RECENZIJA: Američki plaćenik (American Assassin, 2017)

AMERIČKI PLAĆENIK
 (AMERICAN ASSASSIN)
 uloge: Dylan O'Brien, Michael Keaton, Saana Lathan, Shiva Negar, Taylor Kitsch
 scenarij: Steven Schiff, Michael Fitch, Edward Zwick & Marshall Herskowitz
 režija: Michael Cuesta
 proizvodnja: Lionsgate/CBS Films, SAD, 2016.
 trajanje: 117 min.

Svijet se u tri godine može promijeniti do neprepoznatljivosti. Takav bi se zaključak ponekad mogao donijeti i na osnovu filmografije jednog režisera, i to u onim slučajevima kada se jednom te istom temom bavi kroz ostvarenja različitih žanrova i, što je još važnije, iznošenje sasvim suprotnih stavova. Michael Cuesta, koji je poznat prije svega po radu na televiziji, bi moago poslužiti kao jedan od primjera. Godine 2014. je režirao Ubijte glasnika, biografsku dramu koja na izuzetno kritičan način prikazuje tzv. crne operacije američkih obavještajnih službi, odnosno sugerira da je njihova sklonost da se u čuvanju nacionalne sigurnosti krše zakoni i međunarodni sporazumi izvor mnogih teških problema u SAD i ostatku svijeta. Tri godine kasnije Cuesta režira film u kojem ne samo što se za takve ilegalne aktivnosti američke Duboke države pronalazi opravdanje, nego čak i sugerira da one, po načelu “na ljutu ranu ljuta trava” predstavljaju najbolji mogući odgovor na fenomen međunarodnog terorizma. I, dakako, kada se prikazuju kao nešto “cool”, crne operacije se čine daleko pogodnije za predložak za potencijalno unosnu seriju akcijskih filmova. Ono što bi trebalo biti prvo ostvarenje iz jedne takve serije je Američki plaćenik, koji se nedavno pojavio u našim kino-dvoranama.

Film se temelji na Consent to Kill, šestom romanu iz popularne serije Vincea Flynna o američkom obavještajcu Mitchu Rappu. Na samom početku naslovni protagonist, koga tumači Dylan O’Brien, je mladi student čiji se život čini idealnim, i koji svoju sreću namjerava okruniti ženidbom za dugogodišnju voljenu djevojku. Međutim, upravo u trenutku kada joj je uručio zaručnički prsten, ona pada kao žrtva spektakularnog napada islamističkih terorista. Mladi Rapp se jednostavno ne može pomiriti s time da se počinitelji tog zločina nekažnjeno izvuku, te, zahvaljujući bogatom nasljedstvu i višku slobodnog vremena odlučuje sljedećih nekoliko mjeseci uložiti u učenje arapskog, osnova islama, ali i raznih borilačkih vještina. Njegova nastojanja da, nakon što se lažno izdavao za džihadističkog simpatizera na Internetu, dođe u kontakt sa zlikovcima, ga umalo ne koštaju života, te ga u posljednji trenutak spašavaju operativci CIA-e koji su ranije namjeravali likvidirati istu ćeliju. Pomoćnica direktora Irene Kennedy (Lathan) je duboko impresionirana mladićevim vještinama te ga odlučuje angažirati za “Orion”, supertajnu jedinicu zaduženu za najcrnje, najprljavije i najdelikatnije poslove. Nako što je prošao obuku kod iskusnog, ali prema njemu skeptičnog hladnoratovskog veterana Stana Hurleya (Keaton), poslan je u akciju lociranja ukradenog ruskog plutonija za koga se sumnja da bi mogao poslužiti teroristima za izradu atomske bombe. Istragu komplicira to što se u sve to upetlja iranska obavještajna služba, ali i to da se među zlikovcima koji drže plutonij našao i bivši CIA-in superagent “Duh” (Kitsch).

Cuesta u svom filmu ne otkriva toplu vodu, te se bez ikakvih kompleksa služi sastojcima onoga što se smatra formulom za uspješne akcijske filmove – relativno kratkom radnjom, dinamično režiranim i montiranim akcijskim scenama, uvjetno “egzotičnim” lokacijama kao što su Libija, Turska i Rim, te isto tako jednostavnom podjelom na “dobre” i “loše” momke. Scenarij, koji je napisao relativno veliki broj autora, je isto tako čvrsto vezan uz formulu i mnoge od “iznenadnih” obrata će uspješno predvidjeti čak i oni gledatelji koji nisu bili vidjeli trailer koji, po sve iritantnijem običaju, detaljno prepričava radnju. Po pitanju sadržaja Američki plaćenik gledateljima ne nudi ništa što već nisu imali prilike vidjeti u filmovima o Jasonu Bourneu ili TV-seriji 24; jedini izuzetak bi bilo to da se za razliku od al-Qaede, danas kao dežurni negativci pojavljuje po suvremenu američku politiku mnogo neugodniji Iran. S druge strane, upravo iranskim likovima u ovom filmu pripada dužnost da gledatelje podsjete na nešto o čemu je Hollywood ne tako davno vrištao, a danas oportunistički šuti – kako je oružano dovođenje blagodati liberalne demokracije u Irak izazvalo besmisleno krvoproliće i umjesto rješenja postalo dio problema. Gledateljima, međutim, ti sitni detalji neće previše privlačiti pažnju; Cuesta i producenti su daleko više truda uložili u nešto atraktivnije sadržaje, uključujući one primjerene ostvarenjima cenzorskog rejtinga “R” – tako se uz mnogo eksplicitnije krvoliptanje prilikom vatrenih i drugih obračuna ljubavnica jednog od negativaca bez neke posebne potrebe pojavljuje u toplesu. Ali, ciljana, prije svega muška, publika vjerojatno to neće zamjeriti, kao ni to da se po protagonisti traumatični početak filma odvija na plaži, a junakovu djevojku tumači u oskudni bikini odjevena engleska manekenka Charlotte Vega.

Zbog svega toga se Američki plaćenik ne može shvatiti previše ozbiljno, a tome neće previše pripomoći ni casting. Dylan O’Brien, koji je dosad bio poznat isključivo kao adolesccentski protagonist serije omladinskih SF-filmova Labirint, je jednostavno ne samo premlad, nego i previše žgoljav da bi ga se moglo prihvatiti kao opakog razbijača u rangu Stallonea i Schwarzeneggera. Iako se prilično trudi (a njegov trud u akcijskim scenama ga je u slučaju Labirinta umalo koštao života) u ovom filmu je bitno zasjenjen Keatonom, koji bi ulogu ciničnog veterana mogao odglumiti i zavezanih očiju. Najzanimljiviji element castinga je Kitsch, koji je O’Brienu zapravo fizički sličan, i može poslužiti ne samo kao svojevrsna dostojna antiteza protagonista, nego i upozorenje u što bi se on mogao s godinama pretvoriti. Upravo zbog Kitscha, mada njegova uloga nije najbolje napisana, Američki plaćenik zaslužuje preporuke kao jedno od zanimljivijih ostvarenja žanra, koje pokazuje potencijal za uspješnu seriju.

OCJENA: 6/10

Oglasi

RECENZIJA: Birdman (2014)

BIRDMAN
uloge: Michael Keaton, Zack Galifianakis, Edward Norton, Andrea Riseborough, Amy Ryan, Emma Stone, Naomi Watts, Lindsay Duncan
scenarij: Alejandro G. Inarritu, Nicolas Giacobone, Alexander Dinelaris Jr., Armando Bo
režija: Alejanrdo G. Inarritu
proizvodnja: Fox Searchlight, SAD, 2014.
trajanje: 119 min.

Oni koji prati hollywoodsku produkciju prilikom sezonskog lova na “Oscare” su mogli zapaziti nešto što bi se moglo nazvati trendom. Dio producenata je zaključio da filmske biografije, koje ionako imaju bolju “prođu” među Akademijim glasačima nego drugi žanrovi, mogu biti još atraktivnije ako temom, radnjom ili likovima budu vezane uz zlatno doba Hollywooda. Time se, dakako, najviše nastoji iskoristiti nostalgija gerontokratskog glasačkog tijela, koje voli misliti kako su u njihova “dobra stara” vremena hollywoodski filmovi bili prava umjetnost, a glumačke zvijezde istinska božanstva, koja se nisu morala brinuti da će ih s Olimpa svrgnuti nekakav nepoprezni tweet. Stoga se rezultat najnovijeg “oskarovskog” nadmetanja može smatrati svojevrsnom povijesnom ironijom. Birdman Alejandra Inarritua, koji je početkom ove godine osvojio prestižne kipiće, u mnogo čemu predstavlja antitezu hollywoodskih autohagiografskih tendencija – riječ je filmu koji umjesto svijetle prošlosti na prilično autoironičan način prikazuje hollywoodsku suvremenost.

Naslovni lik, koga tumači Michael Keaton, je Riggan Thomas, glumac koji je prije mnogo godina stekao status megazvijezde tumačeći lik superheroja Čovjeka-ptice (Birdman), ali čija su slava i popularnost odavno nestali. Radnja prikazuje kako se anonimnosti i beznačajnosti pokušava riješiti tako što producira, režira i tumači glavnu ulogu u brodvejskoj adaptaciji novele Raymonda Carvera. Taj ambiciozni pothvat, pak, je opterećen brojnim poteškoćama, odnosno Thomasovim problemima na profesionalnom i osobnom planu. Tokom produkcije se mora suočiti sa dugo vremena zanemarenom kćeri (Stone) koja se upravo izliječila od ovisnosti, nadobudnim metodskim glumcem (Norton) koji namjerava preuzeti projekt, snobovskom brodvejskom kritičarkom (Duncan) koja namjerava uništiti “bahatog hollywoodskog pridošlicu”, ali najviše sa samim sobom, odnosno alter egom Birdmana koji je isto tako neprijateljski raspoložen prema pokušaju glumca da napravi drastični zaokret u vlastitoj karijeri.

Inarrituova ostvarenja se ističu neobičnom, odnosno nekonvencionalnom strukturom, koja često čak i onima manje upućenima u sedmu umjetnost govore kako je riječ o art-filmu. U slučaju Birdmana se ta neobičnost ogleda prije svega u tome da je cjelokupna radnja, bez obzira na to što se odvija u različitim vremenima i mjestima, prikazana u jednom jedinom kadru. Inarritu je, dakako, sve to snimio u različitim kadrovima, ali je izuzetna vještina pri montiranju i potpuno neprimjetni stvorila dojam savršene i naizgled ničim prekinute cjeline. Tehničko savršenstvo Birdmana, međutim, predstavlja tek dio odgovora na pitanje o tajni njegovog uspjeha. Mnogo je zanimljivije to što je Inarritu svoje kreativne resurse primijenio na komediju, odnosno žanr s kojim art-film, ali i on sam, baš i nije bio “na ti”.

Scenarij koji je Inarritu napisao zajedno s brodvejskim piscem Alexandeerom Dinelarisom i argentinskim sineastima Nicolasom Giacoboneom i Armandom Boom, je tako za temu uzeo sam svijet filma i kulture uopće, podvrgnuvši ga žestokoj satiri gdje se ne štedi ni hollywoodski komercijalizam ni brodvejski art-snoberaj. Pri svemu tome je Michael Keaton sjajno obavio svoj posao, odigravši jednu od najboljih, ali istovremeno i najriskantnijih uloga svoje karijere. Isto onako kao što je Thomas filma ima vlastiti alter ego, tako se i Thomas može shvatiti kao Keatonov alter ego s obzirom na to da je i on sam nekoć davno postao superzvijezda tumačeći lik Batmana da bi ga danas zaboravili zbog toga što isti lik tumače njegove mlađe, zgodnije i coolerskije kolege. Keatonu dosta pomaže prilično raznorodna, ali i raspoložena glumačka postava, među kojom posebno treba pohvaliti danas prilično aktivnu Emmu Stone, ali i Edwarda Nortona koji se s godinama i nedostatkom glavnih angažmana danas prilično dobro nosi. Birdman bi, doduše, mogao biti još bolji, odnosno savršen, da nije glazbe meksičkog jazz glazbenika Antonija Sancheza koja gledatelje prečesto podsjeća da gledaju art-film i tako razbija nužnu iluziju. Međutim, i ovako se “Oscar” čini više nego zasluženim. Možda su to prepoznali i časne starine u losanđeleskoj Akademiji, svjesni da je danas, za razliku od njihovog vremena, filmova koji uistinu zaslužuju zlatne kipiće ima manje nego u “dobra stara vremena”.

OCJENA: 8/10

 

RECENZIJA: Robocop (2014)

ROBOCOP
uloge: Joel Kinnaman, Gary Oldman, Michael Keaton, Samuel L. Jackson, Abbie Cornish, Jackie Earle Haley, Michael K. Williams, Jennifer Ehle, Jay Baruchel
scenarij: Joshua Zeturner
režija: José Padilha
proizvodnja: Metro Goldwyn-Mayer/Columbia Pictures, SAD, 2014.
trajanje: 118 '

Danas više nema tog hollywoodskog filma koji uživa status takve kulturne institucije koju se Hollywood ne bi usudio oskvrnuti nekakvim budalastim i besmislenim remakeom. U svemu tome je možda najgore stradao nizozemski režiser Paul Verhoeven, čija su dva najuspješnija i najutjecajnija filma u karijeri u relativno kratkom vremenu dobila suvremene i očekivano mlake obrade. Nepune dvije godine nakon što je kroz kino-dvorane prošla i brzo bila zaboravljena nova verzija Totalnog opoziva, sada slijedi verzija Robocopa, Verhoevenovog briljantnog filma koji je kroz okvir SF-akcijade smještene u blisku budućnost sažeo esenciju političkih, ekonomskih i kulturnih trendova Reaganove Amerike 1980-ih.  Da će novi film imati itekakvih problema dosegnuti tako visoke standarde bilo je jasno kada se uzme u obzir da je u prethodna tri desetljeća original proizveo mini-franšizu od dva razočaravajuća nastavka, kratku TV-seriju koju se pokušalo uvaliti mlađoj i nešto uspješniju mini-seriju za stariju publiku. Svejedno, malo koje je hollywoodsko ostvarenje u posljednje vrijeme bilo dočekano s tolikim neprijateljstvom od strane kritike.

Slično kao i original, novi Robocop je radnjom smješten u Detroit u bliskoj budućnosti. Glavni protagonist je Alex Murphy (Kinnaman), policijski detektiv koji, zajedno sa svojim partnerom Jackom Lewisom (Williams) nastoji uhvatiti lokalnog gangsterskog bosa usprkos  tome što mu netko ili nešto baca klipove pod noge. Mnogo ozbiljnije probleme ima Raymond Sellars (Keaton), generalni direktor korporacije OmniCorp specijalizirane za proizvodnju bespilotnih letjelica i vojnih robota koji robote-vojnike, koje je uspio prodati američkoj vojsci za poslove okupacije stranih zemalja,  zbog otpora javnosti ne može poslati da obavljaju policijski posao na američkim ulicama. Kada Murphy, koji je očigledno “čačkao tamo ne gdje ne treba” nastrada u eksploziji auto-bombe, postaje dio rješenja za Sellarsa, uvjerenog da će Amerikanci prihvatiti policajca-robota ako barem dio njega čini pravo ljudsko biće. U slučaju Murphyja je malo toga ostalo, ali istraživački tim na čelu sa dr. Dennetom Nortonom (Oldman) te ostatke uspijeva spojiti sa oklopom i najmodernijom opremom u policijski kiborg kome daje ime Robocop. Murphy ima razumljivih poteškoća da se prilagodi novoj situaciji, ali s vremenom počinje koristiti svoje nove mogućnosti kako bi počeo čistiti Detroit od zločina. Njegov posao ga, međutim, vodi da počne istraživati vlastito ubojstvo, ali i početi preispitivati motive svojih pokrovitelja.

Scenarij Joshue Zeturnera je na papiru vjerojatno izgledao vrlo dobro, odnosno kao ozbiljan pokušaj da se kroz prikazom bliske budućnosti ukaže na neke uznemirujuće trendove sadašnjosti kao što je korištenje bespilotnih letjelica i robota protiv civila, kršenje privatnosti, korupcija, odnosno slizanost velikih korporacija i vlada koja je isto onako aktualna danas kao i 1980-ih. Na prvi pogled je dobra ideja bio i angažman Josea Padilhe, brazilskog režisera koji je slavu stekao Elitnom postrojbom, filmom koji pokazuje koliko je postala mutna linija koja dijeli vojnu i policijsku djelatnost u suvremenom svijetu. Zeturner i Padilha su mudro zaključili kako nema smisla kopirati Robocop, te su, osim korištenja najosnovinijih detalja originalnog zapleta, nastojali ponuditi nešto novo.

Na trenutak se činilo da će to možda biti dobro, odnosno da je na ekranu jedan sasvim novi i drukčiji Robocop. Međutim, nakon nekog vremena nedostaci novog Robocopa postaju previše očiti. Najvažniji je vjerojatno bio izvan Padilhine moći, odnosno ticao se odluke producenata da film usklade s blagim cenzorskim rejtingom PG-13. To je značilo ne samo manje nasilja, nego manje svih “ekstremnih” i potencijalno problematičnih sadržaja; između ostalog, to znači, da negativci umjesto droge moraju krijumčariti oružje. Mnogo je ozbiljnija odluka da se film gotovo u potpunosti liši bilo kakvog humora, pa tako nedostaje satirička oštrica koja je tako briljantno djelovala prije četvrt stoljeća. I, naravno, film je daleko manje zabavan. Najbliži pokušaj da se filmu da malo “laganiji” ton jest uvođenje lika džingoističkog TV-komentatora koji podržava policijske robote, koga tumači Samuel L. Jackson sa neobičnom perikom, ali i jezikom, koji je u skladu s cenzorskim standardima, mnogo “ukroćeniji”.

Još veći problem za novog Robocopa jest što mu nedostaje neki snažan negativac. U originalu je bilo više njih, a svi su bili ekstremni i upečatljivi. To se teško može reći za lokalne gangstere, korumpirane policajce kao i Sellarsa čiji lik bez nekog naročitog uspjeha pokušava oživjeti Michael Keaton. No, čak je i on daleko upečatljivi od švedskog glumca Joela Kinnamana koji se čini jednako “drven” kada glumi Murphyja i njegovu postoperativnu varijantu. Abbie Cornish se prilično trudi učiniti nešto od nezahvalne uloge supruge prisiljene nositi se sa mužem koji je istovremeno mrtav i živ, ali te scene film čine nepotrebno razvučenim. Gary Oldman, pak, pokazuje da je sklon preglumljivanju čak i sadašnjoj fazi karijere kada su mu gledatelji skloniji davati uloge pozitivaca nego poremećenih negativaca. Prije nego što se dođe do odjavne špice (skoro pola sata kasnije nego u originalu), gledatelji će možda imati prilike vidjeti kako su evoluirali specijalni efekti i računalna tehnologija u odnosu na 1980-e, ali će im sve to biti slaba utjeha. Kao i u slučaju mnogih hollywoodskih remakeova, čak i onih koji prikazuju budućnost, prošlost se na kraju pokazala bolja.

OCJENA: 4/10