RECENZIJA: Prijelomni čas (Darkest Hour, 2017)

PRIJELOMNI ČAS
 (DARKEST HOUR)
 uloge: Gary Oldman, Kristin Scott Thomas, Lily James, Stephen Dillane, 
 Ronald Pickup, Ben Mendelsohn
 scenarij: Anthony McCarten
 režija: Joe Wright
 proizvodnja: Working Title/Focus Features, UK, 2017.
 trajanje: 134 min.

Joe Wright svoju reputaciju jednog od najvećih britanskih filmaša današnjice velikim dijelom duguje svojem filmu Okajanje, koji se danas manje pamti po ulozi njegove muze Keire Knightly, a više po izuzeno upečatljivoj sceni koja prikazuje kaos na plažama Dunkerquea za vrijeme znamenite savezničke evakucije na početku Drugog svjetskog rata. Wrightov film, međutim, danas nije najpoznatiji prikaz tih događaja, i to najviše zahvaljujući spektaklu pod naslovom Dunkirk kojeg je deset godina kasnije snimio njegov mnogo uspješniji i popularniji kolega Christopher Nolan. Taj je film u mnogo čemu predstavljao jedan od ambicioznijih Nolanovih pokušaja da sebi pribavi dugo željene zlatne kipiće. Wright, čija se filmografija velikim dijelom temelji upravo na takvim “dajte mi Oscar” filmovima, je stjecajem okolnosti jedan novi takav pokušaj režirao u obliku filma koji će se baviti istom temom, iako s malo manje budžeta i iz sasvim drukčije perspektive.

Dok je Dunkirk te događaje prikazivao kroz oči običnih, anonimnih, britanskih vojnika, Prijelomni čas to čini iz perspektive ličnosti koji je u prošlom desetljeću u BBC-jevoj anketi proglašen najvećim Britancem svih vremena. Radnja započinje 9. svibnja 1940. godine kada je Winston Churchill (Oldman), konzervativni političar poznat po izuzetno dugoj, burnoj, živopisnoj ali obično ne naročito uspješnoj, karijeri na pragu toga da ostvari svoj životni san te kao premijer stane na čelo Ujedinjenog Kraljevstva i Britanskog Imperija. Dosadašnji premijer i vođa konzervativaca Neville Chamberlain (Pickup), poznat po politici popuštanja Hitleru i nacističkoj Njemačkoj, se smatra odgovornim što je Britaniju istovremeno uveo u rat, kao i to da ona za njega nije bila adekvatno spremna, a što se vidjelo u velikom neuspjehu saveznika prilikom pokušaja da zaustave njemačku Invaziju Norveške, te je izgubio podršku u Parlamentu. Iako bi kao svojeg nasljednika više volio vidjeti ministra vanjskih poslova lorda Halifaxa (Dillane), koji je dijelio svoje stavove, Chamberlain je pod pritiskom oporbenih laburista kao kompromisno rješenje prisiljen za čelnika velike koalicijske vlade predložiti Churchilla. Povijest se, međutim, pobrinula da Churchill svoj životni cilj postigne u najgorem mogućem trenutku, jer sljedećeg dana, kada preuzima dužnost, Nijemci, koji su od početka gledali kako Britanci i Francuzi, usprkos nadmoći u ljudstvu i broju tenkova ne rade ništa osim što sjede na Maginotovoj liniji, pokreću ofenzivu koja će ostati upamćena kao najbriljantnije izvedena vojna operacija Drugog svjetskog rata. Samo tri dana nakon što su napadom na neutralnu Belgiju i Nizozemsku tamo privukli glavninu britanskih i francuskih snaga, munjevitim tenkovskim prodorom kroz navodno neprohodne ardenske šume probijaju slabo branjene francuske položaje na rijeci Meuse i izbijaju u pozadinu savezničkih snaga. Zbog sveopćeg kaosa i rasula je izgledno da će Francuska uskoro kapitulirati, a britanskim ekspedicijskim snagama, koje se povlače prema obali La Manchea, prijeti potpuno uništenje. U takvim okolnostima, kada se čini izglednim da će Britanija ostati bez vojske, saveznika i izložena invaziji dotada nepobjedive nacističke ratne mašinerije, lord Halifax nudi “elegantno” rješenje problema kroz prihvaćanje ponude Hitlerove saveznice i tada još neutralne Italije da posreduje pri sklapanju mira koji bi nacistima donio vlast nad Europom. Churchill se suočava s time da mnogi njegovi ministri dijele stav da bi to u postojećoj situaciji bila najbolja od svih loših alternativa, ali i vlastitim sumnjama, te će morati pronaći posljednje atome moralne snage, govorničkog i političkog umijeća kako bi sebe, vladu i narod nagovorio da nastave naizgled beznadni rat.

Posljednji čas se često uspoređivalo s Lincolnom, biografskim filmom kojim je Spielberg prije pet godina pokušao još jednom nagrabiti “Oscare”. Određene sličnosti itekako postoje, prije svega u tome što se radnja događa za vrijeme epskog sukoba čiji se karakter i ishod smatra dobrim, odnosno da je glavni protagonist gotovo neupitna nacionalna ikona, te da se bavi filmašima uglavnom nezanimljivim, ali svejedno fascinantnim političkim spletkama u pozadini. Čini se izglednim da će i Posljednji čas po tom pitanju završiti kao i Lincoln, odnosno da će Wright najvjerojatnije izgubiti rat i ostati bez “Oscara” za najbolji film, ali da će se utješiti barem jednom dobivenom bitkom, odnosno “Oscarom” za najboljeg glumca. To će bez svake sumnje biti zasluga Garyja Oldmana, glumca koji je izgradio reputaciju jednog od najvećih imena među od Hollywooda tako rado korištenog britanskog glumišta. Ovdje se on suočio s zahtjevnim, ali nezahvalnim zadatkom da tumači jedan od najčešće glumljenih likova u britanskim i ne samo britanskim dokudramama i povijesnim likovima, odnosno da pokuša nadmašiti starije i često hvaljene kolege, pri čemu istovremeno mora biti autentičan Churchill a publici istovremeno pružiti nešto novo. Oldman pri tome ulaže izuzetan trud, pri čemu mu je od velike pomoći izuzetno kvalitetna maska od lateksa, te uvjerljivo rekonstruira kako Churchilla iz filmskih žurnala, tako i Churchilla kakvog su opisali njemu najbliži – čovjeka kome su politička dalekovidnost, književni i govornički talent išli ruku pod ruku s vojnim neuspjesima, ekscentričnim životnim stilom, “morskim” idejama, napadima depresije te nezdravim životnim navikama vezanim uz duhan i enormne količine alkohola. Oldmanov je nastup uistinu dojmljiv i “Oscar” bi se u njegovom slučaju mogao doimati sasvim opravdanim.

Međutim, Odlman sam po sebi ne može nositi film. Još uvijek je potreban scenarij koji bi pružio dramu dostojnu jedne takve uloge. Srećom, svibanj 1940. je bio najdramatičniji trenutak u britanskoj, a može se reći i svjetskoj, povijesti, te usporedbi s teretom na Churchillovim ramenima ono što je mučilo protagonista tematski i vremensko-prostorno bliskog “oskarovskog” pobjednika Kraljev govor izgleda kao perce. Scenarij Anthonyja McCartena, poznatog po ne baš najimpresivnijem biografskom filmu Teorija svega, u najvećem dijelu uspješno balansira između inzistiranja na povijesnoj autentičnosti, nastojanja da se kabinetske rasprave učine dramatičnim kao i potrebe da se u povijest neupućenoj publici kontekst zbivanja pruži na efikasan i ekonomičan način. Prijelomni čas se također može pohvaliti i zbog toga što svemu tome dodaje i određenu notu tipično britanskog humora, koji nekako funkcionira čak i u kontekstu zbivanja koja se na prvi pogled čine za to najmanje primjerenim.

U svemu tome je, dakako, od velike pomoći i Wright, koji ovdje pokazuje sklonost “razmetanju” u kadriranju, ali i izuzetan talent da sve to ukomponira kroz relativno nizak budžet. Prijelomni čas se uglavnom odvija u interijerima; rat, koji se odvija na dalekom, a opet tako bliskom Kontinentu, je rekonsturiran tek kroz nekoliko kratkih ali upečatljivih scena. Prijelomni čas bi se zbog toga mogao nazvati jednim od najboljih ostvarenja Wrightove karijere. Pod pretpostavkom da se ignorira za ovakvu vrstu filmova ponekad kobno spielbergovsko grcanje u patetici koje se dogodi pred sam kraj, kada Churchillov lik traži unutarnju snagu za donošenje prave odluke i pronalazi je među običnim narodom, odnosno putnicima u vagonu londonske podzemne željeznice. Ta scena se čini isforsiranom i previše “hollywoodskom”, a posebno nakon što se među putnicima nađe osoba crne boje kože. Taj detalj, međutim, valja razumjeti u kontekstu “oskarovske” politike, odnosno Wrightovog nastojanja da izbjegne optužbe za navodni rasizam koje je njegov suparnik Nolan doživio zbog toga što su svi važniji likovi u Dunkirku bijeli muškarci. Ipak, kada se sve zbroji i oduzme, Prijelomni čas predstavlja jedan od kvalitetnijih, a s obzirom na neke ne baš ohrabrujuće trendove u današnjem svijetu, i aktualnijih prikaza razdoblja povijesti koje je, kao i sam film, imalo mračne i svijetle trenutke.

OCJENA: 8/10

Oglasi

RECENZIJA: Tunel (The Tunnel, sezona 1, 2013)

Tokom posljednjih nekoliko godina publika, bilo književna, bilo ona televizijska, imala je brojne prilike upoznati talent danskih, norveških i švedskih pisaca kriminalističkog žanra, a što je rezultiralo time da su brojni autori iz tih zemalja stekli slavu o kojoj se donedavno moglo samo sanjati. Isti su trend prepoznale i tamošnje televizijske kuće, stvorivši niz izuzetno popularnih TV-serija koje su mogle ravnopravno na megdan s najrazvikanijim kriminalističkim serijama BBC-ja i američkih mreža. Jedan od najuspjelijih primjera tog fenomena, danas poznatog kao nordic noir, je Most, švedsko-danaska serija iz 2011. godine. Priča o tandemu policijskih detektiva prisiljenih rješavati bizarni i morbidni slučaj ubojstva na Øresundskom mostu koji preko mora spaja Dansku i Švedsku je stekla izuzetnu popularnost, a ekscentrična švedska detektivka Saga Norén jedan od najupečatljivijih televizijskih likova u posljednje vrijeme. Zbog svega toga je bilo neizbježno da će Most dobiti inkarnaciju u obliku nekoliko remakeova – američkog, ruskog i britansko-francuskog.

Britansko-francuska verzija se od svog uzora razlikuje prije svega po tome što radnja umjesto na mostu započinje u tunelu, i to onome koji je u mnogo čemu isto tako impresivan spomenik moderne građevine i ispunjenje višestoljetnih snova ispunjenih tek kada se razvoj tehnologije poklopio s određenim političkim okolnostima. Eurotunel koji spaja Britaniju s Francuskom i ostatkom evropskog kontinenta, međutim, postaje poprište stravičnog zločina nakon što se točno na polovici otkrije truplo francuske antiimigrantske političarke koje je prerezano napola. Istragu zajednički započinju Elise Wasserman (Clémence Poésy), kapetanica francuske kriminalističke policije i britanski inspektor Karl Roebuck (Stephen Dillane). Iako je pitanje nadležnosti solomonski riješeno, na istragu će utjecati razlike u karakterima – Roebuck je mnogo stariji, iskusniji i politički “potkovaniji” muškarac, dok je Wasserman, iako mlađa i fizički atraktivna žena, pogođena ozbiljnim poremećajem ličnosti koji se ogleda u nesnalaženju u društvenim situacijama i od koje ga spašava tek izuzetna inteligencija i od pretpostavljenih prepoznat detektivski talent. Wasserman i Roebuck se s vremenom stječu međusobno poštovanje i povjerenje, a to se pokaže važnim s obzirom da je slučaj daleko ozbiljniji nego što se činilo na prvi pogled. Za drugu polovicu prerezanog trupla se ispostavi da pripada britanskoj prostitutki, a taj spektakularni zločin je samo prvi u nizu sve brutalnijih i bezobzirnijih. Tajanstveni počinitelj, koji raspolaže s izuzetnim tehničkim znanjem, počinje preko ljigavog britanskog novinara Dannyja Hillera (Tom Hiller) i Interneta komunicirati s javnošću i tvrditi da njegova ubojstva nastoje upozoriti na licemjeran odnos društva prema starcima, djeci i imigrantima. Istraga, koja iščeprka neke neugodne pikanterije vezane uz mutne poslove europskih bogataša, političara i tajnih službi, međutim, počinje ukazivati na jedan mnogo osobniji motiv.

Prva sezona, koja se sastoji od 10 epizoda, je zaplet uglavnom preuzela od švedsko-danskog originala, ali je anglo-francuski scenaristički tim svemu dodao određenu dozu političke angažiranosti, i to, kao što se moglo očekivati, s lijeve hemisfere. Tako se Roebuck i Wasserman moraju nositi ne samo s izopačenim, ali izuzetno inteligentnim i opasnim ubojicom, nego i s posljedicama globalne ekonomske krize koje su s obje strane La Manchea stvorile opasnu kombinaciju siromaštva, kriminala i ogorčenja s jedne, dok je s druge strane veliki projekt evropskog ujedinjenja dobio svoje naličje u obličju korumpiranih eurokrata, bahatih tajkuna i stvaranja mračnih paravojnih formacija koje trebaju čuvati uzdrmani poredak. U svjetlu kasnijih događaja, odnosno donedavno nezamislivih političkih zbivanja koje se tumače kao posljedica tih trendova, prva sezona Tunela dobiva izuzetno mračan ton. Serija, kao i mnogi drugi primjeri nordic noira, će i bez toga uznemiriti mnoge gledatelje spremnošću scenarista da brutalno likvidiraju brojne likove za koje bi se moglo pretpostaviti da će preživjeti posljednju epizodu, ali i scenama koji prikazuju mučenje i nasilje među čijim žrtvama se nalaze i djeca.

Iako je raznovrsna glumačka postava izuzetno raspoložena, te tako egzotična Poésy briljira u prilično složenoj ulozi žene koja s jedne strane mora biti briljantni detektiv, a istovremeno ima manire slona u staklarskoj radnji. Dillane, poznat kao Stannis Baratheon iz Igre prijestolja, je također vrlo dobar kao naizgled macho, ali emocionalno ranjivi policajac koji se, za razliku od svoje partnerice, snalazio sa suprotnim spolom, ali iza sebe ostavio seriju propalih brakova i ne baš najfunkcionalniji obiteljski život. Izvrsna gluma će, s druge strane, tek djelomično kompenzirati određene scenarističke propuste, a koji se tiču nedovoljno razrađenih likova i podzapleta, kao i klišeja koji će čak i oni u različite Mostove neupućeni gledatelji prepoznati s kilometra udaljenosti. Tako će identitet ubojice biti lako telegrafiran čim se u jednoj sceni naizgled slučajno pojavi karakterni glumac specijaliziran za uloge negativaca, a i naoko emotivna završnica previše podsjeća na završnicu Fincherovog Sedam. Taj kraj ipak stvara jednu zaokruženu cjelinu, te je za pretpostaviti da će sljedeće dvije sezone, u kojima bi autori mogli malo više otići od nordijskog predloška, biti nešto originalnije i donijeti novo svjetlo na kraju Tunela.

OCJENA: 6/10

RETRO-RECENZIJA: Zanimanje: špijun (Spy Game, 2001)

uloge: Robert Redford, Brad Pitt, Catherine McCormack, Stephen
 Dillane, Larry Brygmann, Marianne Jean-Baptiste, David Hemmings,
 Amidou, Charlotte Rampling
 glazba: Harry Gregson-Williams
 scenarij: Michael Frost Beckner & David Arata
 režija: Tony Scott
 proizvodnja: Universal, SAD/Britanija, 2001.
 distribucija: Blitz
 trajanje: 126 '

Godine 1991. agent CIA-e Nathan Muir (Redford) se nakon tridesetogodišnje uspješne karijere sprema krenuti u mirovinu. Ali njegov posljednji dan na poslu bit će i najteži. Samo nekoliko sati prije, agent CIA-e Tom Bishop (Pitt) uhvaćen je pri pokušaju izvlačenja zatvorenika iz zloglasnog Su Chou zatvora u NR Kini. S obzirom da SAD i Kina upravo vode delikatne trgovinske razgovore, CIA-inim glavešinama je stalo da se maksimalno distanciraju od Bishopa, čak i ako to znači da će ga Kinezi pogubiti za manje od 24 sata. Zbog svojih veza s Bishopom, Muir je pozvan na ispitivanje od svojih pretpostavljenih prilikom čega se prisjeća svojeg partnerstva s Bishopom – od posljednjih dana vijetnamskog rata, preko regrutacije mladog idealista u CIA-u u Berlinu 70-tih godina te boravka u Bejrutu 80-tih, kada je njihovo prijateljstvo stavljeno na kušnju zbog Bishopove veze s idealističkom britanskom humanitarkom Elizabeth Hadley (McCormack). I dok ga glavešine ispituju, Muir smišlja plan kako da iskoristi sve svoje veze, talent i iskustvo kako bi prijatelju spasio život.

Zanimanje: špijun je imao nesreću da bude u američka kina lansiran nedugo nakon napada na WTC te je zbog toga priču o supersposobnim i etičkim dvojbama razdiranim agentima CIA-e bilo malo teško prodati publici. Još im je teze bilo progutati tezu da je u svrhu zaštite američkih nacionalnih interesa sasvim opravdano žrtvovati živote nedužnih ljudi, odnosno da su bombaši-samoubojice legitimno oružje u špijunskom ratu. No, možda je još teže progutati tezu da život jednog jedinog špijuna znači više od nacionalnih interesa, odnosno da je radi njega sasvim opravdano riskirati treći svjetski rat. Možda je to sve lakše progutati ako špijuna glumi zgodni arijevski dečko kao što je Brad Pitt, odnosno ako njegovog spasitelja tumči Robert Redford, tiha patnja bejbibumerica, čiji izgled bi, valjda, isto kao i u Nemoralnoj ponudi, trebao sugerirati nekoga za koga se treba navijati usprkos moralno dvojbene pozicije. Na pitanje zbog čega bi iskusni profesionalac kao Muir sve riskirao zbog kauboja kao što je Pitt bi odgovor vrlo lako dali svi oni kojima je hobi pronalaženje skrivenih homoerotskih konotacija u suvremenim filmovima, ali scenaristi Beckner i Arata (poznati po katastrofalnim promašajima kao što su Otok boje krvi i Palača s rešetkama) na to očito nisu mislili. Isto im je tako izmakla besmislenost ideje da sve najbolje akcijske scene prikazu u flash-backu, tako odriješivši gledatelje brige za sudbinu glavnih likova. Na to se previše nije obazirao ni profesionalac Tony Scott, koji je scenarij shvatio kao još jednu priliku za videospotovsko iživljavanje. Film ima relativno zanimljiv casting, ali zbog idiotske karakterizacije i neuvjerljivog zapleta Zanimanje: špijun predstavlja ništa drugo do tipično holivudsko rasipanje talenata.

OCJENA: 2/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 18. svibnja 2003. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

RETRO-RECENZIJA: Sasvim pristojni gangsteri (Ordinary Decent Criminal, 2000)

uloge: Kevin Spacey, Linda Fiorentino, Peter Mullan, Stephen Dillane,
Helen Baxendale, David Hayman, Patrick Malahide, Gerard McSorley,Tim
Loane, Gary Lydon, Paul Ronan
scenografija: Tony Burrough
kostimografija: Jane Robinson
fotografija: Andrew Dunn
montaza: William A. Anderson
glazba: Damon Albarn
scenarij: Gerard Stembridge
rezija: Thaddeus O'Sullivan
proizvodnja: Little Bird/Miramax/Tatfilm,
Irska/SAD/Britanija/Njemacka, 2000.
distribucija: Continental
trajanje: 95'

Michael Lynch (Spacey) je legenda irskog podzemlja, šef bande provalnika koja godinama poduzima najsloženije i najdrskije pljačke, a da zbog toga ni Lynch ni nitko od njegovih suradnika nije odležao niti minutu u zatvoru. Lynch, koji pored svjetovnih krši i crkvene zakone tako što zivi s dvije supruge – Christine (Fiorentino) i njenom sestrom Lisom (Baxendale) – već je dugo godina trn u oku irskoj policiji koja vreba na svaki njegov pogrešni korak kako bi ga konačno uspjela smjestiti iza rešetaka. Prilika za to se ukazuje kada Lynch, manje motiviran željom za bogaćenjem a više uzbuđenjem, poduzme svoju najspektakularniju i najdrskiju operaciju -krađu basnoslovno vrijedne Caravaggiove slike. Sama pljačka nije toliki problem koliko pronaći nekoga koji bi bio spreman otkupiti tako “vruću” robu. Kako vrijeme prolazi tako je policijski inspektor Noaha Quigley (Dillane) sve uvjereniji kako je ovaj put Lynch zagrizao više nego što moze progutati. U međuvremenu se u igru ubacuje i IRA čiji je autoritet među irskom sirotinjom slobodoumni Lynch također godinama potkopavao.

Sasvim pristojni gangsteri su film koji će kod gledatelja prvo izazvati neugodni deja vu osjećaj da bi ga potom zamijenila nevjerica. Barem će takav slučaj biti s onima koji su već iskoristili priliku da gledaju Generala, film Johna Boormana koji je prikazao život najslavnijeg irskog kriminalca Martina Cahilla. O’Sullivanova verzija se, barem na početku, toliko vjerno drzi Boormanovog predloška da će prije dati novu definiciju pojma “indigo-kopija” nego “remake”. Jedina važnija razlika izmedju dva filma je u završnici, koja je za razliku od Boormanove verzije (i stvarnih događaja) pretvorena u klasični holivudski hepi end, a i nije baš najuvjerljivija. Ostale razlike su uglavnom u nijansama, kao i glumačkoj ekipi, koja je uvezena iz Amerike iz čisto komercijalnih razloga. Među svima prednjači Kevin Spacey, koji se očigledno dobro zabavljao trenirajući svoj irski naglasak, ali njegov lik je ipak daleko ispod standarda koji je postavio Brendan Gleeson u Boormanovoj verziji. Najtragičniji je slucaj s Lindom Fiorentino, nekoć fatalnom holivudskom zavodnicom koja je potpuno neiskorištena u rutinerskoj ulozi irske domaćice. Režiser O’Sullivan, pak, ne uspijeva učiniti ništa čime bi neumitne usporedbe izmedju Generala i Sasvim pristojnih gangstera preokrenuo u svoju korist. Naprotiv, potonji film, iako na trenutke simpatičan i zabavan, u svojoj suptini izgleda kao ništa drugo nego jeftina kopija mnogo boljeg originala. Zbog toga se Sasvim pristojni gangsteri mogu preporučiti samo onima koji još nisu imali prilike vidjeti superiorniju Boormanovu verziju.

OCJENA: 4/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 6. listopada 2001. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.