RECENZIJA: Batman protiv Supermana: Zora pravednika (Batman v Superman: Dawn of Justice, 2016)

DC Comics danas dosta podsjeća na carsku Njemačku početkom 20. stoljeća. Isto ionako kao što su tada njemačka brodogradilišta štancala sve veće, sve bolje naoružane i sve oklopljenije bojne brodove kako bi projicirala moć najveće kontinentalne sile na svjetskim oceanima, tako sada DC Comics nastoji preko sve spektakularnijih filmova o herojima projicirati svoj status stripovske velesile na Hollywood. I isto onako kao što je Njemačku u tim naporima frustrirala činjenica da je Britanija, zahvaljujući prednosti stečenoj nekoliko stoljeća prije, ipak zadržavala status neupitnog mornaričkog hegemona, tako danas DC-jevce frustrira činjenica da je njihov glavni konkurent Marvel Comics takve filmove počeo raditi daleko prije i daleko uspješnije, odnosno kroz sustav crossoverima povezanih fiktivnih univerzuma i franšiza sebi napravio vlastitu tiskaru novca. DC Comics je nešto slično pokušao raditi tek u posljednje vrijeme na temelju novopokrenute franšize o Batmanu, ali rezultati se tek trebaju vidjeti, a što se kritičara tiče, još dugo će biti u inferiornom položaju u odnosu na Marvel. Barem se takav dojam stječe nakon “toplog zeca” kroz koji je propušten Batman protiv Supermana, prvi veći filmski crossover, zamišljen kao svojevrsna podloga za vlastiti filmski univerzum.

Film iza koga stoji Zack Snyder predstavlja istovremeno i drugi nastavak sage o Supermanu, koju je Snyder bio započeo sa Čovjekom od čelika, ali i novi reboot inače uspješne i hvaljene sage o Batmanu. Vigilantističkog čovjeka-šišmiša ovaj put tumači Ben Affleck, a radnja pokušava na samom početku objasniti zašto se on, iako formalno predstavlja pozitivca, mora zakačiti s kriptonskim borcem za istinu, pravdu i američki način života (koga ponovno tumači Cavill). Film započinje scenom spektakularnog sukoba sa kojim je Čovjek od čelika završio i u kome je Superman na ulicama Metropolisa porazio zlog generala Zoda; perspektiva je ovaj put drukčija, odnosno prikazuje se masovno razaranje koje je izazvalo gomilu žrtava, uključujući i zaposlenike kompanije Brucea Waynea. Tajkun zbog toga postaje uvjeren da je kriptonski dobročinitelj sa svojim nadljudskim sposobnostima predstavlja preveliku prijetnju za sigurnost čovječanstva. Istovremeno novinar Clark Kent alias Superman istražujući vigilantističke aktivnosti u Gotham Cityju postaje uvjeren da je riječ o bezobzirnom sociopatu koji krši ljudska prava. Neumitni sukob, pak, potpiruje i ekscentrični tajkun Lex Luthor (Eisenberg) koji se dočepao kriptonita, jedine stvari koja može likvidirati inače neuništivog Supermana, te koji je, pak, nastoji koristiti u vlastite destruktivne svrhe.

Neprijateljstvo kritičara prema Zori pravednika (koje će postati još veće nakon što je publika opet na spektakularna ignorirala njihovo mišljenje te, barem u prvom tjednu, producentima omogućila rasturanje kino-blagajni) se može manje objasniti kvalitetom samog filma, a više time da se već na samom početku znalo da će novi film predstavljati ne baš previše originalnu verziju nečega što je netko ranije napravio, nego će i u konceptualnom smislu predstavljati lošu ideju. Tako se Christopher Nolan kao tvorac donedavne trilogije u Batmanu može naći među imenima na odjavnoj špici, ali je svima jasno kako je on jednostavno bolji za taj posao od Snydera, koji je svoja ograničenja već bio iskazao nekoliko godina prije. Isto tako je svima jasno da Ben Affleck, kome scenariji i režija idu bolje od glume, jednostavno mora biti lošiji Batman od Christiana Balea. I, konačno, tu je sam naslov filma koji sugerira borbu između božanskim moćima obdarenog stvorenja i sredovječnog tipa s par cool gadgeta, a koju ravnopravnom može učiniti samo jedna stvar čije će ime pogoditi čak i oni koji su pročitali malo stripova u životu. A, naravno, ishod te iste borbe, ma kako spektakularna i cool bila, je unaprijed predodređen potrebom za novim nastavcima, odnosno svima je jasno da će prije nego što dokrajče jedan drugog, Batman i Superman doći do zaključka da im je obostranom interesu zakopati ratne sjekire.

Dakle, unaprijed je bilo jasno što će se u filmu dogoditi, a to uključuje i “šokantan” obrat u završnici filma koji, naravno neće predstavljati iznenađenje za poznavatelje stripovske sage o Supermanu, i koji će, naravno, biti kompromitiran cliffhangerom i nužnošću nastavka. Ostaje pitanje kako će to sve Snyder napraviti. Za razliku od Čovjeka od čelika, koji je ionako bio mračan, Snyder koristi Batmana kao izgovor da novi film učini još mračnijim i neugodnijim, trpajući tu niz potpuno konfuznih scena (poput Batmanove vizije budućeg apokaliptičkog sukoba sa Supermanovim sljedbenicima). Tu i tamo se nađe mjesta za pokoje ozbiljno pitanje i poneku pametnu riječ o tome treba li čovječanstvo vjerovati ljudima s apsolutnom moći, čak i kada su im namjere najplemenitije, odnosno kako bi javnost reagirala na superheroje u stvarnom životu. Snyder je, međutim, sve to već bio apsorbirao prije dosta godina u Čuvarima koji, iako inferiorni u odnosu na kultni predložak Alana Moorea, u usporedbi s ovim filmom izgledaju kao remek-djelo. Ono što je preostalo u ovom filmu je uobičajena orgija CGI-destrukcije i nasilja sa cenzorskim rejtingom PG-13, uključujući predvidljivi obračun sa digitalnim superčudovištem koji se, dakako, odigrava usred noći na izoliranom mjestu. Izraelska manekenka Gil Gadot kao Wonder Woman i njena deus ex machina pojava na samom kraju filma su tu manje kao fan service za muške gledatelje, a više izraz nedostatka bilo kakve kreativne energije kod Snydera. Možda sljedeći filmovi budu bolji i možda DC Comics malo više počne brinuti o kvaliteti nasuprot kvantitete. Ali, dok se to ne dogodi, može se reći da je onima koji traže nešto malo više od superherojskog filma u Zori pravednika smrklo.

BATMAN V. SUPERMAN: ZORA PRAVEDNIKA

(BATMAN V. SUPERMAN: DAWN OF JUSTICE)

glasovi: Ben Affleck, Henry Cavill, Amy Adams, Jesse Eisenberg, Diane Lane, Laurence Fishburne, Jeremy Irons, Holly Hunter, Gal Gadot

scenarij: Chris Terio & David S. Goyer

režija: Zack Snyder

proizvodnja: Warner Bros, SAD, 2016.

trajanje: 151 min.

OCJENA: 4/10

RECENZIJA: Moja ljubavna priča (The Big Sick, 2017)

MOJA LJUBAVNA PRIČA
 (THE BIG SICK)
 uloge: Kumail Nanjiani, Zoe Kazan, Holly Hunter, Roy Romano, Adeel Akhtar, Anupal Kher
 scenarij: Emily V. Gordon & Kumail Nanjiani
 režija: Michael Showalter
 proizvodnja: Filmnation/Amazaon/Lionsgate, SAD, 2017.
 trajanje: 117 min.

Iako se to ne bi reklo na prvi pogled, romantična komedija u suvremenom Hollywoodu predstavlja žanr čiji primjerci često imaju sadržaj s manje veze sa stvarnim životom nego ostvarenja science fictiona i fantasyja. Stoga je prilično rijetko pronaći romantične komedije autobiografskog karaktera, te takva ostvarenja često izazivaju veliku pažnju. Neki od najpoznatijih primjera su “Oscarom” ovjenčana Allenova Annie Hall, kao i Moje grčko vjenčanje koje je prije desetljeće i pol haračilo svjetskim kino-blagajnama. Najnoviji primjer, koji je nakon premijere na Sundanceu početkom ove godine dobio cijeli niz kritičarskih pohvala je The Big Sick ili “Velika bolest”, koju je naš distributer ziheraški preveo s Moja ljubavna priča.

Scenarij za film su napisali supružnici Emily V. Gordon i Kumail Nanjiani, od kojih se potonji pojavljuje ne ekranu tumačeći samog sebe. Nanjiani film započinje kao mladi pakistanski doseljenik u Chicagu, koji se izdržava vožnjom Uberom u nastojanju da ostvari životni san i započne karijeru uspješnog komičara. Prilikom jednog poluamaterskog nastupa u stand up komičarskom klubu upozna šarmantnu djevojku po imenu Emily (Kazan) i s njom provede noć, a što ubrzo preraste u ozbiljnu vezu. Problem za Kumaila je u tome što njegova obitelj inzistira na tradiciji te mu, u skladu s običajima iz domovine, životnu sreću nastoji donijeti kroz dogovoreni brak s tradicionalnom pakistanskom djevojkom. Kumail je zaljubljen u Emily, ali se također ne usudi riskirati da ga obitelj odbaci, pa ga Emily, koja se s time ne želi pomiriti, ostavi. Kumail će se, međutim, s njom ponovno zbližiti na bizaran i prilično neugodan način; kada Emily pozli i završi u bolnici, pozvan je, da u nedostatku obitelji, pruži suglasnost za stavljanje u induciranu komu. Kumail sve vrijeme provodi dežurajući kraj djevojke u komi te se konačno upozna s njenim roditeljima – Beth (Hunter) i Terryjem (Romano) – koji prema njemu gaje kontradiktorne osjećaje.

Uspjeh Moje ljubavne priče, koja je osim kritičarskih pohvala imala i prilično dobre komercijalne rezultate, se može objasniti time da predstavlja upravo onakav mali, simpatični nenametljivi filmić za kojim žude posljednji romantici među filmofilima, a kakvih sve manje radi američka filmska industrija. Snimljen je za izuzetno malenu svotu, režirao ga je ne pretjerano poznati Michael Shoelwater, a s izuzetkom poslovično dobre Holly Hunter i još bolje raspoloženog Raya Romana, u glumačkoj postavi nema nikoga tko bi se mogao prozvati velikom zvijezdom. Nanjiani je dosad poznat prije svega nastupa u Silikonskoj dolini, a Zoe Kazan je mnogo poznatija zbog uglednog prezimena (koga je dobila kao unuka legendarnog Elije Kazana). Usprkos toga, ekipa koju je kao producent okupio Judd Apatow funkcionira vrlo dobro. To se prije svega odnosi na Sholwatera koji se vrlo dobro izvršio zadatak koji bi izazvao glavobolje i mnogo uglednijim filmašima – kako neprimjetno i “prirodno”, bez lažne sentimentalnosti, prelaziti iz žanra romantične komedije u mrtvački ozbiljnu dramu i obrnuto. U tome su mu prilično pomogli i scenaristi, koji su se također pobrinuli da Kumailova i Emilyna priča bude zanimljiva čak i onima koji su pročitali imena na špici te mogu pretpostaviti da će imati hepi end.

Nanjiani je, međutim, kao glumac primjetno zasjenjen od svoje izuzetno talentirane partnerice Zoe Kazan, koja zrači s toliko šarma da je posve razumljivo da se film vrti oko nje čak i u situaciji kad se nekih dvije trećine trajanja nalazi u komi. Nanjiani se, doduše, malo bolje snalazi u komičnim scenama, dok je u onima ozbiljnijima isto tako zasjenjen od teškaša kao što su Romano i Hunter. Scenarij, također, u naoko banalnu ljubavnoj priči pronalazi dosta prostora za bavljenje nekim ozbiljnim temama, prije svega vezanih uz pitanje imigracije, sukoba tradicije s modernim svijetom, ali i rasističkim i drugim predrasudama s kojima se susreću američki muslimani. Iako se, pogotovo pred kraj, film pomalo gubi u sentimentalnoj “ljigi” i postaje nepotrebno razvučen, Moja ljubavna priča zaslužuje itekakve preporuke. Makar zbog podsjećanja da hepi end ponekad može postojati i u stvarnom životu, a ne samo u hollywoodskom filmu.

OCJENA: 6/10