RETRO-RECENZIJA: Zanimanje: špijun (Spy Game, 2001)

uloge: Robert Redford, Brad Pitt, Catherine McCormack, Stephen
 Dillane, Larry Brygmann, Marianne Jean-Baptiste, David Hemmings,
 Amidou, Charlotte Rampling
 glazba: Harry Gregson-Williams
 scenarij: Michael Frost Beckner & David Arata
 režija: Tony Scott
 proizvodnja: Universal, SAD/Britanija, 2001.
 distribucija: Blitz
 trajanje: 126 '

Godine 1991. agent CIA-e Nathan Muir (Redford) se nakon tridesetogodišnje uspješne karijere sprema krenuti u mirovinu. Ali njegov posljednji dan na poslu bit će i najteži. Samo nekoliko sati prije, agent CIA-e Tom Bishop (Pitt) uhvaćen je pri pokušaju izvlačenja zatvorenika iz zloglasnog Su Chou zatvora u NR Kini. S obzirom da SAD i Kina upravo vode delikatne trgovinske razgovore, CIA-inim glavešinama je stalo da se maksimalno distanciraju od Bishopa, čak i ako to znači da će ga Kinezi pogubiti za manje od 24 sata. Zbog svojih veza s Bishopom, Muir je pozvan na ispitivanje od svojih pretpostavljenih prilikom čega se prisjeća svojeg partnerstva s Bishopom – od posljednjih dana vijetnamskog rata, preko regrutacije mladog idealista u CIA-u u Berlinu 70-tih godina te boravka u Bejrutu 80-tih, kada je njihovo prijateljstvo stavljeno na kušnju zbog Bishopove veze s idealističkom britanskom humanitarkom Elizabeth Hadley (McCormack). I dok ga glavešine ispituju, Muir smišlja plan kako da iskoristi sve svoje veze, talent i iskustvo kako bi prijatelju spasio život.

Zanimanje: špijun je imao nesreću da bude u američka kina lansiran nedugo nakon napada na WTC te je zbog toga priču o supersposobnim i etičkim dvojbama razdiranim agentima CIA-e bilo malo teško prodati publici. Još im je teze bilo progutati tezu da je u svrhu zaštite američkih nacionalnih interesa sasvim opravdano žrtvovati živote nedužnih ljudi, odnosno da su bombaši-samoubojice legitimno oružje u špijunskom ratu. No, možda je još teže progutati tezu da život jednog jedinog špijuna znači više od nacionalnih interesa, odnosno da je radi njega sasvim opravdano riskirati treći svjetski rat. Možda je to sve lakše progutati ako špijuna glumi zgodni arijevski dečko kao što je Brad Pitt, odnosno ako njegovog spasitelja tumči Robert Redford, tiha patnja bejbibumerica, čiji izgled bi, valjda, isto kao i u Nemoralnoj ponudi, trebao sugerirati nekoga za koga se treba navijati usprkos moralno dvojbene pozicije. Na pitanje zbog čega bi iskusni profesionalac kao Muir sve riskirao zbog kauboja kao što je Pitt bi odgovor vrlo lako dali svi oni kojima je hobi pronalaženje skrivenih homoerotskih konotacija u suvremenim filmovima, ali scenaristi Beckner i Arata (poznati po katastrofalnim promašajima kao što su Otok boje krvi i Palača s rešetkama) na to očito nisu mislili. Isto im je tako izmakla besmislenost ideje da sve najbolje akcijske scene prikazu u flash-backu, tako odriješivši gledatelje brige za sudbinu glavnih likova. Na to se previše nije obazirao ni profesionalac Tony Scott, koji je scenarij shvatio kao još jednu priliku za videospotovsko iživljavanje. Film ima relativno zanimljiv casting, ali zbog idiotske karakterizacije i neuvjerljivog zapleta Zanimanje: špijun predstavlja ništa drugo do tipično holivudsko rasipanje talenata.

OCJENA: 2/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 18. svibnja 2003. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

Oglasi

RETRO-RECENZIJA: Sasvim pristojni gangsteri (Ordinary Decent Criminal, 2000)

uloge: Kevin Spacey, Linda Fiorentino, Peter Mullan, Stephen Dillane,
Helen Baxendale, David Hayman, Patrick Malahide, Gerard McSorley,Tim
Loane, Gary Lydon, Paul Ronan
scenografija: Tony Burrough
kostimografija: Jane Robinson
fotografija: Andrew Dunn
montaza: William A. Anderson
glazba: Damon Albarn
scenarij: Gerard Stembridge
rezija: Thaddeus O'Sullivan
proizvodnja: Little Bird/Miramax/Tatfilm,
Irska/SAD/Britanija/Njemacka, 2000.
distribucija: Continental
trajanje: 95'

Michael Lynch (Spacey) je legenda irskog podzemlja, šef bande provalnika koja godinama poduzima najsloženije i najdrskije pljačke, a da zbog toga ni Lynch ni nitko od njegovih suradnika nije odležao niti minutu u zatvoru. Lynch, koji pored svjetovnih krši i crkvene zakone tako što zivi s dvije supruge – Christine (Fiorentino) i njenom sestrom Lisom (Baxendale) – već je dugo godina trn u oku irskoj policiji koja vreba na svaki njegov pogrešni korak kako bi ga konačno uspjela smjestiti iza rešetaka. Prilika za to se ukazuje kada Lynch, manje motiviran željom za bogaćenjem a više uzbuđenjem, poduzme svoju najspektakularniju i najdrskiju operaciju -krađu basnoslovno vrijedne Caravaggiove slike. Sama pljačka nije toliki problem koliko pronaći nekoga koji bi bio spreman otkupiti tako “vruću” robu. Kako vrijeme prolazi tako je policijski inspektor Noaha Quigley (Dillane) sve uvjereniji kako je ovaj put Lynch zagrizao više nego što moze progutati. U međuvremenu se u igru ubacuje i IRA čiji je autoritet među irskom sirotinjom slobodoumni Lynch također godinama potkopavao.

Sasvim pristojni gangsteri su film koji će kod gledatelja prvo izazvati neugodni deja vu osjećaj da bi ga potom zamijenila nevjerica. Barem će takav slučaj biti s onima koji su već iskoristili priliku da gledaju Generala, film Johna Boormana koji je prikazao život najslavnijeg irskog kriminalca Martina Cahilla. O’Sullivanova verzija se, barem na početku, toliko vjerno drzi Boormanovog predloška da će prije dati novu definiciju pojma “indigo-kopija” nego “remake”. Jedina važnija razlika izmedju dva filma je u završnici, koja je za razliku od Boormanove verzije (i stvarnih događaja) pretvorena u klasični holivudski hepi end, a i nije baš najuvjerljivija. Ostale razlike su uglavnom u nijansama, kao i glumačkoj ekipi, koja je uvezena iz Amerike iz čisto komercijalnih razloga. Među svima prednjači Kevin Spacey, koji se očigledno dobro zabavljao trenirajući svoj irski naglasak, ali njegov lik je ipak daleko ispod standarda koji je postavio Brendan Gleeson u Boormanovoj verziji. Najtragičniji je slucaj s Lindom Fiorentino, nekoć fatalnom holivudskom zavodnicom koja je potpuno neiskorištena u rutinerskoj ulozi irske domaćice. Režiser O’Sullivan, pak, ne uspijeva učiniti ništa čime bi neumitne usporedbe izmedju Generala i Sasvim pristojnih gangstera preokrenuo u svoju korist. Naprotiv, potonji film, iako na trenutke simpatičan i zabavan, u svojoj suptini izgleda kao ništa drugo nego jeftina kopija mnogo boljeg originala. Zbog toga se Sasvim pristojni gangsteri mogu preporučiti samo onima koji još nisu imali prilike vidjeti superiorniju Boormanovu verziju.

OCJENA: 4/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 6. listopada 2001. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.