RECENZIJA: Nemoguća misija: Odmetnuti (Mission: Impossibe – Rogue Nation, 2015)

Ukoliko ste posljednjih nekoliko godina, u nedostatku bolje alternative, bili prisiljeni neko vrijeme trošiti gledajući program prosječne komercijalne ili javne TV-mreže, jedna od boljih opcija, barem ako vas zanima nezahtjevna ali profesionalno odrađena zabava, je ona prilikom koje bi naletili na neku od epizoda CSI ili NCIS. Kvaliteta epizoda ili spinoff serija iz istog univerzuma zna varirati, ali u prosjeku se svodi na nešto što je poklonicima takvog sadržaja dovoljno prihvatljivo da se iste serije godinama održe na ekranu. I pri tome nimalo nije važno što će sadržaj većine epizoda sličiti jedan na drugi i biti vrlo brzo zaboravljen; samim time što su ispunile nekih nepunih sat vremena gledateljske pažnje su ispunile svrhu svog postojanja, odnosno uspostavile formulu koja funkcionira. Jedan od filmskih ekvivalenata istog fenomena je serija Nemoguća misija. Među dosad snimljenih pet filmova bilo je dobrih, bilo je razočaravajućih, a bilo je i loših, ali se također koristila uspješna formula te oni pune novac Paramount Picturesu i održavaju zvjezdani status glavnog glumca Toma Cruisea bez obzira na to što se teško ijedan gledatelj može nakon neloliko godina sjetiti glavnog zapleta. To, možda i ne iznenađuje, jer je osnovni koncept ionako naslijeđen od danas kultne TV-serije 1960-ih, koja je u mnogo čemu bila svojevrsni CSI prošlog stoljeća.

Zaplet novog filma započinje nakon što Ethan Hunt (Cruise), glavni operativac IMF, elitnog tima američkih supertajnih obavještajaca, “rutinski” obavi još jednu misiju spašavanja svijeta od zlikovaca. Usprkos impresivnih rezultata, washingtonske glavešine, na čelu sa direktorom CIA-e Hunleyem (Baldwin), su zabrinute zbog mogućih negativnih posljedica IMF-ovih akcija, te odlučuju organizaciju nasilno utopiti u CIA-u. U međuvremenu Hunt otkrije kako je sam IMF na meti svojevrsnog “anti-IMF”, elitne organizacije svjetskih zlikovaca kojoj je na čelu živopisni Solomon Lane (Harris), koja je vješto izmanipulirala Huntove pretpostavljene da ga počnu progoniti kao odmetnutog agenta. Hunt uz pomoć svojih kolega nastoji dokazati svoju nevinost, ali i raskrinkati Lanea. U tome mu ključnu pomoć pruža Laneova suradnica Ilsa Faust (Ferguson), za koju se ispostavi da je ubačeni agent britanske tajne MI6, ali čiji pravi motivi i odanost do posljednjeg trenutka nisu jasni.

Odmetnuti se velikim dijelom naslanja na scenaristički koncept Protokola Duh, prethodnog filma iz serije, koji je gledatelje nastojao prije svega privući akcijom, a nauštrb podzapleta vezanih uz obiteljske i druge osobne probleme glavnog junaka. Scenarist i režiser Christopher McQuarrie, koji je sa Cruseom surađivao na solidnom, iako komercijalno razočaravajućem Jacku Reacheru, se čvrsto drži te formule, te ne dozvoljava scenarističke komplikacije s nekom dubljom pozadinom radnje i likova. Rezultat toga ne mora uvijek biti dobar – okvirni zaplet sa washingtonskim birokratom je prilično predvidljiv, a lik koji tumači Baldwin brzo prelazi granicu karikature – ali se Odmetnuti zato mogu pohvaliti prilično impresivnim akcijskim scenama koji iskazuju priličnu domišljatost njegovih autora. Pri tome se možda najviše ističe scena u kojoj Hunt mora spriječiti atentat u bečkoj operi, a za koju je pomalo šteta što je “potrošena” u samoj sredini filma, te zbog koje nominalno spektakularnije scene u kasnijim dijelovima ne izgledaju tako efektno.

Posebno valja istaći i Rebeccu Ferguson, švedsku glumicu poznatu kao protagonistica BBC-jeve povijesne serije Bijela kraljica, a koja u Odmetnutima tumači gotovo arhetipski lik fatalne superšpijunke nalik na Modesty Blaise. Taj lik je McQuarrie mudro lišio bilo kakvih eksplicitnih indicija o nekakvom romantičnom odnosu sa Huntom; time je ne samo rasteretio film nepotrebnog balasta, nego i stekao naklonost feministički raspoloženih kritičara, s obzirom da Isla Faust ne samo da ne izgleda kao nekakva “dama u opasnosti”, nego postaje više nego ravnopravan partner, odnosno potencijalni suparnik protagonistu. Zbog toga će i neki najtankoćutniji među SJW-ovima zažmiriti na relativnu učestalost scena u kojima se njen lik pojavljuje u kupaćem kostimu ili oskudnijim kostimima, a što bi u svakom drugom slučaju bilo predmetom optužbi za seksističku eksploataciju.

Ipak, i u ovom nastavku se iskustvo Nemoguće misije svodi na iskustvo koje nudi prosječna epizoda CSI. Ovdje se potrošilo mnogo više novaca, efekti i scene su impresivniji, te se na novu epizodu mora čekati nekoliko godina. Međutim, kao i u slučaju njegovog televizijskog ekvivalenta, ni Nemoguća misija se ne bi toliko održala na ekranima da nije postojao neki minimalni prosjek kvalitete. A što je prilična rijetkost za serije u današnjem Hollywoodu.

NEMOGUĆA MISIJA: ODMETNUTI

(MISSION: IMPOSSIBLE – ROGUE NATION)

uloge: Tom Cruise, Rebecca Ferguson, Sam Harris, Simon Pegg, Ving Rhames, Jeremy Renner, Alec Baldwin, Tom Hollander

scenarij: Christopher McQuarrie

režija: Christopher McQuarrie

proizvodnja: Paramount, SAD, 2015ž

trajanje: 131 min.

OCJENA: 6/10

RECENZIJA: Na rubu budućnosti (Edge of Tomorrow, 2014)

Kreativnost u Hollywoodu je danas na prilično žalosnoj razini, a kao jedan od primjera može poslužiti, iako ne vlastitom krivnjom, i Na rubu budućnosti. Riječ je, naime, o jednom od rijetkih visokobudžetnih SF-filmova koji nije remake ili reboot neke franšize, odnosno svoje korijene nema u superherojima i svijetu stripu, ali kojemu će se svejedno zamjerati nedostatak originalnosti. Ili će barem biti teško pronaći ijedan prikaz filma u kome se ne spomene Beskrajni dan, mnogo poznatije i više od dva desetljeća staro ostvarenje s kojim ovaj film dijeli temelj zapleta. On, doduše, čak i u slučaju Ramisovog klasika nije bio previše originalan. Zbog toga se nitko previše nije bunio ni kada je japanski pisac Hiroshi Sakurazaka za obradu slične teme u svom romanu All You Need Is Kill (Sve što trebaš je ubijanje) dobio nominaciju za japanski ekvivalent nagrade Nebula. A još manje kada je slijedila popularna manga, a nakon nje i hollywoodska adaptacija. 

Radnja filma se događa u bliskoj budućnosti u kojoj se Zemlja postala metom invazije vanzemaljskih stvorenja pod imenom Mimici. Prije nego što je čovječanstvo svoje vojne, tehničke i druge resurse organiziralo u Ujedinjene obrambene snage i nekako ih uspjelo zaustaviti, osvajači su uspjeli pod svoj nadzor staviti skoro cijelu Europu. U Britaniji, koja je izbjegla tu sudbinu, se priprema velika invazija protiv Mimika u Europi. Bill Cage (Cruise) je bojnik američke vojske zadužen za propagandu, koga njegove sposobnosti uvjeravanja kobno iznevjere prilikom susreta sa generalom Brighamom (Gleeson), zapovjednikom invazije. Cageovo kukavičko odbijanje da invaziju snima na prvoj crti bojišnice generala natjera da bojnika uhiti i kao običnog vojnika baci u jednu od brojnih postrojbi koja će sudjelovati u iskrcavanju. Užasnuti Cage, u čiju priču o časničkom činu nitko ne vjeruje, doživljava niz neugodnih iznenađenja, a najgore od svih je otkriće da su Mimici bili unaprijed upozoreni na invaziju, te se veliki pothvat pretvara u krvavi fijasko. U njemu gine i sam Cage, ali se odmah probudi na početku prethodnog dana. Njegovi pokušaji da ga preživi svaki put dovode do pogibije, ali jednom slučajno sretne proslavljenu narednicu Ritu Vrataski (Blunt), vrhunski izvježbanu veteranku borbe koja izgleda ima neku ideju o tome što se s Cageom događa. Cage s njom prije bitke stupa u kontakt, polako stječe nužne vještine za preživljavanje i koristi svaku priliku da bi u novom pokušaju ne samo preživi  dan, nego i izmijeni ishod bitke.

Dougu Limanu, poznatom po tome što je uspješno pokrenuo franšizu filmova o Jasonu Bourneu, Na rubu budućnosti nije prvi značajniji izlet u vode SF-žanra. Prije šest godina je s filmom Jumper pokušao pokrenuti franšizu filmova o mladiću koju je otkrio sposobnost teleportacije, ali je u tome imao daleko manje uspjeha. Novi pokušaj, u kome je za glavnu ulogu odabrao Toma Cruisea, koji se još uvijek može nazvati velikom zvijezdom, se čini nešto izglednijim, iako je i Cruise nedavno imao itekakvih promašaja u svojoj karijeri, uključujući Zaborav, još jedan spektakularni SF-film. Novo ostvarenje se, pak, odlikuje izuzetno jednostavnim i efektnim scenarijem. Situacija u kojoj se našlo čovječanstvo je prikazana odmah na početku, likovi su jasno identificirani i bez suvišnih detalja, tako se radnja filma može komotno ugurati u ispod dva sata, daleko manje od standarda koji u Hollywoodu danas važi za ostvarenja ovakvog tipa. Neopterećen potrebom da se publici odgovara na pitanja “što” i “zašto”, scenarij se, poput protagonista, daleko više bavi pitanjem “kako”. Osnovni problem svih filmova o vremenskoj petlji je izbjegavanje monotonije; Liman ga rješava vještom montažom, odnosno kroz sitne detalje koje jedan te isti događaj prikazuju na različit način. Važan začin filmu je i humor, koji, s obzirom na sudbinu koju opetovano doživljava protagonist i gotovo svi drugi likovi, mora biti crn.

Jedan od velikih aduta filma je i Cruise. Glumac koji je imao karijeru dugu nekoliko desetljeća, ali u kojoj njegovi likovi gotovo nikada nisu imali problem ostati živi, ovdje to nadoknađuje s učestalim pogibijama. Situacija u kojoj se nalazi protagonist je također prilično zahvalna sa glumačke strane s obzirom da daje priliku za evoluciju. Cage započinje film kao patetični ljigavac i kukavica, i lako je zamisliti publiku kako navija da on u invaziji dobije zasluženu sudbinu; no, s vremenom, on se, prvo iz potrebe, a potom iz uvjerenja, pretvara u iskusnog i prekaljenog borca, a na kraju i vođu koji iskreno suosjeća i brine za drugove s kojima je nebrojeno puta dijelio život i smrt. Cruise još bolje funkcionira u duetu s Emily Blunt, jednom od najdarovitijih britanskih glumica u posljednje vrijeme. U filmu je ona predstavljena kao tvrda ratnica i razbijačica nalik na Ripley u Aliensima, odnosno predstavlja nešto što bi, da je o nekom ambicioznijem i jačem filmu riječ, postalo jedna od najvećih filmskih ikona našeg doba. A čak i u relativno malenom prostoru za razvoj likova Liman i Blunt uspijevaju toj ikoni dati dašak prave ljudskosti, odnosno sugerirati da je narednica Vrataski, poput Cagea, jednom bila patetično, uplašeno stvorenje koje je stjecaj okolnosti doveo u neobičnu situaciju.

Na rubu budućnosti, iako kvalitetno napravljen, ipak u nekim dijelovima odaje prilično iritantni nedostatak kreativnosti i originalnosti. To će možda najviše u oči upasti kada se ispostavi da, s obzirom na situaciju, linije fronte, pa i strategiju, sukob u kome sudjeluje protagonist izgleda kao “remake” Drugog svjetskog rata. Moglo bi se reći da je glavni razlog za to ideja da velika američka premijera bude zakazana za 6. lipanj, odnosno upravo na 70. obljetnicu savezničkog iskrcavanja u Normandiji (koje je, doduše, prošlo mnogo bolje od invazije u ovom filmu). Najveće razočaranje, međutim, predstavlja završnica, u kojoj je protagonist na prilično “jeftin” način izbačen iz vremenske petlje, a zato da bi njegova herojska akcija – u kojoj, ovaj put, može poginuti trajno – postala još uzbudljivija. Završni obračun, smješten na jedan od najživopisnijih ali i zbog vanzemaljske invazije preobraženih europskih lokaliteta, se doima konfuznim i “nabrijenim” isključivo zato da bi se mogla demonstrirati 3D tehnologija. Naravno, tu je i očekivani hepi end, ali za koga nije bilo adekvatnog obrazloženja, bilo zbog nedostatka vremena, ili, što se čini vjerojatnijim, inspiracije. Usprkos toga, Na rubu budućnosti zaslužuje pohvale, kao jedno od rijetkih hollywoodskih ostvarenja koje pokazuje da se kvalitetna zabava može napraviti čak i od onoga što bi po prirodi stvari trebalo biti deja vu.

NA RUBU BUDUĆNOSTI

(EDGE OF TOMORROW)

uloge: Tom Cruise, Emily Blunt, Bill Paxton, Brendan Gleeson

scenarij: Christopher McQuarrie, Jez Butterworth & John-Henry Butterworth

režija: Doug Liman

proizvodnja: Warner Bros, SAD, 2014.

trajanje: 113′

OCJENA: 7/10

RECENZIJA: Nemoguća misija: Raspad sistema (Mission: Impossible – Fallout, 2018)

NEMOGUĆA MISIJA: RASPAD SISTEMA
(MISSION: IMPOSSIBLE - FALLOUT)
uloge: Tom Cruise, Henry Cavill, Ving Rhames,
Simon Pegg, Rebecca Ferguson, Sean Harris,
Angela Bassett, Michelle Monaghan, Alec Baldwin
scenarij: Christopher McQuarrie
režija: Christopher McQuarrie
proizvodnja: Paramount, SAD, 2018.
trajanje: 147 min.

S obzirom na sve veće količine dreka koje Hollywood servira na velike ekrane, danas je sve teže zamisliti da bi išta od američkog kino-mainstrema moglo biti poput vina, odnosno postajati boljim s protekom godina. Čini se da bi jedan takav izuzetak mogla biti Nemoguća misija, serija akcijskih filmova koja je prije 22 godine započela kao ne baš previše produhovljeni ili kvalitetni remake popularne špijunske TV-serije 1960-ih, da bi danas njeni dijelovi stekli reputaciju najboljih primjera akcijskog žanra u suvremenom Hollywoodu. Zasluge za to se najčešće pripisuju Christopheru McQuarrieju, scenaristu i režiseru koji je prije tri godine potpisao pretposljednji nastavak Nemoguća misija: Odmetnuti, a koji danas potpisuje posljednji nastavak pod naslovom Nemoguća misija: Raspad sistema.

Većini gledatelja će ime Christophera McQuarrie na špici, pak, daleko manje značiti od imena Toma Cruisea, koji po šesti put tumači lik Ethana Hunta, američkog tajnog agenta i vođe malog ali elitnog tima IMF zaduženog za izvođenje najdelikatnijih i najopasnijih operacija. Jedna takva akcija u Berlinu je krenula krivo, i to je dijelom zaslužan sam Hunt, koji je odbio žrtvovati život kolege i prijatelja Luthera (Rhames) te je zbog toga plutonij od kojeg se mogu napraviti nuklearne bombe završio u rukama tajanstvenih zlikovaca. Hunt je dobio priliku da ispravi svoju pogrešku i pokuša dobaviti plutonij, ali mu je pri tome suparnička agencija CIA protiv njegove volje dodijelila partnera u liku Augusta Walkera (Cavill), agenta specijaliziranog za “mokre poslove”, a čija bahatost i sklonost nasilnom rješavanju problema predstavlja suštu suprotnost Huntovoj diskreciji i metodičnosti. Njih dvojicu, kao i ostatak tima, trag vodi u Pariz gdje plutonij drži tajanstvena žena po imenu Bijela Udovica (Kirby), posrednica koja ga je spremna prodati onome tko najviše plati. Huntove pokušaje da spriječi nuklearnu kataklizmu će dodatno otežati što se u Parizu također našla i njegova stara poznanica, britanska agentica Ilsa Faust (Ferguson), koja očigledno u cijeloj aferi ima neke vlastite interese.

Scenarij Christophera McQuarriea, iako prilično dobar, je najmanje važan element Raspada sistema. Komplicirani i na trenutke teško razumljivi zaplet (kojeg je, također, teško shvaititi bez upućenosti u prethodne nastavke, uključujući Odmetnute) u svojoj suštini služi tek kao macguffinovski izgovor za seriju spektakularnih i izuzetno dojmljivih akcijskih scena. U njima ne samo da McQuarrie demonstrira svoju izuzetnu vještinu, nego i Tom Cruise potvrđuje status jedne od najvećih akcijskih zvijezda današnjice. Cruiseovo je dostignuće još impresivnije, ne samo s obzirom na njegove za hollywoodske standarde i ne baš tako zanemarive godine, nego i to da je najveći dio tih scena obavio bez kaskadera, pri čemu se jedom prilikom čak i teško ozlijedio. Cruise je u svemu tome svom liku dodao elemente humanosti, pa čak i za akcijske superheroje nekarakteristične ranjivosti, učinivši Ethana Hunta mnogo superiornijim u odnosu na Craigovog Bonda. Njegov nastup je još bolji kada se pojavljuje u zajedničkim scenama s Henryjem Cavillom, glumcem koji je možda postao svjestan da Čovjek od čelika možda neće biti antologijski film, te da bi uloga po kojoj će ga pamtiti mogao biti i brkati negativac nalik na onog kojeg tumači u Raspadu sistema. Uz ostatak stalne glumačke postave koja tumači Huntove kolege i koja daje više nego solidne nastupe, a pogotovo u završnoj kompliciranoj sceni u kojoj se svijet istovremeno spašava na tri različita mjesta, valja također pohvaliti i pridošlicu, relativno nepoznatu britansku glumicu Vanessu Kirby čiji je enigmatski i glamurozni lik jedan od najupečatljivijih primjera femme fatale u suvremenoj hollywoodskoj kinematografiji. Iako postoje osnovani razlozi za vjerovati kako će Raspad sistema, barem kada su u pitanju zamršeni i često skriveni detalji njegovog zapleta, brzo ispariti iz sjećanja, onima koji ga budu pogledali će pružiti nevjerojatno brzih dva i pol sata kvalitetne zabave koju je Hollywood danas sve manje sposoban pružiti.

OCJENA: 7/10

RECENZIJA: American Made (2017)

AMERICAN MADE
 uloge: Tom Cruise, Sarah Wright, Domhnall Gleeson, Jayma Mays, Jesse Plemmons
 scenarij: Gary Spinelli
 režija: Doug Liman
 proizvodnja: Universal, SAD, 2017.
 trajanje: 134 min.

Iako je to danas sve teže zamisliti, ne tako davno hollywoodski pseudoljevičarski bien pensanti na CIA-u nisu gledali kao na plemenite branitelje zapadne civilizacije čija se svaka u medije “procurena” glasina mora slušati kao Sveto pismo, i čije se širenje demokracije po svijetu mora podržati čak i ako uključuje šurovanje s mračnim tipovima sklonim isporuci terorizma i droge na ulice zapadnih gradova. Jedan od filmaša koji očigledno nije stigao pročitati partijsku direktivu u hollywoodskim kancelarijama je Doug Liman, koji se, doduše, CIA-nim “nestašlucima” bavio i ranije u karijeri, a od čega je najpoznatiji Bourneov identitet. Njegov najnoviji film American Made, pak, obrađuje jednu od najkontroverznijih epizoda u povijesti te obavještajne organizacije, odnosno to da je njena kampanja protiv prosovjetskih ljevičara u Centralnoj Americi 1980-ih koincidirala s epidemijom jeftinog kokaina i s njom vezanom eksplozijom krvoprolića po američkim gradovima, postavši podlogom za brojne popularne teorije zavjere.

Scenarij Garyja Spinellija se temelji na stvarnim događajima, a protagonist, koga tumači Tom Cruise, je Barry Seal, pilot koji se stjecajem okolnosti našao do grla upetljan u cijelu aferu. Film počinje 1978. godine kada se Amerika nalazi u dubokoj ekonomskoj krizi, koja nije zaobišla ni avio-industriju, te Seal kao pilot avio-prijevoznika TWA mora pronaći dodatni izvor prihoda za svoju suprugu Lucy (Wright) i buduću obitelj. Kao rješenje se pronalazi relativno bezazleno švercanje cigara s embargom pogođene komunističke Kube, ali ono privuče pažnju tajanstvenog CIA-inog agenta Schafera (Gleeson) koji Sealu nudi unosan angažman za diskretno špijuniranje ljevičarske gerile po Centralnoj Americi. Seal prihvaća, a kada ga put stjecajem okolnosti dovede u Kolumbiju, tamo se spoji s grupom poslovnih ljudi poznatih kao Medellinski kartel te pristane prevoziti njihovu robu na američko tržište. Njegova aktivnost postaje još unosnija, kada CIA, potaknuta dolaskom prosovjetskih sandinista na vlast u Nikaragvi, odluči koristiti Sealov talent za program “diskretne” vojne pomoći antisandinističkim “kontrašima” koji ih nastoje svrgnuti. Sealu posao tako postaje još unosniji, jer CIA ne samo što zatvara oči na njegove narkokrijumčarske aktivnosti nego financira izgradnju aerodroma u zabiti Arkansasa, kao i nabavku male avio-flote kojom će tone i tone bijelog praha neometano stizati u srce Amerike. Za Seala problema nema sve dok količina tako zarađenog novca postane tolika da ju je nemoguće skrivati od lokalnih i dijela federalnih vlasti koje konačno pokreću istragu zbog koje će mu život, s obzirom na sklonost “igrača” s obje strane granice da zataškaju cijeli slučaj, postati prilično jeftin.

Limanu se mora odati priznanje što je jednu prilično mračnu temu, od koje bi neki njegove kolege poput Olivera Stonea iskoristili za bijesnu propovijed, imao hrabrosti prikazati kroz žanr crne komedije. Protagonist je istovremeno narator koji gledateljima, pogotovo onima koji su se rodili davno poslije 1980-ih, pruža ekonomski i politički kontekst zbivanja, ali i brojne ironične komentare. Taj će stil neke podsjetiti na Scorsesejeve Dobre momke, ali svemu tome Liman pokušava dati nešto malo više originalnosti tako da Sealove flashbackove organizira oko svjedočanstva koje Seal pruža snimajući sebe video-kamerom. Ta tehnika će u mnogo čemu podsjećati na iritantno kulerske lažne dokumentarce i predstavljati strano tijelo u ostvarenju kojemu daleko bolje stoje klasične narativne tehnike. Cruise je poslovično dobar u ulozi, čak i kada tumači ljigavog antiheroja koji, zapravo, osim sjajnog pilotskog talenta i nedostatka par skrupula nije bitno drukčiji od prosječnog tipa koji nastoji ostvariti američki san. Za to je najviše kriv scenarij Garyja Spinellija, koji, doduše, povremeno iskazuje kreativnost, poput scena u kojima se aktivnosti “kontraša” povezuju s danas aktualnim pitanjem ilegalne imigracije, ali pokazuje malo suptilnosti u izlaganju osnovne teze filma. To se možda najbolje vidi u tome što se u film uspjelo utrpati povijesne ličnosti kao što su Pablo Escobar i George W. Bush. Oni se tu pojavljuju manje kao likovi, a više kao jeftine ikone, isto kao što manekenka Sarah Wright kao Sealova supruga uglavnom služi kao ukras. Daleko bolji dojam ostavlja Gleeson kao nadobudna “špija” koja kroz isijava sve što je najgore u američkoj Dubokoj državi – to što raspolaže sa zastrašujućom moći, ali je isto tako čine zastrašujuće beskrupulozni, ali i zastrašujuće nesposobni ljudi. Iako se na prvi pogled čini da je American Made podgrijavanje tri desetljeća stare hladnoratovske juhe, njegova tema je, na žalost, daleko aktualnija za današnji svijet.

OCJENA: 6/10

RETRO-RECENZIJA: Nebo boje vanilije (Vanilla Sky, 2001)

uloge: Tom Cruise, Penelope Cruz, Cameron Diaz, Jason Lee, Kurt Russell,
 Timothy Spall, Tilda Swinton
 glazba: Nancy Wilson
 scenarij: Cameron Crowe (po originalnom scenariju Matea Gila i Alejandra
 Amenabara)
 režija: Cameron Crowe
 proizvodnja: Artisan, SAD, 2001.
 distribucija: Kinematografi
 trajanje: 135 '

S obzirom da Nebo boje vanilije predstavlja neobično vjeran remake španjoskog kult-filma Otvori oči, vaš dojam o njemu će dosta ovisiti o tome da li ste gledali original. Ako niste, bit ćete u iskušenju da ga nazovete remek-djelom. Ako jeste… Pa, recimo da vas ništa u zapletu i likovima neće iznenaditi, tako da će jedina zanimljivost biti pravljenje usporedbi budžeta, lokacija, glumaca i opće atmosfere između dva filma. Tom Cruise kao glavni junak – egocentrični plejboj i nasljednik izdavačkog imperija David Aames kojemu se susret s fatalnom Sofiom Serrano (Cruz) započeti slijed bizarnih događaja i doslovno pretvoriti život u noćnu moru – predstavlja prilično razočaranje, kao i ostatak glumačke ekipe (s izuzetkom Cameron Diaz u jednoj od svojih najmračnijih uloga). Crowe nas također često maltretira korištenjem rock i pop klasika gotovo u svakoj sceni, što je ili pretenciozno, ili nema veze sa zbivanjima na ekranu, ili ne znači ništa gledateljima rođenima iza 1980. godine. No, s druge strane, Nebo boje vanilije je ipak dovoljno profesionalno urađeno da nam usprkos razvučenosti sačuva pažnju tokom 135 minuta. A i to sto će običnoj “raji” skrenuti pažnju na original je dovoljan razlog da zasluži vise od prolazne ocjene.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 19. ožujka 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

RECENZIJA: Jack Reacher 2 (Jack Reacher: Never Go Back, 2016)

Jedna od najgorih stvari u Hollywoodu su, uz remakeove, nastavci. I to ne nastavci dobrih, uspješnih i zabavnih filmova za koje je normalno očekivati da će se stvoriti u pokušaju da se namlate pare na istu foru. Ponekad nastavci stvaraju dojam da su napravljeni samo zato da bi svog prethodnika učinili boljim nego što jest. Takav bi se dojam mogao stvoriti na temelju akcijskog trilera Jack Reacher 2, napravljenog u režiji Edwarda Zwicka.

Istini za volju, teško bi se moglo reći da je prvi Jack Reacher, napravljen prije četiri godine u režiji Christophera McQuarrieja, naročito loš ili uopće loš film. Adaptacija popularne serije romana Leeja Reachera o bivšem vojnom policajcu koju se pretvorio u lutajućeg djelitelja pravde je trebala postati još jedna franšiza zahvaljujući kojoj bi glavni glumac Tom Cruise zadržao svoj sve klimaviji status hollywoodske superzvijezde. Prethodni film se nije previše proslavio kod kritike, ali ni kod publike u SAD, te je tek uobičajeno bolji prijem na stranim tržištima osigurao nastavak.

Novi film se temelji na Ne vraćaj se, osamnaestom romanu iz serije. Na početku je Reacher kao lik već etabliran, odnosno publika ga na samom početku upozna kao tipa “koji je došao tiho i ušao legendu”. Nakon što svoje borilačke i druge vještine iskoristi kako bi mali dijelić svijeta riješio ološa, koristi priliku za još jedan ugodni razgovor sa satnicom Susan Turner (Smulders), sadašnjom zapovjednicom svoje bivše vojnopolicijske postrojbe. Da li je u pitanju nostalgija za starim sjedilačkim životom ili nešto drugo postaje drugorazredno pitanje nakon što sastanak sa njom spriječi satničino uhićenje pod optužbom za špijunažu. Reacher se, dakako, uvjeren da je njegova nasljednica nedužna, uključi u istragu i ubrzo se nađe na meti vrhunski izvježbanih profesionalnih ubojica koje je očito angažirao netko vrlo bogat, utjecajan i odlućan da spriječi rasvjetljavanje nečega što je satnica Turner istraživala. Reacher je oslobodi iz zatvora, ali sada mora s njom bježati i pred ubojicama i pred vlastima, a dodatni problem predstavlja i zaboravljeni detalj iz vlastite prošlosti.

Neumitne usporedbe dva filma bi mogle navesti po fanove Toma Cruisea prilično neugodan zaključak da je njihova omiljena zvijezda konačno podlegla godinama, pa se tako Reacherov lik doima umoran i bezvoljan. To, dakako, ne mora imati neke veze s godinama, s obzirom da su nas karijere Charlesa Bronsona i Clinta Eastwooda nekad, isto kao i karijera Liama Neesona danas, naučile kako se može biti uspješan akcijska zvijezda i s velikim brojem “banki”. Problem Jacka Reachera 2 je daleko više u bezvoljnosti scenarističkog odbora, kao i režiji Edwarda Zwicka kome akcijske scene, za razlike od McQuarrieja, jednostavno ne leže. Još je žalosnija stvar u tome što glavni junak nema niti dostojnog protivnika, niti se sreće s nekim živopisnim likovima poput onih koje je četiri godine ranije tumačio Duvall; usporedbe s genijalnim Wernerom Herzogom u ulozi glavnog negativca stvaraju rupu koju tvorci ovog filma niti ne pokušavaju ispuniti.

Najtragičnija stvar kod Jacka Reachera 2 je u tome što je najbolja stvar u filmu uvedena kao nešto što mu najmanje treba. Mlada i relativno nepoznata Danika Yarosh je sjajna u ulozi 15-godišnje djevojčice koja možda jest, a možda i nije protagonistova kći, odnosno koja s njime dijeli snalažljivost na ulicama, svojeglavost i odbijanje autoriteta. Od njenog lika i odnosa s protagonistom se moglo napraviti mnogo toga, ali scenarij te potencijale ne iskorištava i na kraju balade je svodi na kliše “dame u opasnosti”. Naravno, odgovor na pitanje koje oni i publika postavljaju, s obzirom na nužnost da se osiguraju nastavci i protagonistov lutalački način života, nije teško pretpostaviti. Jack Reacher 2 stoga predstavlja još jedan nastavak koji postavlja pitanje kome je, zapravo, bio potreban. Cruiseu, koji se još uvijek može osloniti na Nemoguću misiju, očigledno nije. Fanovima proze Leeja Childa bi, pak, njenu ekranizaciju daleko bolje mogao pružiti medij televizije, koji je već davno po svojoj kvaliteti daleko iznad svega što nam Hollywood servira u kino-dvoranama.

JACK REACHER 2

(JACK REACHER: NEVER GO BACK)
uloge: Tom Cruise, Cobie Smulders, Aldis Hodge, Danika Yarosh
scenarij: Richard Wenk, Edward Zwick & Marshall Henkowicz
režija: Edward Zwick
proizvodnja: Paramount, SAD, 2016.
trajanje: 118 min.
OCJENA: 4/10

RECENZIJA: Zaborav (2013)

Tom Cruise Oblivion
Tom Cruise (izvor: fluterirl)

ZABORAV
(OBLIVION)
uloge: Tom Cruise, Olga Kurylenko, Andrea Riseborough, Melissa Leo, Morgan Freeman
scenarij: Joseph Kosinski, William Monahan, Michael Arndt & Karl Gajdusek
režija: Joseph Kosinski
proizvodnja: Universal, SAD, 2013.
trajanje: 125 '

Hollywoodskim studijima se ponekad zna omaknuti da publici kao znanstvenu fantastiku umjesto predvidljive komercijale i 3D tehnologijom “podmazanih” CGI-orgija ponude nešto inteligentno i neobično. No, takve su prigode prilično rijetke i najčešće se mora čekati godinama na novi “Blade Runner”, “Matrix” ili “Početak”. Ljubitelji kvalitetnog filmskog SF-a su stoga nadomjestak prisiljeni tražiti u ne-hollywoodskim ili niskobudžetnim nezavisnim ostvarenjima. Ponekad u iste svrhe može poslužiti i “klasični” hollywoodski blockbuster čiji autori nastoje stvoriti nešto što barem podsjeća na SF-klasik, ali u tome stanu na pola puta. “Zaborav” Josepha Kosinskog, koji se upravo pojavio u našim kinima, je upravo jedno takvo ostvarenje.

Radnja filma je smještena u 2077. godinu, desetljećima nakon što je čovječanstvo izvojevalo pobjedu nad vanzemaljskim osvajačima, ali po cijenu gotovo potpuno uništene i zagađene Zemlje. Preživjeli ljudi su utočište pronašli na Saturnovom mjesecu Titanu, a na Zemlji su ostale jedino “timovi za čišćenje” koji nadziru automatsko prikupljanje preostalih Zemljinih resursa i povremene likvidacije ostataka vanzemaljskih snaga. Jedan takav tim čine Jack Harper (Cruise) i Victoria Olson (Riseborough) kojima bi rutinu posla trebao olakšati život u nebeskom tornju. Jacka, međutim, sve više muče vizije prelijepe žene (Kurylenko) u snovima. Njegova partnerica je zabrinuta zbog Jackove sklonosti da na površini prikuplja relikte uništenog svijeta, iako im je oboma iz sigurnosnih razloga izbrisano sjećanje. Jack će s vremenom otkriti da prošlost nije onakva kakvom ju je zamišljao.

“Zaborav” predstavlja priličnu rijetkost za današnji SF u Hollywoodu – ostvarenje koje ne samo što nije remake, nastavak, odnosno adaptacija stripa ili romana, nego izgleda kao autorski film. Razlog je u tome što je režiser Joseph Kosinski prije dvije godine tako duboko impresionirao Disneyeve šefove sa svojim filmom “Tron: Nasljedstvo” da je njegov neobjavljeni grafički roman “Zaborav” postao predmetom žestoke borbe među hollywoodskim studijima oko autorskih prava. Iako je original prošao kroz uobičajeno rešeto višečlanog scenarističkog odbora, Kosinski se našao iza kamere i koliko-toliko sačuvao vlastitu autorsku viziju. Gledateljima se nije potrudio samo demonstrirati 120 milijuna dolara budžeta nego i vlastito obrazovanje kao arhitekta, a što se posebno vidi u scenama nebeskog tornja čija futuristička ali hladna ljepota, baš kao u klasicima žanra 1970-ih, pruža snažan kontrast sa distopijskom i neljudskom stvarnošću ispod površine. Osim dobrih specijalnih efekata, film krasi i izuzetno kvalitetan soundtrack francuskog benda “M83”.

Kada se radnja počne malo češće s nebeskih visina spuštati na zemlju, isto čini i kvaliteta “Zaborava”, kao i očekivanja gledatelja. Oni iskusniji će vrlo brzo shvatiti kako vrhunske slike i zvukovi kriju prilično “šuplji” i neoriginalan sadržaj, uključujući neke “iznenadne” obrate koji se doimaju posuđeni ne samo od “Matrixa”, nego i od nešto svježijeg “Mjeseca” Duncana Jonesa.  Čak i obavezne akcijske scene – mada bi ih dubokoj analizi skloni gledatelji mogli shvatiti i kao kritiku izvjesnih detalja današnje američke vojno-sigurnosne politike – izgledaju isforsirane i rutinerske. I glavni lik se, ma koliko mu Tom Cruise pokušao udahnuti život, doima ispraznim, a zvijezde poput Olge Kurylenko i Morgana Freemana potrošenim. Ono što “Zaborav”, barem neko vrijeme, drži na životu jest engleska glumica Andrea Riseborough, najpoznatija kao mlada Margaret Thatcher u BBC-jevom TV-filmu, koja je u sporednoj i prilično nezahvalnoj ulozi zasjenila svoje daleko renomiranije kolege. Međutim, nakon što “Zaborav” dođe do svog melodramatske završnice, gledatelji neće imati previše razloga za nezadovoljstvo. Nekada je dovoljno da nešto izgleda kao veliki SF-film, iako to zapravo nije.

OCJENA: 6/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 21. travnja 2013. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

RECENZIJA: Jack Reacher (2012)

LPL Flix
(izvor: Lester Public Library)

JACK REACHER
uloge:  Tom Cruise, Rosamund Pike, Werner Herzog, Robert Duvall, Alexia Fast, Joseph Sikora
scenarij: Christopher McQuarrie
režija: Christopher McQuarrie
proizvodnja: Paramount Pictures, SAD, 2012.
trajanje: 130 '

Pokolj školske djece u Connecticutu je od strane američkih salonskih ljevičara iskorišten za još jedan križarski pohod, ovog puta protiv vatrenog oružja u legalnom posjedu građana. U kampanju za njihovo oduzimanje su se, dakako, uključile i hollywoodske glumačke veličine, što uključuje propagandni spot gdje nastupaju glumci koji slavu, popularnost i bogatstvo duguju upravo filmovima gdje su kao protagonisti  ne samo posjedovali nego koristili isto ono vatreno oružje koje se nastoji ukloniti u stvarnom životu. Jedan od takvih filmova je i “Jack Reacher”, ekranizacija “Jedan hitac”, devetog iz serije od 17 romana o istoimenom usamljenom istjerivaču pravde.

Film započinje scenom, koja je s obzirom na određene sličnosti sa tekućim događajima, izazvala razumljivu nelagodu i antipatije američkih kritičara. Snajperist na ulicama Pittsburgha hladnokrvno ubija pet nedužnih prolaznika, a nakon čega policija brzo pronalazi počinitelja u liku vojnog veterana Jamesa Barra (Sikora). On iz pritvora u pomoć poziva Jacka Reachera (Cruise), bivšeg vojnog policajca i vrhunskog istražitelja kojeg je upoznao u Iraku. Na užas njegove odvjetnice Helen Rodin (Pike), Reacher je uvjeren da je Barr kriv i s njom surađuje samo zato da bi osigurao smrtnu presudu. Njegovom oku, međutim, ne mogu pobjeći neki od detalja zločina koji ukazuju na pozadinu mnogo složeniju od krvoločnog pojedinca. Kada se ispostavi da je stao na žulj na zločinačkoj organizaciji, prisiljen je demonstrirati i neke ne-detektivske vještine, ali i odlučnost da istjera pravdu čak i ako je pri tome prisiljen kršiti zakon.

Čak i da nije bilo tragične koincidencije sa stvarnim zločinima, “Jack Reacher” bi zbog samog koncepta bio dočekan na zub od “politički korektnih” kritičara. Publika, naime, treba navijati za “privatnika” koji preuzima u zakon u svoje ruke, uključujući posao krvnika. Kada to rade stripovski superheroji, tu neugodnu činjenicu kriju kričavi kostimi i fantastični CGI efekti; “Jack Reacher” je, s druge strane, mnogo bliži stvarnom svijetu, ili barem “olovnim” 1970-im kada je Charles Bronson revolverom tamanio ulične barabe. Možda ga je takvim namjeravao učiniti scenarist i režiser Christopher McQuarrie, dobitnik “Oscara” za “Privedite osumnjičene”, ali su se toj namjeri ispriječila današnja hollywoodska pravila.

Po njima u potencijalnom početku unosne franšize naslovnu ulogu mora tumačiti već etablirana zvijezda. A među njima danas baš i nema ličnosti eastwoodovskog kalibra; Tom Cruise, koji je bijes poklonika književnog lika izazvao time što je od njega mnogo niži, se trudi, ali ne previše. Još važniji uteg oko vrata “Reacheru” je potreba za niskim cenzorskim rejtingom PG-13 zbog kojeg je značajno ublaženo i ušminkano nasilje, a film izgubio nužnu dozu realizma. McQuarrie ga, pak, dodatno opterećuje nepotrebnim “sapunskim” komplikacijama (odvjetnici je suparnik u sudnici vlastiti otac), dok je razrješenje velikog misterija sasvim predvidljivo i telegrafirano na samom početku. Da se gledatelji ne trebaju nadati klasiku ukazuje i angažman Rosamund Pike, specijalistice za nezahvalne uloge; ona u filmu “Jack Reacher” će joj najbolje biti upamćena po dekolteu.

S druge strane, ako se “Jacku Reacheru” priđe bez nekih pretjeranih očekivanja, on izgleda kao solidan žanrovski proizvod, pogotovo nakon usporedbe s nekim drugim pokušajima pretakanja popularnih knjiga na veliki ekran. McQuarrie je režirao nekoliko efektnih scena, od kojih se ističe ona na početku, a i dio glumačke postave je obavio dobar posao. Werner Herzog se dobro zabavljao u ulozi demonskog negativca, isto kao i Robert Duvall u rijetkoj prilici za akcijske scene sa osam “banki”.  Dobar dojam je ostavila i Alexia Fast u maloj, ali efektnoj ulozi “loše” cure iz susjedstva. Zbog svega ovoga “Jack Reacher” zaslužuje publiku, ali ne i neke velike nade u nastavak.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 5. siječnja 2013. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

RECENZIJA: Zauvijek rock (2012)

ZAUVIJEK ROCK
(ROCK OF AGES)
uloge: Diego Boneta, Julianne Hough, Russell Brand, Paul Giamatti, Catherine Zeta-Jones, Tom Cruise
scenarij: Justin Theroux, Chris d'Alenzio & Allan Loeb
režija: Adam Shankman
proizvodnja: Warner Bros/New Line Cinema, SAD, 2012.
trajanje: 123 '

Teza da rock glazba predstavlja najprecijenjenije kulturno dostignuće 20. stoljeća danas možda i ne zvuči kao neoprostiva hereza. Fenomen koji se desetljećima slavio kao katalizator stvaranja jednog boljeg, ljepšeg i pravednijeg svijeta pretvorio se u sredstvo za punjenje džepova bogatih korporacija, odnosno onaj isti establishment kojeg je navodno trebao srušiti. A s vremenom je rock postao sve manje originalan, odnosno – barem sudeći po onome što nam serviraju masovni mediji – sveo se na sve iritantniju reciklažu desetljećima starog materijala. Možda najbolje u prilog tom, rock-nostalgičarima neprihvatljivoj, stavu može poslužiti Rock zauvijek, filmski mjuzikl koji se upravo pojavio u našim kinima.

Rock zauvijek je u svom originalnom obliku je nastao prije tri godine kao kazališna predstava, odnosno mjuzikl gdje su kao glazbeni brojevi poslužili najveći hitovi američke top-liste 1980-ih, odnosno ono što se tada smatralo suvremenom rock glazbom. Kao inspiracija za ovakav “džuboks mjuzikl” je svakako poslužio uspjeh Mama Mie, još jednog kazališnog mjuzikla gdje su priča i likovi napravljeni od najvećih hitova Abbe. U svojoj kazališnoj verziji, Rock zauvijek je također bio prilično uspješan, zaradivši nekoliko “Tonyja” i još uvijek neprekinute izvedbe na Broadwayju. Za neumitnu filmsku adaptaciju je, pak, angažiran Adam Shankman, režiser koji je uspješno adaptirao brodvejsku mjuzikl-verziju kultnog filma Lak za kosu, kao i režirao nekoliko epizoda TV-serije Glee.

Radnja je smještena u 1987. godinu, a protagonistica je Sherrie (Hough), mlada, naivna djevojka iz Oklahome koja dolazi u Los Angeles u nadi da će započeti pjevačku karijeru. Put je odvede na Sunset Strip, gdje pronalazi posao konobarice u legendarnom Bourbonu Clubu, jednom od najpopularnijih okupljališta rock glazbe. Jedan od uposlenika je i Drew (Boneta), mladić koji također sanja o karijeri rock-pjevača, a koji će joj postati dečko. Klub, koji vodi veteran Dennis Dupree (Baldwin) je, međutim u financijskim problemima koje dodatno pogoršava moralizatorska kampanja gradonačelnikove supruge (Zeta-Jones) protiv rockera koji kvare nedužnu losanđelesku dječicu. Dennisa od propasti može spasiti samo veliki koncert koji bi trebao održati legendarni, ali pomalo “izgubljeni” rocker Stacee Jaxx (Cruise).

“Džuboks mjuzikli”, bez obzira bili na pozornici ili na ekranu, pred svoje tvorce stvaraju ozbiljan izazov – kako od pjesama čiji tekstovi obično nemaju međusobne veze stvoriti čvrstu priču i likove. U slučaju kazališne verzije, Zauvijek rock je taj problem rješavao samoironičnim pristupom, pa su se tako glumci neposredno obraćali publici komentirajući radnju i glazbu. Filmska verzija je mnogo konvencionalnija, pa scenaristički odbor Justina Therouxa, Chrisa D’Arienza i Allana Loeba koristi klišeje o “dečku koji pronalazi curu” i zločestim moralizatorima koji klinčadiji nastoje pokvariti zabavu. Shankman se, pak, trudi desetine milijuna dolara uloženih u produkciju pokazati kroz prilično spektakularne, ali često nenadahnute i razvučene glazbeno-plesne brojeve, koji tek na trenutke odišu lucidnošću i zabavom.

Filmu ne pomaže ni glumačka postava vrlo raznolike kvalitete. Najbolju ulogu je odigrao Tom Cruise, savršeno utjelovivši arhetip autodestruktivnog i samoživog rock-idola. Njegov se lik, međutim, pojavljuje prekratko da bi popravio dojam koji daju izgledom impresivna Julianne Hough (pobjednica američkog “Plesa sa zvijezdama”), ali čije vokalne sposobnosti nisu na razini originalnih izvođača. Slična je stvar i s njenim partnerom Diegom Bonetom, koji je najuvjerljiviji u segmentima kada glumi člana bezličnog boy benda. Da je rock glazba onakva kakvom je ovaj film predstavlja, vječnost kojoj teži će kratko trajati.

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 3. srpnja 2012. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

OCJENA: 2/10

RECENZIJA: Nemoguća misija: Protokol duh (2011)

ΠΡΩΤΟΚΟΛΛΟ ΦΑΝΤΑΣΜΑ: Ghost protocol
(izvor: dullhunk)

NEMOGUĆA MISIJA: PROTOKOL DUH
(MISSION IMPOSSIBLE – GHOST PROTOCOL)
uloge: Tom Cruise, Jeremy Renner, Paula Patton, Simon Pegg, Michael Nyqvist
scenarij: Aaron Nemec & Josh Applebaum
režija: Brad Bird
proizvodnja:  Paramount, SAD, 2011.
trajanje:  132 '

 

Sumrak filmskih zvijezda je jedan od najzanimljivijih, ali najmanje spominjanih trendova suvremenog Hollywooda. Svima, osim najzagriženijim fanovima, je jasno da lice s plakata danas predstavlja sve manje važni razlog zbog koga se pune kino-dvorane, pa je lako zamisliti kako bi Harry Potter postao hit i bez Daniela Radcliffea, Sumrak bez Kristen Stewart, a Avatar bez Sama Worthingtona. U nekim slučajevima lice s plakata može više naškoditi nego koristiti; kao jedan od primjera se navodi Nemoguća misija III, čiji se komercijalni podbačaj često tumačio gafovima Toma Cruisea, dotad neupitnog nositelja popularne franšize. Cruise je u svemu tome nešto naučio, odnosno barem se takav dojam može steći na temelju novog nastavka Nemoguća misija: Protokol duh.

 

Na samom početku filma Ethan Hunt (Cruise), vrhunski operativac američke supertajne službe IMF, čami u moskovskom zatvoru. Odatle ga u riskantnoj akciji izbavljaju dvoje njegovih kolega – lijepa Jane Carter (Patton) i tehničar Benji Dunn (Pegg). Hunt je oslobođen samo zato što jedino on može izvesti opasnu operaciju prikupljanja informacija unutar samog Kremlja. Taj pothvat, međutim, završi katastrofalno krivo, odnosno spektakularnom eksplozijom za koju je okrivljen upravo IMF-ov tim. Američka vlada, nastojeći izbjeći nuklearni rat, pokreće tzv. “protokol duh” te se odriče se IMF-a. Hunt i njegov tim, kome se stjecajem okolnosti priključio obavještajni analitičar Bradnt (Renner), nastoje preživjeti, raskrinkati zlikovce koji su im “smjestili” te spriječiti nuklearnu apokalipsu.

 

Cruise, koji je u franšizi sudjelovao kao producent, je zajedno sa svojim kolegom J. J. Abramsom došao do zaključka da četvrti nastavak filma zahtijeva promjene, i to one koje će istovremeno biti prilagodba suvremenom dobu i povratak korijenima, odnosno formuli originalne TV-serije s kraja 1960-ih. U tom smislu je najzanimljiviji i potencijalno najriskantniji potez bio angažman Brada Birda za režiju; riječ je o filmašu koji je izgradio zavidnu reputaciju, ali u domeni animiranog filma. Njegov igrani debi, pak, pokazuje da se rizik isplatio; akcija teče prilično tečno, a vješto se koriste egzotične lokacije za niz dojmljivih scena.

 

Druga, daleko važnija promjena u odnosu na ranije filmove je u tome što, kao i u seriji IMF djeluje kao tim, a ne kao “one man show”. To znači da je Cruise gotovo ravnopravan s ostatkom glumačke ekipe, bilo da je riječ o ženi-razbijaču Pauli Patton, komičaru Simonu Peggu ili Jeremyju Renneru (za koga se čak špekulira da bi mogao naslijediti Cruisea kao nositelj franšize). Scenarij Andrea Nemeca i Josha Applebauma, pak, također dobro koristi suvremene događaje kako bi zaplet filma učinio aktualnim, a pojedine scene uvjerljivim. Također je ostvarena i dobra ravnoteža između akcije, humora i “ozbiljnih” sadržaja, odnosno između ljudskih likova i raznih “cool” gadgeta koji bi se također mogli nazvati protagonistima.

 

Ono gdje je Protokol duh zapeo jest nedovoljno dobro definirani, odnosno zapravo posve bezlični negativac. Švedski glumac Michael Nyqvist, široj javnosti poznat kao novinar u originalnoj ekranizaciji Larsonnove Millenium trilogijr, je posve mlak i neuvjerljiv kao tvorac demonskog plana. Francuska manekenka Lea Seydoux je, usprkos jednodimenzionalnosti i hladnoće lika, nešto efektnija kao plaćeni ubojica. Najbolji dojam je ipak ostavio indijski glumac Anil Kapoor (TV-voditelj u Milijunašu s ulice) u komičnoj ulozi bogatog plejboja.

 

Iako je Protokol duh u svojoj suštini tek korektno napravljena holivudska akcijada, u ovo doba, kada prosječna kvaliteta američkog filma stalno opada, je to više nego dovoljno. Stoga se može preporučiti čak i onima koji su prema njegovoj zvijezdi posve ravnodušni.

 

OCJENA: 6/10

 

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 20. prosinca 2011. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)