RECENZIJA: Jurski svijet (Jurassic World, 2015)

Jurski park se teško može smjestiti među najbolje, ali se zato bez svake sumnje može smatrati jednim od najutjecajnijih filmova napravljenih 1990-ih. Spektakl kojim je Steven Spielberg još jednom potvrdio status jednog od najkvalitetnijih hollywoodskih zabavljača također je publici prvi put na najefektniji mogući način iskazao mogućnosti nove CGI-tehnologije u stvaranju iluzije. Time je, između ostalog, stvoren standard bez kojeg se danas jednostavno više ne mogu zamisliti rekonstrukcije davno iščezlih razdoblja na velikim i malim ekranima. Dakako, sve to ne bi bilo moguće da Jurski park nije svojim tvorcima donio basnoslovne hrpe novaca i, naravno, potakao snimanje nastavaka koji su trebali ponoviti isto dostignuće. Iako je jednog od njih – Izgubljeni svijet – također režirao Spielberg, oni u tome nisu previše uspjeli, kao ni u tome da ostanu gledateljima u nekom naročitom sjećanju. To je možda razlog zbog kojeg se na četvrti nastavak moralo čekati skoro desetljeće i pol, a kada se konačno pod naslovom Jurski svijet pojavio u kino-dvoranama, njegov enormni uspjeh kod publike je neke od kritičara čak i iznenadio.

Spielberg se, kao i u prethodnom nastavku Jurski park III, sklonio u stranu te je režija povjerena Colinu Trevorrowu, filmašu koji je pažnju bio privukao niskobudžetnom SF-komedijom Sigurnost nije zagarantirana. Zaplet se temelji na scenariju koji je pred premijeru izazvao dramu izvan ekrana zahvaljujući sporu oko autorstva između Trevorrowa i Dereka Connollyja s Rickom Jaffom i Amandom Silver, a koji je riješen u korist potonjih. Radnja započinje dvadeset dvije godine nakon događaja u prethodnom filmu kada je zabavni park na otoku Nublar postao predmetom kaosa i krvoprolića, nakon što su se dinosauri, rekonstruirani temeljem drevne DNK u laboratorijima korporacije InGen, uspjeli pobjeći iz svojih kaveza. Srećom po InGen, katastrofa se zbila prije službenog otvaranja, a park, koji sada vodi korporacija Masrani na čelu sa Simonom Masranijem (Khan), je uveo nove sigurnosne mjere tako da ga sada mogu na miru posjećivati na tisuće ljudi sa obiteljima i uživati u bliskom pogledu na orijaška stvorenja koja su prije nekoliko desetaka milijuna vladala šumama i oceanima ovog planeta. Među posjetiteljima se nalaze dva adolescenstka brata – Zach (Robinson) i Gray Mitchell (Simpkins), čija je tetka Claire Darling (Howard) jedna od menadžerica parka i toliko zaokupljena poslom da svoje nećake zanemari, a nakon čega oni počnu samostalno lutati parkom, uvjereni da im se ništa loše ne može dogoditi. Owen Grady (Pratt), bivši mornarički specijalac i Clarein bivši momak, zadužen za dresiranje velociraptora, međutim, nije toliko uvjeren da je park posve siguran. Njegove zle slutnje se pokažu ispravim kada indominus rex, novi hibridni i umjetno stvoreni dinosaur zamišljen kao veća, opakija verzija tiranosaura, odnosno još vrednija atrakcija u parku, uspije pobjeći iz svog kaveza te izazvati sveopći kaos nakon kojeg Owen mora nekako uspostaviti kontrolu, odnosno spasiti živote gostiju i svojih nećaka.

Jurski svijet je nastavak, ali će ga neki bez svake sumnje shvatiti i kao svojevrsni remake originalnog filma, odnosno reboot serije. Kada se usporedi sa Spielbergovim filmom, teško se oteti dojmu da je ovo u suštini Jurski park u kojeg je netko uložio daleko više novaca, odnosno utrpao sadržaje koji prije 22 godine nisu bili dostupni zbog nedostatnog budžeta ili nedovoljno razvijene tehnologije specijalnih efekata. Tako otok Nublar sada izgleda mnogo veći, park radi te umjesto par desetaka pripadnika osoblja potencijalni obrok za gladne dinosaure čine tisuće posjetilaca, a dobrom starom tiranosauru i velociraptorima će se tako priključiti na stotine krilatih pterosaura i orijaško morsko čudovište mozasaur, Njihova interakcija će u biti zaslužna za smrt Clairine pomoćnice koju tumači Katie McGrath u jednoj od najspektakularnijih scena franšize. No, s druge strane, Jurski svijet po pitanju glavnog zapleta nije previše odstupio od Parka – ponovno je riječ o zabavnom parku gdje, usprkos vrhunske tehnologije i mjera sigurnosti, stvari krenu katastrofalno krivo. Ponovno stvari komplicira beskrupulozni negativac, ovaj put u obličju načelnika sigurnosti kojeg tumači za takve uloge uvijek raspoloženi Vincent D’Onofrio, a koji je uvjeren da će se velociraptori moći dresirati za vojnike i tako donijeti milijarde dolara njemu i ostatku vojno-industrijskog kompleksa. I, naravno, ponovno situaciju još težom čini briga za djecu koja su se našla usred sveg tog kaosa.

Trevorrow se u svemu tome uspije, što vlastitom vještinom, što zahvaljujući scenariju, dodati dovoljno originalnosti i svježine da se Jurski svijet ne može smatrati indigo-kopijom Spielbergovog filma. To, dakako, ne znači da je sve što se dodalo originalnom zapletu dobro, a što se posebno može vidjeti u završnim dijelovima filma u kojima se podzaplet s velociraptorima kao potencijalnim vojnicima na ne baš najsretniji način vezuje uz glavni zaplet o bijegu od velike krvoločne mrcine indominusa. S druge strane, može se reći da Jurski svijet sadrži daleko više humora, ali i da je, za razliku od prethodnih filmova gdje su likovi bili druga violina u odnosu na dinosaure, ima pravog protagonista. Njega tumači Chris Pratt kao tradicionalnog “macho”, ali izuzetno sposobnog muškarčinu za kojeg je odmah jasno da zna što radi i čije će vam društvo znatno poboljšati izglede za preživljavanje. Pratt, kojem je ova uloga velikim dijelom potvrdila status velike zvijezde, je napravio dobar posao, pa čak i velikim dijelom stvorio dobru “kemiju” s Bryce Dallas Howard, čiji je lik radoholičarke koja po divljini šeta u štiklama vrlo efektni “comic relief”, i koji je, naravno, zbog seksističkih konotacija još za vrijeme objavljivanja trailera izazvao apopleksiju među dežurnim SJW dušobrižnicima. Sve to, bez obzira na ozbiljne nedostatke, čini Jurski svijet koliko-toliko zadovoljavajućim, odnosno sasvim prihvatljivim načinom da netko željan neobavezne zabave provede dva sata pred ekranom, a što je dostignuće s kojim se može pohvaliti sve manje hollywoodskih blockbustera.

OCJENA: 5/10

JURSKI SVIJET

(JURASSIC WORLD)

uloge: Chris Pratt, Bryce Dallas Howard, Vincent D’Onofrio,Ty Simpkins, Nick Robinson, Omar Sy, BD Wong, Irrfan Khan

scenarij: Rick Jaffa, Amanda Silver, Derek Connolly & Colin Trevorrow

režija: Colin Trevorrow

proizvodnja: Universal, SAD, 2015.

trajanje: 124 min.

Oglasi

RECENZIJA: Putnici (Passengers, 2016)

PUTNICI
 (PASSENGERS)
 uloge: Jennifer Lawrence, Chris Pratt, Michael Sheen, Laurence Fishborne
 scenarij: Jon Spaiths
 režija: Morten Tydlum
 proizvodnja: Columbia, SAD, 2016.
 trajanje: 134 min.

Za science fiction se često govori kako je “žanr ideja”. Kada je u pitanju Hollywood, science fiction bi se prije mogao definirati kao žanr ideja koja su promašene, eksploatirane ili tragično neiskorištene. A rijetko koji slučaj to pokazuje kao film Putnici s kraja 2016. godine. Riječ je o filmu koji je, na prvi pogled, jedno od rijetkih “čistih” žanrovskih ili “hard SF” ostvarenja. Još veću anomaliju predstavlja i po tome što je u njega utrošeno preko 100 milijuna US$ budžeta, a da je riječ o originalnom scenariju umjesto adaptacije stripa ili video-igre, odnosno remakeu i nastavku.

Scenarij Jona Spaithsa se odigrava na “Avalonu”, golemom svemirskom brodu koji nekoliko tisuća putnika treba dovesti do planeta gdje će se osnovati nova kolonija. S obzirom na izuzetene međuzvjezdane udaljenosti, putovanje traje oko 120 godina, te su ga kolonisti, kao i posada, prisiljeni provesti u hibernaciji. Među putnicima je Jim Preston (Pratt), inženjer kojega probude iz hibernacije i koji vrlo brzo shvati da se to dogodilo 90 godina prerano. Neugodno iznenađenje postaje još neugodnije kada se ispostavi da se uređaj za hibernaciju više ne može aktivirati, odnosno da će Preston prije dolaska na odredište umrijeti od starosti. Vrijeme koje mu je preostalo Preston pokušava provesti istražujući brod i uživajući u luksuzu, ali s vremenom ga počinje mučiti depresija i usamljenost. Pri svemu tome mu jedinu utjehu pruža pogled na njegove, još uvijek hibernirane, suputnike, a posebno na Auroru Lane (Lawrence), književnicu u koju se smrtno zaljubio. Preston na kraju, kako bi se riješio usasmljenosti i desetljećima života na svemirskom brodu dao nekakav smisao, odluči napraviti drastičan i moralno upitan potez te Auroru budi iz hibernacije.

Spaiths je scenarij napisao još prije deset godina, ali se prilikom ekranizacije susreo sa skepsom hollywoodskih studija, te je projekt ozbiljno pokrenut tek kada je Spaiths s Prometejem stekao reputaciju “stručnjaka za SF-trilere”. Putnici se, međutim, teško mogu nazvati trilerom, ili barem daleko manje nego dramom. Intrigantni koncept o čovjeku koji se odjednom našao nezamislivo usamljen – desetljećima, stvarnim i svjetlosnim, udaljen od najbližeg ljudskog bića s kojim može komunicirati – u mnogo čemu predstavlja zanimljivu varijaciju na temu Robinsona Crusoea, ali gdje se umjesto rajske prirode za njegove egzistencijalne potrebe brine suvremena tehnologija. Još se intrigantnijom čini moralna dilema pred kojom se našao protagonist prilikom rješavanja tog problema, odnosno situacija u kojoj se on mora riješiti tako da se neko drugo ljudsko biće protiv svoje volje dovede u istu situaciju.

Film, koji je originalno trebao imati daleko niži budžet, je, međutim, najvjerojatnije šefovima studija prodan kao svojevrsna kombinacija Marsovca i Titanica, te se umjesto ozbiljne drame pretvorio u jeftinu melodramu. A još jeftinijom se čini to da je po svojim klišejima daleko bliža romantičnim komedijama, odnosno što angažman fizički privlačnih Chrisa Pratta i Jennifer Lawrence čak i najmanje iskusnim gledaetljima sugerira kako će se odnos između dvoje probuđenih putnika razvijati. Pod hrpom romantičnih klišeja su, s druge strane, pokopani i neki aspekti scenarija koji su pojedine kritičare potakli da Putnike optuže za promociju patrijarhalnosti, seksizma i seksualnog zlostavljanja.

Na sve to, s druge strane, previše pažnje nije obraćao Morten Tyldum, norveški režiser poznat po zanimljivom crnohumornom trileru Lovci na glave, i još poznatiji po oskarolovačkom biografskom filmu Igra oponašanja. Ovaj film je, prema vlastitim riječima, shvatio kao priliku da sebi u filmografiji doda “veliki SF-film”, te se uistinu potrudio iz nenadahnutog scenarija izvući maksimum, pri čemu ga previše nije mučila ograničenost radnje na jedan svemirski brod. Putnici su u vizualnom smislu izuzetno atraktivan film, pri čemu banalna, ali jeziva situacija u kojoj se našao protagonist stvara snažan kontrast s besprijekorno čistim, “ispeglanim” okružjem futurističkog luksuza i naizgled savršene tehnologije. U svemu tome se može pronaći i utjecaj Kubrickovog Shininga, a takve asocijacije će posebno pobuditi lik barmena, prilično sličan svom kolegi u tom filmu. Mnoge od tih scena koje grade atmosferu se, s druge strane, ponekad doimaju nepotrebnim i previše razvlače film. Tyldum, pogotovo u završnici, ne može nadići scenarističke nedostatke; Putnici se tada iznenada od melodrame skreću u film katastrofe, koji će izgledati tragično zbrzan i opterećen deus ex machina elementima. Iako daleko od nečeg najgoreg što Hollywood danas može ponuditi, Putnici sa svojim završetkom predstavljaju jedno od većih razočaranja u posljednje vrijeme.

OCJENA: 4/10

RECENZIJA: Čuvari galaksije (2014)

ČUVARI GALAKSIJE
(GUARDIANS OF THE GALAXY)
uloge: Chris Pratt, Zoe Saldana, Dave Bautista, Vin Diesel, Bradley Cooper, Lee Pace, Michael Rooker, Karen Gillan, Djimon Honsou, John C. Reilly, Glenn Close, Benicio del Toro
scenarij: James Gunn & Nicole Perlman
režija: James Gunn
proizvodnja: Marvel Studios/Walt Disney Pictures, SAD, 2014.
trajanje: 122 '

Naslovi koji pripadaju tzv. Marvelovom filmskom univerzumu danas sve više podsjećaju na “Barcelonu” pred utakmicu sa trećeligašem ili Guderianove panzer-divizije pred operaciju “Barbarossa”, odnosno daju dojam da se mora dogoditi nešto zbilja neobično da ne ostvare zadani cilj. U ovom konkretnom slučaju cilj, koji se ostvaruje kroz industrijsko “štancanje” blockbustera o superherojima iz Marvelovih stripova, jest stalni i pouzdani dotok hrpe novca na hollywoodske bankovne račune. “Marvelovci” i filmski studiji koji su se, poput Disneya, uhvatili za tu sisu, sada sebi mogu dozvoliti čak i ono što je na početku tog pothvata izgledalo ludost, odnosno luksuz da strip-geekovima ispunjavaju čak i najbizarnije “muzičke želje”. Jedna od njih je bila vezana uz seriju Guardians of the Galaxy (Čuvari galaksije), jedan od, uvjetno rečeno, opskurnijih naslova iz Marvelovog stripovskog korpusa, kome je posvećen tek jedan odlomak u 400 stranica debeloj Marvelovoj enciklopediji. Kao i u mnogo slučajeva dosad, ti detalji previše nisu smetali na kraju balade, odnosno donijeli su još jedan blockbusterski megahit, zapravo dašak dobrih vijesti za Hollywood čiji box-office rezultati ovog ljeta nisu bili naročiti impresivni. A, da stvar bude još bolja, u svemu tome je sudjelovala i blagonaklona kritika koja je tvrdila da Čuvari galaksije predstavljaju osvježenje čak i u kontekstu Marvelove filmske serije, odnosno da izgleda dovoljno drukčije od većine filmova o superherojima.

Jedan od razloga za to bi se mogao pronaći i u tome što se Čuvari galaksije doimaju prilično ekonomični u onome što nekada zna takve filmove činiti prilično dosadnim – “priču o nastanku” koja mora pokazati i objasniti kako je protagonist stekao svoje superherojske moći. U slučaju ovog filma je tome posvećeno izuzetno malo vremena na svom početku – godine 1988. dječak po imenu Peter Quill, nedugo nakon što mu je preminula majka, bude otet od vanzemaljaca. Nešto više od četvrt stoljeća kasnije se dječak ne samo prilagodio novim okolnostima, nego i ostvario zavidnu karijeru kao “poduzetnik” na rubu galaktičkog zakona, stekavši nadimak Star-Lord (Pratt). Prilikom jednog od takvih pothvata se dočepao artefakta koji bi mogao pomoći zlom Ronanu (Pace) da uništi svoje neprijatelje i usput izazove kaos i krvoproliće u galaksiji. Star-Lord će se stjecajem okolnosti sresti s Gamorom (Saldana), zelenokožom plaćenicom koja za radi za Ronana; inteligentnim rakunom po imenu Rocket (kome glas posuđuje Bradley Cooper), humanoidnim stablom po imenu Groot (kome glas posuđuje Vin Diesel) i razbijačem po imenu Drax (Bautista). Svih petoro će, također stjecajem okolnosti, početi međusobno surađivati, odnosno stvoriti tim koji nastoji spasiti ne samo vlastite glave, nego i ostatak univerzuma.

Najznačajniji element koji Čuvare galaksije odvaja od ostatka Marvelove franšize jest u tome što je radnja odmah na početku ostavilu Zemlju, odnosno odvija se u dubokom i dalekom svemiru, pa je i žanrovski daleko bliža danas pomalo zaboravljenom i od Hollywooda u posljednje vrijeme tragično neiskorištenom žanru space opere. S druge strane, upravo to što je riječ o opskurnom naslovu je režisera i koscenarista Jamesa Gunna lišilo brige o bijesu fundamentalistički raspoloženih fanova originala, odnosno omogućilo mu nešto malo više kreativne slobode nego obično. To je, pak, omogućilo i mnogo ležerniji pristup cijelom projektu; svima je na samom početku jasno da zaplet o zlikovcima koji pomoću nekakvog artefakta prijete galaksiji i “moćnoj gomilici” koja im stoji na putu ne može biti previše originalna. Umjesto da izmišlja toplu vodu i nekakve “morske” varijacije na temu, Gunn je jednostavno Čuvare galaksije zamislio kao svojevrsnu blagu, implicitnu ali onima koji vode brigu o takvim detaljima ipak očito parodiju marvelovskih filmova o superherojima, uključujući i Osvetnike, u usporedbi s kojima Star-Lord i družina izgledaju kao banda neurotičnih i patetičnih luzera. A još je važnije i to da je film napunio hrpom referenci na popularnu kulturu 1970-ih i 1980-ih (najočitijim u za nostalgičare prilično dopadljivom pop-soundtracku koji protagonist pušta kao podsjećanje na rodni planet), uključujući Hollywood i tadašnje blockbustere kao što su Ratovi zvijezda i serija o Indiana Jonesu. Svemu je tome dodan humor koji je daleko atraktivniji od najspektakularnijih CGI-scena, kao i prilično raspoložena glumačka ekipa koja uspijeva ostaviti dobar dojam čak i kada je pokopana pod tonama šminke ili specijalnih efekata. Čuvari galaksije, doduše, nisu film koji bi nekome dugo ostao u sjećanju, ali zato njegov neumitni nastavak ne izgleda kao nešto što bi trebalo biti hollywoodski ekvivalent podgrijane sarme.

OCJENA: 6/10

RECENZIJA: Dostavljač (2013)

English: Vince Vaughn at a political conferenc...
Vince Vaughn (izvor: Wikimedia Commons)

DOSTAVLJAČ
(DELIVERY MAN)
uloge: Vince Vaughn, Chris Pratt, Cobbie Smoulders, Andrzej Blumenfeld
scenarij: Ken Scott & Martin Petit
režija: Ken Scott
proizvodnja: Touchstone/Dreamworks, SAD, 2013.
trajanje: 104 '

Malo što ilustrira jaz između onoga što jest i onoga što nije hollywoodski mainstream kao što to čini slučaj filma Starbuck. Njegova prva i orginalna inkarnacija je postigla izvrstan komercijalni uspjeh na matičnom tržištom, te bila prikazana na prestižnom festivalu u Torontu. Autor Ken Scott je, međutim, imao ozbiljan problem u nastojanju da na temelju toga od svog imena stvori globalni brend. Film je, naime, snimljen u kanadskoj provinciji Kvebek na francuskom jeziku. Stoga nije trebalo previše uvjeravanja u to da proda autorska prava na remakeove, pa su se tako u roku od dvije godine snimila čak tri – bollywoodski Vicky Donor, francuski Fonzy, i na kraju, hollywoodski Dostavljač, gdje je Scott ponovio posao režisera.

Naslovni protagonist američke verzije, koga tumači Vince Vaughn, je David Wozniak, sredovječni Njujorčanin čiji se neodgovorni životni stil nije previše promijenio od mladih dana, a zbog čega mu jedino sredstvo prihoda predstavlja, u pravilu loše rađeni posao dostavljača u mesnici koju vodi njegov otac (Blumenfeld). Svi njegovi pokušaji da značajnije poboljša svoju materijalnu situaciju obično završe na rubu zakona ili neuspješno. Zbog toga je sebi na vrat navukao dug i nemilosrdne zelenaše, ali još akutniji problem predstavlja to što je djevojka Emma (Smoulders) s njim zatrudnjela, ali s njime više ne želi imati veze dok konačno ne “odraste”. Davidu, međutim, najveći problem predstavlja epizoda iz mladosti gdje je, nastojeći spojiti ugodno s korisnim, zaradio nešto novaca donirajući spermu klinici za liječenje plodnosti. Ispostavilo se kako je njegova “donacija” papirološkom pogreškom umjesto kod jedne, završila u čak 533 različite žene. Od tako rođene djece, njih čak 142 su pokrenuli parnicu s ciljem da otkriju identitet svog biološkog oca. Iako mu njegov prijatelj i odvjetnik Brett (Pratt) savjetuje da traje parnica, David je zaintrigiran svojom djecom te ih počinje kradom promatrati, a potom pomagati u raznim životnim situacijama.

Gledatelje koji su očekivali još jednu rutinersku hollywoodsku “high concept” komediju kod Dostavljača čeka dobra vijest. Ma što trailer sugerirao, sam film to nije. Loša je vijest u tome da se Dostavljač zapravo prilično teško može nazvati komedijom, odnosno da je zbog nepatvorene ozbiljnosti sadržaja, koja ponekad skreće u patetiku, žanrovski daleko bliži drami. Međutim, najgora je vijest ta da ovaj film iskazuje ambiciju autora da se napravi nešto “drukčije”, ali da iza te ambicije nije stajao adekvatan talent ili sposobnost da se pri tome nadvladaju sadržajna i druga ograničenja hollywoodske produkcije.

To, dakako, ne znači da u Dostavljaču nema svijetlih točaka. Vince Vaughn, nekad nametljiva i prodorna zvijezda 1990-ih, sada se doima neuobičajeno miran i staložen u ulozi sredovječnog gubitnika, a isto tako se prilično hrabro bori sa ne pretjerano produhovljenim scenarijem (poput scene u kojoj, govoreći španjolski, na bolno neuvjerljiv način pokušava sebe predstaviti kao latinoameričkog ilegalnog imigranta). Andrzej Blumenfeld, jedan od velikana poljskog glumišta, filmu daje dostojanstvo u par scena u kojima se pojavljuje kao protagonistov otac. Tu je i Chris Pratt, komičar poznat prije svega po televizijskim nastupima, koji jednostavno blista kao Davidov nešto manje disfunkcionalni prijatelj.

Sve to, međutim, ne može nadoknaditi nedostatak čvrste strukture u filmu, odnosno Scottovu nesposobnost da od velike količine različitih podzapleta napravi suvislu cjelinu. Primjer za to je lik Davidove djevojke, koji se nekako mora isticati ispred likova stotinjak i više 20-godišnjaka i 20-godišnjakinja koji su odjednom postali protagonistova glavna briga. Scott taj problem pokušava riješiti tako što je pretvara u policajku i snima scenu u kojoj se pojavljuje u uniformu; osim što će, možda, zaintrigirati publiku s određenim fetišima, ta scena nema nikakvog smisla te postavlja pitanje kako je ta žena uopće završila u nekakvoj ozbiljnoj vezi (i zatrudnjela) s tipom koji duguje novac kriminalcima i uzgaja indijsku konoplju u svom podrumu. S druge strane, pokušaj da se likovi Davidove djece pokažu što raznolikijim – ne samo po spolu, nego i po rasi, seksualnoj orijentaciji, ali i “kartama” koje im je udijelio život – često skreće u neuvjerljivu sentimentalnost, poput scena u kojima David uspješno spašava život heroinskoj ovisnici ili pravi društvo paraplegičaru. A u svima njima humora, odnosno onoga radi čega je publika došla u kino, ima premalo da bi se moglo reći kako je Dostavljač urodio plodom.

OCJENA: 4/10

Enhanced by Zemanta