RECENZIJA: Climax (2018)

U suvremenom filmskom svijetu vjerojatno nema ličnosti koja je toliko omražena, a istovremeno u tome uživa i na tome je temeljila svoju karijeru, kao što je to slučaj s Gasparom Noeom. Francuski filmaš rodom iz Argentine uživa reputaciju jednog od najpoznatijih “art” filmaša, ali je prije svega duguje tome što je prethodnih par desetljeća u svojim filmovima istraživao granice prihvatljivog sadržaja na velikom ekranu u ova, navodno opuštena i raspojasana post-moderna vremena. Šira publika ga najbolje pozna po Irreversible, filmu iz 2002. godine, konceptualno zanimljivom filmu prepunom nevjerojatno eksplicitnog prikaza nasilja i seksa, odnosno kombinacije te dvije aktivnosti, a čije je prikazivanje u kasnom noćnom programu nekih državnih televizija svojevremeno izazvalo zgražanje i kod inače najslobodoumnijih i za nove sadržaje najotvorenijih komentatora. Noea takve reakcije, inače, najblaže rečeno, nikad nisu pretjerano mučile, dijelom zato što dobro zna da u njegovom svijetu nekad najgori publicitet može biti najbolji, a dijelom zato što mu kritike, kao i trenutnom stanaru Bijele kuće, samo hrane ego i omogućavaju da nastavi istim putem. Stoga je lako zamisliti da je na prošlogodišnjem festivalu u Cannesu doživio veliko razočaranje kada je tokom premijere njegovog najnovijeg filma Climax samo nekolicina gledatelja izašla iz dvorane, a vjerojatno još veće kada su mu kritičari stali upućivati hvalospjeve o genijalnom remek-djelu i hrabrom umjetničkom ostvarenju kakve bi od njih mogao očekivati art filmaš vulgaris.

Razlog za to bi se djelomično mogao pronaći u tome što Climax, barem na prvi pogled, predstavlja jedan od Noeovih najkonvencionalnijih i za širu publiku najprijemčivijih filmova. To se može vidjeti po tome što žanrovski pripada mjuziklu, odnosno plesnom filmu, pa je malo teško očekivati da će u njemu biti mnogo mjesta za ekscese po pitanju sadržaja. Radnja, navodno inspirirana stvarnim događajima u jednoj francuskoj plesnoj školi, je smještena u 1996. godine i prikazuje mladu plesnu trupu koja se priprema za veliku turneju po Francuskoj i SAD. Njeni članovi, predstavljeni u obliku video-intervjua, predstavljaju oličenje svih ideala na kojima inzistiraju pobornici različitosti, barem kada su u pitanju spol, rasa, klasa, etnicitet i seksualna orijentacija. No, kada se nađu pod brižnom paskom koreografa djeluju poput najbolje naštimane urice te izvedu izuzetno složenu plesnu točku koja će mnoge gledatelje ostaviti otvorenih usta. Da film završi u tom trenutku, predstavljao bi jedan od najboljih plesnih filmova 21. stoljeća, ali, poznajući Noea i sudeći po prologu koji sugerira ne baš najsretniji rasplet, iskusniji gledatelji znaju da na tome neće završiti. Prava radnja, naime, počinje nakon što plesači, koji su u izoliranoj plesnoj dvorani proveli tri dana intenzivno vježbajući, završetak svojih priprema odluče proslaviti neobaveznom zabavom. I sve izgleda na prvi pogled bezazleno dok se neki od njih ne počnu osjećati neobično loše, odnosno počnu neobično ponašati, a pri čemu zaključe da im je netko sangriju “začinio” LSD-om ili nekom sličnom drogom. Ono što slijedi je “loš trip” koji će dovesti do paranoje, samosakaćenja, fizičkog i seksualnog zlostavljanja i drugog (auto)destruktivnog ponašanja a pri čemu će se kao žrtve naći i posve nedužna djeca.

Noe je prvu polovicu filma vrhunski izrežirao, i ona predstavlja jedno od najatraktivnijih i najimpresivnijih ostvarenja njegove karijere. Ono što slijedi, međutim, predstavlja svojevrsnu kombinaciju art-snoberajske pretencioznosti s jednako iritantnim klišejima koji kao da su posuđeni iz jeftinih slasher filmova 1980-ih u kojima jedva čekate da neki maskirani tip bahate i glupe tinejdžere upozna s alternativnim oblicima primjene poljoprivrednog alata. Stvarima nimalo ne pomaže to što Noe film namjerno režira iz raznih “bolesnih” kutova, nastojeći stvoriti što veću konfuziju i mučninu među gledateljima, a onda im još servira nekakve isto tako pretenciozne kvazifilozofske “bisere” natpisima na filmu, isto kao što inzistiranjem na motivima francuskog nacionalnog identiteta baca udicu na koju će se upecati dežurni SJW dušobrižnici. Možda će najgore po gledatelje biti to što su gotovo svi likovi isprazni, neprepoznatljivi i što će malo tko gledateljima biti simpatičan. Dijelom je razlog za to nedostatak adekvatnih glumačkih talenata, odnosno to da se od njih nekakvim ozbiljnijim iskustvom može pohvaliti jedino Sofia Butella, a koju gledatelji vjerojatno najbolje poznaju kao vanzemaljsku ratnicu Jaylah u Zvjezdane Staze: S one strane. Zbog toga polovica Climaxa predstavlja mučenje za sve osim za najprekaljenije veterane art-kina, pri čemu će možda najbolje proći oni koji su istovremeno i poklonici elektronske i dance glazbe 1980-ih i 1990-ih, s obzirom da se Climax može pohvaliti s uistinu impresivnim soundtrackom. No, kada film konačno završi, i to na prilično anti-klimaktičan način, gledatelji će uglavnom biti sretni što je to iskustvo završilo.

CLIMAX

uloge: Sofia Boutella

scenarij: Gaspar Noe

režija: Gaspar Noe

proizvodnja: Wild Bunch/Arte France/Vice Films, Francuska/SAD, 2018.

trajanje: 96 min.

OCJENA: 5/10

Oglasi

One thought on “RECENZIJA: Climax (2018)

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *