RECENZIJA: Moja ljubavna priča (The Big Sick, 2017)

MOJA LJUBAVNA PRIČA
 (THE BIG SICK)
 uloge: Kumail Nanjiani, Zoe Kazan, Holly Hunter, Roy Romano, Adeel Akhtar, Anupal Kher
 scenarij: Emily V. Gordon & Kumail Nanjiani
 režija: Michael Showalter
 proizvodnja: Filmnation/Amazaon/Lionsgate, SAD, 2017.
 trajanje: 117 min.

Iako se to ne bi reklo na prvi pogled, romantična komedija u suvremenom Hollywoodu predstavlja žanr čiji primjerci često imaju sadržaj s manje veze sa stvarnim životom nego ostvarenja science fictiona i fantasyja. Stoga je prilično rijetko pronaći romantične komedije autobiografskog karaktera, te takva ostvarenja često izazivaju veliku pažnju. Neki od najpoznatijih primjera su “Oscarom” ovjenčana Allenova Annie Hall, kao i Moje grčko vjenčanje koje je prije desetljeće i pol haračilo svjetskim kino-blagajnama. Najnoviji primjer, koji je nakon premijere na Sundanceu početkom ove godine dobio cijeli niz kritičarskih pohvala je The Big Sick ili “Velika bolest”, koju je naš distributer ziheraški preveo s Moja ljubavna priča.

Scenarij za film su napisali supružnici Emily V. Gordon i Kumail Nanjiani, od kojih se potonji pojavljuje ne ekranu tumačeći samog sebe. Nanjiani film započinje kao mladi pakistanski doseljenik u Chicagu, koji se izdržava vožnjom Uberom u nastojanju da ostvari životni san i započne karijeru uspješnog komičara. Prilikom jednog poluamaterskog nastupa u stand up komičarskom klubu upozna šarmantnu djevojku po imenu Emily (Kazan) i s njom provede noć, a što ubrzo preraste u ozbiljnu vezu. Problem za Kumaila je u tome što njegova obitelj inzistira na tradiciji te mu, u skladu s običajima iz domovine, životnu sreću nastoji donijeti kroz dogovoreni brak s tradicionalnom pakistanskom djevojkom. Kumail je zaljubljen u Emily, ali se također ne usudi riskirati da ga obitelj odbaci, pa ga Emily, koja se s time ne želi pomiriti, ostavi. Kumail će se, međutim, s njom ponovno zbližiti na bizaran i prilično neugodan način; kada Emily pozli i završi u bolnici, pozvan je, da u nedostatku obitelji, pruži suglasnost za stavljanje u induciranu komu. Kumail sve vrijeme provodi dežurajući kraj djevojke u komi te se konačno upozna s njenim roditeljima – Beth (Hunter) i Terryjem (Romano) – koji prema njemu gaje kontradiktorne osjećaje.

Uspjeh Moje ljubavne priče, koja je osim kritičarskih pohvala imala i prilično dobre komercijalne rezultate, se može objasniti time da predstavlja upravo onakav mali, simpatični nenametljivi filmić za kojim žude posljednji romantici među filmofilima, a kakvih sve manje radi američka filmska industrija. Snimljen je za izuzetno malenu svotu, režirao ga je ne pretjerano poznati Michael Shoelwater, a s izuzetkom poslovično dobre Holly Hunter i još bolje raspoloženog Raya Romana, u glumačkoj postavi nema nikoga tko bi se mogao prozvati velikom zvijezdom. Nanjiani je dosad poznat prije svega nastupa u Silikonskoj dolini, a Zoe Kazan je mnogo poznatija zbog uglednog prezimena (koga je dobila kao unuka legendarnog Elije Kazana). Usprkos toga, ekipa koju je kao producent okupio Judd Apatow funkcionira vrlo dobro. To se prije svega odnosi na Sholwatera koji se vrlo dobro izvršio zadatak koji bi izazvao glavobolje i mnogo uglednijim filmašima – kako neprimjetno i “prirodno”, bez lažne sentimentalnosti, prelaziti iz žanra romantične komedije u mrtvački ozbiljnu dramu i obrnuto. U tome su mu prilično pomogli i scenaristi, koji su se također pobrinuli da Kumailova i Emilyna priča bude zanimljiva čak i onima koji su pročitali imena na špici te mogu pretpostaviti da će imati hepi end.

Nanjiani je, međutim, kao glumac primjetno zasjenjen od svoje izuzetno talentirane partnerice Zoe Kazan, koja zrači s toliko šarma da je posve razumljivo da se film vrti oko nje čak i u situaciji kad se nekih dvije trećine trajanja nalazi u komi. Nanjiani se, doduše, malo bolje snalazi u komičnim scenama, dok je u onima ozbiljnijima isto tako zasjenjen od teškaša kao što su Romano i Hunter. Scenarij, također, u naoko banalnu ljubavnoj priči pronalazi dosta prostora za bavljenje nekim ozbiljnim temama, prije svega vezanih uz pitanje imigracije, sukoba tradicije s modernim svijetom, ali i rasističkim i drugim predrasudama s kojima se susreću američki muslimani. Iako se, pogotovo pred kraj, film pomalo gubi u sentimentalnoj “ljigi” i postaje nepotrebno razvučen, Moja ljubavna priča zaslužuje itekakve preporuke. Makar zbog podsjećanja da hepi end ponekad može postojati i u stvarnom životu, a ne samo u hollywoodskom filmu.

OCJENA: 6/10

RECENZIJA: Vječne zaruke (2012)

VJEČNE ZARUKE
(THE FIVE-YEAR ENGAGEMENT)
uloge: Jason Segel, Emily Blunt, Chris Pratt, Alison Brie, Rhys Ifans
scenarij: Jason Segel
režija: Nicholas Stoller
proizvodnja: Universal, SAD, 2012.
trajanje: 124 '

Ako danas mislite biti “cool”, onda na brak morate gledati kao patrijarhalnu, ugnjetavačku instituciju čije je vrijeme prošlo (osim ako brak nije između osoba istog spola, kada, pak, predstavlja vrhunsko dostignuće suvremenog doba). Stoga je prilično zanimljivo kako je ultraliberalni Hollywood prema tom tradicionalnoj instituciji zadržao više nego pozitivan stav, barem ako je suditi prema sadržaju romantičnih komedija gdje je upravo odlazak pred oltar cilj kojemu protagonisti sve moraju žrtvovati. Jedan od rijetkih primjera tog žanra koji se bavi onime što se događa nakon izrečenog “da” jesu Vječne zaruke koje je režirao Nicholas Stoller.

Scenarij Stollera i Jasona Segela, doduše, tom temom bavi posredno s obzirom da dvoje protagonista predstavljaju nevjenčani par koji žive zajedno. Radnja započinje u San Franciscu kada Tom Solomon (Segel), kuhar u elitnom restoranu, nakon godinu dana veze zaprosi studenticu psihologije Violet Barnes (Blunt). Ona s oduševljenjem pristaje i par objavljuje zaruke, ali će se niz okolnosti urotiti kako bi ih natjerao da odgađaju vjenčanje. Među njima je najvažnije to da je Violet primljena na prestižni postdoktorski studij u Michiganu; Tom zbog toga odlučuje prekinuti svoju uspješnu kulinarsku karijeru kako bi joj pravio društvo. Međutim, kada se nekoliko godina rastegne na nešto dulje razdoblje, Tom dobiva brojne razloge da zažali zbog svoje odluke; ne samo što je prisiljen živjeti u onome što izgleda kao provincijska zabit gdje ima malo potrebe za njegovim talentima, nego i Violet privlači sve veću pažnju svog šefa, profesora Wintona Childsa (Ifans).

Iskusniji gledatelji će bez većih problema u Vječnim zarukama prepoznati autorski potpis producenta Juda Apatowa, koji je upravo u žanru romantičnih komedija izgradio reputaciju jednog od rijetkih ikonoklasta suvremenog Hollywooda. To se ogleda ne samo u kočijaškom rječniku i eksplicitnom prikazu seksualnosti, nego i u mnogo ozbiljnijem, pa i mračnijem, pristupu životnim fenomenima, pa tako ovaj film u onome što prosječni hollywoodski proizvod prodaje kao “sretan završetak” zapravo vidi tek početak stalne i neravnopravne borbe s najgorim frustracijama. Tome je svoj doprinos dao i Jason Segel, koji talent za prikazivanje ranjivosti suvremenog muškarca u današnjem svijetu pokazuje i kao scenarist i kao tumač glavne uloge; u potonjem je spreman čak i odati hommage samom sebi u znamenitoj sceni s početka Preboljeti Sarah Marshall kada je i ranjivost i muškost prikazao na najeksplicitniji mogući način.

Segelu društvo, kao što je to već običaj kod Apatowljevih ostvarenja, pravi prilično raznorodna, ali i raspoložena glumačka postava. Među njima se najviše ističe engleska glumica Emily Blunt, koja se posljednjih nekoliko godina nametnula kao vrhunska komičarka koja je svojim talentom često spašavala filmove koji to uopće ne zaslužuju. U Vječnim zarukama to, pak, nije bilo potrebno; film vrlo dobro funkcionira i bez nje, jer je Segel film napunio živopisnim likovima, a režiser Nicholas Stoller (također stari Segelov i Apatowljev suradnik) vrlo dobro radio s upravo s glumačkom ekipom. Rhys Ifans tako u jednoj briljantnoj sceni uspijeva simpatičnim učiniti lik koji bi u tradicionalnom filmu ovog žanra bio negativac. Pravo je otkriće, međutim, Alison Brie u ulozi protagonističine sestre.

S druge strane, Vječne zaruke, kao i drugi Apatowljevi filmovi, pate od nedostatka čvrste narativne strukture, kao i sklonosti predugom trajanju, zbog čega kvaliteta humora zna varirati. Srećom, baš u trenucima kada radnja i likovi počinju izgledati dosadnima i predvidljivima, dolazi do kratkog, ali spasonosnog bljeska scenarističke lucidnosti koja ovaj film čini rijetkim, ali dragocjenim primjerom inteligentne hollywoodske zabave.

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 10. srpnja 2012. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

OCJENA: 7/10

Apatow podbacio

Funny People, nova komedija Judda Apatowa s Adamom Sandlerom u glavnoj ulozi, prošli je vikend na sjevernoameričkom kino-tržištu zaradila 22,6 milijuna US$. Iako mu je film završio na prvom mjestu po gledanosti, Apatow i neće baš imati nekog posebnog razloga za zadovoljstvo. Prije svega, budžet je iznosio 75 milijuna US$, što znači da će mu trebati još više vremena kako bi stigao do pozitivne nule.

Mnogo je važnija stvar vezana uz podbačaj ovog filma činjenica da će Apatow – koji je posljednjih godina napravio svojevrsnu mini-revoluciju u Hollywoodu praveći komercijalno uspješne komedije s, među velikim studijima omraženim, cenzorskim rejtingom “R” – odsada imati problema daleko više problema sa šefovima studija, odnosno da mu šefovi studija neće tako rado izlaziti u susret kada od njih bude tražio da mu odobre nekonvencionalne stvari u filmu.

U slučaju Funny People nekonvencionalnost je bila u tome što film traje gotovo dva i pol sata, što je barem sat vremena duže od standardne holivudske komedije. Nikki Finke je na svom blogu Deadline Hollywood tako prenosila glasine – a kasnije ih demantirala preko “dobro upućenih izvora” – kako se Apatow žestoko svađao s Universalovim čelnicima po tom pitanju. Iako je Apatow potpisao ugovor s Universalom za tri filma, nije baš sigurno da će imati toliko kreativne slobode nakon što je box office pao ispod 25 milijuna US$ koliko je bila donja granica očekivanja studija.

Zanimljivo je, pak, da je kritika prilično blagonaklona prema Apatowu. Ali to nije prvi, ali ni posljednji slučaj kada kritika ide šumom, a publika i šefovi studija drumom.