj družini, pak, može funkcionirati kao film u filmu. Veteran Michael Keaton se, pak, prilično zabavlja tumačeći lik koji je nešto najbliže grčkom zboru u suvremenom hollywoodskom filmu, ali također oboružan i nekim od najzanimljivijih replika. Ipak, najveći adut filma je i njegovo najveće otkriće – britanska glumica Imogen Poots. Njoj je pripala nezahvalna uloga “udice” na koju se mora upecati muška publika, odnosno obavezni ženski lik. Ona se s tim zadatkom hrabro suočila, pokazavši izuzetni komičarski talent i nadvladavši ne samo scenaristička ograničenja, nego i nedostatak “kemije” sa zlosretnim Paulom. 

Need for Speed u mnogim svojim detaljima, ponekad i prilično eksplicitno, evocira hollywoodske automobilske akcijade 1970-ih, kada su se spektakularne jurnjave i masovno razbijanje lima na cestama miješale sa lepršavim hedonističkim humorom. Možda je u tome i njegov kobni nedostatak, s obzirom da mu nedostaju talenti Burta Reynoldsa i Sally Field u Smokeyu i Banditu, ali i autentični anarhistički duh zahvaljujući kojem su “baby boomeri” u cestovnim krstaricama nekoć pokazivali srednji prst starijim generacijama i autoritetu oličenom u policiji. U današnja vremena, kada počinje nestajati mnogo toga što se 1970-ih uzimalo zdravo za gotovo, Need for Speed se doima kao ne baš najuspjeliji relikt prošlosti. No, ako kojim slučajem suvremenu publiku potakne da baci oko na nekadašnje klasike, opravdat će se svoju svrhu postojanja.

NEED FOR SPEED

uloge: Aaron Paul, Scott Mescudi, Dominic Cooper, Imogen Potts, Ramon Rodriguez, Michael Keaton, Rami Malek, Harrison Gilbertson

scenarij: George Gatins

režija: Scott Waugh

proizvodnja: Touchstone/Dreamworks/Electronic Arts, SAD, 2014.

trajanje: 130′

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za fak.hr, objavljena 2014. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

RECENZIJA: Preacher (sezona 1, 2016)

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment

Mii koji živimo u Zlatnom dobu televizije smo odavno oguglali na mnoge stvari koje bi prije samo desetak godina izazvale izazvale bijesne proteste, a u prošlom stoljeću njihovim tvorcima donosile bolnicu, zatvor ili groblje. Kada se svake sezone za pažnju gledatelja umjesto par nacionalnih TV-mreža bore producenti nekoliko stotina igranih serija, u tako žestokoj borbi s vremenom popadaju i oni donedavno nedodirljivi tabui. A među njima se, s obzirom na pobjedu hipsterskih pseudoljevičara u američkom kulturnom ratu, odavno našla i religija, pogotovo u Hollywoodu odavno omrznutom obličju ruralnog protestantskog fundamentalizma. To je možda najviše došlo do izražaja u Preacheru, TV-seriji koja predstavlja adaptaciju kultnog i, s kršćanskog stajališta, bogohulnog i heretičkog istoimenog stripa Gartha Ennisa i Stevea Dillona. Iza prve sezone, emitirane prošle godine, stajao je kanal AMC, poznat po ugledu koju su stekle serije Mad Men i Breaking Bad, kao i izuzetno popularna adaptacija postapokaliptičkog stripa Živi mrtvaci. Sve to je ovoj seriji donijelo prilično visoka očekivanja.

Naslovni protagonist, koga tumači Dominic Cooper, je Jesse Custer, propovijednik koji vodi crkvu u gradiću Anville u zapadnom Teksasu. Iza njega je mračna i traumatična prošlost kriminalca kojega su traumatična iskustva bila potakla da promijeni životni put, ali očigledna nesposobnost da bitno pomogne svojim sumještanima ga tjera da izgubi vjeru i razmisli o tome da će napustiti crkvu. Stvari se, međutim, bitno promijene kada shvati da je dobio neobičan dar, odnosno natprirodnu sposobnost da svakoga natjera da njegovu riječ izvrši kao zapovijed. To koincidira s dolaskom njegove bivše djevojke Tulip O’Hare (Ruth Negga) s kojom dijeli kriminalnu prošlost i koja ga uporno nastoji natjerati na prilično ne-krščansku djelatnost osvete nad bivšim poslovnim partnerom koji ih je bio izdao. No, još je živopisniji dolazak Cassidyja (Joseph Gilgun), irskog vampira koji se u Annvilleu nastoji skloniti od fundamentalističkih lovaca na vampire koji ga progone desetljećima. Kada se u Annvilleu pojave dvojica još čudinijih došljaka koji postavljaju neobična pitanja, za njih se ispostavi da ih ne zanima Cassidy nego moć koju posjeduje, a koja je, zapravo biće nastalo sparivanjem anđela i demona i koje je izazvalo svakakve probleme Bogu na nebu.

S obzirom da se danas zbilja teško natjecati s drugim serijama po pitanju eksplicitnosti seksa i nasilja, tvorci serije, među kojima su našli Seth Rogen i Evan Goldberg, su mogli svoju seriju učiniti kontroverznom i šokantnom jedino kroz blasfemični tretman krščanstva, odnosno, najblaže rečeno, “alternativni” prikaz univerzuma u kojemu Bog postoji, ali je iz nekih razloga nestao, a što sa sobom povlači apokaliptičke posljedice uz mnogo eksplicitnog nasilja, krvoprolića, te isto tako eksplicitnog i bizarnog seksa, sve dakako uz groteskno crni humor. Takav bi pristup duhovnim temama mnoge podsjetio na Rogenovu i Goldbergovu apokaliptičku crnu komediju Ovo je kraj, ali će gledatelji daleko više pažnje obratiti na živopisne likove koje tumači prilično raspoložena grupa glumaca, uključujući Coopera koji uživa u prilici da bude nešto različito od negativca ili druge violine. Scenarij se nije trebao truditi, jer je najveći dio likova preuzet iz stripa. To, međutim, nije slučaj s radnjom, koja je u originalnom stripu protagonistovu potragu za nestalim Bogom iskoristila za epizodično lutanje Amerikom. U seriji je, međutim, cijela sezona iskorištena za ono što se danas naziva “priča o postanku”, odnosno ona se u potpunosti odigrava u jednom teksaškom gradiću koji manje funkcionira kao svojevrsni mikrokozmos konzervativne ruralne “flyover” Amerike, a više kao bizarna, groteskna, ali ne previše uvjerljiva kolekcija fellinijevsko-lynchovskih čudaka grotesknog izgleda, fetiša ili svjetonazora. Preacher je kvalitetno odglumljen i izrežiran, ali s vremenom sva ta grotesknost postaje zamorna i ponavljajuća. Apokaliptička završnica, s druge strane, sugerira da bi druga sezona trebala biti vjernija popularnom stripu, odnosno predstavlja priliku da se na jedan dramatičan način okrene novi list, i danas sve razmaženijoj publici ponudi nešto uistinu novo.

OCJENA: 7/10