RECENZIJA: Herkul (Hercules, 2014)

Kada iz Hollywooda danas dođu neka ugodna iznenađenja, to je manje posljedica neke izuzetne erupcije kvalitete, a više žalosno niskih kriterija koji vladaju u današnjoj američkoj filmskoj industriji. Hollywoodski filmovi su, naime, postali toliko loši da danas dobro izgledaju ostvarenja koja bi prije deset ili više godina izgledala loše ili, u najboljem slučaju, prošla kao zanatski korektna zabava za jednokratnu uporabu. Jedan od primjera za to pruža Herkul, najnovije ostvarenje Bretta Ratnera. Mjesecima prije premijere je izgledao kao još jedan bezlični ljetni “tentpole”, koji nastoji eksploatirati isti lik i istu priču koja se bila ekploatirala još u rimskim arenama. Zapravo, izgledao je kao tako tipičan “tentpole” da je početkom godine u kino-dvorane lansirana Legenda o Herkulu, “alternativni” eksploatacijski film Rennyja Harlina koji je očekivano završio na top-listi kandidata za Zlatnu malinu. Ratnerov Herkul, međutim, izgleda nešto drukčije od ljetnog “tentpolea” dijelom i zbog toga što je sa svojih 98 minuta neuobičajeno kratak za hollywoodska ostvarenja tog tipa.

Iako svoj izvor ima u legendi o polubogu koji je ubijao čudovišta, uklanjao ološ i dijelio pravdu po drevnoj Grčkoj, scenarij filma se nešto čvršće temelji na stripu, odnosno grafičkom romanu nedavno preminulog Stevea Moorea koji je mitu prišao na revizionistički način. Tako je radnja smještena u nama nešto bliže povijesne koordinate, Starog vijeka, a naslovni junak, koga tumači bivši kečer Dwayne “The Rock” Johnson, je tek profesionalni vojnik čije usluge koriste vladari raznih grčkih gradova-država. Herkul je u svom poslu bio toliko dobar da je sebi mogao priuštiti svitu, odnosno tim koji za njega obavlja pomoćne poslove, a što uključuje mladog nećaka Jolaja (Ritchie) čija je specijalnost to da, poput modernog PR-ovca, svim zainteresiranim stranama širi priče o Herkulovom božanskom podrijetlu, neranjivosti i nadnaravnim moćima. Zahvaljujući tome Herkul sebi može priuštiti da od svog posljednjeg klijenta – tračkog kneza Kota (Hurt) – zatraži dovoljno veliki honorar da bi se mogao povući na imanje na Crnom moru. Međutim, prije nego što se to dogodi, ispostavlja se kako je misija za koju ga je angažirao njegov poslodavac – gušenje krvave pobune – mnogo teža i kompliciranija nego što se mislilo. Ne samo što mora iz ničega stvoriti efikasnu vojsku, nego se čini i da neprijatelj raspolaže magijskim moćima koji njega i njegovu družinu dovode u neravnopravan položaj.

Iako je filmski Herkul iz komercijalnih razloga morao izbaciti neke detalje strip-predloška (protagonistovu biseksualnost i eksplicitno nasilje), upravo se scenarij Ryana J. Condala i Evana Spiilitopoulosa čini najkvalitetnijim elementom filma. Taj je scenarij s jedne strane, ekonomičan i jednostavan – likovi nisu nimalo složeni, a zaplet neopterećen spletkama i sličnim komplikacijama – a s druge strane na prilično domišljat način “tumači” Herkulov mit, odnosno vješto evocira njegove najpoznatije detalje pokušavajući objasniti odnosno prikazati njihovu prozaičnu podlogu. Odustajanje od elementa mita i fantastike je, s druge strane, značajno smanjilo potrebu za CGI-jem (iako će se on, naravno, morati koristiti u završnom obračunu), ali zato omogućilo Ratneru da neke od scena borbi, uključujući i veliku bitku na sredinu filma, režira na staromodan, ali prilično efektan način. 

Imperativ ekonomičnosti je, s druge strane, isto tako učinila Herkula, a daleko više njegove pomoćnike, prilično jednostavnim likovima. Usprkos svega toga, Dwayne Johnson se solidno snalazi u toj ulozi, ali ne može nadmašiti svoje iskusnije kolege  da ostave sjajan dojam u kratkim epizodama. To se odnosi kako na poslovično dobre britanske glumce kao što su Hurt, Fiennes i Sewell, ali i njihove nešto manje poznate nordijske kolege. Među njima se najviše ističe Norvežanin Axel Hennie (poznat kao protagonist crnohumornog krimića Headhunters) kao antička verzija PTSP-ovca, te njegova sunarodnjakinja Ingrid Bolsø Berdal koja se dobro nosi s nezahvalnom ulogom Amazonke koja cijelo vrijeme mora biti u kožnatom bikiniju. Razlog zbog koga ti napori uspijevaju jest taj što su glumci, kao i skoro svatko koji je sudjelovao u ovom filmu, svjesni njegovih ograničenja. Herkul stoga neće ući u antologije i vjerojatno će brzo ispariti iz sjećanja, ali zato barem sada, za razliku od mnogo ambicioznijih i samim time iritantnijih naslova ovog ljeta, služi svojoj svrsi.

HERKUL

(HERCULES)

uloge: Dwayne Johnson, Rebecca Ferguson, Ian McShane, Rufus Sewell, Joseph Fiennes, Peter Mullan, John Hurt, Aksel Hennie, Reece Ritchie, Ingrid Bolsø Berdal

scenarij: Ryan J. Condal & Evan Spilitopoulos

režija: Brett Ratner

proizvodnja: Paramount/MGM, SAD, 2014.

trajanje: 98′

OCJENA: 5/10

RETRO-RECENZIJA: Kralj škorpiona (The Scorpion King, 2002)

uloge: Dwayne "The Rock" Johnson, Kelly Hu, Steven Brand, Michael
 Clarke Duncan, Grant Heslov, Bernard Hill, Peter Facinelli, Ralph
 Moeller, Branscomb Richmond, Sherri Howard
 glazba: John Debney
 scenarij: Stephen Sommers, William Osborne & David Hayter (sinopsis:
 Jonathan Hales)
 režija: Chuck Russell
 proizvodnja: Universal, SAD, 2002.
 distribucija: Kinematografi
 trajanje: 94'

Megabajti teksta su napisani o tome kako današnji Hollywood nije u stanju smisliti nijednu originalnu ideju, te kako su svi njihovi filmovi u posljednje vrijeme ništa drugo nego eksploatacija intelektualnih dobara iz nekih drugih vremena i prostora. Možda je najbolji primjer za to Kralj škorpiona, jedanaod ovogodišnjih komercijalnih uzdanica tvrtke “Universal”. Dotični film predstavlja prequel nastavka popularnog filma koji je predstavljao remake horor-klasika snimljenog prije gotovo sedam desetljeća. Svjesni toga da su u sadržajnom smislu “tanki”, producenti su svoje shvaćanje filma kao umjetnosti pokazali i time što je za glavnog glumca odabran popularni samoanski kečer Dwayne “The Rock” Johnson, a američka kečerska organizacija WWF je navedena kao kofinancijer cijelog projekta. Namjera je bila u kino dotjerati milijune fanova tog sporta, ali komercijalni rezultati baš i nisu bili bas očaravajući. No, Kralj škorpiona je na blagajnama zaradio dovoljno da se počne ozbiljno špekulirati kako o nastavku kao i prilično izglednoj budućnosti “The Rocka” kao Schwarzeneggera našeg doba.

“The Rocku” ovo nije prvi put da glumi Kralja škorpiona s obzirom da se taj lik nakratko pojavio u Mumiji 2 kao drevni egipatski ratnik i negativac. No, u ovom filmu je dotični promijenio gotovo sve osim fizičkog izgleda – podrijetlo, mjesto i vrijeme radnje te vrijednosnu orijentaciju. U drevno doba, tisuću i nešto godina prije nego što su Egipćani sagradili prve piramide, nad Bliski istok se nadvila sjena Memnona (Brand), zlog tiranina čija je ambicija da pokori sav poznati svijet pred skorim ostvarenjem zahvaljujući tajanstvenom čarobnjaku koji je u stanju predviđati budućnost i tako učiniti Memnonove horde nepobjedivima. Poglavari posljednjih slobodnih plemena se odlučuju Memnonu suprotstaviti neortodoksnim sredstvima te unajmljuju Mathayusa (Johnson), jednog od posljednjih pripadnika akadskog naroda koji je od malena bio podučavan vještini ubijanja, kako bi likvidirao čarobnjaka. No, kada krene u akciju Mathayus će shvatiti da je čarobnjak u stvari prelijepa Kasandra (Hu), za koju se kasnije ispostavi da i nije baš previše oduševljena davanjem proročanskih usluga tiraninu. Mathayus će je stoga oteti i uz pomoć nubijskog ratnika Balthazara (Duncan), lopova Arpida (Heslov) i izumitelja Philosa (Hill) smisliti plan kako da porazi tiranina.

Prije nego sto uđe u kino, svaki gledatelj se mora pomiriti s nekoliko ćinjenica. Prvo, ukoliko Kralja škorpiona shvati ili nastoji shvatiti iole ozbiljno, sebi će učiniti veliku uslugu tako sto izađe iz dvorane na samom početku. Slična je stvar bila i s prethodne dvije Mumije, s time što je povijesno okruženje taj fenomen dovelo do apsurda. Tako nas ovaj film pokušava uvjeriti da su Kina, Pompeji, čelik, zelježno oruzje, stari Grci, Babilonci, Sumerci, barut i silikonske grudi koegzistirali par tisuća godina prije prvih piramida te pokazuje takvu brigu za povijesnu vjerodostojnost prema kojoj U-571 i Patriot izgledaju kao dokumentarci. Druga stvar s kojom se gledatelj unaprijed mora pomiriti jest da je s obzirom na današnja pravila Hollywooda ovakav film nemoguće lansirati u američka kina ukoliko nema blagi PG-13 cenzorski rejting. Zbog toga je sasvim normalna stvar da u Kralju škorpiona usprkos uistinu dojmljivog bodycounta gotovo da nema niti jedne jedine kapi krvi, a pojedine scene čak prkose zakonima fizike samo zato da ne pokažu ono čime je očito darežljiva majka priroda opskrbila Kelly Hu i cijeli niz njenih kolegica. Ta je spoznaja posebno bolna gledateljima koji se sjećaju Konana barbarina, Milliusovog remek-djela koje je autorima scenarija i scenografije poslužilo kao više nego očiti uzor. Treća stvar s kojom se gledatelji moraju pomiriti jest to da će Dwayne “The Rock” Johnson morati prilično potruditi ne bi li se u doglednoj budućnosti mogao mjeriti sa Schwarzeneggerovim glumačkim sposobnostima. Ukoliko je gledatelj sve ovo spreman prihvatiti bit će nagrađen filmom koji u svojih sat i pol trajanja ima dovoljno “šore” i “šege” (na “ševu”, iz gore navedenih razloga, možemo zaboraviti) da bude upamćen kao uglavnom prijatno iskustvo. A s obzirom na to što nam Hollywood u posljednje vrijeme uvaljuje kao zabavu, to predstavlja itekakvo dostignuće.

OCJENA: 6/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 11. rujna 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

RETRO-RECENZIJA: Povratak Mumije (The Mummy Returns, 2001)

uloge: Brendan Fraser, Rachel Weisz, Arnold Vosloo, John Hannah, Oded
Fehr, Dwayne "The Rock" Johnson, Freddie Boath, Patricia Velazquez,
Alun Armstrong, Adewale Akinnouye-Agbaje
scenografija: Allan Cameron
kostimografija: John Bloomfield
fotografija: Adrian Biddle
montaža: Bob Ducsay & Kelly Matsumoto
glazba: Alan Silvestri
scenarij: Stephen Sommers
režija: Stephen Sommers
proizvodnja: Universal, SAD, 2001.
trajanje: 130'
 

Godine 1933. američki pustolov Richard “Rick” O’Connell (Fraser) živi u Londonu zajedno sa Evelyn Carnahan (Weisz), egiptologinjom koju je bio upoznao prije deset godina. Nakon što su tada uspjeli spasiti svijet od Imhotepa (Vosloo), zlog staroegipatskog čarobnjaka u obliku svježe uskrsle mumije, Rick i Evelyn su se vjenčali i sada imaju osmogodišnjeg sina Alexa (Boath). No, stjecajem okolnosti Imhotep ponovno oživljava, a njegovi sljedbenici otimaju Alexa. Rick i Evelyn u pomoć priskace Evelynin brat Jonathan (Hannah), a po dolasku u Egipt će im se pridružiti i njihov stari prijatelj Ardeth Bey (Fehr). Potragu za Imhotepom i njegovim sljedbenicima komplicira to što je stjecajem okolnosti oživljena još jedna avet iz staroegipatske prošlosti – moćni Kralj Skorpion (The Rock).

Američki kritičari su bili vise nego skloni provući Povratak Mumije kroz “topli zec”, i to samo zbog jednog jedinog razloga – riječ je o nastavku ne baš produhovljene, ali nadasve zabavne pustolovne limunade koja je prije dvije godine tvrtki Universal donijela gomilu novaca. Stephen Sommers je odmah nakon toga angažiran za nastavak, i može se reci da su kritičari barem djelomično u pravu – Povratak Mumije se od Mumije ne razlikuje ni po čemu, osim po tome što je Sommersu na raspolaganju stajao daleko veći budžet za specijalne efekte. Sommers je, uz par izuzetaka, okupio kompletnu glumačku postavu iz prethodnika, a scenarij je gotovo u potpunosti podređen spektakularnim i nadasve zabavnim akcijskim scenama. Ono malo prostora za likove i humor je, na sreću, dobro iskorišteno, tako da film nimalo ne gubi na ritmu i vise od dva sata se gotovo ne osjeti. Glumačka postava je prilično opuštena, svjesna da stereotipne likove ne treba glumiti s nekim posebnim naporom, iako je Patriciji Velaszquez (poznatoj po najerotskijoj sceni iz prethodnog filma) uloga malo proširena te je tako pokazala da uz impresivan fizički izgled ima i nešto glumačkog talenta. Kada se sve zbroji i oduzme, Povratak Mumije je prilično neambiciozan filmić koji neće ući u antologije, ali koji je zato svoju svrhu postojanja – zabavu – itekako dobro ispunio.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 13. siječnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

RECENZIJA: San Andreas (2015)

Kako se 2016. približava svom kraju, tako se čini sve vjerojatnijim da će je dežurni komentatori opisivati pridjevom koji nije za tisak, a oni malo oprezniji nazivati “godinom katastrofa”. Iz današnje perspektive, pred kraj godine koju mnogi nazivaju apokaliptičnom, prilično je zanimljivo gledati što se prije nekih godinu dana prije smatralo krajem svijeta. A još uvijek nitko apokalipsu ne može prikazati na tako spektakularan način kao Hollywood. Jedan od primjera za to je San Andreas, prošlogodišnji film katastrofe u režiji Brada Peytona.

Sam naslov filma sugerira da je katastrofa koju su hollywoodski scenaristi odabrali njima izuzetno bliska. Riječ je o rasjedu zahvaljujući kome je Kalifornija jedna od tektonski najaktivnijih područja na Zemlji, pa se tako njeni građani moraju svako malo suočavati s potresima i bojati da će jednog dana doći onaj “veliki” koji će od veličanstvenih megalopolisa kao što su San Francisco i Los Angeles napraviti hrpu ruševina (kao što se s zlosretnim San Franciscom već jednom bilo dogodilo početkom 20. stoljeća). Na samom početku seizmolog dr. Hayes (Giamatti) koristi svoj eksperimentalni model kako bi uspješno testirao mogućnost predviđanja te dolazi do zaključka kako će se jedan takav potres upravo dogoditi. Praktične koristi od tog predviđanja, međutim, nema, jer ono nije dovoljno ozbiljno niti brzo shvaćeno da bi spriječilo sveopću destrukciju. Umjesto sprječavanja kreće akcija spašavanja u kojoj sudjeluju vrhunski terenski operativci, kao što je losanđeleski vatrogasac i helikopterski pilot Ray Gaines (Johnson). Za njega je misija spašavanja, kojoj se priključuje bivša supruga Emma (Gugino) osobne prirode, jer bivši supružnici moraju spasiti kći Blake (Daddario) koja je u San Franciscu zaglavila u društvu Emminog zaručnika Daniela Riddicka (Gruffud).

Kritika San Andreasu općenito nije bila sklona, jer je u njemu bez nekih poteškoća prepoznala ništa drugo do tipični ljetni blockbuster. Da stvar po San Andreas bude još gora, riječ je o filmu čija osnovna postavka zapravo i nije naročito originalna – rasjed San Andreas je bio odgovoran za brojne hollywoodske propasti Kalifornije. Zapravo, film bi se komotno mogao nazvati i remakeom Potresa iz 1974. godine, jednog od komercijalno najuspješnijih ostvarenja žanra. Međutim, dok se Potres prije četiri desetljeća mogao shvatiti kao svojevrsni odraz tjeskobe koje je kod tadašnje publike izazvao naftni šok i kraj četvrtstoljetnog neprekidnog ekonomskog rasta, kod San Andreasa se jedino može vidjeti odraz želje hollywoodskih studija da na brzinu zarade novac kombinacijom masovne CGI-destrukcije i mišićave pojave “The Rock” Johnsona, vejrojatno jedne od rijetkih autentičnih akcijskih zvijezda našeg doba. Iako će pokušaj da se ta formula začini s klišeiziranima podzapletima vezanim uz obitelj glavnog junaka izazvati zijevanje, ipak se ne može reći da scenarist Cuse, poznat kao jedan od autora TV-serije Izgubljeni, nije imao ama baš nimalo kreativnosti. To se prije svega odnosi na prilično zanimljivu ideju da se problem razdvojenosti članova obitelji Gaines u devastiranoj Kaliforniji rješava improvizacijama, odnosno korištenjem različitih prometnih sredstava. A i scene uništenja Kalifornije – a to je ono što gledatelje najviše zanima – su uistinu impresivne. Na kraju, ako se San Andreas shvati kao ništa drugo do ljetni blockbuster, onima koji ga pogledaju će pružiti daleko manje razočaranja nego što im je pružila 2016. godina.

SAN ANDREAS
uloge: Dwayne "The Rock" Johnson, Carla Gugino, Alexandra Daddario, Ioan Gruffud, Archie Panjabi, Paul Giamatti
scenarij: Carlton Cuse
režija: Brad Peyton
proizvodnja: Warner Bros/New Line Cinema, SAD, 2015.
trajanje: 134 min.

OCJENA: 5/10

RECENZIJA: Brzi i žestoki 7 (2015)

BRZI I ŽESTOKI 7
(FURIOUS 7)
uloge: Vin Diesel, Paul Walker, Dwayne Johnson, Michelle Rodriguez, Jason Statham, Kurt Russell, Djimon Honsou, Nathalie Emmanuel
scenarij: Chris Morgan
režija: James Wan
proizvodnja: Universal, SAD, 2015.
trajanje: 137 min.

Kada budući povjesničari budu primjer tražili uspješne i dugotrajne hollywoodske franšize s početka 21. stoljeća, malo što će poslužiti tako dobro kao Brzi i žestoki. A kada se bude tražio odgovor zbog čega je relativno skromni film temeljen na članku ilegalnim auto-utrkama u Los Angelesu dogurao do još šest nastavaka, jedan od odgovora bi mogla biti spremnost producenata ne samo da značajno mijenjaju stvari, pa čak i odstupaju od glavne formule, pa se tako u prethodna dva skrenulo u vode kriminalističke akcijade općeg tipa. Još važnijom se, međutim, čini sklonost da se svakim nastavkom gledateljima pokuša ponuditi više – bilo da je riječ o spektakularnosti akcije, količini mišića, a još više likova, kojima vjerojatno čak ni zagriženiji fanovi ne mogu popamtiti sva imena. Kada je kadrovska ekspanzija postala problem, producenti su ga pokušavali riješiti likvidacijama pojedinih likova. U posljednjem nastavku ih je, pak, na taj postupak u najvećem dijelu motivirala tragična smrt glumca Paula Walkera.

Sedmi nastavak počinje nakon što je družina pustolova na čelu sa Domom Torretom (Diesel) i Brianom O’Connerom (Walker) konačno od federalnih vlasti dobila odrješenje za svoje prethodne nestašluke te bi trebala započeti miran život. Tome, međutim, na kraj staje Deckard Shaw (Statham), odmetnuti britanski specijalac čijeg su brata Torreto i O’Conner eliminirali u prethodnom nastavku i koji ne preza od ničega kako bi im se osvetio. Nakon što shvate da je  život O’Connerove obitelji u opasnosti, Torreto i ostatak družine pristaju na još jednu ponudu vlade koja bi ih trebala zaštititi u zamjenu za “sitne” usluge koje se tiču dobavljanja Božjeg oka, kompjuterskog programa koji omogućava nadzor nad svime na planetu. Pri tome oni neće samo morati brinuti o Shawu, nego i o Jakandeu (Honsou), somalijskom najamniku na čelu privatne vojske koji je zarobio Ramsey (Emmanuel), hakericu koja je stvorila Božje oko.

Kada je netko sklon tome da u svakom nastavku ubacuje mnogo novih elemenata, onda zakoni vjerojatnosti govore da će neki od njih biti dobri. U slučaju Brzi i žestoki 7 se to odnosi na dvije stvari. Jedna od njih je Dubai kao egzotična lokacija, koju su, doduše, već često koristili druge hollywoodske franšize, ali se ovdje čini osvježavajućima i u njoj se, zapravo, događa najbolja akcijska scena filma. U njoj, između ostalih, nastupa gotovo neprepoznatljiva, ali prilično upečatljiva Rhonda Rosey, čije su borilačke vještine iskorištene daleko bolje nego u Plaćenicima 3. Kao dobra novina u franšizi se može shvatiti i danas pomalo zaboravljeni Kurt Russell, ali koji se doima prilično dobro raspoložen i više nego sretan što nakon mnogo godina može nastupati u akcijadama, makar i kao druga violina.

No, na žalost, tu priča o poboljšanjima Brzih i žestokih prestaje. Scenarij Chrisa Morgana, koji je bio loš u prethodnom nastavku, još je problematičniji u novom. Negativci cijeloj franšizi nisu bili jača strana te se moglo osnovano pretpostaviti da bi ulazak akcijskog razbijača kao što je Jason Statham mogao ukloniti taj nedostatak. Međutim, već prilikom prve scene u kojoj se pojavljuje Owen Shaw – kada se naizgled banalna bolnička posjeta pokaže kao epilog nadrealnog obračuna – se pokazuje da su autori, s jedne strane, pretjerali, a s druge strane, za Shawa se kao pojedinca zna da iz čisto aritmetičkih razloga nema šanse protiv Torreta i O’Connera iza kojih stoji ne samo moćna gomilica akcijskih junaka, nego i američka vlada. Da stvar bude gora, Shaw se, zapravo, i ne pojavljuje previše u filmu, odnosno posao glavne opasnosti za protagoniste dijeli s Jakandeovim hordama. Kada konačno dođe do završnog obračuna na ulicama Los Angelesa (koji se, kao i u prethodnom nastavku, odigrava noću), on je, bez obzira na mačističke replike koje izgovara Torreto, u mnogo čemu antiklimaktičan. A uopće nije potrebno govoriti koliko je ishod predvidljiv, kao što je predvidljiv i završni homage posvećen Walkeru i njegovom fiktivnog alter egu, čiji je odlazak iz serije omogućen zahvaljujući CGI-ju i trikovima. Za Walkerove fanove, ali i poklonike serije, to je dirljiv trenutak, a vjerojatno i najpamtljiviji element filma. I kada tu sekvencu zamijeni odjavna špica, ostaje gorak okus u ustima ne samo zbog toga što se na taj trenutak, kada je bešćutni i kalkulantski Hollywood nakratko pokazao nešto poput duše, moralo čekati dva sata, nego i zbog spoznaje da je netko zbog toga morao poginuti.

OCJENA: 4/10

RECENZIJA: Velika pljačka (2013)

Liam Hemsworth
Liam Hemsworth (izvor: Gage Skidmore)

VELIKA PLJAČKA
(EMPIRE STATE)
uloge: Liam Hemsworth, Michael Angarano, Dwayne Johnson, Emma Roberts, Paul Ben-Victor
scenarij: Adam Mazer
režija: Dito Montiel
proizvodnja: Lionsgate, SAD, 2013.
trajanje: 94 '

Gledajući kako nekoć ugledna i neupitna imena posljednjih godina paradiraju po Rementincu, a još više entuzijazam s kojim ih isti oni koji su im ljubili ruke danas razapinju kao “lopine”, postavlja se jedno pitanje. Što bi obični čovjek učinio da se našao u njihovoj situaciji, odnosno da bi se iskušenje “samoposluživanja” na račun tuđeg novca “malom čovjeku” bilo isto tako neodoljivo kao i “izopačenim” odličnicima? Nama susjedni Talijani na to pitanje imaju običaj odgovarati izrekom prema kojoj je prilika ono što razlikuje lopova od poštenog čovjeka. A jedna takva, i to prilično spektakularna, prilika je glavni element radnje američkog filma Empire State, naslov koga je domaći distributer po dobrom starom običaju “prekrstio” u bezličnu i neproduhovljenu Veliku pljačku.

Radnja filma je smještena u New York, odnosno istoimenu saveznu državu kojoj je “Empire State” (“Carstvo država”) nadimak, a ista fraza može poslužiti kao ironični komentar na “njujorško stanje uma”. Ono 1982. godine, kada započinje film, ne izgleda previše dobro, a što i ne iznenađuje s obzirom na izuzetno lošu ekonomsku situaciju, koja se odražava na beznađe, kriminal i nasilje na ulicama. Besparica teško pogađa doseljeničke obitelji, poput one čiji je član Chris Potamitis (Hemsworth), sin bivšeg grčkog policajca koji nastoji u novoj domovini nastaviti obiteljsku tradiciju i priključiti se njujorškoj policiji. Mladenačka neopreznost i uhićenje zbog marihuane, za koje je zaslužan Chrisov najbolji prijatelj Eddie (Angrano), je, međutim, Chrisu zapriječila upis na policijsku akademiju, te se umjesto toga mora zadovoljiti karijerom zaštitara u “Empireu”, kompaniji za prijevoz novca. Posao je naporan, opasan, monoton i izuzetno slabo plaćen, ali Chris s vremenom primjećuje kako ga njegovi kolege, ali i šefovi, ne shvaćaju previše ozbiljno, odnosno da milijune uskladištenih novčanica nitko zapravo ne čuva. Nakon dosta premišljanja, Chris se “posluži” sa nekoliko desetaka tisuća dolara i ustanovi da to nitko nije primijetio. Problemi umjesto toga nastanu kada se o tome “izlane” Eddieju koji, pak, cijelu priču prenosi lokalnim grčkim mafijašima koji traže “komad” svega što Chris uzima ili namjerava uzeti sa svog radnog mjesta.

Usprkos na prvi pogled impresivne glumačke postave, Velika pljačka je završila “ispod radara”, a u SAD, zapravo, nije imala kino-distribuciju. Odluka producenata da filmu daju ponižavajući status “direct-to-video” se, s jedne strane, može protumačiti relativno niskim budžetom, ali ne i nedostatkom ambicija. Scenarist Adam Mazar je, naime, autor nagrađivanog biografskog TV-filma o Jacku Kevorkianu, a režiju potpisuje Dito Montiel, bivši pank-glazbenik koji se preorijentirao na pisanje romana i režiranje filmova čiji su protagonisti mladi ljudi koji na razne riskantne načine pokušavaju zaraditi koricu kruha u urbanoj džungli. Ono što Veliku pljačku odlikuje jest to da se temelji na istinitim događajima (pa tako započinje dokumentarnim televizijskim snimkama, a završava modernim epilogom u kojoj stvarni Chris Potamitis daje intervju). New York ranih 1980-ih je rekonstuiran na ekonomičan, ali prilično uvjerljiv način, odnosno sve do trenutka kada Montiel mora današnju publiku podsjetiti kako je “Velika jabuka” do dolaska autoritarnog Rudyja Giulianija na mjesto gradonačelnika (koji se u filmu nakratko pojavljuje kao lik, odnosno federalni tužitelj zadužen za istragu pljačke) bilo ne samo opasno, nego i izuzetno nasilno mjesto na život. Moralne dileme s kojima se suočava protagonist su tako nimalo suptilno naglašene sudbinom njegovog dobronamjernog kolege i prijatelja koga glumi Michael Rispoli. Film također sadrži scene oružanih obračuna i krvoprolića koje se doimaju malo previše spektakularno da bi bili uvjerljivi za cijelu priču, te se doimaju naknadno umetnutim, kako bi se umjetno “napumpao” inače previše prozaični sadržaj. S druge strane je u filmu prilično zanimljivo gledati kako se fenomen kriminala nastoji prikazati u njegovom ekonomskom kontekstu, kao što i to da mu je ključan katalizator nečija glupost i nesposobnost. U slučaju Velike pljačke se među idiote i nesposobnjakoviće ubrajaju i kriminalci i žrtve, i u takvoj mjeri da film na trenutke počinje sličiti na crnu komediju.

Ironičan, crnohumorni ton filma, odnosno atmosfera koju upotpunjava vješto korištenje pjesme “It Never Rains in Southern California” Alberta Hammonda u soundtracku, će mnoge nagnati na usporedbe sa Scorsesejevim Dobrim momcima, neizbježne i za to što je pothvat protagonista ovog filma nadmašio pothvat Scorsejevih “junaka”. Takve su usporedbe za Veliku pljačku, međutim kobne, dijelom zato što je Montiel, koji se ionako ne može pohvaliti bog-zna-kakvom filmografijom, daleko ispod Scorseseja, ali i zato što je film u mnogo čemu nedovršen, pa su tako neki podzapleti tek naznačeni, a i završnica (predvidljiva nakon što se u istragu uključi superpolicajac koga glumi Dwayne Johnson) je prilično antiklimaktična. Možda je razlog u neodstatku novca ili inspiracije, a možda zato što je u originalnom obliku ili zamisli bio predug za Lionsgateove producente.

S druge strane je glumačka postava obavila dobar posao. Iako se Hemsworth u glavnoj ulozi više sliči manekenu, nego sirovom klipanu s opakih njujorških ulica, njegova je uloga adekvatna, isto kao i Johnson kao iskusni i nezaustavljivi čuvar zakona. Mnogo je zanimljiviji Michael Angarano kao njegov suicidalno bedasti prijatelj, ali i pouzdani karakterni glumac Paul Ben-Victor kao njegov otac. Ti detalji će zadovoljiti publiku koja od Velike pljačke ništa osim neobavezne zabave, niti je tangira to da je ovaj film očigledno mogao pružiti nešto više.

OCJENA: 5/10

Enhanced by Zemanta

RECENZIJA: Doušnik (2013)

EL INFILTRADO - SNITCH
(izvor: Movies / Cinema)

DOUŠNIK
(SNITCH)
uloge: Dwayne Johnson, John Bernthal, Susan Sarandon, Rafi Gavron, Melina Kankaredes
scenarij: Jason Haythe & Ric Roman Waugh
režija: Ric Roman Waugh
proizvodnja: Summit Entertainment, SAD, 2013.
trajanje: 112'

Jedna od najpopularnijih izreka kaže da je konzervativac ništa drugo do liberal koga su opljačkali na ulici. Kao primjer obrnute političke konverzije bi moglo poslužiti ono što se zove “rat protiv droge”. Fenomen, nedavno viđen u nas, se ogleda u vatrenim zagovornicima nemilosrdnih pravno-policijskih obračuna s dilerima koji odjednom postaju zagovornici ljudskih prava, rehabilitacije, prevencije i “harm reductiona” čim netko od njihove djece “padne” s vrećom “bijelog” ili “žutog”. Potencijali za takav preokret su, dakako, najveći u zemljama čiji su kazneni zakoni usmjereni protiv droge najstroži, a među njih spadaju i Sjedinjene Države, gdje minimalna kazna za trgovanje drogom iznosi deset godina zatvora. Kakve posljedice takva politika može imati po obitelji nastoji istražiti kriminalistička drama “Doušnik” Rica Romana Waugha.

Scenarij Waugha i Justina Haythea je inspiriran stvarnim događajima. Radnja započinje kada srednjoškolac Jason Collins (Gavron) pristane učiniti uslugu svom prijatelju i preuzeti paket s tabletama “ecstasyja”. Vrlo brzo se ispostavi da je u pitanju fatalna greška kada odmah nakon preuzimanja paketa Jasona uhite agenti DEA. Njegovi roditelji – majka Sylvie (Kanakaredes) i otac John Matthews (Johnson) – tek postupno shvaćaju u kakvoj joj je nevolji sin, odnosno da je u očima zakona diler koji mora “odguliti” najmanje desetljeće iza rešetaka. Beskrupulozna savezna tužiteljica Joanne Keeghan (Sarandon) kao jedinu alternativu nudi da mladić “otcinka” svog dobavljača ili neku drugu krupnu ili sitnu “ribu” uključenu u narko-biznis. Problem je u tome što je Jasonu pošiljka “ecstasyja” bila jedini posao s narkoticima u životu, odnosno da ne zna nikoga osim svog prijatelja koji ga je, dakako, bez mnogo problema bio izdao. John, dijelom potaknut i grižnjom savjesti što je sina i Sylvie ostavio radi mlađe žene, se odlučuje za očajnički korak i odlučuje sam potražiti dilere kojima bi mogao “smjestiti” i tako ishoditi slobodu svog sina. U tu svrhu bi mu mogao poslužiti Daniel James (Bernthal), zaposlenik njegove građevinske tvrtke koji je neko vrijeme proveo iza rešetaka i ima veze sa ljudima s druge strane zakona.

“Doušnik” je jedan od neobičnijih filmova na našem kino-repertoaru. Razlog za to nije toliko u zapletu koliko u prilično hrabroj, ali ne baš najspretnije izvedenoj zamisli da se mrtvački ozbiljno ukazivanje na aktualne društvene probleme smjesti u žanrovski okvir akcijskog trilera. Još neobičnije izgleda angažman fizički impozantnog Dwaynea “The Rock” Johnsona za lik koji zahtjeva daleko više glumačkih nego razbijačkih vještina. Usprkos svemu, on više nego adekvatno obavlja svoj posao omogućavajući gledateljima da ga zamisle kao običnog čovjeka u neobičnoj situaciji, a ne kao heroja. Možda je tome najbolji primjer scena u kojoj njegov lik u mračnoj ulici okruže četiri barabe, i koja završi onako kako bi završila u stvarnom životu, a ne kao u tipičnom filmu iz njegovog opusa. Još bolje izgleda uvođenje Danielovog lika, koga izvrsno tumači Jon Bernthal, poznat po ulozi Shanea u “Živim mrtvacima”; kao bivši zatvorenik koji pokušava poštenim radom nahraniti obitelj filmu daje dodatnu ljudsku dimenziju, a priča još veću kompleksnost, jer protagonist s Danielom manipulira isto onako kao što s njim manipulira bešćutni represivni aparat.

Dobar dojam, međutim, nestaje kada realizam bude zamijenjen jeftinim žanrovskim klišejima –oni se pojavlujuu u obliku crnačke bande kojom upravlja Michael Kenneth Williams, proslavljeni Omar iz “Žice”, kao i do zuba naoružane paravojske meksičkog narko-kartela. Tada film mora ispuniti i svoju kvotu akcijskih scena u kojima se ispaljuju na tisuće metaka i razbijaju deseci automobila, kao i posve nepotrebne melodramatske scene vezane uz Jasonov boravak iza rešetaka. “Doušnik”, na sreću, završava na vrijeme, odnosno prije nego što klišeji postanu previše zamorni da bi zasjenili njegove dobre strane.

OCJENA: 6/10

RECENZIJA: Pain & Gain (2013)

Mark Wahlberg on the set of "Pain and Gai...
Mark Wahlberg na setu “Pain and Gain” (izvor: Hollywood_PR)

PAIN & GAIN
uloge: Mark Wahlberg, Dwayne Johnson, Andrew Mackie, Tony Shalboub, Rob Paly, Ed Harris
scenarij: Christopher Marcus & Stephen McNeeley
režija: Michael Bay
proizvodnja: Paramount Pictures, SAD, 2013.
trajanje: 129 '

Malo koji današnji filmaš se može “pohvaliti” s tolikom količinom mržnje koju izaziva kod filmskih kritičara kao Michael Bay. Ali se isto tako i malo koji filmaš može pohvaliti kako negativne kritike nemaju nikakav učinak na njegovu karijeru, odnosno vagone novca koje njegovi filmovi nastavljaju odnositi s kino-blagajni. Bay je, naime, pronašao uspješnu formulu – eksplozije, mačistički “onelineri”, oskudno odjevene žene, scenariji prilagođeni publici “s posebnim potrebama” i mitraljeska emtivievska montaža u najgorem smislu riječi. Bay sebi može priuštiti da svako malo u dvorane izbacuje filmsko smeće, kao što se uopće ne mora truditi da napravi nešto bolje. No, nešto takvo mu se jednom umalo dogodilo s filmom “Otok”, a jedan za Baya sasvim atipični film je i “Pain & Gain”, crna komedija koja s 25 milijuna dolara budžeta tom filmašu predstavlja ekvivalent komorne drame.

“Pain & Gain” (čiji naslov potječe o engleskoj poslovici prema kojoj nema dobitka bez boli) je za Baya atipičan i zbog toga što se temelji na istinitoj priči. Ona se, doduše, zbiva u Miamiju sredinom 1990-ih, i to upravo u vrijeme kada je Bay na ulicama tog živopisnog grada s “Lošim momcima” započeo svoju karijeru. Stvari, međutim, ne idu tako dobro za Daniela Lugoa (Wahlberg), fanatičnog boybuildera i osuđenog varalicu koji je uvjeren kako je zbog predanosti izgradnji vlastitog tijela zaslužio nešto više od slabo plaćenog posla instruktora u teretani. Prilika za ostvarenje američkog sna se ukaže kada se među antipatičnim ali bogatim klijentima u teretani pojavi “mutni” kolumbijsko-židovski ugostitelj Victor Kershaw (Shalboub). Lugo ga odlučuje oteti i natjerati da mu preda svu imovinu, a u tome će mu pomoći kolega Adrien Doorbal (Mackie) i bivši zatvorenik Paul Doyle (Johnson). Pothvat je loše isplaniran, još lošije izveden i, kao i mnogi slični, izaziva sve nasilnije i neugodnije posljedice po sve u njega upletene.

Ne samo nizak budžet, nego potreba da se drži stvarnih činjenica je Baya natjerala da se suzdrži od eksplozija i destrukcije po ulicama (iako film sadrži nekoliko scena pucnjave i jurnjave kojih zapravo nije bilo u stvarnom životu). S druge strane je cenzorski rejting “R” Bayu omogućio mnogo eksplicitnije scene nasilja, sakaćenja i krvoprolića nego što je to obično slučaj u njegovom opusu. Gledateljima će, međutim, daleko više pažnje izazvati “sočni” rječnik protagonista, ali i humor koji se trudi razbiti okvire današnje “političke korektnosti”, a dežurnim dušobrižnicima dati dodatne argumente da Baya razapnu kao besramnog seksista i homofoba. “Pain & Gain” usprkos tome funkcionira kao prilično zabavan, pa na trenutke i originalan film, odnosno onoliko koliko originalna može biti neobična mješavina Boyleovog “Trainspottinga”, Tarantinovog “Paklenog šunda”, coenovskog “Farga” i narativnih tehnika Scorsejevih”Dobrih momaka”. I sve to se, naravno, bez obzira na uobičajeno hollywoodskih “šminkanje” pojedinih “problematičnih” detalja, temelji na stvarnim ličnostima i događajima, postavši još jedan primjer kako život zna kopirati umjetnost. Ali, možda najviše valja istaći da scenarij Christophera Markusa i Stephena McNeeleya tu bizarnu priču koristi za satirički prikaz američkog sna shvaćenog kao zgrtanje materijalnog bogatstva bez obaziranja na ikakva moralna načela ili, kao u slučaju protagonista, zdrav razum. Ismijavanje kulta gradnje mišića kroz korištenje svakojakih sumnjivih supstanci bi se, pak, moglo shvatiti i kao Bayeovo parodiranje vlastitih “steroidnih” spekatakala. Bayu je ovdje od velike pomoći i raznolika, ali prilično raspoložena ekipa koja sadrži supermodele, komičare i karakterne glumce; najugodnije je iznenađenje Dwayne Johnson kao jedini od otmičara koji ima nešto nalik na savjest. Iako se čini razvučenim, i iako njegov mizantropski humor nije za svakog, “Pain & Gain” se može nazvati ne samo ugodnim iznenađenjem, nego i najboljim filmom u karijeri Michaela Baya.

OCJENA: 6/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 12. svibnja 2013. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)