RECENZIJA: Djevojka u magli (La ragazza nella nebbia, 2017)

DJEVOJKA U MAGLI
 (LA RAGAZZA NELLA NEBBIA)
 uloge: Toni Servillo, Jean Reno, Ekaterina Buscemi,
 Alessio Boni, Lorenzo Richelmy, Galatea Renzi, Antonio Gerardi
 scenarij: Donato Carrisi
 režija: Donato Carrisi
 proizvodnja: Medusa Film, Italija, 2017.
 trajanje: 127 min.

Od svih žanrova moderni trendovi u svjetskoj kinematografiji su možda najgori efekt imali na kriminalističke filmove. Oni su s jedne strane previše “komercijalni” za art-snobove koji love festivalske nagrade, dok su, s druge strane previše jednostavni ili traže previše mozganja za publiku filmova u koje je prosječan producent spreman uložiti uistinu veliki novac. Zbog toga su krimići manje-više prognani na televiziju gdje su kroz razne oblike značajno doprinijelo njenom zlatnom dobu. Za neke od rijetkih primjera gdje se kvalitetan krimić može vidjeti na velikom ekranu su najzaslužnije ne-hollywoodske kinematografije, uključujući talijansku čiji se prošlogodišnji hit Djevojka u magli našao na našem kino-repertoaru.

Film se temelji na istoimenom romanu Donata Carrisija, izuzetno hvaljenog i nagrađivanog autora krimića koji se također može hvaliti svestranošću, odnosno stručnim kvalifikacijama pravnika i kriminologa. Carrisi je tu svoju svestranost iskoristio i kako bi se upravo pri ekranizaciji svog romana iskušao kao scenarist i režiser. Radnja je smještena u Avechot, fiktivni gradić u talijanskim Alpama čiji je svakodnevni život poremetio nestanak Anne Lou (Buscemi), 16-godišnje djevojke iz obitelji koja, kao i mnogi njeni sumještani, pripada ultrakonzervativnoj kršćanskoj zajednici. Lokalna policija je uvjerena da je dotična, kao i mnogi tinejdžeri u sličnoj situaciji, pobjegla iz kuće, ali inspektoru Vogeli (Servillo), iskusnom istražitelju dovedenom kao ispomoć, ne treba mnogo da zaključi kako je riječ o zločinu. Vogel je pri tome uvjeren da je počinitelj netko od mještena, ali i izuzetno inteligentna i proračunata osoba koja je otmicu i ubojstvo dugo pripremala i planirala. Vogel je, međutim, isto tako uvjeren da će ga razotkriti, jer pri tome ne bira sredstva, bilo da je riječ o besramnom manipuliranju medijima, bilo da je riječ o postupcima s onu stranu zakona. Tako počinje složeno i dugotrajno nadmudrivanje pri čemu će Vogel i ljudi oko njega razotkriti brojne dugo skrivane tajne i doživjeti mnoga iznenađenja.

Djevojka u magli se može okarakterizirati kao jedan od danas rijetkih primjera žanrovski “čistog” kriminalističkog filma, odnosno ostvarenje koje se može opisati kao “stara škola” u najboljem smislu riječi. Iako se, na prvi pogled, mjesto radnje čini egzotičnim, isto kao i njegovi žitelji, Carrisijev film se ne opterećuje jeftinom društvenom pseudoangažiranošću, pa je čak i motiv modernih medija i načina kojima se preko njih manipulira tek sredstvo za stvaranje i pričanje prilično jednostavne priče o nadmudrivanju vrhunskog zločinca i vrhunskog policajca. Pri čemu su, dakako, i jedan i drugi daleko od savršenstva, te čine pogreške koje ih približavaju gledateljima čak i bez nekog naročitog naglaska na njihove privatne živote. Carrisi se iskazao kao sjajan scenarist, a za nekoga bez prethodnog iskustva i vrlo dobar filmaš koji bez problema barata sa korištenjem flashbackova i ne-linearne naracije koja bi izazvala zbrku i kod njegovih mnogo iskusnijih kolega. Rezultat je iznenađujuće dobar film koji će privlačiti pažnju gledatelja od početka do kraja te neće izgledati nimalo razvučen usprkos dva sata trajanja. Carrisi se vješto koristi relativno ograničenim resursima, a film dobro funkcionira bez međunarodnih zvijezda (kojima bi se mogle nazvati tek Jean Reno u maloj ali neobičnoj ulozi psihijatra ili gotovo neprepoznatljiva Greta Scacchi). Relativno nepoznati glumci ostavljaju snažan dojam, bilo da je riječ o Servillu (čiji je dosad najpoznatiji nastup bio u Gomori), Galatea Renzi kao beskrupulozna novinarka i Alessio Boni koji izgleda kao mlađi brat Vincenta Cassela. Oni koji to žele će u Djevojci u magli moći pronaći tragove nekih ranijih ostvarenja, bilo da je riječ o djelima Friedricha Dürrenmata ili Alfreda Hitchcocka, bilo nešto suvremenijih ostvarenja kao što su Twin Peaks ili Divlja igra, ali nijedan od njih nije previše nametljiv te se Carrisijev film može shvatiti kao originalno, pa čak i autorsko ostvarenje. To se pogotovo vidi u korištenju obrata u zapletu koje čak ni oni pažljiviji gledatelji neće tako lako predvijdeti. Iako se završnica čini malo “isforsiranom”, odnosno stvara dojam da se koristio jedan obrat previše, to ipak neće značajno umanjiti dojam o Djevojci u magli kao jednom od prijatnijih iznenađenja domaće kino-ponude.

OCJENA: 7/10

Oglasi

RETRO-RECENZIJA: Rollerball (2002)

uloge: Chris Klein, Jean Reno, Rebecca Romijn-Stamos, LL Cool J,
 Naveen Andrews, Oleg Taktarov, David Hemblen, Janet Wright,
 Andrew Bryniarski, Kata Dobo
 glazba: Eric Serra
 scenarij: Larry Ferguson & John Pogue (po priči Williama Harrisona)
 režija: John McTiernan
 proizvodnja: Columbia/Mosaic/MGM, SAD, 2002.
 distribucija: Continental
 trajanje: 98'

Usprkos kritičara koji su ga u svoje vrijeme svodile na “dva sata besmislenog nasilja”, originalni Rollerball iz 1975. godine se kod dobrog dijela ljubitelja SF-a smatra jednim od filmskih klasika tog žanra. Ta distopijska vizija bliske budućnosti, u kojoj je ultranasilni sport sredstvo za držanje masa pod kontrolom je, naravno, kao i svaki drugi klasik iz 70-tih godina, današnjim holivudskim glavešinama dao “genijalnu” ideju za remake. Kao i u mnogim sličnim slučajevima, remake je ispao totalno razocčrenje, pa je reputacija mnogih uistinu velikih filmova ozbiljno narušena. No, na prvi pogled, to se i nije trebalo dogoditi. Režija je bila povjerena Johnu McTiernanu, majstoru za akcijade koji je svoj talent posljednji put dokazao prije tri godine s Aferom Thomasa Crowna, jednim od uistinu rijetkih primjera kada je remake ispao bolji od originala. Kada se u obzir uzme da je i u tom slučaju original bio snimio Norman Jewison, mnogo toga je novom Rollerballu trebalo ici u prilog. Ali to se nije dogodilo. Čak su i holivudske glavešine bile prisiljene priznati da u rukama imaju “ćorak” pa je datum premijere stalno mican s ljeta 2001. godine u što bezbolniji termin, pa ne čudi sto ga hrvatska publika ima prilike vidjeti skoro godinu dana nakon što je trebala.

Radnja je smjestena u vrlo blisku buducnost – 2005. godinu, u kojoj je u azijskim drzavama odjednom najpopularnijim sportom postao rollerball – svojevrsna kombinacija košarke, hokeja, moto-krosa i keča u kojoj se dvije momčadi natjeravaju po terenu u obliku osmice s koturaljkama i pokušavaju zabiti gol. Nakon neuspješnog pokusaja da postane igrač NHL-a, mladi Amerikanac Jonathan Cross (Klein) prihvaća savjet svog prijatelja Marcusa Ridleya (LL Cool J) te mu se pridružuje u Kazahstanu, gdje dotični igra u rollerball timu čiji je vlasnik moćni, utjecajni ali beskrupulozni lokalni tajkun Aleksej Petrovic (Reno). Četiri mjeseca kasnije Jonathanu se čini da je donio dobru odluku – uživa u bijesnim automobilima, stotine milijuna ljudi u njemu gledaju sportskog idola, a uživa i u ljubavnoj vezi sa zanosnom suigračicom Aurorom (Stamos). No, s vremenom i on poćinje uočavati neke uznemirujuće detalje – nesreće i prolijevanje krvi na terenu postaje učestalije, a nakon što mu Aurora sugerira da su za mnoge od tih incidenata unaprijed bile spremne TV-kamere Jonathan postaje svjestan kako Petrovic i ostali moćnici namjerno zele uciniti igru sto nasilnijom kako bi podigli gledanost. Jonathan pokušava pobjeći, ali u tome ne uspijeva i jedini izlaz lezi u samoj igri – morat će je preživjeti, usprkos toga što su pravila promijenjena kako bi ga protivnički mogli ušutkati zauvijek.

Odluka da se premijera Rollerballa odgodi za “bezbolni” termin predstavlja najpametniju odluku koju su njegovi producenti donijeli, a zlobnici bi rekli i jedinu ispravnu. Jer gotovo da nema stvari koja u ovoj nakupini celuloidnih fekalija nije učinjena pogrešno. Počevsi, dakako, od zapleta koji je iz budućnosti prebacen u sadasnjost (valjda zato da se u film privuku fanovi pjevačice Pink koja se pojavljuje glumeći samu sebe). Glavni negativci su od bezličnih (i američkih) korporacija iz originala promijenjeni u dežurne zlikovce – bivše ruske komuniste kojima se, naravno, pridružio i Indijac i tako kompletirao nečasnu alijansu koja je u vrijeme snimanja filma ugnjetavala Čečene i Kašmirce, podržavala teroriste iz Sjevernog saveza te ugrožavala najvjernijeg američkog saveznika na području Azije – talib… demokratsku pakistansku vladu. Naravno da je glavni negativac (kojeg Reno tumaci u maniri prema kojemu je Gary Oldman oličenje minimalističke suzdržanosti) motiviran isključivo pohlepom, a glavni junak Amerikanac koji će mu se suprotstaviti jer mu je, kao i svakom drugom američkom profesionalnom sportašu, ljubav prema igri, čast, poštenje i vjernost plemenitim idealima važnija od ispraznog materijalističkog zgrtanja novaca.

I, dakako, pošto se ova oda američkim vrijednostima mora predstaviti što siroj i što mlađoj publici, količina nasilja je umanjena kako bi film dobio cenzorski rejting PG-13. I ne samo to – s obzirom da rollerball mora biti maksimalno “politički korektan”, u njemu zajedno sudjeluju i muškarci i žene pri tome dijeleći svlačionice, što znaci da je McTiernan morao koristiti svu domišljatost da u takvim scenama bude što manje golotinje (što se pogotovo vidi u sceni kada Rebecca Romijn-Stamos bilda u toplesu, a McTiernan namjerno sve snima u sjeni). Pošto je u filmu obvezna ljubavna priča, znači da će u kino dolaziti i žene. Pa, kada već nema di Caprija ili nekog od članova grupe “N’Sync”, kao glavnog junaka, odnosno nepobjedivog razbijača u najnasilnijem mogućem sportu od rimskih vremena, će se angazirati ljepuškasti Chris Klein (Američka pita) koji će u toj ulozi, naravno, biti uvjerljiviji od Jamesa Caana koji je u stvarnom životu bio igrače amerilkog nogometa. Mnogima će ovaj izbor biti čudan, ali riječ je o rollerballu za naše vrijeme – politilki korektnom, koji dozvoljava da u njemu sudjeluju čak i one osobe koje bi i Ani Kurnikovoj donijele titulu da ih kojim slučajem ima za protivnike.

Kada su scenarij i izbor glumaca bili takvi kakvi su bili, za očekivati je bilo da će režiser s reputacijom kao što je McTiernanova od svega toga učiniti barem gledljivi proizvod. Ali McTiernan je ili bio tesko bolestan ili odsutan duhom prilikom snimanja ili su “kreativne nesuglasice” s producentima bile takve naravi da je odlučio namjerno sabotirati njihov proizvod. Od svega onoga sto je McTiernanu donijelo slavu krajem 80- tih ovdje nema ništa. Akcijske scene, koje bi trebale biti temelj filma, su skroz neugledne. Igra rollerball, za koju većina publike nikad nije čula niti ima pojma o pravilima, je skroz nepregledna, dijelom zahvaljujući naporima Johna Wrighta, čovjeka kojemu se smjesi “Zlatna malina” ako se kojim slučajem bude dodjeljivala za montažu. Tu je, naravno, i scena potjere kroz pustinju – snimljena “noćnim” kamerama tako da nitko nema pojma što se dogadja na ekranu. A o iritantnom rock-tamburanju Erica Serre, tako različitom od njegovih partitura za Bessonove filmove, je bolje ne trošiti riječi. Kao ni na glumačku ekipu, gdje Klein sa svojim blago telećim pogledom dokazuje kako u nekim okolnostima i Keanu Reeves može izgledati kao velikan svjetskog glumišta. Jedini koji ima neku normalnu ulogu je LL Cool J, ali je i njegov lik opterećen klisejima, uključujući i onaj o crnoj “braći” i redoslijedu. Stoga, kada se sve zbroji i oduzme, može se komotno reci kako Rollerball predstavlja jedan od najgorih holivudskih proizvoda u ovom mileniju.

OCJENA: 1/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 9. srpnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

RECENZIJA: Chef (2012)

Français : Michaël Youn au festival de Cannes

Michaël Youn (izvor: Wikimedia Commons)

KUHAR
(COMME UN CHEF)
uloge:  Jean Reno, Michaël Youn, Julien Boisselier, Raphaëlle Agogué, Santiago Segura
scenarij: Gérard Bitton & Michel Munz
režija: Daniel Cohen
proizvodnja: Gaumont/TF1, Francuska, 2012.
trajanje: 85'

Neke filmove se zbilja ne smije gledati na prazni želudac. U većini slučajeva se taj izraz koristi za ostvarenja, poput Srpskog filma, čiji je sadržaj previše uznemirujuć čak i za one najprekaljenije gledatelje. U nešto rjeđim slučajevima, gledanje filma teško podnošljivim čini nešto banalniji detalj – kulinarske teme ili protagonisti koji svako malo nešto trpaju usta i tako podsjećaju gledatelja da prije odlaska u dvoranu nije utolio vlastitu glad. Chef, komedija francuskog redatelja Daniela Cohena, je jedno takvih ostvarenja

Riječ iz naslova se kod nas obično prevodi kao “kuhar”, ali u francuskom, kao i drugim jezicima, označava profesionalnog kuhara, odnosno šefa kuhinje ili kulinarskog majstora. Jedan takav profesionalac je i Alexandre Lagarde (Reno), voditelj restorana s prestižne tri Michelinove zvjezdice,  koji, zahvaljujući popularnim kuharicama i TV-emisijama predstavlja francusku nacionalnu instituciju. Taj status, međutim, ne znači ništa japijevskom vlasniku Stanislasu Matteru (Bosselier), koji je odlučio Lagardea i njegov tradicionalni stil zamijeniti s novim, modernim chefom koji preferira “cool” molekularnu kuhinju. Lagarde je tako suočen sa sabotiranjem vlastitog restorana kako bi izgubio zvjezdicu i tako vlasniku dao izgovor za smjenu. Kao pomoć dolazi Jacky Bonnot (Youn), mladi, nezaposleni, ali i talentirani kuhar kome posao u Lagardeovoj kuhinji predstavlja ostvarenje dječačkih snova, ali i način da uzdržava trudnu djevojku Beatrice (Agogue). Dva kuhara će, prije nego što udruže talente kako bi spasili restoran, morati savladati vlastiti ego.

Zahvaljujući banalnoj činjenici da je riječ o francuskom filmu, Chef, barem na prvi pogled, izgleda kao svojevrsno osvježenje na domaćem kino-reperatoaru na kome ovog ljeta dominiraju isprazni američki blockbusteri i žanrovski proizvodi. To, međutim, ne znači da je ovo ostvarenje lišeno klišeja, odnosno da dobro poznate sastojke ne miješa na ponekad previše predvidljiv način. U relativno kratkih 85 minuta se tako mogu prepoznati elementi klasične francuske farse, ali i tipično hollywoodske priče o autsajderu koji se probija do vrha, kao i “buddy” komedije. Jean Reno, koga je publika navikla gledati u daleko ozbiljnijim filmovima, prilično je raspoložen u ulozi egocentričnog kuhara koja daje priliku i za njega atipično “šmiranje”. Njegov partner, živopisni komičar Michaël Youn (poznat prije svega po filmskoj ekranizaciji Iznoguda), se, pak, prilično hrabro nosi sa scenarističkim propustima koji njegov lik nedovoljno uvjerljivo transformiraju od Lagardeovog fanatičnog poklonika do oštrog kritičara. Usprkos toga, njih dvojica dobro funkcioniraju kao komičarski par i ne bi bilo iznenađenje da se ponovno udruže u još kojem filmu.

Daniel Cohen, glumac kome je ovo treći naslov iza kamere, je nešto manje uspješan u pretvaranju Chefa u suvislu narativnu cjelinu. Iako postoji nekoliko briljantnih scena – poput one u kojoj protagonisti špijuniraju konkurentski restoran prerušeni u bračni par – ima i nekih koje se doimaju potrošene. Za to bi kao primjer mogao biti tragično potrošeni talent španjolskog komičara Santiaga Segure koji tumači stručnjaka za molekularnu kuhinju. Scenarij Gerarda Bittona i Michela Muntza je također previše “zasladio” zaplet i likove – dok mladi kuhar mora srediti odnos sa trudnom djevojkom, njegov stariji kolega se mora brinuti o zanemarenoj kćeri koja brani doktorat iz komparativne književnosti. A i glavni problemi likova izgledaju kao problemi buržujskih snobova, barem u ova krizna vremena kada većini publike kopanje po kontejnerima postaje sve važniji dio gastronomske ponude. Zbog svega toga se može reći kako je Chef poput kuhinje svojih protagonista – publiku neće nahraniti, ali će joj na trenutke pružiti ugodno iskustvo.

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 24. srpnja 2012. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

OCJENA: 5/10