Oznaka: Julianne Moore

RECENZIJA: Non-Stop (2014)

~ Dragan Antulov ~ 1 Comment

Još uvijek nerazjašnjeni nestanak malezijskog Boeinga 777 je stvorio priču koja ne silazi sa svjetskih naslovnica, ali također poslužio i kao besplatna reklama za Non-stop, najnoviji filmski triler čija je tema prilično bliska sve glasnijim špekulacijama o sudbini iščezle letjelice. Takav splet slučajnosti je prilično dobro došao njegovim autorima, s obzirom da bi inače od najvećeg dijela publike i mainstream kritike bio unaprijed otpisan kao bezlični konfekcijski proizvod te utonuo u zasluženi ili nezasluženi zaborav. Odnosno, mogao je završiti kao Ukradeni identitet, triler u kome je španjolski režiser Jaume Collet-Serra prvi put surađivao s Liamom Neesonom, sjevernoirskim glumcem koji se posljednjih godina prilično trudi da postane Charles Bronson našeg doba. Isti se tim, kome se priključio i Joel Silver, legendarni producent akcijskih filmova, okupio i za Non-stop.

Neeson u filmu tumači lik Billa Marksa, američkog federalnog zračnog šerifa, odnosno agenta zaduženog za zaštitu putničkih zrakoplova od terorističkih napada. Marksa život nije pretjerano mazio, te od poslovnih i osobnih trauma utjehu nastoji pronaći u boci. Svi njegovi problemi se, međutim, učine ništavnima kada usred leta od New Yorka za London primi poruku u kojoj nepoznati pošiljatelj prijeti kako će svakih dvadeset minuta ubiti po jednog putnika ukoliko se na njegov bankovni račun ne isplati 150 milijuna dolara. Marks se suočava sa situacijom u kojoj mora prvo otkriti da li je riječ o nečijoj neukusnoj šali, a kada se ispostavi da je prijetnja stvarna, mora otkriti koji je od mnogobrojnih putnika ubojica. Problem je u tome što njegova istraga, kao i napori da izbjegne paniku među putnicima, stvaraju nelagodu i paranoju, pa na kraju i putnici i Marksovi pretpostavljeni na zemlji postanu uvjereni da se zračni šerif odmetnuo i u vlastitoj režiji orkestrira otmicu zrakoplova.

Osnovna ideja filma – koju su osmislili John W. Richardson i Chris Roach – je prilično jednostavna, a na prvi pogled izgleda kao “sašivena” za prvoklasni triler. Radnja je vremenski i prostorno ograničena, a zaplet koristi klasičnu “whodunitt” tehniku kriminalističkog žanra, odnosno protagonista koji mora pronaći tajanstvenog zlikovca. Ono što Non-stop izdvaja od sličnih trilera jesu naznake društvene relevantnosti, odnosno često referenciranje 11. rujna i dilema koje je taj traumatični dan nametnuo suvremenim društvima. S jedne strane imamo državni aparat, koja si pod parolom nacionalne sigurnosti i borbe protiv terorizma oboružao donedavno nezamislivim ovlastima i tehničkim sposobnostima da “iščeprka” najintimnije detalje o svakom čovjeku. S druge strane se sav taj represivni aparat može itekako zloporabiti, kako od sigurnosnih djelatnika koji se njime koriste za privatne potrebe, ali i od zlikovaca koji paranojom i birokratskim procedurama mogu manipulirati upravo tako da izazovu katastrofu koju je država morala spriječiti. Zanimljiv motiv scenarija predstavlja i suvremena tehnologija, odnosno naviknutost današnjih ljudi da, oboružani svakojakim gadgetima budu 24/7 informirani o svim mogućim događajima; u slučaju protagonista to za posljedicu ima ne samo poteškoće u nastojanju da spriječi paniku, nego i to da postane ekspresno proglašen krivim od strane medija. 

Ti intrigantni motivi scenarija su, na žalost, kompromitirani komercijalnim imperativom prema kojima je Liam Neeson prije svega akcijska zvijezda. To znači da je publika u kino-dvorane došla gledati Ramba, a ne Herculea Poirota te da će tvorci Non-stopa film započeti kao triler, a završiti kao akcijadu u kojoj, po običaju, Neesonov lik koristi šake umjesto mozga kako bi negativce rasturio kao beba zvečku. Svemu tome treba pridodati i obvezne pucnjave, eksplozije i dramatičnu završnicu, pri čemu je kompromitirano svako nastojanje da film bude uvjerljiv. To također uključuje i negativce, čiji se plan doima demonski složenim i efektnim, ali za koje se na kraju ispostavi da su patetične “lujke” s prilično upitnim i ne baš previše uvjerljivim motivima za svoj zločin. 

Za one koji su, pak, unaprijed bili svjesni ograničenja koje postavlja akcijada s Neesonom u glavnoj ulozi, Non-stop i nije predstavljao preveliko razočarenje.  Marksov alkoholizam i traume predstavljaju dovoljnu varijaciju na temu tako da Neeson može prikazati malo više svojih glumačkih sposobnosti nego inače. Potreba za velikim brojem sumnjivaca je, pak, pred ekran dovela i veliki broj vrlo sposobnih karakternih glumaca koji, s različitim uspjehom, nastoje izvući maksimum iz likova. “Oskarovka” Lupita Nyong’o tako nije ostavila neki dojam u ulozi stjuardese, za razliku od Michelle Dockery koja je mnogo efektnija kao njena kolegica koja sve vrijeme, usprkos očiglednog straha i nepovjerenja prema Marksu, nastoji zadržati profesionalni stav. A i Collet-Serra je, sve do završnice kojom dominiraju pirotehnika i CGI, obavio prilično dobar posao kao režiser. Joelu Silveru ovo nije naslov u filmografiji kojim će se moći posebno ponositi, ali niti pretjerano sramiti. NON-STOP

uloge: Liam Neeson, Julianne Moore, Scott McNairy, Michelle Dockery, Nate Parker, Jason Butler Harner, Anson Mount, Lupita Nyong’o

scenarij: John W. Richardson, Chris Roach & Ryan Engle

režija: Jaume Collet-Serra

proizvodnja: Silver Pictures/Canal Plus/Universal, SAD/Francuska, 2014.

trajanje: 106 ‘

OCJENA: 5/10

RETRO-RECENZIJA: Hannibal (2001)

~ Dragan Antulov ~ 2 komentara 
uloge: Anthony Hopkins, Julianne Moore, Gary Oldman, Ray Liotta,
 Frankie Faison, Giancarlo Giannini, Francesca Neri, Zeljko Ivanek,
 Hazzelle Goodman
 scenografija: Norris Spencer
 kostimografija: Janty Yates
 fotografija: John Mathieson
 montaza: Pietro Scalia
 glazba: Hans Zimmer
 scenarij: David Mamet & Steven Zaillian (po romanu Thomasa Harrisa)
 rezija: Ridley Scott
 proizvodnja: MGM/Universal/De Laurentiis/Scott Free, SAD/Britanija,
 2001.
 distribucija: Blitz
 trajanje: 131'

Hollywood danas, za razliku od prijašnjih vremena, nedostatak vlastite originalnosti nastoji nadoknaditi remakeovima umjesto nastavcima. To što nastavaka ima manje nego ranije ne znači da su oni sami po sebi kvalitetniji nego u doba kada se reputacija svakog iole popularnijeg hita uništavala nastavkom par godina nakon premijere. Najbolji primjer za to je Kad jaganjci utihnu Jonathana Demmea, jedan od najboljih i najutjecajnijih filmova prethodnog desetljeća i jedan od rijetkih primjera kada su “Oscari” došli u prave ruke. Ta uznemirujuća priča o briljantnom ali i opasnom serijskom ubojici i njegovom bizarnom odnosu s agenticom FBI je, kao što se i moglo očekivati, jednostavno morala imati nastavak. Doduše, trebalo je proći nešto vremena prije nego sto je autor originalnog romana Thomas Harris napisao predložak, a onda su se producenti našli pred nizom problema vezanih uz činjenicu da je “Oscarom” nagrađena glavna glumica Jodie Foster smatrala kako bi scenarij “Hannibala” trebao biti bitno drukčiji od romana. Što se režisera Jonathana Demmeja tiče, on je odmah napustio projekt i njegovo je mjesto zauzeo danas najcijenjeniji holivudski plaćenik Ridley Scott (Osmi putnik, Blade Runner, Gladijator). Na kraju je Fosterova, iako su joj producenti bili udovoljili po pitanju scenarija, napustila projekt i ulogu Clarice Starling je preuzela Julianne Moore. Iako je kritika bila podijeljena, publika je nasjela reklamnoj kampanji i Hannibal je bio jedan od komercijalno uspješnih holivudskih hitova 2001. godine.

Radnja filma započinje deset godina nakon sto je nekoć ugledni psihijatar dr. Hannibal Lecter (Hopkins) uspio pobjeći iz ludnice gdje je držan zbog serije okrutnih umorstava. Lecter je ne samo uspio izmaći svim pokušajima hvatanja nego je iskoristio svoje odlično poznavanje talijanskog jezika, kulture i umjetnosti da se pod lažnim identitetom dr. Fella skrasi u Firenzi gdje ga čeka posao kustosa u lokalnom muzeju. Clarice Starling (Moore), agentica FBI kojoj je Lecterova ekspertiza pomogla u njenom prvom važnom slucaju, nikako se nije lišila nade da će ga jednog dana privesti pravdi. U međuvremenu, njena vlastita karijera je ugrožena nakon rutinskog hapšenja koje se pretvorilo u masakr. To predstavlja izvrsnu priliku za Masona Vergera (Oldman), utjecajnog bogatuna koji je svojevremeno nakon susreta s Lecterom ostao unakažen i vezan uz krevet. Uz pomoć svojih veza u Washingtonu, među koje spada seksistički službenik Ministarstva pravde Paul Krendler (Liotta), Verger uspijeva urediti da Starling ponovno dobije Lecterov slučaj. No, Vergeru, dakako, cilj nije Lectera privesti pravdi, koliko iskoristiti Starling kao mamac koji bi Lectera doveo u ruke Vergerovih okrutnih plaćenika. U međuvremenu je za Lecterovo hvatanje raspisao nagradu od nekoliko milijuna US$ i to je više nego dovoljan razlog za firentinskog policijskog inspektora Pazzija (Giannini) da počne pratiti “dr. Fella” ne bi li ga uhvatio u privatnom aranžmanu.

S obzirom na reputaciju svog “oskarovskog” prethodnika, bilo je za očekivati da ce se Hannibal teško moći s njim uspoređivati te da će usporedbe u pravilu biti na njegovu štetu. No, uistinu je malo tko mogao očekivati da će rezultati te usporedbe biti toliko porazni, odnosno da će Jodie Foster imati toliko razloga da se veseli što je digla ruke od ovog projekta. Za razliku od prethodnika, koji je ponudio nešto svježe, originalno i natjerao gledatelje da razmišljaju, Hannibal se sveo na uobičajeno neproduhovljenu i konfekcijsku eksploataciju najnižih poriva publike, koje bi trebao zadovoljiti naslovni junak. Zbog svega toga su likovi, a pogotovo odnos između Lectera i Starlingove – najfascinantniji dio prethodnika – lišeni bilo kakvog sadržaja, a sam Lecter pretvoren u vlastitu karikaturu. Ono što je u prethodniku bilo oličenje zla, ovdje je uglađeni i profinjeni gospodin čija ljubav prema uzvišenoj kulturi i vrhunskoj modi koji bi prema svim holivudskim stereotipovima sugerira “tetkicu” (Lecterov homoseksualizam se u par scena čak i nepto eskplicitnije naznačuje, očigledno u pokušaju producenata da se prikazivanjem Lectera kao malo “pomaknutog” pozitivca dodvore moćnom holivudskom gay lobiju, koji im još nije oprostio lik Buffalo Billa u Kad jaganjci utihnu). Naravno, s obzirom da bi publika trebala za Lectera navijati, čak i u scenama gdje (čak i za holivudske standarde prilično zorno prikazano) rearanžira unutrašnjost svojih još uvijek živućih žrtava, tipovi protiv kojih se Lecter bori moraju biti jos gori od njega – bogatuni koji su u stanju nekažnjeno činiti najgore zločine, korumpirani policajci, seksistički birokrati ili homicidalne seljačine. S obzirom da su likovi ovdje svedeni na stereotipove, uopće nije bitno tko ih glumi, pa je jasno zašto je Oldman zahtijevao da mu se ime izbriše s uvodne špice. S druge strane, izbor Ridleya Scotta za režisera bio je pravilan, s obzirom da Scotta vise zanimaju lijepe sličice nego likovi ili priča. Scott fino koristi firentinske lokacije, ali ce gledatelj svejedno imati dojam da gleda dva sata dugi video-spot umjesto normalnog filma. I scene klanja (uključujući famoznu demonstraciju Lecterovih kulinarskih sposobnosti na kraju) su, za razliku od prethodnika, jasno prikazane. I dok je Demme znao kako kod gledatelja izazvati strah i mučninu, Scott izaziva samo mučninu i to je osjećaj koji će pogoditi većinu onih nesretnika koji podlegnu propagandi i pristanu dva sata svog zivota utrošiti na ovu prostituciju talenata. Zbog svega ovoga čovjek skoro poželi da netko kao Lecter postoji u stvarnosti kako bi autore ovog nedjela pozvao na večeru.

OCJENA: 2/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 29. prosinca 2001. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

RECENZIJA: Carrie (2013)

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment

Let Me In 02
Chloe Grace Moretz (izvor: workinpana)

CARRIE
uloge: Chloë Grace Moretz, Julianne Moore, Gabriela Wilde, Ansel Elgort, Alex Russell, Portia Doubleday, Judy Greer
scenarij: Lawrence D. Gordon & Roberto Aguirre-Sacasa
režija: Kimberly Peirce
proizvodnja: Metro Goldwyn Mayer/Screen Gems, SAD, 2013.
trajanje: 112'

“Takve filmove više ne rade” je fraza koju će sa sjetom izgovoriti skoro svaki filmofil kada se spomenu neka od klasičnih ostvarenja Hollywooda 1970-ih i 1980-ih. S druge strane, s mnogo više bijesa se također može reći da “takve filmove danas pokušavaju raditi”, a kao prilog tome ukazati na dugogodišnju, i s vremenom sve iritantniju praksu da takvi klasici dobiju, gotovo u pravilu potpuno neuspješan ili posve besmislen remake. Najčešći razlog za neuspjeh je u tome što se original nastoji na silu prilagoditi suvremenim “hip” trendovima, odnosno licemjernim standardima cenzure ili političke kokretnosti. U nekim slučajevima se inzistirat na nekakvoj originalnosti zbog koje nove verzije teško da imaju ikakve veze s onim što reklamira naslov. Ponekad se, međutim, dogodi da remake na put u zaborav ode upravo zato što je predstavljao indigo-kopiju originala. Jedan od najnovijih primjera je nova verzija “Carrie”, koja je ove jeseni došla u hrvatska kina.

Mnogi će zbog nove “Carrie” dići kuku i motiku zbog još jednog hollywoodskog  silovanja vlastite baštine. Njih, međutim,  valja podsjetiti da novi film nije prvi slučaj da se ekranizacija jednog od prvih bestselera u impresivnoj karijeri Stephena Kinga, a koje je Brian de Palma daleke 1976. godine pretvorio u vrhunsko ostvarenje horor-žanra,  nastoji pretvoriti u kravu muzaru kojom šefovi studija liječe vlastiti nedostatk kreativnosti (i novca za autorska prava). Tako je 1999. snimljen nastavak, a 2002. godine televizijska adaptacija, na koje se, posve očekivano, brzo zaboravilo. Nova verzija, koju je režirala Kimberly Pierce, se izuzetno vjerno drži predloška. Naslovna protagonistica, koju tumači Chloë Grace Meretz, je djevojka koja je nekako uspjela napuniti 18 godina, a da prije toga ne bude svjesna nekih bioloških činjenica s kojim je njena ultrareligiozna i borbom protiv bludnih grijeha opsjednuta majka Margaret (Moore) namjerno odbila upoznati. Problem za Carrie nastane kada je Carrie iz svog tiranskog doma prisiljena pohađati srednju školu, a još više kada dobije prvu menstruaciju i njeno nesnalaženje u toj jezivoj situaciji izazove brutalno ismijavanje i ponižavanje od strane drugih učenica. U pomoć Carrie pristupa dobronamjerna nastavnica tjelesnog  gđica Desjardin (Greer) koja kažnjava dvije nasilnice, pripadnice elitne klike popularnih ljepotica. Jednu od njih, Sue Snell (Wilde), počne mučiti savjest, te stoga, nastojeći se iskupiti, Carrie “posuđuje” svog momka Tommyja Rossa (Russell) za maturalni ples. Chris Hargensen (Doubleday), kojoj je za kaznu zabranjen pristup plesu, pak, sprema okrutnu osvetu za Carrie. Malo tko je, međutim, svjestan da skromna, stidljiva i naizgled bezazlena Carrie u sebi krije telekinetičke moći koje će jednog trenutka eksplodirati u orgiji destrukcije i krvoprolića.

Originalna de Palmina “Carrie” je sadržavala jednu od najefektnijih početnih scena u povijesti kinematografije, pa je Peirce nastojala i u svojoj verziji pružiti nešto slično. Uznemirujuća scena Carrienog rođenja koja na ekonomičan način publici dostavlja karakter njene majke i objašnjava njeno buduće odrastanje, ali i prirodu njenih sposobnosti, je uistinu dojmljiva, ali, na žalost, predstavlja jedini dio filma u kome se iskazala nekakva originalnost. Ono što slijedi, manje-više, prati scenarij originalnog filma, s gotovo istovjetnim likovima, scenama, dijalozima i raspletom. Sve to pruža dosta prilika za neumitne usporedbe, gotovo uvijek na štetu na nove verzije.

16-godišnja Moretz je, s jedne strane, godinama daleko bliža protagonistkinji nego što je to svojevremeno bio slučaj sa 26-godišnjom Sissy Spacek; s druge strane se doima manje prirodnom, manje uvjerljivom od svoje starije kolegice, koja je i izgledom bila crna ovca u američkom srednjoškolskom univerzumu. Ostatak glumačke ekipe koji tumači njene srednjoškolske kolegice je, pak, po starom dobrom hollywoodskom običaju, sastavljen od 20-godišnjakinja koje glume tinejdžerice. Julianne Moore se možda najviše trudi nadmašiti Piper Laurie u legendarnoj ulozi Margaret White, ali je u tome sputava nesretni scenarij koji njenoj patološkoj religioznosti pokušava dati i nekakav politički i ekonomski kontekst, pa tako ona za život zarađuje šivajući haljine. Muški dio ekipe je još manje zanimljiv, a teško se može pretpostaviti da će australski glumac Alex Russell (koji je najpoznatiji nastup imao u tematski bliskom ostvarenju “Kronike”) zbog uloge Chrisinog zločestog dečka postati zvijezda kao što je to svojevremeno uspjelo Johnu Travolti.

Film izgleda još manje uvjerljiv zbog pokušaja da se osuvremeni, odnosno radnje smještene u današnje doba. To se prije svega odnosi na to da je zlostavljanje i ponižavanje glavne junakinje “high tech”, odnosno da se odvija uz pomoć kamera na mobitelima i društvenih mreža. Te scene, međutim, gube na važnosti čim izostane ono što bi, sudeći po suvremenim naslovnicima, u takvom slučaju slijedilo u stvarnom životu – skandal, reakcije školske i vanškolske birokracije te propovijedi dežurnih dušobrižnika.

Današnje doba, s druge strane, Pierce na raspolaganju stavlja mnogo bolje specijalne efekte, a što ona pokušava iskoristiti u krvavoj završnici. Ti su resursi, međutim, potrošeni zbog toga što Peirce, kojoj mnogo bolje leže intimne i društveno angažirane drame poput “Dečki ne plaču”, ne zna s njima dobro raspolagati; de Palma se mnogo bolje nosio s primitivnijom tehnikom, a kaos i brutalnost bolje razočarao jednostavnim “rezanjem” ekrana na višestruke prizore. “Modernost” filmu šteti i zbog toga što se, za razliku od mnogo “opuštenijih” 1970-ih, Peirce morala nositi sa strožim cenzorskim standardima. U današnjem Hollywoodu je, tako, teško zamislivo da bi se bilo kakva protagonistica ovakve vrste filmova pred kamerama mogla pojaviti gola, a još manje u slučaju da je tumači maloljetna glumica. Zbog toga je legendardna scena pod tuševima kompromitirana time da sirota Carrie mora u svakom trenutku držati ručnik na strateškim mjestima, te izgleda mlako u usporedbi s originalom. Završna scena originala, koja se smatra jednom od najboljih u povijesti žanra (i koju su na svoj način poslije kopirali brojni filmaši), ovdje izgleda kao mlak pokušaj da se oda počast žanrovskom klasiku i samo potvrđuje dojam da današnja “Carrie”, zapravo, nikome nije bila potrebna. A još manje mladoj i talentiranoj Meretz, koja će nakon ovoga i američke obrade švedskog klasika “Neka uđe onaj pravi”, dobiti titulu “kraljice nepotrebnih remakeova”.

OCJENA: 4/10