Oznaka: Michael Keaton

RECENZIJA: Spotlight (2015)

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment

Hollywood sebe voli vidjeti kao savjest Amerike, odnosno kao instituciju koja nastoji na svoj način ispraviti nepravde ili ukazivati na probleme o kojima drugi šute. Povijest američke filmske industrije, međutim, govore drukčije, pa tako radnja nedavnog filma Trumbo pokazuje kako su američki filmaši, kada je to bilo oportuno, znali držati usta zatvorena. Isto kao što se cenzura ili autocenzura u Hollywoodu, na ovaj ili onaj način, znala očuvati do današnjih dana. Tako je sve donedavno Katolička crkva uživala status svojevrsne “svete krave” u hollywoodskim filmovima, odnosno njene svećenike se, za razliku od protestantskih, desetljećima nakon ukidanja zloglasnog Haysovog kodeksa pokazivalo u skladu s odredbama koje su izričito priječile bilo kakav negativan tretman. Ma koji razlozi bili iza toga, to je također značilo da će Hollywood ignorirati ili barem nastojati maksimalno izbjegavati motiv seksualnog zlostavljanja djece od strane predstavnika Katoličke crkve; zato takvih sadržaja gotovo da nije bilo u mainstream ostvarenjima, odnosno posao ukazivanja na te probleme je ostavljen ili stranim filmašima poput onih iz Kanade i Irske ili kablovskoj televiziji. Stvari su se počele na tom planu mijenjati tek kada je 2002. godine u Bostonu eksplodirao skandal čije se razmjere više jednostavno nije moglo ignorirati. Događaje vezane uz njegovo razotkrivanje prikazuje Spotlight, filmska drama u režiji Toma McCarthyja.

Film započinje prologom smještenim u 1970-e, kada mladi i neiskusni policajac svjedoči kako privođenje katoličkog svećenika po imenu John Geoghan završava njegovim puštanjem, nakon što su roditelji djece koju je zlostavljao primili sugestiju od strane gradskih i crkvenih vlasti da cijelu priču zaborave. U srpnju 2001. godine, pak, u Boston iz Miamija dolazi Marty Baron (Schreiber) koji će preuzeti uredničko mjesto u uglednim lokalnim novinama Boston Globe, odnosno “Spotlight”, elitnu grupu istraživačkih novinara koja je spremna pojedinu priču obrađivati mjesecima, pa i godinama prije nego što je objave. Baron kao novu metu određuje slučaj svećenika ranije osuđenog za zlostavljanje djece, te se “Spotlight” baca na posao i polako otkriva da nije, kao što to ponavljaju crkveni velikodostojnici, riječ o izoliranom incidentu, nego da je riječ o zastrašujućem broju kako zlostavljane djece, tako i svećenika-zlostavljača. Još neugodnije otkriće je da je o svemu tome vodstvo Crkve bilo izuzetno dobro upoznato, ali i izuzetno uporno u zataškavanju skandala, pri čemu su se svećenici bez ikakvih zakonskih sankcija premještali u druge župe gdje su nastavljali sa vrebanjem na djecu. Prilikom istrage se novinari suočavaju s problemima, kako vezanim uz dileme oko toga kako će na ta otkrića reagirati pretplatnici lista u gradu gdje su većina stanovnika katolici, odnosno kako je Crkva izuzetno dobro umrežena s lokalnim policijskim i sudskim vlastima, zbog čega je pronalaženje kompromitirajućih dokumenata izuzetno težak zadatak.

Za Spotlight bi se moglo reći da predstavlja “staru školu”, barem kada je riječ o žanru dokudrame. U ovom filmu se jedna prilično ozbiljna tema, odnosno istiniti događaji, nastoje prikazati na maksimalno ozbiljan način. Dakle, u njemu nema “začinjavanja” radnje nekakvim umjetnim podzapletima, niti scena s nekom suvišnom patetikom ili emocionalnim manipulacijama. Umjesto toga se pedofilski skandal nastoji prikazati autentično, a najautentičniji način je iz perspektive samih novinara koji ga istražuju. I pri tome je prilično dobro to što je riječ o novinarima i mediju koji je i sam “stara škola”, dakle tiskanom mediju u vrijeme kada Internet tek načinje prihode od oglašavanja, a reporteri svoju misiju shvaćaju ozbilnije od prepisivanja ili provlačenja tuđih članaka kroz Google Translate. Proces pronalaženja i procesuiranja vijesti na početku izgleda nimalo atraktivan, ali su neki od klasičnih filmova pokazali da se i od tog materijala može napraviti vrhunsko ostvarenje. Pri tome će, barem u slučaju Spotlighta, neumitne usporedbe biti s Pakulinim filmom Svi predsjednikovi ljudi, a one, dakako i neće biti baš i slučajne, s obzirom da je urednik Bill Bradley Jr. (čiji lik tumači John Slattery) nitko drugi do sin Billa Bradleya, legendarnog urednika Washington Posta koji je razbio aferu Watergate i u kome je njegov lik tumačio Jason Robards. McCarthy veliki dijelom posuđuje tehnike od Pakule, odnosno gradi zanimljivu sliku, od malih i ispočetka nevezanih, ali zanimljivih detalja.

Pri tome je McCarthyju od velike pomoći i dobar scenarij koji je napisao zajedno s Joshom Singerom, zaslužnim za tematski slične, ali daleko lošije Tajne petog staleža. Još više se, međutim, ističe i izuzetno raspoložena, ali raznovrsna glumačka ekipa koja se ističe u ne baš uvijek uglednim, a ponekad i nezahvalnim ulogama. Stanley Tucci je tako prilično dobar kao živopisni odvjetnik žrtava zlostavljanja koji reporterima bez mnogo ustručavanja priznaje da je slučaj mogao preuzeti jedino zato što je Armenac, odnosno ne-katolik koji nije izložen pritscima Crkve. Michael Keaton je, pak, prilično dobar kao vođa novinarskog tima, a zanimljiv je i Paul Guilfoyle, jedan od poslovično dobrih karakternih glumaca (Brass u CSI: Las Vegas), ovaj put kao predstavnik establishmenta koji novinarima prijateljski sugerira da se okanu ćorava posla. Jedini koji u svemu tome predstavlja razočaranje je Mark Ruffalo čiji lik u jednom trenutku izgubi dio svog profesionalizma, odnosno frustriran svojim otkrićima i nedostatkom napredovanja istrage “pukne” na način koji malo previše izgleda kao “dajte mi Oscar” trenutak. Usprkos toga, film sve vrijeme čuva svoj ozbiljni ton; zlostavljanje nije prikazano neposredno, nego tek kroz svjedočenja sada već odraslih, ali još uvijek vidno traumatiziranih žrtava, kao i samog zlostavljača koji, u možda najuznemirujućoj sceni filma, u razgovoru s novinarima odaje dojam da ne vidi ništa loše u tome što je radio djeci. Iako će malo ciničniji gledatelji reći da je film poput Spotlighta snimljen možda i nekoliko desetljeća prekasno, kao i da kvalitetnog novinarstva koje slavi danas u svijetu ima sve manje, itekako će poslužiti svojoj svrsi, makar i kao upozorenje na neke neugodne stvari koje se, kao što govori i obavijest prije odjavne špice, znaju događati i u Hrvatskoj.

SPOTLIGHT

uloge: Mark Ruffalo, Michael Keaton, Rachel McAdams, John Slattery, Stanley Tucci

scenarij: Tom McCarthy & Josh Singer

režija: Tom McCarthy

proizvodnja: Open Road Films, SAD, 2015.

trajanje: 129 min.

OCJENA: 7/10

RECENZIJA: Need for Speed (2014)

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment

Automobil je prije svega sredstvo koje služi da bi se stiglo od točke A do točke B. Međutim, za veliki dio ljudi u današnjem svijetu je on nešto više. Tako ga mnogi drže sastavnim dijelom vlastitog identiteta, sredstvom koje ih simbolički ili stvarno iz sfere sirotinjskih gubitnika smješta u srednju klasu te im, barem u trenucima kada se nađu na volanom, daje iluziju da gospodare univerzumom ili omogućava stvari koje bi bez automobila bile teško ostvarljive ili nepraktične (a što se, između ostalog, najbolje vidjelo prilikom seksualne revolucije u prošlom stoljeću). Za druge je automobil katalizator onog najgoreg u ljudskom biću, s obzirom da odgovorne i savjesne građane pretvara u homicidalne manijake, potiče seksizam i materijalizam, te svojim štetnim plinovima ugrožava pingvine i polarne medvjede i tako izaziva Gajin bijes koji će uništiti čovječanstvo. S obzirom da većina kritičara pripada art-snoberajskom establishmentu koji je potonje shvaćanje automobila proglasio “politički korektnim”, nije teško shvatiti kako filmovi o automobilskim utrkama, koji prema “čeličnim ljepotanima” po defaultu imaju pozitivan stav, u tim krugovima neće uživati neku naročitu popularnost. Još je teže zamisliti da će kod kritičara dobro proći filmovi temeljeni na video-igrama, koje, s obzirom na brojna neugodna iskustva, prezire čak i njihova ciljana publika. Stoga i ne iznenađuje da je Need for Speed, ekranizacija popularne serije video-igara o utrkama “bijesnih” automobila, unaprijed bila osuđena na kritičarski ekvivalent streljačkog stroja. 

Need for Speed se u prethodna dva desetljeća, usprkos određenih varijacija u brojnim nastavcima, nije mogla pohvaliti nekim naročitim likovima ili zapletom. To je tvorcima njihove ekranizacije dalo prilično kreativne slobode da ispune tu prazninu. Scenarij Johna Gatinsa (poznatog po sportskom SF-filmu Pravi čelik) početak radnje smješta u provincijski gradić u državi New York gdje protagonist, bivši vozač auto-utrka Tobey Marshall (Paul) očajnički pokušava zadržati očevu automehaničarsku radnju koja se našla u financijskim problemima. Zbog toga je spreman progutati vlastiti ponos i pristati obaviti posao dotjerivanja “bijesnog” Ford Mustanga za Dina Brewstera (Cooper), njegovog bivšeg suparnika koji se obogatio i oteo mu djevojku. Posao je savršeno odrađen, ali na kraju Tobey ne može odoljeti Dinovom izazovu i pristaje na utrku “Koenigsegg Agerama” u kojoj na kraju pogine njegov prijatelj Pete (Gilbertson). Iako je Dino skrivio nesreću, Tobey završi na dvije godine u zatvoru. Po izlasku je, žedan osvete, spreman uključiti se u spektakularnu ilegalnu utrku koju u Kaliforniji organizira misteriozni i karizmatski VJ Monarch (Keaton). Prije nje, međutim, mora riješiti niz problema – pronaći sponzora i vozilo te ga nekako prevesti na drugi kraj države, dok su mu za petama policajci koji ga traže zbog kršenja uvjetnog otpusta.

Nije teško pretpostaviti kako je glavni poticaj za snimanje Need for Speed, barem u ovom obliku, bio uspjeh serije filmova Brzi i žestoki, koja je pokazala kako postoji globalna publika gladna automobilske akcije na velikom ekranu. Novi film u nekim stvarima očigledno nastoji oponašati formulu svog uzora, a to je možda najprimjetnije u tome da protagonistu pomaže etnički i rasno raznovrsna ekipa. S druge strane, iako se Brzi i žestoki nisu mogli pohvaliti naročito “dubokim” zapletima i likovima, Need for Speed ide još pliće. To se prvenstveno odnosi na protagonista, kome od velike pomoći nije inače talentirani Aaron Paul (poznat po Na putu prema dolje). Glumac je, u usporedbi s macho ikonama kao što su Vin Diesel i pokojni Paul Walker, jednostavno previše nizak i izgleda kao njihov loš “ersatz”; pokušaji da to nadoknadi glasom Clinta Eastwooda film pretvaraju u nenamjernu samoparodiju. Need for Speed je najgori upravo u scenama koje bi trebale biti ozbiljne, odnosno u kojima se po količini patetike bezuspješno natječe s istočnoazijskim “heroic bloodshed” akcijadama (iako u filmu, s obzirom na PG-13 rejting, ima zapravo prilično malo nasilja i skoro nimalo prolivene krvi). A ni akcijske scene, ma koliko bivši kaskader Scott Waugh kao režiser u njih uložio vlastitog iskustva, jizgledaju premalo spektakularno u usporedbi s apokaliptičnim kaosom Brzih i žestokih. Razočaranje predstavlja i Dakota Johnson kao protagonistova bivša djevojka te sugerira kako će 50 nijansi sive, u kojima tumači glavnu ulogu, biti bolne za gledanje.

Srećom – i usprkos originalnom traileru koji je sugerirao šekspirijansku tragediju – Need for Speed u svojih 130 minuta dozvoljava dovoljno sporednih sadržaja da ga se može gledati i kao akcijsku komediju. To se ne može najbolje vidjeti u liku Tobyevog pomoćnika koga tumači Scott Mescudi, s obzirom da se on malo previše trudi biti comic relief. Scena u kojoj jedan od Tobeyevih pomoćnika nevoljko pristaje napustiti svoj “dosadni” posao kako bi se vratio njegovoj družini, pak, može funkcionirati kao film u filmu. Veteran Michael Keaton se, pak, prilično zabavlja tumačeći lik koji je nešto najbliže grčkom zboru u suvremenom hollywoodskom filmu, ali također oboružan i nekim od najzanimljivijih replika. Ipak, najveći adut filma je i njegovo najveće otkriće – britanska glumica Imogen Poots. Njoj je pripala nezahvalna uloga “udice” na koju se mora upecati muška publika, odnosno obavezni ženski lik. Ona se s tim zadatkom hrabro suočila, pokazavši izuzetni komičarski talent i nadvladavši ne samo scenaristička ograničenja, nego i nedostatak “kemije” sa zlosretnim Paulom. 

Need for Speed u mnogim svojim detaljima, ponekad i prilično eksplicitno, evocira hollywoodske automobilske akcijade 1970-ih, kada su se spektakularne jurnjave i masovno razbijanje lima na cestama miješale sa lepršavim hedonističkim humorom. Možda je u tome i njegov kobni nedostatak, s obzirom da mu nedostaju talenti Burta Reynoldsa i Sally Field u Smokeyu i Banditu, ali i autentični anarhistički duh zahvaljujući kojem su “baby boomeri” u cestovnim krstaricama nekoć pokazivali srednji prst starijim generacijama i autoritetu oličenom u policiji. U današnja vremena, kada počinje nestajati mnogo toga što se 1970-ih uzimalo zdravo za gotovo, Need for Speed se doima kao ne baš najuspjeliji relikt prošlosti. No, ako kojim slučajem suvremenu publiku potakne da baci oko na nekadašnje klasike, opravdat će se svoju svrhu postojanja.

NEED FOR SPEED

uloge: Aaron Paul, Scott Mescudi, Dominic Cooper, Imogen Potts, Ramon Rodriguez, Michael Keaton, Rami Malek, Harrison Gilbertson

scenarij: George Gatins

režija: Scott Waugh

proizvodnja: Touchstone/Dreamworks/Electronic Arts, SAD, 2014.

trajanje: 130′

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za fak.hr, objavljena 2014. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

RECENZIJA: Spider-Man: Povratak kući (Spider-Man: Homecoming, 2017)

~ Dragan Antulov ~ 1 Comment

Posljednjih godina je Disney počeo poput Borga asimilirati sve oko sebe, a u tome mu je izvrsno poslužio Marvelov filmski univerzum, najuspješnija serija u povijesti filma. Kada je 20th Century Fox, jedan od hollywoodskih giganata, bio otkupljen od strane Disneya, jedan od glavnih argumenata je bio taj da bi se tim potezom ispunila želja Marvelovih fanova, odnosno da bi likovi iz Marvelovog filmskog univerzuma (Thor, Kapetan Amerika, Iron Man i ostatak Osvetnika) mogli naći u istom filmu s likovima iz X-Mena na koje je autorsko pravo imao Fox. Sony Columbia je izbjegla istu sudbinu najviše zahvaljujući tome što je prije toga bila pristala na aranžman kojim bi se Spider-Man, Marvelov lik na kojeg ima autorska prava, mogao naći u Disneyevim filmovima, odnosno Osvetnici i ekipa gostovati u Sonyjevim filmovima. A koliko je Spider-Man dragocjen Sonyju i koliko je taj potez bio drastičan, najbolje svjedoči to da je znameniti strip o maskiranom čovjeku-pauku koji brani New York od zločinaca u prethodna dva desetljeća doživio čak dva reboota. Nova serija filmova o Spider-Manu je, tako, počela 2016. godine kada se naslovni lik pojavio u Disneyjevom filmu Kapetan Amerika: Građanski rat. Prvi solo-nastup tog lika je bio film Spider-Man: Povratak kući Jona Wattsa, koji je osim očekivanog uspjeha kod publike imao i vrlo dobre kritike.

Radnja se događa nedugo nakon što je Peter Parker (Holland), 15-godišnji njujorški gimnazijalac obdaren nadljudskim moćima nakon ugriza radioaktivnog pauka, sudjelovao u spektakularnom međusobnom obračunu među pripadnicima superherojske grupe Osvetnika. Tamo je ostavio dubok dojam na milijardera i superheroja Tonyja Starka alias Iron Mana (Robert Downey Jr.), koji ga je odlučio učiniti svojim učenikom i pripremiti za budućeg Osvetnika pod krinkom stažiranja u njegovoj kompaniji. No, mladi je Parker nestrpljiv i, usprkos upozorenja svojeg mentora, svako malo oblači svoje superherojsko odijelo te odlazi na ulice kako bi pomagao sugrađanima i obračunavao se sa svakojakim kriminalnim ološem. Zbog toga počinje imati problema u školi, kao i svojim pokušajima da se približi Liz (Harrier), učenici u koju je zaljubljen. Njegovi akademski i romantični problemi će, međutim, biti zasjenjeni kada tokom svojih anti-kriminalnih aktivnosti stane na žulj Adrianu Toomesu, sitnom građevinskom poduzetniku koji se svojevremeno bio dočepao ostataka vanzemaljske tehnologije nakon Bitke za New York, i koji sada od njih proizvodi oružje koje prodaje na crnoj burzi.

Crossover s Marvelovim filmskim univerzumom je tvorce treće verzije Spider-Mana lišio potrebe da gledatelje maltretiraju s trećom “pričom o nastanku” popularnog lika, i to samo pet godina nakon Čudesnog Spider-Mana. Tako je scenarij mogao koristiti već etabliran lik te se koncentrirati na “normalni” zaplet, te je pri tome koristio ono najbolje iz strip-predloška, a što je prepoznato u prvoj polovici Raimijevog Spider-Mana iz 2002. godine. To su prije svega njegove ljudske kvalitete, odnosno to što se, za razliku od vanzemaljskih božanstava i karizmatičnih milijardera, mora nositi s običnim ljudskim i tinejdžerskim problemima. Scenarij tako koristi snažan kontrast između Parkerovih superherojskih moći i blistave budućnosti u Avenegersima na jednoj, i prilično prozaične i često nezavidne sadašnjosti u školi gdje je okružen učenicima koji su popularniji i uspješniji do njega. Takva je situacija prilično plodno tlo za humor, a što scenaristi koriste za niz efektnih scena, čineći Povratak kući jednim od najzabavnijih i “najlakših” od svih Marvelovih filmova. Scenarij, s druge strane, isto tako koristi reboot za malo više kreativne slobode u prikazu odavno poznatih likova i situacija, pa su tako većina Parkerovih kolega pripadnici rasnih manjina, a tetka May, koju tumači izvrsna Marisa Tomei, ne samo prikazana nego i eksplicitno navedena kao objekt muške požude. Najoriginalnija stvar kod Povrtaka kući, s druge strane, predstavlja nastojanje da se ne samo glavni lik, nego i negativac, učini “običnim”. Tako Tooms, kojeg tumači uvijek pouzdani Keaton (s nekoliko prilično eksplicitnih referenci na lik koga je tumačio u Birdmanu), nije svemoćni svemirski entitet ili megalomanijak koji želi osvojiti ili uništiti svijet, nego tek sitni “igrač” koji oportunistočki nastoji zaraditi par dolara s onu stranu zakona.

Dobrom dojmu Povratka kući dosta doprinosi Tom Holland, mladi britanski glumac koji se u ulozi Petera Parkera potrudio, i najvećim dijelom uspio nadmašiti svoje prethodnike Tobeya Maguirea i Andrewa Garfielda. I ostatak glumačke ekipe je na visini, posebno Jacob Batalon u ulozi Parkerovog prijatelja Neda. Watts uglavnom dobro režira film, vješto balansirajući akciju i humor, iako bi završnica, koja se odvija noću, mogla biti malo ispeglanija. Najveći nedostatak filma je, s druge strane, ono što bi u komercijalnom smislu mogao biti njegov najveći adut – čvrsta povezanost sa stripovskim predloškom, ali i Marvelovim filmskom univerzumom. Mnogi od prilično detalja će biti teško razumljivi ili neprepoznatljivi publici koja ne zna ništa o originalnom stripu ili nije gledala Disneyevu filmsku seriju, barem od Osvetnika nadalje. Gledatelji koji su imali prilike upoznati se s prethodnim gradivom će, međutim, biti više nego zadovoljni.

SPIDER-MAN: POVRATAK KUĆI

(SPIDER-MAN: HOMECOMING)

uloge: Tom Holland, Michael Keaton, Jon Favreau, Zendaya, Laura Harrier, Marisa Tomei, Jacob Batalon, Robert Downey Jr.

scenarij: Jonathan Goldstein, John Francis Daley, Jon Watts, Christopher Ford, Chris McKenna, Eric Sommers

režija: Jon Watts

proizvodnja: Columbia/Marvel, SAD, 2017.

trajanje: 133 min.

OCJENA: 7/10

RECENZIJA: Američki plaćenik (American Assassin, 2017)

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment 
AMERIČKI PLAĆENIK
 (AMERICAN ASSASSIN)
 uloge: Dylan O'Brien, Michael Keaton, Saana Lathan, Shiva Negar, Taylor Kitsch
 scenarij: Steven Schiff, Michael Fitch, Edward Zwick & Marshall Herskowitz
 režija: Michael Cuesta
 proizvodnja: Lionsgate/CBS Films, SAD, 2016.
 trajanje: 117 min.

Svijet se u tri godine može promijeniti do neprepoznatljivosti. Takav bi se zaključak ponekad mogao donijeti i na osnovu filmografije jednog režisera, i to u onim slučajevima kada se jednom te istom temom bavi kroz ostvarenja različitih žanrova i, što je još važnije, iznošenje sasvim suprotnih stavova. Michael Cuesta, koji je poznat prije svega po radu na televiziji, bi moago poslužiti kao jedan od primjera. Godine 2014. je režirao Ubijte glasnika, biografsku dramu koja na izuzetno kritičan način prikazuje tzv. crne operacije američkih obavještajnih službi, odnosno sugerira da je njihova sklonost da se u čuvanju nacionalne sigurnosti krše zakoni i međunarodni sporazumi izvor mnogih teških problema u SAD i ostatku svijeta. Tri godine kasnije Cuesta režira film u kojem ne samo što se za takve ilegalne aktivnosti američke Duboke države pronalazi opravdanje, nego čak i sugerira da one, po načelu “na ljutu ranu ljuta trava” predstavljaju najbolji mogući odgovor na fenomen međunarodnog terorizma. I, dakako, kada se prikazuju kao nešto “cool”, crne operacije se čine daleko pogodnije za predložak za potencijalno unosnu seriju akcijskih filmova. Ono što bi trebalo biti prvo ostvarenje iz jedne takve serije je Američki plaćenik, koji se nedavno pojavio u našim kino-dvoranama.

Film se temelji na Consent to Kill, šestom romanu iz popularne serije Vincea Flynna o američkom obavještajcu Mitchu Rappu. Na samom početku naslovni protagonist, koga tumači Dylan O’Brien, je mladi student čiji se život čini idealnim, i koji svoju sreću namjerava okruniti ženidbom za dugogodišnju voljenu djevojku. Međutim, upravo u trenutku kada joj je uručio zaručnički prsten, ona pada kao žrtva spektakularnog napada islamističkih terorista. Mladi Rapp se jednostavno ne može pomiriti s time da se počinitelji tog zločina nekažnjeno izvuku, te, zahvaljujući bogatom nasljedstvu i višku slobodnog vremena odlučuje sljedećih nekoliko mjeseci uložiti u učenje arapskog, osnova islama, ali i raznih borilačkih vještina. Njegova nastojanja da, nakon što se lažno izdavao za džihadističkog simpatizera na Internetu, dođe u kontakt sa zlikovcima, ga umalo ne koštaju života, te ga u posljednji trenutak spašavaju operativci CIA-e koji su ranije namjeravali likvidirati istu ćeliju. Pomoćnica direktora Irene Kennedy (Lathan) je duboko impresionirana mladićevim vještinama te ga odlučuje angažirati za “Orion”, supertajnu jedinicu zaduženu za najcrnje, najprljavije i najdelikatnije poslove. Nako što je prošao obuku kod iskusnog, ali prema njemu skeptičnog hladnoratovskog veterana Stana Hurleya (Keaton), poslan je u akciju lociranja ukradenog ruskog plutonija za koga se sumnja da bi mogao poslužiti teroristima za izradu atomske bombe. Istragu komplicira to što se u sve to upetlja iranska obavještajna služba, ali i to da se među zlikovcima koji drže plutonij našao i bivši CIA-in superagent “Duh” (Kitsch).

Cuesta u svom filmu ne otkriva toplu vodu, te se bez ikakvih kompleksa služi sastojcima onoga što se smatra formulom za uspješne akcijske filmove – relativno kratkom radnjom, dinamično režiranim i montiranim akcijskim scenama, uvjetno “egzotičnim” lokacijama kao što su Libija, Turska i Rim, te isto tako jednostavnom podjelom na “dobre” i “loše” momke. Scenarij, koji je napisao relativno veliki broj autora, je isto tako čvrsto vezan uz formulu i mnoge od “iznenadnih” obrata će uspješno predvidjeti čak i oni gledatelji koji nisu bili vidjeli trailer koji, po sve iritantnijem običaju, detaljno prepričava radnju. Po pitanju sadržaja Američki plaćenik gledateljima ne nudi ništa što već nisu imali prilike vidjeti u filmovima o Jasonu Bourneu ili TV-seriji 24; jedini izuzetak bi bilo to da se za razliku od al-Qaede, danas kao dežurni negativci pojavljuje po suvremenu američku politiku mnogo neugodniji Iran. S druge strane, upravo iranskim likovima u ovom filmu pripada dužnost da gledatelje podsjete na nešto o čemu je Hollywood ne tako davno vrištao, a danas oportunistički šuti – kako je oružano dovođenje blagodati liberalne demokracije u Irak izazvalo besmisleno krvoproliće i umjesto rješenja postalo dio problema. Gledateljima, međutim, ti sitni detalji neće previše privlačiti pažnju; Cuesta i producenti su daleko više truda uložili u nešto atraktivnije sadržaje, uključujući one primjerene ostvarenjima cenzorskog rejtinga “R” – tako se uz mnogo eksplicitnije krvoliptanje prilikom vatrenih i drugih obračuna ljubavnica jednog od negativaca bez neke posebne potrebe pojavljuje u toplesu. Ali, ciljana, prije svega muška, publika vjerojatno to neće zamjeriti, kao ni to da se po protagonisti traumatični početak filma odvija na plaži, a junakovu djevojku tumači u oskudni bikini odjevena engleska manekenka Charlotte Vega.

Zbog svega toga se Američki plaćenik ne može shvatiti previše ozbiljno, a tome neće previše pripomoći ni casting. Dylan O’Brien, koji je dosad bio poznat isključivo kao adolesccentski protagonist serije omladinskih SF-filmova Labirint, je jednostavno ne samo premlad, nego i previše žgoljav da bi ga se moglo prihvatiti kao opakog razbijača u rangu Stallonea i Schwarzeneggera. Iako se prilično trudi (a njegov trud u akcijskim scenama ga je u slučaju Labirinta umalo koštao života) u ovom filmu je bitno zasjenjen Keatonom, koji bi ulogu ciničnog veterana mogao odglumiti i zavezanih očiju. Najzanimljiviji element castinga je Kitsch, koji je O’Brienu zapravo fizički sličan, i može poslužiti ne samo kao svojevrsna dostojna antiteza protagonista, nego i upozorenje u što bi se on mogao s godinama pretvoriti. Upravo zbog Kitscha, mada njegova uloga nije najbolje napisana, Američki plaćenik zaslužuje preporuke kao jedno od zanimljivijih ostvarenja žanra, koje pokazuje potencijal za uspješnu seriju.

OCJENA: 6/10

RECENZIJA: Birdman (2014)

~ Dragan Antulov ~ 1 Comment 
BIRDMAN
uloge: Michael Keaton, Zack Galifianakis, Edward Norton, Andrea Riseborough, Amy Ryan, Emma Stone, Naomi Watts, Lindsay Duncan
scenarij: Alejandro G. Inarritu, Nicolas Giacobone, Alexander Dinelaris Jr., Armando Bo
režija: Alejanrdo G. Inarritu
proizvodnja: Fox Searchlight, SAD, 2014.
trajanje: 119 min.

Oni koji prati hollywoodsku produkciju prilikom sezonskog lova na “Oscare” su mogli zapaziti nešto što bi se moglo nazvati trendom. Dio producenata je zaključio da filmske biografije, koje ionako imaju bolju “prođu” među Akademijim glasačima nego drugi žanrovi, mogu biti još atraktivnije ako temom, radnjom ili likovima budu vezane uz zlatno doba Hollywooda. Time se, dakako, najviše nastoji iskoristiti nostalgija gerontokratskog glasačkog tijela, koje voli misliti kako su u njihova “dobra stara” vremena hollywoodski filmovi bili prava umjetnost, a glumačke zvijezde istinska božanstva, koja se nisu morala brinuti da će ih s Olimpa svrgnuti nekakav nepoprezni tweet. Stoga se rezultat najnovijeg “oskarovskog” nadmetanja može smatrati svojevrsnom povijesnom ironijom. Birdman Alejandra Inarritua, koji je početkom ove godine osvojio prestižne kipiće, u mnogo čemu predstavlja antitezu hollywoodskih autohagiografskih tendencija – riječ je filmu koji umjesto svijetle prošlosti na prilično autoironičan način prikazuje hollywoodsku suvremenost.

Naslovni lik, koga tumači Michael Keaton, je Riggan Thomas, glumac koji je prije mnogo godina stekao status megazvijezde tumačeći lik superheroja Čovjeka-ptice (Birdman), ali čija su slava i popularnost odavno nestali. Radnja prikazuje kako se anonimnosti i beznačajnosti pokušava riješiti tako što producira, režira i tumači glavnu ulogu u brodvejskoj adaptaciji novele Raymonda Carvera. Taj ambiciozni pothvat, pak, je opterećen brojnim poteškoćama, odnosno Thomasovim problemima na profesionalnom i osobnom planu. Tokom produkcije se mora suočiti sa dugo vremena zanemarenom kćeri (Stone) koja se upravo izliječila od ovisnosti, nadobudnim metodskim glumcem (Norton) koji namjerava preuzeti projekt, snobovskom brodvejskom kritičarkom (Duncan) koja namjerava uništiti “bahatog hollywoodskog pridošlicu”, ali najviše sa samim sobom, odnosno alter egom Birdmana koji je isto tako neprijateljski raspoložen prema pokušaju glumca da napravi drastični zaokret u vlastitoj karijeri.

Inarrituova ostvarenja se ističu neobičnom, odnosno nekonvencionalnom strukturom, koja često čak i onima manje upućenima u sedmu umjetnost govore kako je riječ o art-filmu. U slučaju Birdmana se ta neobičnost ogleda prije svega u tome da je cjelokupna radnja, bez obzira na to što se odvija u različitim vremenima i mjestima, prikazana u jednom jedinom kadru. Inarritu je, dakako, sve to snimio u različitim kadrovima, ali je izuzetna vještina pri montiranju i potpuno neprimjetni stvorila dojam savršene i naizgled ničim prekinute cjeline. Tehničko savršenstvo Birdmana, međutim, predstavlja tek dio odgovora na pitanje o tajni njegovog uspjeha. Mnogo je zanimljivije to što je Inarritu svoje kreativne resurse primijenio na komediju, odnosno žanr s kojim art-film, ali i on sam, baš i nije bio “na ti”.

Scenarij koji je Inarritu napisao zajedno s brodvejskim piscem Alexandeerom Dinelarisom i argentinskim sineastima Nicolasom Giacoboneom i Armandom Boom, je tako za temu uzeo sam svijet filma i kulture uopće, podvrgnuvši ga žestokoj satiri gdje se ne štedi ni hollywoodski komercijalizam ni brodvejski art-snoberaj. Pri svemu tome je Michael Keaton sjajno obavio svoj posao, odigravši jednu od najboljih, ali istovremeno i najriskantnijih uloga svoje karijere. Isto onako kao što je Thomas filma ima vlastiti alter ego, tako se i Thomas može shvatiti kao Keatonov alter ego s obzirom na to da je i on sam nekoć davno postao superzvijezda tumačeći lik Batmana da bi ga danas zaboravili zbog toga što isti lik tumače njegove mlađe, zgodnije i coolerskije kolege. Keatonu dosta pomaže prilično raznorodna, ali i raspoložena glumačka postava, među kojom posebno treba pohvaliti danas prilično aktivnu Emmu Stone, ali i Edwarda Nortona koji se s godinama i nedostatkom glavnih angažmana danas prilično dobro nosi. Birdman bi, doduše, mogao biti još bolji, odnosno savršen, da nije glazbe meksičkog jazz glazbenika Antonija Sancheza koja gledatelje prečesto podsjeća da gledaju art-film i tako razbija nužnu iluziju. Međutim, i ovako se “Oscar” čini više nego zasluženim. Možda su to prepoznali i časne starine u losanđeleskoj Akademiji, svjesni da je danas, za razliku od njihovog vremena, filmova koji uistinu zaslužuju zlatne kipiće ima manje nego u “dobra stara vremena”.

OCJENA: 8/10

 

RECENZIJA: Robocop (2014)

~ Dragan Antulov ~ 2 komentara 
ROBOCOP
uloge: Joel Kinnaman, Gary Oldman, Michael Keaton, Samuel L. Jackson, Abbie Cornish, Jackie Earle Haley, Michael K. Williams, Jennifer Ehle, Jay Baruchel
scenarij: Joshua Zeturner
režija: José Padilha
proizvodnja: Metro Goldwyn-Mayer/Columbia Pictures, SAD, 2014.
trajanje: 118 '

Danas više nema tog hollywoodskog filma koji uživa status takve kulturne institucije koju se Hollywood ne bi usudio oskvrnuti nekakvim budalastim i besmislenim remakeom. U svemu tome je možda najgore stradao nizozemski režiser Paul Verhoeven, čija su dva najuspješnija i najutjecajnija filma u karijeri u relativno kratkom vremenu dobila suvremene i očekivano mlake obrade. Nepune dvije godine nakon što je kroz kino-dvorane prošla i brzo bila zaboravljena nova verzija Totalnog opoziva, sada slijedi verzija Robocopa, Verhoevenovog briljantnog filma koji je kroz okvir SF-akcijade smještene u blisku budućnost sažeo esenciju političkih, ekonomskih i kulturnih trendova Reaganove Amerike 1980-ih.  Da će novi film imati itekakvih problema dosegnuti tako visoke standarde bilo je jasno kada se uzme u obzir da je u prethodna tri desetljeća original proizveo mini-franšizu od dva razočaravajuća nastavka, kratku TV-seriju koju se pokušalo uvaliti mlađoj i nešto uspješniju mini-seriju za stariju publiku. Svejedno, malo koje je hollywoodsko ostvarenje u posljednje vrijeme bilo dočekano s tolikim neprijateljstvom od strane kritike.

Slično kao i original, novi Robocop je radnjom smješten u Detroit u bliskoj budućnosti. Glavni protagonist je Alex Murphy (Kinnaman), policijski detektiv koji, zajedno sa svojim partnerom Jackom Lewisom (Williams) nastoji uhvatiti lokalnog gangsterskog bosa usprkos  tome što mu netko ili nešto baca klipove pod noge. Mnogo ozbiljnije probleme ima Raymond Sellars (Keaton), generalni direktor korporacije OmniCorp specijalizirane za proizvodnju bespilotnih letjelica i vojnih robota koji robote-vojnike, koje je uspio prodati američkoj vojsci za poslove okupacije stranih zemalja,  zbog otpora javnosti ne može poslati da obavljaju policijski posao na američkim ulicama. Kada Murphy, koji je očigledno “čačkao tamo ne gdje ne treba” nastrada u eksploziji auto-bombe, postaje dio rješenja za Sellarsa, uvjerenog da će Amerikanci prihvatiti policajca-robota ako barem dio njega čini pravo ljudsko biće. U slučaju Murphyja je malo toga ostalo, ali istraživački tim na čelu sa dr. Dennetom Nortonom (Oldman) te ostatke uspijeva spojiti sa oklopom i najmodernijom opremom u policijski kiborg kome daje ime Robocop. Murphy ima razumljivih poteškoća da se prilagodi novoj situaciji, ali s vremenom počinje koristiti svoje nove mogućnosti kako bi počeo čistiti Detroit od zločina. Njegov posao ga, međutim, vodi da počne istraživati vlastito ubojstvo, ali i početi preispitivati motive svojih pokrovitelja.

Scenarij Joshue Zeturnera je na papiru vjerojatno izgledao vrlo dobro, odnosno kao ozbiljan pokušaj da se kroz prikazom bliske budućnosti ukaže na neke uznemirujuće trendove sadašnjosti kao što je korištenje bespilotnih letjelica i robota protiv civila, kršenje privatnosti, korupcija, odnosno slizanost velikih korporacija i vlada koja je isto onako aktualna danas kao i 1980-ih. Na prvi pogled je dobra ideja bio i angažman Josea Padilhe, brazilskog režisera koji je slavu stekao Elitnom postrojbom, filmom koji pokazuje koliko je postala mutna linija koja dijeli vojnu i policijsku djelatnost u suvremenom svijetu. Zeturner i Padilha su mudro zaključili kako nema smisla kopirati Robocop, te su, osim korištenja najosnovinijih detalja originalnog zapleta, nastojali ponuditi nešto novo.

Na trenutak se činilo da će to možda biti dobro, odnosno da je na ekranu jedan sasvim novi i drukčiji Robocop. Međutim, nakon nekog vremena nedostaci novog Robocopa postaju previše očiti. Najvažniji je vjerojatno bio izvan Padilhine moći, odnosno ticao se odluke producenata da film usklade s blagim cenzorskim rejtingom PG-13. To je značilo ne samo manje nasilja, nego manje svih “ekstremnih” i potencijalno problematičnih sadržaja; između ostalog, to znači, da negativci umjesto droge moraju krijumčariti oružje. Mnogo je ozbiljnija odluka da se film gotovo u potpunosti liši bilo kakvog humora, pa tako nedostaje satirička oštrica koja je tako briljantno djelovala prije četvrt stoljeća. I, naravno, film je daleko manje zabavan. Najbliži pokušaj da se filmu da malo “laganiji” ton jest uvođenje lika džingoističkog TV-komentatora koji podržava policijske robote, koga tumači Samuel L. Jackson sa neobičnom perikom, ali i jezikom, koji je u skladu s cenzorskim standardima, mnogo “ukroćeniji”.

Još veći problem za novog Robocopa jest što mu nedostaje neki snažan negativac. U originalu je bilo više njih, a svi su bili ekstremni i upečatljivi. To se teško može reći za lokalne gangstere, korumpirane policajce kao i Sellarsa čiji lik bez nekog naročitog uspjeha pokušava oživjeti Michael Keaton. No, čak je i on daleko upečatljivi od švedskog glumca Joela Kinnamana koji se čini jednako “drven” kada glumi Murphyja i njegovu postoperativnu varijantu. Abbie Cornish se prilično trudi učiniti nešto od nezahvalne uloge supruge prisiljene nositi se sa mužem koji je istovremeno mrtav i živ, ali te scene film čine nepotrebno razvučenim. Gary Oldman, pak, pokazuje da je sklon preglumljivanju čak i sadašnjoj fazi karijere kada su mu gledatelji skloniji davati uloge pozitivaca nego poremećenih negativaca. Prije nego što se dođe do odjavne špice (skoro pola sata kasnije nego u originalu), gledatelji će možda imati prilike vidjeti kako su evoluirali specijalni efekti i računalna tehnologija u odnosu na 1980-e, ali će im sve to biti slaba utjeha. Kao i u slučaju mnogih hollywoodskih remakeova, čak i onih koji prikazuju budućnost, prošlost se na kraju pokazala bolja.

OCJENA: 4/10