RETRO-RECENZIJA: Kralj škorpiona (The Scorpion King, 2002)

uloge: Dwayne "The Rock" Johnson, Kelly Hu, Steven Brand, Michael
 Clarke Duncan, Grant Heslov, Bernard Hill, Peter Facinelli, Ralph
 Moeller, Branscomb Richmond, Sherri Howard
 glazba: John Debney
 scenarij: Stephen Sommers, William Osborne & David Hayter (sinopsis:
 Jonathan Hales)
 režija: Chuck Russell
 proizvodnja: Universal, SAD, 2002.
 distribucija: Kinematografi
 trajanje: 94'

Megabajti teksta su napisani o tome kako današnji Hollywood nije u stanju smisliti nijednu originalnu ideju, te kako su svi njihovi filmovi u posljednje vrijeme ništa drugo nego eksploatacija intelektualnih dobara iz nekih drugih vremena i prostora. Možda je najbolji primjer za to Kralj škorpiona, jedanaod ovogodišnjih komercijalnih uzdanica tvrtke “Universal”. Dotični film predstavlja prequel nastavka popularnog filma koji je predstavljao remake horor-klasika snimljenog prije gotovo sedam desetljeća. Svjesni toga da su u sadržajnom smislu “tanki”, producenti su svoje shvaćanje filma kao umjetnosti pokazali i time što je za glavnog glumca odabran popularni samoanski kečer Dwayne “The Rock” Johnson, a američka kečerska organizacija WWF je navedena kao kofinancijer cijelog projekta. Namjera je bila u kino dotjerati milijune fanova tog sporta, ali komercijalni rezultati baš i nisu bili bas očaravajući. No, Kralj škorpiona je na blagajnama zaradio dovoljno da se počne ozbiljno špekulirati kako o nastavku kao i prilično izglednoj budućnosti “The Rocka” kao Schwarzeneggera našeg doba.

“The Rocku” ovo nije prvi put da glumi Kralja škorpiona s obzirom da se taj lik nakratko pojavio u Mumiji 2 kao drevni egipatski ratnik i negativac. No, u ovom filmu je dotični promijenio gotovo sve osim fizičkog izgleda – podrijetlo, mjesto i vrijeme radnje te vrijednosnu orijentaciju. U drevno doba, tisuću i nešto godina prije nego što su Egipćani sagradili prve piramide, nad Bliski istok se nadvila sjena Memnona (Brand), zlog tiranina čija je ambicija da pokori sav poznati svijet pred skorim ostvarenjem zahvaljujući tajanstvenom čarobnjaku koji je u stanju predviđati budućnost i tako učiniti Memnonove horde nepobjedivima. Poglavari posljednjih slobodnih plemena se odlučuju Memnonu suprotstaviti neortodoksnim sredstvima te unajmljuju Mathayusa (Johnson), jednog od posljednjih pripadnika akadskog naroda koji je od malena bio podučavan vještini ubijanja, kako bi likvidirao čarobnjaka. No, kada krene u akciju Mathayus će shvatiti da je čarobnjak u stvari prelijepa Kasandra (Hu), za koju se kasnije ispostavi da i nije baš previše oduševljena davanjem proročanskih usluga tiraninu. Mathayus će je stoga oteti i uz pomoć nubijskog ratnika Balthazara (Duncan), lopova Arpida (Heslov) i izumitelja Philosa (Hill) smisliti plan kako da porazi tiranina.

Prije nego sto uđe u kino, svaki gledatelj se mora pomiriti s nekoliko ćinjenica. Prvo, ukoliko Kralja škorpiona shvati ili nastoji shvatiti iole ozbiljno, sebi će učiniti veliku uslugu tako sto izađe iz dvorane na samom početku. Slična je stvar bila i s prethodne dvije Mumije, s time što je povijesno okruženje taj fenomen dovelo do apsurda. Tako nas ovaj film pokušava uvjeriti da su Kina, Pompeji, čelik, zelježno oruzje, stari Grci, Babilonci, Sumerci, barut i silikonske grudi koegzistirali par tisuća godina prije prvih piramida te pokazuje takvu brigu za povijesnu vjerodostojnost prema kojoj U-571 i Patriot izgledaju kao dokumentarci. Druga stvar s kojom se gledatelj unaprijed mora pomiriti jest da je s obzirom na današnja pravila Hollywooda ovakav film nemoguće lansirati u američka kina ukoliko nema blagi PG-13 cenzorski rejting. Zbog toga je sasvim normalna stvar da u Kralju škorpiona usprkos uistinu dojmljivog bodycounta gotovo da nema niti jedne jedine kapi krvi, a pojedine scene čak prkose zakonima fizike samo zato da ne pokažu ono čime je očito darežljiva majka priroda opskrbila Kelly Hu i cijeli niz njenih kolegica. Ta je spoznaja posebno bolna gledateljima koji se sjećaju Konana barbarina, Milliusovog remek-djela koje je autorima scenarija i scenografije poslužilo kao više nego očiti uzor. Treća stvar s kojom se gledatelji moraju pomiriti jest to da će Dwayne “The Rock” Johnson morati prilično potruditi ne bi li se u doglednoj budućnosti mogao mjeriti sa Schwarzeneggerovim glumačkim sposobnostima. Ukoliko je gledatelj sve ovo spreman prihvatiti bit će nagrađen filmom koji u svojih sat i pol trajanja ima dovoljno “šore” i “šege” (na “ševu”, iz gore navedenih razloga, možemo zaboraviti) da bude upamćen kao uglavnom prijatno iskustvo. A s obzirom na to što nam Hollywood u posljednje vrijeme uvaljuje kao zabavu, to predstavlja itekakvo dostignuće.

OCJENA: 6/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 11. rujna 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

RETRO-RECENZIJA: Planet majmuna (Planet of the Apes, 2001)

uloge: Mark Wahlberg, Tim Roth, Helena Bonham Carter, Michael Clarke
Duncan, Paul Giamatti, Estella Warren, Cary-Hiroyuki Tagawa, David
Warner, Erick Avari, Kris Kristofersson, Lisa Marie, Charlton Heston,
Linda Harrison
scenografija: Rick Heinrichs
kostimografija: Colleen Attwood
fotografija: Philippe Rousselot
montaza: Chris Lebenzon
glazba: Danny Elfmann
scenarij: William Broyles Jr., Lawrence Konner & Mark Rosenthal
režija: Tim Burton
proizvodnja: 20th Century Fox, SAD, 2001.
distribucija: Continental
trajanje: 119'

U današnje vrijeme, kada bezidejnom Hollywoodu ništa nije sveto, gotovo da nema nijednog značajnijeg filma s kraja 60-tih i početka 70-tih koji nije doživio moderni remake. Nakon cijelog niza velikih filmova čije su reputacije zauvijek upropaštene inferiornim modernim verzijama, red je došao i na Planet majmuna, SF-klasik iz 1968. godine. Iako ne među najboljim primjercima žanra, ta priča o društvu u kojemu su ljudi prestali biti dominatna vrsta se zbog svog revolucionarnog odbacivanja antropocentrizma dan-danas smatra jednim od najznačajnijih SF-filmova ikada snimljenih. No, u svoje vrijeme je taj film bio i prilično popularan, te je doživio četiri (uglavnom loša) nastavka, crtić i TV-seriju (prikazanu sredinom 80-tih na tadašnjem JRT-u). Posljednjih pet-šest godina se dosta govorilo o modernom remakeu, a među imenima zainteresiranim za taj projekt su se spominjali James Cameron, Arnold Schwarzenegger, Oliver Stone i Chris Columbus. Na kraju je 100 milijuna US$ “težak” film povjeren Timu Burtonu, koji je zbog svoje gotske reputacije mnogima izgledao kao čudan izbor za režisera futurističkog spektakla. No, svejedno se od filma ovog ljeta mnogo očekivalo, ali su prema filmu neraspoloženi kritičari i prema “filmovima-događajima” još nerasploženija publika Planet majmuna učinili popriličnim razočaranjem.

Radnja filma započinje godine 2029. na svemirskoj stanici u dubokom svemiru gdje američka vojska za najrizičnije istraživčcke misije koristi čimpanze i druge majmune kojima je genetskim inženjeringom povećana inteligencija. Kada kapsulu jednog od njegovih ljubimaca “popapa” prostorno-vremenska oluja, kapetan Leo Davidson (Wahlberg) kreće za njim u misiju spašavanja. No, ista pojava proguta i njegovu kapsulu te hrabri astronaut završava na nepoznatom planetu kojim gospodare inteligentni majmuni. Da stvar bude zanimljivija, na planetu postoje i homo sapiensi koje majmuni tretiraju kao inferiornu vrsta i koriste kao ropsku radnu snagu. Leo postaje plijenom lovaca na ljudsko roblje, ali ima sreću da bude prodan majmunici Ari (Carter), kćeri utjecajnog senatora – idealistkinji koja se bori za prava ljudi. Uz njenu pomoć Leo će skupinu odbjeglih ljudi-robova, medju kojima se nalazi i lijepa Daena (Warren) odvesti do olupine svog svemirskog broda. U međuvremenu je za njima poslana vojska majmuna koju predvodi beskrupulozni i čovjekomrzacki general Thade (Roth). Leo i njegova družina im nastoje pobjeći te stići u “Zabranjenu zonu” gdje ih čeka šokantno otkriće p podrijetlu majmunskog svijeta.

Tim Burton se prilikom stvaranja novog Planeta majmuna suočio s dva ozbiljna problema – prvo, morao je istovremeno biti vjeran kultnom originalu i ponuditi nešto novo; istovremeno se morao suočiti s činjenicom da cijela premisa filma u današnje doba jednostavno nema onakvu snagu kakvu je imala u Hladnim ratom i društvenim previranjem opterećenim 60- tim godinama. Burton je prvi dio posla relativno pristojno obavio – scenarij Broylesa, Konnera i Rosenthala ne samo što je potpuno različit od verzije legendarnog Roda Serlinga iz 1968. godine od koje samo tu i tamo posuđuje pokoju repliku (što uključuje i Charltona Hestona koji ponavlja završne riječi iz originalnog filma u sasvim novoj situaciji), nego je u mnogo čemu bolji pa i uvjerljiviji. S druge strane, taj scenarij se gotovo uopće ne trudi bakćati s nekakvim socijalnim ili etičkim pitanjima, nego se sve svodi na jednodimenzionalnu i prilično predvidljivu SF-slikovnicu s jasno određenom i “politički nekorektnom” raspodjelom uloga između dobrih i loših momaka, gdje, za razliku od originala, među potonje ne spada nijedan homo sapiens. No, Burtona to previše ne zanima koliko prilika da jos jednom iskaze svoj talent za stvaranje neobičnih svjetova. Majmunski svijet je prilično uvjerljivo dočaran zahvaljujući izvrsnim specijalnim efektima, sjajnoj kostimografiji Colleen Attwood, scenografiji Ricka Heinrichsa kao i uistinu dojmljivoj masci Ricka Bakera. Glumci se, s druge strane, nisu baš pretjerano iskazali – iako Tim Roth pod majmunskom maskom briljira kao negativac, slično kao sto Helena Bonham Carter pod sličnom maskom izgleda humanije nego u većini svojih filmova, ostatak ekipe se baš previše ne trudi. To je pogotovo slučaj s Wahlbergom cčju bi ulogu mogao odglumiti i netko kalibra Jean-Claude Van Dammea a za Estellu Warren je više nego očito da joj je jedina svrha da pred kamerama paradira u što oskudnijoj odjeći. No, sve to bi se još kako-tako i moglo oprostiti Burtonu da kojim slučajem nije podlegao iskušenju da pokuša nadmašiti original sa još šokantnijom završnicom. Taj je pokušaj bio već unaprijed osuđen na propast, i jedini efekt tog neuvjerljivog i nelogičnog finala bile su legije SF-fanova koje su bacale drvlje i kamenje na film. Na kraju je dojam uistinu ozbiljno pokvaren, ali Burtonova režija je ipak dovoljno kvalitetna da se novi Planet majmuna kao cjelina može preporučiti i onim gledateljima koji ne osjećaju sentimentalnu privrženost prema kult-originalu.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 14. studenog 2001. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

(RETRO) RECENZIJA: Daredevil (2003)

DAREDEVIL - ČOVJEK BEZ STRAHA
(DAREDEVIL)

uloge: Ben Affleck, Jennifer Garner, Colin Farrell, Michael Clarke Duncan, 
Jon Favreau, Scott Tera, Joe Pantoliano, Ellen Pompeo, Leland Orser, Erick Avari, 
Paul Ben-Victor, Derrick O'Connor, David Keith
glazba: Graeme Revell
scenarij: Mark Steven Johnson
rezija: Mark Steven Johnson
proizvodnja: 20th Century Fox, SAD, 2003.
distribucija: Continental Film
trajanje: 103 '

U prošlom desetljecu glavni trend u holivudskim filmovima su bili serijske ubojice i virtualna stvarnost. U ovom desetljeću glavni holivudski trend će biti ekranizacije popularnih strip-junaka. Barem se takav dojam moze steći nakon što su veliki holivudski studiji u relativno kratkom vremenu kao svoje glavne komercijalne uzdanice lansirali filmove kao što su X-Men i Spider-Man, temeljene na popularnim stripovima. Ovo ljeto bi se u kinima trebao pojaviti Hulk, a u međuvremenu je tvrtka “20th Century Fox” u zimski termin ugurala ekranizaciju Daredevila, još jednog strip-junaka iz “Marvelovog” univerzuma. Scenarij i režija je povjeren Marku Stevenu Johnsonu, poznatom po komedijama i sentimentalnim dramama (Simon Birch). On je sebe producentima uspio
nametnuti tako što se predstavio kao veliki poklonik originalnog stripa i odličan poznavatelj materije.

Naslovni junak je Matt Murdock (Affleck), Njujorčanin koji je smislio vlastiti način kako da svoj rodni grad ocisti od kriminalaca. Na to ga je nagnalo teško djetinjstvo koje je proveo u opakoj četvrti Hell’s Kitchen, pod budnom paskom svog oca, propalog boksača Jacka
Murdocka (Keith). Stari Murdock je sina nastojao uvjeriti da mu budućnost lezi u knjigama a ne šakama i Matt ga je poslušao, ali tek nakon što je doživio nekoliko tragedija. Prvo je u teškoj nesreći bio izložen radioaktivnom otpadu i izgubio vid, što je poslije kompenzirano ostalim izoštrenim čulima i nekim novim moćima. Oca su mu nakon toga ubili gangsteri zbog čega je mladi Matt (Tera) odlučio da zivot posveti istjerivanju pravde. Nakon što je zavrsio pravni fakultet, to čini na dva načina – danju radi kao odvjetnik, a noću kao maskirani osvetnik proganja najopakije njujorške kriminalce i rješava te slučajeve po kratkom postupku. Njegove aktivnosti su privukle pažnju Kingpina (Duncan), opakog gospodara njujorškog podzemlja, dok je Matt kao odvjetnik privukao pažnju
privlačne Elektre Nachios (Garner), djevojke koju uz dobar izgled krasi i poznavanje borilačkih vjestina. Matt ne zna da je Elektra kći Nikolasa Nachiosa (Avery), grćkog tajkuna koji je povezan s Kingpinom i koji je odnedavno poceo smetati svom poslovnom partneru. Kingpin zato na Nachiosa salje opakog profesionalnog ubojicu Bullseyea (Farrell) što ce imati kobne posljedice.

Slično kao i Tim Burton u slučaju Batmana, Johnson inspiraciju za svoju verziju Daredevila nije našao u originalnom stripu iz 1960- tih nego u kasnijoj, mračnoj revizionističkoj verziji Franka Millera. Zbog toga Daredevil može iznenaditi količinom nasilja, prostačkog rječnika, ali najviše time sto glavni junak cijeli film trpi ne baš bezazlene fizičke i psihološke posljedice svojih noćnih aktivnosti. Iznenađuje i to što Daredevil mnogo eksplicitnije shvaća borbu protiv kriminala te, za razliku od ostalih superjunaka, hladnokrvno likvidira negativce (što ce neki tumaciti kao holivudsko prihvaćanje Bushovih metoda u zavođenju mira i reda u svijetu). No, Johnson u tome nije bio potpuno dosljedan – film je u originalu trebao imati R-rejting, s mnogo više krvoliptanja i golotinjom, ali su studiji, po
običaju, išli linijom manjeg otpora. Zbog toga je Daredevil bezdusno isjeckan i nikakva montaža ne moze sakriti ozbiljnu nedorečenost likova i zapleta. Johnson se baš previše ne snalazi ni u akcijskim scenama koje su prilično konfuzne (jedini izuzetak je scena
zavođenja izmedju Daredevila i Elektre). Ni glumci se nisu baš pretrgli – Ben Affleck je mnogo uvjerljiviji kao slijepi odvjetnik nego kao akcijski turborazbijač, dok je dežurni holivudski dobričina Michael Clarke Duncan (Zelena milja) promašen u ulozi negativca. Jedini koji se čini zanimljivim u filmu jest Jon Favreau kao Murdockov kolega “Foggy” Nelson, dok Colin Farrell malo preglumljuje u ulozi demonskog Bullseyea. Kada se svemu doda anti-katartično finale (s očiglednom namjerom da se ostavi materijal za nastavke), Daredevil ostavlja zalostan dojam filma koji nije iskoristio svoje potencijale.

OCJENA: 4/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 20. svibnja 2003. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.