Na početku treće sezone Crnih jedara kapetan Flint (Toby Stephens), koji je ne tako davno bio jedan od pragmatičnijih i razumnijih pirata na Karibima, čini sve da bi postao sve ono što je svojevremeno htio ukloniti – krvoločni pirat čije ima izaziva strah i trepet. Razlog je u nedavnim traumatičnim iskustvima koji su uz koristoljublje dodali i neutaživu želju za osvetom prema nekadašnjoj domovini Engleskoj, a protiv koje vodi nešto nalik na teroristički džihad, nastojeći spriječiti njene pokušaje da zavede mir i red. Njegova krvožednost, međutim, izaziva sve veću zabrinutost kod njegovog najbližeg suradnika, slatkorječivog ali nedavno obogaljenog Johna Silvera (Luke Arnold), koji još uvijek sanjari o tome da težak piratski život zamijeni lagodnim uživanjem u nedavno opljačkanom basnoslovnom blagu sa španjolskog galijuna. U međuvremenu Flintova glavna baza, Nassau na bahamskom otoku New Providence, našla pod prijetnjom eskadre britanske Kraljevske mornarice koju vodi proslavljeni pustolov Woodes Rodgers (Luke Roberts) čija je namjera samoproglašenu piratsku republiku likvidirati mirnim putem, nudeći piratima velikodušnu amnestiju ukoliko se zakunu na vjernost novom režimu. Stjecajem okolnosti, glavna bitka između pirata i Britanaca se neće odigrati u Nassauu nego na jednom neuglednom, zabačenom otoku čiji stanovnici imaju dobre razloge da ne skreću preveliku pažnju na sebe.
Treća sezona serije prilično efektno sugerira da iza nje stoji Starz, ne samo zbog inzistiranja na “masnim” sadržajima vezanim uz eksplicitno nasilje, golotinju i seks, nego i zbog narativne strukture koja podsjeća na Spartacus, dotad najpoznatije ostvarenje te medijske kuće. Slično kao i priča o znamenitom gladijatoru, i serija o piratima kombinira fikciju sa stvarnim povijesnim ličnostima i događajima, ali je scenarij također čvrsto ograničen kako nepromjenjivim povijesnim okolnostima, tako i predloškom Stevensonovog romana Otok s blagom kome serije predstavlja prequel. U trećoj sezoni se konačno pojavljuje naslovni otok s blagom, isto onako kao što je tek treća sezona Spartacusa konačno pokazala znameniti Spartakov ustanak. U sadržajnom smislu, slično kao i kod druge sezone, nema otkrivanja tople vode niti flashbackova; za njih slabu, ali ne te previše iritantnu zamjenu čine Flintove vizije Smrti, odnosno razgovori u prethodnoj sezoni ubijenom gospođom Barlow (Louise Barnes). Novi likovi, iako ih je povijest upamtila kao živopisne, nisu naročito upečatljivi – bilo da je riječ o Rodgersu, koji je prilično bljedunav i nekarizmatičan, te ga je mnogo lakše prihvatiti kao efikasnog ali bezličnog birokrata nego kao svojevrsni alter ego Flinta u mladim danima. Isto se može reći i za lik Edwarda “Crnobradog” Teacha, najslavnijeg od svih povijesnih pirata, kome previše ne pomaže ni nastup inače dobrog Raya Stevensona. No, usprkos svih tih nedostataka, Crna jedra u trećoj sezoni zadržavaju razinu kvalitete neophodnu da gledatelje prikuju pred ekranima i ispune visokim očekivanjima za završnu sezonu.
OCJENA: 7/10
3 thoughts on “RECENZIJA: Crna jedra (Black Sails, sezona 3, 2016)”