RECENZIJA: Crna jedra (Black Sails, sezona 4, 2017)

Ostale sezone: 1, 2, 3

Starz se prilikom produkcije svoje serije Crna jedra našao sa sličnim problemima kao i kod svog ranijeg hita Spartacus. To i ne bi trebalo previše iznenaditi, s obzirom da obje serije dijele narativnu strukturu ograničenu povijesnim parametrima radnje, a u slučaju Crnih jedara dodatno ograničenu potrebom da se ne odstupi od radnje Otoka s blagom, klasičnog romana Roberta Louisa Stevensona koja se odigrava nekoliko desetljeća kasnije. To, dakako, znači da ne baš maleni dio gledatelja, čak i onih malo upućenih u povijest Kariba na početku 18. stoljeća, zna kako će pojedini likovi završiti i koliko svi njihovi ambiciozni planovi malo znače.

Na početku četvrte i posljednje sezone Crnih jedara jedan takav ambiciozan plan je skovao kapetan Flint (Toby Stephens), piratski kapetan koji se konačno bio dočepao basnoslovnog blaga sa španjolskog galijuna “Urca de Lima”. I dok je ranije sanjario o tome da tim blagom sebi osigura miran i lagodan život u novom poretku gdje Britanski Imperij zavodi red i mir na svjetskim morima, sada je iz duboko osobnih razloga promijenio svoj životni cilj i svu svoju energiju uložio da taj novi poredak zatre u samom početku. Blago sa “Urce” bi tako trebalo financirati veliki ustanak na karipskim otocima, gdje bi se pirati i svi koji od piraterije zarađuju povezali s maronima, odnosno odbjeglim robovima te onima koji još uvijek crnče na plantažama. Revolucija bi prema Flintovom planu trebala početi u Nassauu, glavnom gradu Bahama koji je prethodno desetljeće bio lišen svake vlasti, odnosno služio kao sigurno utočište za pirate. Međutim, tamo je odnedavno poduzetni pomorac Woodes Rogers (Luke Roberts) ustanovio britansku vlast te je kao guverner nastoji održati kombiniranjem mrkve i batine. Rogersu pak, ne cvjetaju ruže, prije svega zato što je cijeli pothvat morao financirati iz vlastitog džepa te tako sebi na vrat navukao dugove. A njegova vlast nad Nassauom se čini klimavom zbog pokreta otpora koji je organizirao pirat Billy Bones (Tom Hopper), i čija je ikona, pak, obogaljeni i slatkorječivi Flintov doglavnik Long John Silver (Luke Arnold), koji, pak, ima i neke osobne motive da sudjeluje u pothvatu, kao i neke vlastite planove što učiniti s blagom.

Najvažnija stvar po kojoj se Crna jedra razlikuju od Spartacusa je ta da broj od četiri sezone u prethodnoj seriji nije nastao voljom producenata, nego je iznuđen zdravstvenim problemima glavnog glumca zbog kojih je druga sezona poslužila kao prednastavak bez glavnog lika. Kod Crnih jedara je odluka od četiri sezone donesena zato da se popune rupe u programskim shemama i, kako stvari stoje, bez razmišljanja o tome da bi za četiri godine izvori kreativnosti mogli presušiti. A to postaje itekako vidljivo, s obzirom da se završetak piratske sage doima istovremeno predvidljivim i razvučenim. Svima je, dakako, jasno da nikakve piratsko-robovske revolucije neće biti, da će blago ostati na udaljenom otoku (za koga se, u jednom od rijetkih ugodnih scenarističkih iznenađenja, ispostavi da nije onaj koga je sugerirala prethodna sezona) i da će Nassau ostati pod britanskom vlašću. Ostaje, dakle, pitanje kako će se sve to dogoditi i koji će od likova – barem onih koji nisu opisani u povijesnim knjigama i Stevensonovoj prozi – na kraju balade ostati s glavom na ramenima. A njihov je broj, u odnosu na prethodne sezone, ograničen, što dodatno vezuje ruke scenaristima, odnosno tjera ih da njihov odlazak sa scene konstruiraju kroz ne baš uvjerljive slučajnosti i melodramu primjereniju sapunicama. Sapunski elementi su, možda, najvidljiviji u likovima Long Johna Silvera i Eleanor Guthrie, čiji je makijavelizam, koji ih je uspješno vodio u borbi za preživljavanje u prethodnim sezona, uništen u napadu sentimentalnosti koji ih čini slabićima. No, čak i stalni pokušaji da se drama stvori kroz izdaje i zabijanje noževa u leđa s vremenom postaju zamorni i predvidljivi, te tek tu i tamo osvježenje pruža nekoliko scena spektakularnih i krvavih bitaka. Njih je, pak, premalo da kompenziraju štetu koju nanose scene u kojima svaki od likova nastoji temeljito obrazložiti svoje postupke. Pri tome se koristi rječnik kojim dominiraju fraze koje bi prije pronašli u suvremenoj doktorskoj dizertaciji iz sociologije nego riječi koje je koristio neki prosječni pirat na Karibima početkom 18. stoljeća. Čak ni neosporni talent prilično raspoložene glumačke ekipe u sudaru sa nenadahnutim scenarijem ne može spriječiti neugodni dojam nalik na onaj koji stvaraju tiskovne konferencije Andreja Plenkovića. Gledateljima će isto tako neugodan dojam stvoriti i nastojanje da se sve to zaokruži nekakvim hepi endom, čak i po cijenu sapunskih deus ex machina intervencija. Kada Crna jedra konačno završe, opći dojam o seriji će ostati pozitivan, ali i uz olakšanje pri spoznaje da pete sezone neće biti.

OCJENA: 5/10

Oglasi

RECENZIJA: Crna jedra (Black Sails, sezona 3, 2016)

Ostale sezone: 1, 2, 4

Na početku treće sezone Crnih jedara kapetan Flint (Toby Stephens), koji je ne tako davno bio jedan od pragmatičnijih i razumnijih pirata na Karibima, čini sve da bi postao sve ono što je svojevremeno htio ukloniti – krvoločni pirat čije ima izaziva strah i trepet. Razlog je u nedavnim traumatičnim iskustvima koji su uz koristoljublje dodali i neutaživu želju za osvetom prema nekadašnjoj domovini Engleskoj, a protiv koje vodi nešto nalik na teroristički džihad, nastojeći spriječiti njene pokušaje da zavede mir i red. Njegova krvožednost, međutim, izaziva sve veću zabrinutost kod njegovog najbližeg suradnika, slatkorječivog ali nedavno obogaljenog Johna Silvera (Luke Arnold), koji još uvijek sanjari o tome da težak piratski život zamijeni lagodnim uživanjem u nedavno opljačkanom basnoslovnom blagu sa španjolskog galijuna. U međuvremenu Flintova glavna baza, Nassau na bahamskom otoku New Providence, našla pod prijetnjom eskadre britanske Kraljevske mornarice koju vodi proslavljeni pustolov Woodes Rodgers (Luke Roberts) čija je namjera samoproglašenu piratsku republiku likvidirati mirnim putem, nudeći piratima velikodušnu amnestiju ukoliko se zakunu na vjernost novom režimu. Stjecajem okolnosti, glavna bitka između pirata i Britanaca se neće odigrati u Nassauu nego na jednom neuglednom, zabačenom otoku čiji stanovnici imaju dobre razloge da ne skreću preveliku pažnju na sebe.

Treća sezona serije prilično efektno sugerira da iza nje stoji Starz, ne samo zbog inzistiranja na “masnim” sadržajima vezanim uz eksplicitno nasilje, golotinju i seks, nego i zbog narativne strukture koja podsjeća na Spartacus, dotad najpoznatije ostvarenje te medijske kuće. Slično kao i priča o znamenitom gladijatoru, i serija o piratima kombinira fikciju sa stvarnim povijesnim ličnostima i događajima, ali je scenarij također čvrsto ograničen kako nepromjenjivim povijesnim okolnostima, tako i predloškom Stevensonovog romana Otok s blagom kome serije predstavlja prequel. U trećoj sezoni se konačno pojavljuje naslovni otok s blagom, isto onako kao što je tek treća sezona Spartacusa konačno pokazala znameniti Spartakov ustanak. U sadržajnom smislu, slično kao i kod druge sezone, nema otkrivanja tople vode niti flashbackova; za njih slabu, ali ne te previše iritantnu zamjenu čine Flintove vizije Smrti, odnosno razgovori u prethodnoj sezoni ubijenom gospođom Barlow (Louise Barnes). Novi likovi, iako ih je povijest upamtila kao živopisne, nisu naročito upečatljivi – bilo da je riječ o Rodgersu, koji je prilično bljedunav i nekarizmatičan, te ga je mnogo lakše prihvatiti kao efikasnog ali bezličnog birokrata nego kao svojevrsni alter ego Flinta u mladim danima. Isto se može reći i za lik Edwarda “Crnobradog” Teacha, najslavnijeg od svih povijesnih pirata, kome previše ne pomaže ni nastup inače dobrog Raya Stevensona. No, usprkos svih tih nedostataka, Crna jedra u trećoj sezoni zadržavaju razinu kvalitete neophodnu da gledatelje prikuju pred ekranima i ispune visokim očekivanjima za završnu sezonu.

OCJENA: 7/10

RECENZIJA: Crna jedra (Black Sails, sezona 2, 2015)

Ostale sezone: 1, 3, 4

“Tako blizu, a tako daleko” su riječi kojima bi se najbolje mogao opisati početak druge sezone TV-serije Crna jedra. Barem iz perspektive jednog od njenih protagonista, piratskog kapetana Flinta (Toby Stephens) koji na obali promatra nasukanu olupinu španjolskog galijuna “Urca de Lima”, a njen teret – basnoslovne količine zlata i drugih dragocjenosti – iskrcan na plažu. Njegov san o tome da se dočepa tog plijena i tako namiri za ostatak života, međutim, ostaje san zbog nekih praktičnih detalja, prije svega vezanih uz vlastiti brod teško oštećen u okršaju sa Španjolcima, ali i na posadu čiji su ga preživjeli ostaci svrgnuli s mjesta kapetana te su, umjesto nove borbe, skloniji da ga dokrajče po kratkom postupku. Srećom po njega, među preživjelima je i slatkorječivi kuhar John Silver (Luke Arnold) koji u Flintovom očajničkom planu vidi vlastitu kartu za povratak u civilizaciju. U međuvremenu je Nassau, grad na bahamskom otoku New Providence i Flintova matična baza, došao pod nadzor piratskog kapetana Charlesa Vanea (Zach McGowan) a što prilično komplicira odnos s njegovom bivšom ljubavi Eleanor Guthrie (Hannah New), trgovkinjom koja zahvaljujući preprodaji opljačkane borbe i vezama s civiliziranim svijetom funkcionirala kao neslužbena gradonačelnica. Vaneov bivši član posade John Rackham (Toby Schmitz) je zbog i za pirate nezgodnih postupaka bojkotiran od kolega te prisiljen zarađivati kao vlasnik lokalnog bordela, gdje Max (Jessica Parker Kennedy), tamošnja madam, počinje privlačiti neobičnu pažnju njegove djevojke Anne Bonny (Clara Paget). Istovremeno svi u Nassauu počinju obraćati pažnju na namjere britanskih vlasti da se piratski otok vrati pod legitimnu vlast, ali i novopridošli piratski brod čiji bi vrijedni teret, ovisno o njegovoj sudbini, do toga mogao dovesti i mirnim i izuzetno krvavim putem.

Tvorci Crnih jedara u drugoj sezoni nisu nastojali otkrivati toplu vodu, te su publici pružili uglavnom isti sadržaj kakav je na jelovniku bio godinu dana ranije – smjesu pustolovine, melodrame, političkih i poslovnih intriga, ali sve začinjeno eksplicitnim nasiljem i seksom. Osnovni koncept serije – da ona, zapravo, predstavlja prednastavak klasičnog pustolovnog romana Otok s blagom – i dalje onim malo upućenijim gledateljima jasno sugerira kakva će biti krajnja sudbina nekih likova, kao i onih koje su njeni tvorci Jonanthan E. Steinberg i Robert Levine posudili iz povijesnih knjiga. Iako su sebi dozvolili da nova sezona bude dvije epizode duža od prethodne, iako u njoj nema nekih novih likova – barem onih toliko važnih da prežive duže od par epizoda – i iako se i dalje sve svodi na spletkarenje, prijevare, tučnjave, izdaje i “šokatna” otkrića o nečijim seksualnim orijentacijama, Crna jedra i u drugoj sezoni izgledaju svježe.

Najinteligentnijom se, pak, učinila odluka da se dramatični obrati rezerviraju ne za sadašnjost, nego za prošlost, pa su najintrigantnije scene u flashbacku koje prikazuju Flintovu prošlost kao perspektivnog časnika Kraljevske mornarice, koju je ulogu u propasti te karijere i odlasku na put piratstva u tome igrala fatalna gospođa Barlow (koju tumači Louise Barnes) i kako su se romantični idealizam i plemenite namjere sudarile sa stvarnošću na najgori mogući način. Scenaristima je, pak, na raspolaganju stajala i zanimljiva prilika da se mikrozmos Nassaua i piratski svijet početka 18. stoljeća prikažu iz perspektive vanjskog promatrača, ali ona, osim malih naznaka u jednoj epizodi, nije iskorištena. Razočaranje u manjoj mjeri predstavlja i finale sezone koje svojom mješavinom spektakularne akcije i melodrame malo previše podsjeća na slične, ne baš previše uvjerljive, situacije na kraju sezona Spartacusa. S druge strane, to je isto finale mnogo uvjerljivije skinulo s dnevnog reda jedan od važnih detalja u povijesti jednog likova, ali i na način koji odaje da autore nije izdao smisao za crni humor. Cliffhanger kojim završava druga sezona je manje ili isto onoliko iritantan kao i onaj kojim završava prva, a to je za serije poput Crnih jedara više nego dovoljno za veliki palac gore.

OCJENA: 7/10

RECENZIJA: Crna jedra (Black Sails, sezona 1, 2014)

Ostale sezone: 2, 3, 4

Ako je nekome u modernom svijetu teško, onda su to konzervativci koji žele promovirati tradicionalne obiteljske vrijednosti u popularnoj kulturi. Jedan od primjera koji pokazuje koliko je njihov zadatak težak bi mogao pružiti Otok s blagom, pustolovni roman škotskog književnika Roberta Louisa Stevensona koji uživa status jednog od najpoznatijih djela književnosti za djecu i omladinu. Njegova najnovija – i, s obzirom na raspon pažnje kod najmlađih generacija vjerojatno i najpoznatija – inkarnacija, međutim, dolazi u obliku TV-serije Crna jedra, koja, samim time što ju je producirala TV-mreža Starz, sugerira da je Stevensonov predložak dobio tretman koji bi se, najblaže rečeno, mogao nazvati “serijom za odrasle”.

Njeni tvorci, Jonathan E. Steinberg i Robert Levine, doduše, Stevensonov roman nisu ekranizirali neposredno, nego serija služi kao njegov svojevrsni prednastavak, smješten okvirno nekoliko desetljeća prije njegove radnje. U pitanju je “zanimljivo” i kao izvor drame prilično zahvalno razdoblje, barem kad je riječ o Karibima. 1715. godine je uzgoj šećerne trske i drugih u Europi nepoznatih poljoprivrednih kultura svakoga s nešto zemlje, robova i poduzetničkog duha mogao učiniti tajkunom, ali su također vječno gladne riznice europskih vladara tjerale velesile da ratuju oko kontrole nad tamošnjim otocima i kolonijama. Tako stvoreni kaos su iskoristili još poduzetniji pojedinci u obliku pirata, koji će upravo tada doživjeti svoje zlatno doba. Jedan od njih je kapetan Flint (Stephens), iskusni pomorac koji se čini dalekovidnijim od svojih kolega i zna da se vremena mijenjaju te da će Engleska, nedavno sa Škotskom povezana u Ujedinjeno Kraljevstvo, početi stvarati Britanski Imperij i pri tome zavoditi red i mir na svjetskim morima. Flint, kao i mnogi drugi kriminalci, sanja o tome da svoju karijeru okonča jednim velikim poslom koji će ne samo njega nego i posadu učiniti dovoljno bogatim da ostatak života provedu kao mirni i ugledni građani. Priliku za to pruža “Urca de Lima”, španjolski galijun koji u maticu zemlju iz Novog svijeta prevozi basnoslovno bogatstvo. Njegovo uspješno presretanje, međutim, ovisi o informacijama koje je ukrao poduzetni mornar John Silver (Luke Arnold). U međuvremenu se Flint mora pozabaviti i s logističkim pripremama za svoj pothvat, pri čemu ključnu ulogu igra bahamski otok New Providence, koga su pirati prije nekoliko godina zauzeli i u njemu stvorili nešto nalik na nezavisnu državu. Tamo je glavni autoritet Eleanor Guthrie (Hannah New), vlasnica lokalne trgovine koja zahvaljujući ocu i drugim obiteljskim vezama piratima služi kao glavna posrednica pri preprodaji opljačkane robe.

Piratski žanr bi, s obzirom da sadrži akciju, pustolovinu, egzotične kostime i lokacije, na prvi pogled trebao biti prilično atraktivan filmskim i televizijskim producentima. S druge strane, troškovi rekonstrukcije drevnih jedrenjaka, a i logističke i tehničke poteškoće koje donosi snimanje na moru, odnosno komercijalni rizici poput onih koji su u slučaju Otoka boje krvi uništili hollywodski studio Carolco, su razlogom zašto je piratskih priča danas relativno malo na velikim i malim ekranima. Tim se žanrom mogu zabavljati jedino megastudiji poput Disneya koji u slučaju Pirata s Kariba ima novaca za bacanje, odnosno Starz kojemu je piraterija na početku 18. stoljeću služi tek kao vremensko-prostorni okvir za mnogo jednostavniju formulu kojom konzumentima kablovske televizije nudi eksplicitni seks i nasilje. Iako se ne može reći da Crna jedra, snimana na lokacijama u Južnoj Africi, loše izgledaju, prva sezona jasno sugerira da će pomorske bitke biti sporedan dio sadržaja. Gotovo sva radnja se događa ne na moru, nego na New Providenceu, gdje je stvoren fiktivni mikrozmos živopisnih likova i podzapleta koje su mnogi kritičari uspoređivali s Milchovim Deadwoodom. Usporedbama će pomoći i to što Crna jedra, kao i ta serija, uz fiktivne likove – kako one iz Stevensonovog originala i one koje su stvorili sami autori – sadrži i stvarne povijesne ličnosti, među kojima se ističu impozantni piratski kapetan Charles Vane (Zach McGowan), njegov slatkorječivi pomoćnik Jack Rackham (koga tumači prilično raspoloženi Toby Schmitz) te Anne Bonney (Clara Paget), jedna od rijetkih žena-pirata koja je ušla u povijesne knjige.

S obzirom da je riječ o Starzovoj seriji, prikaz života u New Providenceu ne može proći bez sadržaja koji su se ne tako davno zvali “slobodniji”, pa je jedan od najupečatljivijih likova prostitutka Max (Jessica Parker Kennedy) koju s vremena na vrijeme imamo priliku vidjeti u “rođendanskom kostimu”, relativno veliki dio radnje se odvija u bordelu, a tu je, dakako, i standardna eksplicitna lezbijska scena među glavnim likovima. Slično kao i Starzov Spartacus, i Crna jedra eventualne feminističke napade zbog seksističke eksploatacije nastoji spriječiti tako što muški glumci također izvjesne dijelove svoje anatomije stavljaju na uvid publici koje to zanima.

Mnogo vrjednija stvar kod Crnih jedara, barem onom dijelu publike koja voli malo “dublje” sadržaje, jest prilično uspješan odgovor scenarista na pitanje kako ispuniti osam epizoda piratske serije u kojoj, zapravo, ima malo piratskih bitaka. On je pronađen u izuzetnoj brizi za povijesne i druge detalje vezane uz neke praktične probleme koje donosi piratska djelatnost i način života. To se odnosi na to da pirati mogu očekivati relativno brzu i laku zaradu, ali samo ako pristanu na izuzetno velike rizike od pogubljenja ili sakaćenja, uz istovremeno kušanje pomorskog “kruha sa sedam kora” gdje kapetan nad njima ima gotovo apsolutnu vlast. S druge strane, Crna jedra pružaju i zanimljiv uvid u to kako su pirati stvorili vlastiti društveno-politički sustav koji bi neki suvremeni promatrači mogli nazvati socijalizmom i demokracijom, ali i kako ekonomski aspekt njihove djelatnosti, odnosno potreba za samoorganizacijom može biti zanimljiv libertarijancima.

Sve to, međutim, ne bi funkcioniralo da producenti Crnih jedara nisu okupili prilično raznoliku, ali talentiranu i prilično raspoloženu glumačku ekipu. Toby Stephens, jedan od prinčeva britanskog glumišta, je impozantan u ulozi nominalnog protagonista rastrzanog između plemenitih ideala i moralno dvojbenih postupaka. Luke Arnold je prilično zanimljiv u ulozi slatkorječivog antiheroja, dok impozantni Zachary MacGowan uspijeva zasjeniti čak i nominalne protagoniste. Jessica Parker Kennedy je, pak, u prilično nezahvalnoj poziciji da je publika više pamti po “egzotičnom” izgledu i golotinji, dok Toby Schmitz (koji se također u jednoj sceni pojavljuje gol) od scenarista opskrbljen daleko živopisnijim replikama. Najveće otkriće serije predstavlja Hannah New, koju bi se moglo smatrati svojevrsnom nasljednicom Keire Knightley, a stariji ljubitelji žanra proglasiti najljepšom i najkarizmatičnijom piratskom princezom od vremena kada je Carol Andre tumačila lik Lady Marianne u Sandokanu. Najimpresivniji nastup pruža karakterni glumac Mark Ryan u ulozi Flintovog pomoćnika Gatesa, vjerojatno jedinog lika u cijeloj seriji za koga se može reći da posjeduje nešto nalik na savjest.

Prva sezona, koja je prilično ekonomično bila svedena na osam epizoda, završava na današnjim ljubiteljima TV-serija prilično iritantan način, odnosno sa svojevrsnim deus ex machina cliffhangerom koji, zapravo, i neće predstavljati neko posebno iznenađenje publici upoznatoj sa Stevensonovim predloškom. Podzaplet vezan uz puritansku Flintovu ljubavnicu (čiji lik tumači južnoafrička glumica Louise Barnes) se također prije čini “sapunskim” uloškom u žanrovski čistu priču. Usprkos svim tim nedostacima, Crna jedra zaslužuje zadržati pažnju gledatelja barem za još jednu sezonu.

OCJENA: 6/10